Page 1


7-8(2379) 2012.

VJESNIK ÐAKOVAČKO-OSJEČKE NADBISKUPIJE I SRIJEMSKE BISKUPIJE Časopis za pastoralnu orijentaciju Izdavač: Nadbiskupski ordinarijat Đakovo Glavni i odgovorni urednik: mons. dr. Vladimir Dugalić Telefon: (031) 802-305 E-mail: vladimir.dugalic@djos.hr Nadbiskupijski tiskovni ured: Martina Kuveždanin, tajnica Anica Banović, tajnica Telefon: (031) 802-228; faks (031) 812-781 E-mail: tiskovni.ured@djos.hr Uredničko vijeće: Ivan Ćurić, Ivo Džinić, Josip Filipović, Grgo Grbešić, Stjepan Karalić, Luka Marijanović, Anto Pavlović, Ivica Pažin, Zvonko Pažin, Tadija Pranjić, Bože Radoš, Stanislav Šota, Marko Tomić, Drago Tukara, Željko Tovilo Administrator: Stjepan Maroslavac Telefon (031) 802-229 E-mail: smaroslavac@gmail.com Lektor: Anzelma Salopek, prof. Stalni suradnici: Stjepan Baloban (Zagreb) s. Valentina Mandarić (Zagreb) Ružica Razum (Zagreb) Josip Sabol (Njemačka) Bono Zvonimir Šagi (Varaždin) Žarko Relota (Zagreb) Josip Šimunović (Zagreb) Ivan Štengl (Zagreb) Mato Zovkić (Sarajevo) Uredništvo i uprava Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije Strossmayerov trg 6 31400 Đakovo Telefoni: (031) 802-228; 802-229 E-mail: vjesnik@djos.hr Poštarina plaćena u gotovom. Godišnja pretplata Hrvatska: 400 kn Inozemni pretplatnici: 600 kn (80 €) Vjeroučitelji laici (uz potvrdu): 200 kn Studenti teologije (uz potvrdu): 120 kn Za pretplatu u kunama (tuzemstvo), naslov i broj računa: Nadbiskupski ordinarijat Đakovo (za Vjesnik) 2485003-1100203891 poziv na broj 75106, te dodati vlastiti pretplatnički broj; ili običnom poštanskom uplatnicom na izdavača. Devizna pretplata (iz inozemstva): čekom ili na devizni račun: Nadbiskupski ordinarijat Đakovo Croatia banka dd Zagreb SWIFT: CROA HR 2X 700100-3376931 (za Vjesnik) Vjesnik je oslobođen plaćanja poreza na dodanu vrijednost prema Zakonu o PDV (čl. 11, t. 7 i 8). Grafička priprema i tisak: »Glas Slavonije« d.d. Osijek

Šest novih svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije Na svetkovinu apostolskih prvaka

Sv. Petra i Pavla u đakovačkoj je katedrali bilo dvostruko slavlje - slavlje njezina zaštitnika i dan svećeničkog ređenja. Tijekom svečane euharistijske službe nadbiskup đakovačkoosječki mons. Marin Srakić podijelio je red prezbiterata šestorici đakona: Josipu Kešinoviću iz Vinkovaca 1, Mariju Lešiću iz Bošnjaka, Josipu Levakoviću iz Rokovaca, Dragi Markoviću iz Otoka, Josipu Matasu iz Osijeka 6 i Davoru Tomiću iz Sikirevaca-Jaruga. Osvrćući se u svojoj homiliji na šestoricu ređenika, međusobno različite, ali sjedinjene u ljubavi i s ljubavlju prema Bogu, zajedno u izboru Božjega poziva, nadbiskup je rekao: »Glas što ste ga čuli, glas je što smo ga i mi čuli prije vas, kad smo bili na istom putu. Gospodin je isprevrtao uobičajene i privlačne životne mladenačke snove i planove. Nismo se posvetili Gospodinu zato što nismo znali što bismo drugo činili u svom životu. Tko zna kakve su planove imali vaši roditelji i za vas. Gospodin vodi povijest svakoga od vas, zaveo vas je, kao što će reći sveti prorok Jeremija, uzeo vas iz zajednice vaših dragih, tražio je sve, čak i da se odreknete bračne ljubavi, kako bi u vama uzdigao izuzetnu puninu za kraljevstvo nebesko. Ulio vam je isključivu duhovnost koja zna sve obuhvatiti i vrednovati. Prihvaćajući vaše predanje, pridružio vas je velikoj i čudesnoj avanturi nasljedovanja Krista. Morate uvijek obnavljati taj dar nasljedovanja, svaki dan ponavljati vaše 'Evo me!'«

»Svećeništvo je služenje, služba, posredovanje između Boga i naroda; namijenjeno je Crkvi, zajednici, braći, svijetu. Svećenik je čovjek sviju, prati čovjeka od rođenja do groba. Takav stav i takvo aktivno i apostolsko ponašanje danas, više no ikad, mora resiti lik svećenika«, naglasio je nadbiskup te pozvao ređenike da se ne boje ničega i nikoga, da budu uvijek spremni oprostiti i blagoslivljati, a nikada uzvraćati uvredu i povredu, jer im je i Gospodin zajamčio da je s njima u sve dane, do svršetka svijeta. Uz Gospodina, uz njih je i kršćanska zajednica, koja zna cijeniti velikodušnost svojih svećenika, za njih moliti i podržavati ih u zajedničkim planovima i programima. Uslijedio je najsvečaniji dio ređenja – predstavljanje šestorice ređenika zajednici, na koje je, prostrte pred oltarom, zazvan zagovor Svih svetih. Uslijedilo je polaganje ruku, prvo nadbiskupa, a potom svih prisutnih svećenika, izricanje molitve ređenja, odijevanje novozaređenih svećenika u misno ruho, pomazivanje njihovih dlanova te predavanje euharistijskih darova, nakon čega su se tek zaređeni svećenici pridružili nadbiskupu i ostalim koncelebrantima u slavljenju euharistije. Misno slavlje, koje je pjevanjem animirao Zbor bogoslova, završilo je svečanim mladomisničkim blagoslovom, kada su se mladomisnicima Đakovačko-osječke nadbiskupije pridružili i mladomisnici Biskupije Győr, Srijemske i Požeške nadbiskupije, koji su dio svoje svećeničke formacije provodili u Sjemeništu i KBFu u Đakovu. Anica Banović


Urednikova (pre)poruka

Tehnokracija Vladimir Dugalić, urednik

I

deologija ekonomskog liberalizma, koja je posredstvom međunarodnih financijskih institucija nametala svjetskoj ekonomiji samoregulaciju tržišta bez pravila i kontrole te, kao takva, bila nesklona državnim intervencijama na tržištu, posljednjih je godina doživjela svoj slom izazvavši globalnu gospodarsku krizu, a osobito krizu financijskog i monetarnog sustava. Nastala kriza zorno je ukazala na razmjere egoističnoga vladanja, kolektivne pohlepe i golemoga gomilanja dobara. Međutim, u pozadini ove ideologije velikim dijelom krila se i utilitaristička ideologija, odnosno ona teorijsko-praktična postavka prema kojoj »ono što je korisno na osobnoj razini dovodi do dobra zajednice«. Papinsko vijeće »Pravda i mir« stoga primjećuje, u svojoj Noti o reformi međunarodnog financijskog i monetarnog sustava, kako individualna korist, bila ona i legitimna, ne pospješuje uvijek opće dobro. Naime, mnogo je slučajeva u kojima se traži duh solidarnosti, koji nadilazi osobni probitak poradi dobra zajednice. U tom smislu, ideologija koja je pogodovala samo zemljama koje su na gospodarskom i financijskom planu bile u povoljnijem položaju, ostavila je iza sebe razorne posljedice. Papa Benedikt XVI., analizirajući uzroke današnje globalne financijske i gospodarske krize, jasno je ukazao kako se moraju tražiti nova rješenja. »Njih treba tražiti kako u poštovanju zakonâ na svim razinama tako i u svjetlu cjelovitog pogleda na čovjeka, koji odražava različite vidove ljudske osobe, a riječ je o pogledu pročišćenom ljubavlju.« (Caritas in veritate, br. 32.) Drugim riječima, dostojanstvo ljudske osobe i zahtjevi pravednosti nalažu da ekonomske odluke ne utječu na pretjerano i moralno nedopustivo raslojavanje na bogate i siromašne. Sama »logika ekonomije« nalaže da glavni prioritet mora biti mogućnost stalnog zaposlenje za sve, jer sustavno povećanje razlika među socijalnim skupinama i stanovništvom jedne zemlje, to jest »masovno povećanje siromaštva u relativnom smislu ne uzrokuje samo nagrizanje društvene povezanosti, što pak ugrožava demokraciju, nego stvara negativan utjecaj i na ekonomskom planu, potkopavajući sve više 'socijalni kapital', to jest onu cjelinu odnosâ povjerenja, pouzdanja i poštovanja pravilâ, koja je nužna za svaki civilni suživot.« (br. 32.) Papa Benedikt XVI. stoga ističe kako sve ono »što ide nauštrb čovjeka, za sobom uvijek povlači ekonomske troškove«, kao što se i nepovoljne ekonomske prilike uvijek odražavaju na čovjeka kao osobu. Na tom tragu, enciklika Caritas in veritate ukazuje kako snižavanje razine zaštite pravâ radnikâ, odnosno napuštanje mehanizama preraspodjele prihoda, kako bi zemlja stekla veću prednost u međunarodnom tržišnom natjecanju, onemogućuje postizanje dugoročnog razvoja. Naime, »potrebno je pomno ispitati kakve posljedice na ljude ima aktualno zagovaranje ekonomije na kratak, a kadšto i na vrlo kratak rok. Zato se zahtjeva novo i produbljeno razmišljanje o smislu ekonomije i njezinih ciljeva, kao i duboko i dalekovidno preispitivanje modela razvoja kako bi se ispravili nedostaci i iskrivljenja u njegovu funkcioniranju« (br. 32.), budući da ekonomska djelatnost ne može riješiti sve socijalne probleme pomoću puke primjene logike tržišta. Socijalni nauk Crkve nije, međutim, protiv ekonomskog djelovanja. Naprotiv, zalaže se za stvaranje poduzetničkog i radnog duha, 7-8/2012.

jer tržište samo po sebi nije prostor u kojemu će jači ugnjetavati slabijeg. Društvo se stoga ne treba štititi od tržišta, u smislu da bi razvoj tržišta sam po sebi doveo do zamiranja istinskih ljudskih odnosa. Socijalni nauk Crkve samo želi istaknuti kako se tržište može razviti u negativnom smjeru, što nam uostalom pokazuje i trenutna ekonomska kriza. Ali tada, »razlog tome ne treba tražiti u naravi tržišta, nego u određenoj ideologiji koja ga na takvo što upućuje… Naime, ekonomiju i financije, a to su sredstva, moguće je zloporabiti ako se njima služimo vođeni samo egoističnim ciljevima. Na taj način po sebi dobra sredstva postaju štetna. Ali za te je posljedice kriv pomračen čovjekov razum, a ne dotična sredstva kao takva.« (br. 36.) Papa Benedikt XVI. stoga ističe kako ekonomiju valja usmjeriti prema postizanju zajedničkog dobra, »oko kojeg se također i prije svih mora založiti politička zajednica. Zato je potrebno posvijestiti si da se odvajanjem ekonomskog djelovanja, na koje spada isključivo stvaranje bogatstva, od političkog djelovanja, na koje spada da preraspodjelom ostvaruje pravednost, stvara velika neravnoteža.« (br. 36.) Politička (ne)odgovornost. Svjetska gospodarska i financijska kriza, zahtijevajući pomoć država u njezinom rješavanju, ponovno je političare stavila u prvi plan. Jesu li oni odgovorili na prikladan način? Stručne studije ukazuju kako su političari od 2007. do danas »uložili« više od 10.000 milijardi dolara, direktnim ulaganjem ili davanjem garancija, u spašavanje financijskih institucija koje su dovele do ove krize, a sve to na teret građana, obitelji, radnika dovodeći istovremeno u pitanje i samu socijalnu državu. Drugim riječima, ne samo da nisu spriječili krizu, već nastavljaju ne poduzimati ništa, omogućujući daljnju koncentraciju financijske moći određenim međunarodnim krugovima koji razumiju samo ekonomsku računicu ne vodeći skrb o čovjeku, obiteljima, nezaposlenima, u konačnici o općem dobru. Na društvenu pozornicu stupio je novi tip političara koji oživotvoruje novu ideologiju – ideologiju tehnokracije. Političari tehnokrati najčešće dolaze na vlast bez izbornog postupka, suspendirajući tako, na određeni način, demokratski postupak. Enciklika Caritas in veritate stoga upozorava na apsolutiziranje tehnike koja »naginje tome da onesposobi ljude kako ne bi zamijetili ništa što se ne može objasniti pukom materijom« (br. 77.) i minimalizira vrijednost izbora konkretnog čovjeka pojedinca koji radi u ekonomsko-financijskom sustavu, svodeći ih na puku tehničku varijablu. Zatvorenost za ono 'izvan' toga, shvaćeno kao nešto više od tehnike, ne samo da onemogućuje pronalaženje prikladnih rješenja za probleme već sve više osiromašuje, na materijalnom i moralnom planu, glavne žrtve krize. Drugim riječima, korijen današnje krize nije samo ekonomske i financijske, već, prije svega, moralne, kao i ideološke naravi. Crkva stoga s pravom upozorava da ekonomija, da bi ispravno funkcionirala, treba etiku, i to ne bilo koju etiku, već etiku koja se prijateljski odnosi prema čovjeku. Potrebna je etika solidarnosti koja će napustiti svaki oblik uskogrudne sebičnosti i prigrliti logiku zajedničkog dobra koji nadilazi prolazni i pojedinačni interes. Crkva stoga poziva vjernike na osobnu i društvenu odgovornost, jer »autentični ljudski odnosi prijateljstva i društvenosti, solidarnosti i uzajamnosti mogu živjeti i unutar ekonomske djelatnosti, a ne samo izvan nje ili 'nakon' nje. Etičko područje nije po sebi neutralno, niti je njegova narav nehumana i protudruštvena. Ono pripada području čovjekova djelovanja te upravo zbog toga treba biti etički strukturirano i institucionalizirano.« (br. 36.)

513


Stopama sadašnjice

Mir je djelo pravde  Marin Srakić, nadbiskup

K

onačno smo odahnuli od ratova i sukoba, napetosti i nesigurnosti i uplovili u vremena mira. Neki, kojima nije jasna situacija u našim krajevima, pitaju: »Je li kod vas još uvijek rat?« Topovi su utihnuli, tenkovi ne bruje. No, pitamo se, jesmo li zaista uplovili u razdoblje mira? Ako »mir nije samo odsutnost rata« i ako mir ne počiva na mirovanju topova nego u prvom redu na pravednosti, onda nam je prijeći dugi put do mira. U skladu s temom ovog broja našega Vjesnika, nastojat ćemo kratko podsjetiti na jedan od osnovnih uvjeta izgradnje mira. »Mir je djelo pravde.« - Prema riječima proroka Izaije, mir je, prije svega, »djelo pravde«, tj. društvenog i političkog reda u kojem se poštuju prava svake ljudske osobe, svakog naroda i narodnosti. Ali Izaijinu riječ »opus iustitiae pax« - »mir je djelo pravde« (Iz 32, 17) treba shvatiti u onom kontekstu u kojem je izrečena, tj. u biblijskom. Hebrejski izraz »zedaqa«, nema isto značenje kao latinska riječ »iustitia« ili naša »pravednost«, jer prema našem poimanju pravednost ne znači vjernost življenja u zajedništvu, nego ispravno vladanje prema nekoj pretpostavljenoj i apsolutnoj moralnoj normi. Prije svih pravedan je Bog, Bog Izlaska i Bog Saveza na Sinaju, Bog vjerni. Božja pravednost uvijek je nešto što spašava i uspostavlja pravo, zato se pobožnik moli: »U pravednosti svojoj spasi me i izbavi« (Ps 71, 2). Bog se u svojoj pravednosti ne ograničava samo na to da ustanovi što je pravedno, a što nepravedno, nego priznaje pravo onome koji je lišen prava, a nasilnika ostavlja u stanju nepravde. Pojam pravednosti u europskoj pravničkoj kulturi zaustavlja se većinom na razdiobnoj pravednosti iz koje je stvoreno pravilo »cuique suum« - »svakome njegovo«. U tom se slučaju pravednost odnosi na dobra (stvari) i usluge (daće): svako ljudsko biće ima pravo na život, hranu, kao što izvire iz njegove naravi. No, osim toga »materijalnoga« pojma pravednosti, postoji i drugi, viši, tj. osobni i komunitarni (zajedničarski), koji se sastoji u priznavanju drugoga u njegovoj različitosti i prihvaćanju pravednosti koja opravdava: »Prigrljujte jedni druge kao što je Krist prigrlio vas na slavu Božju«, veli sv. Pavao (Rim 15, 7). Sveti Augustin prerekao je Izaijinu izreku u svojoj glasovitoj definiciji mira: »Pax est tranquillitas ordinis« - »Mir je mirovanje reda«, dakle, nije jednostavno mirovanje, nego mirovanje reda koje se rađa iz reda i koje ujedno stvara red. Mir se, prema tome, ne »uživa« nego stvara (P. Pavao VI.). Taj smisao imaju i Isusove riječi: »Blago mirotvorcima« (Mt 5, 9), ne blago onima koji uživaju mir, nego onima koji ga stvaraju, koji ga čine, koji se za njega umaraju, koji gube mir da bi ga stekli. A budući da je ljudski rod u fazi rasta (demografskog, ekonomskog, kulturnog, itd.), pravednost kojom se izgrađuje mir nije ništa drugo doli čovjekov napredak. Papa Pavao VI. podsjetio je da će takav razvoj biti pravedan tek ako

514

obuhvati sve razine ljudskog bića i sve vidove ljudskog života: fizički, intelektualni, moralni i duhovni, tj. ako bude integralan. Nadalje, treba ga realizirati u solidarnosti sa svim ljudima koji sve snažnije doživljavaju i prihvaćaju zajedništvo kroz proces socijalizacije. Papa Pavao VI. dao je miru novo ime: razvoj. Crkva, svjesna koliko grijeh utječe na svijet, ne zadovoljava se time da proklamira ideal napretka. Ljudi postaju sve svjesniji dubokih nejednakosti i teških nepravdi, ali isto tako i činjenice da oni koji su zahvaćeni duhom hegemonije žele tu situaciju zloupotrijebiti u svoju korist. Da se nejednakost i napetosti ne pretvore u otvorene sukobe, u izgradnji mira u duhu pravednosti treba krenuti od osnovnog preduvjeta: uspostavljanja pravednih odnosa među pojedincima i među narodima. Solidarnost - novo ime mira. Nepravde u podjeli dobara i prava osoba izvor su nepopravljivih sukoba. Bez pravedne podjele plodova zajedničkog truda građani se ne mogu poistovjetiti s nacijom i neće biti motivirani da brane ono što smatraju povlasticom nekolicine moćnika. To isto vrijedi i u nacionalnoj i u sveopćoj svjetskoj perspektivi. No prije nego što se poštuje ono »imati«, treba poštovati ono »biti«, tj. dostojanstvo i temeljnu jednakost svih osoba. Papa Ivan Pavao II. u enciklici »Sollicitudo rei socialis« dao je novo ime miru: solidarnost. Naime, može se dogoditi, a i dogodilo se, da razvijeni narodi »trčećim korakom« idu putem napretka, a nerazvijeni stanu još više zaostajati. U toj enciklici Papa je iznio crnu listu povreda pravednosti svjetskih razmjera: neravnomjerna raspodjela živežnih namirnica, higijenskih i zdravstvenih sredstava, razlike u kulturi i vrijednosnim sustavima, nepismenost, diskriminacija svake vrste, gušenje prava na poduzetnost u ekonomiji, gubitak suverenosti pojedinih naroda od strane jedne partije, strahoviti nepravedni ekonomski, financijski i društveni mehanizmi, međuovisnosti, stambeni problemi, nezaposlenost, međunarodni dugovi, politička podjela u dva bloka, ekonomska podjela na Sjever i Jug, trgovina oružjem, atomsko naoružanje, ekonomski i politički izbjeglice, terorizam, demografski problem koji se nastoji riješiti nečasnim i za dostojanstvo čovjeka ponižavajućim sredstvima (usp. SRS, 11-26). Iskorijeniti uzroke rata. - U tome smislu Koncil upozorava: »Da bi se izgradio mir, traži se prije svega da se iskorijene uzroci nesloga među ljudima, koji izazivaju ratove, u prvom redu nepravde« (GS, 83, 1). U svim ratovima koji su se vodili postoji zajednički korijen: nepravda ili nasilno nametanje rješenja koja vrijeđaju slobodu i druga temeljna ljudska prava, i zato graditelji mira kreću odatle. Ne može se govoriti o miru u nekom »društvenom poretku«, ili u međunarodnom poretku, u kojem se »javno mirovanje« temelji na gušenju ljudskih prava, na izrabljivanju masa, na manipulacijama sa savjestima, na ispiranju mozga, na strahu od gubitka radnog mjesta, na nejednakosti u podjeli obveza i prava. Prorokova riječ: »Mir je djelo pravde« pada odlučno kao mač i skida svaku masku i svaku šminku stavljajući pred nas istinu koja se zove zalaganje: »Ako želiš raditi na miru, radi odlučno i pametno na izgradnji 'pravednih' odnosa među ljudima i među pojedincima.« 7-8/2012.


RAD I RASPODJELA DOBARA PREMA 1Sol 4,9-12 Ivica Čatić*

M

nogi će nam naši suvremenici, ako su iskreni, gledajući Crkvu u cjelini, reći da ne dajemo jednodušno svjedočanstvo o radu i raspodjeli materijalnih dobara. Je li nedovoljna jasnoća našeg svjedočenja tipična za Crkvu? Ako pogledamo u najstariji spis Novoga zavjeta, vidjet ćemo da »u početku ne bijaše tako« (usp. Mt 19,8).

Izabranost kao sociološka odrednica solunske crkvene zajednice Na početku Poslanice Solunjanima Pavao upućuje zahvalu Bogu za Solunjane i njihovu vjeru, nadu i ljubav (1,2-3), što će ponoviti u 2,13; 3,9. Odmah nakon početnih zahvala, ističe njihovo izabranje (1,4) te važnost nasljedovanja primjera koji su dobili u Apostolu i njegovim suradnicima (1,5). Uvodni dio završit će hvaljenjem Solunjana koji su postali uzor za nasljedovanje drugima u Makedoniji i Ahaji (1,6-10). Imajući u vidu da Pavao samim početkom pojedine poslanice – čak i u zahvalama! – najavljuje glavne teme i kut pod kojim će ih promatrati, ovih nekoliko rečenica predstavljaju obzor na kome treba promatrati pojedine poticaje koji slijede. Božje izabranje (1,4) kojim ih je Bog odlikovao i zbog kojega ih Pavao smatra braćom od Boga ljubljenom (1,4), termin je koji se izvorno pridavao Izraelu kao Izabranom narodu – sada ga baštini i Crkva! Ova izabranost, koja ujedno podrazumijeva izdvojenost iz postojećeg socijalnog konteksta, zahtijeva da Solunjani vode život dostojan Boga koji ih pozva u svoje kraljevstvo (2,12). Za razliku od Židova u dijaspori, koji su nastojali očuvati svoju nacionalnu i religioznu različitost nasljeđivanu kroz vjekove, Pavao izdvaja kršćane podrijetlom pogane iz njihove vlastite većinske sredine da bi od njih načinio novu zajednicu koja će odsada na socijalnoj sceni predstavljati manjinu1. Proces pridruživanja Solunjana Pavlu i Sili (usp. Dj 17,4.34) zapravo je proces resocijalizacije, kojim obraćenici napuštaju stari socijalni ambijent i ulaze u novi2 – solunsku crkvenu zajednicu! Kao što je Pavlov osobni život bio u službi navještaja i samim tim morala nasljedovanja, tako će i moralni život Solunjana ubuduće biti sastavni dio crkvenog navještaja jer i vjernicima (1Sol 1,7-10) a i poganima pruža * Autor priloga je svećenik, profesor biblijskih znanosti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu.

7-8/2012.

svjedočanstvo života dostojnog Boga. Stoga su im bili potrebni poticaji da bi ustrajali graditi svoju novu zajednicu zbog koje su postali stranci usred vlastitog naroda u kojem žive (usp. 1Pet 1,1)3. Uz činjenicu pripadnosti novoj zajednici, Pavlova je želja osigurati ispravan stav jednih kršćana prema drugima. Ne samo kao psihološki instrument koji olakšava prve korake u re-socijalizaciji, nego također kao ideal kvalitete međusobnih odnosa u novoj zajednici, on im čak 19 puta posvješćuje da su braća i sestre. Dakle, nove veze koje nastaju u Crkvi nadilaze obiteljske, temeljene na krvnom srodstvu. Razlog tome jest što Pavao crkvenu zajednicu koja nastaje u Solunu shvaća kao novo društvo usred rimskog Imperija obilježenog sustavnom diskriminacijom na bazi spolnih, ekonomskih i nacionalnih razlika te institucionaliziranom društvenom hijerarhijom. Crkva ne samo da će biti oslobođena ovih podjela, nego ima iznjedriti novi tip egalitarnih odnosa koji neće nasilno brisati prirodne i nužne razlike. Jasan primjer postizanja jedinstva i pomirenja različitosti unutar zajednice Pavao pruža u 1Kor 12-14: različitosti se u ljubavi prihvaćaju i međusobno obogaćuju ostvarujući tako egalitarnu viziju kenotičke zajednice obilježene služenjem i predanjem drugima4. Da je takav odnos moguć, Apostol je dokazao svojim ponašanjem među Solunjanima. Iako je, kao utemeljitelj zajednice, po principu paterfamiliasa mogao za sebe zahtijevati maksimalan autoritet i privilegije, on se prema njima odnosio s ljubavlju, kao prema vlastitoj djeci (2,7.11; 3,5-6), te radio u trudu i naporu da bi zaživjela Crkva (2,1-12). Upravo takva ljubav jest ono u čemu solunska zajednica treba sve više napredovati (3,12).

Problem rada u solunskoj zajednici S obzirom na uspješnost obnove, Solun je bio među prvim gradovima u Makedoniji. Nije slučajno 146. g.pr.Kr. postao glavnim gradom obnovljene provincije Makedonije te počeo uživati komercijalne i građanske privilegije, uključujući i onu da smije kovati svoj vlastiti novac poput ostalih sjedišta provincijalnih upravitelja. Blizina via Egnatie, glavne arterije koja je povezivala Rim s Istokom i glavnim trgovačkim putevima u smjeru sjever-jug dodatno je olakšala stabilnost i prosperitet Soluna. Stoga ne čudi da će Pavao kao visoko pozitivnu vrijednost isticati vlastitu radinost, a onda, bez posebnog tumačenja, i druge pozivati da njeguju rad kao visoku moralnu vrijednost. Ipak, smatrajući da neki članovi zajedni-

515


ce ne hode po primjeru koji im je ostavio, i tako krše ne samo zapovijed ljubavi nego ugrožavaju identitet crkvene zajednice i na unutarnjem i na vanjskom planu, upućuje im riječi poticaja u 4,9-12. Rad je, nakon pitanja seksualnog morala (4,3-8), najvjerojatnije drugi problem o kojem je Timotej nakon posjeta Solunjanima izvijestio Pavla i Silu. Koliko je Pavlu bilo važno pitanje rada, vidi se po tome što će ih i pri kraju Poslanice još jednom podsjetiti na nj (5,14), a u 2Sol – s obzirom da Solunjani nisu prihvatili njegove riječi – još jednom im to energično podcrtati (usp. 2Sol 3,6-15). Pavao se u 1Sol 4,9-12 obraća onim članovima solunske Crkve koji su mogli raditi i zarađivati za svoj život, ali nisu, nego su dopuštali da ih drugi izdržavaju i tako zlorabili njihovu darežljivost5. Iako neki smatraju da je razlog ovom neradu i iskorištavanju tuđe dobrote bilo iščekivanje paruzije za koju se smatralo da treba nastupiti svaki čas, ovo je vjerojatno krivo mišljenje jer sam Pavao nigdje nije uspostavio ovakvu poveznicu. Naprotiv, on se u 2,9, a i kasnije u 2Sol 3,6-14, izričito poziva na vlastiti primjer koji Solunjani trebaju nasljedovati.

Rad kao pitanje Bogom nadahnute ljubavi Pavao problem rada promatra kao pitanje ljubavi unutar nove Božje zajednice i time naznačava ispravnu optiku kojom treba gledati na ovo pitanje. Kao što je već snažno naglasio u 1Sol 2,8-9, on je vlastitim ponašanjem manifestirao vezu ljubavi i rada, jer je za svoje potrebe sam zarađivao. Rad vlastitim rukama starozavjetna je tradicija shvaćala ne samo kao napor, nego kao ostvarivanje poslanja kojim Bog čovjeka u Post 1,26-28 postavlja da zemlju podloži sebi i da njome gospodari. Da bi gospodario zemljom, čovjek najprije treba gospodariti sam sobom i korektno se postaviti prema pitanju rada te odgovornosti za stjecanje dobara i njihovu raspodjelu6. Uz to, Pavao je radio iz ljubavi prema Solunjanima (2,8-9) i to im u 2,1 predstavlja kao dio njihova kolektivnog iskustva (sami doista znate, braćo), da bi na koncu zahvalio Bogu što Riječ Božja sada i u njima zaista djeluje. Solunjani stoga žive vjeru koja nije indiferentna nego djelatna, ljubav koja nije ravnodušna nego zauzeta i nadu koja se odlikuje postojanošću usred teškoća (1Sol 1,3). No, čini se da to ipak nisu činili u dovoljnoj mjeri jer Pavao želi nadoknaditi manjkavosti njihove vjere (3,10) te moli Boga da njihova ljubav bude poput one koju su on i njegovi suradnici imali prema njima (3,12). Da bi progovorio o problemu rada u svjetlu ljubavi, Pavao izabire rječnik koji znakovito temu utemeljuje na prirodi Crkve kao zajednice. Prvo što će Solunjanima staviti pred oči jest bratoljublje. Vezu između pojedinih kršćana u Crkvi Pavao, dakle, ne proma-

516

tra u kategorijama filos (prijatelj) ili filia (prijateljstvo), nego će radije izabrati obiteljski rječnik kako bi Solunjane potaknuo da u drugim kršćanima gledaju više od prijatelja – novu obitelj! Pojam filadelfia (bratoljublje) bio je u upotrebi u grčko-rimskom svijetu, a označavao je ljubav između braće i sestara (blizanaca). Ovdje se, u 1Sol 4,9, taj pojam po prvi puta pojavljuje u Novom zavjetu i, što je od posebne važnosti, Pavao sada njime označava ljubav među članovima crkvene zajednice – kao što su braća i sestre vezani krvnim srodstvom, tako bi kršćani trebali biti međusobno bliski jer imaju istog nebeskog Oca (Abba)! Dakako, takav odnos u startu isključuje svaku primisao iskorištavanja drugih članova zajednice. Pažljivost kojom Pavao prosljeđuje dalje ogleda se u upotrebi standardnog retoričkog postupka paralipsis (usp. 5,1; 2Kor 9,1; Flm 19) kojim slušateljstvo/čitateljstvo obavještava da nema potrebe govoriti im o ovoj temi – time ih ipak suočava s njom, ali ujedno daje pohvalu njihovu znanju i ponašanju; ovakav se postupak izvrsno uklapa u epideiktičku narav ovog teksta. Umjesto da neaktivne nazove lijenčinama, on im pristupa govorom ljubavi. U sljedećem koraku obraćanja Solunjanima Pavao ističe da su oni ovoj ljubavi theodidaktoi - od Boga poučeni (4,9b). Na taj način uspostavlja captatio benevolentiae, kojim potiče pozitivno raspoloženje i porast samovrednovanja u problematičnim članovima zajednice. Termin je njegov neologizam ili, kao što smatra S. E. Witmer, teologizam7. Ovom kovanicom, koja nije zabilježena prije pojave ranokršćanske literature (usp. Barnabina poslanica, 21,6), Pavao ističe božanski izvor bratoljublja. U svakom slučaju, razložno je smatrati da je Pavlova ideja bila izložiti kako je izvor te ljubavi Bog koji je, preko misionara, Solunjane poučio takvoj ljubavi (usp. 2,2-9.13) i koji im udjeljuje svoga Duha da bi je mogli živjeti (4,8). Ovim izrazom Pavao ponovno, kao i u slučaju prethodno izloženih zahtjeva seksualnog morala (usp. 4,5), želi reći da takvoj kvaliteti ljubavi nemaju pristupa oni koji ne poznaju živog i istinskog Boga (1,9). Solunskim kršćanima priznaje da oni to već i sada čine prema svoj braći u cijeloj Makedoniji – vjerojatno se radi o braći koja su pristizala u Solun u potrazi za zaposlenjem ili zbog nekog drugog posla. Sada ih, pak, želi potaknuti da u tom još više uznapreduju, dajući im do znanja koliko smatra važnom ovu dimenziju kršćanskog života.

Sociološko-eklezijalni aspekti rada Ovakvim retoričkim postupkom i izborom ključnih, u teološkom smislu bremenitih termina Pavao ponašanje neodgovornih iskorištavatelja smješta u kontekst zajedničke poučenosti ljubavi zbog koje se jedni prema drugima trebaju odnositi kao braća 7-8/2012.


i sestre. Indikativno je da G.D. Fee svom komentaru na 4,9-12 daje naslov »ljubiti druge radeći svojim rukama«8. Ovako shvaćeno bratoljublje svoj korijen ima u sjedinjenju pojedinog vjernika s Kristom u njegovu umiranju. Kao što Kristovo umiranje nije bio događaj ograničenog, privatnog karaktera, nego događaj koji stvara zajedništvo između njega i onih koji će mu se krštenjem pritjeloviti (usp. Rim 6), tako u sâm identitet vjernika pripada življenje zajedništva s Kristom i svima koji su mu pritjelovljeni. Stoga možemo reći da je filadelfi, a ovdje funkcionalni ekvivalent avga, ph, što je Pavlov uobičajeni termin za ljubav. Ovakva pouka bila je potrebna jer je solunska zajednica bila sastavljena od ljudi koji su pripadali različitim socijalnim staležima, pa su, primjerice, pripadnici elite odmalena bili učeni da se trebaju razlikovati i distancirati od onih koji su pripadali nižim društvenim slojevima. Sada ih Pavao upućuje na ljubav kojoj ih je poučio Bog, a kojoj ih nitko ranije nije učio. Kako živjeti ljubav u zajednici u kojoj manjina posjeduje ogromna dobra, a većina je siromašna i radi za golo preživljavanje, kako ostvarivati ljubav a da ona ne ostane apstraktna ideja? Ljubiti, u solunskoj je zajednici (5,8) stoga značilo dijeliti – u Božjoj se obitelji treba dijeliti kao što se to događa u svakoj drugoj obitelj; riječ je, dakle, o distributivnoj pravednosti9. Na Starom istoku (Mezopotamija, Ugarit i Egipat) vladari su donosili uredbe kojima su htjeli zaštititi najsiromašnije slojeve naroda i tako osigurati minimum socijalne pravednosti. Biblija propisuje ne samo zaštitu robova (Izl 21,20.26) nego i otpuštanje dugova te njihovo oslobađanje svake sedme/ subotnje godine (Izl 21,2) te povratak svih na svoju očevinu svake pedesete/jubilarne godine (Lev 25). Proroci će neumorno dizati svijest o socijalnim nepravdama i pozivati na uspostavljanje pravde (usp. Am 2,6; 4,1; 5,11; 8,5; Mih 2,2; Iz 5,8; Jr 22,13-17; 34,822; Ez 22,29, itd.). Pavlov osjećaj za distributivnu pravednost, odnosno dijeljenje dobara u zajednici, vidljiv je iz njegove brige za siromašne pripadnike jeruzalemske crkvene zajednice. Kao što je na početku svojeg djelovanja obećao, bitni element njegova poslanja predstavljala je briga za siromahe (Gal 2,1-10), a to je kasnije zahtijevao i od Korinćana (usp. 2Kor 8,1-15; 9,1-15) i Rimljana (15,25-28). U 2Kor 8,13 pojašnjava da ne priželjkuje jednima olakšicu, a drugima oskudicu, nego ivso, thj, isotes – jednakost! Bratska ljubav ne samo da ide za tim da spriječi iskorištavanja i ovisnosti, već promiče odnose jednakosti i želi unutar kršćanske zajednice ukloniti socijalno-klasnu, tj. ekonomsku stratifikaciju koja obilježava odnose izvan Crkve. Stoga kada Pavao ovdje u 1Sol govori o ljubavi, on misli na dijeljenje kojim zajednica ljubavi dijeli do7-8/2012.

bra – i materijalna i duhovna - pa i sama sebe, kao što je apostol sebe predao Solunjanima (usp. 2,8). U dobrima – jer su Gospodnji dar – svi trebaju imati udjela u jednakoj mjeri, kao što se inače događa u obitelji, jer Crkva je zajednica u kojoj vlada obiteljska ljubav (4,9). Ove su vrijednosti u temelju onoga što Pavao naziva novim stvorenjem, a što se odvija kao recentni proces eshatološke transformacije (Gal 6,15; 2Kor 5,17). Dajući vjernicima u solunskoj zajednici pouku za ponašanje, Pavao koristi glagol filotime, omai. Ovaj se glagol u profanom kulturnom kontekstu redovito koristio u političkim i filantropičkim kontekstima postizanja političkih ciljeva putem dobrotvorstva, tj. da bi se izrazilo nastojanje koje je upravo suprotno tihom življenju. Plutarh kaže da oni koji manifestiraju philotimia i brinu o svojoj reputaciji ne mogu provoditi miran život – to bi bilo neprihvatljivo onome tko traži čast. Izvorni smisao glagola jest pribavljanje, tj. ljubljenje časti ili uzvišenosti. Pavao, dakle, ovdje zahtijeva da konvencionalno traženje časti i statusa Solunjani ostave po strani. Kršćani nisu pozvani ostvarivati društvenu karijeru i truditi se oko prestiža. Njihove ambicije trebaju ići u drugom pravcu, onom u kojem društvena intuicija ne ide – kršćanin se treba truditi, ali ne u društvenoj utrci nego u svrsishodnom radu i izgrađivanju svoje crkvene zajednice. Zapravo, ovdje je riječ o oksimoronu budući da je miran život ovdje izražen glagolom h'suca, zw, hesyhazo: neka se trse biti tihi, tj. neka čašću smatraju mirno živjeti i raditi svojim rukama da nikome ne budu na teret; njihova ambicija neka ne bude da drugi za njih radi, nego da sami rade i svojim se životom ugrađuju u Crkvu. Da bi njegov govor bio što konkretniji – ali i što sukladniji onom što sam živi – Pavao naglašava da Solunjani trebaju svojim rukama priskrbiti ono što im treba za život. Dok Dio Krizostom, za razliku od nekih filozofa, hvali fizički rad vlastitim rukama, to čini zbog toga što takav rad donosi zaradu. Pavlov govor, međutim, ide za preporučivanjem rada vlastitim rukama da bi se izbjeglo iskorištavanje drugoga. Uz određenu ekonomsku neovisnost, to će osigurati sklad u crkvenoj zajednici (usp. 5,12-24). Time Pavao pripadnike svoje zajednice zove da iziđu iz, za to vrijeme tipičnog, odnosa prema patronima i da ne ovise o njihovim darovima zbog kojih im onda treba uzvraćati. Kršćani radije trebaju raditi vlastitim rukama kako bi stjecali dobra i njima mogli pomoći i drugima, bez traženja uzvrata10. Iako Pavlova poruka ovdje može podsjećati na respektabilno epikurejsko učenje, ona je ipak integralni dio kršćanske pouke. Mirnim življenjem, radeći vlastitim rukama, Solunjani će pripremiti temelje za mir i slogu u zajednici, a to predstavlja konkretizaciju ljubavi o kojoj je prethodno bilo riječi. Pozivajući na miran život, Pa-

517


vao na umu nema povlačenje iz svijeta iz bilo kojeg filozofskog motiva, već povlačenje kojim će na vanjskom području kršćani očitovati kako u potpunom predanju u Božje spasenje očekuju njegovu paruziju. Ova Pavlova poruka morala je mnogima u Solunu zvučati u suprotnosti s njihovim dosadašnjim navikama i onim što su naučili u svom socijalnom kontekstu, naročito vjernicima koji su bili pripadnici društvene elite. Stoga, da bi dodatno učvrstio svoj zahtjev, Pavao u 4,11c dodaje da im je već tako zapovijedio, što priziva 4,2 gdje Solunjane podsjeća što im je zapovijedio u Gospodinu Isusu; time za ovu (kao i prethodno navedene zapovijedi u 4,3-8) želi reći da su pod izričitim autoritetom Gospodina Isusa. Ovo ozbiljno prizivanje na Isusov autoritet daje do znanja da je iza Pavlova zahtjeva Kristov autoritet, tj. da je Krist Gospodin u potpunosti uključen u situaciju ili radnju koja je u pitanju. To ujedno znači da im je Pavao o ovoj dimenziji ponašanja govorio već prilikom prvog boravka među njima i da se radi o veoma važnoj komponenti crkvenog života. Daljnji razvoj događaja pokazat će da oni koje Pavao opominje nisu shvatili da o njima govori, tj. nisu smatrali da bi ljubav mogla zahtijevati da ne iskorištavaju druge! Zbog toga će Pavao u 2Sol 3,6-14 nastupiti znatno energičnije i stvari jasno postaviti: Tko neće da radi, neka i ne jede (3,10). Ono što je posebice indikativno jest da će potom pozvati ostatak zajednice da izrazi neslaganje s ovakvim ponašanjem iskorištavatelja i da ih urazumljuju (3,14).

Rad kao misijska djelatnost Koliko god da življenje bratoljublja, kakvim ga je Pavao izložio, ima blagotvorne učinke na življenje zajedništva u crkvenoj zajednici, ono se ipak ne ograničava samo na nju. Onaj isti način ponašanja koji im je posvjedočio (2,1-12), Pavao sada predlaže Solunjanima: kako je on pred njima hodio besprijekorno u radu i čistoći, tako neka i oni sada svjedoče u društvenom okruženju u kojem se nalaze. Ako u tome ustraju i uspiju, onda će položiti ispit ustrajnosti u dobru i svjedočiti superiornost svoje nove zajednice u odnosu na svoj prijašnji način socijalizacije.11 Da je upravo prema efektu ad extra usmjerena Pavlova misao, vidi se iz posljednje rečenice odlomka Naime, finalna rečenica u 4,12 (...te tako časno živite prema onima vani i nikoga ne trebate) izražava i namjeru i rezultat; G.D. Fee smatra da je naglasak ipak na rezultatu12. Aktivnim nasljedovanjem Apostolova primjera spriječile bi se pojave unutar Crkve koje bi joj mogle nanijeti štetu i osramotiti je, te ujedno preveniralo kvarenje onih kršćana koji su do sada živjeli časno. Življenje crkvene zajednice koje ne bi samo bilo na porugu u svom okruženju nego bi se izdiglo kao pozitivan primjer, na najbolji bi način povuklo granice

518

na socijalnom planu te dodatno povećalo unutarnju koheziju zajednice. Iako je Pavlu stalo do ugleda crkvene zajednice u društvenom životu Soluna, ipak mu je još više stalo do zdravih odnosa unutar same zajednice, jer bez njih bi bila onemogućena svaka misionarska djelatnost Solunjana po Makedoniji.13 Stoga, raditi svojim rukama, osim izgrađivanja zajednice iznutra, znači vršiti zapovijed ljubavi prema onima vani, kao što je Pavao već zapovjedio u 3,12. To je način da kršćani budu produktivni članovi društva u kojem žive i da svojim radom pridonose njegovu napretku. Pavao ovu pouku Solunjanima upućuje u okolnostima teških - za kršćane - socijalnih previranja. Oni su prestali pohađati poganske hramove i slavlja te su zbog toga izvrgnuti preziru, a možda i novčanim kaznama. Kako biti pozitivan primjer u takvu okruženju? On ih potiče da će njihov tihi život, u kojem časno rade i ne iskorištavaju nikoga, a u isto vrijeme izgrađuju svoju zajednicu, drugima biti jasno svjedočanstvo o kvaliteti njihove etike i socijalne orijentacije. Pavao ovdje na rad gleda kao na prevažnu komponentu kršćanskog života i na pojedinačnom i na unutarcrkvenom, ali i na misijskom planu. S obzirom da je vjerovao kako u Crkvi – i u solunskoj crkvenoj zajednici! – počinje novi Božji svijet, te da je taj projekt shvaćao kao proces u kojem vjernici trebaju aktivno surađivati,14 Pavao je radu pridao toliku važnost da ga je svrstao odmah uz bok pitanjima seksualnog morala (4,3-8). Ako je dolično seksualno ponašanje znak da Solunjani poznaju Boga (4,5), ispravan stav prema življenju ljubavi koje se pokazuje poštenim radom i neiskorištavanjem drugoga (2Sol 3,6-14) znak je da su od Boga naučili ljubiti jedni druge (1Sol 4,9). Ako su, zahvaljujući njegovu načinu života i radu (2,1-10), prepoznali da im je Evanđelje došlo ne samo u riječi nego i u snazi, u Duhu Svetome i mnogostrukoj punini (1,5), to znači da je područje rada i raspodjele dobara svojevrsni poligon očitovanja Duha. Rad je, stoga, za Pavla neizostavan pokazatelj nutarnjeg zdravlja solunske zajednice i sredstvo njezine misijske djelatnosti. Uz to, Pavlovi poticaji imaju za cilj učiniti kršćane odgovornima za socijalnu stvarnost čiji su dio15: zbog vjere u skoru propast svijeta (1,10; 5,1-3), misijska je aktivnost Solunjana u odnosu na njihove sugrađane zapravo vršenje socijalne odgovornosti – izbaviti društvo oko sebe od gnjeva koji dolazi (1,10).

Nekoliko misli za aktualizaciju Kako aktualizirati poruku ovih Pavlovih riječi? Činjenica jest da su prilike u kojima Crkva danas živi znatno drugačije nego u Pavlovo vrijeme, no već i ovaj letimičan uvid u kriterije, odnosno način na koji on promatra problem rada i raspodjelu njegovih plodova, nikako nam ne daje pravo da govor o ovim 7-8/2012.


temama danas jednostavno svedemo na zapovijed Ne ukradi! Niti možemo rezignirano zaključiti da naglasak ovog teksta nije na modernim problemima vezanim uz rad ili iskorištavanje radnika, s čime se mnogi marginalizirani kršćani danas susreću, kao ni raspredati o tome je li dovoljno da se Crkva zauzme koliko je u njezinoj moći da se ljudima omogući zaposlenje i brine za njih dok to ne uspiju, i sl. Umjesto cjenkanja treba li Crkva uvesti jednu ili drugu mjeru, ovaj kratki uvid u duh kojim je živjela Crkva u svojim počecima obvezuje nas na mnogo više. Upravo u moderno vrijeme senzibiliziranosti za rad i vrijednosti koje ono stvara, Crkva i svi njezini članovi trebali bi svijetu progovoriti i očitovati Duha, utjelovljujući izvorni kršćanski odnos prema radu i podjeli dobara. Ako je Pavlov osobni rad bio očitovanje snage i mnogostruke punine Duha (1,5) i ako je smatrao da i Solunjani svojim radom trebaju utjelovljivati bratoljublje (4,9) da bi imali što posvjedočiti javnosti svoga polisa, to je stoga zato što Crkva ne može naviještati život koji »konzumenti« navještaja nemaju gdje vidjeti, iskusiti... Solunjane je privukao i osvojio Pavlov život i rad, i to što ih on sokoli neka njihova ljubav jednih prema drugima i prema svima bude kakva je bila naša prema vama (3,12). To je način na koji je Crkva rasla i jedini način na koji može rasti. Stoga (ne)prepoznatljivost i proročka snaga crkvenog odnosa prema radu i podjeli dobara nije sporedna stvar koja, zbog nekih drugih urgentnijih akcija (npr. zauzetosti oko nove evangelizacije), može (p)ostati zanemarena. Kao privilegirano polje bratoljublja i manifestiranja Duha i snage (1,5), ovaj odnos izravno svjedoči o identitetu crkvene zajednice. On je njezina legitimacija, uvijek pružena na uvid društvu u kojem Crkva živi. Iz rečenoga proizlazi da je novi, adekvatan odnos prema radu i podjeli dobara neodvojiv od Bogom nadahnute ljubavi; dakle, to je projekt ne manje obuhvatan od obraćenja. Tek novo srce (Ez 18,31; 36,25s) koje ljubi i daje sve (usp. Pj 8,7; Mk 12,44) moći će na ovom području naći i načine i mjeru. Sve manje od toga bilo bi »odrađivanje«, a identitet, pa ni identitet Crkve, ne može se odraditi. Tek poradi ovakve promjene može uslijediti daleko zornija prezentacija kršćanskog odnosa prema radu i podjeli dobara u današnjem pluralnom društvu tako snažno obilježenom konzumizmom, tj. posvemašnjom žudnjom (S. Žižek). Tada običan, svakodnevni život – jer je autentičan – poprima svjedočke i misijske dimenzije. Tako će i »našem gradu« Crkva biti ono što je Pavao htio da njegova ekklesia bude njegovu polisu. 1 Usp. Wayne A. MEEKS, The Moral World of First Christians, SPCK, London, 1986, 128. 2 Usp. P.L. BERGER – T. LUCKMANN, The Social Construction of Reality, Penguin, London 1966, 177.

7-8/2012.

3 Usp. Frank J. MATERA, New Testament Ethics: The Legacies of Jesus and Paul, Westminster John Knox Press, Louisville, 125.

Usp. John D. CROSSAN – Jonathan L. REED, In Search of Paul, HarperOne, New York, 2004, 345.348. 4

Usp. Gordon D. FEE, The First and Second Letters to the Thessalonians, NICNT, Grand Rapids, 2009, 157.

5

6 Usp. Ivica ČATIĆ, »Načinimo čovjeka… (Post 1,26). Antropološki naglasci u Post 1,1-2,4a«, Diacovensia, XIX (2, 2011), 171213, ovdje 196-197.198-200. 7 Usp. Stephen E. WITMER, »Qeodi, daktoi in 1 Thessalonians 4,9: A Pauline Theologism«, NTS 52 (2006.) 239-250, i Gordon D. FEE, The First and Second Letters to the Thessalonians, 158.

Usp. Gordon D. FEE, The First and Second Letters to the Thessalonians, 155.

8

Usp. John D. CROSSAN – Jonathan L. REED, In Search of Paul, HarperCollins, 175.

9

10 Usp. Bruce W. WINTER, Seek the Welfare of the City, Wm. B. Eerdmans Publishing Co., Grand Rapids 1994., 42.-60, i Ben W. WITHERINGTON, III, 1 and 2 Thessalonians: A Socio-Rhetorical Commentary, Wm. B. Eerdmans Publishing Co., Grand Rapids, 2006., 122. 11 Usp. Abraham SMITH, Comfort One Another. Reconstucting the Rhetoric and Audience of 1 Thessalonians, Westminster John Knox Press, Louisville, 1995., 86. 12 Usp. Gordon D. FEE, The First and Second Letters to the Thessalonians, 163. 13

Usp. Gordon D. FEE, isto, 163.

Usp. John D. CROSSAN – Jonathan L. REED, In Search of Paul, 176. 14

15 Usp. Abraham J. MALHERBE, Paul and the Thessalonians, Sigler Press, Mifflintown, 2000., 99.101.

Novi pročelnik Kongregacije za nauk vjere Papa Benedikt XVI. imenovao je mons. Gerharda Ludwiga Müllera, dosadašnjega biskupa Regensburga, novim pročelnikom Kongregacije za nauk vjere, kao i predsjednikom Papinskoga povjerenstva »Ecclesia Dei«, Papinskoga biblijskog povjerenstva i Međunarodnoga teološkog povjerenstva. Taj njemački biskup, istodobno uzdignut na nadbiskupsku čast, na tim dužnostima nasljeđuje kardinala Williama Josepha Levadu, koji odlazi u mirovinu, javlja Radio Vatikan. Mons. Müller rođen je u Mainzu prije 64 godine. Za svećenika je zaređen u dobi od 30 godina, a za biskupa kada je imao 52 godine. Šesnaest godina bio je redovni profesor dogmatike na Sveučilištu Ludwig-Maximilian u Münchenu. Kao regensburški biskup i član Njemačke biskupske konferencije, posebno se bavio novom evangelizacijom i ekumenizmom, promičući apostolat laika i humanitarne nacrte za zemlje u razvoju. IKA 519


SOLIDARNOST, PRAVEDNOST I OPĆE DOBRO U SVJETLU ENCIKLIKE SOLLICITUDO REI SOCIALIS Željko Čekolj*

Umjesto uvoda: Biblija i prva Crkva U središtu Novog i Starog zavjeta stoji savez s Bogom, koji ujedno uređuje i međuljudske odnose. Jahve je onaj koji ulazi u savez s izraelskim narodom, Izraelac je u savezu s Bogom ako je solidaran sa svojim bližnjim, obitelji, klanom, plemenom i narodom. Savez s Jahvom ostvaruje se u pravu i pravednosti, dobroti, vjernosti i milosrđu. Pravo, pravednost, dobrota, vjernost i milosrđe središnji su pojmovi Starog zavjeta, koji bi posebno trebali biti usmjereni prema siromašnima, udovicama i napuštenima. Ophođenje prema ovim grupama mjerilo je pravednosti u starom Izraelu. U Novom zavjetu Isus je onaj koji poziva na ljubav prema Bogu i bližnjemu. Siromašni, i uopće marginalizirani, dobivaju u svim evanđeljima osobitu Isusovu pažnju. U priči o milosrdnom Samaritancu postaje jasno da zapovijed ljubavi zahtijeva konkretno djelovanje, čak i onda ako se pritom uprljaju ruke, postane »nečist« ili ako se mora izložiti opasnosti da bi se spasilo teško ozlijeđenoga. Nije uzalud u alegorijskom patrističkom tumačenju Samaritanac slika za Krista. Isus svoju solidarnost prema marginaliziranima pokazuje tako što jede s carinicima i grešnicima. Govoreći o sudnjem danu, u Matejevu evanđelju (Mt 25, 31-46) Isus kaže: Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva… Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me;… Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti …I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni. Time se on jasno stavlja na stranu patnika, siromašnih i uopće onih koji se nalaze na marginama društva. Prva je Crkva njegovala solidarnost između kršćanskih zajednica, a onda i solidarnost sa siromašnima, bolesnima i patnicima unutar tih zajednica. Dokaz solidarnosti među zajednicama jest i Pavlov poziv * Autor priloga je doktor teologije i religiozne pedagogije te magistar povijesti i socijalnog nauka. Živi s obitelji u Beču i predaje na gimnaziji vjeronauk, povijest, etiku i informatiku.

520

na skupljanje priloga za siromašnu zajednicu u Jeruzalemu: Ne dakako: drugima olakšica, vama oskudica, nego - jednakost! U sadašnjem trenutku vaš suvišak za njihovu oskudicu da jednom njihov suvišak bude za vašu oskudicu - te bude jednakost. Nadalje, služba đakona sa svojom karitativnom usmjerenošću, osnivanje kuća za bolesne i napuštene i vršenje djela milosrđa daljnja su potvrda solidarnog ponašanja i Kristova nasljedovanja u tom vremenu. Ranokršćanski spisi kao »Didache« i »Pastir Hermas« također pozivaju na ljubav prema bližnjemu i na službu siromasima. Potrebiti se poistovjećuju s Kristom te smatraju privilegiranim članovima Crkve. Svojom djelotvornom ljubavi i zauzimanjem za pravdu Crkva postaje u Rimskom Carstvu simbolom jednog novog, pravednijeg društva. U daljnjem izlaganju pozabavit ćemo se nekim bitnim pojmovima kojima se na opširan način bavi i socijalna enciklika »Sollicitudo rei socialis«.

1. Pojam općeg dobra Za Platona i Aristotela, opće je dobro svih članova jednog polisa jako bitno. Opće dobro je najveća svrha jednog polisa koja se očituje u pravednosti i osobnom zadovoljstvu svih članova. Slično tvrdi i Cicero, koji zajedničko dobro jasno stavlja ispred osobnog dobra; za opće je dobro pravednost jako bitna, a nju mora jamčiti vladar. U patristici, crkveni otac Ambrozije pod utjecajem antičke filozofije stavlja također zajedničko dobro ispred općeg dobra, a to argumentira primjerom Krista. koji se – žrtvujući se za dobro svijeta ili opće dobro - odrekao svog vlastitog dobra. Slično argumentiraju Augustin i Izidor iz Seville. U vrijeme visoke skolastike za zajedničko se dobro upotrebljavaju pojmovi »iustitia, pax, unitas i stabilitas«. Vladar je onaj koji ima političku, pravnu i moralnu obvezu brinuti se za opće dobro svojih podanika. Toma Akvinski smatra socijalnu odgovornost, odnosno brigu oko općeg dobra, temeljom zajednice. Opće dobro on ne promatra samo u materijalnom smislu, nego također u duhovnom, moralnom i intelektualnom. Time i on jasno stavlja opće dobro iznad pojedinačnog dobra. Početkom 17. stoljeća, s Hugom Grotiusom, opće dobro prestaje biti teološka kategorija, već u svojem 7-8/2012.


sekulariziranom obliku postaje temeljnim pojmom teorije o državnosti. Za filozofe Thomasa Hobbesa, Francisa Bacona, Johna Locka i Adama Smitha opće dobro postaje modelom društvenog ugovora. Po Hobbesu, iza općeg dobra skriva se univerzalni egoizam i vlastiti interes, a po Baconu, opće se dobro ne može temeljiti na egoizmu, već samo na altruizmu. Za Johna Locka, pojedinačno je i opće dobro usko povezano, a liberalni Adam Smith tvrdi da se opće dobro može ostvariti samo preko vlastitog interesa.

