Hoti pleme

plod.Naprotiv, bilo bi im čudno da putnici nisu stali i jeli. Pastiri, kule, kolibe i vinove loze su tako usporili naše putovanje i stigli smo do Selishta puno kasnije od planiranog. Neposredno prije nego što smo došli do kuće Marka Gjeke, morali smo prijeći Cem na visećem mostu napravljenom od pletenih prutova nesigurnog izgleda. Dana 9. kolovoza napustio sam gostoljubivi dom Marka Gjeke i popeo se u župu Gruda na 320 m nadmorske visine. Odatle sam nastavio do Trabojne.“70

Istaknute osobe

Baca Kurti

Baca Kurti Gjokaj (oko 1807.

-1881.) bio je nacionalna figura plemena Gruda. Rođen je u Mileshu pokraj Tuza u katoličkoj obitelji Gjokaj a prvi put se istakao kao vojvoda Gruda, kada je 1856. savladao grupu pljačkaša u Fundani. Ubio je te godine i brata crnogorskog ratnika Marka Miljanova (1833.-1901.). Do 1870. njegov je autoritet bio dobro prepoznat, a 1878. učinio je mnogo na smirivanju krvne osvete u Grudi i Triepshiju. U lipnju 1878. na sastanku velikih sila na Berlinskom kongresu odlučeno je da se osmansko-albanska područja Plava i Gucia predaju Crnoj Gori. Kada su se tome vojno usprotivili albanski pobunjenici pod Ali pašom od Gucije, talijanski veleposlanik u Konstantinopolu, grof Luigi Corti, predložio je kao kompromis da se teritorij uz rijeku Cem, odnosno plemenska zemlja Gruda i Hoti, umjesto toga da Crnoj Gori ( takozvani Cortijev kompromis). Crna Gora je trebala okupirati regiju 22. travnja 1880. Baca Kurti, koji je cijelo vrijeme bio uključen u aktivnosti Prizrenske lige, bio je među plemenskim vođama koji su se oštro protivi aneksiji. Pozvao je gorštake, katolike i muslimane, da brane svoju zemlju kod mosta Rrzhanica, koji je označavao granicu između Crne Gore i Osmanskog Carstva. Osobito je zapamćen po tome što je proklamirao: “Braćo! Neprijatelj napada. Tko danas želi umrijeti za svoju domovinu i za čast svoga oružja, neka me slijedi!” Katolička plemena su okupila snage u Tuzu, a pojačana su ljudima iz Mirdita i muslimanskih plemena, ukupno oko 10.000 boraca, navodi se. Krajem travnja 1880. Baca Kurti i vojni zapovjednik, Çun Mula, bajraktar Hotija, uspjeli su odbiti crnogorsku vojsku kod mosta, a plan za aneksiju Grude i Hotija je odbačen. Crna Gora je umjesto toga dobila albansku luku Ulqin/Ulcinj od strane Sila. Baca Kurti je umro u svojoj kući u Mileshu, očito otrovan, i pokopan je na groblju Svetog Mihaela u Dinoshi.

Tringa Smajli

Tringa Smajli (1870.

-1917.), kći Smajl Martini Ivezaja, pamti se kao gorštačka junakinja Gruda, koja je sudjelovala u ustanku 1911. protiv osmanskih snaga. Otac joj je otet u Vranjskoj bitci 1911. godine i nikad više nije viđen. Zamijenila ga je u borbi i vodila Gruda snage do pobjede. Ovaj čin donio joj je slavu i „Tringa od Gruda“ postala je legendarna junakinja na Balkanu. New York Times opisao ju je kao 'albansku Ivanu Orleansku': „U gostionicama i kavanama Podgorice sada crnogorski pjesnici u pjesmama opjevaju jednu mladu djevojku, čije ime odgovara imenu Djeve Orleanske,

70 F. Nopcsa 2014., str. 27-31.

40

Kada je prošlog tjedna u Vranjskoj bitci pao njezin otac, kao nasljedni zapovjednik njegova klana, ona je odmah zauzela njegovo mjestu i vodila Martine u pobjedu protiv Turaka ... Prema osobi koja ju je upoznala, ova nova Ivana Orleanska još nije navršila 22 godine, i „visoka je, zgodna, i dobro razvijena mlada žena. Sve su Albanke hrabre, od djetinjstva su obučene za korištenje vatrenog oružja u vrijeme rata, budući da nema mazgi, nose namirnice i streljivo svojim vojnicima i idu na streljačke linije kako bi ih opskrbili.““71Tringa Smajli pokopana je na u neobilježenoj grobnici u svom rodnom selu Kësheva na teritoriju Gruda.

