Kelmendi pleme

Autorska bilješka

Albanske imenice i nazivi mjesta često izazivaju zbrku kod međunarodnih čitatelja jer se mogu napisati sa ili bez postpositivnog definitivnog člana, npr. Tirana naspram Tiranë i Elbasani naspram Elbasan. U skladu s preporučenom međunarodnom uporabom za albanske toponime, ovdje se pojavljuju ženski nazivi mjesta u određenom obliku, a imena muških naziva pojavljuju se u neodređenom obliku: Tirana, Vlora, Priština i Skadar, a ne Tiranë, Vlorë, Prishtinë i Shkodra; Elbasan, Drač i Prizren, a ne Elbasani, Durrësi i Prizreni. Ovdje je napravljena jedna velika iznimka od pravila za plemenske oznake i regije, jer su mnogi engleski oblici, kao što su Hoti, Kelmendi i Shkreli, poznatiji u ovom određenom obliku. U ovom svesku smo stoga napisali sva plemenska imenovanja u određenom obliku. Na primjer, prvo spomenuto pleme zvat će se Hoti, ali glavno selo na tom plemenskom području zove se Hot. Drugo, imena mjesta i okoline u Albaniji često su se s vremenom mijenjala, a tek nedavno je za mnoga od njih postojao općeprihvaćen pravopis. U ranijim tekstovima citiranim u ovoj knjizi u mnogim smo prilikama tako dodavali moderne oblike ili alternativne oblike u uglatim zagradama [...] kako bismo pomogli čitatelju.

R.E.

18

PLEMENA SJEVERNIH ALBANSKIH ALPA (MALËSIA E MADHE)

19

Kelmendi pleme

Položaj plemenskog teritorija

Plemenska regija Kelmendi smještena je u današnjem okrugu Malësia e Madhe u najsjevernijem i izoliranom dijelu Albanije. Jezgra ovog kraja je gornja dolina rijeke Cem (Cijevna). Kelmendi graniči s tradicionalnim plemenskim područjima Gruda i Triepshi na zapadu, Hoti na jugozapadu, Boga na jugu, Shala na istoku i sa slavenskim plemenima na sjeveru. Administrativno središte ove regije, koja se pretežno sastoji od kanjona i dubokih dolina, danasje mjesto Vermosh. Glavna naselja Kelmendi uključuju: Vermosh, Tamara, Selca, Lëpusha, Vukël i Nikç.

Stanovništvo

Ime Kelmendi prvi je put zabilježeno u osmanskom poreznom registru 1497. kao Kelmente 9 i kao nahiye Kelmenta (okrug Kelmendi)10. Turski putnik Evliya Çelebi (1611. -1685.), koji je 1662. godine putovao kroz sjevernu Albaniju, u brojnim prilikama je spominjao nevjerničko pleme Klement ili Kelmendi. Crkveno izvješće Pietro Stefano Gasparija 1671. godine zabilježilo je oblik Clementi, kao i karta venecijanskog kartografa Francesco Maria Coronellija 1688. godine i karta talijanskog kartografa Giacomo Cantelli da Vignole 1689. godine. Ime Kelmendi, sa svojim ranim varijantama Klmenti, Klimeni, Klimenti i Clementi, bilo je u svakom slučaju poznat u zapadnoj Europi u sedamnaestom stoljeću. Kelmendi, koje je također uobičajeno obiteljsko prezime, osobito na Kosovu, povezuje se s latinskim osobnim imenom Clementus ili sa Svetim Klementom, posuđenim od albanskog jezika kroz utjecaj Katoličke crkve, zato je vjerojatno da je plemensko ime starije od povezanosti sa Svetim Klementom. U Vukël(u) je u svakom slučaju, postojala crkva sv. Klementa koju su franjevci izgradili 1651.11

Godine 1614. venecijanski pisac Marino Bolizza izvještava da se pleme Kelmendi sastoji od 178 domaćinstva i 650 naoružanih ljudi kojima su zapovijedali Smail Prentasseu i Pedda Sucha.12 On ih opisuje kao neumoran, vatren i izuzetno hrabar narod. U izvješću Congregation of the Propaganda Fide 1634., Gjergj Bardhi (Giorgio Bianchi), biskup iz Sappa obavještava nas da je Kelmendi činilo 300 domaćinstva i 3200 stanovnika. Godine 1838. austro-ugarski liječnik Joseph Müller izvijestio je Pater Deda iz Vukël(a) da je u Kelmendiju bilo 4.200 stanovnika.13 Otprilike u isto vrijeme (1841.), u svojim „Kratkim informacijama o gorštačkim plemenima Albanije, osobito na Neovisnim planinama“, Nikolaj, knez Vasojević, navodi da stanovništvo Kelmendija ima 2.000, od kojih je 500 naoružanih ljudi. 14 Godine 1866. francuski konzul u Skadru,

9 M. Gökbilgin 1956., str. 273. 10 S. Pulaha 1974. 11 E. Armao 1933., str. 117. 12 R. Elsie (ed.) 2003., str. 155. 13 J. Müller 1844, str. 13. Müller zapravo daje podatak 4200 sa jednom nulom više 14 N. Vasojević 1841.

20

Emile Wiet, zabilježio je 510 domaćinstva s ukupno 3.263 ljudi.15Krajem devetnaestog stoljeća, stoga možemo procijeniti stanovništvo plemena Kelmendi na oko 4.000. U prvom pouzdanom popisu stanovništva obavljenom u Albaniji 1918. godine pod austrougarskom upravom, statistika stanovništva plemena Kelmendi data je kako slijedi: 779 domaćinstva s ukupno 4.699 stanovnika. To je obuhvaćalo barjake Nikça, Vukela, Selca i Boga, te naselja Nikç, Broja, Vukël, Selca, Vermosh, Kolaj i Preçaj.16 Kelmendi su bili i jesu katoličko pleme, iako je mala manjina prešla na islam u turskom razdoblju. Župa Selca utemeljena je 1737. godine kada se bilježe prvi podaci rođenih i umrlih. 17 Njihov zaštitnik je Djevica Marija, nazvana Gospa od Kelmenda (Zoja e Kelmendit), čiji se blagdan slavi 24. svibnja. Apostolski poslanik u Albaniji, Pietro Stefano Gaspari, koji je prošao kroz regiju 1671.-1672., izvijestio je:

„Dana 24. rujna 1671. napustili smo zemlju Hotti i stigli do Clementija [Kelmendi]. Ovdje se nalazi crkva posvećena sv. Klementu. Nalazi se u mjestu zvanom Speia di Clementi. Crkvu su sagradili stanovnici Clementa 1651. godine, kada su časni Patres Reformati ušli u zemlju. Ovdje su služili otac Leone iz Cittadele i brat Angelo iz Milana. Obojena je u bijelo bez žbuke, a obložena je daskama. Bilo je dobro očuvano i opremljeno je svetim ruhom. Ali euharistija se ovdje ne održava, iako nema opasnosti od Turaka, jer takvih osoba na ovom mjestu nema. Clementi ima više sela: Morichi s 6 domova i 40 duša, Genovich s 7 domova i 60 duša, Lesovich s 15 domova i 120 duša, Melossi sa 7 domova i 40 duša, Vuceli [Vukël] sa 32 domova i 200 duša, Rvesti sa 6 domova i 30 duša, Zecca s 7 domova i 40 duša, Selza di Clementi [Selca], zajedno s Morichi ima 34 domova i 290 duša, a Rabiena i Radenina sa 60 domova i 400 duša. Sva ova sela koriste crkvu sv. Klementa u Spei. Tamo idu na misu i primati sakramente, a kad umru, pokapaju se u ovoj crkvi. Visoravan Clementi i visoravan Nixi [Nikç] i Roiochi imaju 112 domova i 660 duša. Do Clementija je na dobrih12 milja. Patres Reformati dolaze ovdje dva ili tri puta mjesečno slaviti misu i pomoći ljudima u njihovim duhovnim potrebama. Ovdje postoji potreba za ruhom, jer je vrlo teško svaki put donjeti je iz Clementa. Zovu je visoravan Clementi, jer stanovnici plemena Clementi neprestano maltretiraju stanovnike ovog kraja i uzimaju im zemlju. Visoravan je plodna i stanovnici Clementa mogu od toga živjeti. “

Kelmendi su bili fis, odnosno zajednica koja je svjesna zajedničkih krvnih veza i zajedničke povijesti koja seže do jednog istog muškog pretka, a podijeljena je u tri barjaka (Selca, Vukël i Nikç), a kasnije oko 1897. godine, uz dodatak Boga, u četiri barjaka. Boga su zapravo bili zasebno pleme koje je živjeo južno od Kelmendi regije, s druge strane visokog planinskog vijenca i imali su bliže kontakte sa plemenima Shkreli i Shala, ali su se okrenuli plemenu Kelmendi za zaštitu i postepeno im se pridružili. Barem od sredine devetnaestog stoljeća, poput mnogih sjevernih plemena, Kelmendi su svake jeseni tjerali svoja stada do obale gdje su provodili zimske mjesece.

15 E. Wiet 1868., str. 35. 16 F. Seiner 1922., str. 108. 17 L. Mihačevič 1913., str. 86.

21

Dijelili su pašnjake s plemima Shkreli i Rrjolli na Mali i Rrencit. Edith Durham opisala je put Kelmendi iz Selca na sljedeći način:

"Svake jeseni pripadnici plemena migriraju s velikim stadima koza, goveda i ovaca u potrazi za zimskim pašnjacima na ravnicama blizu Alessio [Lezhe], gdje pleme posjeduje zemlju, a žene nose svoju djecu i oskudne stvari na leđima; i ponovo se ljeti mučeći vraćaju na pašnjake visokih planina, duga četiri dana hoda s umornim životinjama."18

Baron Nopcsa, koji je bio na sjevernim planinama otprilike u isto vrijeme kad i Durham, također je zabilježio ovaj fenomen:

„Među čestim migrantskim pastirima koji su uobičajeni na cijelom Balkanu su Kelmendi, kao i Hoti, Kastrati, Boga i Shkreli. Zbog svojih stada prisiljeni su imati dva doma: zimskim nastambama u ravnicama i ljetnim nastambama na planinskim pašnjacima. Prema Hecquardu, ova planinska plemena zimuju na širokim ravnicama rijeka Bojane, Drim i Mat duž Jadrana od 1847. godine. Međutim, mora se napomenuti da sva plemena ne mijenjaju prebivalište, već samo ona koja nemaju odgovarajuće zimske pašnjake na vlastitom teritoriju. Od Kelmendija se vjerojatno više od trećine njih kreće. Početkom rujna različite obitelji započinju pješačiti do ravnica Skadra i Lezha. Njihovo kretanje može se pratiti od crnogorske granice kod Gucia [Gusinje], sve do uzvišene tvrđave Kruje, udaljene 140 kilometara zračne linije. Kamo god pogledate na inače jednoličnu ravnicu Skadra mogu se vidjeti pastiri i njihova stada, uključujući i neke vrlo zanimljive i slikovite skupine. Kad god u planinama nedostaje stočne hrane, pripadnici drugih plemena, kao što su Šalja, pa čak i Rugovski gorštaci iz područja Peći [Ipek], sele se na jadransku obalu. U zimu 1908. susreo sam plemena Rugova i njihova stada u regiji oko Drača. Iako je prilično teško izračunati koliko ljudi svake godine lutaju kao nomadi u potrazi za zimskom pašnjakom, mislim da ih je barem 4000 do 5000. U ovoj se računici oslanjam na procjenu da od 5000 iz plemena Kelmendi, gotovo polovica njih sudjeluje u pohodu i da njihov egzodus značajno povećavaju druga, iako manja plemena – Hoti, Kastrati, Shkreli i Boga. Stada životinja i pastira se nekoliko tjedana pune i oko Trusha kod Skadra dok se ne vrate u planine između Zadrime i mora, ili se vrate u svoje zimske nastambe uz obale rijeke Mat.”19

Neke od tih Kelmendijevih obitelji su se doista naselile na obali oko Lezhe dulje vrijeme. Johann Georg von Hahn izvijestio je sredinom devetnaestog stoljeća:

„Posljednjih deset godina počeli su kupovati zemlju koju su stoljećima koristili za ispašu, ometajući tako bilo kakvu poljoprivrednu uporabu. Sada su ga počeli pretvariti u poljoprivredno zemljište. Iznenađujući rezultati na početku ovog pothvata vjerojatno će dovesti do daljnjeg uspjeha. Prosječna žetva najbogatijeg Kelmendaje 300 konjskih kola žita na 80 oka."20

18 M. E. Durham 1909., str. 83-84. 19 F. Nopcsa 1910., str. 57-58. 20 J. G. von Hahn 1867., str. 34. U kasnom Osmanskom Carstvu, jedna oka iznosila je oko 1,3 kg. 22

Njihov boravak na obali i kontakt s vanjskim svijetom omogućio je da Kelmendi intelektualno napreduju. Mnogi od njih naučili su čitati i pisati u ranim godinama dvadesetog stoljeća, bez pomoći škole. Počeli su na susjede Shalu gledati s visoka kao na divlje i prljave, gjin të egër (divljake), kao su izjavili, i ismijavali su njihovo ušljivo stanje. 21 Na svom putovanju kroz Kosovo 1858. godine, koju on naziva Dardanska Albanija, Hahn je primijetio prisustvo plemena Kelmendi u dolini Llap oko Podujeva u sjeveroistočnom Kosovu i u susjednoj Srbiji:

„Od 22 sela Lab [Llap], 20 od njih su Clementini [Kelmendi]. Druga dva pripadaju Betush [Bytyçi]. Prostiru se od Podujeva do Kuršumlije i naseljavaju veći dio sela u Dediću. S druge strane, Kelmendija nema na području Vranje i Gilan [Gnjilan]. Svi oni Kelmendije, koji nastanjuju sjeverne albanske Alpe i katoličke su vjere, smatraju svojim matičnim plemenom, iz kojeg su se u raznim vremenima pojedine obitelji selile u Dardaniju.“22

Među glavnim obiteljima Kelmendija su sljedeće, ovdje podijeljene prema svojim uobičajenim mjestima boravišta u plemenskom kraju: u Vermoshu: Bujaj, Bunjaj, Cali, Hasanaj, Hysaj, Lelçaj, Lekutanaj, Lumaj, Macaj, Miraj, Mitaj, Mërnaçaj, Naçaj, Peraj, Pllumaj, Preljocaj, Racaj, Selmanaj, Shqutaj, Tinaj, Vukaj, Vuktilaj i Vushaj; u Selcu: Bikaj, Bujaj, Lekutanaj, Mërnaçaj, Miraj, Pllumaj, Rugova, Tinaj, Vukaj, Vushaj; u Tamari: Bujaj, Bunjaj, Cekaj, Lelcaj, Mërnaçaj, Rukaj i Vukaj; u Vukël: Aliaj, Dacaj, Drejaj, Gjelaj, Gjikolli, Kajabegolli, Martini, Mirukaj, Nicaj, Nilaj, Pepushaj, Vucaj, Vucinaj i Vukli; u Nikču: Aliaj, Gildedaj, Hasaj, Hutaj, Kapaj, Nikac, Nikçi, Prekelezaj, Preldakaj, Rukaj, Smajlaj i Ujkaj.

Plemenski legendar, podrijetlo i povijest

Od svih plemena na sjeveru, Kelmendi su bili možda najpoznatiji u vanjskom svijetu. Doista, u sedamnaestom stoljeću sjeverna Albanska brda zapadno od Peći često se nazivaju „planine Kelmendi“. 23 Austrougarski konzul u Skadru, Friedrich Lippich, Ritter von Lindburg (1834.-1888.), opisao ih je 1878. godine kao najsnažnije od svih katoličkih plemena u gorju Skadra. 24 Baron Nopcsa, koji je 1907. godine zabilježio njihovu usmenu povijest, zabilježio je da su oni bili pleme koje se najviše spominjalo,

25 a Edith Durham je o njima govorila kao o „jednim od najboljih i najinteligentnijih plemena.“26

21 F. Nopcsa 1910., str. 60-61. 22 J. G. von Hahn 1868., str. 126. 23 N. Malcolm 2000.-2001., str. 149. 24 F. Listrich u: F. Baxhaku & K. Kaser (ed.), 1996., str. 83. 25 F. Nopcsa u: F. Baxhaku & K. Kaser (ed.), 1996., str. 210. 26 M. E. Durham 1928., str. 22.

23

U narodnoj predaji, Kelmendi su među planinskim plemenima bili poznati po svom junaštvu, što se očituje u popularnoj izreci: „Mudrost Gashija, budnost Krasniqija, gnjev Berisha, junaštvo Kelmendija, lukavstvo od Shale, zmija u travi kao Thaci“ (Mênja e Gashit, sŷni i Krasniqes, inati i Berishës, trimnia e Kelmênit, dredhia e Shaljanit, gjarpnia e Thaçit). Prema usmenoj predaji pleme Kelmendi potječe od osobe Klementa ili Kelmenda, koji je, prema procjeni baruna Nopcse, živio oko 1470.-1480. godine. Francuski konzul Hyacinthe Hecquard (1814.-1866.) pripovijeda da se ovaj Kelmend, odbjegli svećenik, nastanio u Triepshi gdje je radio kao pastir za bogatog stočara koji je imao staru kćer zvanu Bubçe.27 Kelmend i Bubçe su se zaljubili i ona je zatrudnjela. Otac ih je htio ubiti, ali na inzistiranje svoje žene dozvolio im je da se ožene. Bubçe je dobila dvadeset grla ovaca pod uvjetom da ona i Kelmend napuste Triepshi i da se nikada ne vrate. Preselili su se na mjesto zvano Bestana u podnožju brda brda "Gascianik"28 na Cemu, i imali su brojne sinove. U jednoj verziji legende, Kelmend je imao dva sina: Kolju, koji je osnovao selo Selca i Nish ili Nika koji je osnovao naselje Nikç.29 Druge verzije legende navode o Kelmendu da je imao veći broj sinova - sedam do devet, koji su se u svakom slučaju smatrali praocima naselja Selca, Vukël i Nikç. Ovi sinovi imali su vlastitu djecu sve dok Bestana nije postala premala da ih sve drži. Tako su se iselili i naselili u plodnu dolinu Gucia [Gusinje] gdje su povremeno bili u sukobu sa susjedima i Turcima. Johann Georg von Hahn je 1850. godine čuo legendu o osnivanju plemena Kelmendi od oca Gabriela u Skadru i ispričao je kako slijedi:

„Prije mnogo godina, u regiji Triepshi živio je bogati pastir. Naišao je mladić nepoznatog podrijetla po imenu Klement i zaposlio ga se kod stočara da mu čuva ovce. To je pastir činio zajedno sa stočarevom kćeri koja se zvala Bubci. Bila je hroma i stoga nije mogla naći muža. S vremenom se njihovo prijateljstvo razvilo u ljubavnu vezu i djevojka je ostala trudna. Kada je djevojčina majka saznala što se dogodilo, svim sredstvima koja su joj bila na raspolaganju nagovorila je svog grubog i bezdušnog muža da ne kazni mladi par već da im dopusti zajednički život. Prema običaju imao ih je pravo ubiti. Na kraju je uspjela i Klement i Bubci su postali muž i žena. Dobili su dvadeset grla stoke i poslani su u drugu planinsku regiju gdje su se trebali nastaniti jer starac nije mogao preboljeti sramotu za svoju obitelj uzrokovanu njihovom aferom. Planinsko područje koje je novi par dobio i gdje su se naselili zvalo se Bestana. I danas se mogu vidjeti ostaci crkvice, nekoliko kuća i nešto zarasle vinove loze. Kažu da je mjesto moralo biti napušteno zbog velikog broja poskoka koje još uvijek postoje. Bestana se nalazi oko četiri sata od sela Selca i Vukël. Zemlja na tom području, kao dom njihovog pretka, nikada nije bila podijeljena niti jednom članu plemena i stoga pripada cijelom plemenu Kelmendi.

27 H. Hecquard 1858., str. 178-184. 28 Moguće Maja e Kashticës. 29 F. Nopcsa u: F. Baxhaku & K. Kaser (ed.), 1996, str. 211. 24

Bubçi i Klement imali su sedam sinova. S vremenom su postali pretci sedam najvećih obitelji koje su osnovale sela Selca, Vukël, Nikç, Vusanje [Vuthaj] i Martinovići [Martinaj], odakle dolaze Kelmendi iz Bukova u Dukagjina i Llapa u planinama Kosova. Najstariji sin zvao se Kola i bio je poglavar sela Selca. Imao je tri sina: Vui Kola, Mai Kola i Rabin Kola. Tri obitelji koje su potekle od ovih muškaraca činile su stanovništvo Selca koje danas broji 350 domaćinstva i 1600 duša. Drugi sin zvao se Vuco. Imao je samo jednog sina Deda (što odgovara talijanskom Domenico). Deda je imao tri sina: Uhsai Deda, Giz Deda i Zek (tj. Josef) Deda, čije obitelji sada čine selo Vukël, koji zajedno sa starijim stanovnicima ima 170 domaćinstva i 1.300 duša. Raniji stanovnici posljednji su preostali predstavnici izvorne populacije u regiji koji su, prema legendi, pretežno protjerali Kelmendi. Osnovali su obitelji Gimaj, Pepusaj i Xhireaj. Albanci ih nazivaju Anes (u albanskom anë ‘strana, rub’), tj. ljudi koji su bili izvan vladajućeg plemena. Treći sin zvao se Nika. Imao je nekoliko sinova, među kojima su Del Nika, Bala Nika i Untha [Vuth] Nika. Del Nika i njegovi potomci osnovali su selo Nikç koji sada ima 75 domaćinstva i 500 duša. Druga dva brata, Bala i Untha, napustili su Dela. Zauzeli su prijevoj između planina Prokletija i Plava i sagradili selo Unthaj [Vuthaj] koji se nalazi pola sata južno od grada Gusinja [Gucia] i šest sati sjeverno od Selca i sada ima 70 domaćinstva i 500 duša. Drugi sinovi pretka Klementa bili su također blagoslovljeni s mnogobrojnom djecom, tako da je pleme brzo procvjetalo i broji mnoge hrabre ljude. Budući da je albanska rasa sklona prirodi sukoba i krvoprolića, Kelmendi nikada nisu bili zadovoljni svojim životom jednostavnih pastira, već su se kad god su imali prilike, prepustili pljački. Kako su snage njihova plemena rasle, sve su više proširili svoje napade na susjedne teritorije, pa su čak uspjeli osvojiti regiju između Gucia [Gusinje], Pester [Pešter] i Peja [Peć]. Ti napadii osvajanja značili su da su Kelmendi stalno bili uključeni u ratovanje s Osmanlijama. U predanju su zabilježena tri glavna rata: jedan s Skadrom, jedan s Podgoricom i jedan s Peći. Kažu da je prvi trajao deset godina, u jedinom sukobu, život je izgubilo čak 10.000 Turaka. Tijekom ovog rata, Kelmendi se povukli do prirodne utvrde pod nazivom Samo Gradi, poznata i pod nazivom 'Tvrđava Kelmendi' (forca e Kelmendit). To je mala visoravan u planinskom lancu Prokletija, oko pola sata u opsegu. Okružena je sa svih strana neosvojivim liticama i ima samo jedan ulaz u koji je iznimno teško prići i lako ga je obraniti. Usred tvrđave nalazi se izvor ledene vode koji nikad ne presuši. Na južnoj strani nalazi se velika špilja koja služi za smještaj žena, djece i nekoliko domaćih životinja koje vode sa sobom. Budući da su ih neprijatelji često opsjedali u ovom utočištu, mnogo su propatili, uključujući i razdoblja gladi kada su često bili prisiljeni jesti koru drveća. Kad su opsade jenjavale ili kad su uspjeli nadmudriti ili zaobići neprijateljske položaje, gorštaci su se osvećivali jezivim napadima u okolini i uvijek su se uspjeli vratiti s hranom i plijenom. Drugi rat bio je s Podgoricom i trajao je sedam godina. Nije bio ništa manje brutalan od prvog jer su patnje koje su Kelmendi prošli u ovom ratu bile tolike da su se u selu Selca u sedam godina rodila samo tri dječaka, a rođeni su slabi i bolesni. U trećem ratu protiv Pećkog paše, Kelmendi su u početku imali sreće i uspjeli su blokirati Turke u tvrđavi Gucia. U to su vrijeme koristili prijenosne košare nalik na 25