2. Pravda kao vrlina Po klasičnoj definiciji, pravda je vrlina, a njezina se bit sastoji u čvrstoj volji da se svakome da ono što mu pripada. Za Aristotela je pravda usko povezana s općim dobrom, pri čemu snažno naglašava principijelnu jednakost svih građana polisa. Po Tomi Akvinskom, pravda teži za tim da čini dobro, a izbjegava zlo, a za Bedu Venerabilisa (Časnoga) ona je najvažnija vrlina. Pravda teži za tim da svatko dobije svoje, odnosno isto, ali iza toga »istoga« kriju se različitosti. Brojni su se filozofi bavili pitanjem po kojem ključu dijeliti, odnosno dopustiti da neka participira u društvu, a da to bude pravedno: Treba li svakome dati isto? Ili svakome po zasluzi? Možda bi se trebalo dijeliti po potrebama? Ili možda po položaju? Bi li svatko trebao dobiti samo ono što mu zakon propisuje? Kao i mnogi drugi filozofski pojmovi, i ovaj je mnogoznačan. Kao pojam, »socijalna« pravda počinje se pojačano upotrebljavati u 19. stoljeću zaslugom isusovca Luigija Taparellija, koji se zalagao za prava radnika. U crkvenim dokumentima javlja se tek od 1904. - u enciklici »Iucunda sane«, a sve veće značenje pojam dobiva nakon enciklike »Quadragesimo anno«, u kojoj se socijalna pravda usko povezuje s općim dobrom. Za Johannesa Müllera socijalna je pravda »protusnaga« svugdje gdje vladaju nepravedne strukture i kao takva se ne može individualizirati, ona mora uvijek biti »stvar« šire zajednice. John Rawls je za pluralistička društva zapadne Europe razvio teoriju socijalne i političke pravde koju nije metafizički, već politički koncipirao. On pod pravdom smatra poštenje, a polazi od dvije točke: 1. U cjelokupnom sistemu svaka osoba ima isto pravo i iste temeljne slobode; 2. Do socijalnih i ekonomskih nejednakosti može doći, ali samo onda ako oni koji su najpotrebniji dobivaju najviše, te ako imaju slobodan i pošten pristup svim službama i pozicijama. Dakle, posebno se gleda na one koji su marginalizirani i bez privilegija.

3. Solidarnost i ljubav prema bližnjemu Iako se solidarnost često povezuje s ljubavlju prema bližnjemu i s pravdom, mnogi teolozi smatraju da 7-8/2012.

se pojam solidarnosti puno bolje može poistovjetiti s ljubavlju prema bližnjemu nego s pravdom. U samoj enciklici »Sollicitudo rei socialis«, o kojoj će kasnije biti riječi, solidarnost se usko povezuje s ljubavlju prema bližnjemu, jer niti pravednost, niti solidarnost, već samo ljubav koja ne traži vlastiti interes, može dovesti do stvaranja prave zajednice (communio). Bez ljubavi prema bližnjemu nema solidarnosti i pravednosti, jer bi se inače moglo govoriti o solidarnosti i pravdi među mafijašima. Ljubav nadilazi sve druge vrline, ona upravlja njima i njihovo je počelo: Ako je pravednost vodilja koja određuje što se u društvu treba događati, onda je ljubav pokretač koji tjera ljude da traže, uspostavljaju i održavaju pravedni društveni poredak. Solidarnost se u današnjem društvu ne smije razvijati iz sažaljenja i osjećaja krivnje, već je mora karakterizirati konkretno i organizirano djelovanje u svrhu svladavanja patnje i nepravednosti.

4. »Sollicitudo rei socialis« (30.12.1987.) Dvadeset godina nakon enciklike »Populorum progressio« papa Ivan Pavao II. objavljuje svoju drugu socijalnu encikliku, koju uglavnom posvećuje razvojnoj problematici. »Sollicitudo rei socialis« preuzima neke misli iz teologije oslobođenja te pozicionira Crkvu uz bok zemalja u razvoju. Govoreći o svjetskim gospodarskim strukturama kao o »strukturama grijeha«, enciklika je kod pristaša liberalnog gospodarstva i u bogatim industrijskim zemljama bila jako kritizirana, ali je zato u zemljama u razvoju bila srdačno prihvaćena.

Nastanak Prvotni nacrt za ovu socijalnu encikliku napravio je poljski socijalni etičar Tadeusz Styczen, koji je zastupao iste pozicije kao njegov zemljak papa Ivan Pavao II. Argentinski biskup Jorge Mejia zaslužan je da su u »Sollicitudo rei socialis« ušle neke ideje latinskoameričke Crkve, a time i teologije oslobođenja. Da pojam solidarnosti igra u enciklici tako važnu ulogu, zaslužan je milanski nadbiskup Carlo Maria Martini. U svom povijesnom kontekstu enciklika odražava razočarenje koje je nakon euforije šezdesetih godina nastalo u svijetu. Osamdesete se godine 20. stoljeća u razvojno-političkom smislu smatraju »izgubljenim desetljećem«; došlo je do zastoja u razvoju, pa čak i do nazadovanja, razlike između zemalja u razvoju i bogatih industrijskih zemalja postajale su sve veća, velika zaduženja dovela su pojedine zemlje u krizu, odnosno »dužničko ropstvo«. U jednoj takvoj konkretnoj povijesnoj situaciji »Sollicitudo rei socialis« govori o »grešnim strukturama« i potrebnim reformama.

521


Ivan Pavao II. stavlja ovu encikliku u kontekst Drugoga vatikanskog sabora i enciklike »Populorum progressio«. Za Franza Furgera, teološka je metoda kojom se služi u socijalnoj nauci ove enciklike model jedne jasne, kršćanski utemeljene etike koja počiva na biblijskoj slici o čovjeku te koja jasno progovara o čovjeku, svijetu i njegovim problemima.

Sadržaj Enciklika je sastavljena koncentrično, a u središtu se nalazi četvrto poglavlje u kojem se govori o istinskom ljudskom razvoju. Isprva se prilično kritički govori o situaciji u svijetu, modernim problemima i »strukturama grijeha«, a onda i o »istinskom ljudskom razvoju«. Središnju misao enciklike predstavlja sigurno pojam solidarnosti, koji se shvaća kao odgovor na bijedu u svijetu. Uvjet za solidarnost jest jedinstvo u svijetu.

Uvod (br. 1.-10.) Na samom početku enciklika naglašava kontinuitet, kao i stalno obnavljanje socijalnog nauka. Socijalno naviještanje, s kojim se počelo još u enciklici »Quadragesimo anno«, a nastavilo u »Pacem in terris« i »Populorum progressio«, u ovom dokumentu dobiva neobično važnu ulogu. Govori se o radosti i nadi, žalosti i strahu. kao i o situaciji bijede i nerazvijenosti. Želeći biti vjeran stogodišnjoj tradiciji Crkve, Papa poziva na pravo da dobra pripadaju svima te naglašava da bogate industrijske zemlje imaju posebnu zadaću u pomoći zemljama u razvoju. Razvoj, solidarnost, pravda i opće dobro bitni su elementi u očuvanju svjetskog mira: Naprotiv, u drukčijem svijetu, u kome vlada skrb za opće dobro čitava ljudskog roda ili, bolje rečeno, briga za »duhovni i humani razvoj svih«, namjesto traženja osobne koristi, mir je moguć jedino kao plod »sve potpunije pravde među ljudima« (SRS, 10).

Slika današnjeg svijeta (br. 11.-26.) Za razliku od »Populorum progressio«, svijet se prikazuje jako kritički, pa čak i pesimistički: Ali općenito uzevši i imajući u vidu različite čimbenike, ne može se poricati da sadašnja svjetska situacija u pogledu razvoja pruža zapravo više negativan dojam (SRS, 13). a) Sukob: Sjever-Jug Enciklika konstatira: Prva negativna konstatacija koju ovdje valja istaknuti jest postojanje, a često i povećanje jaza između takozvanog razvijenog Sjevera i nedovoljno razvijenog Juga (SRS,14). Pa tako nabraja socijalne nejednakosti na svim životnim područjima: u podjeli i opskrbi raznim dobrima u uvjetima rada, pogotovo kod žena, u zdravstvenoj skrbi. Govor o raznim svjetovima unutar jednog svijeta jasno pokazuje da je jedinstvo ljudskog roda ozbiljno ugroženo. Ogromni problemi za »Sollicitudo rei socialis« su i raši-

522

rena nepismenost, izrabljivanje, potlačivanje, kao i svaka vrst diskriminacije, a ponajprije rasizam i nepoštivanje ljudskih prava. Papa naglašava: Odgovornost za takvo pogoršanje moramo potražiti u različitim uzrocima. Valja upozoriti na nedvojbeno teške promašaje i samih zemalja u razvoju, a posebno svih onih pojedinaca koji u tim zemljama drže u rukama gospodarsku i političku moć. Ipak, to nas ne smije zavesti da previdimo odgovornost razvijenih zemalja, koje nisu uvijek, barem ne u potrebnoj mjeri, osjetile obvezu da pruže pomoć zemljama koje su isključene iz svijeta blagostanja, a kojemu one ipak pripadaju (SRS, 16). U svemu tomu odlučujuću ulogu igra gospodarstvo i gospodarski mehanizmi: U svakom slučaju potrebno je javno osuditi postojanje ekonomskih, financijskih i društvenih mehanizama, koji, premda vođeni voljom ljudi, često djeluju gotovo samostojno, pri čemu još više pridonose bogatstvu jednih i siromaštvu drugih. Takvi mehanizmi, koji su izravno ili neizravno u rukama razvijenijih zemalja, samim svojim načinom djelovanja pogoduju probicima onih kojima stoje na raspolaganju, ali na kraju guše ili uvjetuju ekonomije manje razvijenih zemalja (SRS, 16). Enciklika poziva na etičko djelovanje i solidarnost: Isključe li se iz te međuovisnosti ćudoredni zahtjevi, onda to vodi kobnim posljedicama za najslabije. Čak i ta međuovisnost, svojevrsnom unutarnjom dinamikom i pod pritiskom mehanizama koje moramo označiti kao izopačene, izaziva negativne učinke čak i u bogatim zemljama. Upravo se u tim zemljama susreću vrlo specifični oblici nerazvijenosti (SRS, 17). Ne može se govoriti o pravom i pravednom razvoju ako u njemu ne sudjeluju svi narodi. b) Beskućništvo, nezaposlenost i zaduživanje Tipični znakovi nerazvijenosti su beskućništvo, neriješeno stambeno pitanje, nezaposlenost i manjak zaposlenja, kao i međunarodna dužnička kriza. Zbog tržišnih mehanizama dolazi do još većeg zaoštravanja. Posebno je zaduživanje razvilo dinamiku koju teško da se može više kontrolirati, zato Ivan Pavao II. u enciklici poziva da se razmisli: ...o etičkom značaju međuovisnosti naroda, i - ostanemo li u okviru ovoga razmišljanja - o zahtjevima i uvjetima, nadahnutima također etičkim načelima, suradnje u razvoju (SRS, 19). Zbog ove ovisnosti, u skladu s klasičnim socijalnim naukom, poziva se na solidarnost. c) Politička dimenzija Papa uzrok jaza između Sjevera i Juga vidi u konfliktu između Istoka i Zapada. Trka u naoružanju i dijeljenje u političke i vojne blokove katastrofalno utječe na nerazvijene zemlje. Takva današnja podjela svijeta izravna je prepreka pravome preobražaju uvjeta nerazvijenosti u zemljama u razvoju ili u onima koje su manje razvijene. Ipak, narodi se uvijek ne mire sa svojom sudbinom. Nadalje, i potrebe ekonomije koju naprosto 7-8/2012.


guše vojni izdaci, birokratizam i unutarnja neefikasnost, čini se, pogoduju procesima koji bi mogli ublažiti suprotnosti blokova i olakšati započinjanje plodnog dijaloga i istinske suradnje za mir (SRS, 22). Nakon pada komunizma ta Papina teorija polako pada u zaborav. Enciklika oštro kritizira proizvodnju i trgovinu oružjem, kao i nedostatak brige za izbjeglice, što su sve znaci nedostatka solidarnosti. d) Znaci nade Unatoč oštrim kritikama, ova socijalna enciklika naglašava da u današnjem svijetu ipak nije sve tako crno: Istodobno se u ovome svijetu, podijeljenom i uzdrmanom svakovrsnim sukobima, utire put uvjerenju o dubokoj međuovisnosti, a dosljedno tome, i zahtjev za solidarnošću da se ona prihvati i prenese na moralnu razinu. Danas, više nego u prošlosti, ljudi postaju svjesni da ih povezuje zajednička sudbina, koju moraju svi zajednički graditi žele li izbjeći opću katastrofu (SRS, 26). Ovu novu vrst solidarnosti Papa pronalazi u poštivanju ljudskih prava, ljudskog života, u brizi oko mira i pravednosti, u porastu ekološke svijesti, kao i u nesebičnom zauzimanju mnogih za opće dobro.

Pravi ljudski razvoj (br. 27.-34.) Svi dobri poznavaoci enciklike tvrde da je četvrto poglavlje srž ovog dokumenta. Misao vodilja je da čovjek ima prednost pred materijalnim. Korijen zla leži u precjenjivanju materijalnoga, rastućem konzumu te u bogaćenju pojedinaca, što uzrokuje sve veći porast siromaštva. Crkva također poziva na preispitivanje života svojih članova, kao i na skromnost: Tako je sastavni dio naučavanja i najranije prakse Crkve uvjerenje da su po svome poslanju ona sama, njezini službenici i svaki njezin član obvezni ublaživati bijedu patnika, bili oni blizu ili daleko, i to ne samo od svoga »viška« nego i od »nužnoga«. Suočeni s primjerima bijede, ne smijemo prednost davati suvišnom nakitu crkava i skupocjenim predmetima bogoštovlja; naprotiv, mogla bi biti i obveza da se takvi predmeti otuđe kako bi se potrebnima dao kruh, piće, odjeća i stan. Kao što je već naglašeno, ovdje nam se – u okviru prava vlasništva - pokazuje »ljestvica vrednota« između »imati« i »biti«, osobito kad se »imati« nekih može ostvariti na štetu »biti« tolikih drugih (SRS, 31). Solidarno zauzimanje za siromašne ima univerzalnu ekumensku dimenziju, na tom je području potrebna kooperacija koja nadilazi granice religioznog i konfesionalnog. Solidarnost je obveza svih, ali ona se nikada ne smije zloupotrijebiti, npr. u nametanju vlastitog životnog stila ili vlastitog vjerskog uvjerenja. Pravi razvoj i ljudska prava moraju biti najuže povezani s osobnim, društvenim, gospodarskim i političkim pravima, a treba imati na umu i prava naroda i nacija: Na međunarodnoj se razini, u odnosima među državama ili, kako je danas uobičajeno govoriti, među različitim »svjetovima«, mora u punini poštivati identitet 7-8/2012.

svakoga naroda s njegovim povijesnim i kulturnim značajkama. Isto je tako neophodno, kako je to poželjela već i enciklika Populorum Progressio, svakome narodu priznati jednako pravo »sjesti za isti stol s bogatašem«, umjesto da leži poput Lazara izvan vrata, dok »psi dolaze i ližu mu čireve« (usp. Lk 16, 21). I narodi i pojedinci moraju uživati temeljnu jednakost na kojoj se, na primjer, zasniva Povelja ujedinjenih naroda: jednakost koja je temelj prava svih na sudioništvo u procesu punog razvoja (SRS. 33).

Teološka analiza problema (br. 35.-40.) Po Johannesu Schaschingu, peto je poglavlje najkritičnije i najizvornije. U njemu se sve vrti oko dva pojma, a to su grešne strukture i solidarnost kao kršćanska vrlina. a) Strukture grijeha Ako današnju situaciju treba pripisati teškoćama različite naravi, nije neumjesno govoriti o »strukturama grijeha« koje ... imaju svoj korijen u osobnom grijehu pa su stoga uvijek vezane uz konkretne čine osoba, koje takve strukture stvaraju, učvršćuju i otežavaju da se one uklone. I one se tako osnažuju, šire i postaju izvorom drugih grijeha pri čemu negativno utječu na ponašanje ljudi (SRS, 36). Strukture grijeha razlog su nedostatka solidarnosti i usmjerenosti prema općem dobru, a jako su raširene u gospodarstvu i politici gdje je sve podređeno moći i profitu, odnosno novcu, ideologiji, klasi i tehnologiji. b) Solidarnost Do promjene na ovom području može doći samo obraćenjem: Na putu željenog obraćenja i prevladavanja moralnih zapreka, koje priječe razvoj, kao pozitivnu i moralnu vrednotu možemo istaknuti sve veću svijest o uzajamnosti između ljudi i nacija. Sama činjenica da u različitim dijelovima svijeta muškarci i žene osjećaju kao da su njima počinjene nepravde i povrijeđena njihova ljudska prava kad god se to čini u dalekim zemljama koje možda nikada neće posjetiti, daljnji je znak stvarnosti što se izmijenila u savjesti ljudi i tako dobila moralni kvalitet (SRS, 38). Dalje, u enciklici stoji: Tu činjenicu uzajamnosti treba shvatiti kao sustav koji određuje odnose u suvremenom svijetu sa svim njegovim ekonomskim, kulturnim, političkim i vjerskim komponentama i valja je uzeti kao moralnu kategoriju. Ako se uzajamnost shvati u tom smislu, onda je solidarnost jedini odgovor na nju - i to solidarnost kao moralno i socijalno ponašanje, kao »vrlina«. Ona nije, dakle, osjećaj neke neodređene sućuti ili površnog ganuća zbog patnji tolikih ljudi, bliskih ili udaljenih. Naprotiv, to je čvrsta i postojana odlučnost zauzeti se za opće dobro, to jest za dobro svih i svakoga, jer svi smo mi uistinu za sve odgovorni. Ta se odlučnost temelji na čvrstom uvjerenju da su upravo pohlepa za dobiti i žeđ za vlašću, o čemu smo govorili, kočnice punog razvoja. Ta opredjeljenja i te »strukture grijeha« mogu se - uz pomoć božanske milosti - pobijediti jedino dijametralno oprečnim stavom: zalaga-

523


njem za dobro bližnjega i spremnošću da, u evanđeoskom duhu, »izgubimo sebe« radi drugoga, umjesto da ga iskorištavamo, te da »mu služimo«, umjesto da ga tlačimo radi vlastite koristi (usp. Mt 10, 40-42; 20, 25; Mk 10, 42-45; Lk 22, 25-27 /SRS, 38/). Solidarnost se, kao kategorija djelovanja, ogleda u: zalaganju za dobro bližnjega i spremnošću da, u evanđeoskom duhu, »izgubimo sebe« radi drugoga, umjesto da ga iskorištavamo, te da »mu služimo«, umjesto da ga tlačimo radi vlastite koristi (SRS, 38). U prvom redu, Crkva se treba solidarizirati sa siromašnima i slabima: Snagom svoga evanđeoskog poslanja Crkva se osjeća pozvanom da bude na strani siromašnih, da zastupa njihove pravedne zahtjeve i pridonosi da se oni ispune, ne gubeći - u okviru općeg dobra - iz vida dobro pojedinih grupa (SRS, 39). Papa Ivan Pavao II. oštro ustaje protiv svake vrste imperijalizma, te naglašava: Solidarnost nam pomaže da »drugoga« - osobu, narod ili naciju - ne promatramo kao neko sredstvo čiju radnu sposobnost i tjelesnu snagu treba iskoristiti uz nisku cijenu, i kad nam više ne koristi, onda ga ostaviti, nego kao nama »sličnoga«, kao našu »pomoć« (usp. Post 2, 18. 20), koji poput nas treba biti sudionikom gozbe života na koju je Bog jednako pozvao sve ljude (SRS, 39).

Posebne smjernice (br. 41.-45.) U ovom dijelu socijalne enciklike govori se o konkretnim zadaćama Crkve, države i zajednice. Važno je da se Crkva u naviještanju evanđelja posebno zauzima za siromašne i da njeguje tzv. »opciju za siromašne«, jer dobra ovog svijeta pripadaju svima, kako veli enciklika. Da bi do toga moglo doći, potrebne su

mnogobrojne reforme na internacionalnom tržištu, financijskom sektoru, itd. U siromašnim zemljama Crkva se posebno treba zauzimati za opismenjivanje stanovništva, opskrbu stanovništva prehrambenim namirnicama, ukidanje diktatura, suzbijanje korupcije i izgradnju pravednih političkih struktura.

Zaključak (br. 46.-49.) Svi se pozivaju na solidarnost, tako Papa naglašava: Taj poziv upućujem isto tako i onima koji s nama dijele baštinu Abrahama, »našeg oca u vjeri« (usp. Rim 4,11s)85 i predaju Staroga zavjeta, Židovima dakle, kao i onima, koji poput nas vjeruju u pravednog i milosrdnog Boga, muslimanima, sa željom da se on proširi također i na sve sljedbenike velikih religija svijeta (SRS, 47). Nadalje, stoji u enciklici: Svi smo pozvani, štoviše i obvezni, da se suočimo sa strahovitim izazovom posljednjeg desetljeća drugoga milenija. A i zato jer opasnost svima prijeti i sve ugrožava: svjetska ekonomska kriza, rat bez granica, bez pobjednika i pobijeđenih (SRS, 47).

Umjesto zaključka »Sollicitudo rei socialis« prva je enciklika u kojoj se solidarnost naziva kršćanskom vrlinom te koja tako detaljno uopće progovara o pojmu solidarnosti. Papa Ivan Pavao II. nedvosmisleno govori o strukturama grijeha zbog čega je ova enciklika od nekih krugova oštro kritizirana. Enciklika, kao što je i objašnjeno, poziva sve ljude bez obzira na vjeru i svjetonazor, na zauzimanje za bolji i pravedniji svijet, jer su dobra namijenjena svima, a ne samo nekima. Briga za siromašne stoji na prvom mjestu.

U Vatikanu predstavljen plan za Godinu vjere U tiskovnom uredu Svete Stolice 21. lipnja pred-

stavljen je plan za Godinu vjere, od 11. listopada 2012. do 24. studenoga 2013., s posebnim isticanjem određenih datuma i važnijih događanja tijekom te godine, prenosi Radio Vatikan. Pročelnik Papinskoga vijeća za promicanje nove evangelizacije, nadbiskup Rino Fisichella, na temelju apostolskog pisma »Porta fidei« istaknuo je razloge proglašenja Godine vjere.

Godina vjere prvotno želi pružiti pomoć vjernicima koji unatoč dnevnim teškoćama svoju vjeru proživljavaju predajući svoj život Gospodinu Isusu. No ona je također usmjerena i prema svim ljudima koji su ponešto smalaksali ili su pak izgubili vjeru, pa i onima koji traže Boga, ali ih zapljuskuju različita druga uvjerenja, tako da od šume ne vide drveće. Ta je Godina vjere potrebna

524

i svim vjernicima da ne posustanu u svojoj odanosti Gospodinu unatoč vlastitoj vjerničkoj grešnosti pa i grešnosti drugih. Razdoblje Godine vjere ponuđeno je i na promišljanje i molitvu za one koji žive kao da Boga nema, ali traže duboke odgovore svojim temeljnim pitanjima usred svojih vrludanja, ne znajući kako, kamo i komu usmjeriti svoj život. Što se vjernika tiče, ta bi im godina imala biti poticaj da obnove svoju vjeru te je slave liturgijom, napose euharistijom. S tim u vezi, nadbiskup Fisichella uputio je na Pastoralnu notu Kongregacije za nauk vjere, pogotovu glede uputa usmjerenih prema mjesnim Crkvama, a potom protumačio logo Godine vjere: barka predstavlja Crkvu na uzburkanom moru, jarbol je križ, a od jedara su načinjena slova IHS, koja označavaju Euharistiju. Također, dodao je, otvorena je i internetska stranica Godine vjere. IKA

7-8/2012.


EKONOMSKA KRIZA, DRUŠTVENA KRIZA I MOGUĆA RJEŠENJA Tihomir Domazet*

S

vjetsko je gospodarstvo često zapadalo u krize. U 19. i 20. stoljeću bilo je gotovo dvadeset financijskih, odnosno ekonomskih kriza,1 koje se u ekonomskoj teoriji objašnjava cikličnim kretanjima gospodarstva, kako su to, primjerice, činili svjetski poznati teoretičari među kojima se osobito ističu J. Schumpeter, N. Kondratiev, J.Kitchin, C. Junlgar, S. Kuznets. Ovo je, dakle, treća ovako velika globalna kriza ili depresija. Prva je bila 1873. (deflacija i nestabilnost), 1929. (velika nezaposlenost), a kod ove treće još uvijek nema dogovora o načinu njena rješavanja, i to zbog više razloga. Da bi se u širem kontekstu sagledala ova svjetska ekonomska kriza, valja podsjetiti da je sadašnji svjetski ekonomski poredak utemeljen s ciljem da se ne ponovi svjetska kriza iz 1930-ih. Također valja podsjetiti da je 1944. godine u Bretton Woodsu utemeljen MMF (Međunarodni monetarni fond) i Svjetska banka. Vrlo često se svjetski ekonomski sustav, odnosno svjetski ekonomski poredak, naziva – Bretton Woods sustav.

1. Svjetska ekonomska kriza Bretton Woods je sustav kojim se svaka zemlja obvezuje usvojiti monetarnu politiku, održati tečaj svoje valute u sklopu fiksne vrijednosti – plus-minus jedan posto – mjereno u zlatu, i sposobnost MMF-a da privremeno premosti neravnotežu plaćanja. Izvorno, Bretton Woods imao je za cilj pospješivanje međunarodne robne razmjene i uravnoteženje bilance plaćanja. Tome je cilju bilo podređeno i financijsko tržište, odnosno tržište kapitala. Glavni kreator Bretton Woodsa bio je John Maynard Keynes, koji je čak predlagao uvođenje svjetske valute – bancor. Međutim, zbog financijskih ograničenja, inflacije, kriza i neefikasne alokacije akumulacije i kapitala, taj je sustav 1971. godine došao u kolaps. Izazvala ga je zapravo jednostrana odluka SAD-a da napusti konvertibilnost dolara u zlato. Ta je mjera SAD-a izazvala golem financijski stres u svjetskom gospodarstvu, a time je dolar postao svjetska rezervna valuta. Izvjesno je da ovo nije pravo mjesto analize položaja SAD-a u Bretton Woods sustavu. Ipak, treba istaknuti da su Sjedinjene Američke Države od 1947. do 1958. * Autor priloga je predsjednik Hrvatskog instituta za financije i računovodstvo. Cjelovitu studiju vidi u: S. Baloban, G. Črpić (ur.), Ljubav u istini u društvenim pitanjima, Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve – Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2012., str. 41.-101.

7-8/2012.

poticale odljev dolara putem raznih programa ili pomoći, što je imalo za posljedicu deficit bilance plaćanja, čime se ujedno omogućavala likvidnost međunarodne ekonomije. Od programa pomoći može se samo spomenuti Marshalov plan, kojim je SAD od 1948. do 1954. za 16 zapadnoeuropskih zemlja dao oko 17 milijardi američkih dolara pomoći. Bilo je tu i drugih vrsta pomoći (Trumanova doktrina), uključujući i susprezanje socijalističkih pokreta (Grčka, Turska) ili sličnih mjera u zemljama Trećeg svijeta. Svjetska banka je 1956. godine osnovala Međunarodnu financijsku korporaciju, IFC (International Finance Corporation), a 1960. Asocijaciju za međunarodni razvoj, IDA (International Development Association). Potom je Bretton Woods kreirao sustav trojne trgovine: SAD je koristio konvertibilan financijski sustav za trgovanje s golemim profitom sa zemljama u razvoju, proširujući svoju industriju i dobivajući sirovine. Taj je profit, odnosno suficit dolara, distribuiran u Europu i tamo korišten za obnovu njezinih gospodarstava, a to su ujedno bila tržišta za proizvode SAD-a. To je istodobno omogućivalo drugim razvijenim nacijama da kupuju proizvode iz Trećeg svijeta, što je jačalo ulogu SAD-a kao jamca stabilnosti. Kada je ovaj trokut postao nestabilan, sustav Bretton Woodsa došao je u krizu, da bi 1971. godine bio napušten. Kolapsu sustava Bretton Woods prethodila je inflacija zbog rata u Vijetnamu početkom 1970-ih, kada je SAD prvi put u 20. stoljeću imao trgovinski deficit. Ključna je bila 1970. godina kada je promjenjivost dolara u zlato smanjena s prijašnjih 55% na samo 22%, a to je, prema mišljenju neoklasičnih ekonomista, bio trenutak kada su posjednici dolara izgubili vjeru u sposobnost SAD-a da smanji proračunski i trgovinski deficit. Posljedica toga bilo je povećano tiskanje dolara (1971.) radi podmirenja državnih izdataka za vojsku i socijalne programe. Nixon, predsjednik SAD-a, 15. kolovoza 1971. godine donio je odluku o 90-dnevnoj kontroli plaća i cijena, zatim 10% dodatnog opterećenja za svaki uvoz i, što je najvažnije, napuštanje izravne konvertibilnosti dolara u zlato (osim na otvorenom tržištu). Ta je operacija nazvana – Nixonov šok. Bretton Woods II, kako se popularno naziva, sustav je gdje više nema konvertibilnosti dolara u zlato, nego tečaj fluktuira, odnosno pliva, a dolar je svjetska rezervna valuta. Od 1976. godine sve su glavne valute fluktuirale, odnosno tečaj nije više bio glavna metoda kojom su države upravljale svoju monetarnu politiku. Trgovanje valutama s fluktuirajućim

525


tečajem na deviznom tržištu ključni je dio sustava Bretton Woods II, koji je nastao poslije 1971. Nadalje, 1974. godine SAD je napustio kontrolu kapitala, a Velika Britanije to je učinila 1979. godine, što su potom slijedile ostale glavne ekonomije. Ta je liberalizacija kapitala donijela značajne koristi zemljama u razvoju, prije svih reforme koje je provodila Kina pod vodstvom Deng Xiaopinga, kao i liberalizacija u Indiji nakon krize 1991. godine.

potom (geo)ekonomski/politički jača, te nastoji pratiti Kinu, Indiju i Rusiju, što drugi (u EU) gledaju sa zabrinutošću i/ili zavišću. Budući da su najrazvijenije zemlje svijeta u dugu, ne zna se prijeti li deflacija ili inflacija, odnosno gdje je izlaz. Stoga nobelovac Paul Krugman dramatično podsjeća na 1930-e, protivi se (preranim) programima štednje, te ukazuje da se ne može govoriti o izlasku iz krize ako raste nezaposlenost.

Sustav Bretton Woods II i danas je službeno na snazi, ali upravo to je vrijeme kada SAD ima najveći državni dug, odnosno najveći je svjetski dužnik, čiji dug -blizu 10.000 milijardi američkih dolara - i dalje raste. Prema jednoj projekciji, do 2020. godine mogao bi narasti na oko 20.000 milijardi dolara. Istodobno i ostale najrazvijenije zemlje svijeta imaju veliki državni dug. Najrazvijenije zemlje okupljene u skupni tzv. G7 imaju ukupan državni dug oko 120% BDPa ili oko 40.000 milijardi US $, što je najviše dosad. Zaključno, središte je ove svjetske financijske i ekonomske krize, odnosno velike depresije – dužnička kriza najrazvijenijih zemalja svijeta. Naime, gornji se podaci odnose na državni dug, dakle, bez dugova ostalih sektora. Kada se dugu države dodaju i ostali sektori, dakle, sektor kućanstva, financijski sektor, korporativni sektor i neprofitni sektor, stanje je krajnje zabrinjavajuće, jer je dug svih sektora u odnosu na BDP kod nekih zemalja premašio četiri godišnja BDP-a.2 To dosad nikada nije zabilježeno.

Zapad, koji predvode SAD i EU, napušta rješenja iz Velike depresije i teorijski pristup temelji na mladom Keynesu (Treasury view, 1929), koji je tvrdio da fiskalni poticaji ne pomažu rastu, a ujedno je kriza sustava gotovo tabu tema, dok Istok, koji predvodi Kina, ima povijesno najviše stope rasta i sve glasnije tvrdi da je sustav uzrok krize. Na summitu G20 (Toronto, 27. lipnja 2010.) opet nema dogovora o globalnoj krizi i svatko nastavlja raditi po svome. Dakle, početak 1970-ih u znaku je kolapsa Bretton Woodsa, napuštanja izravne konvertibilnosti dolara u zlato, financijskog liberalizma i inovacije kojom su olabavljena kreditna ograničenja javnom i privatnom sektoru. Kućanstava u razvijenim gospodarstvima – gdje je rast realnog dohotka bio anemičan – mogla su koristiti dug za potrošnju iznad svojih mogućnosti. Proces je potpomognut propisima kao nikada dosad, a sve češće su skupe države i Međunarodni monetarni fond davali pomoć kao odgovor na sve učestalije i sve veće krize, kao i labavljenje monetarne politike iz 1990-ih. Trend političke podrške za tu demokratizaciju kredita i vlasništvo domova nastavio se i nakon 2000. godine.

Stanje u Europskoj uniji nije ništa bolje u odnosu na navedeno. Prije svega, valja ukazati da su zemlje PIGS-a (Portugal, Irska, Grčka i Španjolska), zasada najviše Grčka, označene uzrokom financijske i ukupne krize Europske unije, odnosno eurozone. Potom je, pod snažnim pritiskom Njemačke i Francuske, donesen program u visini 750 milijardi eura, koji nema pravnog osnova, a čak je dana mogućnost da ECB (European Central Bank) može otkupljivati državne (i privatne) obveznice, što je također protuzakonito. No, državni dug zemalja PIGS-a, koji iznosi ukupno 1579 milijardi eura, izloženost je banaka, prije svih Njemačke (465 milijardi) i Francuske (493 milijarde). Samo u Španjolskoj francuske su banke izložile 248 milijardi eura a njemačke 202 milijarde eura. Dakle, sve EMU članice spašavaju privatne banke u tim dvjema zemljama. Ako dvije najmoćnije članice EMU spašavaju »svoje« privatne banke, znači li to da su banke, prije svega, u funkciji države i gospodarstva, a ciljevi privatnog kapitala u drugom planu? K tome, Njemačka je donijela program štednje u iznosu 82 milijarde eura te traži da druge članice EU slijede takvu politiku, a SAD se suprotstavlja. U zamršenoj situaciji, neki već dijele EU na »prihvatljivi« Sjever i »odbačeni« Jug. S druge strane, već je prodaja kuća u SAD-u doživjela kolaps (najniža stopa od 1963.). Zaključno, globalna ekonomija, prije svih EU te SAD-a, nalazi se u dramatičnoj prekretnici djelovanja krize. Njemačka ekonomski, a

526

Ta je paradigma primijenjena da se opravda globalni rast temeljen na dugu: tranzicija iz hladnog rata u Washington consensus; reintegracija emerging markets u globalnu ekonomiju; kombinacija visokog rasta i niske inflacije; pretjerano korištenje konvergencije prije ulaska u EMU; i brza financijska inovacija. Premda ova studija nema geopolitičke i/ili geoekonomske pretenzije, valja ukazati i zaključiti da takve Europske unije neće biti u skoroj budućnosti. Uostalom, neki utjecajni analitičari već govore o »prihvatljivom« Sjeveru i »odbačenom« Jugu. Prethodno navedeno osnova je za ocjenu da Hrvatskoj tek predstoji rizik prelijevanja krize, što treba prihvatiti krajnje ozbiljno i/ili dramatično, tim više jer Hrvatska nema zaštitu članice EU. S druge strane, zemlje tzv. emerging markets, prije svih BRIC (Brazil, Rusija, Indija i Kina), kao i većina zemalja izvoznica nafte, imaju deviznih rezervi u iznosu većem od 5000 milijardi američkih dolara. Samo Kina ima deviznih rezervi u iznosu 2300 milijardi američkih dolara. Istodobno, SAD i najveći dio drugih najrazvijenijih zemalja imaju deficit na tekućem računu bilance plaćanja (oko 3%), dok ti drugi, koje predvodi Kina, imaju suficit (kod Kine za 2010. iznosi 4%). S obzirom na prethodno izneseno, može se zaključiti da je 7-8/2012.


s financijskom krizom i sustav Bretton Woods u krizi. Najrazvijenije zemlje nastoje iznaći sustav kojim bi se zamijenio dosadašnji, kako bi u globalnoj ekonomskoj neravnoteži popravile svoj nepovoljan položaj. Stoga se postavlja pitanje o sličnostima i razlikama između sustava Bretton Woods I i II koje su dovele do krize, odnosno kolapsa. Kao što je proračunski deficit i deficit bilance plaćanja SAD-a i gubitak monetarne politike SAD-a doveo do inflacije SAD-a u ranim 1970-im, što je bio uzrok napuštanja sustava Bretton Woods I, ocjenjuje se također da golema akumulacija deviznih rezervi, prije svega zemalja BRIC-a, može dovesti do inflacije te potom napuštanja vezivanja njihovih valuta na američki dolar i/ili omogućavanja njihovim valutama da apreciraju što može biti uzrokom napuštanja sustava Bretton Woods II. Bretton Woods III je sustav koji je tako kolokvijalno nazvan, odnosno sustav koji bi mogao zamijeniti dosadašnji sustav Bretton Woods II, koji je u krizi. Je li to realno, odnosno ima li tome alternative, najvažnije je pitanje izlazne strategije, to jest rješenja ove svjetske financijske i ekonomske krize. Treba ocijeniti hoće li i može li doći do kolapsa i toga drugog režima, Bretton Woodsa II, fiksnog ili čvrsto upravljanog tečaja u mnogim emerging markets zemljama. Čini se da može, jer BRIC drži goleme iznose deviznih rezervi u dolarima i zapravo održava na životu svjetski sustav. Prije spomenuta ekonomska neravnoteža znači da su zemlje s viškovima, ponajprije azijske, s velikim izvozom, i zemlje koje izvoze naftu, ostvarile značajne financijske učinke u 2007. i 2008. godini, a kupnja državnih obveznica SAD-a od tih investitora pomaže dugoročno niske kamatne stope. S druge strane, potiču mnoge investitore na investicije s visokim prinosima koje mogu postići upravo u tim zemljama. Kina je nezadovoljstvo postojećim sustavom Bretton Woods II izrazila prijedlogom guvernera Narodne banke Kine Zhou Xiaochuana za reformom Međunarodnog monetarnog sustava.3 Kina, dakle, nezadovoljna funkcioniranjem Bretton Woodsa II, svojim statusom u MMF-u, ali i zbog bojazni od inflatornog rizika, jer je najveći posjednik financijske imovine SAD-a, predlaže napuštanje dolara kao svjetske rezervne valute.4 Kako bi se zamijenio sadašnji sustav, Zhou Xiaochuan predlaže proširenje uloge specijalnih prava vučenja, SDR (special drawing rights), koja je MMF uveo 1969. radi podrške sustavu Bretton Woods, odnosno režimu fiksnog tečaja. SDR je postao manje značajan kolapsom sustava Bretton Woods I 1971. godine. Podršku prijedlogu Kine dao je i predsjednik Rusije V. Medvedev uoči sastanka zemalja BRIC-a u lipnju 2009. godine, osobito ističući potrebu za smanjenjem uloge dolara i povećanjem uloge regionalnih valuta, uključujući i rublju. Zaključno, međunarodni monetarni sustav evoluirao je od zlatnog standarda iz 19. stoljeća preko obnovljena razmjenjivog standarda zlata 1920-ih, mo7-8/2012.

netarnog kaosa 1930-ih do Bretton Woodsa I i II, kao što je prethodno objašnjeno. Svaki je imao svoje obilježje. Naravno da evolucija sustava podrazumijeva kako novi sustav ne može biti povratak na stari sustav. Prethodno navedeno upućuje na zaključak da konkretna primjena Bretton Woodsa II, osobito u posljednjoj fazi njegove primjene, više nije jednostavno omogućivala da ekonomski najrazvijenija zemlja(e) svijeta svoje deficite i neke druge troškove prelije na ostatak svijeta, što je, pojednostavljeno, okidač nastanka krize. Usporedno s navedenim, u uvjetima globalizacije u horizontalnim odnosima, najrazvijenija gospodarstva pokazala su se manje uspješnima u odnosu na tzv. tržišta u nastajanju, prije svega BRIC (Brazil, Rusija, Indija i Kina), što je bio katalizator krize kod najrazvijenijih gospodarstava. Drugo, ova svjetska kriza može se analizirati i s aspekta ekonomskih škola mišljenja, odnosno teorija. Činjenica je da nastanak krize koincidira s utjecajem koji ima neoliberalna škola, te je opravdano postaviti pitanje koliko je ta škola pridonijela nastanku krize. Utjecaj ekonomskog neoliberalizma, kakva danas poznajemo i o kojem je najvećim dijelom riječ, počeo je rasti 1970-ih u vrijeme krize stagflacije te osobito za dužničke krize u Latinskoj Americi. Zagovornici te politike osobito ističu svoj uspjeh u raspadu Sovjetskog Saveza. Glavna obilježja ekonomskog liberalizma su: (1) deregulacija, (2) liberalizacija i (3) privatizacija. Valja podsjetiti da je neoliberalizam skup ekonomskih politika koje su postale proširene osobito posljednjih 25 godina u zemljama u razvoju, među kojima je i Hrvatska. S manje ili više odstupanja primjenjivale su ili još primjenjuju skup mjera pod nazivom Washington concensus, čiji je autor John Williamson. Bît toga dokumenta, deklaracije ili zahtjeva za ekonomskim politikama, u razvijanju je tržišnih snaga i ograničenja uloge države, koji se u ideološkom smislu opisuje kao – neoliberalizam. Washington concensus sadrži deset ciljeva i mjera ekonomske politike, i to5: 1. disciplina fiskalne politike 2. restrukturiranje javne potrošnje od indiskriminantnih (često i progresivnih) subvencija prema drukčijim pristupima kao što je obrazovanje, zdravstvo i ulaganje u infrastrukturu 3. porezna reforma 4. kamatne stope koje su tržišno određene 5. tečaj u smislu konkurentnosti 6. liberalizacija trgovine 7. liberalizacija priljeva FDI, inozemnih izravnih ulaganja 8. privatizacija državnih poduzeća 9. deregulacija i 10. zakonsko osiguranje vlasničkih prava.6

527


Međutim, glavno obilježje neoliberalizma, osim promicanja načela laissez-faire, jest – profit – središte zbivanja i glavni cilj. U vremenu svjetske recesije i trajanja krize ipak postoji stanovito zajedništvo u ocjeni da je neoliberalizam, osobito ovaj koji se primjenjivao posljednjih 20-ak godina, doživio kolaps zajedno s nastankom krize. S druge strane, premda postoji relativno dosta znanstvenih istraživanja, nema usuglašenih ili zajedničkih ocjena o održivosti i opravdanosti teze Karla Marxa da je kapitalizam kao takav uzročnik nastanka kriza, što će u konačnici dovesti do pada kapitalizma kao sustava. Treće, svjetsku ekonomsku krizu treba sagledati i iz rakursa neravnoteže. Međutim, čini se potrebnim dati nešto širi uvod u filozofsko poimanje ravnoteže. U kineskoj filozofiji postoji koncept tzv. yin-yang. Koncept se nalazi u središtu mnogih dijelova klasičnih kineskih znanosti i filozofije, a yin i yang su međusobno suprotni. Sve ima svoje yin–yang aspekte, koji su stalno interaktivni, nikada ne egzistiraju posve sami. Yin–yang uvijek imaju sljedeće karakteristike: (i) (ii) (iii) (iv)

Yin – yang su suprotni, Yin – yang djeluju zajedno, Yin – yang transformiraju jedno drugo Yin – yang su uravnoteženi.

Dakle, yin je crna, žensko, primateljica, povodljiva, negativna i gojazna. To je povezano s noći, dolinama, rijekama, strujom, vodom, metalom i zemljom. Yang je bijel, muško, dominira, pozitivan i poticajan – kreativan. Yang je vezan na dan, planine, brežuljke, vatru, drvo i zrak. Pojednostavljeno, uvijek mora postojati ravnoteža: u prirodi, životu, društvu, pa tako i u ekonomiji. David Hume (1711.–1776.), jedan od najvećih filozofa i humanista, u svojem čuvenom eseju o ravnoteži piše: »Pitanje je pripada li ideja ravnoteža snage u cjelini modernoj politici i ili ova fraza nastale kasnije. Izvjesno je da Ksenofon u svojoj Instituciji Cirusa, predstavlja kombinaciju azijatske snage koja je morala narasti iz ljubomore od rastuće mogući Medeja i Perzijanaca; premda se ova elegantna kompozicija da zamisliti zajedno s romancom, ovaj sentiment opisan autorom istočnih prinčeva, barem je pokriće preostalog zapisa antičkih vremena. U svim politikama Grčke, zabrinutost s obzirom na ravnotežu snage zasebno se razmatra i ubrzo nam se ukazuje, čak i od antičkih povjesničara. Ravnoteža snage je tajna u politici, ukupno znana sve do današnjih dana; pritom moram dodati da je interna politika država također postigla ogromna unaprjeđenja u prošlom stoljeću.«7 Ima dosta proponenata teze da je globalna ekonomska neravnoteža uzrok ove krize. Prije svega, treba ukazati da je pojam globalna ekonomska neravnoteža, koji koristi MMF i mnoge razvijene zemlje, pogrešno primijenjen jer svjetska ekonomija ne može biti u ne-

528

ravnoteži. Vjerojatno se misli da su neka od najvećih gospodarstava u neravnoteži, odnosno da imaju deficit na tekućem računu bilance plaćanja. Međutim, s druge strane, moraju biti gospodarstva sa suficitom (viškom). Tako to doista i jest, jer SAD, Velika Britanija, zemlje srednje jugoistočne Europe, uključujući Grčku, Španjolsku, Italiju i Portugal, imaju deficit, a Kina, Japan, i ostale istočnoazijske zemlje, Njemačka i zemlje izvoznice nafte, imaju suficit. Konkretno, višak na tekućem računu 2007. kod nekih zemalja bio je sljedeći: Kina 372, Njemačka 253 i Japan 211 milijardi dolara. Problem je očito nastao kad je SAD kao gospodarstvo s najvećom potražnjom imalo sve veći deficit, koji nije mogao financirati na dosadašnji način, što je bio najveći okidač financijske krize. Naime, problemi nastaju tek poslije nastanka neravnoteže. Prema nekim procjenama, veliki dio deficita tekućeg računa SAD-a zahtijeva korekciju tečaja dolara. Naime, od oko 5% deficita tekućeg računa u odnosu na BDP, dva postotna poena od toga utječe na kasniju deprecijaciju valute. S druge strane, ocjenjuje se da kod Japana, jedan postotni poen viška na tekućem računu zahtijeva aprecijaciju yena, a kod Europske monetarne unije oko pola postotnog poena viška na tekućem računu osnova je za korekciju putem aprecijacije eura. Četvrto, uzroci svjetske ekonomske krize jesu strategijski promašaji najrazvijenijih gospodarstava. Najrazvijenije zemlje svijeta učinile su više strategijskih promašaja, od kojih izdvajamo: (1) Udio usluga dosegao je više od 80% BDP-a, odnosno kod njih je provedena gotovo potpuna deindustrijalizacija. (2) One ne ostvaruju zamišljene (očekivane) ciljeve globalizacije. Jedan od ciljeva globalizacije, kao novog svjetskog ekonomskog poretka, bioje da udjel najrazvijenijih, odnosno G-7 u ukupnom svjetskom BDP-u, stalno raste. Dogodilo se suprotno, tako da je nakon većeg učešća G-7 u svjetskom BDP-u 2005. godine taj odnos izjednačen. Procjenjuje se da bi takvom dinamikom za 20 godina odnos G-7 i ostalih zemalja koje predvode Kina, te Brazil, Indija i Rusija bio oko 65 : 35 u korist potonjih. (3) Svjetske financijske institucije (Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond) sada i faktički ne djeluju, a njihove je funkcije preuzeo G-7. (4) Dolar kao rezervna valuta ne ostvaruje svoju funkciju. (5) Tri milijarde ljudi – polovina čovječanstva – preživljava s 2 $ dnevno. Peto, uzroci svjetske ekonomske krize su financijsko-računovodstvene naravi. (1) U SAD-u i zemljama zapadne hemisfere vrlo je raširena primjena financijskih instrumenata. U primjeni fer vrijednosti financijskog izvješćivanja ukupan iznos korištenih 7-8/2012.


derivata potkraj 2007. bio je 600.000 milijardi američkih dolara (izvor: BIS), što je 11 BDP-a svijeta. Samo jedan od derivata, odnosno financijskih instrumenata, credit-default swaps, izdan je u iznosu 62.000 milijarde dolara, dakle više nego ukupan svjetski BDP, i to najvećim dijelom u SAD-u. Dakle, securitisation je centar financijske krize. Istodobno, u SAD-u, u razdoblju od 2002. do 2007. godine, osnova za dobivanje hipotekarnog zajma nije bila financijska sposobnost onoga koji traži zajam da ga otplati, nego mogućnost zajmodavca da proda hipoteku trećoj strani, koja je to pretvorila u jedan papir (securitisation) i ponovno prodala njemu. Povrh toga, FED su (2003.) snizile kamatu stopu ispod stope inflacije i time omogućile najjeftiniji novac svojim građanima, a zakonodavac je uklonio dosadašnje uvjete za dobivanje zajma (ukinuto je uobičajenih 20% učešća za dobivanje zajma za kuću ili stan).

2. Društvena ili ukupna kriza Više je uglednih institucija i pojedinaca u prethodnom razdoblju ukazivalo na ekonomske i druge probleme svijeta, iznoseći i konkretne prijedloge, odnosno rješenja. Vjerojatno na prvom mjestu treba spomenuti papu Ivana Pavla II., koji je uputio čovječanstvu već spomenutu ocjenu o krizi čovječanstva. Također je, 1991. godine, nakon pada Berlinskog zida i promjene geopolitičkih odnosa tražio sveobuhvatni plan razvoja.8 S obzirom na današnja kretanja u Hrvatskoj i zemljama u okruženju, možemo zaključiti koliko se ozbiljno shvatila mudra poruka Ivana Pavla II. Valja podsjetiti i da je davne 1891. papa Leon XIII. donio poznatu encikliku Rerum novarum. U toj se enciklici ističe da duh revolucionarnih promjena, koji dugo uznemiruje narode svijeta, treba biti izvan područja politike i ne utjecati na područje praktične ekonomike. Sukob sada bjesni u ogromnom proširenju industrijskog shvaćanja i otkrića nauke; u promjeni odnosa između šefova i radnika; u velikoj sreći rijetkih pojedinaca i masovnog siromaštva; povećanog samopouzdanja i uskoj međusobnoj povezanosti radničke klase; konačno, također u prevladavanju moralne degeneracije. O težini stanja sada svjedoče i mišljenja ispunjena bolnim strahom; mudri ljudi o tome raspravljaju; praktični ljudi predlažu sheme; popularni sastanci, zakonodavci i vladari nacija - svi su zauzeti s ovime, doista, ne postoji pitanje koje se uzima tako duboko u javnom mnijenju. U svakom slučaju, jasno vidimo kako i kod ovoga postoji opći sporazum da se brzo mora pronaći neki prikladan lijek za bijedu i patnju koja pritišće tako nepravedno većinu radničke klase.9 Dakle, poruke opet nisu naišle na plodno tlo. Posljednja enciklika Caritas in veritate, iz srpnja 2009. godine, izravno obrađuje aktualnu krizu i sve druge krize diljem svijeta. Navedena enciklika ukazuje i traži rješenja za sljedeće krize (u zagradi je broj u enciklici): 7-8/2012.

1. Kriza ekonomike i razvoja (21) 2. Kriza ljudskosti – new humanistic synthesis (21) 3. Kriza prava i obveza – new vision for the future (21) 4. Kriza državne – javne uprave – to re-evaluate their role and their powers (24) 5. Kriza psihologije uzrokovana mobilnosti rada i deregulacijom, koja može utjecati i na brak (25) 6. Kriza raspoloživosti hrane i vode (7 i 27) 7. Kriza solidarnosti sa siromašnim zemljama (7 i 27) 8. Kriza morala i kulture (32) 9. Kriza odnosa razvijeni (visoke carine) i nerazvijeni (33) 10. Kriza etike i ponašanja (36) 11. Kriza države u uređenju javnog reda (41) 12. Kriza novih podjela između naroda i unutar naroda (42) 13. Kriza upravljanja globalizacijom – teološki, kulturni, antropološki, etički i drugi vidovi ( 42) 14. Kriza demografska – niska stopa rođenih (44) 15. Kriza razvojne pomoći nerazvijenima (60) 16. Kriza pristupa obrazovanju (61) 17. Kriza UN i drugih svjetskih institucija (67) 18. Kriza svjetskoga političkog autoriteta (67). Može se zaključiti da je glavna poruka enciklike Caritas in veritate da (1) PROFIT NE MOŽE BITI JEDINI CILJ i (2) POTREBNO JE HUMANO TRŽIŠTE. Papa Ivan Pavao II. objavio je encikliku Sto godina, ukazujući i tražeći drukčija i pravednija ekonomska rješenja, pravednije društvo.10 Ranije spominjani nadbiskup Marx, iznosio je vrlo oštre ocjene i kritike stanja i upućivao na moguća rješenja.11 Na kraju treba dodati da pored akutne i aktualne ekonomske krize, svijet paralelno potresa još sedam kriza i to: 1. kriza klimatskih promjena (Climate crisis) 2. kriza raspoloživosti za fosilna goriva i uran (Availability crisis for fossil fuel and uranium) 3. društvena kriza kao kolizija između potreba Prvog i Trećeg Svijeta (Social crisis) 4. nuklearna kriza zbog profileracije oružja (Nuclear crisis) 5. kriza vode zbog neodrživosti visoke potrošnje (Water crisis) 6. kriza zdravlja zbor raznih zagađenja (Health crisis) 7. kriza hrane zbog dodavanja raznih aditiva (Food crisis). Ovogodišnji Međunarodni dan obitelji, koji organiziraju Ujedinjeni narodi, obilježava tema: Majke i obitelj: izazov u svijetu koji se mijenja (Mothers and Families: Challenges in a Changing World). Dakle, ovogodišnja je poruka usmjerena na važnost majke za

529


obitelj i zajednicu diljem svijeta. Ekonomska kriza proširuje utjecaj i na druga područja: (i) moral (ii) obitelj (iii) obrazovanje (iv) društvene vrednote i (v) ostala društvena kretanja. Ekonomska kriza može imati za posljedicu ksenofobiju. Za rješavanje krize ne trebaju se primjenjivati samo ekonomske mjere, već uključiti aktivnosti da se istaknu socijalne i civilne kompetencije građana. Edukacija za razvoj demokracije građana i ljudskih prava može pomoći da se otklone brojni problemi u društvima gdje postoje sukobi, pogrešni postupci ili čak neodgovarajući pravci razvoja. Ekonomska kriza negativno utječe na obitelj, a osobito: (1) (2) (3) (4) (5) (6) (7)

povećani rizik razvoda dezorganizaciju obitelji fizičko nasilje zanemarivanje djece teškoće žena sukobe u obitelji probleme ruralne obitelji.

»Svaka sretna obitelj je slična, međutim svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.« (Ana Karenjina, Lav Nikolajevič Tolstoj) Ova ekonomska kriza test je za vrednote društava. Kriza vrednota identificira se kao veliki propust slobodnog tržišta koje vodi globalizaciju. Ovaj je trend osnažen diljem svijeta nejednakosti, uz terorizam i sukobe, kreiran psihološkim anomalijama te ujedno uništavanjem okoliša. Ekonomski aspekt ove krize može poslužiti da se razumije kako se kula od karata može srušiti. Međutim, zemljotres koji uzrokuje potres jest kriza vrijednosti koja utječe na sve nas. Ova globalna kriza je kriza vrednota i kriza zbog dominacije jakih nad slabima, prilika da se pažljivije razmotri stil života našega društva. Na kraju, može se zaključiti da uz ovu svjetsku krizu, i krize koje su navedene u enciklici Caritas in veritate, postoje sljedeći financijski i ekonomski problemi:

10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17.

Monopol – ekonomski (engl. Monopoly (economics) Neuspjeh tržišta (engl. Market failure) Poslovna etika (engl. Business ethics) Gospodarski kriminal (engl. Commercial crimes) Rad djece (engl. Child labour) Raspodjela dohotka (engl. Income distribution) Siromaštvo (engl. Poverty) Socijalna nejednakost (engl. Social inequality).