71 The New York Times, 21. svibnja, 1911.

41

Hoti pleme

Položaj plemenskog teritorija

Plemenska regija Hoti nalazi se u OkruguMalësia e Madhe u sjevernoj Albaniji. Proteže se u smjeru sjeveroistoka dolinom koja počinje na kraju istočnog kraka Skadarskog jezera, u blizini albansko-crnogorskog graničnog prijelaza Han i Hotit („Konak Hoti“), i nastavlja se u planine pored Brigja do sela Rapshë-Starje na vrhu. Put od obale prema teritoriju Kelmendija i Vermosha vodi u početku ovom dolinom, paralelno s albanskocrnogorskom granicom. Teritorij Hoti se također protezao uz jezero, koje je sada uCrnoj Gori, do uvale Hum [Humsko Blato], i do prve doline Helmesa i Trabojne, na sjevernoj strani planine Buković. Hoti graniči s tradicionalnim plemenskim regijama Grude na sjeveru u Crnoj Gori, Kelmendi na sjeveroistoku, i Kastrati na jugu. Glavna naselja Hoti su: Hot i Rapshë-Starje (Rapsha e Hotit) u Albaniji; i Arza, Helmes i Trabojna u Crnoj Gori.

Stanovništvo

Ime Hoti zabilježen je kao osobno ime 1330. godine. Godine 1474. regija je nazvana montanee octorum, montanea ottanorum (planine Hoti). Termin Hotti spominje se u izvješću koje je u rujnu 1621. Pjeter Budi poslao u Rim albanskom biskupu Sappa i Sarda, te u crkvenom izvješću Pietro Stefano Gasparija 1671. godine. Hotti se također pojavljuje u izvješću Giorgio Stampanea oko 1685., i 1689. na karti talijanskog kartografa Giacomo Cantelli da Vignola. Godine 1614. venecijanski pisac Mariano Bolizza iz Kotora govorio je o 212 domova u Hotiju, kojem je zapovijedao jedan Marash Papa i 600 naoružanih ljudi.72 Austrougarskog liječnika Joseph Müllera 1838. godine, Pater Deda iz Vukla obavijestio je da je u Hotiu bilo oko 1.500 stanovnika.73 U isto vrijeme (1841.), u svojim „Kratkim informacijama o gorštačkim plemenima Albanije, osobito na Neovisnim planinama“ Nikolaj, knez Vasojević, navodi podatak o stanovništvu Hoti kao 2400, od kojih je 600 naoružanih ljudi.74 Temeljem popisa provedenog 1854. godine, francuski diplomati Hyacinthe Hecquard zabilježio je prisutnost 450 obitelji u Hoti.75 Drugi francuski diplomat, Emile Wiet, konzul u Skadru, zabilježio je 400 domaćinstva Hoti, od kojih su 2 442 katolici, plus pet muslimanskih domaćinstva u naselju zvanom Sunci.76 Drugi pisci iz sredine i kraja devetnaestog stoljeća također spominju između 400 i 500 obitelji. Stoga možemo procijeniti da je u to vrijeme u Hoti živjelo oko 4.000 stanovnika. Edith Durham spominje Hoti u prvom desetljeću dvadesetog stoljeća kao o jednom barjak(u) koji se sastoji od 500 domova.

77

72 R. Elsie (ed.) 2003., str. 155. 73 J. Müller 1844., str. 13. Müller daje podatak 15 000 sa jednom nulom više. 74 N. Vasojević 1841. 75 H. Hecquard 1858., str. 161. 76 E. Wiet 1868., str. 35. 77 M. E. Durham 1909., str. 67.