štitove koje su punili vunom i držali pred sobom dok su napredovali preko ravnice. Te su ih košare štitile od pogleda neprijateljskog topništva i omogućavale im da svojim dugim puškama dođu do opkoljenih Turaka i nanesu im velika razaranja. Bili su toliko sigurni u pobjedu da su poglavari raznih obitelji počeli međusobno dijeliti neprijateljski teritorij. Međutim, došlo je do spora tijekom njihovih rasprava u vezi s određenim pašnjacima i jedan od vođa po imenu Chiobala postao je toliko ogorčen u svom neuspješnom nastojanju da polaže pravo na jedan pašnjak da je izdao svoje pleme. Tijekom noći stupio je u kontakt s Turcima i u zamjenu za obećanje da će mu dati dotični pašnjak otkrio je način kojim bi Turci mogli savladati napredovanje Kelmendijevih snaga. Turci su poslušali njegov savjet i iste noći zasadili mnoštvo malih kolaca u zemlju gdje su Keljmendi obično napadali svojim košarama. Sljedećeg jutra, kada su Keljmendi shvatili da ne mogu slobodno pomicati svoje zaštitne košare zbog kolaca, uspaničili su se, pobjegli u svoje planine a opkoljeni Turci su ih progonili. Od tada je rat za Keljmendije krenuo loše i većina ih je kasnije bila prisiljena iseliti. Vjerojatno su postali previše brojni da bi preživjeli u sušnim planinskim područjima u kojima su bili nastanjeni. Iz vremena ovog rata možemo datirati iseljavanje Keljmendija u Rugovu iznad Peći, u planine Lap-Gulap [Llap-Gollak] na Kosovu, u Selca (slavenski: Seoca) na istočnoj obali jezera Skadar, do granice Crne Gore i konačno do Srijema gdje pod imenom Klementine i danas naseljavaju sela Ninkinci i Hrtkovci. Od onih koji su ostali na svojoj plemenskoj zemlji, kasnije su nastale dvije kolonije. Jedna se naselia južno od doline Kelmendi između planine Prokletije i Biskach i sagradila selo Boga koji sada ima 40 domaćinstva i oko 400 duša i vlastiti barjak. Druga kolonija krenula je sjeverno i sagradila selo Martinaj na istočnoj obali rijeke Lim, pola sata od mjesta gdje se ulijeva u jezero Plava. Stanovnici ovog sela prešli su u islam, kao i njihovi susjedi i prijatelji plemena iz gore spomenutog sela Vuthaj.“30

Kelmendi se smatraju precima Rugovskih gorštaka na susjednom Kosovu koji su bili katolici sve do 1760. godine. Prema narodnom predanju, dolazak Kelmendi u Guci bio je razlog što su Turci 1612. godine sagradili tvrđavu. 31 Najraniji povijesni dokument koji spominje Kelmendi, osmanski porezni registar iz 1497. godine, odnosi se na četiri planinska plemena: Hoti, Kuči, Piperi i Kelmendi. Kelmendi su ovdje zabilježeni kao pet malih pastirskih zajednica s ukupno 152 domaćinstva.32 Iz takvih dokumenata i iz usmene predaje možemo pretpostaviti da su Kelmendi stoga bili poznati kao pleme u posljednjim desetljećima petnaestog stoljeća. Iz poreznog registra također znamo da su Turci Keljmendijama davali status derbenda (planinskih čuvara) i porezne povlastice. Evo što piše u predmetnom dokumentu:

„Uređeno je da kršćani ovih sela plaćaju sancakbeyi u obliku paušalnog iznosa od 1.000 akçes od haraça ili cizye [glavarine], a u obliku paušalnog iznosa 1.000 akça kod ispence [zemljišna pristojba]. Ne bi trebali platiti nikakve druge pristojbe ili poreze.

30 J. G. von Hahn 1854., vol. 1, str. 183-185. 31 STR. Bartl 1978., str. 125. 32 K. Luka 1980., str. 219-252; N. Malcolm, 2000.-2001., str. 152. 26

Oslobođeni su od svih avariz-i divaniye [izvanredni državni porez] pod uvjetom da su derbendcis [planinski čuvari] i čuvaju i štite cestu koja prolazi kroz tvrđavu Skadra kroz područje Petrišpan [Pjetërspan] do Altun-ili [u blizini Đakovice], kao i cestu koja vodi od tvrđave Medun u planine Kuči, spuštajući se u Plav."33

Britanski znanstvenik, Sir Noel Malcolm, sugerira da su dodjeljivanje statusa derbendcija i kvazi vojne privilegije koje je to podrazumijevalo bile od posebne važnosti za razvoj plemena Kelmendi u kasnom petnaestom i šesnaestom stoljeću, što je doista mogao biti jedan najvažniji čimbenik u određivanju njihove kasnije povijesti. Jačanje kolektivnog identiteta koje je to uključivalo moglo je odigrati važnu ulogu u njihovom razvoju kao kohezivnog klana. Konkretno, dao im je pravo na nošenje oružja, iako su bili kršćani. Osim toga, možda su stekli liderske vještine i ugled u odnosu na druga plemena jer su upravo oni, kao derbendci, održavali i vjerojatno kontrolirali trgovačke puteve diljem sjevernih planina.34 U svakom slučaju, 1565. godine uvijek nemirni Kelmendi, zajedno sa susjednim plemenima Kuči i Piperi35, podigao se protiv Turaka, a 1597. ponovno su se pobunili pod svojim vođom, vojvodom, Nikšić Grdana, ovoga puta s Kučima, Piperima i plemenima Bjelopavlići. Venecijanski senator Lazaro Soranzo komentirao ih je 1599. 1600. kako slijedi:

"To su Piperi, Kuči, Kelmendi i Bjelopavlići i drugi u regiji Plava. Među njima je mnogo Albanaca koji žive po rimskoj vjeri. To su oni koji, posjeduju tvrđave i po svojoj prirodi iznimno žestoki, još uvijek nisu dopustili da ih Turci valjano pokore u borbi."36