3. Moguća rješenja Globalni pristup – polazne ocjene Financijska stabilnost možda će se ponovno uspostaviti u najrazvijenijim gospodarstvima. Pritom treba osobito istaknuti da će se svijet poslije krize razlikovati u odnosu na svijet prije krize. Razvijene zemlje, osobito SAD, vjerojatno neće brzo obnoviti ekonomski rast budući da je došlo do destrukcije bogatstva, a uz opterećenje javnim dugom to ne daje mogućnosti za rast potrošnje. Nadalje, ocjenjuje se da će dosadašnja politika »otvorenosti« u razvijenim zemljama imati sve slabiji utjecaj i učinak. Usporedno s navedenim, neće biti neki »hegemon« koji bi nametnuo globalna pravila. Ocjenjuje se da će ekonomski odnosi SAD-a i EU oslabiti, a s druge strane Kina, ocjenjuje se, nije još dovoljno snažna da bi bila globalni vođa. Kao što je već rečeno, ocjenjuje se da će globalno liderstvo oslabiti, a osnovni trend će u kraćem, odnosno srednjem, roku biti bliže deglobalizaciji. Kakav će odgovor na krizu uslijediti? Najlošije bi rješenje bilo povratak na rješenja iz 1930. Izvjesno je da se nametanje ograničenja u trgovini i investicijama, poput onog iz 1930-ih, neće ponoviti, osim ako SAD ne zapadne u dublju i veću depresiju. Danas su sve prisutnije inicijative za bolju i precizniju globalnu financijsku regulaciju, superviziju i utemeljenje institucija. Treba ukazati na probleme kao što su: (a) podcijenjenost političke i institucionalne nespremnosti za dublju integraciju, (b) kako da glavne zemlje ne razvijaju dalje nacionalni suverenitet i (c) da se sadašnji problemi ne ponove i opet dođe do krize. Svijet se nalazi pred velikom dilemom, koja se može vidjeti u donjem crtežu.

1. Antikonkurentsko ponašanje (engl. Anti-competitive behaviour) 2. Ekonomske katastrofe (engl. Economic disasters) 3. Ekonomski paradoksi (engl. Economics paradoxes) 4. Ekonomsko nadimanje (engl. Economic bubbles) 5. Etički nesporazumi u poslu (engl. Ethically disputed business practices) 6. Financijske krize (engl. Financial crises) 7. Korporativni kriminal (engl. Corporate crime) 8. Korupcija (engl. Corruption) 9. Krah burze (engl. Stock market crashes)

530

7-8/2012.


Dakle, postoje tri opcije. Prva je opcija ono što bi se moglo nazvati Bretton Woods III, odnosno povezanost države-nacije i demokratične, masovne politike. Druga je opcija globalni federalizam ili povezanost duboke (daljnje) ekonomske integracije i demokratične, masovne politike. Treća je opcija tzv. Golden Straitjacket12 ili povezanost države – nacije i demokratične, masovne politike. Svaka opcija znači napuštanje dosadašnjeg sustava i uspostavu novog svjetskog ekonomskog poretka.

Europska unija Čini se da je u središtu pozornosti nacionalna država povezana ekonomskim i kulturnim vezama. Za većinu njemačkih političara »EU je pitanje rata i mira u 21. stoljeću«. Bivši je kancelar Helmut Kohl prije petnaestak godina ocijenio: »Njemačka nema želju da se vrati na nacionalnu državu starog tipa, jer takva država ne može riješiti velike probleme 21. stoljeća i nacionalizam je donio velike patnje našem kontinentu.« Takav je stav put prema EU federaciji, no vjerojatno to neće sličiti na SAD ili Švicarsku, ali je kriza tako golema da su otvorena brojna rješenja. Za euroskeptike to nema osnove, jer smatraju da ljudi ipak svoj identitet traže u nacionalnoj pripadnosti, u nacionalnom državljanstvu, čime se Evropa i dalje suočava s pitanjem identiteta i sigurnosti. No još uvijek Njemačka dosljedno zastupa stav da je budućnost Europe u daljim političkim i ekonomskim integracijama. Ali to nije i stav svih u EU, jer ono što ima smisla za Nijemce nije isto za druge u EU. Naravno da se od Njemačke ne može očekivati da zaboravi svoju povijest, ali njeno uključivanje u šira paneuropska tijela, uključujući i Vijeće sigurnosti UN, s njemačkog je stajališta razuman način suočavanja s geopolitičkim izazovom njenog postojanja kao najveće i najsnažnije europske države koja ima razvijene odnose i s Istokom i sa Zapadom. No, jedno je reći kako se ne može očekivati da Nijemci zaborave svoju povijest, a sasvim je drugo smatrati da je povijest ostalih naroda takva da bi trebalo da gledaju na nacionalnu državu kao što na nju gledaju Nijemci i njemački političari. Jedno od ključnih pitanja je globalizacija, a pretpostavka da je »globalizacija« pridonijela da nacionalna država postane »glomazna«, nije posebno obrazloženje, a čini se da to prihvaća zapravo zapadna Europa. No, to je problem s kojim se ekonomika i ekonomija sve više suočavaju, posebno u Kini i ostalim zemljama Dalekog istoka, imajući u vidu da je Kina »izumila« administraciju. No, vjerojatno je najveći izazov državnicima EU i cijele Europe da završe podjelu kontinenta, nastalu 1945. godine, gdje je Zapad živio dobro, a Istok bio opterećen brojnim problemima. Ponovna podjela Europe bila bi opasna i povijesno pogubna. Na kra7-8/2012.

ju, vjerojatno je najvažniji euro (€), jedinstvena valuta, koja je spasila više zemalja u ovoj krizi. On je i dalje problem i izazov, i premda će vjerojatno preživjeti, bitno će se promijeniti. EU nema zajedničku kulturu koja je oblikovala Njemačku, Švicarsku ili SAD, i zato i neće nikada razviti federalne strukture koje postoje u spomenutim zemljama. Velika Britanija i neki drugi ne žele se odreći suvereniteta (u kreiranju vanjske politike), ali ni glasovanje većine ne bi riješilo probleme među članicama. Europska komisija ukazuje da bi i bez globalne krize EMU imala potencijalni pad proizvodnje 2,2% (2007.–2020.). Europska unija nalazi se pred problemom permanentnoga gubitka potencijalne ekonomske proizvodnje zbog globalne krize. Europska unija nema takav politički značaj kakav ukupni ekonomski značaj imaju njezine članice, unatoč tome što EMU (Europska monetarna unija) implicira prerogative radi mogućeg utjecaja monetarne politike. S druge strane, EU će, ocjenjuje se, postupno imati manji utjecaj na globalnoj razini, jer će SAD sve više razvijati ekonomske i političke odnose s Kinom. Zemlje u razvoju na globalnoj razini u sljedećem razdoblju mogu očekivati sljedeće: (a) sporiji rast uvozne potražnje iz razvijenih zemalja (b) smanjenje apetita za uzimanje zajmova iz inozemstva (c) manje razumijevanje za velike deficite na tekućem računu (d) ulazak na vanjsko tržište bit će teži (e) cijene roba, koje proizvode zemlje u razvoju, bit će relativno niske (f) međunarodne financije ostaju oskudne i (g) održavanje podcijenjenih valuta i velikih trgovinskih viškova vjerojatno više neće biti izvedivo. S druge strane, moraju se uvažavati novi odnosi snaga u svijetu. Zemlje G7 (SAD, Kanada, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Italija, Japan) čine 11,1% stanovništva, 14,2% površine, a BDP 53,1% svijeta, dok zemlje BRIC (Brazil, Rusija, Indija i Kina) čine 42,4% stanovništva, 25,8 % površine, a BDP 14,6%, s time da se ekonomski odnosi postupno mijenjaju u korist ovih posljednjih. Prema procjeni ovog autora, moguće je da Kina 2021. dostigne razinu BDP-a SAD-a. O velikim globalnim promjenama, prije svega u korist Kine, može se vidjeti u donjem pregledu kroz devizne rezerve (currency reserves), rast kineskog GDP-a i njegove komponente, kineski višak na tekućem računu bilance plaćanja (current account surplus) i raspoloživog novca (money supply, M 2). Budući da je najveća pažnja usmjerena na monetarnu politiku i tečaj, u sljedećem se grafikonu daje kretanje tečaja i realnog tečaja glavnih svjetskih valuta.

531


Premda to još nije realno, u uvjetima daljnjeg razvoja financijskog, odnosno ekonomskog globalizma, moguće je rješenje jedinstvena svjetska valuta. Valja podsjetiti da je to rješenje još 1944. u Bretton Woodsu predlagao John Maynard Keynes (predlagao je naziv – bancor). No, nažalost, najrazvijenije zemlje svijeta okupljene u skupinama G20, G8 (G7 plus Rusija) ili G7 ne nalaze rješenje, odnosno dogovor, za izlaz iz krize. Stoga valja ponoviti da Istok, koji predvodi Kina, ima povijesno najviše stope rasta i sve glasnije tvrde da je sustav uzrok krize, koji dakle treba mijenjati. Što se tiče gospodarstva i kompanije, najveći naglasak treba staviti na inovacije, to jest sustavni pristup inovacijama. Da bi se navedeno potkrijepilo, u nastavku se daje sažeti pregled stanja i odnosa. Jučer: SAD su inovirale liniju za proizvodnju – Henry Ford, a multidivizionalna kompanija – Alfred Sloan podvela sebi do 1960. Japan je izumio lean production – proizvesti više s manje (1. trošak, 2. kvaliteta, 3. isporuka – just in time, 4. sigurnost i 5. moral) i gotovo uništio američku automobilsku i elektroničku industriju. Sada nove ekonomije razvijaju vlastite i posebne upravljačke karakteristike, a zapadne kompanije uče od svojih suparnika. Prije se smatralo da su BRIC i ostali izvor jeftine radne snage, sada se prepoznaje da to može biti snaga koja remeti i u inovacijama. Danas: U Indiji i Kini i ostalim zemljama Dalekog istoka proizvodi se automobil za 3000 $, računalo za 300 $, a mobilni uređaj za 30$, koji pruža uslugu za samo dva centa (0,02$) po minuti – što Zapad ne može postići. Brojne tipke na konvencionalnom EKG-u svedene su na samo četiri. Glomazni pisač zamjenjuje jedan od onih sitnih gadgeta koji stanu u mali ruksak i mogu raditi na baterije, kao i na mrežno napajanje. To čudo kompresije prodaje se za 800 $, umjesto 2000 $ za konvencionalni EKG. Time je trošak EKG-testa smanjen na samo jedan dolar po pacijentu. Prema podacima UNCTAD-a, 21.500 multionacionalnih kompanija (BNC) su u BRIC-u. Najbolje: Bharat Forge u izradi kovina (forging) (Indija), BYD – baterija (batteries) (Kina), Embraer u avioindistriji (jet aircraft). U razdoblju 2006.-2008. broj najvećih povećao se od 15 na 62 (FT). MNC: oko 40% svjetskog rasta očekuje se od MNC-a iz Kine i Indije. Obrazovanje: U Kini godišnje 75.000 ljudi stječe visoko obrazovanje u području inženjerstva i računarstva, a u Indiji 60.000. R&D: od 500 najvećih (FT) 98 su iz Kine, a 63 iz Indije; najveći centar Microsofta R&D izvan SAD-a je u Pekingu. Bangalore (Indija), drugi najveći centar na svijetu – Cisco investira više od milijardu dolara. Zaključak: kompanije sa Zapada i BRIC-a odlučno nastoje doći na tržište. Nije dovoljno da se koncentriraju na Gucci i Mercedes; oni sada istražuju kako privući milijarde ljudi koji žive izvan Šangaja i Bangalorea, od rastuće srednje klase u »drugorazred-

532

nim« velikim gradovima do poljoprivrednika u izoliranim selima. To znači promjenu mišljenja od proizvoda do sustava distribucije. Brainpower je relativno jeftin i obilan: u Kini više od pet milijuna ljudi svake godine diplomira, a u Indiji oko tri milijuna, dakle tri do četiri puta više u odnosu na stanje prije deset godina. Do sada se mislilo da globalizacijom upravlja Zapad – iz New Yorka, Londona i Pariza, te da zapadni potrošači imaju najviše koristi. To se brzo mijenja. Najjači na tržištu, poput indijskog ArcelorMittala (čelik) i meksičkog Cemexa (cement), gutaju poduzeća sa Zapada. Pametni, kao što su Infosys i Wipro, preuzimaju urede. Potrošači u BRIC zemljama brže postaju bogatiji od onih na Zapadu. U nekim slučajevima tradicionalni globalni opskrbni lanci čak se ukidaju. Embraer kupuje mnoge dijelove na Zapadu, a montira u Brazilu. Što se tiče novih i velikih kompanija, Mittal je 1990. bio nepoznat proizvođač čelika, a danas je ArcelorMittal najveći svjetski proizvođač čelika. Lenovo, koje nije postojalo do 1990., kupio je IBM-ov poslovanje s PC-ima prije pet godina i sada je četvrto na svijetu, iza Hewlett-Packarda i Della. Breweries (Južna Afrika) su 1990. bili lokalni proizvođač piva, a danas su jedna od tri najveće svjetske kompanije u proizvodnji piva.

4. Hrvatska Premda se mogu koristiti i opće ocjene o ekonomskom stanju, odnosno krizi, ipak je to bolje potkrijepiti ekonomskim i financijskim argumentima, odnosno pokazateljima. Ekonomska kretanja u 2009. godini bila su osobito negativna, iz čega se može zaključiti da je hrvatsko gospodarstvo u velikoj financijskoj i ekonomskoj krizi, na što upućuju sljedeći ekonomski pokazatelji: (i) pad bruto domaćeg proizvoda 5,8%, (ii) pad industrijske proizvodnje 9,2%, (iii) porast nezaposlenosti više od 20% ili više od 50.000, (iv) porast vanjskog duga na 98,5% BDP-a (v) porast nelikvidnosti. Međutim, ocjenjuje se da to nije dovoljno. Naime, u razdoblju od 1990. do 2009. godine, koje je dovoljno dugo, također se može donijeti zaključak da razvoj nije ostvaren. Godine 1989. BDP, bruto domaći proizvod po zaposlenome, mjeren općom kupovnom moći, bio je 44% u odnosu na Zapadnu Europu, a 2009. pao je na 36%. S obzirom na navedeno, osobito je važno definirati krizu, te stoga Vladimir Stipetić koristi pojam strukturalne krize13 da bi objasnio promjene nastale mnogo šire nego što na to utječe, na primjer, samo financijska kriza. Primjerice, u usporedbi s drugim tranzicijskim zemljama oporavak hrvatskog gospodarstva poslije 1990-ih najsporiji je, premda je s ekonomskog gledišta bilo najmanje razloga za to. 7-8/2012.


Okvir hrvatske ekonomske politike utemeljen je tzv. Stabilizacijskim programom iz 1993. godine, pod snažnim utjecajem neoliberalne doktrine. To je bila prva konkretizacija Washingtonskog concensusa u Hrvatskoj, čiji se ciljevi mogu svesti na tri načela: (1) privatizacija, (2) deregulacija i (3) liberalizacija. Ako se analizira ekonomska aktivnost, gdje je realna razina BDP-a 2009. godine samo 6% veća u odnosu na 1989., dok je fizički obujam industrijske proizvodnje niži oko 30%, a poljoprivredna proizvodnja oko 20% u odnosu na 1989. godinu, može se izvesti opći zaključak da je uspjeh ekonomske politike izostao. Tome treba dodati da je 1990-ih godina bilo nekoliko kriza, od kojih je najveća financijska, odnosno bankovna, ona iz 1998. godine. Unatoč navedenim te ostalim okolnostima, njen je okvir u osnovi zadržan do danas. Najozbiljniji pokušaj napuštanja neoliberalne ekonomske politike bio je početkom 2000ih, gdje se velikim investicijskim rastom (ulaganje u infrastrukturu) nastojala podići agregatna potražnja i zaposlenost, međutim, izostankom podrške ostalih dijelova ekonomske politike, prije svih monetarne, mnogo je u osnovi ostalo nepromijenjeno. Velika strateška pogreška u razdoblju 1990.–2009. bila je politika deindustrijalizacije. Valja podsjetiti da je potkraj 1980-ih udjel industrije i rudarstva u bruto društvenom proizvodu iznosio oko 38%, a 2009. godine, odnosno dva desetljeća kasnije, udjel je industrije (rudarstvo, vađenje, prerađivačka industrija, opskrba električnom energijom, plinom i vodom) u BDP-u iznosio manje od 17%. Rješenje krize i izlazna strategija trebali bi uvažavati sljedeće endogene i egzogene varijable koji čine SWOT14 matricu (za svaki segment broj elemenata ograničen je na četiri) za definiranje okvira ekonomske i razvojne politike za sljedeće razdoblje. Skraćena SWOT analiza Hrvatske Snage (Strengths)

Slabosti (Weaknesses)

1.1. Povoljan geostrategijski i prometni položaj

2.1. Nekonkurentno nacionalno gospodarstvo i gospodarski subjekti s nižim performansama

1.2. Vodno bogatstvo 1.3. More 1.4. Kvalitetan okoliš

2.2. Demografsko zaostajanje (Hrvatska je 13. zemlja na svijetu po najsporijem rastu stanovništva) 2.3. Dominacija politike nad ekonomikom te političke prilike gdje djeluju i nedemokratske snage, korupcija, recidivi tajkunske pretvorbe, iskrivljen sustav društvenih vrednota 2.4. Posljedice rata

7-8/2012.

Prilike (Opportunities)

Opasnosti (Threats)

3.1. Intra-interregionalno povezivanje

4.1. Najgori učinci svjetske krize na regiju kojoj pripada i Hrvatska

3.2. Revival poljoprivrede, reindustrijalizacija i neiskorišteni ljuski (radni) resursi 3.3. Model središnjeg upravljanja investicijama, osnivanje specifičnog državnog fonda - SWF (sovereign wealth fund) i korištenje fondova EU za izvore financiranja. 3.4. Korištenje geoekonomike u ekonomskoj politici

4.2. Ovisnost o inozemnoj akumulaciji (koja će ubuduće biti ograničena) i o inozemnoj tehnologiji (koja nije uvijek dostupna). 4.3. Ukupan dug (stanovništvo, država i korporativni sektor) oko 100 mlrd $ 4.4. Deflacija, aprecirana valuta i devalvacija

Navedene okolnosti zahtijevaju da Hrvatska ima održivu ekonomsku politiku, temeljenu na osnovnom postulatu da postupno, tijekom pet do sedam godina, nacionalna štednja bude veća od investicija (S > I) uz sljedeći okvir: a) b) c) d) e) f) g) h) i) j) k)

rast BDP-a povećanje zaposlenosti kao preduvjet politike povećanje konkurentnosti kao moto investicije u tradeable sektor rast produktivnosti (fizičkog i ljudskog) kapitala te tehnološki progres sustavno uvođenje inovacija kao novi sadržaj promjena relativnih cijena odgovarajuće politika dohodaka kombinacija učinkovitosti investicija i realne kamatne stope kao bitan element razvoja odgovarajuća uloga monetarne politike moguća međunarodna kooperativnost hrvatskih kompanija.

Navedeni okvir ekonomske politike treba se provoditi uz sljedeće mjere, ciljeve i usmjerenje. Ekonomska politika Hrvatske treba se usredotočiti najmanje na sljedeća područja: (i) (ii)

(iii) (iv)

industrijska politika, kojom će se omogućiti (re)industrijalizacija hrvatskog gospodarstva i snažno poticanje domaće ponude suvremena poljoprivredna politika, koja će omogućiti održivi razvoj ruralnih dijelova i određenih regionalnih dijelova Hrvatske i snažno poticati domaću poljoprivrednu ponudu turizam s većim osloncem na kvalitetu i po toj osnovi veće financijske učinke rješavanje problema niske zaposlenosti, uključujući i mogućnost ponovnog zapošljavanja rano umirovljenih određenih radnika uz odgovarajuće fiskalne (porezne) stimulanse

533


(v)

rješavanje odnosa relativnih cijena (uključujući tečaj) radi nastalih disproporcija između djelatnosti i odnosa s inozemstvom (djelovanje BS učinka) učinkovita i odgovarajuća investicijska politika (vi) mjere za poticanje štednje (vii) unaprjeđenje sustava priljeva od doznaka iz inozemstva (viii) sustavna politika za investicije u R&D i u znanost (ix) rješavanje odnosa tradable i non-tradable sektora (x) poticati greenfield investicije (xi) destimulirati odljev kapitala (profita) u inozemstvo banaka i kompanija koje su u vlasništvu nerezidenata (xii) sustavna rješenja u sklopu socijalne infrastrukture; zdravstvo, da ne bude sve više teret razvoju (xiii) reforma – unaprjeđenje tradicionalne sitnoposjedničke poljoprivrede (xiv) omogućiti razvoj tradicionalnih industrija, osobito brodogradnje, drvne industrije, tekstilne industrije, elektro i metalne industrije (xv) cjelovita i sustavna prometna politika (xvi) omogućiti jačanje velikih kompanija koje bi bile nositelji razvoja u regiji (xvii) landlocked countries prilike i povezanosti s njima (xviii) akumulacija voda za razvoj poljoprivrede i turizma. Ekonomska politika Hrvatske, kako je prethodno sažeto objašnjena, može se provoditi uz sljedeće poluge: (a) financijskim jačanjem jedne (od dvije postojeće) hrvatske banke (b) osnivanje državnog razvojnog fonda (s elementima sovereign wealth fund) (c) osnivanje posebne agencije koja bi davala ocjene velikih investicija što se financiraju iz proračuna (d) osnivanje neovisne agencije koja bi pratila ekonomska i financijska kretanja u svijetu i kod nas s ciljem da se ne ponovi kriza kakva je sada (e) upravljanje odgovarajućom investicijskom politikom (f) utemeljenje i razrada sustava izvoza roba – exportables15 (g) korištenje fondova EU (h) primjena i razrada modela dinamične ekonomske ravnoteže (DSGE)16 (i) produljenje radnog vijeka. Geoekonomika17 u izlaznoj strategiji i razvojnoj i ekonomskoj politici. Ekonomika bi treba biti u središtu strateškog razmišljanja i donošenja političkih odlu-

534

ka. U geoekonomskoj eri domaća politika se sve više prilagođava promjenama u okruženju, u cilju podizanja komparativne prednosti. Država blagostanja, tržište rada, obrazovna i industrijske politike moraju se preoblikovati s ciljem povećanja konkurentnosti i stope ekonomskog rasta. U geoekonomskoj borbi za položaj na (europskom i svjetskom) tržištu i industrijskom razvoju, vanjska se politika treba usredotočiti na svoje tehnoekonomske i sigurnosne interese. To zahtijeva savršenu organizaciju s ciljem unapređenja vlastitog tehnoekonomskog položaja, jer status ekonomske moći ne ovisi o vojnoj moći. Ti elementi moguće nove strategije u skladu su s postavkama geoekonomike, a sve ovisi o umješnosti i sposobnosti postavljanja i realizacije strategije koja se ovdje ističe, vjerojatno prvi put eksplicitno, kako bi bila šire razumljiva. Ocjenjuje se da u ovoj studiji nije potrebno posebno objašnjavati značaj odnos (nacionalne) štednje i investicija (S > I). To je zadani okvir koji također rješava zaposlenost, deficite, samostalnost i ostale čimbenike bitne za održivi razvoj nacije. Međutim, čini se da nešto više prostora treba posvetiti inovacijama, to jest sustavnom rješavanju inovacija. To je praktično conditio sine qua non konkurentnosti europskog, te osobito hrvatskog, gospodarstva u konkurentnosti s gospodarstvima Kine i ostalih s Dalekog istoka. Ocjenjuje se da nije neophodno ovdje analizirati sustav inovacija, već koristiti dio ove studije posvećen inovacijama u sklopu globalnog rješenja.

Zaključak Hrvatsko gospodarstvo malo je i otvoreno, i ne može utjecati na globalna ekonomska kretanja, ali to ne bi smjelo umanjivati obvezu nositelja ekonomske politike da procjenjuju i anticipiraju globalna ekonomska kretanja u idućem razdoblju. Ocjenjuje se da su ekonomski problemi, kriza ili depresija Hrvatske dobro objašnjeni u više ekonomskih i financijskih pokazatelja. Budući da se ekonomski rast više ne može temeljiti na rastu domaće potražnje koja stalno stvara neravnoteže, unutarnje i vanjske, koje su se dosad rješavale zaduživanjem i prodajom državne imovine (»obiteljsko srebro«), odnosno da ekonomska politika dalje nije održiva, zaključuje se da Hrvatskoj treba novi okvir i model ekonomskog rasta, drukčija ekonomska politika. Hrvatska treba održivu ekonomsku politiku, temeljenu na osnovnom postulatu da postupno nacionalna štednja bude veća od investicija (S > I), uz objašnjenje i okvir koji su dani u tekstu. Održiva ekonomska politika treba izbjeći lažnoj dilemi ili više tržišta ili većoj ulozi države, jer jedno drugo treba dopunjavati, ali jednako tako u uvjetima sve veće deglobalizacije i njenih nepovoljnih učinaka, pri iznalaženju odgovora ne treba upasti 7-8/2012.


u klopku nacionalizma.18 Navedeno također implicira pažljivo razmatranje modela i alata koji se koriste u analizi postojećeg stanja, te nastalih i budućih promjena. Uz to, ocjenjuje se da živimo u raznovrsnim, dramatičnim i iznimno brzim promjenama i izazovima, u globalnom svijetu koji, izvjesno je, vrlo malo toga ostavlja nepromijenjenim.

Usp. T. DOMAZET, Svjetske ekonomske krize XIX i XX stoljeća, Centar za povijest, Rijeka, 2008.

1

Ukupan dug svih sektora (% BDP-a): Japan 471, Velika Britanija 466, Francuska 322, Italija 315, US 296, Njemačka 286, Kanada 259. 2

Usp. Zhou XIAOCHUAN, Reform the International Monetary System (23. III. 2009.), u: http://www.bis.org/review/ r090402c.pdf.

3

4 Učestalost i povećani intenzitet financijskih kriza koje slijedi kolaps sustava Bretton Woods ukazuje da troškovi toga sustava za cijeli svijet mogu biti veći od koristi. Cijena postaje sve veća, ne samo za korisnike, već i za izdavatelje rezervnih valuta. Prema tome, poželjni cilj reformiranja međunarodnoga financijskog sustava jest kreirati međunarodnu rezervnu jedinicu koja će biti prekid od pojedinih nacija i imati mogućnost biti stabilna dulje vrijeme. Stoga je to uklanjanje svojstveno nedostacima koje uzrokuju nacionalne valute temeljene na korištenju kredita.

Usp. Tihomir DOMAZET, Ekonomika – politika, kako dalje?, Hrvatsko društvo ekonomista, Hrvatski institut za financije i računovodstvo, CROMA i Ekonomski fakultet, Zagreb, 2007., str. 135. 5

6 U one koje podržavaju Washington concensus neki ubrajaju sljedeće institucije: SAD (Ministarstvo financija i USAID; neki mediji i velike korporacije; Svjetska banka, MMF, WTO (Svjetska trgovinska organizacija); elitni klubovi (Bilderburger,Trilateralna komisija, Svjetski ekonomski forum); neke agencije UN-a (UNDP, Global Compact) sveučilišta i think-thank grupe (Sveučilište Chicago, Cato, Vijeće o vanjskim odnosima, Institut Adam Smith, Institut međunarodne ekonomike, Brookings) i većina vlada iz grupe G7.

David HUME, Of the balance of power, u: http://www. econlib.org/library/LFBooks/Hume/hmMPL30.html .

7

Usp. IVAN PAVAO II., Stota godina. Centesimus annus. Enciklika, Koncil 5, KS, Zagreb, 1991., br. 22-29, str. 28.-36. 8

Usp. Lav XIII., Rerum novarum. O novim stvarima, u: SOCIJALNI DOKUMENTI CRKVE, Marijan VALKOVIĆ (uredio), Sto godina katoličkoga socijalnog nauka, Koncil 3, KS, Zagreb, 1991. 9

10 Tržište, uključujući i financijsko poslovanje, treba određene polazne moralne pretpostavke koje samo nije u stanju proizvesti. Ekonomski sustav sam po sebi ne posjeduje kriterije koji bi dopuštali da ispravno razlikujemo nove i uzvišenije oblike zadovoljavanja ljudskih potreba od novih uvedenih potreba koje ometaju oblikovanje zrele osobnosti, naglašava papa Ivan Pavao II. u enciklici Stota godina. Nedavna financijska kriza, najveća nakon velike krize tridesetih godina prošlog stoljeća, a koja je posebice zahvatila SAD, ali i Europu i Aziju, upućuje na nešto što socijalni nauk Crkve jasno naglašava: Kad god gospodarski ili financijski sustav ulazi u krizu, ili se postupno rastače, uzroci tome nisu samo gospodarske ili financijske prirode, već leže i u globalnom moralnom su-

7-8/2012.

stavu. Financijska kriza jasno je pokazala da svi mogući izvori i potencijali što su stavljeni čovjeku na raspolaganje, ako nisu moralno usmjereni i upravljeni dobrobiti ljudskog roda, lako se okreću protiv samog čovjeka te ga guše, a na što je Ivan Pavao II. upozorio u enciklici. 11 Nadbiskup Münchena Reinhard MARX i predsjednik Komisije za socijalna pitanja Biskupske konferencije Europske zajednice (COMECE): Mi živimo u doba najgore krize u povijesti čovječanstva. Strašno puno ljudi na svijetu živi u gladi ili na rubu gladi, ali mi poprilično uspješno uspijevamo ne obazirati se na njih i njihove probleme. Mi tu uspješno od hrane radimo razna goriva u obliku biodizela i bioetanola, a naši dragi političari nas uvjeravaju da je sve to zapravo super ideja jer ćemo smanjiti uvoz nafte – ako bude sreće možda čak i za nekoliko postotaka. Nikoga zapravo nije briga što ćemo mi ta biogoriva jako skupo platiti višom cijenom hrane (koju naravno uvozimo jer je nema dosta zbog toga što hranu koju imamo pretvaramo u goriva), većom ukupnom emisijom stakleničkih plinova, a na kraju i većom cijenom goriva, jer hrana koju pretvaramo u gorivo postaje sve skuplja. Ali unatoč svemu tome – mi ćemo za razliku od onih koji već sad nemaju hrane, preživjeti. Oni vjerojatno neće – nemaju dovoljno plodne zemlje za proizvodnju hrane, a nemaju niti dovoljno novca da uvoze sve skuplju hranu. Ali koga zapravo briga za njih? Sve dok uspijevamo utažiti svoju žeđ za novcem i luksuzom – nama je dobro. I uvijek tražimo još više. Ta nezasitnost zapravo je glavni pokretač svih ekoloških problema koji postoje. Kapitalizam sa sobom nosi kapitalne dobiti, i to je mjerilo uspjeha neke kompanije. Ako je dobit veća – kompanija je bolja. A dobit se uvijek može povećati ako natjeraš ljude da rade više, a smanjiš izdatke kao što su izdaci za očuvanje okoliša. Socijalistički režimi idu u drugu krajnjost – svi trebaju biti isti, pa se zbog toga nikome niti ne da baviti problemima, jer ionako će na kraju biti isti kao i ostali (takozvana grupna odgovornost). U budućnosti će se morati pojaviti neka bolja ekonomsko-društvena uređenja, samo se nadamo da neće doći prekasno.

U svojoj knjizi Lexus i stablo masline, novinar New York Timesa Thomas FRIEDMAN objašnjava što on naziva Zlatna jakna (Golden Straitjacket). 12

13 Tihomir DOMAZET, Elementi krize hrvatskog gospodarstva od 1980-ih u radovima Vladimira Stipetića, u: Poljoprivreda i privredni razvoj povodom 80. godišnjice rođenja akademika Vladimira Stipetića. Zbornik radova, Znanstveni skup povodom 80. godišnjice rođenja akademika Vladimira Stipetića, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2007., str. 194.

Usp. Tihomir DOMAZET, Ekonomika – politika, kako dalje?, str. 305-310. 14

15 Usp. Dani RODRIK, Growth after the crisis, Harvard Kennedy School, Cambridge, 2009. 16 Usp. Tihomir DOMAZET, Svjetska ekonomska kriza i hrvatsko gospodarstvo.

Geoekonomika analizira ekonomsku strategiju čije odluke donosi država u postavljanju političkih ciljeva koji se temelje na zaštiti njihovih gospodarstava ili određenih, dobro identificiranih sektora, da se pomogne njihovima nacionalnim kompanijama da nabave tehnologiju ili da preuzmu određene segmente svjetskog tržišta vezane za proizvodnju ili komercijalizaciju proizvoda.

17

18 Usp. Milan MESARIĆ, XXI. stoljeće. Doba sudbonosnih izazova, Prometej, Zagreb, 2008., str. 465.

535


REFORMA FINANCIJSKOG I MONETARNOG SUSTAVA Miljenko Aničić*

V

išegodišnja i još uvijek aktualna gospodarska i financijska kriza bila je povod da se Katolička Crkva u više navrata, kako na razini opće Crkve, tako isto i na nacionalnim razinama javi za riječ i zatraži novu organizaciju financijskog i monetarnog sustava. Tako se, na primjer, Vatikan preko Papinskog vijeća »Pravda i mir« oglasio 18. studenoga 2008. godine, neposredno pred početak Međunarodne konferencije za financiranje razvoja, koja se održavala od 29. studenoga do 2. prosinca 2008. godine u Dohi, glavnom gradu Katara. Glavna tema ove note bila je financijska kriza gledana iz perspektive razvoja nerazvijenih zemalja. Naime, razvijene zemlje, među njima i sve članice Europske unije, obvezale su se Dokumentom za financiranje razvoja 2002. godine u Monterreyu, u Meksiku, da će do 2010. godine od svojeg bruto dohotka godišnje izdvajati 0,56%, a nakon toga do 2015. godine 0,7% za razvoj nerazvijenih. Međutim, ta su se sredstva pokazala nedovoljnim da osiguraju razvoj nerazvijenih, a i ona su se s izbijanjem najnovije gospodarske i financijske krize 2008. godine i raznim mjerama bogatih zemalja za spašavanje vlastitog gospodarstva sve više smanjivala, tako da je sve očitijom postajala opasnost da najsiromašnije zemlje budu zaboravljene. Nota Papinskog vijeća »Pravda i mir« postavlja pitanje, kako to da smo uopće došli u tako tešku situaciju nakon desetljeća zaklinjanja u etiku poslovanja i etički kodeks? Naglašavaju se paradoksi, kao što je npr. činjenica da u globalnom sustavu siromašne zemlje financiraju bogate zemlje, koje raspolažu resursima siromašnih, bilo zbog bijega kapitala, bilo zbog prebacivanja financijskih rezervi na razvijena tržišta. Veliki problem predstavlja i nedostatak regulacije financijskog tržišta, pri čemu se jasno kaže da nikakva isključivo vanjska regulacija nije dovoljna ako se ne uvažavaju moralna savjest, svakodnevna odgovornost i načela kao što je načelo općeg dobra, univerzalne namjene dobara i prioriteta rada u odnosu na kapital.1 Tri godine poslije, točnije 24. listopada 2011. godine, Papinsko vijeće »Pravda i mir« izdaje novi do* Autor priloga je svećenik Banjalučke biskupije, profesor socijalnog nauka Crkve i moralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu.

536

kument pod nazivom: »Za reformu međunarodnog financijskog i monetarnog sustava u perspektivi javnog autoriteta s univerzalnom nadležnošću«.2 Nota je objavljena neposredno prije održavanja sastanka čelnika najrazvijenijih zemalja G20 u francuskom Cannesu početkom studenoga 2011. godine. Aktualna gospodarska i financijska kriza poziva sve na razmišljanje, kaže se u dokumentu, ne samo pojedince, nego i državne vlasti od nacionalne do međunarodne razine. Potrebno je postaviti si nova pravila i iznaći nove oblike odgovornog ponašanja. Tako kriza može postati »prigodom za razlučivanje i za stvaranje novih planova« (str. 6). Crkva, svjesna svoje odgovornosti za čovjeka i narode, posebno one koji su najviše pogođeni gospodarskom i financijskom krizom, ali i buduće naraštaje, želi ovim dokumentom dati svoj doprinos u traženju odgovora, a to je dužan i svaki vjernik i svaka zajednica vjernika (str. 7).

1. Uzroci i posljedice gospodarske i financijske krize U noti se podsjeća na različita mišljenja o uzrocima krize, pa se navode krive političke i financijske odluke, strukturalne slabosti političkih, ekonomskih i financijskih institucija, etičko nazadovanje na svim razinama ekonomskog djelovanja, kojim vladaju utilitarizam i materijalizam. Jedan od bitnih problema današnje krize predstavlja monetarno i financijsko poslovanje banaka posljednjih desetljeća. Rast ekonomija nakon Drugoga svjetskog rata bio je obilježen usklađenim rastom valuta i financija sa stvarnim rastom gospodarstva. Međutim, od devedesetih godina naovamo novac i vrijednosni papiri na svjetskoj su razini mnogo brže rasli od stvaranja dohotka i tržišnih cijena. Tako je došlo do »stvaranja 'zaliha prekomjerne likvidnosti' i 'špekulativnih mjehura'« (str. 10), koji su za posljedicu imali krizu solventnosti i povjerenja. Za razliku od ranijih kriza koje su zahvaćale neke zemlje u razvoju i koje su se određenim mjerama mogle držati pod kontrolom, ovaj put je kriza započela u jednoj od najjačih ekonomija svijeta, u Sjedinjenim Državama, čime je automatski pogođena i valuta, koja ima najveće značenje za međunarodnu razmjenu roba i usluga. To je za posljedicu imalo širenje nepovjerenja na mnoge druge zemlje i državne intervencije golemih razmjera u društvima koja su 7-8/2012.


bila nesklona državnim intervencijama. Negativni učinci pokazali su se i u proizvodnji, trgovini i u velikom povećanju broja nezaposlenih. Općenito se može reći da su cijenu platili milijuni, pa čak i milijarde ljudi u razvijenim, a posebno u nerazvijenim zemljama, gdje značajniji gospodarski rast nikad nije ni započeo i gdje još uvijek nedostaju osnovna sredstva za golo preživljavanje. Time su još više povećane nejednakosti između razvijenih i nerazvijenih zemalja. U pozadini takva razvoja stoji »ekonomski liberalizam bez pravila i bez kontrole«, što je posebno primjetno na međunarodnoj razini. Bolje rečeno, postoje određena pravila funkcioniranja tržišta i razvoja ekonomije, ali ta pravila određuju bogatije zemlje. Osim ekonomskog liberalizma, na djelu je i utilitaristička ideologija, koja se vodi stavom da »ono što je korisno na osobnoj razini dovodi do dobra zajednice«. Međutim, bez duha solidarnosti ovo pravilo često ne služi općem dobru. Pozivajući se na riječi Benedikta XVI. u Caritas in veritate, u dokumentu se kaže da korijen krize nije samo ekonomske i financijske, nego prije svega moralne i ideološke naravi. Da bi ekonomija ispravno funkcionirala, ona treba etiku i »to ne bilo koju etiku, već etiku koja se prijateljski odnosi prema čovjeku« (str. 15). Osim u utilitarizmu i individualizmu, nedostatak etičkog Papa uočava i u danas prisutnoj ideologiji tehnokracije, koja probleme s kojima se treba uhvatiti u koštac, svodi isključivo na tehničku razinu, ostavljajući po strani sve ono što je »izvan« toga, pa prema tome i etičku dimenziju. Ako ne uklonimo razne oblike nepravdi, koje se pokazuju u egoističnom vladanju, kolektivnoj pohlepi i neprestanom gomilanju dobara;3 ako ne usvojimo prvenstvo »onoga biti pred imati, etike nad ekonomijom« i prihvatimo »kao srž svojega djelovanja etiku solidarnosti«, onda možemo očekivati porast neprijateljstva, nasilja, pa i urušavanje samih temelja demokratskih institucija (str. 16s.).

2. Nužnost uspostave globalnog nadzora financijskog i monetarnog sustava Katolički socijalni nauk konstantno je zastupao mišljenje da se gospodarski procesi ne mogu gledati neovisno od političkih ciljeva, nego da je gospodarstvo podsustav društva, koji treba politički oblikovati. Država ima zadaću da osigura funkcioniranje gospodarske aktivnosti i tržišnog natjecanja. Država pri tome stoji iznad partikularnih interesa pojedinaca te osigurava i čuva univerzalna, općevažeća pravila. Ono što vrijedi za nacionalnu, vrijedi i za međunarodnu razinu. Tako je Ivan XXIII. još 1963. go7-8/2012.

dine u Pacem in terris primijetio tendenciju sve većeg ujedinjenja svijeta te je, s ciljem zaštite općeg dobra na svjetskom planu, poželio uspostavu svjetskog javnog autoriteta. Na tom tragu je i Benedikt XVI., s tom razlikom što je u odnosu na vrijeme Ivana XXIII. sada »agenda pitanja o kojima treba raspravljati na svjetskoj razini svakim danom sve veća« (str. 20). U ta pitanja sve više globaliziranog svijeta ubraja se i djelovanje monetarnih i financijskih tržišta kojim upravljaju bogate zemlje i koja nanose štetu najslabijim zemljama. Svjetski javni autoritet trebao bi se postupno provoditi. Ne bi smio biti nametnut silom, već biti plod slobodnoga i zajedničkog dogovora, plod »sazrijevanja savjesti i sloboda, kao i svijesti o sve većim odgovornostima« (str. 21). Poštivao bi različitosti zemalja s obzirom na kulturna, materijalna i nematerijalna dobra. Bio bi u službi svih, ali i iznad parcijalnih pogleda i interesa, s ciljem ostvarenja općeg dobra. Kao što vlade pojedinih zemlja trebaju služiti svojim građanima, tako i svjetski javni autoritet treba služiti različitim zemljama članicama i prema načelu supsidijarnosti stvarati društveno-gospodarske i druge uvjete za razvoj i reguliranje njihovih financijskih tržišta, ali se isto tako odupirati svim protekcionističkim mjerama. Načelo supsidijarnosti omogućuje poštivanje slobode pojedinih zajednica, ali istovremeno određuje njihove odgovornosti i dužnosti. Po riječima Benedikta XVI., »upravljanje globalizacijom mora biti supsidijarno, podijeljeno na više slojeva i uključivati različite razine, koje uzajamno surađuju« (CV 57). Zbog globalnog dosega, raznolikosti zadaća i broja specijaliziranih agencija bilo bi logično da se taj svjetski javni autoritet veže uz Organizaciju ujedinjenih naroda. Zadaće takve institucije koncentrirale bi se na osiguranje globalne socijalne pravednosti i takve »financijske i monetarne politike koje ne štete najslabijim narodima; politike koje imaju za cilj stvaranje slobodnih i stabilnih tržišta i pravednu raspodjelu svjetskih bogatstava putem novih oblika globalne fiskalne solidarnosti…« (str. 25).

3. Nužni koraci potrebni za reformu financijskog i monetarnog sustava Kako bi reforma financijskog i monetarnog sustava bila djelotvorna, potrebne su drugačije strukture od onih koje su danas na djelu. Kao prvo, konstatira se da institucije koje su proizišle iz sporazuma iz Bretton Woodsa,4 među njima i Međunarodni monetarni fond, još od sedamdesetih godina ne pokazuju učinkovitost koja se od njih očekuje i koja bi bila nužna za stabilnost svjetskih financija. Drugo, što bi bilo nužno postići, jest minimalni zajednički

537


korpus pravila »koja su nužna za upravljanje svjetskim financijskim tržištem, koje je raslo mnogo brže od 'realne ekonomije'« (str. 26s.). Zbog toga je počela opadati kvaliteta kredita, a to je posljednjih desetljeća u više navrata, konačno i 2008. godine, ugrozilo kreditne ustanove. Nastojanja oko izlaza iz krize, koja pokreću manje ili veće skupine najrazvijenijih zemalja, po sebi vrijedna pažnje, ne mogu polučiti očekivane rezultate. Papinsko je vijeće skeptično prema tim pokušajima, bilo da se radi o skupini najbogatijih zemalja G7 ili o proširenoj skupini G20. Premda je proširenje i uključenje većeg broja zemalja i stanovnika u potragu za rješenjima po sebi pozitivno, nijedna od tih skupina, ili njima sličnih, nije dovoljno reprezentativna da bi mogla govoriti u ime najsiromašnijih. Uvažavaju se njihove spoznaje, kao i pozitivni aspekti postojećih institucija, koje mogu biti poticaj stvaranju djelotvornijih instrumenata na međunarodnoj razini. Potrebu reforme Papinsko vijeće vidi na poseban način u Međunarodnom monetarnom fondu i u međunarodnom monetarnom sustavu. To »za sobom povlači preispitivanje sustava postojećih razmjena, kako bi se pronašlo djelotvorne načine koordinacije i nadzora« (str. 29). U taj proces trebaju biti uključene i mlade države i zemlje u razvoju. Na svjetskoj je razini potrebno uspostaviti »Svjetsku središnju banku«, koja bi regulirala »tijek i sustav novčanih razmjena, po uzoru na središnje nacionalne banke« (str. 29). Na razini pojedinih zemalja i regija i dalje bi se mogle koristiti postojeće institucije. Potrebno je pokrenuti proces razmišljanja i planiranja, u prvom redu na političkom planu o oblikovanju institucija i sustava, koji će jamčiti jedinstvo i obdržavanje donesenih odluka. To bi trebalo voditi uspostavi »jedne javne vlasti s univerzalnom nadležnošću«. U tom procesu potrebno je ponovno osigurati primat duhovnog i etike, kao i primat politike koja se brine za opće dobro. Dovodeći ekonomiju u granice njihovog stvarnog poziva te uključujući i njezinu društvenu odgovornost, bit će moguće uspostaviti institucije, koje će biti u službi čovjeka. Vrijedni razmišljanja su i prijedlozi koji se u Noti iznose, kao npr. uvođenje oporezivanja financijskih transakcija, mogućnost dokapitalizacije banka pod uvjetom odgovornog poslovanja te definiranje područja djelovanja, redovito kredita i investicijskog bankarstva.5

Zaključak U zaključcima Papinsko vijeće Iustitia et pax podsjeća na odgovornost prema budućim naraštajima, po-

538

ziva na hrabrost u sagledavanju sadašnjosti, ali isto tako i odvažnost u planiranju budućnosti. Potrebni su ljudi koji se ne plaše maštati pojedinačno, ali i zajednički, s ciljem oblikovanja bolje budućnosti. Svijet sve više srasta u jednu cjelinu, sve se više osjeća međusobna ovisnost. Zato je opravdano razmišljati i djelovati na zajedničkom poretku. Umjesto »drevnih borbi među nacionalnim entitetima«, potrebno je prijeći u »novi model povezanijeg, poliarhijskog međunarodnog društva, koje poštuje identitet svakog naroda...«. To bi osiguralo mir i sigurnost, razvoj, slobodna, stabilna i transparentna tržišta«. Sve je više područja i problema kojima pojedine države same za sebe nisu dorasle. Zato je logično da se »osmisle institucije s univerzalnom nadležnošću«, pa i »po cijenu postupnog i uravnoteženog prenošenja jednog dijela nacionalnih prava i nadležnosti na svjetski autoritet i regionalne autoritete« (str. 35s.). Na poseban način su kršćani pozvani da rade u pravcu jedinstva, bratstva i zajedničkog dobra. Radi se o misiji, koja je u isti mah društvena i duhovna i koja je, po riječima Drugoga vatikanskog koncila »od velike važnosti za Božje kraljevstvo jer može pridonijeti boljem uređenju ljudskog društva« (GS, 39).

1 PONTIFICIO CONSIGLIO DELLA GIUSTIZIA E DELLA PACE, Un nuovo patto per rifondare il sistema finanziario internazionale, u: Osservatore Romano, 23. novembre 2008., str. 4s. 2 Pod tim je naslovom objavljen prijevod ovog dokumenta na hrvatskom jeziku u izdanju Kršćanske sadašnjosti, Zagreb, 2012. U predstavljanju dokumenta i citatima koristi se hrvatski prijevod. 3 Prevladava jednodimenzionalno shvaćanje cilja privređivanja , koje se sastoji isključivo u proizvodnji roba i usluga, koje je moguće procijeniti u novcu – usp. »Wir leben auf Pump«. Ein Gespräch mit dem Wirtschaftsethiker Johannes Wallacher, u: Herder Korrespondenz, 65 (2011.), br. 12, str. 609 – 613, ovdje 610. 4 Radi se o svjetskoj monetarnoj konferenciji u Bretton Woodsu, u SAD-u, 22. srpnja 1944. godine, na kojoj su uređeni sustavi međunarodnih plaćanja, valutni i ekonomski odnosi te osnovane posebne organizacije kao što su Međunarodni monetarni fond i Međunarodna banka za obnovu i razvoj (Svjetska banka). Fond radi na regulaciji međunarodnih plaćanja i odobravanju kratkoročnih kredita za financiranje neravnoteža u platnim bilancama zemalja članica, kao i na nadziranju ukupnog kreditnog rizika, a Banka na odobravanju dugoročnih kredita namijenjenih za razvoj – usp. V. LEKO i dr. (ured.), Rječnik bankarstva i finacija, Masmedia, Zagreb, 1993., str. 51s. 5 Ovi prijedlozi, kao i druge ideje koje se nalaze u ovom dokumentu, naišle su na potporu kako unutar katoličkih, tako isto i nekatoličkih organizacija. Vatikanska se intervencija ocjenjuje kao odbacivanje liberalnog kapitalizma – usp. Finanzkrise: Päpstlicher Rat Justitia et Pax fordert globale Finanzaufsicht, u: Herder Korrespondenz, 65 (2011.), br. 12, str. 645.

7-8/2012.


OD OHOLOSTI DO RAZUMIJEVANJA Čovjek čovjeku – vuk ili brat? Neven Šimac*

P

o biblijskoj predaji i kršćanskom vjerovanju, Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku te mu podario slobodu izbora i odgovornost za tu slobodu. Čovjek se, međutim, brzo poigrao svojim pravom izbora. Najprije je, u zemaljskom raju, poželio biti »kao bogovi« (Post 3,5), a zatim mu se, pozemljaru, prohtjelo »dosegnuti nebo« pa je stao podizati »toranj s vrhom do neba« (Post 11,4). Ovi prijestupi nisu ostali bez Božjeg odgovora: uslijedilo je istjerivanje iz raja i prestanak razgovora s Bogom, a zatim još raspršenost i podjele, nerazumijevanje i nemogućnost komuniciranja zbog jezičnih barijera. Trebalo je mnogo vremena i ljudske patnje – ali i Božje tuge i božanske žrtve – da ove kazne uminu i otvore put otkupljenju i razumijevanju. Novo doba svanulo je naglo, u samo pedeset dana: Isusovo uskrsnuće okrunilo je otkupljenje i zajamčilo Život, a plameni jezici - Duhovi Pentekosta povratili su ljudima dar razumijevanja i mogućeg jedinstva. Nije nedostojno pomisliti da bi nešto slično tom prijelazu, od kule babilonske do Duhova, trebalo i današnjem svijetu, u ovoj krizi što ne jenjava. U tom duhu, uz suradnju vrsnih znalaca ne samo Božje riječi, nego i financija i ekonomije, Papinsko vijeće Pravda i mir sastavilo je tekst pod naslovom Za reformu međunarodnog financijskog i monetarnog sustava u perspektivi /ustanovljavanja/ javne vlasti svjetske nadležnosti. Ta nota objelodanjena je 24. listopada prošle godine, uoči 6. zasjedanja šefova država skupine G20, najrazvijenijih zemalja svijeta, održanog u Cannesu 3. i 4. studenoga 2011. Ona je izrazila stav Vijeća o uzrocima krize te razmišljanja i prijedloge o izlasku iz nje. Da uzroci sadašnje krize nisu samo tehničke pogreške, nego i etička zastranjenja, to više nije upitno. Okružnica ukazuje na nevoljkost privatnog sektora da prihvati intervencije države na tržištu, dok ekonomski analitičari u svijetu otvoreno osuđuju spregu novčara, onih koji bi ih trebali nadzirati i političke vlasti. Okružnica spominje »ideologiju ekonomskog liberalizma bez pravila i nadzora«, a svjetski ekonomisti prokazuju nekažnjeno nepoštivanje zakona, falsificiranje bilanca i nuđenje svijetu trulih zajmova. I dok okružnica osuđuje prevlast individualizma, sebičnosti i utilitarne ideologije, svjetski kritičari neoliberalizma su izričitiji: na djelu * Autor priloga je stručnjak za europske integracije te član Komisije »Iustitia et pax« HBK. Tekst je objavljen u časopisu Svjetlo riječi, 81 (2012.), od 14. ožujka.

7-8/2012.

je ne samo nerazumno riskiranje (najčešće s tuđim novcem!) od strane novčara, nego i njihova pohlepa, cinizam i nestručnost, ali i nekažnjivost, za koju je odgovorna javna vlast. A kad Vijeće citira papu Benedikta XVI. i njegovu kritiku »ideologije tehnokracije« iz okružnice Ljubav u istini (br. 8), onda se valja sjetiti da već 30 godina neoliberali uljuljkavaju svijet u osjećaj nemoći. S parolom TINA (There is no alternative), oni pretendiraju da je njihova koncepcija financija, ekonomije i politike jedino »stručna«, ergojedino moguća. Danas malo tko još ne zna da su neoliberalnoj ideologiji i idolatriji tržišta vrata otvorili anglosaksonski političari, konkretno predsjednik SAD-a (od 1981. do 1989.) Ronald Reagan i britanska premijerka (1979.-1990.) Margaret Thatcher. Valja se, naime, prisjetiti ovdje Reaganova osporavanja javnog interesa i države u njegovu nastupnom govoru 1981. godine: »Nije vlada rješenje za naše probleme, ona je problem«; ili one znakovite rečenice premijerke Thatcher: »Što je to društvo? Takvo što ne postoji. Postoje jedino pojedini muškarci, žene i obitelji…« (v. smotru Women's Own, 23. rujna 1987.). Ali ono što zapanjuje jest kako je uopće bilo tko od kršćana mogao stati uz ovakve državnike?! Ili, kako to da su ovako (neo)liberalni, individualistički i asocijalni stavovi mogli pobrati uspjeha i u zemljama koje su do jučer trpjele teror kolektivističkog, komunističkog totalitarizma? Kako to da u zemljama velike kršćanske, duhovne i kulturne tradicije, kao što su Poljske i Češka, još dan-danas neoliberalna ideologija privlači i očarava mnoge? Razmišljanja Papinskog vijeća Pravda i mir polaze od cikličkog karaktera kriza i »mjehura od sapunice«, koji se pojavljuju i pucaju već pola stoljeća, a cijenu kojih plaćaju obični ljudi, radnici i štediše, te najveću - upravo najsiromašniji. Oni su ti što stradavaju zdravstveno i svednevice žive u nedostatku hrane i vode. Oni su ta milijarda pozemljara što raspolažu s manje od jednog dolara na dan. Oni su većina od onih osam milijuna naših bližnjih što godišnje umiru od zagađene vode, odnosno od onih četrdesetak milijuna koje vremenske nepogode tjeraju iz njihovih ubogih domova i sa škrte zemlje. Pa, unatoč činjenici da svijet nikada u povijesti nije bio bogatiji, razlike nikad nisu bile tako velike kao sada i nikad se nisu tako ubrzano povećavale kao posljednjih 30-ak godina, posebice u razvijenim dijelovima svijeta - u SAD-u i u Europi. Zbog toga polako nestaje srednje klase, a ta činjenica ugrožava ne samo društveni vêz, nego i volju-živjeti-zajedno.

539


Pred činjenicom financijske, trgovinske i gospodarske globalizacije, kojima ne vidi otpora ni brâne, Vijeće se odvažuje na prijedloge koje bismo prije očekivali od Ujedinjenih naroda ili od skupine država G20. Naime, Vijeće predlaže ono što smo od posljednje dvojice papa više puta čuli i što nam se činilo utopijskim - ali što s vremenom postaje ne samo jasnije nego i sve potrebnije - a to je svjetska politička vlast. Riječ je o potrebi vlasti, nadležne ne samo u stvarima mira i razoružanja, nego i ljudskih prava te upravljanja na području gospodarstva i razvoja… koja bi usklađivala politike migracija i energetike, očuvanja okoliša i sigurnosti prehrane… koja bi organizirale borbu protiv klimatskih promjena… Ukratko, koja bi štitila univerzalno opće dobro služeći mu. Imajući u vidu te potrebe, Vijeće temelji prijedlog za osnivanjem svjetske vlasti, koju naziva i »javnom« i »političkom«, a koja bi se uhvatila u koštac i sa špekulativnim financijskim i monetarnim neredom. Ovaj prijedlog Vijeća napušta dosadašnju nejasnoću papa koji su zagovarali čas svjetsko upravljanje, čas svjet-

sku vlast. Jer, upravljanje je »jednostavno horizontalno usklađivanje, bez autoriteta super partes«, dok je svjetska vlast - »shared government… sustav što, uz horizontalno usklađivanje, uspostavlja autoritet super partes«. Uz taj svoj prijedlog, Papinsko vijeće zagovara i sljedeće konkretne mjere: oporezivanje financijskih transakcija (tzv. Tobinova taksa, kako je to predložila i EU); rekapitalizaciju banaka javnim novcem, ali pod uvjetom da se ponašaju korektno i pridonose stvarnom gospodarstvu; te, na koncu, stegu i nadzor nad »skrivenom stranom« financija i zajmova. Prijedlozi Vijeća završavaju kritikom sebičnih nacionalizama i zahtjevom za nadilaženjem »međunarodnog westfalskog poretka, u kojem države osjećaju potrebu za suradnjom, ali ne koriste prilike da integriraju svoje suverenitete za zajedničko dobro narodâ«. U tom smislu, biblijska priča o Babilonskoj kuli upozorava da kulturne različitosti ne smiju biti nositeljice sebičnosti i nerazumijevanja, te da ih je moguće nadvladati u Duhu Pedesetnice, priznavajući transcendentno dostojanstvo ljudi i narodâ.