42

Hoti je tradicionalno katoličko pleme. Njegov zaštitnik je Ivan Krstitelj, čiji se blagdan, Sv. Ivan Hoti (Shënjoni i Hotit), svake godine slavi 29. kolovoza. Župna crkva Brigja, izgrađena 1699. godine, bila je posvećena Svetom Ivanu Krstitelju. Od nje je ostalo samo nekoliko kamena i groblje. Pleme je također slavilo zimski blagdan Sv. Nikole kojije trajaocijeli tjedan. Sama crkva u Hotubila je posvećena svetoj Venerandi. Crkvu u Rapsha e Hotit sagradili su 1699. franjevci koji su ubrzo bili prisiljeni napustiti je. Godine 1907. dograđen je župni dom, koji financira Austro-Ugarska. U Trabojni je od 1648. godine postojala katolička župa, iako je često bila raspuštena. 78 Nekoliko obitelji Hoti u turskom razdoblju prešlo je u islam. Međutim, čini se da vjerska podjela nije uzrokovala trajne probleme unutar plemena. Deset obitelji u Rapshi je, na primjer, prešlo u islam oko 1800. godine i dobilo je povlasticu od paše da bira vlastitog vojnog vođu (zvanog boulouk basha ili voyvoda), što je kasnije obnašala obitelj Hasan Aga. Apostolski poslanik Albanije, Pietro Stefano Gaspari, koji je putovao kroz regiju 1671.-1672., izvijestio je:

„Dana 12. rujna 1671. napustili smo zemlju Castratti [Kastrati] i stigli u selo Hotti [Hot] koji je udaljen 25 milja od Riolo [Rrjoll]. Ima 130 domova i 700 duša. Ima crkvu posvećenu sv. Venerandi, čiji krov treba popraviti. Trošak 30 scudi. Nema svećenika, ali su pod brigom Grude gdje su stacionirani Patres Reformati, 26 milja od Hottija. Međutim, zbog velike udaljenosti ne mogu pružiti dovoljnu pomoć. Mnogi ljudi umiru bez primanja sakramenata i bivaju pokopani bez križa i svijeće, o čemu mogu posvjedočiti. Da bismo se brinuli o potrebama tih duša, bilo bi potrebno na ovom mjestu postaviti misiju, bilo s redovnim svećenstvom ili svjetovnim svećenstvom, što bi uključivao jednokratnu opskrbu od 30 scudi i svetog pokućstva. “

Hoti pleme bilo je fis, tj. zajednica koja je svjesna zajedničkih krvnih veza i zajedničke povijesti koja seže do jednog zajedničkog muškog pretka a sastoji se od jednog barjaka. Tradicionalno su se ženili sa susjednim Kastratima, pa su odnosi između dva plemena bili bliski. Također je bio usko povezan s plemenima Triepshi i Gruda.

U usporedbi s mnogim drugim krajevima albanskog gorja, dolina Hoti bila je relativno plodna. Pored stada ovaca i koza, pleme uzgaja pšenicu, ječam, zob i kukuruz, lovili su ribu iz jezera, osobito ukljevu, koju su dijelili s plemenom Kastrati. Stoga je pleme bilo relativno samodostatno i sposobno napredovati. Među zabilježenim obiteljima Hotija su: Cunmullaj, Camaj, Dedvukaj, Dushaj, Gjelaj, Gjonaj, Gojçaj, Junçaj, Lajqaj, Lucgjonaj i Nicaj.

Plemenski legendar, podrijetlo i povijest

Što se tiče njihovog porijekla, usmena predaja govori da su Hoti stigli iz Bosne. Oni tvrdeda potječu od ranih Slavena, vjerojatno bosanskog Slavena, zvanogKeq Preka (ponekad poznat kao Kec Panta), koji je pobjegao na područje današnje Piperi u Crnoj