Čini se da je do sredine 1580-ih katoličko pleme Kelmendi prestalo plaćati danak osmanskoj državi. Kao žestoki i neovisni ratnici, u to su vrijeme postupno počeli dominirati cijelom sjevernom Albanijom. Bili su izuzetno pokretni i išli su u napade i pljačku ne samo u planinama, već i duboko u teritorije Kosova, Bosne i Srbije, čak i do Plovdiva u Bugarskoj. Kao što je to rekao Sir Noel Malcolm: “Prava mobilnost Kelmendija jedna je od upečatljivih stvari koje se o njima pojavljuju u izvještajima s početka sedamnaestog stoljeća.”37 Godine 1612., kako bi povratiliili barem ojačali svoj položaj u planinama, Turci su podigli utvrdu u Guciji, a to je možda potisnulo Kelmendije prema zapadu, više prema njihovoj sadašnjoj domovini. U svom izvještaju ‘Izvješće i opis Sandžaka u Skadru’ iz 1614. godine, pisac Mariano Bolizza iz Kotora, koji je bio u službi VenecijanskeRepublike, izvještava o tome i općenito o plemenu Kelmendi kako slijedi:

33 N. Malcolm 2000.-2001., str. 155. 34 N. Malcolm 2000.-2001., str. 155. 35 S. Pulaha (ed.) 1978., str.69-70. 36 L. Soranzo, 1600., str. 178-179 “Questi sono li Piperi, Cucci, Clementi, Bellopauligi, & altri nel paese della Plaua: trà quali vi sono molti Albanesi, che vivono alla Romana. E questi sono quelli, che per hauer sito forte, & esser di natura ferocissimi, non ancora si son lasciati ben soggiogare dall’armi del Turco.” Prijevod Noel Malcolm u: N. Malcolm 2000.-2001., str. 153-154. 37 N. Malcolm 2000.-2001., str. 154.

27

„Tako je, kao što je gore spomenuto, tri sata od Gucije i isto toliko od Kelmendija, sultan sagradio utvrdu zvanu Città Nova [Novi Grad] krajem 1612. na malom brežuljku na dobro utvrđenom položaju. Velik je kao polje s opsegom od 400 koraka, sagrađen je od golemih greda prikovanih zajedno i ispunjenih zemljom, a okružen je širokim jarkom koji je ispunjen vodom i preko kojih su tri pokretna mosta. Utvrdu iznutra čuva dvjesto pješaka i pedeset konjanika. Utvrda je izgrađena na inzistiranje Sema Zausa [Cem Çaushi], glavnog turskog vođe u Podgorici. Budući da je bio vladar Plava a nije mogao uživati u svojoj vlasti ondje, kako zbog razaranja koje su počinili Keljmendi, tako i zbog toga što nije mogao tamo sigurno stići, poslao je poruku sultanu u Konstantinopol preko najslavnijeg gospodara Nasufa. Paša, čiji su čuvari i dvorjani bili zainteresirani za vladanje Kelmendijem, dao je najzahtjevniji zadatak da se izgradi tvrđava kako bi se suzbio bijes pobunjenika i držao pod kontrolom i pokornošću. I molba mu je uslišena. Ali oni koji ga čuvaju još uvijek nisu u stanju spriječiti Kelmendi da razaraju i pljačkaju gdje god žele. Gore su spomenuti gorštački pobunjenici općenito. Sada je vrijeme za detaljno opisivanje njihove zemlje, njihovih običaja, njihovih bitaka i važnih stvari koje su se među njima dogodile 1612. i 1613. godine. Osim činjenice, kao što je gore spomenuto, da su ti ljudi (koji broje više od pet tisuća i tristo osamdeset naoružanih muškaraca) jaki zbog prirode svog teritorija, živeći u tako moćnim i nepristupačnim planinama, glavni je čimbenik njihove snage je ipak njihovo jedinstvo. Ovo je jedinstvo vidljivo od vremena kada su na Skupštini odlučili da ne plaćaju uobičajeni danak sultanu i štoviše, da pojedinim spahijama ne daju dužnosti koje im duguju, kao što je gore rečeno. To se dogodilo jer su ih Turci silno tlačili. Stoga su prisegnuli, kako su to običavali činiti, da se neće napustiti jedni druge, nego da će ostati ujedinjeni, pomagati potrebitima i nikada neće dopustiti Turcima da uđu na njihov teritorij. Došavši tako do povoljnijeg položaja rušenjem turske tiranije a da nisu bili prepušteni poniženjima, okrenuli su se pljački, putujući u hordama kroz turska sela do Plovdiva i pljačkali gradove, sela i trgovačke karavane, te su postati toliko bogat da svaki da svaka od njihovih 188 domova diljem Kelmendija posjeduje dvostruko više namještaja nego što je to uobičajeno, uključujući i zlatnu i srebrnu opremu za barem jednog konja: tj. simitar, orme, ovratnike, a neki čak imaju fina sedla sa srebromi draguljima na oklopu, tovar vrijedan od 150 do 200 zlatnih zecchini. Imaju i skupe konje, izvrsne haljine od velike vrijednosti, zlatne i srebrne čaše i zdjele te beskrajan broj životinja, malih i velikih. Idu naoružani pretežno mačevima, štitovima i kopljima, te beskrajnim brojem praćki koje su majstorski koristili. Rijetko imaju arkebuze, iako svi oni koji ih imaju, kako bi bili dobro opremljeni, nose sa sobom kvalitetan barut. Među svim gorštacima nema više od stotinu arkebuza. Ti su pojedinci toliko okretni, stručni, hrabri i spremni za borbu, i tako dobro se kreću u bitci da tko god ih vidi, može im se samo diviti. Mogu se vidjeti u naoružanim redovima, u sukobima, u okršajima, napadanju i povlače se, čiste i bježe, tako da zapravo izgledaju vrlo dobro uvježbani i vješti. Vojni veterani s njima paradiraju na svim blagdanima, a osobito na velikim blagdanima. Većina njih hoda bosonoga, tako da kad hodaju po liticama, podsjećaju na planinske koze.“38