40. obljetnica dokumenta »Communio et progressio« Odbor

Hrvatske biskupske konferencije za sredstva društvenih komunikacija organizirao je u srijedu, 20. lipnja, u sjedištu HBK u Zagrebu kolokvij u povodu 40. obljetnice dokumenta »Communio et progressio«. Predsjednik Odbora, riječki nadbiskup Ivan Devčić, u pozdravu je istaknuo kako se tim skupom željelo u duhu pastoralne upute Svete Stolice o javnim glasilima analizirati stanje Crkve i medija, kao i podsjetiti na ozračje u kojem je Dokument prije 40 godina napisan. Nadbiskup Devčić zahvalio je katoličkim novinarima, istaknuvši kako su oni na neki način glas Crkve u javnosti i zato je njihova služba jako važna i odgovorna. Predavanje o dokumentu HBK »Crkva i mediji. Pastoralne smjernice« (2006.), tj. o načelu, učinjenom, te zadacima, održao je dr. Jerko Valković. Uvodno je istaknuo kako je »Communio et progressio« plod novog odnosa Crkve prema medijima, a dokument HBK uvelike se naslanja na njega. Osvrnuvši se na prisutnost Crkve u virtualnom prostoru, istaknuo je važnim pristupiti izradi web portala Katoličke Crkve u Hrvata, formirati osobe za djelovanje Crkve u medijima te obrazovati za medije na katoličkim učilištima. Govoreći o temi »Crkveni mediji u Hrvatskoj (stanje, utjecaj, perspektive)«, Ivan Miklenić ista-

540

knuo je kako su oni vjerni katoličkoj doktrini i moralu, sadržajem ističu svjedočanstvo vjere, a svojom istinitošću spašavaju ugled novinarstva u Hrvatskoj. Kao jednu od opasnosti, istaknuo je nedostatak istraživačkog novinarstva. Dr. Mirko Mataušić se u duhu »Communio et progresio« osvrnuo na »Dijalog i javno mnijenje u Crkvi«. Civilno društvo ne može živjeti bez medija, dok Crkva komunicira uglavnom putem bogoslužja i drugih oblika susretanja svojih članova. Dakle, ne komunicira bitno preko medija što je zasigurno prednost, ali je i problem, rekao je, između ostaloga. O temi »Crkva kao tema svjetovnih medija - Dijalog Crkve i svjetovnih medija?« govorio je dr. Ivica Šola, a o »Odgoju za medije« dr. Danijel Labaš, istaknuvši važnost odgoja za medije djece i mladih u vidu projekta »Djeca medija«. Dr. Božo Skoko osvrnuo se na strukturu, suradnju, osoblje i organizaciju crkvenih komunikacija, odnosno kako razvijati vlastite odnose s javnošću. Nakon predavanja uslijedila je plodna rasprava koja je ukazala na potrebu izrade medijske strategije, ponovljena je žurnost formiranja osoba za nastup u medijima, a sudionici su se složili da je takav vid okupljanja potrebno organizirati barem jednom godišnje. U ime Tiskovnog ureda Đakovačko-osječke nadbiskupije prisutna je bila Martina Kuveždanin. IKA

7-8/2012.


SOCIJALNI NAUK CRKVE U GOSPODARSKOM ŽIVOTU Silvija Migles*

O

bjavljivanje dokumenta »Za reformu međunarodnoga financijskog i monetarnog sustava u perspektivi javnog autoriteta s univerzalnom nadležnošću»1, Papinskog vijeća za pravdu i mir, prouzročilo je u svjetskoj javnosti niz reakcija za koje se načelno može reći da idu u dva smjera; bilo da se izneseni stavovi podržavaju, bilo da im se suprotstavlja.2 Oni s oprečnim stavovima naglašavaju da ukoliko Crkva već želi promovirati svoje socijalno učenje, tada treba ostati unutar moralnih smjernica, dok će ekonomske analize i definiranje konkretnih mjera prepustiti stručnjacima – ekonomistima. Ova kritika najvećim dijelom ide na račun izjave kojom se u Dokumentu, načelno govoreći, traži osuvremenjenje i preispitivanje uloge svjetske vlade koja, jedino i ukoliko će počivati na etičkim temeljima, može pridonijeti suzbijanju gospodarske krize i usmjeravanju gospodarskog razvoja prema ostvarivanju općega dobra. Na ozbiljnim je analitičarima da ocijene mogućnosti ostvarenja konkretnih prijedloga donesenih u spomenutom Dokumentu, no bez zajedničkih susreta i rasprava u smjeru traženja konkretnih rješenja, dokument Papinskog vijeća ostat će na liniji ponuđenih, ali i nerealiziranih intelektualnih vizija, koje će biti samo još jedan od dokaza da je u širokom području gospodarskog djelovanja potrebno tražiti putove uspostave ekonomsko-socijalnoga dijaloga, koji je jedini jamac nadilaženja ideološki isključivog opredmećivanja ekonomije i njezinih glavnih aktera. Tvrdnje onih kritičara koji ukazuju na nedostatnost smjernica – jer je globalno tržišno gospodarstvo toliko veliko i kompleksno da nitko zapravo ne zna kakva je stvarna situacija – zapravo samo mogu pozdraviti napore Crkve da se pokrene toliko potrebna sveopća akcija »na temelju jedne jasne vizije svih aspekata, ekonomskih, socijalnih, kulturnih i duhovnih«3, s ciljem trajnog posvješćivanja duboke vrijednosti čovjekova dostojanstva i u traženju općega dobra. Objavljivanjem ovoga Dokumenta Crkva je, s osjećajem odgovornosti, potvrdila svoju spremnost da u zajedništvu i dijalogu s drugima traži rješenja i na teoretskoj i na praktičnoj razini. Na teoretskoj razini, * Autorica priloga viši je asistent na Katedri socijalnog nauka Crkve Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

7-8/2012.

teoretskim izlaganjem socijalnog nauka Crkve koji je sastavni dio njezina identiteta, a na praktičnoj razini, pothvatima što će ih po socijalnom nauku Crkve poduzeti, napose sudjelovanjem u gospodarskom životu, jer, između ostaloga, i sama je na različite načine gospodarski čimbenik.4 Tu su, dakle, samo neka od polazišta s kojih Crkva ima pravo ulaziti u dijalog s gospodarskim životom i ekonomijom. Ne samo zbog toga što je i sama jedna od temeljnih sastavnica gospodarskog života, već prije svega po onome što je ona sama po sebi – Crkva. Nadalje, ukoliko pod gospodarstvom mislimo sve one ljudske djelatnosti koje su usmjerene ka ostvarenju globalnog ekonomskog blagostanja, odnosno, »znanost koja izučava načine organiziranog ljudskog djelovanja u području proizvodnje, razmjene i potrošnje dobara s ciljem zadovoljenja ljudskih potreba i neprestanog poboljšavanja kvalitete života«,5 tada njegova svekolika djelatnost ne može biti izdvojena od etičkih sustava vrijednosti i jakih moralno-etičkih uvjerenja. Dakako, svaki oblik moraliziranja koji ide za osporavanjem autentične autonomije gospodarskog područja i ekonomske slobode, odbacuje se. Cjelovito i istinsko razumijevanje čovjeka i sveukupne njegove ljudske stvarnosti odbacuje svaki oblik isključivosti, a Crkva će u tom zalaganju biti uzor i glavni predvodnik.

Važnost interdisciplinarnoga dijaloga Kardinal Joseph Ratzinger je 1986. godine u svom tekstu o svjetskom gospodarstvu naglasio potrebu takva razumijevanja stvarnosti koje će na jednoj strani voditi računa o maksimalnoj gospodarskoj specijaliziranosti, a na drugoj o istinskoj etici.6 Ovim tekstom intuirao je važnost dijaloga između Crkve i svjetskog gospodarstva, kao i važnost dijaloga među različitim disciplinama; dijaloga, na čiju je nužnost, kao papa Benedikt XVI., podsjetio u enciklici Caritas in veritate.7 Na taj način je u središte pozornosti stavio interdisciplinarni dijalog između socijalnog nauka Crkve i humanističko-društvenih disciplina. No, što se pod interdisciplinarnim dijalogom zapravo misli? Kako i sama riječ govori, u središtu su različiti pristupi ljudskoj stvarnosti koji u dijaloškom okviru teže ostvarenju intelektualno-egzistencijalne sinteze. Unutar akademskog diskursa, najveće pitanje koje se postavlja je pitanje »jedinstva spoznaje« (the Unity of knowledge, die Einheit des Wissens) i pitanje mogućnosti otvorenosti različitih znanstvenih

541


disciplina jednih prema drugima; a unutar jednog šireg životno-egzistencijalnog okvira čitave ljudske zajednice postavlja se pitanje praktično-mudrosnog djelovanja koje će se očitovati u živim primjerima ljudi, na interno-osobnoj i strukturalno-organizacijskoj razini. Vjernik se pritom interesira i postavlja si pitanje opravdanosti teološko-vjerskog i socijalnoetičkog pristupa u istraživanju istine, njegove racionalne valjanosti i univerzalnoga određenja8, kao i zahtjeva koji iz takvih pristupa prozlaze, a tiču se svesrdne zauzetosti oko ostvarenja općega dobra. Istančan pristup pitanju interdisciplinarnog dijaloga pridaje stoga veliku pozornost personalnoj angažiranosti, jer dijalog se jedino preko čovjeka može i ostvariti. Drugim riječima, čovjek-individua glavni je protagonist dijaloga, a na tom području Crkva i te kako ima što za ponuditi. S pozicije naglašavanja načela »subjektivnosti društva« i s pozicije ponude jedinstvene koncepcije čovjeka koju naziva »kršćanski personalizam«, crkvena i teološka stvarnost imaju odgovornost i zadaću susretati se i razvijati prijateljski dijalog s cjelokupnom ljudskom stvarnošću. Tu zastajemo nad onim što bogata crkvena tradicija zove socijalnim naukom Crkve i po kojemu Katolička Crkva izvršava evangelizacijsko poslanje na socijalnom području. U enciklici Centesimus annus Ivan Pavao II. ističe da socijalni nauk Crkve posjeduje »važnu interdisciplinarnu dimenziju. Kako bi se jedinstvena istina o čovjeku bolje utjelovila u razne društvene, ekonomske i političke kontekste u neprestanoj mijeni, takav nauk ulazi u dijalog s raznim disciplinama koje se bave čovjekom, objedinjuje u sebi njihove doprinose te im pomaže da se otvore prema širem horizontu u službi pojedine osobe, koja se spoznaje i ljubi u punini svojega poziva«.9 Benedikt XVI. pod tim vidom ukazuje na mudrosnu dimenziju socijalnog nauka Crkve koju ostvaruje kao »ljubav u istini u društvenim pitanjima« (Caritas in veritate, br. 5). Bez tog mudrosnog pristupa teško je ostvariti takvu kulturu života i djelovanja koja će biti u službi čovjeka i dobra zajednice. Potrebno je stoga još više se osobno angažirati kako bi se u plodnom dijalogu tražili autentični odgovori na kompleksna pitanja društveno-gospodarsko-političkoga života. Za vjernika, socijalni nauk Crkve postaje sredstvom tog dijaloga, a ljubav mjestom u kojem se sve multi- i pluri- disciplinarne prepreke prevladavaju i temeljnom vrijednošću koja će nositi logiku usmjeravanja ekonomskog razvoja i donošenja ekonomskih odluka. Dakako da će značajan korak biti razvijanje (interdisciplinarnog) dijaloga unutar same Crkve, napose s vjernicima laicima koji upravljaju gospodarskim životom. Na srcu nam posebno treba biti naša hrvatska stvarnost u kojoj su hrvatski gospodarstveni-

542

ci desetljećima dijelili vjeru, shvaćenu kao privatnu stvarnost, od gospodarstva i zakona koji vladaju na tržištu. Možda je i u tom ključu najvrjednije čitati dokument Papinskog vijeća za pravdu i mir o reformi međunarodnoga financijskog i monetarnog sustava. U prvom redu, da posluži kao pomoć svim vjernicima, zaređenima i laicima, oko boljeg poznavanja socijalnog nauka Crkve i kao poticaj na velikodušno zalaganje za bolje uređenje ljudskog društva. Usp. PAPINSKO VIJEĆE »PRAVDA I MIR«, Za reformu međunarodnoga financijskog sustava u perspektivi javnog autoriteta s univerzalnom nadležnošću, Zagreb, 2012. 2 Usp. Christopher BLOSSER, Towards Reforming the International Financial and Monetary Systems in the Context of Global Public Authority – a roundup of reactions (26. X. 2011.), u: http://the-american-catholic.com/2011/10/26/ towards-reforming-the-international-financial-and-monetary-systems-in-the-context-of-global-public-authority-a-roundup-of-reactions/ (06. VII. 2012.). 3 PAVAO VI., Poplorum progressio. Enciklika o razvitku naroda (26. III. 1967.), br. 13, u: Marijan VALKOVIĆ (ur.), Socijalni dokumenti Crkve. Sto godina katoličkoga socijalnog nauka. 4 Usp. Bernhard HÄRING, Kristov Zakon. Slobodni u Kristu, KS, Zagreb, 1986., 378-386. 5 Fedor ROCCO (ur.), Rječnik marketinga, Masmedia, Zagreb, 1993., 6 Usp. Joseph Cardinal RATZINGER, Church and Economy: Responsibility for the future of the world economy, u: Communio, 13 (1986.) 3, 199-204. 7 Usp. BENEDIKT XVI., Caritas in veritate – Ljubav u istini. Enciklika o cjelovitome ljudskom razvoju (29. VI. 2009.), KS, Zagreb, 2009. 8 Usp. PAPINSKO VIJEĆE »IUSTITIA ET PAX«, Kompendij socijalnog nauka Crkve, KS, Zagreb, 2005., br. 75. 9 IVAN PAVAO II., Centesimus annus – Stota godina. Enciklika prigodom stote godišnjice »Rerum novarum« (1. V. 1991.), KS, Zagreb, 1991., br. 59. 1

Donacija hrane za Caritas Caritas Đakovačko-osječke nadbiskupije zapri-

mio je 10. srpnja pismenu obavijest da će mu i ove godine biti dodijeljena vrijedna donacija hrane iz robnih zaliha Vlade Republike Hrvatske. Ove godine riječ je o količini hrane od cca 16.500 kg, koja će se dodijeliti osječkom Caritasu i Caritasu Vukovarskog dekanata. »I ovaj puta izražavamo veliku zahvalnost Vladi te Caritasu župe Sv. Antuna Padovanskog iz Zagreba koji je donaciju primio i raspodijelio tako da je obuhvaćen čitav teritorij Republike Hrvatske, odnosno 11 nad/biskupijskih Caritasa, 3 župna Caritasa, 1 Merhamet te ‘Dobrotvorno društvo’ Srpske Pravoslavne Crkve« – istaknuo je ravnatelj Rebić. Martina Kuveždanin 7-8/2012.


KORUPCIJA KAO TEŠKO MORALNO PITANJE DANAŠNJEG ČOVJEKA Stjepan Hmura* Podmitljivo društvo je ono društvo u kojem ljudi više ne znaju obnašati svoju slobodu. To je društvo čije sve poruke postaju nečujne. (N. Machiavelli)

G

radum esse ad agnitionem rerum ipsa primum dubio opservasse. Aristotel je smatrao da je prvi stupanj u spoznaji stvari promatranje njihovih sumnjivih strana. Stoga ćemo i mi u svojoj spoznaji pokušati rabiti tu antiknu, ali i univerzalnu postavku metode koja nastoji biti znanstvenom, ne bismo li tako rasvijetlili pojavu i pojam korupcije, i to u onim njezinim skrivenostima i pojavnostima glede čijeg nam predznaka, uzroka i posljedica svakodnevnica, nažalost, ne nudi istoznačnost. Organizirani kriminal, kao jedna globalna kriminalna aktivnost, uzrok je mnogim glavoboljama od kojih pate današnje nacionalne, ali i internacionalne zajednice. Osim što izravno ugrožava ostvarivanje načela vladavine prava, organiziranim kriminalom ili, bolje rečeno, njegovim pojavnim oblicima, dakle posredstvom pranja novca i korupcije, zapravo se utječe na odluke u gospodarstvu i politici, pa i šire. Jedna od osnovnih metoda organiziranog kriminala jest korupcija, koja predstavlja kršenje i moralne i pravne (kazneno pravne) norme. Naime, riječ je o svojevrsnoj sporazumnoj operaciji u kojoj se, u biti, sve svodi na službeničko poduzimanje nedopuštenih oblika utjecaja, i to poradi ostvarivanja određene materijalne koristi. Cilj je korupcije ostvariti neka prava i /ili interese za koje određena osoba nema zakonskih mogućnosti, ili ih ima, ali se ista privilegira u odnosu na ostale osobe s jednakim zakonskim mogućnostima. Pojavni oblici korupcije vrlo su različiti: od podmićivanja bolničkog osoblja radi dobivanja ležaja u bolnici ili davanja »kuverte« liječniku radi boljeg tretiranja i brige prema pacijentu, preko plaćanja ispita na fakultetima, sve do sofisticiranih situacija, sukoba interesa iza kojih stoje ugledni političari neke države. Tzv. crnu korupciju lako je prepoznati, to su, dakle, sve one situacije u praksi koje nedvojbeno go* Autor priloga je diplomirani pravnik, zaposlen u Hrvatskim cestama, a trenutno završava poslijediplomski studij iz kaznenog prava.

7-8/2012.

vore o nekom korektivnom postupanju, primjerice,. državnog službenika. Pandan crnoj je bijela korupcija, koja je na granici sa svakodnevnim znacima pažnje i zahvalnosti i koja zbog svoje male vrijednosti ne zaslužuje prijekor u kaznenopravnom smislu (koji se primjenjuje u svrhu zaštite društva samo kao ultima ratio). Međutim, teži je problem prepoznati tzv. sivu korupciju, budući između javnosti i službenika nema suglasnosti o tome radi li se uopće o korupciji.

1. Tri priče o korupciji 1.1. Prva priča: o tzv. individualnoj korupciji (moralna degeneracija ili imperativ svakodnevice?) H.R (52), sveučilišni profesor i ugledni član akademske zajednice, ovoga je puta uistinu bio u ozbiljnoj dvojbi. Znao je, što god da učini, neće dobro završiti - i svako je traženje srednjega rješenja za problem koji ga je danima mučio završavalo bez rezultata. Nesklon rješenjima koja predstavljaju izbor između dva zla, H.R je nastojao pronaći alternativu. Uvijek je tvrdio da kod načela ne smije biti iznimaka, barem kada se radi o moralnim dvojbama. Stoga je i dalje uporno tražio najprihvatljivije rješenje dvojbe u kojoj se našao, vrteći istodobno u glavi film o događajima koji su njegovu savjest stavili na tako tešku kušnju. S obzirom na svoj društveni položaj, H.R. je bezbroj puta bio u situacijama da netko od njega zahtijeva postupanje koje nije u skladu s njegovim uvjerenjima: od blago instruktivnih napomena »svi smo mi u krajnjoj liniji pod kožom isti i da su quid pro quo postupci jedina mogućnost u životu, nezamisliva bez uzajamnosti«, preko čestih podsjećanja starih znanaca da »ruka ruku mije«, sve do otvorenih i ničim prikrivenih ponuda da bi koja »tisuća maraka pomogla u obnavljanju garderobe ili voznog parka jedne tako društveno važne osobe«. Pa ipak, etičke dvojbe nije bilo, i u onome što bi za nekog drugog predstavljalo kušnju, on je nalazio potvrdu ljudske slabosti i svoga uvjerenja koje takvo što niti izbliza nije moglo pokolebati. Sve te, iz motrišta većine drugih ljudi, sitne neizbježnosti koje život na pragu novoga tisućljeća i bilo kakvu socijalnu komunikaciju čine mogućima, za njega su predstavljale trivijalnosti kojima se nije htio zamarati. I tako, sve donedavno, do događaja koji je u potpunosti promijenio njegov život. Njegova supruga I.R. (48) godinama je patila od srčanih tegoba. Tada je odlučio svoju suprugu odvesti liječniku. Nakon obavljenih pretraga liječnici su ustanovili o čemu se radi – I.R. su zbog zakrečenosti

543


krvnih žila i preopterećenosti srčanog mišića, prijeko i hitno potrebni srčani zalisci koje treba operativno ugraditi. Problem je jedino u tome što su zalihe srčanih zalistaka u hrvatskim bolnicama na izmaku pa bi ih trebalo naručiti iz SAD-a. Prijatelj se ponudio da je voljan pozajmiti novca koliko god bude trebalo, ali na zahtjev H.R. da ga osobno poveže s kardiokirurgom, B.P je kratko odgovorio da to, nažalost, nije moguće jer taj liječnik ne kontaktira s trećim osobama i u čitavoj stvari želi ostati anoniman. Sve je postalo jasnije kada mu se prijatelj, u nizu tema o hrvatskom zdravstvu, dotaknuo i pitanja dostave srčanih zalistaka, pohvalivši se činjenicom da je njegova bolnica jedina u Hrvatskoj s tako značajnim zalihama srčanih zalistaka, pristiglih prije šest mjeseci iz SAD-a, a kojih bi, prema njegovoj procjeni, trebalo biti dovoljno za sljedećih godinu dana. Očito je, dakle, da je željena roba čitavo vrijeme bila u pričuvi, ali je taktiziranje tuđim očajem nekome očito odgovaralo. Korupcija je nastavila žetvu. To je bio naš posljednji razgovor. H.R. je najvjerojatnije pristao na ponudu jer su I.R. srčani zalisci ugrađeni u roku od 2 dana. Ona se, navodno, sada osjeća bolje. Kako se on osjeća, mogu samo nagađati, ali svojim izgledom i nastupom on više nije ni sjena čovjeka kojeg sam poznavao. U kratkotrajnim nijemim susretima osjećam čovjeka koji nije izdržao kušnju i koji se slomio pred bremenom žrvnja koji nikoga ne štedi i nakon kojeg ništa nije kao prije. Žrvnja korupcije. Zvuči li ova priča poznato? Vjerujem da bi sličnu mogli ispričati mnogi, ali u prvom licu. To je korupcija, koja se kao dnevna tema prepričava u tramvaju, na tržnici, u restoranu. Korupcija običnih, tzv. »malih« ljudi koji svoj život žive daleko od politike, estrade, sporta i svih onih pozornica koje bi njihova imena povezana s operacijom korupcije odredila na naslovnicama najprodavanijeg tiska. Ovako, korupcija tih ljudi koji se jedino inicijalima mogu naći u redovima dnevnog tiska, negdje na sredini novina, na stranicama koje se obično preskaču ako nema vijesti o teškim krvnim deliktima ili prijevarama stoljeća, ostaje daleko od publiciteta. Za sudionike u procesu to je svakako bolje jer publicitet može samo nanijeti štetu. To je dobro i za korupciju jer i nadalje ostaje temom za koju svi znaju da postoji, ali nitko ne zna točno gdje i u kojem obliku. Individualna korupcija svakodnevnice u negativnoj je korelaciji s publicitetom i time dobiva na otpornosti i dugovječnosti. Jer, ne zaboravimo: korupcija znači smrt transparentnosti, a publicitet je objava smrti korupciji.

1.2. Druga priča: o tzv. sistemskoj korupciji (zloporaba kao matematika moćnih) Sve je, kao i obično, započelo naoko beznačajnom epizodom. Provaljeno je u demokratski predizborni

544

stožer u stambenoj četvrti Watergate u svibnju 1972. godine. SAD su tih dana predsjednikovanja Richarda Nixona, najkontroverznijeg čovjeka na čelu prve sile svijeta, potresale vijesti o krizi predsjedništva, zloporabama moći i o jednom od najvećih političkih skandala u američkoj povijesti. Članovi Komiteta republikanske stranke za ponovni izbor predsjednika, prigodom spomenute su provale postavili prislušne uređaje u demokratskom predizbornom stožeru. Taj događaj, za koji nikada nije utvrđeno je li zamišljen od strane predsjednika SAD-a i republikanskog kandidata na izborima, ali za koji je nedvosmisleno utvrđeno da je kasnije uživao njegovu potpunu potporu, pokrenuo je niz istraga pred specijalnim istražiteljstvom, Velikom porotom i posebnom senatskom komisijom, koje su rezultirale nizom dokaza o zloporabi ovlaštenja i dužnosti predsjednika SAD-a te brojnim postupcima Nixona osobno i njegove administracije, u pogledu kojih nema sumnje da se radi o posebnom pojavnom obliku korupcije – sistemskoj korupciji. Premda u istrazi nije ponuđen nijedan siguran dokaz da je Nixon naredio provalu svojim suradnicima niti da je uopće za nju prethodno znao, prvi znaci sistemske korupcije u njegovim postupcima nakon otvaranja istrage očitovali su se u sustavnim pokušajima osujećenja tijeka istrage i osobito oko pitanja podrijetla sredstava plaćenih votergejtskim provalnicima. On je uzastopno odbijao odazvati se pozivu na svjedočenje, zahtijevao je da tužitelji obzirno postupaju s njegovim suradnicima, a otpustio je i specijalnog istražitelja Archibalda Coxa koji je od njega zahtijevao da preda vrpce s razgovorima vođenim u Bijeloj kući. Nixon je, nadalje, inzistirao na uništenju dijela dokaznog materijala koji je bio kompromitirajući za njega, što je u istrazi ustanovljeno preslušavanjem vrpci o razgovorima vođenim između Nixona i njegovih suradnika te Nixona s tužiteljima. Zloporaba ovlaštenja i političke moći u najkonkretnijem je obliku očitovana u isplati gotovo 450.000 USD optuženima za provalu u zamjenu za njihovu šutnju. Novac je prikupljen od dobrovoljnih priloga za predsjedničku kampanju. Na konačnoj listi od preko 240 pojedinačnih prijestupa, od kojih mnogi predstavljaju korupciju u konvencionalnom smislu, uključujući i različite pojavne oblike zloporabe položaja i ovlaštenja (npr. neprimjeren utjecaj na tužiteljstvo radi obustave postupka protiv tvrtke koja se ogriješila o antimonopolističke zakone), istražitelji su utvrdili osnovanost razloga za opoziv predsjednika SAD-a, zbog nezakonitog postupanja i, premda to nije izričito navedeno, politike poticanja sistemske korupcije. Na kraju istrage Komitet je glasao da preporučuje impeachment predsjednika zbog njegova vladanja u aferi Watergate i za umiješanost u tri aktivnosti koje nisu bile u svezi s tom aferom. 7-8/2012.


Nixona se teretilo da je koristeći se izvršnom vlasti osobno ili preko svojih podčinjenih i agenata sudjelovao u odgađanju, usporavanju i otežavanju istrage o votergejtskoj pljački i da je zataškavao, prikrivao i štitio odgovorne, te da je kao predsjednik više puta zaredom zloporabio ustavna prava građana i oštetio primjerenost i pravilan rad pravosuđa. Također, teretilo ga se zbog namjerne neposlušnosti glede Komitetovih poziva na saslušanje zbog vrpci i dokumenata. Druga dva članka, koji govore o tajnom bombardiranju Kambodže te Nixonovu porezu i osobnim primanjima, Komitet nije usvojio. Richard Nixon podnio je neopozivu ostavku na mjesto predsjednika SAD-a 8. kolovoza 1974. godine i predao je državnom tajniku Henryju Kissingeru. Dan kasnije, službenim uvođenjem u dužnost novog predsjednika Forda okončana je najveća predsjednička kriza u povijesti SAD-a, koja je ukazala na niz činjenica o sistemskoj korupciji Nixonove administracije i njega osobno. Sistemska korupcija proizvod je osobitosti određenog sustava koji u cilju svoga održanja ili drugih egzistencijalnih razloga ne bira metode i sredstva autonomnog funkcioniranja. Jednadžba sistemske korupcije glasi: K = M+D-O, što znači KORUPCIJA = MONOPOL + DISKRECIJA – ODGOVORNOST.

1.3. Treća priča: o tzv. posrednoj korupciji (zloporaba politike ili politika zloporabe?) Petorica američkih senatora Dennis DeConcini (Arizona), Alan Cranston (Kalifornija), John Glenn (Ohio), Donald Riegle (Michigan) i John McCain (Arizona), čiji je politički nastup u korist Charlesa Keatinga, predsjednika štedno–kreditnoga poduzeća Linkoln iz San Franciska i jednog od značajnijih financijera njihovih političkih kampanja, izazvao značajnu medijsku pozornost u SAD-u i doveo do pokretanja istrage protiv navedenih pred posebnim senatskim Odborom za etička pitanja, sudionici su jednog od većih korupcijskih skandala u politici, poznatijeg pod nazivom »The Keating Five« (Keatingova petorka). Premda nikada ranije petorica senatora nisu dijelila zajedničke političke nastupe i s obzirom da čak nisu niti politički istomišljenici (četvorica su demokrati, a McCain republikanac), njihovo zauzimanje u upravnom postupku protiv Charles Keatinga i neprimjeren pritisak na voditelje te istrage, koji je u sebi sadržavao brojne elemente posredne korupcije, u svakom je slučaju predstavljao zajednički nastup »petorke« koja, i to je vrlo vjerojatno, više nikada neće politički nastupati zajedno. U čemu je, dakle, bila korupcija spomenute »petorke«, nedopušteni utjecaj oko čije opravdanosti ne postoji konsenzus ne samo među javnim mnijenjem već i u redovima sociologa, politologa i pravnika? I dok je za neke nji7-8/2012.

hov postupak »neprimjerena demonstracija političke moći radi postizanja nedopuštenih probitaka«, za druge je to »samo politika«, u kojoj je ionako – sve dopušteno.

2. Simboli pravde Vizualni identitet ima važnu ulogu u svakodnevnom životu, a razvojem interneta i na mnogobrojnim pravnim stranicama pojavljuju se različiti simboli pravde, a i već postojeće slike i kipovi puno su nam pristupačniji. Simbolično, pravda se najčešće predstavlja kao žena s povezom preko očiju, koja u jednoj ruci drži vagu, a u drugoj mač (kip pravde na londonskom Old Baileyju ima samo mač i vagu, odnosno nema povez preko očiju). Obično smatramo da je to slika Iusticije, rimske božice pravde. Mi ćemo, pak, pokušati malo istražiti je li to baš tako. Ono što odmah budi sumnju jest povez oko očiju dodan simbolu pravde tek negdje u 16. stoljeću - budući da se u antici smatralo da pravda ima bistro oko. U početku je taj povez imao više sarkastično značenje, jer je predstavljao kritiku na pristranost sudova, kao i na zatvaranje očiju pred nepravdom, no danas većina ljudi povez oko očiju pravde smatra simbolom nepristranosti i pravednosti, povezujući ga s rimskom božicom Iusticijom. Rimska božica pravde Iusticija (lat. Pravda, pravičnost) prikazivana je kao žena golih grudi koja u desnoj ruci drži mač, a u lijevoj vagu, i nije imala povez oko očiju. Vaga, kao simbol, označava potrebu pravde da točno odmjeri snagu svih okolnosti koje govore u prilog jednoj, odnosno drugoj strani, dok je mač simbol moći razuma i pravde, koji se može okrenuti za, odnosno protiv bilo koje strane. Osim toga, mač simbolizira i moć da se pravda provede, makar i prisilno. Rimljani su imali jednu božicu pravde, no u starogrčkoj mitologiji navode se dvije boginje, i to Temida i Dika. U klasičnim grčkim prikazima Temida je bila boginja božanskog zakona, mudrosti i interpretator bogova te nije imala povez oko očiju niti je držala mač. Suci su često bili znani kao themistopoloi, odnosno »Temidine sluge«. Po nekim pričama, ona je bila kći Urana (koji označava Nebo) i Gee (Zemlje), a sa Zeusom je imala šestero djece: tri Mojre i tri Hore. Jedna od Hora, boginja pravednosti i prava – Dika, zajedno je s Temidom stajala pored Zeusa kada je on u nečemu presuđivao. Prisutnost njih dvije bila je izraz spoznaje da su zakoniti poredak i pravednost često dvije različite stvari, ali da one u pravednoj presudi moraju biti prisutne. Dika je prikazivana kako nosi vagu, a njezina suprotnost je Adika, te u starogrčkim dramama možemo naići na prizore borbi između Dike i Adike, u kojima je Dika prikazivana kao lijepa boginja koja jednom

545


rukom davi Adiku, a u ruci drži štap kojim je tuče. Boginju pravde nalazimo i u egipatskoj mitologiji, u kojoj božica Ma´at zauzima istaknuto mjesto. Naime, ona predstavlja ideal prava, ravnoteže, božanskog i fizičkog reda, zakona i istine. Drevni Egipćani riječ Ma´at rabe u njezinu moralnom i fizičkom smislu, pa tako ona označava pravdu, istinu, ispravnost, pouzdanost, red, zakon. Ma´at je prikazivana kao žena koja sjedi ili stoji, držeći u jednoj ruci žezlo, a u drugoj ankh. Simbol božice Ma´at je nojevo pero koje je privezano trakom za njezinu glavu, a ponekad je prikazana i kao žena za čije ruke su pričvršćena krila. Drugi njezin simbol je kamena platforma, odnosno temelj, koji predstavlja čvrstu bazu na kojoj je sazdan poredak. Prema tome, božica Ma´at personifikacija je moralnog i fizičkog zakona, reda i istine, pa ima i značajnu ulogu u zagrobnom svijetu. Naime, ona je pomagala Ozirisu u suđenju mrtvima, prilikom vaganja njihovih srca. Prema egipatskom vjerovanju, nakon smrti svaka je duša prolazila suđenje na kojem je. tražeći put u vječnost, davala svoje srce na vaganje. S jedne strane vage bilo je njezino srce ( kao simbol duše, sa svim grijesima i propustima, ali i dobrim djelima), a s druge strane je Ma´at stavljala pero. Ako bi srce prevagnulo, osoba nije bila dobra, odnosno nije postigla ravnotežu, stoga će njezinu dušu pojesti Am - mit. No ako je vaga ostajala u ravnoteži, što je značilo da je osoba bila časna za života, onda bi je Oziris puštao u vječnost. Ma´at je, prema tome, ne samo čuvarica pravde, nego i oznaka moralnog i fizičkog zakona, reda i istine. Titularni naziv za faraona u drevnom Egiptu je – Ankh em Ma´at (život u istini) ne označava samo apstraktni princip istinitosti, već i svijet koji nastaje u skladu s Ma´at, kao i život koji je usklađen s pravilima Ma´at. Sa sigurnošću nije utvrđeno dolazi li simbol vage iz egipatske mitologije, no svakako intrigira činjenica da je vaga ostala najčešći simbol pravde i donošenja odluka nakon što se situacija dobro utvrdi i poslušaju argumenti i jedne i druge strane. Kasnije je simbol pravde dobio i mač kao oznaku snage da se pravedna odluka i provede, dok je povez oko očiju relativno novijeg datuma i do dana današnjeg izaziva prilično dvojbi i diskusija, pa i u svakodnevnom životu.

3. Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK) Jedna od temeljnih pretpostavki učinkovitog suprotstavljanja korupciji jest postojanje posebnog tijela specijaliziranog za koordinaciju aktivnosti različitih segmenata društva u borbi protiv korupcije. Iluzorno bi bilo očekivati da takvo jedno specijalizirano tijelo, ma kakvim nadležnostima raspolagalo, samo riješi problem korupcije u nekom društvu. Stoga bi

546

njegova uloga u prvom redu trebala biti koordinativna, u smislu objedinjavanja i optimalizacije svih antikorupcijskih elemenata koji postoje u određenoj državi. Najvažnija su tri aspekta borbe protiv korupcije. To su: represija, prevencija i edukacija. Prenaglašavanje bilo koje od tih komponenata, uz istodobno zanemarivanje ostalih dviju, neće dovesti do pozitivnih rezultata u borbi protiv korupcije. Stoga je koordinativna i objedinjavajuća uloga specijaliziranih tijela u borbi protiv korupcije od iznimnog značaja jer ona, po svim priznatim međunarodnopravnim standardima, optimalizira sve tri navedene komponente. Obvezu ustanovljenja specijaliziranog tijela za borbu protiv korupcije Hrvatska je preuzela ratificiranjem Kaznenopravne konvencije o korupciji Vijeća Europe. Članak 20. Konvencije predviđa da su države potpisnice obvezne osnovati posebna tijela za borbu protiv korupcije, s obvezom da im osiguraju nezavisnost u djelovanju, sukladno temeljnim načelima ustavnog i općepravnog poretka, a s utvrđenim preventivnim i represivnim djelovanjem, čije je financiranje država dužna osigurati i provoditi. Prema članku 29. Konvencije, državama članicama propisana je obveza utemeljenja jednog središnjeg tijela koje obavlja poslove međunarodne pravne pomoći u vezi s korupcijskim predmetima. Konvencija Vijeća Europe, međutim, jedini međunarodnopravni instrument koji predviđa osnivanje specijaliziranih tijela za borbu protiv korupcije i ostali instrumenti Međunarodne zajednice i relevantne inicijative i programi, koji se bave korupcijom, kao što su Inicijativa za suzbijanje korupcije Pakta o stabilnosti, preporuke Vijeća Europe, zaključci konferencija Vijeća Europe u vezi specijaliziranih službi u borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala, nedavno potpisana Konvencija UN protiv transnacionalnog organiziranog kriminala, s dva dodatna protokola protiv krijumčarenja i trgovine ljudima, zatim Program i Konvencija organizacije za gospodarsku suradnju i razvitak (OECD), kao i Konvencija Vijeća Europe o pranju, traganju, privremenom oduzimanju i oduzimanju prihoda stečenog kaznenim djelom, obvezuju na djelovanje u suzbijanju korupcije putem fizičkih i pravnih osoba i uspostavljanjem specijaliziranih jedinica za učinkovito istraživanje, progon i suđenje i slučajevima korupcije. Tako se preporučuje osnivanje multidisciplinarnih nacionalnih institucija u borbi protiv korupcije i organiziranog kriminaliteta.

4. Korupcijska kaznena djela Pod korupcijskim kaznenim djelima podrazumijevamo: kazneno djelo zloporabe obavljanja dužnosti državne vlasti (čl. 338.KZ), protuzakonito posredo7-8/2012.


vanje (čl. 343. KZ), primanje mita (čl. 347. KZ) i davanje mita (čl. 348. KZ).

4.1. Primanje mita Primanje mita (čl. 347. KZ) je pravo i opće službeničko kazneno djelo jer je nepodmitljivost neizostavni element službene dužnosti. Kaznena djela protiv službene dužnosti čine službene osobe povredom svojih posebnih dužnosti i ovlasti, i upravo ta povreda službene dužnosti čini bitnu oznaku ovih djela. Kod ovih kaznenih djela težište je na posebnoj biti njihova neprava, kao povredi zakonitog obavljanja službenih poslova, a ne na samom svojstvu službene osobe. Prvi trag korupcije dovoljan je da se konstituira kazneno djelo, tj. da počne kaznenopravna intervencija, i nalazi se već u spremnosti službene ili odgovorne osobe da primi mito. Službena ili odgovorna osoba koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi da u granicama svog ovlaštenja obavi službenu ili drugu radnju koju ne bi smjela obaviti, ili da ne obavi službenu ili drugu radnju koju bi morala obaviti, kažnjava se u smislu odredbe članka 347. st.1.KZ Bit neprava ovdje je u spremnosti počinitelja da za nagradu nezakonito postupa, pri čemu je nevažno je li došlo do poduzimanja radnje za koju je primljeno mito, jer ta spremnost podmitljivosti dovoljno je društveno opasna da ugrozi sve zaštićene vrijednosti. Budući da podmićivanje predstavlja određeni sporazum, to je za ta djela potrebno utvrditi sadržaj tog sporazuma, odnosno zahtjeva od strane službene ili odgovorne osobe kojoj se mito daje, s ciljem razgraničenja o kakvu se podmićivanju radi – običnom ili pravom. Radnja počinjenja sastoji se od zahtijevanja dara ili kakve druge koristi primanja dara ili kakve druge koristi te od primanja obećanja dara ili kakve druge koristi. Počinitelj djela je službena osoba ili odgovorna osoba koja u granicama svoje ovlasti obavlja službenu ili drugu radnju koju ne bi smjela obavljati ili ne obavlja službenu ili drugu radnju koju bi morala obavljati. Dar je svaka stvar, tjelesna ili netjelesna, pri čemu stvar može biti i buduća. Svaka korist koja ne ulazi u pojam dara ne mora biti i materijalna, je to može biti bilo koja ostvarena stvarna korist, npr., dobivanje povoljnijeg kredita, boljeg radnog mjesta i dr. u zamjenu za obavljeni, odnosno za neobavljeni posao. Počinitelj ovog djela može djelovati i preko posrednika, koji je onda pomagač u počinjenju tog djela. Kako je navedeno, za postojanje djela nije važno je li poduzeta radnja za koju je mito dano. U slučaju primanja mita ili primanja obećanja mita, osoba koja je dala mito ili obećala mito odgovarat će kao počinitelj djela davanja mita (čl. 348. KZ). Kod ovog djela mora i na jednoj ina drugoj strani postojati svijest o vezi mita i tražene radnje, odnosno svijest o činidbi i protučinidbi. Korist se može zahtijevati za sebe ili 7-8/2012.

drugoga, pri čemu je za postojanja ovog kaznenog djela nevažna visina mita. Službena ili odgovorna osoba kažnjava se prema čl. 347.st.2. KZ, a davatelj mita prema odredbi članka 348. KZ.

4. 2. Davanje mita Antipod kaznenom djelu primanja mita jest kazneno djelo davanja mita (čl. 348. KZ). Počinitelj kaznenog djela može biti svaka osoba. Prvi oblik kaznenog djela čini osoba koja službenoj ili odgovornoj osobi učini ili obeća dar ili kakvu drugu korist da u granicama svojeg ovlaštenja obavi službenu ili drugu radnju koju ne bi smjela obaviti ili da ne obavi službenu ili drugu radnju koju bi morala obaviti, te osoba koja posreduje pri ovakvu podmićivanju službene ili odgovorne osobe. Takvo djelo nazivamo pravim aktivnim podmićivanjem. Kazneno djelo dovršeno je samim obećavanjem ili davanjem poklona u vezi s obavljanjem nezakonite radnje ili neizvršenjem zakonite službene ili druge radnje. Nije potrebno da primatelj nagrade u vezi s time nešto učini ili propusti učiniti. Drugi oblik kaznenog djela je nepravo aktivno podmićivanje. Čini ga osoba koja posreduje pri podmićivanju službene ili odgovorne osobe obećavajući dar ili kakvu drugu korist ako u granicama svojeg ovlaštenja obavi službenu ili drugu radnju kojom bi se osujetilo obavljanje službene, ili pak drugu radnju koju ne bi smjela obaviti. Potrebno je naglasiti da će se počinitelj ovih oblika kaznenog djela, koji je dao mito na zahtjev službene ili odgovorne osobe i koji prijavi kazneno djelo prije njegova otkrivanja ili prije spoznaje da je djelo otkriveno, osloboditi kazne. Nagrada koju je počinitelj dao službenoj ili odgovornoj osobi u tom će se slučaju vratiti. Kod davanja mita putem posrednika nije potrebno da davatelj mita zna ime osobe kojoj se daje ili obećava davanje dara ili druge koristi. Dovoljno je da je pobliže određen krug osoba, službenih ili odgovornih, kojima se treba dati dar ili druga korist, a koje će obaviti radnju u krugu svojih službenih ovlasti. Ovo djelo, kao i djelo primanja mita, može se počiniti samo izravnim dolusom (dolus directus). Djelo posredovanja u davanju mita predstavlja u biti pomaganje počinitelju djela aktivnog podmićivanja, čije se djelo tretira kao samostalno djelo.

Zaključak Korupcija je oduvijek i svuda u svijetu prisutna i stoga je razumljiva briga oko toga kako je iskorijeniti, ako je to uopće moguće. Ona izravno utječe na sposobnost i stabilnost države, te postaje ključna prijetnja pravnoj državi zahvaćajući sve bitne dijelove sustava i time dovodi do nepovjerenja u državu i pravdu, u nepristranost službi, nagrizajući državni demokratski sustav. Nanosi štetu ne samo u politi-

547


ci, upravi, privredi, već i ekonomiji, jer dovodi do izopačavanja slobodnog tržišta i do konfuzije u odvijanju gospodarskih djelatnosti u cjelini te tako do ugrožavanja etičke osnove i vrijednosti zajednice. Budući da je riječ o jednoj od dominantnih tema međunarodnih kaznenopravnih rasprava, mnoge su države donijele posebne zakone u vezi korupcije, ugrađujući ponajprije preventivne, a zatim i represivne mjere za njeno suzbijanje. Tako se i u našem pravnom sustavu ističe potreba posebne pozornosti spram unutarnje organizacije ustanova, u smislu prevencije i nadzora kad su u pitanju službe koje su zbog prirode posla posebno izložene korupciji. U odnosu na počinitelje drugih kaznenih djela, npr. razbojnike, ubojice, silovatelje i dr., počinitelji korupcijskih kaznenih djela ne nailaze na neku veću osudu javnosti, čak ih se smatra »sposobnim« ljudima koji se znaju »pobrinuti« za sebe. Takav stav javnosti rezultat je činjenice da zbog niskog životnog standarda slabe moralne vrijednosti i solidarnost među ljudima, a što dovodi i do gubitka povjerenja u vlastitu državu i okretanja samome sebi. Kritične točke korupcije u Republici Hrvatskoj su javna nabava, financiranje političkih stranaka, sukob interesa državnih dužnosnika, zdravstvo, lokalna administracija i pravosuđe. Teško je otkriti koliko je zapravo korupcija prisutna u našem društvu. Po-

najprije zato što se radi o tajnim kaznenim djelima koja se čine najčešće bez svjedoka, a kada se i otkriju, teško ih je dokazati. Stoga bi se dalo zaključiti da je tamna brojka korupcijskih kaznenih djela velika. Drugim riječima, za korupciju svi znaju, ali mnogi ne znaju točno kako izgleda, a upravo u tome leži njezina iznimna širina zone rizika, jer ne samo da nije točno da korupcija nema žrtava, nego je zapravo cijelo društvo jedna velika žrtva. Literatura: – Bačić, Franjo, Korupcija i antikorupcijsko kazneno pravo, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, Zagreb, 2 (2000.) – Bačić, Franjo i Pavlović Šime, Komentar kaznenog zakona, Organizator, Zagreb, 2004. – Derenčinović, Davor, Mit (o) korupciji, Nocci, Zagreb, 2001. – Horvatić, Željko, Novo hrvatsko kazneno pravo, Organizator, Zagreb, 1977. – Krapac, Davor, Zakon o kaznenom postupku i drugi izvori hrvatskog postupovnog prava,Narodne novine, Zagreb, 2002. – Novoselec, Petar (ur.), Posebni dio kaznenog prava, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. – Pavišić, Berislav i Veić, Petar, Komentar Kaznenog zakona, Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb, 1999. – Kazneni zakon, Narodne novine, broj: 110/1997; 27/1998; 129/2000; 51/2001;111/2003; 105/2004; 84/2005; 71/2006; 110/2007.

Pastoralni kolokvij franjevaca konventualaca U samostanu Svetoga Duha u Zagrebu Hrvatska

provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca organizirala je 26. i 27. lipnja drugi pastoralni kolokvij na temu »Posvećena i kućna Crkva. Odnos međusobnog pomaganja, podržavanja, suradnje i izgradnje«. Na kolokviju je sudjelovalo petnaest franjevaca, a bio je namijenjen svećenicima te redovničke zajednice s pastoralnim dekretom. Uz franjevce, na kolokvij su pozvane i same obitelji jer se željelo čuti i njihov glas te očekivanja od Crkve i franjevaca. Sve je pozdravio provincijal fra Ljudevit Maračić, a potom riječ prepustio fra Žarku Reloti, moderatoru kolokvija. Prvo izlaganje održao je prof. dr. Ivica Bodrožić na temu »Obiteljske kreposti prema svjedočanstvu prve Crkve«. Stavivši svoje izlaganje u vremenski okvir do 150. g po Kristu, opisao je odnos rimskog društva prema obitelji te naveo primjere kršćanskog poimanja obitelji iz poslanica sv. Pavla i drugih onovremenih kršćanskih pisaca. »Što Crkva ima danas poručiti obiteljima« bila je tema izlaganja prof. dr. Milana Šimunovića, u kojem je iznio deset prijedloga kojima bi se moglo pomoći obiteljima danas.

548

U poslijepodnevnom radu prof. dr. Ivica Pažin održao je predavanje »Nužnost bolje i primjerenije pastoralne skrbi za obitelj«. Istaknuo je potrebu za »pastoralom askeze« te kako roditelje treba poučavati i pomagati u njihovoj katehetskoj zadaći. Povjerenik za obiteljski pastoral Sisačke biskupije fra Nikola Jureta, OFMConv, održao je predavanje »Iskustva rada s obiteljima jednog povjerenika za obiteljski pastoral«, u kojem je opisao svoja dosadašnja iskustva u toj službi. Drugog dana kolokvija izlaganje »Crkvene strukture i obiteljski pastoral« imao je dr. Tomislav Markić. Istaknuo je dosadašnje uspjehe različitih ureda za pastoral obitelji pri Zagrebačkoj nadbiskupiji i Hrvatskoj biskupskoj konferenciji te problem nedostatka personala u tim uredima, čime se smanjuje i njihova aktivnost. U završnom dijelu programa svjedočanstva o korisnosti njihove povezanosti sa svećenicima za stabilnost braka i za vjerski rast obitelji iznijeli su bračni parovi Neda i Nadomir Križanović iz Splita te Ivana i Boris Bjelić. Kolokvij je završio usvajanjem zajedničke izjave, misnim slavljem i zajedničkim objedom. IKA

7-8/2012.


DRUŠTVO I PROBLEMI MLADIH Viktor Palić*, Miljenko Brekalo**

lacijom postići uspješnost odgoja djece u obitelji i njena puna organizacija i afirmacija.

Za mlade čije je ponašanje suprotno sustavu za-

Tu je i druga ustavna proklamacija: da država štiti materinstvo, djecu i mladež, te stvara socijalne, kulturne, odgojne, materijalne i druge uvjete kojima se promiče ostvarenje prava na dostojan život (Ustav, čl. 62). Mladi za sebe žele jednake uvjete, jednaku šansu za sve što žele postići i ostvariti. Međutim, svjedoci smo da se u realnom životu to rijetko realizira. Primjerice, kako svima osigurati optimalan školski pribor, stvoriti jednake uvjete za upis u srednje škole bez priznavanja dodatnih bodova (za alergije i upitne bolesti), a posebice kod upisa na fakultete?

povijedi i zabrana uže i šire društvene zajednice (globalnog društva) kažemo da su podložni socijalno-patološkim pojavama. Njihove devijantne radnje izazivaju i određenu reakciju okoline koja za njih predviđa i odgovarajuće sankcije. Pojavni oblici takva ponašanja najčešće su skitnja, besposličarenje, alkoholizam, narkomanija, nasilništvo, seksualne devijacije, samoubojstva i kriminalitet. Uzroke posebnosti ovih pojava moramo tražiti u otuđenosti ljudskog bića. Za razumijevanje uočene problematike bitni su : - konkretni društveni (socijalni) status pojedinaca u procesu društvene diferencijacije nastalih društvenih grupa, - sustav društvenih institucija i vrijednosti (socijalna dezorganizacija, pojave defektnog djelovanja globalnog društva), - proces čovjekove socijalizacije u najširem smislu. Mnoga ponašanja koja tradicionalno ulaze u negativne društvene pojave nisu normirana, pa ni sankcionirana, iako su nepoželjna, štetna i devijantna.1 Kako su ove pojave heterogene i javljaju se na različitim razinama, kao i u svim oblicima u kojima djeluju pojedinci, grupe i društvo s različitim vrednovanjem, posljedicama i različitim sredstvima reagiranja, ne mogu se u cijelosti obuhvatiti niti nazivom znanosti o čovjekovim društvenim poremećajima. Radi se o specifičnim anomijskim stanjima za koje još uvijek nema adekvatne pravne regulacije. No, uzmimo da nema negativnih ponašanja i da se mladi u velikoj mjeri ne ponašaju devijantno.

Društvo nije imuno od problema Problemi se često javljaju u obitelji, koja može biti dezorganizirana, nepotpuna i migrantska. Događa se da je mlada osoba diskriminirana u primitivnoj, neobrazovanoj i zaostaloj sredini. Sukob će izbiti i između tradicionalnog, patrijarhalnog i novog, suvremenog poimanja obitelji. Proklamirano je ustavno načelo da je obitelj pod osobitom zaštitom države.2 Upitno je može li se samom ustavnom formu* Autor priloga je doktor prava, sudac na Trgovačkom sudu u Osijeku. ** Autor priloga je doktor prava, zaposlen u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu.

7-8/2012.

Stambene poteškoće posve su neistražen problem. Pored nedostatka stanova, njihove neprikladnosti, divlje gradnje, enormnih cijena istih, mladima je potrebno omogućiti njihovu kupnju po ujednačenim kriterijima i povoljnim kreditima. Pitanje je može li se to na adekvatan način ostvariti putem PBZ-ovih educa-kredita ili pak »zelenim akcijama« drugih banaka s nešto smanjenim kamatnim stopama. Možda nam ovdje može poslužiti pravna regulacija drugih država. Iako uzimamo kao primjer stanje u bivšoj socijalističkoj državi Čehoslovačkoj, slučaj zavrjeđuje svaku pozornost. Mladim bračnim parovima u Slovačkoj stajao je na raspolaganju kredit (požičky mladym manželom) uz višegodišnju kamatu od svega 1% do 2,5%. Zabilježeno je da je takav kredit mladim bračnim parovima u Slovačkoj u 1978. godini činio stavku od 38,18%, koja je u odnosu na sve ostale kredite bila i najviša.3 Vrijedno je načelo da svatko ima pravo na rad i slobodu rada (Ustav, čl. 54., st. 1). Je li točna konstatacija da je svakomu pod jednakim uvjetima dostupno svako radno mjesto i dužnost? U stvarnosti uočavamo velike poteškoće s kojima se mladi susreću pri zapošljavanju. Jesu li svi primjenjivani kriteriji dostatni da se izvrši izbor pravih kandidata za različita radna mjesta? Čak i kada su propisani svi objektivni kriteriji, događa se da se za razgovor (intervju) pred povjerenstvom ili poslodavcem dobivaju maksimalni bodovi i na temelju mišljenja samo jedne osobe, bez ikakve realne podloge. To znači da neobjektivni kriteriji imaju prednost nad objektivnima. Nema načina da se to kasnije ispravi. Još je teža situacija kod napredovanja, ostvarenja više funkcije u ustanovama, zavodima, poduzećima... Kriterij objektivnosti gubi bitku s raznim neobjektivnim kriterijima. Zbog toga u oblasti rada mla-

549


dih mogu nastati brojne konfliktne situacije, kako zbog nezaposlenosti, štrajka, povreda na radu, tako i prekvalifikacija, zaštite na radu, i sl. Kod mladih se zbog nepremostivih poteškoća javlja mržnja prema životu, dosada, učmalost i mentalna pasivnost (Erich Fromm). Nisu u stanju zadovoljiti svoje želje i prohtjeve, što za posljedicu ima brojne frustracije. Oni žive na tankoj liniji između nikakve budućnosti i nikakve prošlosti (R.M. MacIver). Jedna kraća anonimna anketa provedena među manjom grupom studenata (20), koja se ticala toga što mladi žele, pokazala je da su se isti u više od 80% odgovora opredijelili za odgovor da žele jednake uvjete za sve, jednake šanse za ostvarenje svojih želja i da se prema svima postupa na jednak način, kao s osobama, a ne predmetima koji predstavljaju broj. Možda će ovakvi i slični slučajevi uskoro dobiti odgovor na međunarodnoj konferenciji na prestižnom Pravnom fakultetu Sveučilišta u slovačkom gradu Trnavi, koja će se održati u rujnu mjesecu 2012. godine pod nazivom »Vrijednosni sustav prava i njegov odraz na ustavne tekstove zemalja Europske unije«. Kao i humanisti iz doba renesanse, i mi možemo biti ponosni na svoja velika dostignuća u znanosti i svoju politički prosvjećenost. U znanosti smo se odvažili proniknuti u srce materijalne stvarnosti, a potom smo došli do raz-

bijanja atoma, što znači da u našem svijetu postoje ljudi koji bi u trenutku mogli uništiti život cijelih gradova, država i kontinenata. Mohamed Baradei, generalni direktor Agencije UN-a za atomsku energiju, primajući Nobelovu nagradu, upozorio je: »Nevjerojatno je da nakon više od 15 godina po završetku hladnog rata, glavne države, koje posjeduju atomsko oružje, operiraju cjelokupnim arsenalom čije pokretanje visi o niti. Postojanje oko 27.000 nuklearnih glava u svijetu, od kojih su mnoge slabo osigurane, upućuje na pomisao da je moguće uništenje cijelih naroda u roku od 1 minute«.4 Dante je smatrao da je pakao zakopan duboko u zemlji, danas bi ga vjerojatno smjestio na površinu Zemlje. To s čime smo danas suočeni nije znanstvena, već politička ugroza. 1 Usp. Lj. Bavcon i grupa autora, Socijalna patologija, Mladinska knjiga, Ljubljana, 1969., str. 262. 2 Usp. Ustav Republike Hrvatske, NN, br. 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/2000., 124/2000. – pročišćeni tekst, te 28/2001., čl. 61., st. 1., dalje: Ustav. 3 Usp. Encyklopedia Slovenska, IV., zvazok N-Q, Bratislava, 1980., str. 484.-485. 4 Usp. Thomas Cahill, Mysteria stredoveku, Pragma, Praha, 2008. - Mysteries of the middle ages.