78 L. Mihačević 1913., str. 85.

43

Gori, a živio je oko 1520. godine. Imao je nekoliko sinova, nazvanih Lazar Keqi, Ban Keqi , Kaster Keqi, Merkota Keqi, Vas Keqi i Piper Keqi. Prvi sin, Lazar, smatra se praocem Hoti plemena, dok je njegov brat Ban bio predak plemena Triepshi, te je stoga povezano s Hotima. Nakon ubojstva, obitelj je morala otići iz regije Piperi. Samo ocu Keq Preka i njegovomjednomsinu Piperu, biloje dopuštenoda ostanu. Druga dva sina, Lazar Keqi i Ban Keqi, pobjegla su na Triepshi teritorij, gdje su napredovali kao stočari. S vremenom se veličina njihovih stada povećala do te mjere da više nisu mogli hraniti životinje u tamošnjim neplodnim planinama. Dva su brata stoga podijelila stado, i Lazar je krenuo prema jugu preko rijeke Cem, za koju se tada govorilo da je činila granicu između njih. Lazar Keqi imao je jednog sina zvanog Geg Keqi ili Geg Lazri ili Lazi, koji se smatra izravnim ocem plemena Hoti. Njegov sin Pjetër ili Pjec Gega osnovao je naselje Trabojna. Gegovi drugi sinovi, Gjon Gega, Laj Gega i Gjun Gega, zapamćeni su kao osnivači naselja Rapsha. Potomci Gjon Gege kasnije su živjeli u Brigji. Naselje Vuksanlekaj, navodno je osnovao neki Vuksa, sin Leke, oko 1788. godine. Austrijski konzul Janine, Johann Georg von Hahn, čuo je legendu o osnivanju plemena Hoti i Triepshi od jednoga oca Gabriela u Skadru 1850. godine i propovijedao je kako slijedi:

„Plemenski vođa predaka Hotija i Triepshija zvao se Keqi. Nije poznato odakle je došao, ali je kao Klement od Kelmendija, morao biti Albanac jer su njegovi potomci govorili albanski i bili su katolici. Prema legendi, jer su ga progonili Turci, pobjegao je u slavensku regiju koja se danas zove Piperi, Brda [planine] uCrnoj Gori. Tamo je imao šest sinova: Lazar Keqi, Ban Keqi, Merkota Keqi, Kaster Keqi, Vas (Vash) Keqi i Piper Keqi. Kada su narasli, ubili su jednog starosjedioca sela, i po lokalnom običaju cijela je obitelj morala otići. Otac Keqi je, međutim, shvatio da je prestar da bi otišao i da je njegov najmlađi sin Piper bio premlad i slab (šepaoje na jednu nogu) da bi slijedio svoju braću u izgnanstvu. Stoga je nastojao pomiriti se s obitelji ubijenog i zamoliti ih za dopuštenje da ostane u zemlji s obzirom na svoju i sinovljevu situaciju. Dobio je dozvolu, koja se u takvim okolnostima rijetko uskraćuje, te je tako ostao u selu s Piperom. Od ovog momka Pipera potječe veliki klan koji danas broji 200 domaćinstva i 1500 pravoslavaca, koji govore slavenski. Oni su u stalnom sukobu sa susjednim muslimanskim gradovima Spuž i Podgoricom. Ostala petorica braće naselila su se u Triepshi koji se nalazi na sjevernoj obali rijeke Cem (zapadna pritoka Morače), na sat istočno od Gruda i Fundine. Merkota Keqi smatrao je da je život u ovom kamenom kraju bio pretežak pa se nastanio u podgoričkoj ravnici, dva sata zapadno od grada, jer je više volio zarađivati za život u plodnom području nego slobodno i samostalno lutati planinama. Njegovi potomci su selu koje su osnovali nazvali Merkotaj [Mrkovići] po svom ocu. Sada ima 70 domaćinstva i preko 500 duša. Oni su sljedbenici pravoslavne crkve i govore slavenski. Ostala četiri sina Keqija ostala su neko vrijeme u Triepshi. Međutim, došlo je vrijeme velikih nevolja za kraj i žito se moglo nabaviti samo na plodnim ravnicama i u dolini Bijelog Drina daleko na istoku. Dva najmlađa neoženjena brata krenula su stoga u grad Peć kupiti žitoza svoje obitelji. U gostionici gdje su boravili, susreli su se s dvije lijepe djevojke koje su iz istog razloga došle u Peć. Djevojke su se dopale visokim momcima i pitale ih tko su i odakle su. Mladići su im ispričali tužnu priču o svojoj 44