38 R. Elsie 2003., str. 157-158.

28

Čini se da su Kelmendi tako ustali protiv Turaka, zajedno sa susjednim plemenima Kuči, Piperi i Bjelopavlići, oko 1613. godine. Poslana je kaznena ekspedicija da ih uguši s 15.000 ljudi pod zapovjedništvom Arsllan (Arsolan) paše, bivšeg sandžakbega Skoplja. Turske trupe provele su dvanaest dana u Kelmendiju i uzele osamdeset zarobljenika u jednom selu, ali samo žene i djecu. U drugom selu paša je tražio petnaest robova i 1000 dukata. Međutim, dok je čekao odgovor, Keljmendi su napali turske trupe na jednom planinskom prijevoju, ubili trideset ljudi, a zatim uzeli pedeset njihovih konja kao plijen. U ovom napadu teško je ranjen i skadarski paša. Arsllan paša, dakle, nije imao alternativu nego povući se u Podgoricu.39 Nakon toga je sklopljen mirovni sporazum i mir je vladao u planinama nekoliko godina. Porta je ponovno poslala vojne trupe na teritorij Kelmendija 1617., ali bezuspješno. Keljmendi su nastavili harati i pljačkati, posebno u području Novog Pazara, koje je uvelike patilo od njihovih napada i pljački. Keljmendi su još jednom zaratili s Turcima 1624., ovaj put s Arvat pašom od Skadra. Kad su turske trupe napredovale u regiju, ljudi Kelmendija povukli su se na trokutastu visoravan visoko u planinama zvanu 'Kelmendijeva tvrđava' (forca e Kelmendit) koja je sa svih strana bila okružena strmim liticama. Žene, djeca i starci, sklonili su se u špilje u dolini Cem gdje je, kako se navodi, njih 200 umrlo od gladi. Iako su bili u teškoj situaciji, ipak su Turcima uspjeli nanijeti znatne gubitke. 40 U narednim desetljećima, Turci su poduzeli brojne napore da pokore Kelmende, ali bez odlučujućih rezultata, a Kelmendi su nastavili igrati istaknutu ulogu u protuosmanskom otporu, osobito u prvoj polovici sedamnaestog stoljeća. Među njihovim vođama toga razdoblja bio je i izvjesni Vuk Doda. Cilj svih ovih pobuna, kao i gotovo svih albanskih ustanaka do kraja osmanskog razdoblja početkom dvadesetog stoljeća, nije bilo nacionalno oslobođenje, kao što su to željeli prikazati neki suvremeni albanski povjesničari, već kako bi se osiguralo neometano plemensko djelovanje (uključujući i pljačku), a posebno da ne moraju platiti bilo kakav porez ili danak Turcima. Istovremeno, pljačkaši Kelmenda prisililo je druga plemena i u regije, gdje god su mogli, da im plaćaju danak. U izvješću od lipnja 1638., Kongregacije Propaganda Fide u Rimu, albanski biskup Sappe i Sarde, Franga Bardhi (Francesco Bianchi),41 je zabilježio da su često napadali karavane u Albaniji, Bosni i Srbiji i krali svake godine najmanje 40-50 tovara robe koju su nosili konji, kao što su vuna, maslac, med, vosak, riža, slana riba, itd.Tržnice su zbog njih često morale biti zatvorene.42 1707. godine anonimni pisac je zabilježio:

"S pljačkom, paleži i rušenjima, najprije su sveli regiju, zatim i sam grad [Peć], na plaćanje godišnjih nameta... Svako domaćinstvo Kelmenda imalo je, u tom

39 I. Zamputi (ed.) 1963., vol. 1, str. 276-278. 40 F. Nopcsa in: F. Baxhaku & K. Kaser (ed.) 1996., str. 212-213. 41 Frang Bardhi (1606.-1643.), poznat na latinskom kao Franciscus Blancus a na talijanskom kao Francesco Bianchi, bio je istaknuta albanska crkvena osoba. Osobito je zapamćen kao autor prvog albanskog rječnika, Dictionarium latino-epiroticum, Rim 1635. 42 I. Zamputi (ed.) 1965., vol. 2, str. 160.

29

ogromnom i plodnom kraljevstvu, jedno ili više sela koja su im plaćala svake godine sve što je bilo potrebno za dostojanstveno uzdržavanje plemićke obitelji."43

Kelmendi su sve više naučili igrati taktičku ulogu između Turaka i Mlečana, posebice nakon izbijanja Kretskog rata (1645. -1669.), koji se vodio između Osmanskog Carstva i Republike Venecije, tijekom kojeg je Dalmacija bila glavna scena vojnih aktivnosti. Godine 1660. Evliya Çelebi spomenuo je Kelmendi Albance kao „nevjerničke ratnike“ koje je vidio kako upravljaju venecijanskim brodovima u splitskoj luci. 44 Kelmendi su obećali podršku svakoj strani koja će ispuniti njihove zahtjeve. Na primjer, 1664. godine neki od Kelmenda podržali su Turke pod uvjetom da budu oslobođeni plaćanja danka na pet godina. Doista, neki od njih također su prešli na islam. Godine 1689., tijekom Velikog turskog rata od 1683.-1699. godine, carske Austrijske snage pokrenule su ofenzivu protiv osmanskih snaga koje su dovele do kratkog austrijskog prodora u Kosovo, Makedoniji i sjevernoj Albaniji. Time je Kelmendi dobio još jednu priliku da ustanu protiv Osmana, a pretpostavlja se da su bili u nekom taktičkom savezu s Bečom. Znamo da je barem četiri poglavara Kelmenda otišlo na pregovore s Austrijancima u Peć u prosincu 1689., i vratili se nezadovoljni jer nisu dobili prikladne darove. 45 Kelmendi su preferirali pljačkanje u vlastitu korist, posebice na Kosovu. Godine 1700., Pećki paša, Hudaverdi Mahmutbegolli, odlučio je poduzeti mjere protiv neprestanih pljački Kelmendija na zapadnom Kosovu. Uz pomoć drugih planinskih plemena, uspio je blokirati Kelmende u njihovoj domovini, u klisuri gornje rijeke Cem, s tri strane i napredovati vlastitom vojskom iz Gucie. Godine 1702. izmorivši ih od gladi, većinu je prisilio da se presele na Peštersku visoravan Sandžaka u Novom Pazaru. Samo su stanovnici Selca mogli ostati u svojim domovima. Njihov je poglavar prešao na islam i obećao da će preobratiti i svoje ljude. U toj je prilici na Pešteru bilo preseljeno 251 Kelmendsko domaćinstvo (1.987 osoba).46 Drugi su preseljeni na područje Gnjilana na Kosovu. Međutim, pet godina kasnije, 1707. godine, više od polovice prognanih Kelmenda uspjelo se izboriti za povratak u svoju planinsku domovinu, a 1711. godine poslali su veliku jurišnu silu koja je vratila i neke iz Peštera.47 Lišeni svojih tradicionalnih izvora prihoda (pljački i razaranja) i bez svojih stada, Kelmendi su po povratku živjeli u velikom siromaštvu. U ljeto 1710. katolički nadbiskup Bara [Antivari], Vincentius Zmajević48 zamolio je franjevačke misionare u Albaniji da im podjele novac kako bi kupili žitarice i nekoliko je puta apelirao na papa da učini nešto