Obiteljska ljetna škola U

organizaciji Obiteljskog centra Filozofskoteološkog instituta Družbe Isusove, u prostoru FFDI, Jordanovac 110, u Zagrebu će se od 23. do 26. kolovoza održati 41. obiteljska ljetna škola na temu »Ovisnosti u obitelji – prepoznavanje i pristup«. Program škole započinje u četvrtak, 23. kolovoza u 17,30 sati, pozdravom voditelja mr. sc. o. Jure Bosančića, DI. Slijedi prvo predavanje mr. sc. Božene Galoić-Cigit »Ovisnosti danas: raširenost, raznolikost, razumijevanje«. Drugoga dana, u petak, 24. kolovoza u 8,30 sati, predavanje će održati dr. sc. Niko Bilić, DI: »Biblija i problem ovisnosti – 'Užasi smrti sputiše me' Ps 18,6«. Slijedi rad u radionicama »Rizično ponašanje mladih« (dr. sc. Luka Maršić) i »Pušenje« (dr. Danijela De Micheli Vitturi, spec. ob. med.). U 16,30 sati predavanje »Obiteljska patodinamika – zaštitni i rizični čimbenici« održat će mr. sc. Božena Galoić-Cigit. Dan će završiti okruglim stolom u 18 sati.

550

U subotu, 25. kolovoza u 8,30 sati, dr. sc. Mijo Nikić, DI, održat će predavanje »Psihološko-duhovni principi u prevenciji ovisnosti«, a potom slijedi predavanje »Igre na sreću«, doc. dr. sc. Zorana Zoričića. Radionica će za temu imati »Prihvaćanje ili stigmatizacija ovisnika«. U 16,30 sati predavanje »Dinamika suvremene obitelji i ovisnost« održat će doc. dr. sc. Križo Katinić, a mr. sc. Božena Galoić-Cigit govorit će o temi »Ovisnost u drugoj osobi«. Okrugli stol će imati za temu »Što nam je činiti s ovisnošću«. Posljednjeg dana, u nedjelju, 26. kolovoza u 9 sati, slijedi predstavljanje izvješća iz radionica, potom misno slavlje, osvrt na Školu i zaključak. Predbilježbe, dodatne obavijesti, kao i detaljni program, mogu se dobiti kod o. Jure Bosančića, Palmotićeva 31, p.p. 699, 10001 Zagreb, odnosno putem telefona 01 4803 000, fax 01 4923 464, te elektroničke pošte bosancic@ ftidi.hr. IKA

7-8/2012.


MODERNO ROPSTVO – TRGOVANJE LJUDIMA Osvrt na Europsku konferenciju redovnica protiv trgovanja ljudima, održanu u Poljskoj od 4. do 9. rujna 2011. na temu »Kad čujemo vapaj za pomoć…« s. Viktorija Šimić*

Prema Nacionalnom planu za suzbijanje trgovanja

ljudima, za razdoblje od 2012. do 2015. godine, koji je izdao Nacionalni odbor za suzbijanje trgovanja ljudima Vlade Republike Hrvatske, trgovanje ljudima jedan je od najbeskrupuloznijih primjera kršenja ljudskih prava radi stvaranja ilegalnog profita, od čega nije izuzeta nijedna država svijeta. Ljudska prava krše se na način da se žrtvama ograničava mogućnost kretanja, onemogućava komuniciranje s obitelji i okolinom te ih se u takvim okolnostima na različite načine iskorištava. Žrtve trgovanja ljudima u najvećem su broju slučajeva žene, djeca, a sve češće i muškarci. Hrvatska je 2002. godine započela izgradnju sustava suzbijanja trgovanja ljudima.

1. Izvještaj State Departmenta o trgovanju ljudima U godišnjem izvještaju o trgovanju ljudima za 2012. godinu, koji redovno daje State Department Sjedinjenih Američkih Država, procjenjuje se da su 27 milijuna muškaraca, žena i djece diljem svijeta žrtve takva trgovanja. I dok se prije nekoliko godina tisak fokusirao uglavnom na trpljenje žrtava i nedovoljno zalaganje da se počinitelje kaznenog djela uhvati i sudi za počinjene zločine, danas je - premda se o tome i dalje piše na sličan način - ipak došlo do određenog pomaka. Naime, izvješća o trgovanju ljudima ne govore samo o zločinima koji su izbili na vidjelo, već i o tome što sve ljudi čine u svojim društvenim zajednicama kako bi nestalo tog modernog ropstva. Tako, primjerice, problem modernog ropstva zauzima središnje mjesto u novom javno – privatnom partnerstvu, baš kao i u vjerski utemeljenim zajednicama, ističe Izvještaj o trgovanju ljudima za 2012. godinu.

a) Kako se postaje žrtvom trgovanja ljudima Mnoštvo je primjera kako netko postaje žrtvom trgovanja ljudima. Maria Elena imala je 13 godina kada joj je poznanik obitelji rekao da bi mogla zarađivati deset puta više poslužujući kod stolova u * Autorica priloga je sestra Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu, profesorica engleskog jezika i sudionica Europske konferencije redovnica protiv trgovanja ljudima.

7-8/2012.

SAD-u nego što zarađuje u svom malom selu. Zajedno s nekoliko drugih djevojaka prevezena je preko granice, odakle su nastavile put hodajući četiri dana i četiri noći kroz pustinju prema državi Teksas, da bi se potom otputile na istok, prema Floridi. Konačno, zajedno s drugim djevojkama, Marija je stigla na odredište - zapuštena kola za stanovanje, gdje je bila prisiljena na prostituciju: silovali su je i zaključavali u ta kola sve dok nije pristala raditi što su joj rekli. Živeći pod cjelodnevnim nadzorom, bila je prisiljena imati seks čak s 30-ak ljudi na dan. Kad je zatrudnjela, natjerali su je da abortira i sljedeći dan poslali natrag na posao. Kad je konačno uspjela pobjeći, policija ju je uhitila zajedno s trgovcima ljudi. Poput Marije Elene, većina djevojaka misli samo na to koliko bi mogle zaraditi na nekom poslu. Ljudi koji čeznu da se zaposle kako bi mogli zarađivati za svoju obitelj i ne pomišljaju da bi ih posao mogao strašno puno koštati, a cijena je ponekad – moderno ropstvo. Baš kao za petnaestogodišnju djevojku iz Indije koja je tri godine života provela u tekstilnoj industriji, prisiljena raditi prekomjerne sate u opasnim uvjetima, često verbalno ili seksualno zlostavljana. Na kraju te tri godine primila je prosječnu plaću od 645 ili 860 dolara, što je kao miraz dala obitelji svoga budućeg muža. Na Srednjem istoku cijena može biti i zatvor ako poslodavac nije obnovio vizu svoga radnika, a trebao je. Za osobu iz Guatemale cijena posla može uključivati i rizik da postane radnik bez dokumenata u SAD-u, gdje ju je trgovac ljudima prisilio obavljati posao koji nije pokriven vizom pribavljenom od posrednika u zapošljavanju. Tada je radnik prisiljen vratiti novac posredniku te platiti putne troškove radeći gotovo 80 sati tjedno, za manje od minimalne plaće. U Indiji imamo primjer Gayana, 15-godišnjeg dječaka koji je prekinuo školu. Ubrzo nakon toga vrbovao ga je posrednik koji mu je obećao dobar posao u pokrajini Jharsuguda. Umjesto toga, Gayan je zajedno s drugim dječacima morao raditi u jednoj tvornici gdje je dobivao vrlo malo hrane, nemilo su ga tukli, žigosali, palili cigaretama i dopuštali da spava svega nekoliko sati dnevno. Tek godinu dana kasnije, kad se Gayan vratio kući, roditelji su saznali kroz što je sve prolazio. »Tek tada smo shvatili da su mu

551


prijetili, da su vlasnici cijelo vrijeme bili prisutni kad je pričao s nama na telefon«, rekli su. Nakon što su se Gayanovi roditelji žalili službenicima, tri trgovca ljudima bila su uhvaćena. Policija je također poduzela odgovarajuće postupke za spašavanje ostalih dječaka koji su držani na prisilnom radu i vezani dugovima u istoj tvornici. Koliko god to izgledalo nevjerojatno, činjenica je da su djeca od 4 do 14 godina prisiljena raditi i 18 sati na dan izrađujući tepihe za izvoz na tržišta u SAD i Europu. Kako pokazuje Cost of Coercion, globalni izvještaj o prisilnom radu, cijena ovog iskorištavanja u svjetskim se razmjerima procjenjuje na 20 milijardi godišnje. Riječ je o neadekvatnim plaćama i drugim beneficijama uskraćenim radnicima migrantima od strane domaćih ljudi, koji lažima i prijevarama pridobivaju nekoga da prihvati određeni oblik posla u inozemstvu, zatim od strane poslovnih posrednika u zemlji gdje se osoba zapošljava, kao i poslodavca koji odbija isplatiti pravednu plaću.

b) Nastojanja da se zakonima iskorijeni ropstvo U svom govoru 30. prosinca 2012. godine američki predsjednik Barack Obama rekao je: »Pozivam sve Amerikance da se educiraju o svim vrstama modernog ropstva i znakovima i posljedicama trgovanja ljudima. Surađujući zajedno sa svim našim partnerima širom svijeta, možemo radom učiniti kraj ovoj strašnoj nepravdi i zaštititi pravo na život i slobodu koja nam je povjerena od naših prethodnika, i koju dugujemo našoj djeci.« Ove se godine u Americi, koja će uskoro proslaviti 150 godina od ukidanja ropstva (1863.), dosta govori o zauzimanju i nastojanjima da se iskorijeni trgovanje ljudima u svijetu. Kako u SAD-u, tako i zemljama cijeloga svijeta, izrađeni su zakoni te prihvaćeni internacionalni instrumenti kako bi se iskorijenilo ropstvo. Deklaracija o ljudskim pravima, proglašena od međunarodne organizacije Ujedinjenih naroda na Općoj skupštini UN 1948. godine, ističe: »ropstvo ili odnos sličan ropstvu; ropstvo i trgovina robljem zabranjuju se u svim njihovim oblicima«. Godine 2000. Palermo Protokol Ujedinjenih naroda postavio je kao prioritet izradu internacionalnog zakona za ukinuće modernog ropstva. Vlade cijeloga svijeta ujedinjene su u ovoj borbi. Ipak, unatoč zakonima, činjenice pokazuju da mnogi muškarci, žene i djeca nastavljaju živjeti u ropstvu modernoga doba, piše Hillary Rodham Clinton, Secretary of State, u svom uvodu u Izvještaj 2012. o trgovanju ljudima. Poziva na promišljanje o tome što znači ukinuće ropstva s obzirom na ropstvo našega doba. U tome nam može pomoći ako znamo da radimo za preživjele. Nedavno je posjetila sklonište

552

za žrtve trgovanja ljudima i Kalkutu. Mlade žene i djevojčice u tom skloništu su, piše, pretrpjele strašna zlostavljanja, ali svojim vlastitim zalaganjem i odlučnošću te uz pomoć nekih znamenitih žena i muškaraca vraćaju se ponovno pravom životu. U skloništu je srela jednu desetogodišnju djevojčicu koja ju je pitala želi li vidjeti vojničke vještine koje je naučila u skloništu. Dok ih je demonstrirala, Hillary Clinton bila je impresionirana potezima koje je usvojila, no više od toga dirnuo ju je zdrav ponos u njezinim očima – njezin osjećaj ostvarenja i snage. Trgovanje ljudima lišava žrtve njihove temeljne slobode: odlučivati o vlastitoj budućnosti. Rad na ispunjenju obećanja slobode ne bi se trebao svesti samo na puko nastojanje oko pravde, nego i na obnavljanje onoga što je uzeto. Ne bi nam trebao biti cilj samo učiniti kraj zločinu trgovanja ljudima, već i omogućiti da preživjeli uspiju nadići iskorištavanje i živjeti život koji sami izaberu. Izvještaj 2012. je poput vodiča za djelovanje. U proteklom desetljeću globalna zajednica vlada, nevladine organizacije i nebrojene druge institucije i pojedinci upozoravali su na ovaj, često skriven, zločin. Borba za slobodu milijuna i milijuna djece i odraslih neće biti izvojevana, završava H. Clinton, dok svi koji se muče u modernom ropstvu, poput one djevojke u Kalkuti, ne budu bili slobodni shvatiti od Boga im dani potencijal.

c) Što su sve prošli na putu prema slobodi Luis CdeBaca, ambasador Odjela za suzbijanje trgovanja ljudima SAD-a, piše u istom Izvještaju da od biblijske prošlosti do naših dana, oni koji su pobjegli iz ropstva pričaju o svojim doživljajima, što su sve prošli na svome putu prema slobodi. Što nam govore njihove priče, pita se, i kako nam mogu pomoći u našoj borbi protiv modernog ropstva? Govore nam da žrtve ovoga zločina ne čekaju bespomoćno da se pojavi njihov spasitelj; naprotiv, one su voljne iskoristiti priliku da pobjegnu kad im se za to ukaže mogućnost. Govore nam da su žrtve ropstva poput svih ostalih: majke i očevi, sinovi i kćeri, koji traže bolji život za sebe i za svoje obitelji. Preživjeli nam govore da je ono što žele samo prilika ići naprijed sa svojim životom. Naš je zadatak pomoći im u tome; primijeniti lekcije povijesti na moderni zločin. Ovogodišnji izvještaj o trgovanju ljudima fokusira se na to kako zaštitu žrtava učiniti što učinkovitijom da se preživjelima pomogne nastaviti živjeti. Tu su posebne upute i primjeri kako izgleda zaštita žrtava kad je uspješna, kao i kad nije. Svakako je potrebno slušati njihova iskustva i ostvarivati njihove perspektive, slijedeći zamisao »ništa o njima bez njih«. Izvještaj 2012. govori nam da neke vlade to dobro rade, koristeći prakse koje se pokazuju uspješnima 7-8/2012.


i pružajući potrebna sredstva. Govori nam i to da neke vlade tretiraju žrtve kao kriminalce ili ih potpuno ignoriraju. Svi moramo više raditi jer još nemamo rješenja koja će izbrisati ovaj zločin s lica zemlje, jednom i zauvijek. Svakim će danom, zalaganjem vlada i civilnog društva, privatnog sektora i zauzetih pojedinaca, ova rješenja sve više biti na dohvat ruke. Glasovi preživjelih – bilo da zovu iz prošlosti ili da zvone u sudnicama 2012. - tužan su podsjetnik da je borba protiv modernog ropstva duga bitka, još neizvojevana. Oni nas podsjećaju da će - ukoliko vlade ustuknu od odgovornosti da trgovce ljudima dovedu pred pravdu i pomognu žrtvama na putu njihova oporavka - nepodnosivo breme modernog ropstva i dalje živjeti. Ambasador na kraju poziva da se zajedno zavjetujemo kako priče preživjelih neće biti zaboravljene te da će nas ono što smo od njih naučili voditi naprijed. Jedna od žrtava trgovanja ljudima, seksualno iskorištavana u SAD-u, rekla je trgovcu ljudima tijekom procesa u kojemu mu se sudilo: »Šetam i nosim fizičke ožiljke mučenja kroz koja si me proveo. Opekotine od cigareta, rezbarenja nožem, probadanja. Da ljudsko biće može vidjeti humor u mučenju, manipulaciji i ispiranju mozga, izvan je ljudskog razuma. Vi ste meni dali doživotnu osudu.«

2. Stanje u Hrvatskoj Prije nekoliko godina Hrvatska je bila uglavnom tranzitna zemlja, a sada, kao što Izvješće iz 2012. jasno govori, zemlja je destinacije, podrijetla i tranzita. To znači da u Hrvatskoj ima žrtava trgovanja ljudima iz drugih zemalja, ima i žrtava iz Hrvatske koje su prodane u druge zemlje te da se preko Hrvatske prevoze žrtve trgovanja ljudima. Hrvatske žene i djevojčice postaju žrtve trgovanja ljudima, seksualno iskorištavane u Hrvatskoj i po cijeloj Europi, a žene i djevojčice iz SAD-a, Srbije, Bosne i Hercegovine te drugih dijelova Istočne Europe preprodavane su, i na području Hrvatske seksualno iskorištavane. Muškarci i žene u Hrvatskoj također prisilno rade u poljoprivrednom sektoru, a djeca, uključujući Rome, prisiljeni su prositi, džepariti i raditi.

a) Nastojanja Vlade RH ipak nedostatna Izvještaj Europskog vijeća grupe stručnjaka za djelovanje protiv trgovanja ljudima ističe da bi opseg trgovanja ljudima u Hrvatskoj mogao biti veći negoli je Vlada ustanovila. Hrvatska je ipak svrstana visoko na rang listi, jer u potpunosti zadovoljava minimalne standarde eliminiranja trgovanja ljudima. Protekle godine Hrvatska vlada nastavila je sa svojim nastojanjima glede suzbijanja trgovanja ljudima, posebno inkorporirajući nevladine organizacije (NVO) u svoj interagencijski antitrafficking 7-8/2012.

tim i timove identificiranja žrtava putem mobitela. Vlada podupire financiranje službi za rad s žrtvama putem NVO. Međutim, nastavlja dalje Izvještaj, Vladina nastojanja da zaštiti djecu od seksualnog iskorištavanja trgovaca ljudima bila su slaba. Zakon nije automatski identificirao maloljetne osobe kao žrtve traffickinga. U Izvještaju, Hrvatskoj se preporuča da pojača nastojanja oko identificiranja žrtava traffickinga, posebno kad se radi o ranjivoj populaciji žena i djece u prostituciji, zatim djece koja prosjače i muškaraca koji rade u poljoprivredi.

b) Brojčani podaci Što se tiče sudbenih postupaka, tijekom 2011. godine Vlada je sudski istraživala 37 osumnjičenih za trgovanje ljudima, dok ih je 2010. bilo 19. Tako da broj optuženih, kao i osuđenih, raste. Također, Ministarstvo unutarnjih poslova RH provelo je u 2011. više tematskih obuka i seminara za policijske službenike, kao i za graničnu policiju, obuhvativši preko 1300 službenika u cijeloj Hrvatskoj. Osim toga, Hrvatska vlada je 2011. surađivala sa španjolskom i irskom policijom u istraživanju određenih slučajeva trgovanja ljudima. Kada je u pitanju zaštita, naša je Vlada podržavala nastojanja glede pružanja pomoći žrtvama trgovanja tijekom 2011. godine, iako nisu identificirali djecu u prostituciji kao žrtve trgovanja. Financijski su pomagali dva skloništa za žrtve trgovanja: jedno za odrasle i drugo za žene i djecu, kao i tri prihvatna centra kako bi se pružila potrebna briga prije nego se žrtve transportira u skloništa. Stranim žrtvama ponuđena je ista briga kao i domaćim žrtvama, uključujući medicinsku skrb, obrazovanje, legalnu asistenciju, psihološku pomoć i pomoć pri traženju zaposlenja. U 2011. Vlada je identificirala 11 žrtava trgovanja ljudima u Hrvatskoj, od kojih je 9 bilo seksualno iskorištavano, jedna žrtva na prisilnom radu, a jedna i seksualno i radno iskorištavana. U Hrvatskoj ne postoji propisana granica koliko žrtva može ostati u skloništu. Hrvatska vlada poticala je žrtve da pomognu u procesu sudbenog progona trafficking prekršitelja, i 8 žrtava je svjedočilo protiv svojih prekršitelja. Izvještaj State Departmenta redovno piše i o prevenciji, pa tako u ovogodišnjem izvještaju za Hrvatsku stoji da je Hrvatska vlada podržavala napore oko preventivnog djelovanja tijekom 2011. godine, te koordinirala razne antitrafficking aktivnosti. Nevladine organizacije žalile su se da se njihov glas nije uzimao dovoljno ozbiljno tijekom protekle godine, stoga je u veljači ove godine Vlada prihvatila novi Nacionalni plan za suzbijanje trgovanja ljudima 2012. – 2015., što je spomenuto na početku ovoga članka. U svrhu preventivnog djelovanja provedeno je i nekoliko kampanja za podizanje javne svijesti o

553


problemu trgovanja ljudima, pružena je financijsku pomoć nevladinim organizacijama za preventivno djelovanje, a one su održale antitrafficking radionice u osnovnim i srednjim školama i slično.

3. Europska konferencija redovnica na temu »Kad čujemo vapaj za pomoć…« U Poljskoj je od 4. do 9. rujna 2011. održana Europska konferencija redovnica protiv trgovanja ljudima, na temu »Kad čujemo vapaj za pomoć…«. Sudjelovale su 73 redovnice iz 17 europskih zemalja: Albanije, Austrije, Hrvatske, Češke, Francuske, Njemačke, Irske, Italije, Kosova, Crne Gore, Nizozemske, Poljske, Portugala, Rumunjske, Slovačke, Slovenije i Engleske. Među sudionicama bila je i predstavnica Internacionalne unije generalnih poglavarica, s. Estrella Castalone, kao i zamjenica Europske konferencije redovnica, s. Danuta Wrobel, a nazočila je i autorica ovoga članka.

a) Dobrodošlica kardinala Dziwisza Riječi dobrodošlice uputio je kardinal Krakova Stanislaw Dziwisz, rekavši: »Uključene ste u službu koja je jako važna u ovom vremenu, u kojem – kako je rekao Ivan Pavao II. – europski kontinent, koji unatoč velikim znakovima vjere i svjedočanstva, kao i atmosfere koja je nesumnjivo slobodnija i ujedinjenija, osjeća posljedice moralne i duhovne pustoši. Fizičko, emocionalno i psihičko nasilje se širi, a njegove žrtve su ranjivi ljudi, kojima drugi oduzimaju dostojanstvo i često se prema njima odnose kao prema objektima za prodaju. Međutim, za vjerno poslanje Crkve postoje toliki znakovi nade. Takvi znakovi su redovničke družbe koje nas svojim evanđeoskim životom i pastoralnim djelovanjem vode najpotrebnijima«, po primjeru svojih utemeljitelja. Prisutnim sestrama je naglasio: »Vaš je zadatak, štovane sestre, izgrađivati u Europi grad dostojan ljudskih bića, s posebnom ljubavlju za siromašne i ranjive, koji doživljavaju razne oblike nepravde i nasilja. Kroz vašu službu možete ljubiti i svjedočiti da ih Bog posebno voli i da vrijednost ljudske osobe ne ovisi o njenom ekonomskom, kulturalnom ili društvenom statusu…Kroz međukongregacijsku suradnju i internacionalne strukture, možete raditi s udvostručenom snagom i učinkovitošću. Posjedujete najveći potencijal, koji se ne može naći čak ni kod najmoćnijih organizacija: vaše jedinstvo s Kristom, Otkupiteljem svijeta.« Svoj govor kardinal je zaključio riječima: »Budite u Europi znak nade najsiromašnijima od siromašnih.« Nakon kardinalove dobrodošlice, s. Imelda Poole, predsjednica Udruge RENATE, predstavila je navedenu udrugu, o čemu će biti riječi u drugom dijelu članka.

554

b) Trgovanje ljudima »manji zločin« od trgovanja drogom?! Prvi dan predavanje je održao poznati britanski analitičar, predani laik, Ian Linden. Predstavio je stvarnost europskog svijeta u svjetlu globalizacije i novih izazova današnjice, među kojima je i borba protiv trgovanja ljudima te progovorio o mogućnostima i izazovima rada na tom području. Započeo je s činjenicama da se svake godine proda 4 milijuna ljudi, od kojih 82% za seksualno iskorištavanje, što su samo registrirani slučajevi, a broj je u stvarnosti daleko veći. Na trgovanju ljudima zarađuje se oko 32 milijarde dolara svake godine, pa je to »vrlo profitabilna kriminalna aktivnost za organizirani zločin, s manjim rizikom nego kod trgovanja drogom jer se na internacionalnoj razini tome manje posvećuje pažnja. Posebne državne preventivne organizacije male su i neznatne. Uhvati li policija osobu s drogom, kokainom, ona ide u zatvor, kriva je; uhvati li je s preplašenom ženom koja je previše prestrašena prijetnjama i zlostavljanjima da bi svjedočila na sudu, počinitelj je slobodan. U 2010. godini registrirano trgovanje ljudima u široj okolici Londona poraslo je za 250%«, rekao je Linden. U Njemačkoj je, primjerice, prostitucija legalizirana, a većina žrtava su maloljetnici, ne znaju njemački, a ako ne svjedoče na sudu, policija po zakonu ne može ništa učiniti. U izlaganju analitičara Lindena došla je do izražaja velika razlika između pojedinih europskih zemalja Istoka i Zapada, kao i razlika u stavu službene Crkve prema problemu.

c) Redovnica koja radi na ulici Predavanja su održali oni koji su izravno uključeni u rad s žrtvama trgovanja ljudima u Rumunjskoj, Poljskoj i Albaniji. Donosim dio iskustva s. Anne Balchan iz Kongregacije Marije Bezgrešne, iz Poljske. »Mislili smo da ćemo imati posla sa žrtvama prisilne prostitucije, a došla su djeca jer su pojedine žene kada su nam došle bile trudne, a tu su i bolesti vezane uz taj prisilni rad. Započelo je tako da je biskup nazvao i rekao: ´Učinite nešto!´ Nismo znale što, ni kako. Ići na ulicu u habitu ili u civilu? Promišljale smo i molile. Idem u svojoj redovničkoj odjeći, odlučila sam. Kad sam odlučila izaći na ulicu, nisam ničim raspolagala. Nije bilo mjesta gdje da ih povedem. Nitko od poglavara nije bio voljan poslati sestru na ulicu. Kad me pitaju: Gdje radiš? odgovorim: Na ulici. Moja me provincijalna poglavarica nije htjela pustiti. Ali Duh Sveti zna kako stvar riješiti. Provincijalka može reći ne jednoj sestri, ali ne može reći ne generalnoj poglavarici. Za raditi na ulici trebaš mnogo suradnika: psihologa, terapeuta, odvjetnika, razne asistente, volontere. Evo, ja već osam godina radim na ulici. Jasno nam je da osoba treba biti ljubljena, a ne korištena. Svijet kao da poručuje: ´Privlačna si ako daješ 7-8/2012.


svoje tijelo.´ One žele ljubav čak i kada daju svoje tijelo. Radimo i s policijom. Kad netko zove i po noći, idemo. U centar nam dođu i žrtve nakon devet sati svjedočenja na sudu, bez hrane i pića. Brinemo se za njih, tražimo im prevoditelje. Bez dokumenata i osiguranja, one su bespomoćne. Zato smo mi tu. Pobrinemo se za dokumente, a onda odmah i za pomoć. Neke od tih djevojaka, žena, s kojima radimo, započele su s prodajom alkohola, cigareta, a onda im je netko - nekad i iz njihove obitelji - rekao: ´Ti možeš i više zarađivati, da ne prodaješ cigarete ili novine nego svoje tijelo.´ I tako su započele. Jasno nam je da se nijedna osoba ne rađa kao prostitutka, kao što se nitko ne rađa kao ovisnik o drogi. Svaku večer idemo svi zajedno u kapelicu i molimo. Jedna od njih mi je rekla: ´Ali, sestro, ja ne vjerujem.´ Odgovorila sam joj: ´Ali ja vjerujem.´ Molitva je jedini izvor snage. I svakako trebamo podršku sestara naše zajednice. Kao pojedinci ne možemo ništa učiniti. Prihvaćamo i one koje su ovisne o drogi i alkoholu, i pomažemo im graditi njihov novi, bolji život. Mi sestre pokušavamo u Poljskoj biti glas žena. Nitko ne želi slušati prostitutku. Pomažemo ženama u teškoćama, u depresiji. Ponudimo im više mogućnosti. Pitamo je: Što bi ti željela? Služimo se svime što može pomoći da im se vrati izgubljeno dostojanstvo. Nismo u stanju nositi se s mafijom, ali ne možemo ih ni ignorirati, no računamo na Boga, na Njegovu zaštitu. Kad im kažemo: Na sigurnom ste, one ne mogu vjerovati, jer to nikada u životu nisu doživjele. Uvjerena sam: sve one žele ljubav, i imaju pravo biti voljene, samo plaćaju jako veliku cijenu za to. Svjedok sam Božje ozdravljujuće snage u tim ženama koje su bile potpuno bez volje, bez života, a onda su uskrsnule. Zahvalna sam Bogu za taj život.«

d) Prva novčana naknada za pretrpljenu bol Marjana Meshi, ravnateljica skloništa za žrtve trgovanja ljudima u Albaniji, u svom je predavanju istaknula nekoliko zanimljivosti. Prošle godine prva žrtva trgovanja ljudima dobila je novčanu naknadu za pretrpljenu bol i zlostavljanja. Sam sudski proces trajao je nekoliko godina i bio prvi uspješan slučaj. Proces je prilično spor, istaknula je M. Meshi, ali to je jedno od ljudskih prava žrtve. Inače, društvo u Albaniji nije još spremno prihvatiti žrtve trgovanja ljudima. Naime, kad bi im, nakon oporavka u skloništu, osoblje uspjelo naći posao, drugi zaposlenici bi ih s prezirom gledali, ponekad i vrijeđali, tako da se sada radi na tome da ih osposobe da mogu otvoriti neku svoju radnju. M. Meshi je dodala kako je važno surađivati s policijom i radi njihove sigurnosti i radi sigurnosti žrtava. Često se puta u Albaniji ne može osloniti na policiju, no našli su određene pojedince u policiji u koje se, kaže, mogu pouzdati. 7-8/2012.

e) Jednom dana, informacija na internetu ostaje trajno Barbara Eritt, iz Berlina, predstavila je istraživanje koje je obavila »In via«, organizacija za katolički socijalni rad s djevojkama i mladim ženama u Berlinskoj nadbiskupiji, o načinima na koje internet lovi sve više žrtava. Riječ je o internacionalnoj katoličkoj organizaciji žena koja pomaže djevojkama i mladim ženama na njihovu putu. Provedeno istraživanje ukazalo je i na poražavajuću činjenicu da su u Njemačkoj žrtve prostitucije žene sve mlađe dobi i maloljetnici, Također, istaknute su i sve ubrzanije promjene u tehnologiji. U europskim zemljama provode se istraživanja o tome kako djeca i mladi (od 9 do 16 godina) koriste internet. Rezultati pokazuju da se internetom služi više od 90% djece i mladih, više od 60% ima internet u sobi, od toga 35% pristup internetu 24 sata na dan, bez roditeljske kontrole. Djeca koriste internet u razne svrhe: glazba, filmovi, Youtube, Facebook i drugo. Za komunikaciju, upoznavanje novih ljudi, internet koristi 60% djece. Pritom daju vrlo puno informacija o sebi i o svojoj obitelji, a jednom dana, informacija trajno ostaje na internetu. Šalju i svoje slike, što olakšava identificiranje osobe. Jedna je djevojčica nakon stavljanja određenih informacija o sebi na internet u roku od nekoliko dana primila 200 poruka ružnog sadržaja. Stvoren je forum mržnje, morala je napustiti školu i potražiti terapijsku pomoć. Prije nekoliko godina, jedna je mlada udana 26-godišnja žena iz Njemačke upoznala preko interneta vrlo dragog čovjeka. Dopisivali su se određeno vrijeme, tijekom kojeg je uvidjela da može u njega imati povjerenja. Dogovorili su se za jedan susret i on je došao njenoj obitelji u posjet. Slikali su se. A onda je došlo do preokreta: zaprijetivši joj da zna sve o njoj, o njezinoj djeci i obitelji, pokušao ju je natjerati da se prostituira. Nije pristala na to, no morala se preseliti kako bi opet stekla svoj mir. »Ako se to događa jednoj odrasloj osobi, kako li je tek djecu lako prevariti!« rekla je Barbara Eritt.

f) »Stvorene za dostojanstvo i blagostanje« Treći dan Europske konferencije redovnica, Mary Grey, autorica 14 knjiga, teologinja, laikinja, profesorica na mnogim fakultetima, trenutno u Londonu i Winchesteru, održala je predavanje pod naslovom: »Stvorene za dostojanstvo i blagostanje«. Govorila je o prostituciji koja cvate u Indiji jer jednostavno nema političke volje da je se spriječi. No, na problem se gleda ozbiljno: tu je financijska pomoć i redovnika, ne samo redovnica, ohrabrenje Svete Stolice, pomoć Caritasa, raznih nevladinih organizacije. Poradi toga, situacija je postala bolja, ali ne dobra, rekla je Mary Grey, ističući proročku ulogu Crkve, posebno

555


u odgoju djece. Ozbiljnost situacije zove na veću svijest proročke uloge jer trgovanje ljudima treba imenovati pravim imenom i jasno reći da je to grijeh. Tijekom osvrta na izlaganja čulo se kako 10% transplantiranih bubrega u svijetu dolazi od prodanih osoba, a papa Benedikt XVI. već je nekoliko puta govorio o trgovanju ljudima. Spomenuto je kako je situacija Engleske drugačija od Italije, jer su u Engleskoj glavni izvor financiranja redovničke zajednice koje su zaista velikodušne, a i Vlada im je po prvi puta obećala financijsku pomoć. »Ljude koje se prodaje i kupuje vidimo kao najsiromašnije među siromašnima«, rečeno je tijekom rasprave, a spomenuta je i žena s ulice koja je rekla: »Molim te, nemoj na mene gledati kao na svoj posao, nego kao na svog prijatelja.«

g) Zajednički rad sudionica Tijekom dva posljednja dana Konferencija se sve više usmjeravala prema ishodima zajedničkoga napornog rada te se gledalo što i kako činiti dalje na razini Udruge RENATE, pojedine družbe i na nacionalnoj razini, a što će sestre u svojim zajednicama, provincijama i družbama dalje dorađivati. Kako surađivati putem umreženja s različitim družbama i agencijama koje već postoje u svakoj zemlji, vrednujući postojeće pozitivno zalaganje; kako surađivati s Konferencijama viših redovničkih poglavarica Europe uspostavljajući Ured protiv trgovanja ljudima u svakoj zemlji; kako uključiti druge zemlje Europe koje nisu bile zastupljene na Konferenciji u Poljskoj, kao što su Rusija, Moldavija i druge, samo su neka od promišljanja sudionica, a s. Eugenija Bonetti, koja koordinira radom 280 redovnica Italije iz 80-ak različitih družbi uključenih izravno u borbu protiv trgovanja ljudima, istaknula je da treba raditi ne natječući se nego surađujući, jer samo tako se može na najbolji mogući način iskoristiti energija koju imaju posvećene žene. Konferencija u Poljskoj utjecala je na određene pomake u različitim zemljama. Tako se u jesen 2011. u Poljskoj formiralo nacionalno umrežavanje, kao i u Španjolskoj 2012., a u Albaniji su u proljeće 2012. organizirani seminari o Cyber Traffickingu. Konferencija je ovlastila RENATE da se predstavi na susretu UCESM-a i COMECE u Bruxellesu 2011. Važan događaj bio je i uspostavljanje Nove radne grupe koja je uključila redovnice iz istočne, središnje i zapadne Europe, koja je imala susret u Engleskoj, u Chigwellu.

4. Udruga RENATE Sastanak Radne udruge RENATE održan je od 19. do 22. ožujka ove godine u samostanu u Chigwellu, u Londonu. Sudjelovalo je 15 članica koje su pred-

556

stavljale 11 europskih zemalja: Češku, Francusku, Njemačku, Irsku, Nizozemsku, Poljsku, Rumunjsku, Slovačku, Sloveniju, Ujedinjeno Kraljevstvo i Albaniju. Sestre iz različitih družbi, koje žive u različitim dijelovima Europe, okupile su se kako bi se umrežile i razmijenile svoja iskustva i planove u radu protiv trgovanja ljudima i njihova iskorištavanja, a sve u svrhu da svoje poslanje učine efikasnijim i pomognu svima u potrebi. Novi članovi grupe i zauzeti sudionici diskutirali su o krucijalnim pitanjima povezanim s Udrugom RENATE, kao i aktivnostima kojima se Udruga bavi. S. Imelda Poole pojasnila je nastanak Udruge. Godine 2007. USMI je pozvao redovnice iz cijeloga svijeta da se okupe kako bi se razgovaralo o fenomenu trgovanja ljudima i načinu na koji će se redovnice boriti protiv ovog zla. Ta grupa, nazvana INRATIP, odlučila je zajedno formirati drugo internacionalno tijelo, pod nazivom Unija internacionalnih viših poglavarica (UISG). Godine 2009. san je ostvaren i ustanovljena je međunarodna grupa redovnica, nazvana TALITHA KUM. Na tom skupu uočeno je da ne postoji umreženje redovnica u Europi, pa je odlučeno da se pozovu sestre iz Europe koje bi bile zainteresirane za pokretanje takve mrežne suradnje. Do prvog okupljanja sestara došlo je u Nizozemskoj, u administrativnoj bazi SRTV-a, zahvaljujući susretljivosti domaćih sestara koje su ustanovile ovu organizaciju. Ta grupa od 15 sestara i uža grupa od šest sestara, te još dva zaposlenika SRTV organizacije, dali su RENATE legalnu podlogu s financijskim pojačanjem 2010. godine. Cilj te početne grupe bio je sazvati konferenciju koja će pokrenuti RENATE s redovnicama iz Istočne, Zapadne i Srednje Europe, što se i ostvarilo u Trzebiniji u rujnu 2011. Sudionici RENATE Konferencije tada su bili pozvani očitovati svoju volju i spremnost za daljnju suradnju u RENATE s obzirom na razvojni posao umrežavanja, velik broj sudionica, i ostalo.

a) Uloga, struktura, članstvo Udruga RENATE skupina je redovnica i redovnika koji podržavaju jedni druge u borbi protiv trgovanja ljudima: dogovorno dijele zadatke koje treba izvršiti, animirajući i druge ljude da preuzmu odgovornost za različite aspekte službe; teže osnažiti one čiji se glas ne čuje. Udruga ima proročku ulogu svjedočiti za evanđelje uključivanjem u borbu za ljudska prava; svoj rad doživljava kao Božje poslanje, stoga su se članovi obvezali odgovoriti na to u skladu s Božjom voljom. Svi su pozvani pridružiti se ovoj Božjoj misiji. Cilj Udruge je, u svjetlu evanđeoskih vrednota, odgovoriti na trgovanje ženama, djecom i muškarcima. Radna skupina ili vijeće ima početnih 20 članova, a mogu im se pridružiti predstavnice drugih zema7-8/2012.


lja. Susreti se odvijaju jednom godišnje. Rotirajuću užu grupu čini 6 do 8 osoba, pola iz srednjoistočne, a pola iz zapadne Europe. Oni održavaju skype konferencije jednom mjesečno, ili već prema potrebi, koje traju sat do sat i pol vremena. Mandat se daje na tri godine. Ciljevi za naredne tri godine su: razvijati djelatnost osvješćivanja u borbi protiv trgovanja ljudima i rastuće potražnje na svim razinama društva u Europi, koristeći sve oblike moderne tehnologije i komunikacija; umreženje i izmjena sredstava, sposobnosti i znanja; istraživati i ostvarivati aktivnosti protiv rastuće potrebe za modernim ropstvom u zemljama podrijetla i odredišta. Tko može postati član i što znači biti članom RENATE? Članom može biti redovnik ili redovnica koji žive, odnosno rade u Europi, kao i laici koji rade s redovnicima ili za redovnike u zajedničkoj borbi protiv trgovanja ljudima u Europi. Novog člana može predložiti i predstaviti netko od postojećih članova. Članovi će imati pristup informacijama putem web-stranice. Novi članovi također će biti pozvani da sudjeluju na sljedećoj konferenciji RENATE. Osim članstva, može se biti i prijatelj RENATE, a Udrugu se može podržavati na razne načine: financijski, svojim sposobnostima ili stručnošću, molitvom, i slično. Prijatelji Udruge mogu pripadati bilo kojoj konfesiji, oni će primati informativna pisma i imati pristup javnoj web-stranici Udruge.

b) Za život dostojan čovjeka Zadnje večeri sastanaka Radne udruge RENATE sudionice su, prije razgledavanja Londona po noći, posjetile »Drop in Center, Women at the Well«. Riječ je o mjestu smještenu u King Crossu, dijelu Londona gdje je najviše prostitutki. Situacije u kojima su se te nesretne žene našle učinile su da mnoge od njih mentalno obole. U tom centru redovnice ih primaju ako nemaju kamo otići, kako bi se mogle otuširati, oprati odjeću, ručati i slično. Sestre su im na raspolaganju i za razgovor, da ih poduče o osnovnim domaćinskim i drugim poslovima, a sve u nadi da bi plod toga mogao biti da koja od njih promijeni posao i počne živjeti životom dostojnijim čovjeka.

Tina, oprosti! Govor o modernom ropstvu zaključit ćemo molitvom koju je izrekla s. Eugenia Bonetti na sprovodu Tine, mlade dvadesetjednogodišnje žene, nađene ubijene na cesti kod Turina u veljači 2001. godine, jedne u nizu žrtava trgovine ljudima iz Rumunjske u Italiju: Oprosti mi što narušavam ovaj trenutak molitve, ali molim i želim ti izreći poruku prije nego se vratiš u svoju zemlju na počinak nakon što si 13 mjeseci ostala u gradskoj 7-8/2012.

mrtvačnici zbog beskrajnih sudskih istraživanja. U ovom posljednjem pozdravu želim govoriti u ime mnogih ljudi ovdje prisutnih i odsutnih. Zajedno te želimo zamoliti da nam oprostiš našu osobnu i kolektivnu neodgovornost. Tvoj mladi život koji je tako iznenadno narušen užasno teško pada na našu savjest i trebamo tvoje oproštenje kako bismo smogli snage nastaviti boriti se protiv svih vrsta ropstva i iskorištavanja. Molimo oproštenje od tvoje kćeri Elise koju si ostavila u Rumunjskoj nekoliko mjeseci nakon što si je rodila. Također molimo oproštenje od tvoje majke i svih majki koje svakodnevno plaču zbog stotina kćeri koje su došle u Italiju misleći da će naći život pun nade, ali su pogođene ovako okrutnom i ponižavajućom smrću kao i ti. Tina, oprosti dvoličnost našega društva blagostanja i konzumizma, zabrinutog za razvoj i tehnološki napredak, koje je zaboravilo dostojanstvo i svetost svake pojedine osobe. Oprosti prešutni pristanak naših civilnih vlasti koje dopuštaju ili toleriraju ovaj novi oblik ropstva i ne žele poraziti ucjene i organizaciju trgovaca ljudima, dopuštajući tako uništenje tisuće mladih bespomoćnih ljudi sramotnim zarađivanjem. Oprosti službenicima zakona koji te nisu zaštitili ni obranili jer si bila strankinja, bez identiteta i stoga lišena vlastitog dostojanstva i slobode. Posebno oprosti onima koji su te svaku noć tražili, silovali i koristili te kao predmet užitka da bi te onda ponovno bacili na ulicu kao otpad, surađujući s tvojim mučiteljima, povećavajući njihovu zaradu i pružajući novac određen za podržavanje organiziranog kriminala. Oprosti vjerskim vođama koji nisu bili u stanju glasno govoriti o tvojoj patnji i nepravdi jer te se iskorištavalo i vraćalo u ropstvo. Oprosti mnogim kršćanima zbog stavova jer su te sudili i osuđivali kao preljubnicu iz Evanđelja, jer si »okaljala naše ulice«, smetala nam i pokazivala naš lažni osjećaj stida. Molim te za oproštenje u ime svih nas žena, jer smo te ostavili samu na ulici, da živiš dramu samoće, tjeskobe i straha zbog naše indiferentnosti i šutnje. Molim te, Tina, oproštenje i u ime tvoga ubojice koji je na barbarski način unakazio tvoje mlado tijelo. Ali on nije jedini odgovoran za tvoju smrt; zapravo i prije negoli si bila pogođena, bila si već mrtva. Koliko li je ljudi ubilo snove i očekivanja tvoga dvadesetogodišnjeg života! Svi smo mi krivi i suodgovorni za tvoju smrt i stoga zazivamo milosrđe Božje. Sada želimo da se odmaraš u miru i ljubavi Boga koji je Otac svih marginaliziranih, očajnih, poniženih i prezrenih. On je onaj koji »silne zbaci s prijestolja a uzvisi neznatne«. On je onaj koji »gladne napunja dobrima, a site otpušta prazne«. Neka on sada obriše sve tvoje suze i udijeli ti radost i mir vječnoga života. Neka utjeha naše molitve, naše solidarnosti i našeg sudjelovanja u ovom velikom gubitku bude s malom Elisom i tvojom obitelji; neka u nama ojača svijest i naša zauzetost braniti i oslobađati robove 21. stoljeća.

557


SOCIJALNI KAPITAL U CRKVI Igor Jakobfi*

S

ve veća rasprostranjenost i povezanost različitih kriza današnjice, poput financijske, gospodarske i političke, i problema proizašlih iz njih, dodatno ukazuje na ograničenja općeprihvaćenog koncepta razvoja. Ništa manje problematičnim pokazuju se i svakodnevno predlagana jednodimenzionalna rješenja koja se nerijetko već i u samoj koncepciji potvrđuju kao neodrživa. Kao da svako novo rješenje rađa nekom novom krizom. I baš u tom vrlo kompleksnom povijesnom trenutku papa Benedikt XVI., umjesto da ponudi neka konkretna rješenja, u apostolskom pismu Porta fidei (2011.) najavljuje slavlje Godine vjere. Pitanje je, zašto baš sada? Zašto baš u ovom trenutku krize jedan papa poziva na dublje upoznavanje vjere? Odgovor na ovo pitanje krije se možda u jednom drugom dokumentu istoga Pape. Nekoliko godina ranije Benedikt XVI. objavio je encikliku Caritas in veritate, u kojoj je, između ostalog, na više mjesta istaknuo povezanost cjelovitog ljudskog razvoja s vjerom u Boga, pa se zbog toga Godina vjere može shvatiti kao očekivana konkretna smjernica kako istinski riješiti današnje pitanje ljudskog razvoja u vremenu aktualnih kriza. Koliko god aktualne financijske, gospodarske i političke nesigurnosti bile posljedicom nekih nedavnih, krivih, isključivo tehničkih modela upravljanja, sve one imaju u svojoj biti jedan zajednički uzrok - izostanak nadnaravne dimenzije u koncipiranju razvoja. Kada se iz razvoja izostavlja nadnaravna dimenzija – kada Bog biva zasjenjen, počinje iščezavati i naša sposobnost da prepoznamo moralni red, cilj i dobro1, a raznovrsne krize tada su samo epifenomeni. Stoga bitno polazište u rješavanju nagomilanih društvenih problema mora biti u otvaranju transcendenciji, a Crkva, kao znak najužeg sjedinjenja s Bogom, mora pritom preuzeti vodeću ulogu – mora postati učinkovita zajednica vjere. Izraz učinkovita treba shvatiti u odnosu spram navještaja vjere, jer vjeru nije dovoljno samo živjeti na individualnoj razini, već je i učinkovito prenositi.2 Hoće li Crkva biti učinkovita ne ovisi toliko o sadržaju koji se naviješta, već ponajprije o načinu navještaja i o onima koji naviještaju. Doprinos Crkve u rješavanju aktualne krize bit će stoga onoliko uspješan koliko učinkovito njezini članovi budu zajedno naviještali vjeru. U svjetlu toga, namjera nam je ovim se prilogom uključiti u traga* Autor priloga je magistar moralne teologije, vjeroučitelj i tajnik Ureda za promicanje socijalnog nauka Crkve i društvena pitanja Đakovačko-osječke nadbiskupije.

558

nje za prikladnim modelima procjene mogućnosti i ograničenja vjerničkih potencijala glede ostvarenja zadaće kako biti učinkovita zajednica vjere.

Socijalni kapital Uvažavajući sve teološke vlastitosti Crkve, ne možemo zaobići činjenicu da je traganje za modelima procjene njezinih mogućnosti i ograničenja ostvarenja zadaće biti učinkovita zajednica vjere ponajprije antropološko pitanje te da zbog toga svaki takav govor mora započeti od pitanja što kažu druge znanosti o učinkovitosti kolektivnog djelovanja. U tom smislu, posebno zanimljivom čini se teorija o socijalnom kapitalu, prema kojoj su odnosi među ljudima važno sredstvo za postizanje određenih ciljeva na individualnoj i kolektivnoj razini. Sam pojam socijalni kapital pojavljuje se u prvoj polovici dvadesetog stoljeća u radovima L. Hanifana, koji je proučavajući siromašne ruralne sredine zapadne Virdžinije zaključio da kod traganja za razvojem u tim krajevima pozornost mora biti usmjerena na razvoj socijalnog kapitala, to jest na poboljšanje socijalnih odnosa kao sredstva za poboljšavanje socijalnih i gospodarskih uvjeta zajednice.3 Iako se o tako shvaćenom socijalnom kapitalu sporadično raspravljalo tijekom cijelog dvadesetog stoljeća, i to najčešće u okvirima sociologije, koncept je svoj procvat doživio tek u devedesetim godinama u okviru politologije, i to zahvaljujući američkom politologu R. D. Putnamu. Njegova knjiga Kako demokraciju učiniti djelotvornom (1993.) izazvala je na mnogim područjima veliko zanimanje te tako potakla razvoj novog koncepta – teorije o socijalnom kapitalu. Izraz socijalni označava da su izvor tog kapitala članovi društva, to jest njihov odnos. U Teoriji se polazi od pretpostavke da postoji pozitivna korelacija između, s jedne strane, dobrih društvenih odnosa i, s druge strane, individualnog dobra te stabilnog i učinkovitog funkcioniranja društvenih, političkih i gospodarskih sustava. Tu su pretpostavku potvrdila i mnoga empirijska istraživanja tijekom kojih je uočeno da su dobri društveni odnosi važni, jer omogućuju: na općedruštvenoj razini, veću informiranost i kooperativnost građana, što građanima pored svakodnevnih individualnih koristi u interpersonalnom odnosu omogućuje i bolje artikuliranje vlastitih interesa u javnosti i vršenje pritiska na predstavnike vlasti; na političkoj razini, učinkovitije funkcioniranje institucija i demokratskih procesa; te na gospodarskoj razini, smanjenje pravnih i financijskih instrumenata osiguranja poslovanja, što smanjuje nepotrebne troškove za poslodavce, posloprimce i korisnike njihovih poslovnih usluga. 7-8/2012.


Sažeto rečeno, pod socijalnim kapitalom razumijevala bi se obilježja društvenog života koja omogućavaju pojedincima da zajednički učinkovitije djeluju u ostvarivanju individualnih ili zajedničkih ciljeva. O kojem je konkretnom sadržaju zajedničkog djelovanja riječ Teorija ne progovara, jer to prvenstveno ovisi o ciljevima koji se žele postići i različitosti shvaćanja odnosa među ljudima. Tako socijalni kapital, kao i svaki drugi kapital, sam po sebi nije niti moralno dobro niti nešto loše, već svoje određenje zadobiva općeprihvaćenim vrijednostima i normama u pojedinoj zajednici u kojoj postoji te svrhom za koju ga članovi zajednice koriste. Socijalni se kapital, za razliku od drugih vrsta kapitala, razvija i raste korištenjem.4 Jednom stvoren, istovremeno sam sebe dalje razvija i legitimira. Pored mnogobrojnih tumačenja, moguće je uočiti da postoje načelno dva različita pristupa: sociološki i politološki.5 Sociološki pristup poistovjećuje socijalni kapital sa sredstvom koji pojedincu olakšava ostvarenje individualnih ciljeva, a politološki kao učinkovito sredstvo jačanja društvenih vrijednosti, solidarnosti i zajedništva po kojima se ostvaruje izgradnja općeg dobra. Prema pojavnim oblicima, dijeli se na: povezujući, premošćujući i spajajući.6 Povezujući se odnosi na intenzivne društvene odnose unutar homogenih zajednica, često malih i zatvorenih, kod kojih je važna uzajamna pomoć na mikrorazini. Premošćujući je obilježen vezama i odnosima unutar heterogenih skupina u kojima su članovi različitog socijalnog, ekonomskog, političkog, vjerskog ili etničkog podrijetla, te kao takav jamči skladan suživot unutar pluralnih i heterogenih društava. Spajajući socijalni kapital odnosi se na djelotvoran okomiti odnos između civilnog društva i države. Ova vrsta očituje se u suradnji civilnog društva, lokalne samouprave i centralnih razina vlasti te je kao takva osobito važna za razvoj, jer bez odnosa sa središnjim institucijama, lokalne zajednice i udruge mogu vrlo malo utjecati na javnu politiku. Ukoliko su dobrobiti pojedinog socijalnog kapitala, bez obzira o kojoj je vrsti riječ, dostupne svima, tada ga se poistovjećuje s općim dobrom; u protivnom, kada se koristi samo za korist pojedinačnih ili zatvorenih grupnih interesa, postaje sredstvom razgradnje toga istog dobra. Premda postoje različita mišljenja o broju, vrsti i međusobnom odnosu dimenzija socijalnog kapitala, ipak se velik broj autora slaže da su temeljne sljedeće tri: norme uzajamnosti, mreže povezanosti i povjerenje. Norme uzajamnosti.7 Pod normama uzajamnosti podrazumijevaju se nepisani obrasci obostranih očekivanja u društvenom životu i razmjeni dobara, a dijele se na specifičnu i uopćenu uzajamnost. Dok je prema specifičnoj – uravnoteženoj uzajamnosti u razmjeni dobara prisutno očekivanje istovremenog 7-8/2012.

uzvrata za dano dobro, kod uopćene – difuzne uzajamnosti to se očekivanje proteže na vjerovanje da će u neodređenoj budućnosti ono što se daje biti na neki način i vraćeno. Bilo bi ipak krivo uopćenu uzajamnost promatrati jednosmjerno, jer i ona sadrži kontinuirane odnose razmjene. Međutim, ti odnosi u određenom trenutku bivaju neuravnoteženi, jer obostrana očekivanja da će ono što dajemo biti vraćeno nije definirano ni vremenom niti konkretnim dobrom. Upravo se zbog te nedefiniranosti očekivanja ova vrst uzajamnosti shvaća kao dimenzija socijalnog kapitala, jer u društvu povećava međusobnu suradnju i zalihu povjerenja među članovima. Ponavljanjem obrazaca očekivanja obrasci dalje sami sebe generiraju postajući sadržajniji, snažniji i obvezatniji te se tako među članovima učvršćuje primat zajedničkih interesa pred pojedinačnim. Mreže povezanosti8 odnose se na raznovrsnu međusobnu komunikaciju, suradnju i razmjenu dobara između građana, a dijele se na vertikalne, koje razgrađuju i horizontalne, koje izgrađuju socijalni kapital. Vertikalne čini odnos nejednakih sudionika, povezanih asimetrično, pri čemu jedni imaju hijerarhijsku moć, a drugi su podređeni i ovisni. Horizontalne mreže, poput neformalnih udruženja i različitih vrsta formalnih udruga i zadruga, predstavljaju intenzivnu suradnju među sudionicima jednakog statusa i moći te zbog toga bivaju tumačene kao bitna dimenzija socijalnog kapitala. Udruga je organizacija koju stvaraju građani radi rješavanja socijalnih problema u zajednici ili radi bilo kojega drugog posebnog interesa.9 Zadruga je dobrovoljno udruženje zadrugara, u kojem svaki član sudjeluje neposredno i koje zajedničkim poslovanjem po načelu uzajamne pomoći unapređuje i zaštićuje svoj gospodarski i drugi profesionalni interes, u cilju ostvarenja svoje osobne i zajedničke dobiti ili drugih interesa zadrugara.10 U praktičnom društvenom životu ne postoje isključivo samo horizontalno ili vertikalno strukturirane mreže, već je najčešće riječ o međusobnom preklapanju, pri čemu je jedna mreža naglašenija u odnosu na drugu. Što su horizontalne mreže gušće, vjerojatnije je da će uključeni u njih biti skloniji suradnji radi uzajamne – osobne, ali i opće društvene koristi. Konkretne koristi koje proizlaze iz takvih mreža očituju se prema unutra, na razini pojedinca i udruženja, i prema van, na svim razinama društvenog života. Prema unutra, mreže vrše socijalnu kontrolu i odgoj. Unutar članstva se razvija svijest da će se onome tko se ogriješi o pojedinačnu suradnju ili razmjenu povećavati rizik od neispunjenja sadašnjih ili budućih očekivanja glede ostvarenja osobne koristi od odnosa s drugima. Mreže tako posredno razvijaju, učvršćuju i motiviraju za prihvaćanje i življenje

559


normi uopćene uzajamnosti kao društveno prihvatljivog i osobno korisnog ponašanja. Nadalje, mreže olakšavaju komunikaciju i poboljšavaju protok informacija o prošlim uspješnim suradnjama i sadašnjim mogućnostima te tako razvijaju povjerenje u legitimnost buduće suradnje. Iskustvo udruženosti s drugima, a to se posebno odnosi na članove udruga i zadruga, djeluje odgojno i potiče razvoj umjerenosti i sposobnosti za suradnju i kompromis. Izvan udruženja, mreže potiču i podržavaju razvoj općeg dobra na svim razinama. Pri tome su posebno značajna preklapajuća članstva i suradnja udruženja. Kada je jedna osoba član više udruženja, otvara se prostor stvaranju proširenih socijalnih veza među različitim pripadnicima društva koji inače ne bi bili povezani. Isto tako, kada udruženja surađuju na zajedničkim projektima, među njihovim članovima se razvijaju stavovi uvažavanja i povjerenja, presijecaju crte društvenih podjela, što za krajnju posljedicu ima razvoj političke kulture cijeloga društva. Povjerenje.11 Prema mnogim autorima, povjerenje je najvažnija dimenzija socijalnog kapitala, a razvija se iz uopćenih normi uzajamnosti i horizontalnih mreža povezanosti. Povjerenje je usko povezano s procjenom drugih ljudi s kojima smo u suživotu i suradnji. Suživot s drugima nužno vodi suradnji, a spoznaja te činjenice nameće, s jedne strane, potrebu formiranja očekivanja o tome kako će se onaj drugi ponašati i, s druge strane, formiranje vlastitog ponašanja u skladu s očekivanjima onoga drugog. Tamo gdje međusobno očekivanje i ostvarenje ponašanja izostane nestaje međusobno povjerenje, a nesigurnost i rizik postaju glavne sastavnice društvenog života. Razumljivo je da i povjerenje sadrži izvjesnu količinu neizvjesnosti i rizika, ali međusobna suradnja u izgradnji osobnoga i zajedničkog dobra i vjerovanje da druga strana poštuje moralne obveze povećava izglede da do zloporabe povjerenja neće doći. Povjerenje je usko povezano sa svjedočanstvom kao izvorom znanja.12 Svjedočanstvo je ipak jedinstven izvor znanja, jer ne pretpostavlja spoznajnu autonomiju pojedinca, već ga upućuje na druge ljude – na povjerenje jednih prema drugima. Povjerenje bi tako bilo dvostruko sredstvo, sredstvo legitimacije svjedočenja i sredstvo za smanjivanje neizvjesnosti i rizika društvenih odnosa. Teorija socijalnog kapitala povjerenje promatra iz dva vida: smjera – kome se poklanja povjerenje i opsega – dokle seže povjerenje. Smjer povjerenja može biti vertikalan – građani spram institucija i horizontalan - građani spram drugih građana. Premda su obje vrste povjerenja i njihov odnos značajne za razvoj socijalnog kapitala, ipak ih se, zbog različitog mehanizma nastanka i razvoja, ne smije poistovjećivati. Prema opsegu, povjerenje se dijeli na parti-

560

kularno, koje proizlazi iz učestalih osobnih odnosa s ljudima, i uopćeno, prema ljudima koje se ne poznaje, a članovi su zajednice u kojoj se živi. Uopćeno povjerenje je ono koje čini socijalni kapital, jer na temelju pristupa drugima koje se ne poznaje, a kojima se pristupa kao onima koji su pouzdani, povećava se potencijal društvenog sustava za učinkovitije djelovanje, suradnju, stvaranje i održavanje solidarnosti. Prema tome, bilo koji dugoročni društveni projekt bit će uspješan onoliko koliko su njegovi sudionici uspjeli razviti stabilan odnos uzajamnog povjerenja međusobno i prema drugima kao potencijalnim sudionicima. Premda se može učiniti da Teoriju o socijalnom kapitalu zbog njezine primarne primjene na političke i gospodarske sustave nije moguće primijeniti i na proučavanje potencijala vjerničkih odnosa unutar Crkve, to ipak nije tako iz barem tri razloga. Koncepcijski, ova teorija nije isključivo vezana uz političke i gospodarske sustave, već ponajprije uz korištenje dimenzija socijalnog kapitala u svrhu opisivanja, tumačenja i povećavanja potencijala društvenih odnosa. Koji je konkretan sadržaj tog potencijala nije primarno vezano uz samu Teoriju, već uz ciljeve koji se žele postići s društvenim odnosima. Pa tako, ako je u našem slučaju cilj učiniti Crkvu učinkovitom zajednicom vjere, tada taj cilj ne isključuje mogućnost korištenja teorijom socijalnog kapitala kao alatom za rasvjetljavanje postojećeg potencijala Crkve u svrhu ostvarenja toga zadanog cilja. Nadalje, pažljivijim iščitavanjem dokumenata Crkve moguće je uočiti kako oni u okviru ekleziologije zajedništva posredno uvažavaju i upućuju na primjenu kriterija sadržanih u samoj Teoriji, s ciljem izgradnje Crkve kao zajednice ljubavi. Te, posljednje, kršćani su istovremeno i članovi Crkve i građani svijeta pa je zbog toga izgradnju ljubavi među njima potrebno shvatiti i kao neposredan doprinos razvoju ukupnog socijalnog kapitala u društvu u kojemu žive.