obitelji, da su bili siromašni pastiri prema kojima je sudbina loše postupala. Djevojke su odgovorile da su one, svaka od njih, jedine kćeri bogatih roditelja i ako ih mladići ožene, naslijedit će pozamašna bogatstva. Rekli su im i da ima dovoljno plodne zemlje odakle su došli da prehrane dvojicu braće. Mladići su prigovorili da njihova starija braća neće poći s njima i da ne mogu ostaviti ostarjelog oca samog. Nisu živjeli s njim, ali nisu bili ni toliko daleko da ga s vremena na vrijeme nisu mogli posjetiti. Nakon duge rasprave, četvero mladih ljudi pristalo je sastati se drugi put u istoj gostionici kako bi razmijenili informacije o tome što su postigli. Svi su tada otišli svojim putem. Kad su dva mladića stigli kući, rekli su svojoj braći što se dogodilo i zatražili njihov savjet. Braća su im savjetovala da ne napuštaju zemlju jer bi to oslabjelo položaj obitelji, a drugi bi ih mogli lako uvrijediti i ostati nekažnjeni. Bojali su se da se više nikad neće vidjeti ako budu živjeli tako daleko. Prigovorima su dugo ubjeđivali dvojicu mlađe braće, no na kraju je pobijedila ljubav, kao i spoznaja da će njihovi potomci živjeti u vječnom siromaštvu ako ostanu u Triepshi. Stoga su odlučili napustiti dom i time podijeliti obitelj. Pozvali su starog Keqi, njihovog brata Merkota koji su se naselio pokraj Podgorice i hromogPipera u Triepshiju na gozbu,a kada su se najeli, dva mladića oprostila su se od ostatka klana i krenula prema Peći. Tamo su na dogovoreni dan susreli dvije djevojke i krenuli za njima do njihovog doma. Jedna od ovih djevojaka bila je iz Redzice. Udala se za mladog Vas Keqi, a iz njihove zajednice nastalo je veliko pleme Vasojevich [Vasevjevići] koji sada broji 200 domaćinstva i 3 000 duša. Vasojevići slijede pravoslavnu crkvu i govore slavenski. Poznati su kao okorjeli pljačkaši i vrše prepade na susjedna područja koliko god mogu. Također napadaju iz zasjede muslimanske karavane iz Gusinja [Gucia], Bijelog Polja i Rožaje. Mogu se podijeliti u dvije skupine: gornje Vasojeviće i donje Vasojeviće ovisno o tome žive li na istočnoj ili zapadnoj strani planinskog lanca koji služi kao razdjelnica između voda koje utječu u Sredozemno more i one koje se ulijevaju u sliv Dunava, kao i podjelu između sjevernog toka Lima i Moračekoji teče prema jugu u Skadarsko jezero. Gornji Vasojevići naseljavajudolinu Redzice koja se spušta s istočnih padinatih planina i završava u Limu. Donji Vasojevići nastanjuju planine između Morače prema zapadu, Malo Rika [Mala Rijeka] na sjeveru i šumovite rijeke Lievo Rika [Lijeva Rijeka] na jugu. Upravo zbog tog naziva zovu se Lijevo Rijekjani. Regija Lijeva Rijeka bila je dugo nenaseljena, ali se tijekom turskog osvajanja većina stanovnika Redžića povukla na drugu stranu planina i time je ovaj kraj naseljen. Oni koji su ostali u Redzici postali su turski najamni radnici. Kad su se stvari smirile, mnoge se izbjeglice vratile u manjim skupinama, a Redzica sada ima 40 do 50 domaćinstva Lijeve Rijeke. S druge strane, kao što je spomenuto, potomci Vas koji su tamo emigrirali nastavili su maltretirati svoje susjede muslimane i mnogi od njih morali su pobjeći. Prešli su preko planine i naselili se u Lijeva Rijeku. Kao takvi, sada su izvorni stanovnici pomiješani s kasnijim imigrantima s obje strane planina. Međutim, i jedni i drugi sebe nazivaju Vasojevići. Turska vladavina u dolini Redzice nikada nije bila osobito jaka. U teškim vremenima ili kad god se ukazala prilika, stanovnici su odbijali plaćati poreze ili danak. Kad god su Turci podigli na njih ruku, stanovnici su proglašavali svoju podčinjenost. Turci su obično prihvaćali te izjave i oprostili im neposluh. Međutim, Lijevo Rijekjani koji žive na zapadnoj strani planine, čiji je okrug dio crnogorskog Brda, nikad nisu priznali tursku vlast. Oba plemena sada (1850.) predvodi redovnik, Arhimandrit 45