43 J. Tomić (ed.) 1905., str. 56-57; N. Malcolm 2000-2001, str. 157 44 R. Dankoff & S. Kim 2011, str. 165. 45 N. Malcolm 2000.-2001., str. 159. 46 N. Malcolm 2000.-2001., str. 159. 47 N. Malcolm 2000.-2001., str. 159. 48 Vincentius Zmajević (1670.-1745.), upisan i kao Vinzenz Zmajević, iz Perasta u Bokokotorskom zaljevu, bio je nadbiskup Barski [Antivari], administrator Budve i Apostolski poslanik u Srbiji, Albaniji, Makedoniji i Bugarskoj od 1701. do 1713. godine. Učinio je puno za dobrobit mnogih potlačenih albanskih katolika, a posebno je pomogao izgladnjelom plemenu Kelmendi na povratku u Kelmendsku zemlju 1707. godine.

30

za "poveri Clementi".49 Neki Kelmendi su ipak ostali na Pešterskoj visoravni. Skopski nadbiskup izvijestio je da ih je 1719. bilo oko 2 000 a sada ih je prebrojano 800.50 Početkom kolovoza 1737. habsburške snage su ponovno napale Kosovo, a Field Marshal Friedrich Heinrich von Seckendorff 51 ponovno je zauzeo Prištinu. U tom su se razdoblju Kelmendi, kako u svojoj domovini, tako i na Pešteru, uz druga planinska plemena, odlučili udružiti s Austrijancima. Austrijski prodor je, međutim, zaustavljen u roku od tri tjedna, kao i ustanci protiv Turaka koje su poticale austrijske snage. Novi Pazar je pao 24. kolovoza 1737., kada ga je napalo 200 Keljmendija, 200 Hotija i 100 boraca Gruda.52 Ubrzo nakon austrijskog povlačenja, albanski i srpski pobunjenici, uključujući Keljmendi, nisu imali izbora nego se povući prema sjeveru i pretrpjeli su ogromne gubitke. Dana 4. listopada poslali su izaslanstvo u Seckendorff tražeći zemlju u Banatu za svojih sedam rodova (šira obitelji), sa 4 000 ljudi i svojih 100.000 grla stoke.53 Uspjeli su doći do sigurnog utočišta na austrijskom teritoriju u blizini Beograda, ali u početku su živjeli u ekstremno teškom siromaštvu. Prema Ludwigu von Thallóczyju: “Lutaju oko Karlovca kao nomadi uz Savu... iskopali su rupe u zemlji da prežive... desetkovale su ih pošasti i epidemije, i pate od pomanjkanja hrane, koje je uvijek nedostajalo, često u potpunosti.“54 U očaju, neki od njih su se čak vratili na osmanski teritorij. Enciklopedija na njemačkom jeziku s početka devetnaestog stoljeća daje sljedeće informacije o prognanim Kelmendima u svom zapisu o „Clementiner“:

„Godine 1737. navalili su na Turake, ali su gotovo svi bili zaklani u Valjevu. Od onih koji su preživjeli, njih 300 otišao je sa svojim obiteljima u Beograd, odakle su, predvođeni jednim od svojih svećenika Suno, nastavili put do Srema gdje su osnovali sela Hrtkovci i Nikinci na Savi, na području Mitrovice, i podijeljeni u šest obitelji, služili su kao hrabri graničari... One koji su iza njih ostali, napali su Turci 1738. godine i njihovo je glavno naselje Rudnik, osvojeno.“55

Tek nakon Beogradskog mira 1739. godine, stanje Kelmenda se poboljšalo. Zaposleni kao graničari i oslobođeni od plaćanja poreza na tri godine, formirali su osam četa milicije, svaka sa 25-100 muškaraca i čuvali stražu uz rijeku Savu.56 Godine 1749. ili 1755. njih oko 1.600 konačno se naselilo uSyrmia [Srijem], osobito u selima Nikinci, Hrtkovci i Jarak. Tamo su ostali, sačuvavši svoj jezik, običaje i katoličku vjeru do

49 STR. Bartl 1978., str. 133. 50 M. Jačov (ed.) 1983., str. 246. 51 Friedrich Heinrich Reichsgraf von Seckendorff (1673.-1762.), bio je franački maršal i diplomat u službi Habsburške monarhije. 52 M. Kostić 1930., str. 217-219; STR. Bartl, 1978, str. 134. 53 M. Kostić 1930., str. 222; STR. Bartl, 1978, str. 134. 54 L. von Thallóczy 1916., str. 314. 55 Upis Julius Löbe (1805.-1900.) of Rasephas, suburb of Altenburg in Thuringia, in Encyclopädisches Wörterbuch der Wissenschaften, Künste und Gewerbe (Altenburg 1824, 3rd edition Altenburg 1840): “1737 waren sie mit gegen die Türken gezogen, wurden aber in Walliewo fast alle niedergehauen. Von den Geretteten gingen 300 mit ihren Familien nach Belgrad und von da, von einem ihrer Priester Suno geführt, nach Syrmien, wo sie in der Gegend von Mitrowiz die Dörfer Herkofze und Nikinze an der Save anlegten, und in 6 Familien getheilt tapfre Grenzwächter waren… Die Zurückgebliebenen wurden 1738 von den Türken überfallen und ihr Hauptsitz Rudnik erobert.” 56 M. Kostić 1930., str. 232; STR. Bartl 1978, str. 134. 31