Socijalni kapital u Crkvi Ravnajući se prema kriterijima teorije socijalnog kapitala u traganju za procjenom potencijala vjerničkih odnosa u svrhu ostvarenja Crkve kao učinkovite zajednice vjere, Crkva bi trebala posebnu pozornost usmjeriti boljem razumijevanju i poticanju razvoja svojeg socijalnog kapitala u sve tri njegove dimenzije. Što se može smatrati konkretnim sadržajem pojedine dimenzije te koja su ograničenja i mogućnosti povezane s njima, pokazat će nam sljedeća analiza. Međutim, poradi lakšeg praćenja analize, na početku je važno obratiti pozornost na nekoliko bitnih točaka glede posebnosti govora o socijalnom kapitalu u Crkvi i posebnosti hrvatskog društva kao onog okružja u kojemu Crkva djeluje. Premda se u teoriji o socijalnom kapitalu najčešće navodi povjerenje 7-8/2012.


kao najvažnija dimenzija, to ipak, čini se, u govoru o socijalnom kapitalu u Crkvi nije moguće. Ono što će članove Crkve činiti zajednicom, što će razvijati njihovo međusobno povjerenje, jest vjera i vrijednosti proizašle iz nje, utjelovljene u normama. A kako je Crkva učiteljica istine, njoj ni u kom slučaju nije nevažno o kojim je vrijednostima – normama riječ pa stoga i ne može povjerenju pristupiti kao nečemu primarnome, čemu se kao cilju trebaju podrediti druge dimenzije socijalnog kapitala, već kao onomu što treba usko prianjati uz istinu. Premda hrvatski građani u velikom broju pripadaju Katoličkoj Crkvi samo deklarativno, to ne smije umanjiti očekivanje da su svi njezini članovi pozvani da svojim životom u skladu s katoličkim naukom budu autentični članovi Crkve. Također, pored toga što su članovi Crkve, vjernici su ujedno i hrvatski građani pa je za očekivati da će i vrijednosti koje prevladavaju u hrvatskom društvu ujedno biti i vrijednosti većine vjernika. Zbog toga ćemo najčešće predstavljati podatke za ukupnu populaciju hrvatskih građana te tako barem približno doći do saznanja s kojim to brojem i kojim vjernicima Crkva može računati kao sa socijalnim kapitalom koji će ostvariti njezinu zadaću biti učinkovita zajednica vjere. Norme uopćene uzajamnosti u Crkvi. O normama uzajamnosti unutar socijalnog kapitala u Crkvi možemo govoriti tek u jednom širem smislu. Naime, razmjena dobara i općenito međusobni odnosi članova Crkve nisu utemeljeni niti po načelu specifične niti uopćene uzajamnosti te ih zbog toga nije moguće u potpunosti razumjeti i opisati isključivo sociološkim kategorijama, već ponajprije teološkom kategorijom ekleziologije zajedništva. Ishodište tih odnosa nalazi se u transcendentalnom zajedništvu koje se očituje u vidljivoj zajednici okupljenoj radi slavljenja Boga i međusobnog povezivanja u ljubavi i prijateljstvu, sa svrhom da bude znak cijelom čovječanstvu.13 Odnosi utemeljeni na ljubavi i prijateljstvu pretpostavljaju dimenziju besplatnosti i dara te kao takvi nadilaze i specifična i uopćena očekivanja uzvraćanja darovanog dobra. Dakako da to ne znači nepostojanje dimenzije normi uopćene uzajamnosti u socijalnom kapitalu u Crkvi, već naprotiv, te norme poprimaju jednu sasvim novu kvalitetu. Motiv kršćanskog darivanja, naime, nije strah od socijalne izolacije ili gubitka besplatno darovane milosti, već svijest da su ljudi primivši Božju ljubav postali njezini djelatni subjekti, pozvani da se i sami učine oruđem ljubavi spram drugih.14 Stoga norme uzajamnosti u socijalnom kapitalu u Crkvi treba ponajprije razumjeti kao sastavni dio čina vjere, kao odgovor na primljenu ljubav. One se u konkretnim odnosima među članovima Crkve, ali i u njihovu odnosu spram drugih, posebno očituju u kreposti solidarnosti, to jest zalaganjem za dobro drugo7-8/2012.

ga kao da je vlastito i spremnošću da, u evanđeoskom duhu »izgubimo sebe« radi drugoga, umjesto da ga iskorištavamo te da mu služimo, umjesto da ga tlačimo radi vlastite koristi.15 Ovako shvaćena solidarnost dijeli se na osobnu i društvenu. pri čemu je društvena zbog svoje širine bliža evanđeoskom duhu, jer se očituje kao čvrsta i postojana odlučnost zauzeti se za opće dobro, to jest za dobro svih i svakoga, jer svi smo mi uistinu za sve odgovorni.16 Kako nas, u skladu s analizom socijalnog kapitala u Crkvi, prvenstveno zanima društvena solidarnost, ukratko ćemo predstaviti njezine najčešće pojavne oblike. Prva je verbalna solidarnost: jasno i glasno izjašnjavanje i zauzimanje stava u prilog na bilo koji način obespravljenih i ugroženih, koje za sobom povlači društveni rizik za onoga tko se tako izjašnjava.17 Pod drugom, djelatnom solidarnošću, smatraju se svi oni zahvati u ona područja socijalnog u kojima se nije dovoljno samo verbalno zauzeti, već i konkretno djelovati s ciljem pomoći najugroženijima.18 Očito je samo po sebi da se verbalna i djelatna solidarnost odnose na solidarno djelovanje pojedinaca te da su kao takve nedostatne u kompleksnosti aktualnih kriza i društvenih odnosa općenito. Zbog toga nijedno društvo ne može dugoročno računati samo na ostvarenje općeg dobra kroz solidarno djelovanje pojedinaca, već mora postupno graditi strukture solidarnosti, to jest mora solidarnost institucionalizirati.19 Je li, koja je i koliko je solidarnost prisutna u odnosima članova Crkve i u njihovu odnosu spram drugih u hrvatskom društvu, pokazat će nam sljedeći podaci. Iz više dosada provedenih empirijskih istraživanja,20 na području Hrvatske vidljiva je velika razlika između osobne (izrazito solidarni 38,4%) i društvene solidarnosti (izrazito solidarni 21,1%). Ovakvo stanje dodatno potvrđuju podaci istraživanja Praćenje siromaštva u Hrvatskoj (2004.),21 prema kojima je spremnost da se pomogne socijalno ugroženim skupinama puno manja od spremnosti da se pomogne onima s kojima se dijeli rodbinska i prijateljska veza. Pa tako, sigurno je spremno pomoći: najbližoj obitelji 68,1%, svojim prijateljima 44,2%, susjedima 32%, ljudima s posebnim potrebama 29,8%, starijima ljudima u svojoj ulici 27,3%, siromašnima u svojoj ulici 23,1% i obiteljima s više djece 22,2%. Posebno zabrinjavaju podaci Europskog istraživanja vrednota (2008.),22 prema kojima izuzetno mali broj građana, čak u većini slučajeva ispod 1%, obavlja dobrovoljni neplaćeni rad u nekoj dobrovoljnoj organizaciji (Tablica 1.). Doduše, nešto veći broj građana dobrovoljno neplaćeno radi u religioznim ili crkvenim organizacijama (4,5%), no taj broj ipak ne može umanjiti ozbiljan manjak kreposti solidarnosti, što ukazuje na slabo razvijen socijalni kapital prikladan za ostvarenje Crkve kao učinkovite zajednice vjere. Ti podaci, premda zabrinjavajući, ne smiju postati izgovor

561


Tablica 1. Obavljate li trenutno, i u čijoj organizaciji, dobrovoljni neplaćeni rad? %

spomenuto

nije spomenuto

socijalne organizacije za starije osobe, osobe s hendikepom ili siromašne

0,9

83

religiozne ili crkvene organizacije

4,5

79,7

odgojno-obrazovne, umjetničke, muzičke ili kulturne aktivnosti

3,0

81,8

lokalne organizacije za pitanja poput siromaštva, zapošljavanja, stanovanja, jednakosti rasta

0,3

83,7

razvoj Trećeg svijeta ili ljudska prava

0,0

84

očuvanje okoliša, ekologija, prava životinja

0,7

83,4

profesionalne udruge

0,8

83,8

aktivnosti mladih

0,6

83,6

sport ili rekreacija

1,9

82,9

ženske grupe

0,5

83,6

mirovni pokreti

0,1

84,1

dobrovoljne organizacije koje se bave zdravstvom

0,6

83,4

Izvor: I. Rimac, »Komparativni pregled…23

i prepreka poslanju Crkve, već poticaj da pobliže upozna i razmotri one koji čine njezin socijalni kapital. Konkretno, koji to vjernici čine socijalni kapital Crkve, razvidno je iz činjenice da je učestalost odlazaka na misu pozitivno korelirana sa solidarnošću (Tablica 2.). Oni koji misu pohađaju svaki tjedan ili jednom mjesečno pokazuju viši stupanj solidarnosti na mikro, makro i mezzorazini u usporedbi s onima koji misu pohađaju rjeđe ili nikada. To Crkvu, posebno svećenike na župama, obvezuje da nedjeljne propovijedi više baziraju na socijalnom nauku Crkve te tako taj nauk vjernicima rasvijetle, približe i za njega ih senzibiliziraju. U sklopu Istraživanja o uključenosti vjernika laika u vjernička udruženja i udruge civilnog društva (2010.) 25 ankete na razini župa provodili su anketari – volonteri koji su većinom bili bivši ili sadašnji polazni-

ci Škole za župne suradnike. Činjenica da je na razni naše Nadbiskupije moguće telefonski u vrlo kratkom vremenskom roku okupiti 96 laika (od 100 koliko ih je ukupno kontaktirano) značajan je pokazatelj spremnosti naših laika za volonterski angažman na nekom konkretnom projektu, to jest pokazatelj postojanja potencijalnog socijalnog kapitala koji je vrlo lako aktivirati ukoliko je riječ o konkretnom i isplaniranom djelovanju. Horizontalne mreže povezanosti u Crkvi posebno su sadržane i izražene u udruženom laičkom apostolatu, koji svoje pojavne oblike ima u različitim neformalnim laičkim udruženjima i formalnim privatnim vjerničkim (laičkim) društvima. Pored uobičajenih obilježja koja dijele s civilnim udrugama, obje vrste udruženog apostolata sadrže i određene posebnosti koje ih čine crkvenima, to jest znakom zajedništva i jedinstva Crkve u Kristu26. Njihov nauk

Tablica 2. Zabrinutost za životne uvjete i pohađanje mise razina

mikro

makro

mezzo

nikada (%)

povremeno (%)

mjesečno (%)

tjedno (%)

uže obitelji

52

66

74

74

ljudi u susjedstvu

20

27

30

39

ljudi u regiji

20

16

22

22

zemljaka

12

17

20

20

Europljana

3

6

9

8

starijih ljudi u Hrvatskoj

51

61

59

64

nezaposlenih ljudi

54

64

57

69

imigranata u Hrvatskoj

5

17

10

14

Izvor: S. Baloban, »Desolidarizacija…24

562

7-8/2012.


mora biti u zajedništvu s Crkvom, svojim članovima moraju omogućiti rast u svetosti, a svoje djelovanje uskladiti s apostolatom Crkve. Laički apostolat, premda bi trebao proizlaziti iz vjerske zrelosti koja se očituje u slobodnoj inicijativi, ne smije biti sveden na privatnu stvar pojedinaca ili skupina, već mora biti osviješten u odgovornosti u ispovijedanju katoličke vjere, u prihvaćanju i razglašivanju istine o Kristu, o Crkvi i o čovjeku u poslušnosti crkvenom učiteljstvu27. Zbog toga se od svakog udruženja vjernika laika očekuje da bude mjesto navještaja i ponude vjere u njezinu neokrnjenu sadržaju. Svetost Crkve je vrelo i nepogrešivo mjerilo njezine apostolske uspješnosti28. Poziv na rast u svetosti isto je što i poziv na rast u savršenstvu djelotvorne ljubavi po kojoj se pak, kroz sjedinjenje s Bogom i služenje drugima. ispunjava poslanje Crkve. Poziv vjernika laika na svetost uključuje na prvom mjestu njihovo ulaženje i sudjelovanje u vremenitim stvarnostima, a što bi pak u perspektivi socijalnog kapitala značilo aktivno sudjelovanje na povećanju socijalnog potencijala ukupnog društva. Kako je laicima vlastito mjesto njihova angažmana svijet, oni će svoju obvezu sudjelovanja u apostolatu vršiti upravo u tom istom svijetu. Angažiranost u svijetu pretpostavlja aktualnost, pa se zbog toga od udruženog laičkog apostolata očekuje da svoje aktivnosti i organizacijski ustroj uskladi s aktualnom situacijom u kojoj se svijet nalazi. U traganju za ostvarenjem Crkve kao učinkovite zajednice vjere u današnjem vremenu krize, to bi značilo sljedeće: Laički udruženi apostolat mora, u svjetlu svojega poslanja, a ovisno o konkretnim ciljevima koji se žele postići, poprimiti jedan od oblika civilne udruženosti (udruga ili zadruga) i u suradnji s drugim vjerničkim udruženjima i civilnim udrugama primjerenim svjedočanstvom života pridonositi razvoju ukupnog socijalnog kapitala te tako naviještati evanđelje.29 Primjereno svjedočanstvo života – solidarnost, i to posebno ona društvena, treba se u okviru laičkih udruženja prepoznati kao bezuvjetna norma djelovanja. Hrvatski građani općenito imaju vrlo slabo razvijenu sklonost samoorganiziranju ili uključivanju u već postojeće organizacije civilnog društva. Tijekom ankete u okviru istraživanja Praćenje siromaštva u Hrvatskoj30 više od polovice hrvatskih građana odgovorilo je, i to s izričitim ne, da nije spremno organizirati se i pomoći, a tek je njih 22% izrazilo spremnost organizirano ponuditi svoju pomoć jednom mjesečno. Tek oko 3% bilo bi spremno barem dva sata tjedno staviti se na raspolaganje potrebnima, a što je prema definiciji dobrovoljnog rada potrebno da bi se netko mogao nazvati volonterom. Zabrinjavajuće je, i za ostvarenje Crkve kao učinkovite zajednice vjere vrlo otežavajuće, da se u okviru istraživanja Supsidijarnost u hrvatskom društvu (2009.) čak preko 90% 7-8/2012.

hrvatskih građana izjasnilo da nije članom neke udruge.31 O konkretnoj situaciji glede socijalnog kapitala u dimenziji horizontalnih mreža povezanosti na području naše Nadbiskupije progovaraju podaci dobiveni tijekom dva istraživanja32: Istraživanje o uključenosti vjernika laika u vjernička udruženja i udruge civilnog društva (2010.) i Istraživanje o radu vjerničkih laičkih udruženja (2010.). Podjednak broj anketiranih vjernika laika uključen je u djelovanje formalnih i neformalnih vjerničkih udruženja (198 laika, ili 47%,) i civilnih udruga (205 laika, ili 48%), a vrlo mali broj, njih 5% (20 laika), članovi su i vjerničkih i civilnih udruga. Ukupan broj od 423 laika predstavlja značajan socijalni potencijal za unutarcrkveno i izvancrkveno ostvarenje biti učinkovita zajednica vjere. Na unutarcrkvenoj razini, laici - članovi vjerničkih udruženja, raspršeni u pedesetak župa Nadbiskupije, svojim međusobnom suradnjom mogu biti dobro polazište za povećanje broja članova i razvoj povezujućeg kapitala. Međutim, zbog opasnosti da povezujući kapital potakne samoizolaciju i elitizam, treba biti vrlo oprezan kako se takva udruženja ne bi zatvorila u samodostatnost te tako odvojila od poslanja Crkve i svijeta kojemu su poslani. Na tu opasnost upozoravaju i podaci prema kojima se suradnja među vjerničkim udruženjima, premda postoji, ne bi mogla ocijeniti kao zadovoljavajuća, jer tek malo više od polovice udruženja surađuje u provedbi svojih programa (Tablica 3.), što je daleko ispod nacionalnog prosjeka. Za ostvarenje Crkve kao učinkovite zajednice vjere daleko je važniji broj onih koji su članovi civilnih udruga, a posebno broj onih koji su članovi i vjerničkih udruženja i civilnih udruga. Nažalost, ovih je posljednjih najmanje, a upravo oni imaju najviše potencijala da putem svog dvostrukog članstva, životom svjedočeći društvenu solidarnost, izgrađuju povjerenje u Crkvu te tako ostvaruju zadaću biti učinkovita zajednica vjere. Međutim, tu mogućnost udruženja njihovi članovi ne koriste dovoljno, jer je do sada ostvaren slab obim suradnje između vjerničkih udruženja i udruga civilnog društva (Tablica 3.). Neki od oblika međunarodne suradnje prisutni su kod otprilike 30% proučenih vjerničkih udruženja (Tablica 3.), što, premda nezadovoljavajuće, može biti barem donekle utješno, jer je i nacionalni prosjek sličan (34,3%). Nadalje, značaj spajajućeg kapitala kao bitnog preduvjeta za izgradnju povjerenja u crkvene institucije i institucije lokalne i državne uprave među vjerničkim udruženjima nije dovoljno prepoznat. (tablice 3. i 4). Ipak, zanimljivo je istaknuti da najveći broj udruženja izražava interes za suradnju s Uredom za promicanje socijalnog nauka Crkve, ali, što je posebno značajno, tek nakon što ih se u anketi upitalo: Jeste li zainteresirani za sudjelovanje na Danu udruženja? To samo

563


govori da naša udruženja, premda su u segmentu suradnje pomalo pasivna, pozitivno reagiraju na konkretan crkveni prijedlog za djelovanje.

vjerničkim udruženjima

nacionalnim udrugama civilnog društva

međunarodnim udrugama civilnog društva

institucijama lokalne i državne uprave

suradnja s Uredom

Tablica 3. Suradnja vjerničkih udruženja s…

Da

8

8

5

5

10

Ne Bez odgovora

6

5

8

8

3

1

2

2

2

2

Izvor: I. Jakobfi, »Imamo li svijest…«33

Tablica 4. Uklopljenost plana rada s planom rada… Broj udruženja

Nadbiskupije

2

Dekanata

2

Župe

2

Nije uklopljen

5

Bez odgovora

6

Izvor: I. Jakobfi, »Imamo li svijest…«34

Područje horizontalnih mreža udruženosti u sklopu udruženog apostolata koje do sada nije istraživano, pa je zbog toga nemoguće potvrditi postoji li ili ne, jesu zadruge. O njima se do sada samo raspravljalo tijekom nekoliko susreta političara s područja Nadbiskupije s nadbiskupom i Studijskih dana o socijalnom nauku Crkve. Na jednom od susreta Studijskih dana izrečeni su čak i neki konkretniji prijedlozi za oživljavanje udruženosti, ali osim toga na području Nadbiskupije nije učinjeno ništa značajnije. Kako je riječ o udruženom djelovanju koje se, pored toga što ima veliki povijesni značaj, pokazuje i kao ozbiljno alternativno rješenje današnjim gospodarskim i političkim nesigurnostima, Crkva će mu morati posvetiti više pozornosti putem dobro promišljenog i organiziranog oblika zadružnog pastorala. Povjerenje u Crkvi i u Crkvu. Benedikt XVI. gotovo u svakom broju apostolskog pisma Porta fidei povezuje uspješnost naviještanja vjere s uvjerljivim svjedočenjem kršćanskog života, kao s onim što svijet danas osobito treba. Ovo povezivanje uspješnosti naviještanja s uvjerljivim svjedočenjem ne čudi, jer upravo svjedočenje pridonosi izgradnji povjerenja. Svjedočko naviještanje i povjerenje istovremeno jedno drugo pretpostavljaju i pridonose međusobnom ostvarenju i izgradnji. Jednom narušeno, povjerenje vrlo teško može biti ponovno izgrađeno, što za daljnju posljedicu ima da će uspješnost svakog budu-

564

ćeg navještaja, ma koliko on bi uvjerljiv, biti upitna. Prema tome, međuovisnosti navještaja i povjerenja Crkva treba pristupiti s punom pastoralnom ozbiljnošću, pazeći da svjedočenje po kojemu se naviještanje ostvaruje bude prihvaćeno s povjerenjem. Pri tome pred Crkvom, kao zasebnom cjelinom koja ne postoji samo radi sebe same, već svijeta kojemu je poslana, stoji poseban izazov izgradnje povjerenja na dvije međusobno povezane razine, unutar sebe i prema van. Izgrađujući, s jedne strane, povjerenje unutar sebe, Crkva ispunjava temeljni preduvjet za učinkovitu suradnju svojih članova, zahvaljujući čemu će, s druge strane, svijetu biti uvjerljivo svjedočanstvo u građenju povjerenja svijeta spram Crkve. Crkva ipak nije apstraktna stvarnost, već zajednica konkretnih ljudi koji su istovremeno sastavni dio svijeta kojemu je poslana. Pa zbog toga, izgrađujući povjerenje unutar sebe, Crkva posredno, preko susretanja svojih članova s drugima, pridonosi i izgradnji uzajamnog povjerenja. Posljednjih godina posebno zabrinjavaju podaci mnogih istraživanja prema kojima povjerenje u Crkvu u Hrvatskoj, iako još uvijek vrlo visoko, postupno opada. Neovisno o tome dovodi li se taj pad u vezu s općim opadanjem povjerenja u institucije ili pak s neuvjerljivim načinom svjedočenja od strane Crkve u današnjem vremenu krize, mora mu se pristupiti kao ozbiljnoj prepreci za ostvarenje Crkve kao učinkovite zajednice vjere. Prema istraživanju Supsidijarnost u hrvatskom društvu,35 oko 50% građana ima povjerenja u Crkvu. Slično je i s povjerenjem samih vjernika u institucionalne i personalne sastavnice Crkve. Preko polovice vjernika ima dosta ili mnogo povjerenja u biskupiju, biskupa, župu, župnika i druge župljane (Tablica 5.). Za daljnju izgradnju socijalnog kapitala u Crkvi značajno je da veći broj vjernika izražava mnogo povjerenja spram župnika (29,8%), više nego spram župljana koje susreću na misi (10,2%). Premda to nije samo po sebi loše, gledano iz perspektive socijalnog kapitala, tako ipak ne bi trebalo biti. Međutim, to je činjenica, i kao takvu je treba prihvatiti i pristupiti joj s punom ozbiljnošću u daljnjem planiranju izgradnje Crkve kao učinkovite zajednice vjere. Na temelju predstavljenog stanja socijalnog kapitala u Crkvi, možemo ustvrditi da pred Crkvom, kao onom koja se treba ostvariti kao učinkovita zajednica vjere, stoji neodgodiva zadaća nadahnjivati i ostvarivati udruženi pastoral društvenom solidarnošću te tako današnjem čovjeku prikladnim i prihvatljivim načinom učinkovito svjedočiti vjeru i, posljedično tomu, zadobiti puno povjerenje, čime će, povratno, steći društveni legitimitet svojeg navještaja. 7-8/2012.


Tablica 5. Imam povjerenja u… Uopće ne

Malo

Dosta

Mnogo

Ne mogu procijeniti

svoju (nad)biskupiju

4,8

18,5

33,3

13,6

7,2

svog (nad)biskupa

4,7

18,1

33,0

13,7

7,5

svoju župu

4,2

17,3

33,6

17,5

5,0

svoga župnika/ svećenika čiju misu posjećujete

4,6

5,5

17,3

29,8

20,3

druge župljane koji idu na misu koju i Vi posjećujete

4,6

20,4

34,4

10,2

7,8

Izvor: G. Črpić i D. Mravunac, »Pregled postotaka…

Prema daljnjem razvoju socijalnog kapitala u Crkvi

menzija socijalnog kapitala, u nastavku ćemo pozornost zaustaviti samo na razini Nadbiskupije/župe.

Ako socijalni kapital ima sposobnost samoizgradnje, tada je i njegov daljnji razvoj unutar Crkve ponajprije u nadležnosti onih laika koji su na temelju iskustva vjere aktivno uključeni u institucionalno ostvarenja društvene solidarnosti. Pred njima bi trebao biti zadatak da svojim institucionaliziranim apostolatom postanu živo svjedočanstvo, poticaj i motor daljnjeg razvoja socijalnog kapitala. Međutim, kako je socijalni kapital bitan preduvjet za ostvarenje učinkovite zajednice vjere, njegov se razvoj ne smije prepustiti samo jednom dijelu Crkve –odgovornost se ne smije nametnuti samo onima koji taj kapital već čine. Premda ova tvrdnja nije potpuno u skladu s Teorijom, ona ipak ima svoje opravdanje imamo li u vidu načelo supsidijarnosti. Riječ je o načelu koje, s jedne strane, na negativan način nameće višim društvenim instancijama da se uzdrže od onoga što bi suzilo životni prostor manjih i bitnih stanica društva – što bi ograničilo njihovu inicijativu, slobodu i odgovornost.

Nadbiskupija. Unutar Nadbiskupije od 2003. godine, kao sastavni dio Odjela za kršćansku dobrotvornost i društvena pitanja Nadbiskupijskog pastoralnog centra, djeluje Ured za promicanje socijalnog nauka Crkve. Ured je ustanovljen u svrhu promicanja socijalnog nauka Crkve na području Đakovačko – osječke nadbiskupije te su mu i djelatnosti vezane uz kontinuirano promišljanje i traganje za prikladnim modelima djelovanja među društveno-politički angažiranim vjernicima te članovima vjerničkih udruženja, kao i oblicima uspostave suradnje s drugim udrugama civilnog društva. Kao takav, Ured ima velik institucionalni kapacitet za pripomoć u razvoju socijalnog kapitala na području Nadbiskupije.

S druge strane, supsidijarnost je, u pozitivnom smislu, gospodarska, institucionalna ili zakonska pomoć pružena najmanjim društvenim jedinicama ili pojedincima. Takav pomažući zahvat većih društvenih ustroja može biti ponuđen iz dvaju razloga: ponajprije, jer čovjek pojedinac ili manje životne zajednice u njima pripadajućim područjima rada, s krivnjom ili bez krivnje, zataje, zatim jer se radi o zadaćama koje mogu obaviti samo obuhvatniji socijalni ustroji.36 Upravo je ovaj pozitivni smisao supsidijarnosti potrebno primijeniti za daljnji razvoj socijalnog kapitala u Crkvi. Kompleksnost prisutnih poteškoća slabe razvijenosti socijalnog kapitala i važnost ostvarenja Crkve kao učinkovite zajednice vjere po tom istom kapitalu nameće potrebu intervencije odozgo. Međutim, potrebno pružanje pripomoći ne smije ugušiti inicijative samih laika, već mora istovremeno i koordinirano započeti i na razini Nadbiskupije/župa i na razini vjerničkih udruženja. Kako su zadaće vjerničkih udruženja razumljive već po samom poznavanju di7-8/2012.

Konkretne zadaće koje bi Ured, pored djelatnosti koje obavlja37, već danas mogao preuzeti, a poštujući načelo supsidijarnosti, trebale bi se posebno očitovati u: a) kontinuiranom praćenju i podržavanju rada postojećih vjerničkih udruženja; b) u suradnji s Tiskovnim uredom Nadbiskupije u javnosti prezentirati rad i uspjeh udruženja; c) pružanju servisnih usluga postojećim udruženjima; d) poticanju nastanka novih udruženja u obliku poput civilnih udruga i posebno zadruga; e) poticanju umrežavanja vjerničkih udruženja međusobno i vjerničkih udruženja s udrugama civilnog društva. U tu svrhu Ured posjeduje dva vrijedna registra, jedan koji sadrži popis članova s dvostrukim članstvom i drugi koji sadrži popis civilnih udruga zainteresiranih za suradnju s vjerničkim udruženjima; f) poticanju vjerničkih udruženja na suradnju s civilnim vlastima; g) tiskanju i distribuiranju materijala poput priručnika za osnivanje, vođenje i djelovanje vjerničkih udruženja, te socijalnim naukom nadahnutih propovijedi,

565


Župa/župnik. Ako svaki treći župljanin ima mnogo povjerenja u svojega župnika, to znači da on tada ima vrlo značajnu kohezivnu ulogu u župi. To povjerenje otvara veliki prostor za angažman župnika oko izgradnje zajedništva, promoviranja važnosti međusobne suradnje i udruženog apostolata i poticanja razvoja solidarnosti i povjerenja među župljanima. Shodno tome, zadaće koje na sebe mogu preuzeti župnici trebale bi se očitovati u: a) edukaciji i poticanju članova pastoralnih i ekonomskih vijeća na osnivanje manjih interesnih skupina unutar župe; b) prikladnoj edukaciji župljana u socijalnim vještinama udruživanja; c) prepoznavanju, povezivanju i međusobnom približavanju onih socijalnih skupina unutar župe koje se na civilnoj razini nalaze u stanju nekog oblika razjedinjenosti ili sukoba, poput: poslodavca – posloprimca, građana – političara, različitih većinskih - manjinskih skupina; d) posebnoj duhovnoj i doktrinarnoj skrbi za članove vjerničkih udruženja i civilnih udruga s područja župe. Na kraju možemo zaključiti da će Crkva postati učinkovita zajednica vjere tek ukoliko bude izgrađivala svoj socijalni kapital i na taj se način aktivno uključila u traganje za rješavanjem aktualnih financijskih, gospodarskih i političkih nesigurnosti.

10 Usp. http://www.zadruge.hr/index.php?option=com_co ntent&view=category&layout=blog&id=38&Itemid=82 (posjećeno 18.6.2012.) 11

Usp. B. Šalaj, Socijalni kapital, …, str. 53. – 64.

Usp. S. Prijići – Samaržija, »Evidencijalizam i povjerenje«, u. Filozofska istraživanja, 107 (2007.), br. 3, str. 671. – 683. 12

13 Usp. R. Brajčić i M. Zovkić, Dogmatska konstitucija o Crkvi – Lumen gentium, Filozofsko teološki institut, Zagreb, 1977. str. 85. – 87. 14

Usp. Caritas in veritate, br. 5, str. 9. – 10.

Ivan Pavao II. »Sollicitudo rei socialis« , u: M. Valković (uredio i uvod napisao) Sto godina katoličkog socijalnog nauka, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991., br. 38, str. 605. 15

16

Isto, br. 38, 605.

Š. Marasović, »Porijeklo i sadržaj pojma »solidarnost««, u: Bogoslovska smotra, 74 (2004.), br. 2, str. 371. 17

18

Usp. isto, str. 371.

Usp. J. Grbac, »Fleksibilizacija rada i novi oblici solidarnosti u društvu«, Bogoslovska smotra, 75 (2005.), br. 4, str. 1095. 19

Usp. S. Baloban, »Ostvarenje solidarnosti po supsidijarnosti« u: Bogoslovska smotra, 75 (2005.), br. 4, 1023 20

21 Usp. G. Črpić, K. Nikodem, »Praćenje siromaštva u Hrvatskoj: neki pokazatelji«, u: Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije, 135 (2007.), br. 4, str. 291. – 294.

Usp. I. Rimac, »Komparativni pregled odgovora na pitanja u anketi Europskog istraživanja vrednota 1999. i 2008.«, u: Bogoslovska smotra, 80 (2010.), br. 2, str. 425. – 525. 22

23

Usp. isto, 425. – 525.

Usp. S. Baloban, G. Črpić, I. Štengl, »Desolidarizacija hrvatskog društva«, u: Bogoslovska smotra, 80 (2010.), br. 2, str., 563. – 596. 24

Usp. I. Jakobfi, »Imamo li svijest društvene odgovornosti?«, u: Vjesnik Đakovačko – osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, 139 (2011.), br. 1 – 2, str. 27. – 41. 25

Benedikt XVI., Caritas in veritate, Ljubav u istini , Kršćanska sadašnjost, Dokumenti, br. 158, Zagreb, 2009., br. 18, str. 28. 1

2 Usp. Benedikt XVI., Porta fidei, br. 7, preuzeto s: http://zgnadbiskupija.hr/index.php?option=com_content&view=a rticle&id=2134:porta-fidei&catid=5:aktualnosti&Itemid=82 (posjećeno 18.6.2012.)

Za povijesni pregled razvoja teorije o socijalnom kapitalu vidi u: B. Šalaj, Socijalni kapital, Fakultet političkih znanosti, Zagreb, 2007., str. 9. – 11. 3

Usp. R. D. Putnam, Kako demokraciju učiniti djelotvornom, Fakultet političkih znanosti, Zagreb, 2003., str. 179. – 189.

4

Usp. B. Šalaj, »Koncept socijalnoga kapitala u komparativnoj politici«, u: Politička misao, 40 (2003.), br. 4, 126. – 144.

5

A. Alibašić, »Društveni kapital i održivi razvoj«, u: Zbornik radova Fakulteta islamskih nauka, (2005.), br. 10, str. 297. – 314. 6

26 Dekret »Apostolicam actuositatem«, o apostolatu laika, u: II. vatikanski koncil, Dokumenti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993., br. 18, str. 445. 27 Ivan Pavao II., Christifideles laici, vjernici laici, Kršćanska sadašnjost, dokumenti br. 93, Zagreb, 1990., br. 30, str. 68. Dalje se služimo skraćenicom Christifideles laici. 28

Isto, br. 17, str. 37.

Usp. Papinsko vijeće »Iustitia et pax«, Kompendij socijalnog nauka Crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2005. br. 543, str. 385. 29

30

Usp. G. Črpić, K. Nikodem, isto, str. 291. – 294.

Usp. G. Črpić i D. Mravunac, »Pregled postotaka istraživanja »Supsidijarnost u hrvatskom društvu««, u: Bogoslovska smotra, 81 (2011.), br. 4, str. 731. – 753. 31

32

Usp. I. Jakobfi, isto, str. 27. – 41.

Usp. B. Šalaj, Socijalni kapital, … str. 48. – 53.; R. D. Putnam, isto, str. 183. – 189.

33

Usp. isto, str. 27. – 41.

34

Usp. isto, str. 27. – 41.

Usp. B. Šalaj, Socijalni kapital, … str. 77. – 88.; R. D. Putnam, isto, str. 179. – 183.

35

Usp. G. Črpić i D. Mravunac, isto, str. 731. – 753.

7

8

Usp. G. Bežovan, T. Matković, V. Puljiz, Z. Šućur i S. Zrinšćak »Pojmovnik socijalne politike«, u: G. Bežovan, T. Matković, V. Puljiz, Z. Šućur i S. Zrinšćak, Socijalna politika, Pravni fakultet, Zagreb, 2005., str. 471. 9

566

J. kardinal Hőffner, Kršćanski socijalni nauk, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2005., str. 59. 36

Usp. http://www.djos.hr/site/index.php?option=com_ content&view=article&id=739&Itemid=115 (posjećeno 18.6.2012.) 37

7-8/2012.


Duhovna misao

A može li se? Žarko Relota

Ne sjećam se da sam ikada tijekom studija učio, a znam

svakako da se sam tim pitanjem nikada nisam ozbiljno bavio, što znači Božji odmor, odnosno rečenica o Božjem počivanju sedmoga dana (»I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini« – Post 2,31). Ni sada se tim pitanjem ne želim baviti, već me Božji odmor sedmoga dana navodi na razmišljanje o odmoru uopće. Zapravo me na to navelo »tjeranje« na odmor članova Vlade, o čemu je ovih dana govorio naš Premijer, ali i nekakav poduzetnik koji je, barem tako mediji izvješćuju, svojim radnicima naredio da moraju ići na odmor i usput im podijelio pozamašnu sumu novaca da se stvarno mogu pristojno odmoriti. U ovom vremenu općeg umora, a u kontekstu godišnjih odmora, razmišljao sam malo o nama svećenicima i redovnicima uopće. Onoliko koliko ja znam, a puno je više toga što ne znam, većina nas službeno ima nekakav odmor. Naša redovnička zajednica dopušta nam četiri tjedna odmora. Znam da neke redovnice imaju dva, a neke tri tjedna. Pravila su za većinu drugačija, ali u svakom slučaju svi imaju nekakav odmor. U isto vrijeme slušam pojedine kolege kako govore da 20 godina nisu bili na odmoru. Neki kažu da ne znaju što to znači odmarati se i nepojmljivo im je da netko na više dana može napustiti povjerenu mu službu ili župnu zajednicu. S druge strane, dosta vjernika (to slušam na vlastite uši već godinama pa kompetentno o tome mogu govoriti) smatra kako nama odmor nije potreban, jer, kako oni kažu, »da smo mi htjeli nešto raditi, ne bismo odabrali ovaj poziv«. A ako ništa ne radimo, onda nam odmor nije niti potreban. Ne sjećam se (što ne znači da se to nije dogodilo, ali sam ja slaboga pamćenja) da mi je bilo koji poglavar ikada rekao ono što je naš premijer rekao svom kabinetu ili što je onaj poslodavac rekao/naredio svojim radnicima. Doduše, meni to i ne treba govoriti. Ali, koliko vidim i čujem, nekim kolegama bi baš trebalo narediti da pođu na odmor, ako je točno da se i više od deset godina nisu odmarali. Naš mentalni sklop morao bi se malo mijenjati. Trebali bismo voditi malo više računa o sebi i bilo bi dobro da naučimo kako je odmor potreban svima. Uvjeren sam da naši vjernici neće »plakati« za nama ako nas ne vide nekoliko dana. Istina, potrebna je i malo veća solidarnost među nama te »priskakanje« u pomoć jednih drugima, ali odmor ne bismo trebali izbjegavati. Ne želim nas ili naš poziv uspoređivati s bilo kojim drugim ili s bilo kim drugim, ali uzmimo za primjer prosvjetare i sveučilišne profesore. Njihov je posao vrlo naporan, ali zato imaju uvijek dovoljno vremena da se odmore od svojih napornih sati rada. Vikendi, božićno, uskrsno vrijeme, vrijeme ljeta, pružaju im mogućnost da se osvježe i opušteni vrate svojim zahtjevnim zadacima. Ili, ako nam više odgovara, poziv liječnika. Ti ljudi uistinu rade težak i odgovoran posao, ali rijetko ćete pronaći liječnika koji ne pronađe dovoljno vremena za simpozije, seminare, putovanja, odmor. Mogao bih nas uspoređivati s mnogim drugim osobama, ali smatram da to nije potrebno. Važno je naći vremena za odmor. Dok su za većinu osoba vikendi slobodni, nama su to udarni dani; dok većina ljudi oko Božića i Uskrsa pokušava malo predahnuti, mi smo u »špici«; dok većina ljudi ljeti ide na 7-8/2012.

more, a zimi u planine, brojni iz naše »branše« ostaju pripeti za svoje župne urede i prikovani uz svoje obveze. Valjalo bi pri kraju školske i pastoralne godine reducirati naše obveze i dati do znanja našim vjernicima da smo i mi samo ljudi i da je i nama odmor potreban. Reče mi neki dan jedna gospođa, nakon što sam rekao da moram »ukinuti« tijekom ljeta jednu misu: »Kakav je to teret četiri mise nedjeljom? Mi smo navikli ovdje dolaziti jer nam je to samo pedesetak metara od kuće. A vi nam sada oduzimate mogućnost sudjelovanja na svetoj misi!« (Naravno da je njezinih 50 metara puno važnije od moja dva kilometra). I takvih se stvari ja naslušam, ali valja i to progutati. Naravno da bi bilo puno ljepše da naši ordinariji lijepo napišu da svi moramo na odmor i da slobodno možemo, ako je to potrebno, »dokinuti« svetu misu ili reducirati uredovno vrijeme te dati našim vjernicima do znanja da nismo na raspolaganju 365 dana po 24 sata, jer je to naprosto nemoguće, ma koliko to bilo lijepo. Ne vjerujem da se Bog umorio stvarajući svijet, ali svejedno biblijski pisac piše da je sedmi dan odmarao. Pa, i ako nismo umorni i ako slučajno, kako neki vole reći, »ništa ne radimo«, odmor nam je svejedno potreban, jer je Bog tako odredio i zamislio. Valjda je on tako stvorio ljudski organizam da mu je odmor potreban. Nije važno što više nisu tako fizički naporni naši dani kao u vrijeme kad je Bog odredio za čovjeka dan počinka, ali svi smo (ispričavam se onima koji nisu) pod nekakvim stresom, tako da su nam dani odmora uistinu potrebni. Možda će ove nove generacije, koje će se roditi nakon zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, biti otpornije od nas i možda njima neće trebati »počinuti od svojih djela«, ali nama je odmor potreban. Razumljivo, kada govorim o odmoru, ja ne mislim na izležavanje i na »sve četiri u zrak«, iako je vjerojatno onima koji kažu da 20 godina nisu bili na odmoru, i takav odmor potreban. Ja sam za kreativan odmor. Odmor u kojem se od Boga traži oproštenje za nedovoljno pripremljene propovijedi, za nekvalitetno održane kateheze, za neljubazne susrete s onima koji su k nama došli, za površno »obavljene« sakramente… Odmor u kojem se pripremamo za narednu pastoralnu godinu i obećavamo Bogu i sebi da se takvo što neće ponoviti. Odmor u kojem se informiramo o teološkim novostima i promišljamo što bi, od svega toga, bilo dobro za našu pastoralnu praksu. Odmor u kojem susrećemo kolege i prijatelje s kojima zajedno promišljamo o aktualnoj zbilji te o tome koja je naša uloga u današnjem svijetu, odnosno što se od nas očekuje i što možemo učiniti da čovjeku vratimo radost, da mu pomognemo da živi opuštenije, s puno manje stresa, a s puno više nade u svjetliju budućnost. Odmor u kojem promišljamo o Isusovim riječima »dođite k meni svi vi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti…« (Mk 11,28). Svoje razmišljanje o odmoru završavam riječima molitve Povečerja: »Gospodine Isuse Kriste, ti si blag i krotak te daješ slatki jaram i lako breme onima koji idu za tobom. Primi, molimo te, naše današnje naume i naš rad i udijeli nam počinak koji će nam pomoći da ti još spremnije služimo.« Eto, zato nam treba odmor. Da Ti još spremnije služimo, Isuse. Može li se poći na odmor? Može. Ali, ne radi ljenčarenja ili zanemarivanja svojih obveza, već da još spremnije služimo Bogu i braći ljudima. Neka ne zvuči iritantno ono što sam negdje pročitao: »Ljudi koji govore da nikada nemaju vremena, najmanje rade.« Radije se zaustavimo nad riječima sv. Ambrozija: »Si vis omnia bene facere, aliquando ne feceris«, tj. ako želiš sve dobro činiti, svako malo prestani to činiti. Dakle, može se i mora odmarati.

567


Služiti Gospodinu s veseljem

Šimo Šokčević

Hildegarda iz Bingena (1098.-1179.) (Spomendan: 17. rujna)

Hildegarda1 je rođena 1098. godine u Bermersheimu, u Porajnju. Otac joj se zvao Hildebert, a bio je službenik biskupa u Speyeru. Poznato je i ime jedna njezina brata Drutwin. Kad je Hildegardi bilo 8 godina, roditelji su je dali redovnicama u Disibodenbergu, gdje ju je odgajala rekluza Juta. U petnaestoj je godini i sama primila redovničku koprenu. Prema priznanju same sv. Hildegarde, glavni joj je odgojitelj bila Božja mudrost. Često je isticala kako je već u trećoj godini života vidjela u svojoj duši neko nutarnje svjetlo koje je nazivala »umbra lucis viventis« – sjenom živoga svjetla. Njemu je pripisivala sve svoje neobično znanje teologije, medicine, glazbe, kao i svoju veliku izobrazbu, što ju je tijekom godina stekla. Žive inteligencije, brzo je sve shvaćala i u sebe pohranjivala. Naročita je prosvjetljenja primila kad joj se fizičko stanje stalo pogoršavati i kad joj je Bog povjeravao važne misije. Hildegarda je u svom mukotrpnom životu bila vidno prožeta velikim pouzdanjem u Božju providnost. To se naročito očitovalo onda kad je 1150. postala opatica pa je svoj samostan htjela iz Disibodenberga premjestiti u Bingen, na Rupertsbergu, i pritom naišla na mnoge poteškoće od strane monaha iz Disibodenberga. Isto je bilo kad je osnivala podružni samostan Eibingen u Rüdesheimu te kad je morala obavljati svoju čudesnu vlast ili slušati božanska nadahnuća koja su je poticala da se približi moćnicima. Bilo je to u vrijeme kad je borba između Crkve i Carstva bila vrlo oštra. Tako je iz povijesti poznato da je većina njemačkog episkopata godine 1157. pristala uz stranku Friedricha Barbarosse, a protiv pape Hadrijana IV. Rajnska je pokrajina i godine 1159. pristala uz cara Barbarossu, a protiv novoga pape Aleksandra III. Tada se ponizna redovnica Hildegarda bez ikakva oklijevanja obratila i Papi i Caru koji je prema njoj osjećao veliko strahopoštovanje. Opatica se nije bojala ni biskupâ ni prelatâ, kojima je zbog porokâ i propustâ prijetila božanskim kaznama. Redovnicima i klericima stalno je dozivala u pamet njihove obveze i dužnosti. I zanimljivo je da su se svi s poštovanjem prigibali pred njezinim autoritetom, da su od nje tražili odgovor na pitanja iz teologije, crkvene

568

SVJEDOCI

VJERE

i redovničke discipline te joj povjeravali čak i tajne svoje savjesti. Sačuvano je oko 300 njenih pisama, koja su najvećim dijelom bila upravljena dostojanstvenicima. Iako redovnica stroge klauzure, Hildegarda je triput morala napustiti samostan te za dobro Crkve poći na put. Za ono doba nečuveno, na javnim je trgovima držala govore obraćajući se kleru i puku, a posjećivala je i brojne samostane. Na svome posljednjem apostolskom putu godine 1170. pobožna i učena opatica došla je u njemačko mjesto Kirchheim. Ondje ju je Werner von Kirchheim pozvao da progovori jednoj zajednici svećenika. Nakon toga ju je isti svećenik u jednom pismu zamolio za ovo: »U majčinskoj dobroti ne propustite napisati i poslati nam što ste nam, poučeni od Duha Svetoga, usmeno objavili o nemarnosti svećenika kod službe Božje, da nam to ne ispadne iz pamćenja, već da to još pažljivije držimo pred očima. Jer, na žalost, mi ovdje više nego što je potrebno žudimo za svjetskim stvarima pa onda dosta često bacamo u vjetar samo izgovorene riječi.« Na to je sveta Hildegarda napisala istom svećeniku značajno pismo, kasnije uvršteno u Migneovu patrologiju Patres Latini, a koje je u novije vrijeme ponovno objavio u zbirci Mater Ecclesia o. Hugo Rahner, DI. Iz tog se pisma jasno vidi koliko je svetica revnovala za nutarnju obnovu Crkve i pritom jasno spoznala da takva obnova mora početi od svećenika. U krugu svoje redovničke zajednice sveta je Hildegarda bila doživljavana kao osoba puna prave ženske i majčinske dobrote i nježnosti. U zajednicu je unosila radost i vedrinu te nastojala pripomoći svim sestrama da služe Gospodinu s veseljem. Naročito je pokazivala nježnost prema bolesnima, kojima je priskrbljivala lijekove, a kad to nije bilo dostatno, obraćala se Gospodinu da ih on, ako ustreba, izliječi i čudom. U dobi od 40 godina započela je zapisivati svoja viđenja. To su apokaliptički opisi, a polazišta su im, osim Biblije, vjerske istine i život Crkve. Stil joj je pisanja mračan pa je zbog toga dobila i naziv »rajnske sibile«. Prva zbirka njezinih viđenja nazvana je Scivias, a time se željelo reći: »Upoznaj Gospodinove putove!« Ta je zbirka godine 1147. bila dana na uvid papi Eugenu III. Papa je, ne želeći joj dati formalno odobrenje, rekao samo da u njoj nije ništa otkrio što bi bilo u suprotnosti s naučavanjem Crkve. Nakon vrlo bogata života, Hildegarda je prvih dana mjeseca rujna 1179. počela teže obolijevati. Bolest je bivala sve teža pa ju je 17. rujna 1179. godine, u dobi od 82 godine, posve shrvala. No, bio je to samo prijelaz iz vremena u vječnost. Njezina je uspomena ostala ipak i u nadolazećim vremenima vrlo živa. Jedan francuski učenjak nazvao ju je »čudom XII. stoljeća, i to ne samo zbog njezine svetosti, već i zbog 7-8/2012.


njezina znanja«. Bila je žena genijalne nadarenosti. Od njezinih spisa najznačajnija je velika mistično-vizionarska trilogija: dogmatski Scivias, Knjiga životnih zasluga, u kojoj je sadržana moralka i nauk o krepostima, te Knjiga božanskih djela, svojevrsna mistična kozmologija. Njezini pak spisi o prirodi i liječenju priskrbili su joj naslov prve njemačke istraživateljice prirode i liječnice. Bila je i glazbeno veoma nadarena. Pisala je latinski, a njezine se pjesme, prema mišljenju stručnjaka za srednjovjekovno pjesništvo, mogu uspoređivati s pjesmama Notkera iz St. Gallena. Dana 10. svibnja 2012. godine svetom ju je proglasio papa Benedikt XVI.

Anna Maria Tauscher (1855.-1938.) (Spomendan: 20. rujna)

Anna Maria Tauscher2 rođena je 19. lipnja 1855. godine u Sandowu, u istočnoj Prusiji, danas Poljskoj. Njezin otac, Traugott Hermann Tauscher, bio je evangelički pastor, vrlo uvažen i poznat, dosljedan svom uvjerenju. Paulina Tauscher, majka Anne Marije, bila je duboko religiozna i osjetljiva za ljudske potrebe. Te je osobine prenijela i na Annu Mariju, koja je bila tiha, no sigurna u sebe, puna entuzijazma, inteligentna, razvijena smisla za pravednost, inicijator okupljanja djece na kateheze o Kristovu životu i nauku, voditeljica dječjeg društva, dobra klizačica, slikarica... No, iznad svega, bila je tražiteljica istine izvan onoga što joj je mogao pružiti njezin evangelički vjeronauk. Tako je u obitelji Tauscher u duhovnog velikana izrastala djevojka čvrsta karaktera, koju se moglo gotovo svaki dan vidjeti kako u dvorištu kuće čita i meditira nad Svetim pismom. Često je sudjelovala u raspravama s gostima svoga oca, pri čemu je branila nezabludivost Pape. Jednostavno je odisala svojim uvjerenjem, a njezini slušatelji su kod nje uočavali više katolički nego protestantski duh. Tijekom života dopuštala je Bogu da uđe u nepoznate predjele njezine osobnosti i radi na oblikovanju novog identiteta. Shvaćala je i srcem prihvaćala da je temelj svakog duhovnog puta obraćenje, tj. nalaženje Boga-smisla života. Patnički sluga, poniženi Krist, motivirao ju je da izjavi: »Gospodine, pošalji me kamo hoćeš, po svojoj volji, da radim za spas duša. Ispuni neodoljivu čežnju moje duše da tebi, o Bože, mogu pokazati svoju ljubav i zahvalnost.« Od svoje 22. godine Anna Maria je osjećala da će je Bog u dobi od 30 godina uzeti u svoju službu. Gdje i kako – nije znala. To je prepustila Božjoj providnosti. Ubrzo nakon svoga 30. rođendana pročitala je u novinama da kölnska bolnica za psihičke bolesnike traži glavnu sestru. Dana 6. ožujka 1886. prima službu na psihijatrijskoj bolnici Lindenburg u Kölnu. 7-8/2012.