Mojsije, za kojeg se kaže da je inteligentan i kozmopolitski čovjek i koji živi u samostanu Sv. Jurja. Ovaj samostan nalazi se u dolini Redzice, oko pet sati od Bijelog Polja, u naselju Hasi. Druga djevojka potječe iz regije Dukagjin između Drina i Valbone, nedaleko od Jakova. Udala se za Kaster Keqija i iz njihove je zajednice nastaoklan Kastravićkoji govori albanski i koji je pretežno prešao u islam. Sada se vratimo dvojici starijih sinova Keqi koji su ostali u Triepshi. To su Lazar Keqi i Ban Keqi. Njihove obitelji i stada napredovali su u tolikoj mjeri da mala regija koju su posjedovali nije bila dovoljna da ih izdržava i više nisu mogli ostati zajedno. Lazar se odlučio preseliti na jug u susjednu regiju Hoti, s druge strane rijeke Cem. Složili su se da se rijeka smatra granicom za stada dvojice braće. Međutim, nešto se čudno dogodilo tijekom dijeljenja što je postalo izvor mnogih svađa i sukoba među njihovim potomcima. Kad je Lazar otišao sa svojom imovinom, dogodilo se da je na jednom od konja, ostalo sedlo koje pripadalo Banu. Lazar je već bio jahao južnom padinom riječne doline, kada ga je njegov brat dozvao sa sjeverne strane da vrati sedlo. Pomisao da mora odjahati nazad niz planinu do doline i popeti se sve do vrha planine na drugu stranu, bila je previše za Lazar, i dozvao je brata da mu u zamjenu za sedlo daje južnu stranu doline, tj. strminu kojuje upravo prošao, i koja mu je trebala pripadati. Od tada do danas, Triepshi posjeduju ovu padinu, tj. posjeduju cijelu Cem dolinu. Hoti je nastavio borbu za vlasništvo zemlje sa svojim sjevernim susjedima, uz mnoge otvorene sukobe. Na primjer, 1849. godine dva su se plemena dvaput borila za posjed zemlje. U prvoj borbi Hoti je imalo dvoje mrtvih i pet ranjenih, a Triepshi dvoje mrtvih i trojicu ranjenih, iako je Hoti imalo više od 400 ratnika, a Triepsi samo 80. U drugoj bitci Hoti je imao četvero mrtvih i velik broj ranjenih, a Triepshi samo jednog mrtvog i četiri ranjena. No, u jednoj bitci koja se vodila prije mnogo godina, poginulo je 20 Hotija i samo sedam Triepshija. Triepshi pripisuju svoju stalnu vojnu prednost u činjenici da su uvijek u obrambenom stavu i leže na zaštićenim položajima na sjevernoj padini dok čekaju svoje brojčano nadmoćne neprijatelje. U pokušaju da zaustavi vječni sukob, Hoti je ponudio Triepshi zlatno sedlo koje će zamijeniti sedlo njihovog oca pretka, ali Triepshi su to uvijek odbijali. Od Ban Keqija potječučetiri velikakatoličkaalbanskaklanaTriepshi koji danas čine više od 70 obitelji i zajedno sa izvornimstanovnicima tog mjesta čine selo Triepshi koji broji 115 domaćinstva i oko 700 duša. Izvorni stanovnici su katolici i govore albanski. Triepshi je zemljopisno sigurna položaj, a njezini stanovnici su po prirodi vrlo ratoborni. Stoga su u stalnom sukobu ne samo sa svojim neposrednim susjedima, već i s udaljenim muslimanskim gradovima Podgorice i Gucia, koje uznemiravaju svojim čestim prepadima. Leže u zasjedi kako bi napadali karavane i ubili onoliko muslimana koliko mogu pronaći. Lazar Keqi, koji je prešao rijeku Cem, izvorno je preuzeo posjed zemlje od bogatog čovjeka iz Hotija. Njegova je obitelj narasla do te mjere da su se mogli suprotstaviti domorocima u regiji i postupno su postali gospodari ove sušne zemlje. Izvorni stanovnici su emigrirali ili su protjerani tako da je na kraju bilo samo šest domaćinstva i to u jadnom stanju.

46

Od sina Lazar Keqija, Geg Lazari, potječe veliki klan Hoti Gegas. Imao je četiri sina: Pjec Gega, Gjon Gega, Laj Gega i Jun [Gjun] Gega. Od Pjec Gega potječe selo Trabojna s 180 domaćinstva i 1 000 duša. Ostala tri brata i njihovi potomci formirali su selo Arapshi koja sada ima 190 domaćinstva i 1 150 duša.

S izuzetkom od četiri obitelji koji su prešle u islam, Hoti su svi katolici i svi govore albanski jezik. Oba sela imaju svoje barjake, a njihovi stanovnici smatraju se najhrabrijima od svih ovih gorštaka. Trabojna barjaktar se čak smatra i vođom svih visoravni u Skadru, a u osmanskim vojnim formacijama njegov je barjak drugi iza Mirdita, koji se nalaze na ekstremnom desnom krilu, dok se barjak Hoti diže na lijevom krilu. Na bojnom polju prima trostruke obroke, privilegiju koju je dobio njihov predak za neko veliko djelo i koju su naslijedili. Kada su Mlečani napali Dulcigno [Ulqin / Ulcinj], Skadarski paša požurio je spasiti grad i utaborio se do Mlečana. Jednoga dana, kad je paša dao svojoj vojsci dan odmora, barjaktar Hoti počeo je raspravljati s drugim gorštacima o tome tko je najhrabriji. Razjareni čovjek iz Hotija iznenada je zgrabio svoj stijeg i jurnuo među mletačku artiljeriju, i zabioje među neprijateljske topove. Kada su muškarci Hoti vidjeli kako se njihova zastava kreće, nisuje htjeli napustiti i krenuli su u napad. Ostatak vojske ih je slijedio i na taj način su muslimani preuzeli čitavu artiljeriju.“79

U popisu stanovništva iz 1854. godine, tri su glavna naselja na teritoriju Hoti kao: Hot, glavno selo u podnožju doline; Rapsha na prolazu koji vodi do Kelmendi; i Trabojna, sada u Crnoj Gori. Svaki od tih sela formirao je svoj barjak, pa je stoga bio vojno neovisan. U kasnom osmanskom razdoblju, Hoti pleme smatralo se glavnim barjakom Malësia e Madhe regije, a zbog svoje vojne hrabrosti, imala je privilegiju formiranja lijevog krila osmanske vojske u svakoj bitci. Hecquard je izjavio: „Pleme Hoti, koje se smatra najvažnijim u pašaluku Skadra, maršira na čelu četiriju [plemena] Velike planine. “80 Edith Durham nazvala ga je „plemenom vođom Malësia e Madhe”. Taj ugled i povlašteni položaj dobrim dijelom proizlaze iz ratnih dejstava osobe iz sedamnaestog stoljeća zvanog Ujk Luci koji je uz pomoć ljudi iz Grude odigrao odlučujuću ulogu u osmanskom osvajanju Dulcigna 1696. Prema predaji, Ujk Luci je tada dobio privilegiju da može privezati svog konja na ulazu u skadarsku tržnicu bez plaćanja uobičajenog tržišnog poreza. Muslimani Hotija pamtili su Ujka Lucija kao važnog pretka. Pleme Hoti također je odigralo veliku ulogu u pokušaju da se suprotstavi gubitku graničnog teritorija kojeg je Berlinski Kongres priznao Crnoj Gori 1878. godine. Od travnja do srpnja 1880. pod zapovjedništvom Hodo paše Dervishija, također poznatog kao Hodo beg Sokoli, oko 8.000 dragovoljaca iz regije Skadra, s dobrim dijelom Hotija, borilo se za zadržavanje Hotija i Grude, a posebno ravnicu Tuz, južno od Podgorice, u sastavu Osmanske Albanije. Njihovi napori bili su uspješni, i Hoti je pretežno ostao u Albaniji, iako je Gruda kasnije predana Crnoj Gori.