Anna Maria nije nikada učila njegu bolesnika, a ipak je svojim predanjem i majčinskom ljubavlju preobrazila tu kuću u pravi dom. Providnost je htjela da su svi u Lindenburgu, osim ravnatelja, bili katolici. Jedan od dušobrižnika bolnice darovao joj je katolički katekizam i u tome je našla ono što je prije mogla opisati kao »svoju osobnu vjeru«. Uskoro se počela u tišini pripravljati za prijelaz na katoličanstvo. Jednoga je dana ravnatelj saznao za njezinu nakanu. Odmah ju je poslao kući, no već nakon nekoliko tjedana pozvao ju je natrag. Prije nego što je ušla u vlak koji je vozio u Köln, trebala je svome ocu obećati da neće postati katolkinja. »Danas i sutra još ne«, bilo je sve što je Ana Marija mogla obećati. Time je postalo jasno što je sve morala napustiti kada je 30. listopada 1888. godine položila ispovijest katoličke vjere – katoličko vjerovanje. Nakon toga Anna Maria bila je odbačena od svoga oca, a uz to je izgubila i radno mjesto u Lindenburgu. No pouzdavala se u Boga. Unatoč mnogim natječajima, nije mogla dobiti radno mjesto jer je njezin prijašnji ravnatelj u pismu preporuke o njoj pisao prilično nepovoljno. Anna Maria je ostala i bez sredstava za život i bez doma. Srećom, katolički su joj prijatelji pomogli da se smjesti kao gost u ženskome samostanu, čije su sestre također vodile starački dom. Noću i danju, Anna Maria je provodila sate i sate pred Gospodinom u Presvetome Sakramentu i tako, kao mlada djevojka, učvršćivala vezu sa svojim božanskim Zaručnikom. Još uvijek je tražila posao, a za to vrijeme su ju nadahnjivale poniznost, ljubav prema Bogu i misionarska revnost karmelićanke svete Terezije Avilske. Nadahnuta tako velikim uzorom, dana 2. kolovoza 1891. otvara prvi dom za beskućnike - Dom svetoga Josipa, Počela je s troje djece i ograničenim financijskim sredstvima, ali s neizmjernom ljubavlju prema nezaštićenima i malenima. Inače, na poziv biskupa Antuna Bauera, godine 1917. Anna Maria, odnosno redovničkim imenom Marija Terezija od sv. Josipa, šalje prve sestre i u Hrvatsku. Nakon revnog apostolata preminula je 20. rujna 1938. godine u Nizozemskoj. Po odredbi pape Benedikta XVI., kardinal Adrianus Simonis, nadbiskup Utrechta i predsjednik Biskupske konferencije Nizozemske, proglasio je 13. svibnja 2006. blaženom Mariju Tereziju od sv. Josipa, utemeljiteljicu Karmelićanki Blaženog Srca Isusova. 1 Životopis je nastao na temelju ovih izvora: http://www.hildegard.org/documents/flanagan. html(2012-07-17) http://public.wsu.edu/~delahoyd/medieval/hildegard. html(2012-07-17) http://www.zupa-vela-luka.hr/sveci-opis.asp?svetac=303 (2012-07-17) 2 Životopis je nastao na temelju ovih izvora: http://www.karmelbsi.hr/Die%20Selige%20Maria3. pdf(2012-07-17) http://www.carmelitedcj.org/foundress.asp (2012-07-17)

569


Moral u hrvatskom društvu

Socijalno tržišno gospodarstvo Stjepan Baloban

U

životu jednoga naroda, određenog društva i države, postoje teme oko kojih je nužno potrebno postići konsenzus zbog općega dobra kako pojedinaca i obitelji, tako i pojedinih skupina, cijeloga naroda i društva. Riječ je o temama od općeg interesa za čije provođenje su najviše odgovorni nositelji vlasti, ali veću ili manju odgovornost snose svi članovi društva, već prema položaju i mogućnosti utjecaja na javni život. To je temeljno pravilo demokracije. 'Poveznica' i 'smjerokaz'. Jedna od takvih tema je gospodarski razvoj, o kojemu velikim dijelom ovisi ne samo materijalno blagostanje nego i sveukupni razvoj čovjeka pojedinca, obitelji i društva u cjelini. S jedne strane, politička vlast snosi ne samo političku nego i moralnu odgovornost kako za obećanja dana prije dobivenih izbora, tako i za otvorenost prema svim onim inicijativama, bez obzira od koga dolazile, a koje pridonose promjenama nabolje, odnosno općem dobru. S druge strane, svi drugi članovi društva imaju moralnu, a kršćani i kršćansku odgovornost, dati svoj nezamjenjivi doprinos boljitku bez obzira tko je trenutačno na vlasti. Tako to proizlazi i iz socijalnog nauka Katoličke Crkve koji se pokazuje kao svojevrsna 'poveznica' i dobro došao 'smjerokaz' u suvremenom pluralnom društvu koje sve teže pronalazi rješenja za brojne probleme i teško rješiva pitanja. 'Poveznica', jer, naglašava papa Ivan Pavao II., posjeduje »važnu interdisciplinarnu dimenziju« po kojoj ulazi u dijalog s raznim disciplinama koje se bave čovjekom kako bi se »jedinstvena istina o čovjeku bolje utjelovila u razne društvene, ekonomske i političke kontekste« (Centesimus annus, br. 59) i tako pridonosi dobru pojedinca i zajednice. Socijalni nauk Crkve je, prema papi Benediktu XVI., 'smjerokaz' jer je otvoren istini »ma iz kojega znanja ona proizlazila« i tu istinu posreduje »u stalno nove životne prilike u kojima se nalazi društvo naroda i nacija« (Caritas in veritate, br. 9). Europski biskupi o socijalno tržišnom gospodarstvu. Polazeći od tih pretpostavki, katolički biskupi zemalja Europske unije (COMECE) objavili su u listopadu 2011. godine zajednički dokument pod nazivom Europska zajednica solidarnosti i odgovornosti. Izjava biskupa COMECE-a o visoko konkurentnom socijalnom tržišnom gospodarstvu kao cilju EU-ugovora (Eine europäische Solidaritäts- und Verantwortungsgemeinschaft. Erklärung der Bischöfe der COMECE zum EU- Vertragsziel der wettbewerbsfähigen Sozialen Marktwirtschaft). Zašto tema o socijalno-tržišnom gospodarstvu? Spomenimo tek dva razloga. Prvi, slabljenje, odnosno postupno nestajanje socijalne države koja je desetljećima bila zaštitni znak i u različi-

570

tim europskim zemljama štitila one najslabije i tako osiguravala socijalnu pravednost i stvarala uvjete za mir. Sveopća kriza (početak 2008. godine) dodatno je oslabila ono socijalno u tržišnom gospodarstvu, a još više osokolila ono liberalno u funkcioniranju tržišta i gospodarstva kao takvoga. Najbolji primjer za takvu klimu napuštanja socijalnog i primjene liberalnog jest situacija u Hrvatskoj. Premda je u koalicijskoj vlasti socijaldemokratska stranka najjača, vlast se kao takva sve više udaljuje od socijalnog i osobito stvaranja uvjeta za razvoj Hrvatske kao socijalne države. Drugi razlog objavljivanja socijalnog dokumenta europskih biskupa jest briga oko uređenja Europske unije kao zajednice naroda i država u kojoj će svi ljudi i narodi moći ostvariti svoje temeljne potrebe i život dostojan čovjeka. To je, prema argumentaciji biskupa, moguće ako u EU zaživi socijalno-tržišno gospodarstvo. Naime, u uvodnom dijelu Lisabonskog ugovora (2007.) koji govori o tržištu, navodi se »visoko konkurentno socijalno tržišno gospodarstvo« (čl. 2, t. 3) kao cilj EU. Socijalno-tržišno kao cilj! Izjava u prvoj točki tumači kulturalne temelje socijalno-tržišnog gospodarstva. Ono je više od običnog tržišnog modela, ono proizlazi iz kršćansko-zapadnjačke slike čovjeka koja se temelji na grčko-rimskoj i biblijskoj tradiciji. Nakon toga u četiri točke slijede četiri temeljna obilježja europskog tržišnog gospodarstva. Prvo obilježje se odnosi na tržište koje vodi brigu o svim kategorijama ljudi, to jest povezanost slobodne inicijative i socijalna briga države za najslabije. Drugo se odnosi na reguliranje odnosa između tržišta i konkurentnosti. Treća oznaka europskog socijalno-tržišnog gospodarstva jest socijalna politika koja se temelji na načelima solidarnosti i supsidijarnosti. I, kao četvrto, socijalno-tržišno gospodarstvo mora biti ekološki usmjereno. Europski biskupi ovom Izjavom žele potaknuti raspravu i na temelju socijalnog nauka Crkve pridonijeti ostvarenju EU kao zajednice solidarnosti i odgovornosti. Hoće li u EU prevladati europska tradicija socijalne države s odgovarajućim socijalno-tržišnim gospodarstvom, ili ne, pokazat će budućnost. A Hrvatska? Dobiva se dojam da je u Hrvatskoj sve, baš sve, prepušteno u ruke trenutačnoj vlasti i, u širem smislu riječi, politici i političarima. Prevladava javno mišljenje da je ovaj put, najvećim dijelom 'neoliberalni', jedini put izlaska iz gospodarske krize u Hrvatskoj. Zašto su 'se ugasile' rasprave o važnim društveno-gospodarskim temama poput socijalne države, odnosa rada i kapitala, nove kulture rada, ali i odnosa radnika i poslodavaca ili teme poput rasprodaje preostaloga dijela nacionalnoga blaga…? Prije 10-15 godina o tim i sličnim temama vođene su interdisciplinarne rasprave, održavane tribine i znanstveni i stručni skupovi… Zašto su 'zašutjeli' intelektualci, osobito stručnjaci za gospodarsko-socijalna pitanja? Ako se na vrijeme 'ne probudimo' iz letargije i 'nemoći', za koju godinu ćemo opet raspravljati i prepirati se o 'prošlosti', kao što to i sada uglavnom činimo!  (Kana, travanj 2012.) 7-8/2012.


Katehetsko-pastoralna građa

Kateheze za roditelje prvopričesnika (1) Stanislav Šota (uredio)*

Teologija sakramenta euharistije I dok su blagovali, uze Isus kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade svojim učenicima i reče: »Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje!« i uze čašu, zahvali i dade im govoreći: »Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha.« (Mt 26, 26-27) Nakon što se voditelj upozna s teoretskim sadržajem i na temelju njega pripremi izlaganje prikladne duljine, može organizirati susret s roditeljima i održati katehezu. Struktura kateheze zamišljena je ovako: • molitva (priloženi /biblijski/ ili neki drugi pri-

kladni tekst) • uvod (najava teme i ciljeva) • prepričati sudionicima teoretski sadržaj • postavljanje pitanja i pojašnjenje eventualnih nejasnoća • razgovor ili rad u skupinama • zaključno razmišljanje ili izlaganje zaključaka s rada u skupinama • završna molitva (prema odabiru voditelja). Ciljevi: - analizirati terminološke posebnosti i značenje, vezano uz sakrament euharistije; - pružiti povijesni teološki presjek promišljanja o sakramentu euharistije; - približiti sudionicima otajstvo sakramenta euharistije; - kritički se osvrnuti na dosadašnju i sadašnju praksu slavljenja euharistije.

I. Euharistija Svoju posljednju večeru s apostolima Isus je slavio kao novu pashalnu večeru. Pashalna večera bila je glavna i središnja svetkovina izraelskog naroda. Slaveći ovu svetkovinu, Izraelci su ponovno proživljavali Božje djelovanje prilikom njihova oslobođenja iz egipatskog ropstva. Isus je s apostolima slavio ovu Pashu dajući joj novi smisao i značenje. Od toga trenutka ova pashalna gozba postaje njegova žrtva za spas svijeta i Božji zahvat u povijesti za oslobođenje * Usp. Kateheze za roditelje prvopričesnika i krizmanika, uredio Stanislav Šota, Đakovačko-osječka nadbiskupija, Đakovo, 2012., str. 7.-13.

7-8/2012.

od ropstva smrti i grijeha. Stoga su apostoli, slaveći Gospodnju večeru, svaki put proživljavali spasonosnu Kristovu žrtvu – muku, smrt i uskrsnuće. Na temelju Isusova naloga s Posljednje večere: Ovo činite meni na spomen! i spoznaje apostola o značenju i važnosti onoga što se dogodilo na njoj, prva zajednica kršćana za zajedničkim je stolom lomila kruh i blagovala Gospodnju večeru. Već potkraj apostolskog vremena riječ »stol«, »trpeza Gospodnja« (grč. trápeza Kyríou) zamijenjena je riječju »oltar« (lat. mensa). Taj je naziv prevladao i ostao do danas. Izvorna simbolika stola nipošto ne umanjuje značaj niti zaostaje za simbolikom oltara. Oltar je mjesto gdje se prinosi žrtva, a na našim oltarima prinose se darovi kruha i vina u kojima na otajstven način biva prisutna Kristova spasonosna žrtva. Naziv »lomljenje kruha« najstariji je i, u svojoj jednostavnoj slikovitosti, možda najljepši naziv euharistijskog slavlja (Dj 2,42: Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama.; 1Kor 10,16-17: Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha.). »Gospodnja večera« drugi je izvorni naziv za sakrament euharistije. Nalazimo ga kod svetog Pavla (1Kor 11,20). Na prijelazu iz 1. u 2. stoljeće javlja se izraz »euharistija« – »zahvala«. To je bilo prvenstveno zbog molitve hvale i zahvale slavitelja euharistije (svećenika) nad posvećenim darovima (današnji »kanon«). Ubrzo se tim nazivom počinje označavati čitavo slavlje. Od 9. stoljeća, kao novi naziv za euharistijsko slavlje, uvodi se naziv liturgija, što znači bogoslužje. S obzirom na teološki sadržaj, od svih je naziva najsiromašniji onaj koji se u nas uvriježio kao najčešći – »misa«. Taj naziv pojavio se u 5. stoljeću, a potječe iz završnog dijela euharistije koja se tada slavila na latinskom jeziku. Svećenik je na kraju euharistije otpuštao narod govoreći: Ite missa est! Tim riječima htjelo se naglasiti narodu koji je slavio euharistiju da je njihovo poslanje (missio) ono što su čuli, vidjeli i doživjeli na euharistiji prenositi dalje u život i naviještati svim ljudima. U prvoj Crkvi svećenik je slavio euharistiju samo u zajedništvu s narodom, a nipošto sam, kako je kasnije u srednjem vijeku postao običaj. Zajednica vjernika bila je uređena i imala je svoje odgovorne voditelje, ali se euharistija shvaćala kao zajednički čin posvećenog službenika i okupljene zajednice te je upravo to i takvo slavlje predstavljalo srž kršćanskog poziva. Život Kristovih vjernika temeljno je obilježen euharistijskom žrtvom. Pored središnjeg otajstva Kristo-

571


ve muke, smrti i uskrsnuća, euharistija u sebi nosi i dimenzije dobrotvornosti i zajedništva koje se trebaju očitovati u životu vjernika. Stoga bez euharistije Crkva zapravo ne postoji. Euharistija je iznad svih sakramenata: vrhunac duhovnog života i cilj kojemu teže svi sakramenti. Iako neki tako misle, euharistija nije samo jedna velika zajednička molitva. Ona jest i to, ali je i mnogo, mnogo više. Euharistijom se slavi otajstvo sklapanja novog Saveza Božjeg s ljudima – Kristova žrtva prinosi se za život svakog čovjeka (…za vas i za sve ljude…). Euharistija je, prvenstveno, spomen-čin Kristova Vazma. To znači da u liturgijskom slavlju euharistije taj spasenjski događaj muke, smrti i uskrsnuća Kristovog na otajstveni način biva prisutan i stvaran. Kad god se na oltaru prikazuje i slavi žrtva Kristova, uprisutnjuje se i vrši djelo našeg otkupljenja (LG 3). Dakle, euharistija je sakrament žrtve. Krist u euharistiji predaje sebe i isto ono tijelo koje je za nas predao na križu te istu krv koju je prolio za mnoge »na otpuštenje grijeha«. Kristova žrtva i žrtva euharistije jedna su žrtva. Euharistija je ujedno i žrtva Crkve. Život vjernika, njihova patnja, molitva i rad sjedinjeni su s Kristovima i njegovom žrtvom te tako poprimaju novu vrijednost. Prinos darova kruha i vina od strane vjernika, odnosno svećenika koji ih prinosi u ime vjernika, označava prinos svega onoga što vjernici žele Bogu prinijeti i predati (prinos cijela njihova života). S Kristovom žrtvom sjedinjuju se i oni koji su već u nebeskoj slavi. Euharistijska je žrtva izvor i vrhunac cijeloga kršćanskog života (LG 11). Crkva dobiva život iz euharistije. Euharistija čini da Crkva postoji i djeluje. To je sakrament kojim nam Isus na najizvrsniji način objavljuje istinu o ljubavi, a ta ljubav je sama Božja bît. Stoga je euharistija prije svega zahvaljivanje zahvalna žrtva Ocu, kojom Crkva izražava Bogu zahvalnost za sva dobročinstva, odnosno za sve što je učinio stvaranjem, otkupljenjem i posvećenjem. Ta se radosna zahvalnost očituje kroz blagovanje hrane i pića u zahvalnosti. Euharistija je lomljenje kruha i ispijanje čaše. Ona je, pored svega, i sakrament hrane. Čovjek je od najdavnije starine, a osobito u semitskom svijetu u kojem je i Krist živio, blagovanju pridavao vrijednost nečega svetog, nečeg što potječe od darežljivosti Boga i daje život. Blagovanje ima religioznu vrijednost jer zajedničko uzimanje hrane uspostavlja svete veze među sudionicima gozbe, a od njih onda i prema Bogu. U biblijskoj objavi hrana i gozba služe da izraze komuniciranje života koje ostvaruje Bog komunicirajući sa svojim narodom. Krist je ustanovio euharistiju unutar pashalne večere i kao novu pashalnu večeru (zajednič-

572

ku gozbu sa svojim učenicima), stoga ona mora u svakom vremenu pružati vidljivi izgled zajedničke gozbe (objedovanja). U euharistiji je također važna i služba riječi, odnosno njezin prvi dio. U tom dijelu euharistijskog slavlja vjernici slušaju i doista, preko čitača i svećenika, čuju riječi Božje upućene njima. U propovijedi se o tim riječima razmišlja i nastoji ih se primijeniti na vlastiti život. Mi, kao smrtni ljudi, nismo u stanju odjednom obuhvatiti cijelo otajstvo euharistije. Zato uvijek o njemu, na temelju službe riječi, razmišljamo pod jednim vidom ili dijelom Božje objave i Kristova života. Euharistija je i eshatološki - nebeski sakrament. Kristova smrt uvire u istinski nebeski život kome nema kraja. Njegova se žrtva dogodila »jednom zauvijek« i njegova je krv zauvijek zamijenila krv žrtava Staroga saveza. Euharistijsko tijelo i krv Kristova jesu uprisutnjenje nebeskog svijeta u kojem Krist živi. Kao i svaki sakrament, a euharistija je to ponajviše, vjerniku pruža fizički dodir s Kristom u stvarnosti njegova novog, uskrslog bića. Euharistija daje vjernicima i pred-okus ili pred-udioništvo u nebeskoj slavi. I zato je slavimo »iščekujući blaženu nadu i dolazak Spasitelja našega Gospodina Isusa Krista«.

II. Euharistija u životu Crkve i vjernika Slavljenje svih sakramenata Crkve doživjelo je određene, ali ne i bitne, promjene tijekom stoljećâ. Zbog toga je neke oblike crkvenog života vezane uz sakrament euharistije moguće izdvojiti te kritički sagledati radi izoštravanja slike te naglašavanja bitnoga. 1) Odvajanje sakramenata pristupa (inicijacije) Papa Benedikt XVI. u svojoj apostolskoj pobudnici Sacramentum Caritatis postavlja pitanje je li u našim kršćanskim zajednicama dovoljno prepoznata čvrsta veza između krsta, potvrde i euharistije. Primanje krsta i potvrde podređeno je euharistiji - k njoj smjeraju kao svome cilju. Euharistija je iznad svih sakramenata, kao vrhunac duhovnog života i cilj kojemu teže svi sakramenti. Nakon prestanka progona kršćana u Rimskom Carstvu, uvelike raste broj kršćana, a time i katekumena – onih odraslih koji žele pristupiti Crkvi. Krstiti može svećenik, ali može li podjeljivati i sakrament potvrde? Istočna Crkva dala je prednost jedinstvu sakramenata pristupa (inicijacije) te ovlastila svećenike da kad krste ujedno podijele i potvrdu i euharistiju. Latinska je Crkva stavila naglasak na očitovanje vlasti biskupa, na hijerarhijsku dimenziju Crkve i povezanost biskupa s dvanaestoricom apostola. Iako se praksa podjeljivanja sakramenata pristupa (inicijacije) razlikuje na Istoku i na Zapadu, treba 7-8/2012.


čarske dimenzije euharistijskog slavlja, okretanja svećenika narodu i liturgije na narodnom jeziku. Postupno se razvija shvaćanje da je slavljenje euharistije u Crkvi nešto isključivo svećeničko - liturgiju svećenik može slaviti i bez naroda. Tako je zanemarena zajedničarska dimenzija slavlja euharistije koja je snažno bila prisutna u prvoj Crkvi. Bila je to logična posljedica procesa kojim se tijekom stoljeća narod sve više udaljavao od aktivnog sudjelovanja u slavlju. Do toga je došlo osobito zbog nerazumijevanja liturgijskih tekstova i biblijskih čitanja koja su bila su na latinskom, a ne na narodnom jeziku. očuvati svijest da ta razlika ne proizlazi iz dogmatskih, već iz pastoralnih razloga. Rimski biskup poziva da se preispita koja praksa vjernicima pruža bolju mogućnost da sakrament euharistije shvate kao središte i cilj cijelog procesa pristupa i uključivanja u Crkvu (procesa inicijacije). 2) Sve manje gladnih U Crkvi je u 3. stoljeću vladala praksa da se svi prisutni na euharistiji pričešćuju pod obje prilike, a nosilo se i onima koji su zbog bolesti bili odsutni. Također su se pričešćivala i djeca. Pričešćivali su se, dakle – svi! Bila je to gozba na koju se dolazilo gladan. I svatko je dobio jesti i piti od Tijela i Krvi Kristove, da se nasiti i okrijepi. A nakon euharistije često je slijedilo zajedničko druženje sa zakuskom, koje je nazivano agape. Međutim, postupno se razvija svijest da je čovjek nedostojan pristupiti Kristovoj žrtvi, odnosno pričesti. Vjernici počinju razdvajati liturgiju - kao slavlje prinošenja Kristove žrtve – od blagovanja Kristova Tijela i Krvi. Pričešćuje se sve manje ljudi. Taj je stav imao velik utjecaj na pričesnu praksu tijekom povijesti. Monasi koji su se pričešćivali samo jednom u godini obrazlagali su to mišljenjem da na pričest smiju ići samo oni koji su sveti i bez bilo kakva grijeha. Nedopušteno je pričešćivati se da bismo postali sveti i oslobodili se grijeha. Takav se stav odlučno odbacuje u Kasijanovim Konferencijama (oko 423. g.). Ondje se veli da je oholost misliti da bi itko ikada mogao biti dostojan Tijela Gospodnjeg. Štoviše, sveta otajstva valja primati svake nedjelje kao lijek protiv naše slabosti; pristupiti k euharistiji ponizno i sa sviješću da nismo takve milosti dostojni. Pričest moramo željno tražiti, da u njoj nađemo spasenje duše i čistoću duha. Unatoč ovakvim pozitivnim tumačenjima, pričest je sve više postajala stvar osobne pobožnosti; iščezava njezino eklezijalno, zajedničarsko značenje, sve do sredine dvadesetog stoljeća i Drugoga vatikanskog koncila. Nakon Koncila dolazi do obnove zajedni7-8/2012.

Kao nova hrana euharistijske pobožnosti i duhovnosti, u tom se razdoblju razvilo alegorijsko tumačenje mise. (Narod je sam sebi, pa zbog toga i netočno, tumačio što se događa za vrijeme mise koju je svećenik slavio leđima okrenut narodu.) Pojavljuje se praksa pokazivanja posvećene hostije vjernicima, svečano izlaganje Presvetog pod prilikom kruha te klanjanje Otkupitelju pod prilikom kruha. 3) Hrana koja postaje stvarnost samo za gledanje Vidjeti tijelo Kristovo pod prilikom kruha bilo je bitna sastojnica uvođenja obreda podizanja posvećene hostije u 13. stoljeću, što do tada baš i nije bila praksa. Ubrzo je podizanje postalo središnji dio mise i zasjenilo pretvorbu (čemu je pogodovalo i zvonjenje za vrijeme podizanja posvećene hostije). Procesija vezana uz blagdan Tijelova uvedena je u 13. stoljeću. Tada se javlja nošenje svete hostije u monstranci, pred očima puka. Na koncu je mogućnost aktivnog sudjelovanja vjernika, kakvo se u ono vrijeme ni izdaleka nije moglo ostvariti na misi, učinila blagdan Tijelova – s procesijom kao središnjim događajem – jednim od najsvečanijih dana u godini. Izlaganje svete hostije za klanjanje u crkvi nastalo je najvjerojatnije iz tijelovske procesije. Ipak, bilo je i onih koji su bili protiv tog običaja, naglašavajući da je sakrament euharistije »ustanovljen kao hrana, a ne kao predmet izlaganja i gledanja«.

Umjesto zaključka Govoreći o značenju darova kruha i vina koji se prinose u euharistiji, sv. Augustin je novokrštenicima upravljao riječi: »Sjećate se što je nekoć bio taj stvor na njivi, kako ga je zemlja rodila, kiša hranila, do klasa dovela. Zatim ga je ljudski rad skupio na gumno, mlatio, vijao, spremio (u žitnicu), iznio, samljeo, poprskao (vodom), ispekao, i tek onda napokon doveo do kruha. Sjećate se i sebe: nije vas bilo, i stvoreni ste; skupljeni ste na Gospodnje gumno; radom volova, to jest navjestitelja evanđelja, bili ste mlaćeni. Kad ste kao pristupnici (katekumeni) bili ostavljeni da čekate, to ste bili čuvani u žitnici. Dali ste svoja imena; počeli ste se mljeti postovima i otklinjanjima

573


(egzorcizmima). Poslije ste došli k vodi i poprskani ste: postali ste jedno. Pridolaskom žara Duha Svetoga bili ste ispečeni, i postali ste kruh Gospodnji (...) ovaj kruh naznačuje jedinstvo. Tako je i vino bilo u mnogo jagodica, a sada je u jednom: jedno je u slasti čaše, ali poslije stiskanja u preši. I vi ste poslije onih postova, poslije napora, poslije poniženja i pokajanja, sad već u ime Kristovo nekako došli do čaše Gospodnje: i ondje ste vi na stolu, ondje ste vi u čaši. To ste zajedno s nama: skupa smo to, skupa pijemo, jer skupa živimo.«

III. Pitanja za razgovor, radionice i grupni rad:

U euharistiji je prisutan čitav Isus: tijelo, krv, duša, božanstvo i »kada god se na oltaru slavi žrtva križa, kojom je 'Krist, naša Pasha, bio žrtvovan' (1 Kor 5,7), vrši se djelo našega otkupljenja« (LG). Primanje euharistije u svetoj pričesti najintimnije nas povezuje s Isusom Kristom. »Tko blaguje Tijelo Kristovo, ima život u sebi.« (usp. 1 Kor 11, 29)

3) Značenje treće Božje zapovijedi u životu! (Su) odnos prve i treće Božje zapovijedi. Treća Božja zapovijed kao »zaglavni« kamen istinskog, zdravog vjerničkog života, žive i prave vjere. Treća Božja zapovijed - radost susreta ili primorana stvarnost dok djeca ne prime sakrament ili mu ne pristupe?

1) Što vjernici danas misle o euharistijskim slavljima? Kakvima ih doživljavaju? Je li euharistija za njih središte i vrhunac vjerskog i sakramentalnog života? Što ih smeta, što priječi, a što posebno privlači sudjelovanju u euharistijskim slavljima? 2) Iznijeti osobno značenje sakramenta euharistije u iskustvu osobnog rasta u vjeri. Koliko često sudjelujete na euharistijskim slavljima?

Izjava hrvatskih katoličkih liječnika Hrvatski katolički liječnici, potaknuti javnom

raspravom o Prijedlogu Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, prihvaćaju svaku osobnu odluku i pluralnost shvaćanja o životu i čovjeku, ali ne prihvaćaju da se u pravnu regulativu unose konfliktne i protuljudske odredbe koje su u suprotnosti s Konvencijom o pravima djeteta, Konvencijom o ljudskim pravima i biomedicini, Obiteljskim zakonom, Kodeksom medicinske etike i deontologije i Hipokratovom zakletvom, ističe se u izjavi Hrvatskoga katoličkog liječničkog društva. »Protivimo se donošenju zakona koji umanjuje vjerodostojnost dokazano učinkovitih, prirodnih, etički prihvatljivih i jeftinijih metoda liječenja neplodnosti. Nisu nam prihvatljive niti blage kaznene odredbe koje ne onemogućavaju moguće manipulacije i zaustavljanje razvojnog ciklusa ljudskog bića, selekciju embrija, njihovo uništavanje i/ili komercijalizaciju. Smatramo potrebnim upozoriti i na demagoške manipulacije kojima se u ime znanosti zamagljuje istina i nudi sloboda izbora u primjeni zakona, koji u tom slučaju ne vrijede jednako za sve«, navodi se u izjavi te ističe da život čovjeka počinje začećem, stoga je apsurdno i nemoralno, pozivajući se na znanost, tu činjenicu dovoditi u pitanje, a istodobno rabiti znanost i tehnologiju za stvaranje ljudskog bića sjedinjenjem muške i ženske spolne stanice u postupku umjetne oplodnje. »Trenutak u kojem je potpunost ljudske osobe i njezino neotuđivo dostojanstvo jednom zauvi-

574

jek dano, pitanje je na koje čovjek znanstvenim metodama ne može naći odgovora. Znanost nije sposobna niti je ičim pozvana definirati ili mjeriti ljudsku osobu. Pred takvom tajnom nužno smo upućeni, bez obzira na svjetonazorski pristup, na poštovanje svakog ljudskog bića od začeća do prirodne smrti. Pravo na postojanje i dostojanstvo ne može se ni na koji prihvatljiv način uvjetovati znanošću, zakonom, nekom demokratskom odlukom, voljom pojedinca ili skupine ljudi«, ističu katolički liječnici, dodajući da osobnost svakog ljudskog bića počiva na jedinstvenosti i njegovoj odijeljenosti od drugih živih bića i okoliša s kojim je, opet, neraskidivo povezan i iz kojeg crpi uvjete opstanka i razvitka. Proklamirati da taj okoliš može biti bilo što drugo: epruveta, hranilište, privremeni boravak u hladnjaku ili maternica druge žene, negacija je majčinstva na njenom biološkom izvoru. Stoga HKLD poziva sve predstavnike zakonodavne vlasti na odbacivanje Prijedloga Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji te donošenje pravednoga zakonskog rješenja koje će uvažavati granicu znanosti i svjetonazora i onemogućiti nedopustivo višeznačno tumačenje izričaja »Svako ljudsko biće ima pravo na život« (čl. 21. st.1. Ustava Republike Hrvatske), definirajući kako to pravo imaju sva ljudska bića u Republici Hrvatskoj od začeća do prirodne smrti. Izjavu je potpisao predsjednik Hrvatskoga katoličkog liječničkog društva, dr. Franjo Turalija. IKA

7-8/2012.


14. Knjiga Brojeva Ivica Čatić*

Opća obilježja Knjiga Brojeva kao svoju središnju preokupaciju ima probleme i mogućnosti oblikovanja Izraela kao zajednice u suglasju s Božjim projektom o čovjeku. Izrael, koji je dugo vremena bio potlačen, i samim tim usvojio ropski mentalitet, sada se treba privikavati na slobodu i osloboditi se u potpunosti od ostataka takva mentaliteta. Bog će biti s njima da im pomogne uspraviti se i hoditi uspravno (Lev 26,13). Stoga će hod pustinjom predstavljati prijelaznu fazu između oslobođenja iz ropstva i ulaska u Obećanu zemlju, u kojoj moraju živjeti kao zrela zajednica, koja živi oslobođenost na svim razinama. Hod prema Obećanoj zemlji i posvemašnjem oslobođenju Izraela, sada je to prije svega oslobođenje od njega samog, neće biti jednostavan ni lak. Pokazat će se da je Bogu bilo lakše izvesti Izrael iz Egipta, negoli odstraniti Egipat iz glava Izraelaca. Još veći problem od obdržavanja Zakona bit će sustezanje naroda da se pouzda u Boga koji ih vodi u slobodu i ispunjava svoja obećanja. Sedam puta se Izrael buni i sedam puta Bog providonosno intervenira – to znači da je Izrael bio pozvan na duhovno sazrijevanje: napustiti represivni mentalitet usvojen u Egiptu i živjeti vjeran Savezu s Bogom koji daje život i oslobađa. Knjiga je dobila naziv po popisu zajednice u Br 1-4. U ovoj biblijskoj knjizi zastupljene su najrazličitije književne vrste: popisi, putopisi, pustinjske priče, blagoslovi. U svaku etapu razvoja radnje uvršteni su zakoni koji trasiraju tekuće konsolidiranje zajednice koja se neprestano susreće s novim situacijama i pitanjima koja one nameću. Grubo govoreći, Knjiga Brojeva je u početku i na kraju pozitivno intonirana, dok u njezinu središnjem dijelu (10,11-25,18) prevladavaju negativni tonovi. U književnom smislu, posebnost ove knjige ogleda se u nizu detalja koji graniče s bizarnim: magarci koji govore, proklinjanje poganskog vrača Bileama se pretvara u blagoslov mesijanskih dimenzija, zemlja proždire ljude, brončane zmije iscjeljujućih sposobnosti, kazna za Mojsija i Arona, itd. Neki će reći da su sve te »nemoguće« pojave zapravo izraz katastrofalne Izraelove nevjernosti, u odnosu na koju čak i slika Boga u Knjizi Brojeva biva toliko izmijenjena da ponegdje graniči s onom koju Biblija tradicionalno prenosi.

Važniji momenti u Knjizi Brojeva Knjiga Brojeva čitatelju prikazuje hod Izraela prema ispunjenju Božjih obećanja o Obećanoj zemlji te do* Vidi više na: www.srijembiskupija.rs, www.sveto-pismo.com

7-8/2012.

UPOZNAJMO BIBLIJU gađaje i probleme tog putovanja koji se pojavljuju unatoč brižljivo provedenim pripremama. U geografskom smislu, putovanje se odvija u nekoliko etapa: od Sinaja (1,1-10,10), kroz pustinju (10,11-21,35), prema visoravni Moaba istočno od Jordana (22-36) gdje se narod zadržava tijekom radnje opisane u sljedećoj knjizi –Ponovljenog zakona. Strategija Knjige Brojeva fokusira se na dva popisa stanovništva. Ona počinje popisom naraštaja koji je proživio izlazak iz Egipta i sklapanje Sinajskog saveza s Bogom. Pokazali su se nevjernim i Gospodin im je zabranio ulazak u Obećanu zemlju te imaju umrijeti u pustinji. Drugi popis (Br 26) nabraja pripadnike novog naraštaja. U znak vjernosti obećanjima koje je dao ocima, Gospodin će im dopustiti ulazak u Obećanu zemlju. Njima će biti upućeni govori koji čine Knjigu Ponovljenog zakona. U prvom dijelu knjige (1,1-10,10) završava se sinajska etapa Izraelove povijesti. Ovdje su opisane pripreme za ulazak u pustinju i putovanje prema Obećanoj zemlji. Svaka Božja naredba izvršena je do u tančine, napose one u pogledu svetišta i njegova vodstva. Time se Izrael, u ovoj etapi, pokazuje kao zajednica posve uređena kako bi usred nje mogao prebivati Bog (5,3). U idilični ton ovog dijela knjige uklapa se i Aronov blagoslov, koji mi u liturgiji čitamo na početku svake nove godine: Neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva! Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv ti bude! Neka pogled svoj Gospodin svrati na te i mir ti donese! Tako neka stavljaju moje Ime nad sinove Izraelove, i ja ću ih blagoslivljati. (6,22-27)

Drugi dio Knjige Brojeva Sljedeća etapa (10,11-25,18) u mnogome je slična događajima opisanima u Izl 15-18. Opet se pojavljuje problem gladi, mana u pustinji, voda iz stijene, bitke protiv pustinjskih plemena i neprestano mrmljanje naroda. No, ovdje je situacija ipak drugačija: dok je u Knjizi Izlaska Bog uzimao kao olakotnu okolnost Izraelovo dugotrajno ropstvo, i stoga tolerirao mrmljanje, u Knjizi Brojeva, nakon otpada od Boga u vidu priklanjanja zlatnom teletu, Izraelovo mrmljanje postaje pobuna protiv Boga. Stoga Bog kažnjava prvo one koji su izviđali Obećanu zemlju i nisu narod htjeli povesti u nju (14,26-38), a potom određuje da zbog ustrajanja u neposluhu – poradi čega su ih Amalečani i vojno razbili (14,39-45) – čitav onaj naraštaj ima umrijeti u pustinji i ne ući u Obećanu zemlju (25,9). Čak su se i Mojsije i Aron pridružili pobuni pa je i njima zabranjen ulazak u Obećanu zemlju (20,12).

575


Na Mojsijevu tužaljku da ne može sam nositi teret vođe Izraelaca (11,14-15), Gospodin udjeljuje 70-orici starješina svoga Duha (11,16-30). Međutim, uskoro Mirjam, Mojsijeva sestra, i Aron počinju gunđati protiv Mojsija (12,1-3). Nakon što je Gospodin kaznio Mirjam, Mojsije posreduje za nju (12,11-15). No, život sam dovodi stvari na vidjelo – kad su Izraelci poslali izvidnicu u Obećanu zemlju, ono što su vidjeli obeshrabrilo ih je – opet ne vjeruju Gospodnjim obećanjima (14,1-9). Imali su pred sobom dva aspekta Obećane zemlje – njezino bogatstvo i rodnost na jednoj, i teškoću da je se osvoji, na drugoj strani. I Izrael se priklanja negativnom aspektu, ne vjerujući u Božje vodstvo pod kojim će moći zemlju zauzeti. Preliminarne bitke koje su imali na njezinim obodima, i dobili ih, svjedoče da je Bog s njima (21,1-3.21-32; 31,32-42). Štoviše, počet će čeznuti za Egiptom, zemljom u kojoj su robovali, i nazivati ga zemljom kojom teče med i mlijeko (16,13). Dakle, radikalno opoziva Božje djelo oslobođenja i ponudu koju stavlja preda nj – Obećanu zemlju. Ponovno radije gledaju unazad negoli naprijed. Ovakvim ponašanjem pokazuju da nisu na razini abrahamovske vjere. Ona ostaje mjerilo za čovjeka koji želi hoditi s Bogom. Izraelci, kao cjelina, pokazuju da su daleko ispod te razine. Oni zasada pripadaju onoj fazi Abrahamova dozrijevanja kad je u Egiptu krzmao i nije vjerovao Božjim obećanjima pa se lažno predstavljao. No, Boga takvo ponašanje vrijeđa jer im je pružio već mnoga čudesa i dokazao svoju vjernost izvodeći ih iz Egipta i brinući za njih sve do sada. Pogađa ga njihova nespremnost da prihvate njegovu pruženu ruku i budu mu ozbiljni partneri. Partneri koji će cijeniti i njega i sebe. Kad kasnije generacije Izraelaca budu čitale ove retke, iz njih će izvlačiti korisnu pouku za orijentaciju u turbulentnim povijesnim zbivanjima u koja će zapadati. Knjiga Brojeva ovdje nam počinje živim tonovima oslikavati Izraelova Boga. Bog reagira veoma emotivno: Dokle će me taj narod prezirati? Dokle mi neće vjerovati unatoč svim znamenjima što sam ih među njima izvodio? Udarit ću ih pomorom i istrijebiti, a od tebe ću učiniti narod veći i moćniji od njega (14,11-12). Mojsije tada počinje zagovarati Izraelce kod Boga (14,13-19) i Bog im oprašta grijeh, u smislu da ih neće na licu mjesta posmicati, no ovo oproštenje ne znači da će i posljedice njihove nevjere biti anulirane – oni neće smjeti u Obećanu zemlju (14,20-25). Emotivni nastavak Gospodinova govora koji sada slijedi upućuje na zaključak da, iako im je grijeh oprošten, oni u sebi ne namjeravaju početi gajiti drugačiji stav prema Bogu i njegovu projektu. Zato im Gospodin u 14,28 kaže: kako ste mi govorili, tako će vam i biti – ono što vi meni predbacujete, sada će vam se to zaista i dogoditi: Dokle će ta opaka zajednica

576

mrmljati protiv mene? Čuo sam tužbe što ih Izraelci na me dižu. Kaži im: Tako ja živ bio, objavljuje Gospodin, kako ste na moje uši govorili, tako ću vam i učiniti. U ovoj pustinji popadat će vaša mrtva tijela: svih vas koji ste ubilježeni u bilo koji vaš popis od dvadeset godina pa naprijed, koji ste rogoborili protiv mene. Nećete ući u zemlju na koju sam svoju ruku digao da vas u njoj nastanim, osim Kaleba, sina Jefuneova, i Jošue, sina Nunova. A vašu djecu, o kojoj kažete da bi postala roblje, njih ću uvesti da nastane zemlju što ste je vi prezreli. A vi? Neka vam tjelesa popadaju u ovoj pustinji! Vaši sinovi neka lutaju pustinjom četrdeset godina, neka trpe zbog vaše nevjere dok vam ne ispropadaju tjelesa u ovoj pustinji. Prema broju dana u koje ste istraživali zemlju - dana četrdeset, za svaki dan jednu godinu - ispaštajte svoje opačine četrdeset godina. Iskusite što znači mene napustiti. Ja, Gospodin, to kažem: tako ću postupiti s ovom opakom zajednicom što se sjatila protiv mene. U ovoj istoj pustinji neka završi! Tu neka izgine. (14,27-35) Vidimo, Bog nije neutralan, on nije indiferentan; Bog je to kojemu nije svejedno! On se žalosti i ljuti kao partner, kao ljubavnik koji je izigran i razočaran. Uvažava Izraelovu nespremnost da mu vjeruje unatoč svim čudima koje su doživjeli. I žali ih, ali neće protiv njihove volje – stalno sumnjaju u njega navodeći nerazumne razloge. Sada će pustiti da »bude po njihovu« jer ne prihvaćaju kada je »po njegovu«.

Treći dio Knjige Brojeva U 22,1 Izrael stiže na moapske poljane, s druge strane Jordana u odnosu na Obećanu zemlju. Ovdje će ostati i tijekom Knjige Ponovljenog zakona. Nakon drugog popisa (Br 26), intonacija se mijenja, tako da u Br 27-36 pružaju sasvim drugačiju sliku: nema više mrmljanja, nego se živi u iščekivanju ulaska u Obećanu zemlju. Sada Gospodin daje naredbe koje će se ticati života nakon prelaska Jordana, u Obećanoj zemlji, kako bi mogao nastaviti boraviti usred njih. Gospodin udjeljuje svog Duha Jošui koji će od sada biti vođa Izraelaca (27,18). Osim njega, silazi i na Bileama, poganskog vrača (24,1-2). U mnoštvu odredbi koje Bog u međuvremenu daje, stršit će blagoslov koji izgovara Bileam (Br 22-24). Štoviše, on najjasnije u Knjizi Brojeva potvrđuje Božju vjernost obećanjima koja je dao praocima Izraela. Kada gledamo putanju spašavanja Izraela, onda u ovom vidimo ironiju: Izraelovu blagoslovu najviše su pridonijeli stranci, Mojsije i Bileam, dok Izraelci kao da se trude anulirati blagoslov i ne priznati Božje spasenjsko djelo! Ovdje vidimo kako Bog nije ograničen u svom djelovanju, već da, po potrebi, ide i zaobilaznim putovima. No, iza takvih zahvata ostaje indikativnom činjenica da u svom ljubljenom i izabranom narodu Bog nije našao ozbiljnog suradnika! Njegovi vjernici ne žele raditi na svom spasu! Zvuči poznato... 7-8/2012.


Katehetska građa

Biblijska bazična zajednica (20) Krešimir Bulat (priredio)

»Osoba od povjerenja, JOSIP« Ciljevi - prepoznati, prihvatiti i preuzeti odgovornost - upoznati lik Josipa kao mogući uzor u svom životu - prepoznati Božju volju i biti spreman na nju odgovoriti. Materijali i pomagala - Radni list »Osoba od Božjeg povjerenja« Molitveni početak Radni list »Osoba od Božjeg povjerenja«, Molitveni početak, Iz 7,14 Najava teme Ovim ili sličnim riječima: Josip je važna osoba čije riječi nigdje nisu zapisane u evanđeljima. Po zanimanju bio je obrtnik, stolar, a po karakteru nenametljiv i marljiv. Bio je sretan što je upoznao skromnu i uzornu djevojku, Mariju. S njom se zaručio, ali sada otkriva da je zatrudnjela prije nego su se sastali te razmišlja kako da je otpusti. Međutim, Bog mu se objavljuje i ukazuje mu svoje povjerenje... Susret sa središnjim biblijskim tekstom Radni list »Osoba od Božjeg povjerenja«. Voditelj čita tekst, Navještenje Josipu, Mt 1,18-25. Interpretacija biblijskog teksta Poticaji za razgovor: Josip želi otpustiti Mariju. Kako to želi učiniti? Zašto potajno? (Ne želi je povrijediti. I dalje ju poštuje, želi je zaštititi.) Što remeti ove Josipove planove? Što Bog želi od njega? Ukazuje li mu Bog time veliko povjerenje?Kako se Josip postavlja prema Božjoj želji da se oženi Marijom? Aktualizacija Razgovarati o:  Moj odnos prema drugima i Bogu ...  Odnos drugih prema tebi i Bogu ... Radni list »Osoba od Božjeg povjerenja«. Ova područja voditelj ističe kao ugrožena današnjim načinom razmišljanja i djelovanja. Ukazuje na lik Josipa kao mogući uzor i nudi prikaz Josipovih osobina: 7-8/2012.

Izaberi neku od Josipovih osobina za svoj svakodnevni život. Obrazloži važnost te osobine za sebe.  Sastaviti molitvu poput one na Radnom listu

»Osoba od Božjeg povjerenja«. Molitva na kraju.

Sinteza Mnogi od nas u svom svakodnevnom obiteljskom i školskom životu s lakoćom zaboravljaju Boga. Prevladava samoljublje, gleda se samo osobna korist. Za razliku od nas, Josipov životni stav omogućio mu je da čuje Božji glas i prepozna njegovu volju. Isto se može dogoditi i u tvom životu. Odlučiš li slijediti Josipov uzor, vidjet ćeš da je moguće biti drugačiji od onih koji misle samo na sebe. I više od toga, jer nam je Josip neprestano na raspolaganju kao nebeski zaštitnik. Svetkovinu Sv. Josipa slavimo 19. ožujka. (Na Radnom listu »Osoba od Božjeg povjerenja« upisati datum!) Molitveni završetak Radni list »Osoba od Božjeg povjerenja«. Molitva na kraju. Prijedlog za produbljenje kateheze  otkriti kada je blagdan Sv. Josipa Radnika  razgovarati o vrijednosti i potrebi rada općenito (I sam je Isus radio, pomagao Josipu, a također i apostoli su radili kao ribari te apostol Pavao kao stručnjak za izradu predmeta od životinjske kože)

577


»Osoba od Božjeg povjerenja« – Radni list Molitveni početak Iz 7, 14. Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel! Tvoja je riječ, Gospodine, upućena ljudima svih vremena i zemalja. Tvoje riječi otkrivaju nam tajne vječnosti. Po Tvojoj riječi otkrivamo darovanog nam Sina. Po njemu zauvijek ostaješ s nama. Privuci nas k sebi po uzoru svog izabranika Josipa, iz roda Davidova. Učini nas, poput njega, osobama od povjerenja. Po Kristu.

Svetkovinu Sv. Josipa slavimo ................................................................................... Spomendan Sv. Josipa Radnika je ...................................................................................

Navještenje Josipu, Mt 1,18-25 A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog! Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu. I ne upozna je dok ne rodi sina. I nadjenu mu ime Isus.

Osobine: Izaberi i zaokruži jednu od Josipovih osobina koju želiš posjedovati. Želju uključi u molitvu sv. Josipu. TIH

JASAN

ODGOVORAN POSLUŠAN

ODVAŽAN SKROMAN REVAN

PONIZAN BRIŽAN

MARLJIV

VRIJEDAN POBOŽAN

BISTAR

SAMOZATAJAN

ODLUČAN

HRABAR

BOGOBOJAZAN

VJERAN

Molitva na kraju Pomolimo se!

Moja molitva sv. Josipu za ..................................

Daj, Gospodine, da po uzoru na sv. Josipa u svom životu sve manje ističemo sebe, a tražimo tvoju volju.

...................................................................................

Da tako živeći postanemo osobe na koje ćeš se i ti i naši bližnji moći osloniti. Po Kristu, Gospodinu našemu. Slava Ocu...

578

................................................................................... ................................................................................... ...................................................................................

7-8/2012.


20. nedjelja kroz godinu Uvod i pokajnički čin Popularni su časopisi redovito puni savjeta o tome kako smanjiti pretjeranu tjelesnu težinu, kako zdravo živjeti, kako se dobro zabaviti, kako koristiti godišnji odmor, kako uspjeti u školi i u poslu. Međutim, što je od svega toga uistinu važno, što može dati smisao našem životu? To umijeće dobroga i razboritoga življenja u starini – a i danas – nazivamo mudrošću, umijećem razlikovanja bitnoga od nebitnoga, da bismo živjeli smisleno i mirno, uzdajući se u Boga. O tome nam danas govori Božja riječ. Zamolit ćemo Gospodina da njegova riječ i otajstva koja ćemo danas slaviti budu za nas plodonosni. Pokajmo se za sve svoje grijehe i propuste. • Gospodine, u svojoj mudrosti i u svojoj ljubavi ti si sve stvorio. Gospodine, smiluj se! • Kriste, ti si vječna Mudrost Očeva. Kriste, smiluj se! • Gospodine, ti nas pozivaš da, vođeni tvojom mudrošću, razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju Što je to mudrost? Čini nam se kao pojam iz nekih davnih vremena, kao one basne o cvrčku i mravu ili poučne bajke o najmlađem, mudrom sinu, koji je spasio cijelu obitelj… Danas se više cijeni produktivnost (kako nešto proizvesti i prodati), zarada, popularnost, moć, uspješnost. Što je to mudrost? Znanje, učenost, Nobelova nagrada za fiziku?

Mudrost je sazidala sebi kuću U starom je svijetu, pa tako i u Starom zavjetu, mudrost bila veoma na cijeni, do te mjere da je bila razvijena i takozvana mudrosna književnost. Konačno, vjerojatno nam je poznato da izraz filozofija znači prijateljevanje s mudrošću. Što bi bila mudrost, konačno, Božja mudrost? Svakako ne čisto znanje ili poznavanje činjenica. Mudrost je više određeni način života, odnosno poznavanje osnovnih zakonitosti življenja, sve do vječnosti. Evo obične, ljudske mudrosti. Uzmimo za primjer čovjeka koji je puno radio, puno izbivao iz kuće da bi svojoj djeci priuštio najbolje životne uvjete i najprestižnije škole, ali u isto vrijeme praktički nije živio s njima, nije ih odgajao, da bi na koncu uvidio da je on stranac njima i oni njemu, te da oni zapravo i nisu sretni s bogatstvom koje su imali. S druge strane, zamislimo čovjeka koji je razmjerno skromno živio, ali je u isto vrijeme odgajao svoju djecu u ljubavi i poštovanju prema Bogu i čovjeku. Ta djeca onda nauče cijeniti sebe i druge, i općenito budu kompletniji i normalniji ljudi. Koji je 7-8/2012.

RIJEČ: HOMILETSKA

GRAÐA

B

od ove dvojice očeva bio mudar? Mudrost je, između ostaloga, rekao bih, sposobnost razlikovanja bitnoga od nebitnoga, sposobnost uzdizanja pogleda od prizemljenih ljudskih želja, mudrost je, konačno, usmjerenost čovjeka prema vječnosti. To nam danas govori prvo čitanje. Veli jednostavno: Mudrost je sazidala sebi kuću i otesala sedam stupova. Poklala je svoje klanice, pomiješala svoje vino i postavila svoj stol. Naravno, svima nama je Bog dao i razum i svoju milost i svatko bi od nas i mogao i trebao znati što je stvarno dobro, čestito – i mudro za nas. Međutim, Bog nam daje još puno više. Daje nam svoju riječ kojom nas neprestance vodi i poučava što je dobro i za nas i za naše bližnje. Pa kaže, na primjer, da valja poštovati oca i majku, da treba činiti dobro i neprijateljima, da treba praštati onako kako Bog i nama prašta; veli nam nadalje, da treba podnositi nepravdu, da treba nositi svoj križ, da ne treba živjeti samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta, podsjeća nas da je naša domovina na nebesima… Tu je i Crkva Kristova, koja nam razlaže Kristov nauk, hrani nas i jača Kristovim sakramentima. To su oni stupovi i ona gozba o kojoj govori današnje prvo čitanje. Mudro je, dakle, slijediti Kristov nauk u njegovoj Crkvi i jačati se Kristovom snagom.

Ostavite djetinjarije Veli na koncu današnje prvo čitanje: Ostavite djetinjarije da biste živjeli i hodite putem razboritosti. Znamo što su to djetinjarije. Djeca redovito gledaju samo na onaj najbliži cilj i uglavnom ne razmišljaju o posljedicama. Tako će, na primjer, radije otići na igralište, nego pisati lektiru ili će jednostavno pobjeći s nastave, olako potrošiti novac… Razborito i mudro ponašanje bilo bi, naravno, ono koje uzima u obzir posljedice i koje razmišlja o budućnosti. Međutim, poziv da ostavimo djetinjarije upućen je danas nama. Radi se jednostavno o tome da se toliko puta ponašamo kao nerazborita djeca, da i sami činimo djetinjarije, odnosno da razmišljamo samo o kratkoročnim ciljevima, a da ne gledamo dugoročno i ne razmišljamo o posljedicama. Pa onda griješimo, propuštamo činiti dobro i – činimo zlo sebi i drugima. U prvom redu, zanemarujemo Boga i olako kršimo njegove zapovijedi. Neumjereni smo u jelu i piću, dajemo maha svojoj srdžbi i sebičnosti. Zanemarujemo svoje obveze. Ne pokazujemo poštovanja ni razumijevanja. Nerado praštamo i nerado priznajemo svoje pogreške. Zanemarujemo molitvu. Puno više i vremena i živaca posvećujemo ovozemnim probicima, pri čemu o zahtjevima evanđelja i ne razmišljamo. A kad bolje pogledamo, mnogo toga za čim

579


trčimo i puno toga o čemu razmišljamo - prolazne su stvari, ono što nas ne izgrađuje kao osobe, ono što nas, konačno, čini praznima i nezadovoljnima. Zato nas danas i opominje Božja riječ: Ostavite djetinjarije da biste živjeli i hodite putem razboritosti.

Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke I, evo, danas nam Gospodin pokazuje najizvrsniji put mudrosti, put života. Veli: Ovo je živi kruh koji je s neba sišao. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke. Boga, njegove putove i njegovu mudrost možemo u određenoj mjeri spoznati i svojim razumom. Međutim, Bog nam se u svome sinu Isusu Kristu objavio i spašava nas po istome Isusu Kristu. To Kristovo spasenje na otajstven i na čudesan način prisutno je i djelatno na najizvrsniji način upravo u otajstvu euharistije, koja se nama ostvaruje na dva stola: na stolu riječi i stolu euharistije. Bog nas danas u ovome slavlju poučava mudrošću svoje riječi i upućuje na put spasenja, a onda nas jača i hrani za euharistijskim stolom da uzmognemo ići tim puten. Doista, euharistija jest kruh života, onaj kruh koji nam daje život vječni. Ne želimo kao nerazumna djeca trčati samo za ovozemnim kruhom. Ne bismo htjeli kao prvi ljudi posegnuti za zabranjenim voćem, ludo misleći kako svojom snagom možemo postići uzvišenost. Ne želimo ići putem grijeha i prizemnih užitaka koji završavaju smrću. Želimo da nas vodi mudrost Isusa Krista koji je vršio volju svoga nebeskoga Oca sve do smrti, smrti na križu. Želimo se suobličiti njemu, svome Gospodinu, koji je po muci i smrti prešao u slavu nebeskoga Oca. Želimo biti vjerni poput njega, slušajući njegov glas i hodeći putovima evanđelja. A u svemu tome želimo se jačati njegovom riječju i njegovim jelom i pićem u redovnoj nedjeljnoj euharistiji. To je naša snaga, naša mudrost i naša razboritost. Tako ćemo mirno i radosno uživati u Božjim darovima ovdje na zemlji, iščekujući vječnu proslavu na nebesima. Neka nas na tome putu učvrsti i današnja sveta misa.

21. nedjelja kroz godinu Uvod i pokajnički čin Toliki su porobljeni i zatočeni sanjali o slobodi kao o najvećem blagu, a slobode su puna usta svih revolucionara i narodnih vođa. Žudimo za slobodom, žudimo za nesputanošću. Htjeli bismo urediti i svoj vlastiti život i cijeli svijet po vlastitom ukusu. Ne bismo htjeli da nas itko ili išta ograničava… Danas nam Božja riječ govori o služenju i robovanju. Tko će nas bolje poučiti od našega Gospodina? Ta on ima riječi života vječnoga. Otvorimo se danas Kristovu

580

nauku i njegovim otajstvima,. Pokajmo se za svoje grijehe i propuste. • Gospodine, ti se sve stvorio dobro. Gospodine, smiluj se! • Kriste, zalutaloga čovjeka ti vraćaš u krilo Očevo. Kriste, smiluj se! • Gospodine, pozivaš nas da idemo za tobom, jer ti imaš riječi života vječnoga. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju Riječ sloboda tako se rado koristila i koristi u svim prevratničkim pokretima. Biti slobodan! Kako li to samo izgleda lijepo i privlačno. U svojim filmovima Amerikanci tako rado kažu: Ovo je slobodna zemlja. Sloboda je svakako i važna i uzvišena, sloboda je, konačno, i Božji dar. Međutim, možemo li govoriti o slobodi kao o mogućnosti da čovjek čini što god želi? Što je to, zapravo, sloboda. Evo kako danas o tome progovara Božja riječ.

Izaberite danas komu ćete služiti Koliko god mi govorili da smo slobodni, svakodnevno vidimo kako smo toliko ograničeni. Evo, mi moramo platiti voznu kartu u vlaku, autobusu ili tramvaju. Vozač mora imati važeću vozačku dozvolu, putnici na prednjim sjedištima automobila moraju biti vezani. Čak nam se prijete kako na izlasku iz prodavaonice moramo imati račun za kupljenu robu. Djeca moraju ići u školu, moraju biti cijepljena. I onda se u našem društvu događa nešto što je u najmanju ruku čudno. Ukoliko Crkva govori o Božjim zapovijedima, onda se to gleda kao na ograničavanje čovjekove slobode, čime oni dežurni kritičari Crkve prikrivaju kako nas potrošačko društvo i te kako zarobljava zavaravajućim ugovorima o povoljnom pretplatničkom odnosu za mobitele, kako nas izluđuju porukama da nešto moramo nabaviti i imati, da ne idemo u raspravu koja je već poznata. Danas, u prvom čitanju, Jošua govori svojim sunarodnjacima, a govori Božju riječ i svima nama. Veli: Ako vam se neće služiti Gospodinu, izaberite danas kome ćete služiti: možda bogovima kojima su služili vaši oci… Zvuči pojednostavljeno. Naime, u starini su ljudi jednostavno gledali na život. Nekome čovjek treba služiti (u njih riječ služenje označava posvemašnje predanje): Bogu ili sotoni. Na takav način govori i Isus: Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu (Mt 6,24). Tako su, nadalje, u prvim kršćanskim vremenima oni koji su kršteni bili smatrani slugama Kristovim, a oni nekršteni nužno kao sluge sotone. Zato su nad pripravnicima na krštenje molili molitve otklinjanja da ih oslobode utjecaja sotone. Isus 7-8/2012.


zato jednostavno veli: Tko god čini grijeh, rob je grijeha. (Iv 8,34) To je potpuna istina. Zar ne, da primjećujemo kako nas grijeh zarobljava? Uzmimo za primjer različite ovisnosti: alkohol, cigarete, klađenje, računalo i sve ono što ono nudi televizija… Upravo osjećamo kako nas naše stvari zarobljuju, kako naša volja sve više slabi. Konačno, kada zadovoljimo neku od svojih strasti, osjećamo li se mirno, slobodno, radosno? Ne baš, kao da nas to ispražnjava i traži više i više, kao u čovjeka koji pretjeruje u alkoholu… Govore nam da smo slobodni, ali nas ovozemni probici – koji bi bili sami sebi svrhom – ispražnjuju i čine nesretnima.