79 J. G. von Hahn 1854., vol. 1, str. 185-188. 80 H. Hecquard, 1858., str. 157.

47

Na Londonskoj konferenciji 1913. Velike Sile su dodijelile Hoti i Gruda, Crnoj Gori. Dva plemena pružila su veliki otpor u pripajanju toj državi. Sredinom lipnja 1913. godine, čelnici dvaju plemena, pod vodstvom Dedë Gjo 'Luli, voyvoda Trabojne, sastali su se s Međunarodnom Graničnom Komisijom u Skadru kako bi ih obavijestili da će se oružanom silom oduprijeti novoj granici. Krajem srpnja 1913. skupina od oko 150 ratnika Hoti pod Dedë Gjo 'Lulija i Marash Ucija posjetila je zamjenika američkog časnika Sir Cecil Burney, šefa međunarodne administracije u Skadru, kako bi mu prenijeli svoju odluku da ne pripadnu Crnoj Gori. Na drugom sastanku u kolovozu te godine, Dedë Gjo 'Luli je izjavio: "Nećemo dati našu plemensku zemlju svojim neprijateljima niti će mo je napustiti. Svi smo se dogovorili i riješili jednom zauvijek da će mo rađe umrijeti, nego odustati od naše zemlje."81 Takve izjave ipak nisu imale koristi. Sredinom travnja 1914. crnogorska vlada najavila je konačnu vojnu okupaciju Hotija i Gruda. Većina naselja na teritoriju Hoti sravljena je sa zemljom pod komandom crnogorskog zapovjednika Martinovića. Preživjelo stanovništvo, oko 700 obitelji iz Hotija i Gruda pobjeglo je na područje Kastrata oko 23. travnja 1914., a do svibnja mnogi su izbjegli u Skadar gdje su se u očajnim uvjetima utaborili. Još jedna dodatna tragedija za ovu graničnu promjenu bila je da su Hoti izgubili pristup svojim pašnjacima na ravnicama rijeke Bune (Bojana), na kojem su navikli zimi odvoditi stada. Neki od Hoti je naknadno vraćen Albaniji kada je te godine riješeno pitanje granice, ali je područje Trabojne ostalo u Crnoj Gori. Neki od plemena Trabojne su se tada iselili i naselili u ravnici sjeverno od Skadra, osnivajući selo Hoti i Ri (Novi Hoti).

Istaknute osobe

Dedë Gjo 'Luli

Plemenski vođa Hoti, Dedë Gjo 'Luli (1840-1915), rođen je u obitelji Dedvukaj u Trabojni, bio je možda najpoznatiji od svih planinskih ratnika. Odbio je crnogorske prepade na Hoti i Grudu u godinama nakon Prizrenske Lige i uspješno branio Plavu i Guci (1879. -1880.). Dedë Gjo 'Luli se, međutim, prvenstveno pamti po njegovom vodstvuu anti-osmanskomustankuu sjevernoj Albaniji 1911. kada je vojni uspjeh Hoti, Gruda i Kelmendi prisililo vladu Mladoturka u Turskoj da s njima pregovara. Organizirao je gorštački napad u bitci kod Dečića (6. travnja, 1911.) kod Tuza, kada je albanska zastava po prvi put od 1479. godine podignuta. Također je vodio ustanak protiv pripajanja Hoti i Gruda, Crnoj Gori nakon konferencije u Londonu 1913. godine. Gorštački ratnik Dedë Gjo 'Luli slomio je crnogorske snage blizu Orosh u Mirditi.

Marash Uci

Gorštački ratnik Marash Uci (1914.) potječe iz Rapsha. Pjesnik Gjergj Fishta upoznao ga je tamo 1902. godine. Na njihovim brojnim večerima, stari ratnik pričao je mladom svećeniku o herojskim bitkama između albanskih gorštaka i crnogorskih vojnika, osobito o bitci u Rrzhanici u kojoj je Marash Uci osobno sudjelovao. Njihovi

81 L. Freundlich 2012., str. 88.

48

su susreti uveliko nadahnuli pjesnika uglasovitoj epskoj pjesmi 'Gorštačka Lauta'. Edith Durham također je govorila o Marash Uci kao „nasljednom vođi plemena, osobito šarmantnog i inteligentnog starca“, a zabilježila je i njegovu lozu koja potječe od Gjun Gega. Sjetila se tragičnih okolnosti njegove smrti:

„Jadni Marash, koji je bio jedan od najboljih, preminuo je od upale pluća tijekom pobune plemena protiv turske vladavine 1911. godine. Njegovu kuću i sve što je posjedovao spalili su. Upoznala sam ga u iscrpljenom stanju među izbjeglicama. Nasmiješio se i izvadio iz grudi dvije razglednice koje sam mu poslala iz Londona, jedine stvari koje je spasio u ruševinama. Pomogla sam mu, a on me molio da mu ne dam više od njegovog djela porcije. Jedan od franjevaca pružio mu je utočište, jer je općenito bio omiljen, ali nije preživio zimu. U to sam ga vrijeme oplakivala, ali mi je kasnije bilo drago što je preminuo prije nego što je njegovo voljeno pleme predano neprijatelju.“82

82 M. E. Durham, 1928., str. 20-21.

49