Ja i moj dom služit ćemo Gospodinu Jošua danas daje jednostavno rješenje: Ja i moj dom služit ćemo Gospodinu. U čemu je ljepota i mudrost služenja Bogu? Prisjetimo se onoga što vrlo dobro znamo. Bog nas je stvorio. Stvorio nas je iz ljubavi. Stvorio nas je da radosno živimo u ovome životu, stvorio nas je za sebe, za vječnost. Stvorio nas je na svoju sliku, a nakon ljudskoga grijeha Isus Krist nas je spasio, tako da smo postali dionici njegove božanske naravi, baštinici neba, prava djeca Božja. Sve ono što nam Bog zapovijeda u službi je naše sreće na zemlji i vječne sreće na nebesima. Sve što nam zapovijeda, isključivo je za naše dobro. Prema tome, ako čovjek ide Božjim putem dobrote, milosrđa, čestitosti, praštanja, ljubavi, onda on već ovdje, na zemlji – snagom Kristove milosti – ostvaruje sliku Božju u sebi, ispunja svoj život smislom i srećom, jer zna da je na svome mjestu i na pravome putu. Naprotiv, kada čovjek ide putovima svojih strasti, srce mu ostaje uvijek prazno, jer ljudsko srce samo Bog može ispuniti. Prema tome, onaj tko Bogu služi, sebi dobro čini, taj kraljuje, taj se raduje i u nevoljama, taj sa zahvalnošću i prostodušnom radošću prihvaća i ovozemne darove, usmjerujući svoj pogled prema vječnosti. Božji čovjek, kršćanin, ispunjen je čovjek, miran je čovjek, sretan je čovjek, slobodan je čovjek, jer Bogu služiti, znači sebi dobro činiti, znači kraljevati s Kristom.

ostanemo za trenutak sami sa sobom, veoma dobro znamo da je tome upravo tako. Što god čovjek posjedovao, postigao, bio na ovome svijetu – ima ograničeni rok trajanja. Ono što je samo od tijela i samo od ove zemlje (pa i zemaljska slava!) – neumitno prolazi. Duh je onaj koji oživljuje. Riječi evanđelja i danas su nekima tvrda besjeda. Puno je lakše ići za maticom, tražiti široka vrata i prostran put. Međutim, mi želimo služiti Gospodinu. Tako postupajući, činit ćemo dobro i sebi i onima s kojima živimo. Služiti Gospodinu, znači ostvarivati kraljevstvo Božje već ovdje na zemlji, a to je kraljevstvo istine, ljubavi i pravde. To je kraljevstvo koje se istinski bori za čovjeka i njegove najdublje težnje. Služiti ovome svijetu, znači uništavati Božju sliku u sebi i unazađivati ovaj svijet koji je Bog stvorio i koji će Bog, u Kristu, na koncu vremena preobraziti. I, konačno, recimo danas iz srca, zajedno sa Šimunom Petrom: Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!

22. nedjelja kroz godinu Uvod i pokajnički čin Isus nas u svome evanđelju poziva da se učimo od njega: …jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim (Mt 11,29). Gospodin je blag i krotak. I mi smo pozvani na istu krotkost, blagost i poniznost. Danas bismo htjeli otvorena i ponizna srca primiti u se Božju riječ. Htjeli bismo i ova sveta otajstva radosno i plodonosno proslaviti. Zato ćemo se pokajati za sve svoje grijehe. • Gospodine, stvorio si nas da budemo tvoji prijatelji i suradnici u stvaranju ovoga svijeta. Gospodine, smiluj se! • Kriste, ti koji si nama u svemu sličan, osim u grijehu, pokazao si nam put krotkosti i poniznosti. Kriste, smiluj se! • Gospodine, pozivaš nas da i mi budemo krotka i ponizna srca, da bismo postigli pravi spokoj. Gospodine, smiluj se!

Duh je onaj koji oživljuje

Nacrt za homiliju

Nije lako vjerovati ovome, a još je teže po tome živjeti. Ovih smo nedjelja slušali Isusove besjede o nebeskom kruhu, o njegovu tijelu koje se daje za hranu. Govorio je Isus kako od zemaljskoga kruha čovjek uvijek iznova ogladni, a da nebeski kruh daje život vječni. Među slušateljima i učenicima bilo je dosta onih koji su htjeli ovozemni kruh i ovozemno kraljevstvo. Zato, veli današnje evanđelje: Mnogi od Isusovih učenika rekoše: »Tvrda je to besjeda. Tko je može slušati?« Isus ostaje nepokolebljiv i zaključuje: Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Doista, kad

Oni koji su učili svirati neko glazbalo znaju što je to takozvani prstomet. To je strogo određeno pravilo kojim prstom valja pritisnuti neku tipku. Iako se početnička melodija može odsvirati i nekim vlastitim prstometom, to se ne dopušta, jer bi budući glazbenik imao poteškoća u složenijim skladbama. I kod sportaša – osobito plivača i atletičara – važna je tehnika, to jest točan način izvođenja nekog pokreta da bi se postigao najbolji mogući rezultat. I tu vježbenik mora krotko i poslušno izvršavati trenerove naputke, inače nema ništa od dobrih rezultata. Stvar

7-8/2012.

581


je jasna: pravila su smišljeno načinjena i u službi su dobroga rezultata. Odstupanje od pravila loše je za samoga natjecatelja.

Sa svom krotkošću primite usađenu riječ Čuli smo prošle nedjelje kako je za neke Isusova riječ bila tvrda besjeda. Moramo biti iskreni: doista nekad žeže Božja riječ i teško joj je povjerovati, a još teže po njoj živjeti. Evo, kako li je kojiput i teško i mučno oprostiti! Kako li je tegobno nositi svoj križ: bolest, nepravdu, progonstvo, obiteljske tragedije! Kako li je kojiput teško othrvati se napasti da čovjek učini neko zlo, podlegne nekim strastima. Konačno, zar je lako živjeti na ovoj zemlji, a pogled stalno imati usmjeren prema nebu? Kojiput ni sami nismo uvjereni da je baš dobro živjeti prema evanđelju, jer nam nekako izgleda da je Božja riječ pisana za neka druga vremena. A, evo, danas sveti Jakov govori i potiče: Sa svom krotkošću primite usađenu riječ, koja ima moć spasiti duše vaše! Upravo to. Želimo prihvatiti Božju riječ, makar je ponekad baš i ne razumjeli, makar nam ona koji puta izgledala prezahtjevna, makar nam se činilo da nas unazađuje u ljudskom društvu. Sa svom krotkošću želim prihvatiti Božju riječ koja me poziva da se odreknem zla, da očuvam srce i misli od zlih primisli: zavisti, mržnje, osvetoljubivosti, bludnosti… Sa svom krotkošću želim prihvatiti Božju riječ koja govori o praštanju i o dobru koje trebam činiti i svome neprijatelju. To je taj prstomet, to jest put koji nas vodi do ostvarenja samih sebe i Božjega kraljevstva u nama i u svijetu, sve do vječnosti. Zato treba doista prignuti glavu i povjerovati Gospodinu da on najbolje zna što je za nas dobro i prihvatiti Kristovo evanđelje kao zakon vlastitog života. I to za naše dobro. Konačno, evanđelje i znači radosna, vesela, blaga vijest spasenja.

Budite vršitelji Apostol Jakov bio je jeruzalemski biskup i dobro je znao što znači konkretan život. Zato je govorio svojim vjernicima, a danas govori i nama: Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, zavaravajući sami sebe. Kako li je samo za nas prikladna ova riječ! Svi smo mi danas skloni ponosno reći da smo vjernici, da slavimo Kristove sakramente. Pitanje je, međutim, koliko se to stvarno očituje u našem životu. Evo primjera. Svi znamo kako glasi prva i druga zapovijed. A što reći o našim velikim psovkama? Slažu li se tu naša načela i naš svakodnevni život? Svi znamo kako glasi treća zapovijed. A kako objasniti činjenicu da nam je nedjelja najdraži dan za kupovinu? Zar ne, da tako protuslovimo samima sebi, da smo samo slušatelji riječi, a ne i vršitelji? A da ne govorimo o četvrtoj zapovijedi: kamo je nestalo poštovanje prema roditelji-

582

ma, djedovima i bakama, učiteljima, nastavnicima, profesorima, župnicima? Kazat ćemo da su neki naši postupci u tome smislu opravdani. Međutim, kad bismo iskazivali svoje poštovanje isključivo onima koji ga u potpunosti zaslužuju, koji su besprijekorni i bez mane, kome bismo uopće iskazivali poštovanje? I tako bismo mogli redati sve zapovijedi, sve crkvene odredbe. Svi se mi trebamo iskreno potruditi da naš život odgovara našim riječima, odnosno vjerskim načelima koje priznajemo. Samo ćemo tako biti pravi Isusovi učenici, sol zemlje i svjetlost svijeta.

Bogoljubnost čista i neokaljana jest Na koncu, apostol Jakov navodi jednostavan, a tako važan primjer pravog bogoljublja: Bogoljubnost čista i neokaljana jest: zauzimati se za sirote i udovice u njihovoj nevolji, čuvati se neokaljanima od ovoga svijeta. Upravo to. Ljubav prema Bogu trebamo iskazivati ljubavlju prema bližnjima, i to osobito prema onima koji su slabi i nezaštićeni. Zar ne, da toliko nasilja i zla u obitelji, u školi, na poslu i u društvenom životu dolazi upravo zbog toga što nemamo dovoljno srca i ljubavi prema malenima? Ne varajmo se. Veli Isus: Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste! (Mt 25,40) Dalje, veli sveti Jakov, valja nam se čuvati da ostanemo neokaljanima od ovoga svijeta. Mi nismo izvan svijeta i ne trebamo ni biti. Međutim, valja nam se čuvati onoga u ovome svijetu što se evanđelju protivi. Ne bismo trebali dopustiti da nas, na primjer, obuzme želja za užitkom po svaku cijenu, taština i želja za ispraznom slavom, da nas zabljesne žudnja za bogatstvom, vlašću, vladanjem nad drugima, da nas obuzme lijenost, srdžba, oholost, mržnja osvetoljubivost. Ta mi smo pozvani biti svjetlost svijeta, sol zemlje, to jest, mi bismo trebali Kristovom snagom preobražavati ovaj svijet, a ne dopuštati da ovaj svijet rastače naše osnovne vrijednosti. Mudar čovjek s pouzdanjem i krotkošću prima Božju riječ i vrši je, svjestan da ona, i samo ona, ima moć spasiti njega i ovaj svijet. A na to smo pozvani kao učenici Isusovi i kao udovi njegova tijela – Crkve.

23. nedjelja kroz godinu Uvod i pokajnički čin Uvijek među nama ima onih koji vide zlo i nevolju i naviještaju propast. To su oni koje nazivamo dežurni katastrofičari. Naglašavaju snagu zla i ističu našu slabost i nemoć. Mi vjernici, naprotiv, znamo da je Bog iznad svega i da je Božja sila jača od svakoga zla. Zato se ne plašimo ni izvanjskih nevolja ni vlastitih slabosti. Mi se jednostavno trudimo ukloniti grijeh iz naše duše i nastojimo Božjom snagom činiti do7-8/2012.


bro. I onda, znamo, Bog u nama i po nama djeluje. Zato ćemo se i na početku ove svete mise pokajati za svoje grijehe i zamoliti Gospodina milost da budemo njegovi vjerni suradnici. • Gospodine, ti si iznad svega, ti si Gospodar svega, ti si jedini Bog. Gospodine, smiluj se! • Kriste, u tebi je sve stvoreno i sve stoji u tebi. Kriste, smiluj se! • Gospodine, ti nas pozivaš da budemo suradnicima tvojega djela spasenja. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju Kad pogledamo neku veliku građevinu – pogotovo onu iz davne prošlosti – pomislimo, je li moguće da su to učinili ljudi i to ljudi koji su višestruko manji od nje? Pomislimo samo na piramide! Pa ipak, malo - pomalo, ciglu po ciglu, kamen po kamen i – evo velike građevine. Sličan je osjećaj kad pogledamo neki veliki most nad dubokom rijekom ili provalijom. Međutim, izvođači se nisu dali omesti, nisu se uplašili. Znali su da imaju i znanja i sposobnosti i doveli su svoje djelo do kraja.

Budite jaki, ne bojte se! Možemo samo zamisliti apostole na početku njihova misijskog djelovanja. Toliki veliki svijet pred njima, a oni maleni i obični ljudi. Pa ipak su krenuli. I učinili velike stvari. Tako danas u prvome čitanju prorok u Božje ime sokoli svoj narod. Veli: Recite preplašenim srcima: »Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, Bog sâm hita da vas spasi!« I nama se čini kao da stojimo pred golemom planinom koju treba prijeći, pred dubokim jazom koji treba pregaziti. Ne trebamo se plašiti. Ako smo s Bogom, ako smo na njegovoj strani, bit će s nama i njegova zaštita. Ne treba se plašiti ovoga svijeta niti životnih poteškoća. Evo, možda nam se čini da naše okruženje i nije baš duhovno. Svi su zabrinuti i zauzeti materijalnim probicima. Toliki se muče i trude da se pomaknu na društvenoj ljestvici. Nekima je jedino važno da žive i uživaju ovaj svijet. Kako u tome okruženju tražiti istinske evanđeoske vrijednosti? Kako podnositi životne nedaće, bolesti, nesreće, nerazumijevanje, progonstvo? Kako odoljeti navalama zloga pa se oduprijeti osveti, zavisti, mržnji, pohlepi, najrazličitijim strastima? Kako s vjerom i nadom nositi vlastiti križ? Kako hoditi ovom zemljom a imati pred očima nebesku domovinu? I sveti Pavao, koji je mnogo prepatio poradi evanđelja, za to svjedoči. Veli: Bog je, čini mi se, nas apostole prikazao posljednje, kao na smrt osuđene, jer postali smo prizor svijetu, i anđelima, i ljudima - mi ludi poradi Krista, vi mudri u Kristu; mi slabi, vi jaki; vi čašćeni, mi prezreni; sve do ovoga časa i gladujemo, i žeđamo, i 7-8/2012.

goli smo, i pljuskaju nas, i beskućnici smo, i patimo se radeći svojim rukama. Proklinjani blagoslivljamo, proganjani ustrajavamo, pogrđivani tješimo. Kao smeće svijeta postasmo, svačiji izmet sve do sada (1 Kor 4,9-13). Pa, ipak, znamo, Pavao se nije dao smesti. Znao je kome je povjerovao i u svome poslanju ustrajao je do kraja.

Sljepačke će tad oči progledati! Effata! O onim vremenima, vremenima Mesije-Spasitelja, prorok danas dalje govori: Sljepačke će tad oči progledati, uši se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati ko jelen, njemákov će jezik klicati. I stvarno. U Isusovo se vrijeme upravo to dogodilo. Znamo, Isus je slijepcima podario vid, sluh gluhima, nijemima govor, uzetima zdravlje. I još više od toga. Isus je siromasima navijestio evanđelje, grešnicima opraštao, strancima otvorio put u nebesko kraljevstvo. I upravo takvi i mi danas stojimo pred Isusom. S jedne strane, vidimo svoju nedostatnost, svoje slabosti i svoju grešnost. Osjećamo kako nam je manjkava vjera, kako su nam riječi nedostatne, kako ne svjedočimo dovoljno Kristovo evanđelje u ovome svijetu. Pa nas onda zna uhvatiti malodušnost. Tko sam ja da se nešto posebno trudim oko vrednota evanđelja? Nije li ovaj svijet i prevelik i prejak i preokrutan da bi u njemu mogla zasjati istina evanđelja? Konačno, i ja sam sâm i nedostatan i grešan. Pa se onda prepustimo masi i matici, neka nas nose. A, evo, Božja nas riječ jača i sokoli. Nismo sami! Bog je uz nas. Ni apostoli nisu bili ni besprijekorni ni naročito jaki, ali je u njima bila snažna Kristova riječ. Svatko od nas može, i treba – u prvom redu u sebi samome! – učiniti da zaživi Božja riječ. Prema tome, ja mogu ostaviti svoje grijehe i zle navike. Ja mogu učiniti otklon od duha ovoga svijeta. Ja mogu u molitvi svednevice otvarati svoj duh Bogu. Ja mogu napredovati u dobru. Ja mogu – u koliko god to malenoj mjeri bilo – biti svjetlost svijeta, sol zemlje i kvasac u ovome vremenu. Meni Bog povjerava Kristovo evanđelje u svojoj Crkvi, mene Bog poziva da budem suradnikom u naumu njegova spasenja u Kristu. Ne trebam se bojati. Ta ne govorimo to mi, nego duh Božji u nama, ne činimo to mi, nego je u nama djelatna Božja snaga. Pa kao što prostodušni i jednostavni ljudi s radošću rađaju djecu i odgajaju ih u svemu što je dobro, tako svatko od nas može donositi i rađati Krista u ovome svijetu.

Dobro je sve učinio To je Isus činio. Evo, danas je gluhonijemom čovjeku vratio zdravlje. Ljudi su bili oduševljeni i zadivljeno govorili: Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti! Tu radost, to oduševljenje i mi želimo širiti u sebi i u svijetu oko nas. Isus sve dobro čini! Možda netko misli da Božje zapovijedi i Kristovo evanđelje čovjeka ograničuju. Mi znamo i vjerujemo

583


da Isus sve dobro čini. Sve što govori, za nas je i za naše dobro; sve što čini bilo je dobro za nas i za naše spasenje. Zato ne malakšemo. Zato nismo obeshrabreni. Zato smo radosni i oduševljeni: ta mi naviještamo veselu, radosnu vijest! Ne trebamo jadikovati nad ovim svijetom. Ne trebamo se plašiti snage zla koje susrećemo. Mi želimo biti vjerni Kristovu evanđelju, znajući da je uz nas sam Gospodin, njegova snaga, njegova pobjeda i njegova radost, radost koja se proteže do u vječnost.

24. nedjelja kroz godinu Uvod i pokajnički čin Isus nas poziva da svoju vjeru pokazujemo svojim životom. Tako ćemo biti njegovi pravi učenici, odnosno, kako on to veli, sol zemlje i svjetlost svijeta. Nažalost, toliko puta naša vjera i naše riječi ne odgovaraju našem životu. Zato ćemo se na početku ove svete mise pokajati za svoje grijehe i propuste, da bismo tako bili dostojni ovih svetih otajstava.

Boga iznad svega, a bližnjega svoga kao sebe same? Pa onda, kada iskreno pogledamo u svoju nutrinu, vidimo da u nama ima isuviše zavisti, pa i mržnje, da smo toliko puta lijeni u svojim vjerskim obvezama, da smo skloni dati previše maha svome jeziku, da je u nama premalo poštovanja prema roditeljima i starijima, da smo skloni nečasno voditi poslove, da baš ne poštujemo svetost svoga i tuđega braka, da suviše dajemo maha različitim strastima i ovisnostima. A što onda reći o našim dobrim djelima? Koliko se trudimo vidjeti tuđu potrebu, imati strpljivosti, praštati, pomoći, počevši od svojih najbližih? Koliko se trudimo u molitvi u redovitom slavljenju euharistije, pa i za vrijeme godišnjeg odmora? Koliko nastojimo svojoj djeci usaditi ponajprije one ljudske i duhovne vrednote? Jednom riječju, u kojoj smo mjeri mi svjedoci Kristova evanđelja? Može li apostol onda i za nas reći da nam je vjera mrtva u sebi, jer je ne pokazujemo svojim djelima?

• Gospodine, za sebe si nas stvorio, sebi slične. Gospodine, smiluj se! • Kriste, poučio si nas da se po muci i smrti dolazi do slave uskrsnuća. Kriste, smiluj se! • Gospodine, ti nas pozivaš da svojim svakodnevnim životom pokazujemo i ostvarujemo svoju vjeru. Gospodine, smiluj se!

Ne varajmo se. Ni mi sami ne možemo ocijeniti kolika i kakva je naša vjera u našim srcima. Međutim, naša zauzetost oko dobra, naša dobra djela svjedoče o snazi naše vlastite vjere, baš kao što je to i u našem svakodnevnom životu. Ne kaže uzalud poslovica da se prijatelj u nevolji poznaje, dakle, po djelima, onda kad je najpotrebnije. Tako i naša vjera: ako u nevoljama, u velikim kušnjama, pokažemo stalnost i vjernost Bogu i našim kršćanskim načelima, onda možemo reći da živimo po svojoj vjeri i od svoje vjere. Ta neki su naši velikani i vlastiti život dali za evanđelje.

Nacrt za homiliju

Sin čovječji treba da mnogo pretrpi

Prijatelj se, naravno, u nevolji poznaje. Kao i političari nakon izbora. Svi ćemo se složiti da je puno važnije što netko čini za nas, negoli što nam govori. Jednako je tako i s našom vjerom. O tome nam sasvim jasno govori sveti Jakov u današnjem drugom čitanju.

Upravo tim putem išao je i Isus. Čuli smo. Ljudi su bili oduševljeni. Tako su jedni za njega rekli da je Ivan Krstitelj, da je Ilija, da je neki od proroka. Lijepo je to bilo čuti. Prekrasno je to izgledalo kada su ga slavili kao Mesiju i proroka, kada su za njim pohrlili odasvuda, kada su žudno upijali njegovu riječ. Konačno, Petar svečano izjavljuje za Isusa da je Krist, to jest, onaj od vijeka iščekivani Mesija-Pomazanik. Međutim, na sve te hvalospjeve Isus govori kako on treba mnogo da pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane. Nakon sve slave i proslave, Isus kao ključni trenutak svoga poslanja spominje muku, smrt i uskrsnuće. Poznato nam je: Isus je govorio Božju mudrost, ta on je vječna Mudrost, donio nam je evanđelje, blagu i radosnu vijest spasenja. Nadalje, Isus je činio mnoga čudesa. Pa ipak, vrhunac njegova djela spasenja jest upravo njegova muka i smrt. Tada je svojim djelima – svojom potpunom predanošću pokazao svoju vjernost svome nebeskom Ocu. I baš zbog te njegove predanosti, Bog ga je uskrisio i uzvisio.

Vjera bez djela? Veli: Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djelâ nema? Može li ga vjera spasiti? I onda iznosi primjer: ako je pred nama netko u potrebi, neće mu pomoći naše lijepe riječi, nego djela milosrđa. Veli: Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: »Hajdete u miru, grijte se i sitite«, a ne dadnete i što je potrebno za tijelo, koja korist? Zato, nastavlja dalje Jakov, vjera, ako nema djelâ, mrtva je u sebi. Sve nam to zvuči posve jasno, ali ako to primijenimo na sebe, onda se nalazimo u nelagodi. Evo, svi ćemo s ponosom reći da vjerujemo u Boga, da smo katolici. Očituje li se to stvarno u našem životu? U kojoj mjeri vršimo baš sve Božje zapovijedi? Ljubimo li stvarno

584

7-8/2012.


Tko hoće biti moj učenik… Ni za nas nema drugoga puta. Veli nam danas Isus: Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Političari, alternativni liječnici, kojekakvi iscjelitelji i mudraci ovoga svijeta nude nam blagostanje, zdravlje i ispunjenje naših želja na ovoj zemlji. Međutim, duboko u sebi znamo da su to samo zavaravajuće reklame. Isus je ovdje jasan: ovdje, na zemlji, valja nam nositi svoj križ. To je ovozemna stvarnost. Još tvrđe mogu zvučati daljnje Isusove riječi. Veli: Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga. U očima ovoga svijeta pravi je Isusov učenik veliki gubitnik: ne hrani se moći i slavom ovoga svijeta. On odbacuje ispraznu slavu i hrani se nečim drugim što stvarno može ispuniti njegov život već ovdje, na zemlji. Međutim, Isus nam za naše ovozemne nevolje nudi puno više. Kao što je on po muci i smrti prešao u slavu uskrsnuća, tako i nas po našim nevoljama pridružuje svojoj proslavi. Tako Isus na drugom mjestu veli da, istina, trebamo nositi njegov jaram i breme: jaram je moj sladak i breme moje lako (Mt 11,30). Nije, dakle, presudan jaram, teret, breme ili križ koji nosimo i podnosimo. Nije presudna poteškoća, nevolja ili – ljudski govoreći – nesreća koja nas pogađa. Važno je i presudno s kakvom vjerom nosimo i podnosimo ono što je naše. Jer, tko Božjom snagom podnosi životne nevolje, one za njega uopće nisu strašne, kao što to može izgledati očima ovoga svijeta. U tome slučaju ispunjamo život mirom i radošću. Tako samo očima vjere možemo, primjerice, razumjeti Pavla koji je bio i zatvaran, i kamenovan, i šiban, i suđen, i pogrđivan, i gladan, i žedan, i beskućnik, a koji ipak sa svim mirom veli: Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak (2 Kor 12,10). Mi molimo i za mir i za zdravlje i za blagostanje, ali najviše molimo za mir Kristov. Jer, kad smo u njemu, sve imamo.

25. nedjelja kroz godinu Uvod i pokajnički čin Može nam izgledati neobično da nas se u ispitivanju naših grijeha upućuje da razmislimo što smo sagriješili mišlju. Je li uopće moguće da nekoga povrijedim mišlju? Ta kakvo zlo time mogu učiniti? Danas nam Božja riječ govori upravo o tome da trebamo čuvati svoje srce i svoje misli čistima od svakoga zla, pa će onda i naša djela biti čestita. Ta iz dobrih namisli izlazi dobro, a iz zlih zlo. • Gospodine, stvorio si nas na svoju sliku, sebi slične. Gospodine, smiluj se! 7-8/2012.

• Kriste, pozivaš nas da se odreknemo svakoga zla u mislima, riječima i djelima. Kriste, smiluj se! • Gospodine, budi nam milostiv i oprosti sve naše grijehe, da te možemo dostojno slaviti u ovoj svetoj misi. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju Apostol Jakov bio je poglavar jeruzalemske Crkve. I kao što svaki iskusan roditelj zna kako i gdje mladi ljudi mogu upasti u nevolje, tako je i Jakov dobro znao koje poteškoće i pogreške mogu opterećivati crkvenu zajednicu. Naime, ako su vjernici kršteni, poučeni i poučavani, nisu time oslobođeni napasti, pa i grijeha. Zato u današnjoj poslanici Jakov upozorava svoje vjernike.

Gdje je zavist i svadljivost, ondje je nered i svako zlo djelo Veli: Gdje je zavist i svadljivost, ondje je nered i svako zlo djelo. Zavist je grijeh koji, rekao bih, dolazi od slabe i manjkave vjere. Zavidnik griješi protiv svoga bližnjega, ali još više protiv Boga. Kako to? Evo, na primjer, ja kao svećenik mogu zapaziti kako je moj kolega rječitiji od mene, kako se ophodi s ljudima bolje nego ja. Mlađi je, zdraviji, okretniji, sposobniji. Čini mi se da me u mnogo čemu nadvisuje. I što s događa? Počinjem mu zavidjeti. A kad pogledamo malo bolje, ako je neki svećenik stvarno sposoban u svakom pogledu, ako je srdačan i dobra srca, ako je iskreno pobožan, otkuda njemu sve to? Nije li to jedino i isključivo Božji dar? Pa onda, ako sam mu zavidan, to jest, ako je meni krivo što on ima toliko puno darova, onda time prekoravam Boga koji mu je sve to dao. Ili, nadalje, prigovaram Bogu što je meni, po mom mišljenju, dao manje ili što ljudi ne zapažaju mojih kvaliteta. Jasno je: kada zavidimo svome bližnjemu, svjesno i nesvjesno Boga preziremo. I onda, veli Jakov, od zavisti dolazi nered i svakovrsno zlo djelo. Onda dolazi nesloga, svađe, podmetanja, spletke, zakulisne igre, mržnja… Jedno zlo vuče drugo zlo, grijeh rađa još većim grijehom… Zato Jakov danas veli: Odakle ratovi, odakle borbe među vama? Zar ne odavde: od pohota što vojuju u udovima vašim? Upravo tako: pohota je u nama. Ne radi se ovdje, naravno, isključivo o nećudorednoj pohoti, nego o bilo kojoj strasti koji zavlada nama, do te mjere da sve činimo da bismo joj udovoljili. Tako od zle misli i namisli dolazi i zao čin. Činimo zlo drugome ne bismo li nešto u ovome svijetu postigli: veći položaj u društvu, veću zaradu, ne bismo li ponizili onoga drugoga vjerujući da ćemo time mi sami postati veći… Kako li samo znamo biti dosjetljivi i maštoviti u provođenju svojih zlih nauma! I sve to započinje u srcu čovjeka, od zavisti i zle namisli. Upravo tako nas i Isus poučava: Ta iz srca izviru

585


opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke (Mt 15,19). Štoviše, ozbiljno nas danas upozorava apostol Jakov, iz naših neurednih želja i pohota izviru ratovi i borbe, sve do toga čovjek ubija i ratuje. Koji puta ratujemo bez oružja, a koji puta i oružjem…

A mudrost odozgor čista je Jakov nam govori da se toga trebamo lišiti. Jednostavan je pravi Božji put. Veli: A mudrost odozgor ponajprije čista je, zatim mirotvorna, milostiva, poučljiva, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana, nehinjena. To je Kristov put. Apostol kaže da je mudrost odozgor ponajprije čista. To znači da je bez loših misli i primisli. Sve je čisto čistima, veli apostol Pavao (Tit1,15). Pogledajmo: Isus koji je savršena slika Boga nevidljivoga, on koji je bez ikakve mane, on u svakom čovjeku vidi i pronalazi zrnce dobrote: i u nadcariniku Zakeju i u desnom razbojniku. Tako milostivo gleda i na mene, slabog i grešnog čovjeka. Prema tome, biti čist, znači nasljedovati Isusa u njegovom dobrohotnom gledanju na bližnje. Nadalje, veli apostol Jakov, mudrost Božja je mirotvorna i milostiva, upravo zato što je i sam Bog mirotvoran i milostiv. Takvi bismo trebali, onda, biti i mi, Božja djeca. Mi smo skloni misliti da je sama pravednost najvažnija. Nipošto. Pomislimo, što bi bilo sa svijetom da je Bog prema nama samo pravedan, bez imalo milosrđa i milosti? Što bi sa mnom bilo da su svi – uključujući i Boga – prema meni uvijek bili isključivo pravedni? Pravednost je, naravno, važna, ali se na nju uvijek nadograđuje ljubav, baš kao što smo mi prema svojoj djeci, istina, pravedni, ali iznad svega puni strpljivosti i ljubavi. Takva bi onda naša mudrost trebala biti prema našim bližnjima – počevši od vlastitog doma! – mirotvorna, milostiva, poučljiva, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana, nehinjena… To je Božji put za nas i za one s kojima živimo. Kad toga nema, onda nastupa i mržnja i razdori i ratovi… Ta pogledajmo današnji svijet!

Plod se pravednosti u miru sije Veli dalje apostol: Plod se pravednosti u miru sije onima koji tvore mir. Kada čovjek ne traži svoje pravo po svaku cijenu, kada pokaže strpljivost i samilost, kada prašta, kada je milostiv i milosrdan, dobrohotan i dobronamjeran, onda on u očima ovoga svijeta može izgledati kao slabić i gubitnik, kao osoba koja je nesposobna braniti svoje interese. Međutim, gledajući Isusovim očima, takav čovjek postiže svoj mir. Mir, jer je nalik Isusu blaga i ponizna srca, Isusu koji sebe za nas predaje – a to čini i u ovoj svetoj misi! – Isusu koji je samoga sebe ponizio sve do smrti na križu. Takav čovjek se onda pridružuje Kristu u spasenju ovoga svijeta. Takvi su ljudi nositelji Božje-

586

ga kraljevstva na zemlji, takvi su ljudi stupovi nebeske Crkve. Jer, što je u očima ovoga svijeta maleno, slabo i ludo, u Božjem je kraljevstvu veliko i uzvišeno. Božja je mudrost istinska, trajna i vječna, dok je ljudska mudrost isprazna, jer već u ovome životu naše srce ispunja mržnjom, zavišću i besmislom, a u vječnosti nam ne daje ništa osim gorčine. Za tim mirom i Božjom milošću težimo. Zato, uz pomoć Božjeg milosrđa, odbacimo od sebe svaku zlu primisao, svaku zavist, oholost, netrpeljivost, želju za nadmetanjem i isticanjem. Naprotiv, težimo za strpljivošću, ljubavlju, milosrđem, vjernošću, a iznad svega ljubavlju prema Bogu i ljudima. Tako ćemo svoje srce ispuniti trajnim mirom, sve do sretne vječnosti.

26. nedjelja kroz godinu Uvod i pokajnički čin Veli naš dijalektalni pjesnik: Ni med cvjetjem ni pravice…1 To nam zvuči kao gorka istina. I malena će se djeca žestoko pobuniti protiv nepravde i nejednakosti. A evo, otkako je svijeta i vijeka, ljudi nisi jednaki. Netko je zdrav, netko bolestan, neko manje, a netko više sposoban, netko je uspješan u poslu, a netko baš i nije, netko je vrijedan, a drugome je baš svejedno, netko je imućan, a drugi oskudijeva. Ima li načina da se na zemlji uspostavi pravda? Nije lako na to odgovoriti. Međutim, ono što sigurno znamo jest da je svatko od nas pozvan činiti ono što je pravo. Svatko od nas treba dati svoj doprinos da ovaj svijet bude ispunjen pažnjom, brigom, susretljivošću, ljubavlju. Htjeli bismo u tome smislu poslušati današnju Božju riječ i proslaviti ova sveta otajstva. Zazovimo na se Božje milosrđe! • Gospodine, ti si nas stvorio kao suradnike stvaranja svijeta. Gospodine, smiluj se! • Kriste, ti si radio svojim rukama i pokazivao ljubav prema siromasima. Kriste, smiluj se! • Gospodine, ti nas pozivaš da otvorimo svoje srce potrebitima i tako budemo tvoja prava djeca. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju I ove nedjelje čitamo odlomak iz Poslanice svetoga Jakova. I opet su mu riječi i ozbiljne i stroge. Ovaj bi odlomak mogao s puno uspjeha pročitati svaki sindikalni čelnik i obrušiti se na vladu, na krupni kapital, na sumnjive poduzetnike, na prevarante u pretvorbi i privatizaciji. Ukratko, mogli bismo i ovdje govoriti o grijehu struktura, o bankarima, o hrvatskoj vladi i europskim vladama koji štite interese velikih… Nećemo to činiti. Mi u jednostavnosti 7-8/2012.


i poniznosti srca ipak želimo vidjeti što Bog nama, ovdje sabranima, poručuje i na što nas upozorava po apostolu Jakovu.

De sada, bogataši, proplačite i zakukajte Veli, dakle, danas apostol: De sada, bogataši, proplačite i zakukajte zbog nevolja koje će vas zadesiti. Tko je to bogataš i zašto bi on trebao zakukati? Rekao bih da se ovdje trebamo čuvati pojednostavljivanja, onako kako su to činili komunisti: tko je god nešto posjedovao, bio je narodni neprijatelj, kulak i buržuj. Sâmo posjedovanje preko određene granice, bio je zločin. Zar je stvarno grijeh ako je čovjek poduzetnik, ako zarađuje i ima određeni životni standard? Naravno da nije. Prisjetimo se: Sveto pismo izvješćuje kako je Bog naredio prvim ljudima da obrađuju i čuvaju vrt u koji ih je stavio. Svatko je od nas pozvan raditi i privređivati za svoj život i život svoje obitelji. Svatko od nas može i smije uživati plodove svoga rada. Nadalje, rekao bih, bilo bi pretjerano očekivati da svi ljudi žive istim standardom. Jednostavno, neki znaju razboritije upravljati svojom zaradom, a neki ili ne rado dovoljno ili nerazborito troše ono što zarade. U čemu je onda problem? Što to misli sveti Jakov kada kaže da bogataši trebaju prokukati i zaplakati? Tko su ti ljudi? Oni koji imaju kuću i automobil? Oni koji idu dva tjedna na ljetovanje? Oni koji imaju internetski priključak i mobitel? Ili možda oni koji posjeduju perilicu posuđa, perilicu rublja pa čak i sušilicu? A što bismo rekli za Isusa koji nije imao običnu haljinu, nego otkanu odozgor do dolje? Što da kažemo za onu pomast koju je Marija izlila na Isusovu glavu, a koja je vrijedila tristo denara, to jest, godišnju plaću jednoga nadničara?

Evo: plaća kosaca vaših njiva – koju im uskratiste – viče Pogledajmo na kakve bogataše misli apostol Jakov kad kaže Evo: plaća kosaca vaših njiva – koju im uskratiste – viče, i vapaji žetelaca dopriješe do ušiju Gospodina nad Vojskama. Ovdje je, očito, riječ o teškim nepravdama. Bogataš se obogatio uskraćujući zasluženu plaću svojim radnicima. To je ono što nauk Crkve naziva u nebo vapijućim grijehom. Taj je grijeh, nažalost, veoma prisutan u našoj zemlji i trebali bi se doista teško zamisliti oni koji takvo što čine, odnosno oni koji omogućuju da se takvo što čini, oni koji ne sprečavaju takve postupke – a mogli bi, samo da hoće. Neka im se Bog smiluje! Međutim, uvijek se vraćamo na to da je ova Božja riječ danas upućena nama koji slavimo ovu svetu misu. Što mi ukraćujemo jedni drugima? Sigurno je – nemojmo se zavaravati! – da smo mogli i trebali materijalno više pomagati onima koji su potrebitiji od nas. Onaj koji ima oko i srce, lako će vidjeti gdje je prigoda da 7-8/2012.

takvo što učini prema onome što veli Isus, da nam ne zna ljevica što čini desnica (Mt 6,3). Međutim, još je više sigurno da ne primjećujemo dovoljno potrebe naših bližnjih i najbližih. Tako onda uskraćujemo – ne plaću – nego vrijeme, pažnju i strpljivost onima koji su nam darovani, a to su u prvom redu članovi naše uže i šire obitelji. Toliko smo puta mogli učiniti one male ljudske usluge, ali nismo – jer smo gledali samo na sebe, uvjereni da smo mi najugroženiji i najpotrebitiji pomoći drugih. Umjesto da gledamo na svoje bližnje, neprestano razmišljamo o tome što drugi mogu i trebaju meni učiniti. Tako postajemo bogataši u srcu, to jest osobe koje, stavljajući sebe u središte svemira, ne vide i ne primjećuju vapaje i nevolje drugih, velim, počevši od naših najbližih. A što dobivamo kad mislimo samo na sebe? Slično kao oni bogataši o kojima govori apostol. Stekli su veliko blago, sebi na propast. Veli apostol: Bogatstvo vam istrunu, haljine vaše postadoše hrana moljcima, zlato vam i srebro zarđa i rđa će njihova biti svjedočanstvo protiv vas… Tako je sa svime što je samo od ovoga svijeta. Kad čovjek traži isključivo ovozemni probitak, nikada nije zadovoljan i na koncu ostane duboko i razočaran i prazan: ništa ga nije moglo usrećiti i ništa od toga nije moglo unijeti trajni mir u njegovu dušu. Zaradio sam ovo i ono? Postigao sam ovaj ili onaj položaj? Sebe stavljao u središte svemira? Na koncu, ostaje samo gorčina. Sve to odnosi rđa, prašina zaborava, bolest i smrt.

Tko vas napoji čašom vode Isus nam na kraju danas daje jednostavnu i radosnu poruku, poruku nade. Veli: Tko vas napoji čašom vode u ime toga što ste Kristovi, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća. Lako je i jednostavno činiti dobro, lako je i jednostavno unijeti sreću i mir u srce drugih ljudi i u vlastitu dušu. Kaže Isus da za to dostaje čak i obična čaša vode. Bilo koja gesta učinjena iz ljubavi. Lijepa riječ. Sitna usluga. Znak pažnje. Vrijeme koje posvetimo svome bližnjemu. To je ono zlatno evanđeosko pravilo: onaj tko uzima – gubi, onaj koji daje – dobiva, baš kako veli Isus: Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga (Mt 16,25). To je naš put. Kako na drugom mjestu reče sveti Pavao, mi želimo u miru raditi i svoj kruh jesti (usp. 2 Sol 3,12), uživati plodove svoga rada, uživati u odmoru i obiteljskom životu. Pri svemu tome želimo uvijek imati otvoreno srce za svakoga čovjeka i činiti dobro u većim ili manjim stvarima, u svakodnevnim sitnim pažnjama, u tome da na ulici budemo uljudni, pristojni, strpljivi, puni razumijevanja za one koji su stariji ili nemoćni, pa i za one koji lako gube strpljenje. Ta mi smo pozvani prvenstveno izgrađivati Božje kraljevstvo, a ne izgrađivati

587


veliko bogatstvo i položaj u društvu. Tako ćemo biti nositelji mira i radosti Božjega kraljevstva koje živi u nama i među nama.

27. nedjelja kroz godinu Uvod i pokajnički čin Koliko god mi mislili da poznajemo i život i svijet i vlastitu savjest, kao kršćani vjerujemo da nas uvijek iznova treba prosvjetljivati i voditi Božja riječ, baš kao što govori Poslanica Hebrejima: Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh (Heb 4,12). Htjeli bismo danas sa svom otvorenošću poslušati, razumjeti i prihvatiti današnju Božju riječ koja govori o posebno važnim stvarnostima - braku i obitelji. • Gospodine, ti si stvorio čovjeka kao muško i žensko. Gospodine, smiluj se! • Kriste, ti si u obiteljskom ozračju rastao i napredovao u mudrosti i znanju. Kriste, smiluj se! • Gospodine, ti nas pozivaš da priznajemo i poštujemo svetost braka i obitelji. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju Mladi će ljudi s nestrpljenjem čekati onaj dan kada ih roditelji po prvi puta ostave same u kući tijekom vikenda. Ah, sloboda! Mogu činiti što god hoće. Ne moraju pospremati za sobom, ne moraju prati posuđe, ne moraju spremati krevete, ne moraju pisati lektiru, smiju dovesti svoje prijatelje, mogu činiti u kući što ih je volja, pa i cijelu noć… I onda dođe nedjelja navečer. Roditelji se vraćaju. Kuća nalik na smetlište. Zadaće nisu napisane, lektira stoji po strani. A sutra je škola, predavanja, ispiti… Gorak okus u ustima. A kada se sutra vrate iz škole, čeka ih čišćenje, spremanje i silni roditeljski prijekori. Zvuči poznato? Mladi ljudi često misle da su roditeljske zabrane, zapovijedi i pravila tu samo zato da im zagorčavaju život. A tek nakon ovakvih iskustava mogu malo - pomalo shvatiti da su sva pravila donesena za njihovo dobro. Zar ne, da smo i mi pred Bogom kao neodgovorna djeca? Smatramo koji puta da su Božje zapovijedi donesene zato da nas zarobljavaju i uništavaju našu slobodu. A Bog nam uporno govori još od Staroga zavjeta: Ja, Gospodin, Bog tvoj, tvojem dobru te učim, vodim te putem kojim ti je ići (Iz 48,17). To je osobito vidljivo u današnjim čitanjima gdje se govori o osobito osjetljivim stvarima: o braku i obitelji.

Nije dobro da čovjek bude sam Knjiga postanka govori o Božjoj odluci da čovjeka stvori kao muško i žensko. Nakon što je stvorio muškarca, Bog veli: Nije dobro da čovjek bude sam. Načinit

588

ću mu pomoć kao što je on. I onda se slikovito opisuje kako Bog stvara ženu. Što god neki govorili ili mislili, Bog je stvorio muškarca i ženu. To je ono iskonsko zajedništvo. Dobro je podsjetiti da se u ovome slučaju u potpunosti poistovjećuju naravni i Božji zakon. Ono što Biblija navodi kao Božji zakon, duboko je urezano u samu ljudsku narav. Kao što je u ljudskoj naravi urezano ono ne ubij! jednako je u čovjekovoj naravi upisano upravo to da su muškarac i žena pozvani na bračno zajedništvo. Sve drugo je protunaravno. Kad bismo drugačije postupali, izdali bismo Kristovo evanđelje te naravni i Božji zakon. Krivo je, opasno je i samouništavajuće vjerovati da je čovjekova sloboda neograničena. Jer, krenemo li s onim stavom da si čovjek treba priuštiti sve ono što želi, onda nema kraja ljudskoj ludosti. U svojoj slobodi čovjek može pretjerivati u jelu i piću, može voditi nezdrav način života, može ugrožavati druge ljude svojom sebičnošću, može izgraditi loše odnose u svojoj obitelji, može otići u nasilje i zločin… Ukratko, čovjek može griješiti. Može. Međutim, je li tada sretan, ispunjen, zadovoljan, blažen? Što god mi u prvi mah pomislili, čovjek je sretan samo kada postupa u skladu s vlastitom naravi, onom naravi koju je od Boga dobio. To Crkva naučava. U tome smislu, kada Crkva ističe da je Božji naum, da je u skladu s ljudskom naravi isključivo bračna zajednica muškarca i žene, ona nikoga ne osuđuje, nikoga ne mrzi, nego mirno iznosi ono što jest i kako bi trebalo biti, baš kao što ćemo mirno reći da je ovisnost o drogama veliko zlo, ne osuđujući one jadnike koji su upali u ovisnost o drogama. Naravno, Crkva, a to znači svi mi kršćani, nipošto ne želi upirati prstom ni u koga, nikoga ne omalovažavati ni prezirati. Ta svaki je čovjek vrijedan naše pažnje i naše ljubavi! Time slijedimo nauk i djelovanje Isusa koji nikada nije osuđivao grešnika, nego grijeh.

Kost od kosti… I sada slijedi ono što je s jedne strane prekrasno, a što, s druge strane, nekima ostavlja gorak okus u ustima. Evo što prvi čovjek, ugledavši svoju ženu, govori kao Božju riječ (a Isus to kasnije potvrđuje): Evo kosti od mojih kosti, mesa ode mesa mojega! I nastavlja sveti pisac: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza ženu svoju i dvoje njih bit će jedno tijelo. Čudesno je to. Zar je doista vez između muža i žene jači od svih drugih prirodnih veza, pa i između veze roditelja i njihova djeteta? Ta zar nije prirodno najjača ona krvna veza između roditelja i djece? Ta oni su njihova krv! Božja riječ je jasna: čovjek treba ostaviti oca i majku i prionuti uza svoju ženu. I opet dolazimo do čvrste veze Božjeg i naravnog zakona. Svi će se psiholozi i pedagozi složiti da je uloga roditelja ograničena. Oni samo pomažu djetetu da se 7-8/2012.


osamostali te da započne vlastiti život. Nije dobro za samoga čovjeka niti za njegovo duševno zdravlje da do starosti ostane vezan uza svoje roditelje, kako god izgledala današnja praksa. Rekao bih, naime, da se danas u ovome smislu griješi na dvostruk način. Prvo, lako se može dogoditi da neki supružnici smatraju brak tek okvirom za rađanje djece. Tako se onda vežu za svoju djecu, zanemarujući bračnoga druga. Razmjerno se često zna čuti u nekim ženskim razgovorima kako su bitna djeca, a ne muž. Djecu ne možeš zamijeniti… Onda supružnici ostaju u braku kao partneri u nekoj tvrtki: ako su tolerantni i uviđavni, onda su uspješni. Tko tu još govori o dubokoj ljubavi, o tome da bi oni bili kost od kosti? Druga pogreška – nužno povezana s onom prvom – jest ta da roditelj svjesno i nesvjesno veže dijete uza sebe. Miteći ga komotnošću života u roditeljskom domu, ne ohrabruju ga da se osamostali. Istina jest da u tome određenu ulogu imaju i materijalne poteškoće, ali, pogledamo li iskreno samima sebi u oči, vidjet ćemo da nije sve u izvanjskim okolnostima. Ne varajmo se: mužu i ženi je prvenstvena zadaća njegovati bračnu ljubav. To je za njih prvi Božji poziv i zapovijed. U tome slučaju će i njihova djeca uživati u skladnim odnosima i pripravljati se na samostalan život i svojoj novoj obitelji.

Što Bog združi… I sada dolazi ono što je najteže. Isus ponavlja ono što smo čuli u Starom zavjetu, i zatim dodaje: Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja. Dvije stvari govori Isus. Prvo: brak je Božje djelo, ne samo ljudsko, kako to u prvi mah može izgledati. Jer, kad bi to bio samo ljudski ugovor, onda taj isti ugovor lako mogu razvrgnuti oni koji su ga i uglavili. Kad, kao župnik, ispunjavam s mladencima ženidbene dokumente, onda ih u jednom trenutku službeno moram upitati je li im poznato da je ženidba – između ostaloga – nerazrješiva. Mladenci, naravno, potvrdno odgovore, ja njihov odgovor upišem, a onda oni to i potpišu. Koji puta se pitam – nakon višegodišnjeg iskustva – misle li mladenci u tome trenutku stvarno da je ženidba po sebi nerazrješiva ili skriveno možda ipak u sebi misle Dok ide, ide… Sudeći prema brzim sudskim rastavama, bojim se da i nesvjesno mnogi misle Dok ide, ide…I onda se vraćamo na prethodnu točku. Prigodom procesa sudske rastave, često se događa da bude velikih prijepora glede skrbništva nad djecom. Upravo se bore za svoje dijete… A za svoj brak? Bog zna. Naravno, neka nas Gospodin očuva od toga da i u tako bolnim slučajevima rastavljenih brakova upiremo prst u bilo koga. Bog jedini može suditi i on jedini zna da je to najbolnije upravo za one koji takva iskustva prolaze. 7-8/2012.

Koliko god Božji nauk loše zvučao ušima ovoga svijeta, Crkva ne može odustati od evanđelja, baš kao što Pavao govori svome učeniku, biskupu Timoteju: Propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom (2 Tim 4,2). Tako i danas Crkva – unatoč svim bolnim iskustvima svojih vjernika – naviješta danas Božju riječ o ženidbi, kao velikom otajstvu, o obitelji kao slici Božje ljubavi prema čovjeku. Zato ćemo danas u ovoj svetoj misi posebno moliti za sve naše brakove i obitelji: da ih Bog sačuva u jedinstvu i ljubavi, sebi na radost, a Crkvi i društvu na blagoslov.

28. nedjelja kroz godinu Uvod i pokajnički čin Često čujemo krilaticu – pogotovo prije izbora – da bi Hrvatska trebala biti zemlja znanja. I stvarno, teško da možemo zamisliti razvoj društva bez obrazovanja. Nema napretka ni blagostanja bez učenja i istraživanja. Međutim, jesu li znanje i materijalna sigurnost jedini preduvjeti da budemo mirni, spokojni i doista sretni? Gdje možemo naučiti vještinu dobra i mirna življenja? Današnja nam Božja riječ govori o takvu umijeću – o Božjoj mudrosti, onom životnom umijeću razborita i sretna življenja. Neka nas Gospodin prosvijetli svojim duhom i svojom mudrošću, da bismo plodonosno mogli njegovu riječ razumjeti, prihvatiti i u životu provoditi. • Gospodine, svojom mudrošću i svojom ljubavlju stvorio si sav ovaj svijet, a nas učinio suradnicima tvoga stvaranja. Gospodine, smiluj se! • Kriste, Sine Božji, ti si vječna Mudrost Očeva. Kriste, smiluj se! • Gospodine, ti nas pozivaš da živimo po tvojoj mudrosti i tako uspostavljamo tvoje kraljevstvo na svijetu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju Što je to mudrost? Riječ zvuči danas zastarjelo. U prvi bismo mah mogli pomisliti da je mudrost manje-više isto što i znanje. Prema tome, onaj tko bi puno toga znao, bio bi mudar. Netko bi onda mogao reći da je onda računalo mudro, jer je u njemu pohranjeno mnoštvo podataka. Mudrost je, očito, nešto drugo. Možda bismo mogli reći da je mudrost skup određenih načela prema kojim čovjek vodi svoj život tako da osjeća da je u skladu sa svojim najdubljim težnjama. Mudar je čovjek onaj koji stekne mir u sebi, mir s drugima i mir sa svojim Bogom. Nije to naučeno znanje. To je čisti Božji dar - da čovjek razumije sebe, život, svijet oko sebe, smisao života, da

589


razlikuje dobro i zlo. Zato je mudrost od Boga, Bogu vodi i u Bogu nalazi smisao. Tako se stvarno može dogoditi – a i događa se, hvala Bogu! – da ima ljudi koji nisu obrazovani, a da u isto vrijeme pokazuju veliku životnu mudrost.

Pomolih se i razbor dobih U starom je svijetu mudrost bila na velikoj cijeni. Tako, na primjer, u Starome zavjetu postoji Knjiga mudrosti i Knjiga mudrih izreka. Danas smo u prvome čitanju čuli odlomak upravo iz Knjige mudrosti. Pomolih se i razbor dobih; zavapih i primih duh mudrosti. Zavoljeh je više nego žezla i prijestolja. U čemu je tolika posebnost mudrosti? Pogledajmo. Zamislimo nekoga tko je vrhunski obrazovan, izuzetno cijenjen kao stručnjak na svome području, te da k tome ima sjajan posao i da dobro zarađuje. Je li to jamstvo da vodi miran i sretan život? Nažalost, i te kako se često događa da upravo takvi ljudi nemaju životne mudrosti, nego da, naprotiv, luduju tako da vode neuredan život, da upropaštavaju svoj brak i svoju obitelj, te da u svojoj silnoj potrebi da budu još bogatiji i još moćniji izobličuju i sebe i svoje bližnje šireći oko sebe nemir, tjeskobu, zavist, nasilništvo, oholost, nepravdu. Mudar čovjek, naprotiv, stavlja u ravnovjesje svoj život i svoj odnos prema drugima. Međutim, mi moramo ići korak dalje: mudar čovjek živi po Božjim zapovijedima, jer ga samo to može ispuniti trajnim mirom i srećom, i ovdje na zemlji i u vječnosti. Zato Sveto pismo predstavlja našega Gospodina Isusa Krista kao samu Mudrost. Upravo zato današnja riječ veli na početku dvije stvari. Prvo, za pravu životnu mudrost čovjek se mora pomoliti Bogu i, drugo, ona se samo od Boga dobiva. Ohol i umišljen čovjek nikada je ne može pronaći i uživati njezine blagotvorne plodove, pogotovo ne vlastitom snagom. Zato Pavao govori o pravoj mudrosti, onoj koja nije vidljiva očima ovoga svijeta. Veli: Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost. Jer ludo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi. I onda im govori veoma utješan primjer: Ta gledajte, braćo, sebe, pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake (1 Kor 1,22-27). Evo nam, konačno, najboljeg primjera: U očima ovoga svijeta Isus Krist je bio lud, jer je prihvatio sramotnu smrt na križu, ostavljen od svih osim od nekolicine najbližih. A pokazalo se upravo suprotno. Tako i mi: slijedimo Božju mudrost i time ispunjamo mirom i radošću svoj ovozemni život, nadajući se vječnome miru, sreći i ispunjenju u nebeskom kraljevstvu.

590

Sve je zlato pred njom kao malo pijeska Veli dalje sveti pisac o mudrosti: Ništa ne cijenih bogatstvo u usporedbi s njom. Nisam je htio uspoređivati ni sa draguljima, jer je sve zlato pred njom kao malo pijeska, a srebro je prema njoj kao blato. Ovdje nam valja biti razborit. Ovdje pisac ne govori da prezire srebro i zlato. Veli samo da bogatstvo malo vrijedi u usporedbi s mudrošću. I mi bismo htjeli imati takvu razboritost. Zahvaljujemo Bogu za sve dobre darove kojima nas obasiplje. Molimo za hranu i piće, za posao i zdravlje, za dobar društveni život i napredak, ali ga iznad svega molimo da nas sačuva u svojoj mudrosti, to jest da nas održi na putovima svojih zapovijedi da bismo postigli mir i radost u ovome životu unatoč svim poteškoćama, te da bismo tako – po primjeru našega Gospodina Isusa – dospjeli do nebeske proslave, prema njegovoj riječi da je jedino on Put, Istina i Život. Mudrost se prvenstveno sastoji u tome da čovjek živi u skladu s Bogom, s njegovim zapovijedima, vršeći njegovu volju. Naprotiv, okrenuti se od Boga, tražiti neke vlastite putove koji se protive Bogu, a time, naravno, i vlastitoj čovjekovoj naravi, ludost je i čovjekova propast.

A s njome su mi došla sva dobra Pogledajmo, što se dalje događa. Kada čovjek stavlja na prvo mjesto Boga i njegove zakone, kada se trudi ostvarivati kraljevstvo Božje, gle, već ovdje na zemlji ne ostavlja ga Bog bez kruha svagdanjeg. Zato današnje čitanje na koncu veli: A s mudrošću su mi došla sva dobra i od ruku njezinih blago nebrojeno. Ne znači to, naravno, da će Bog pobožna čovjeka nužno obdariti velikim bogatstvom ovdje na zemlji. Radi se o tome da uz Božji blagoslov čovjek s radošću i zahvaljivanjem uživa u svakodnevnim Božjim darovima. Upravo o tome govori jedna druga mudrosna knjiga Svetoga pisma: Bolje je malo sa strahom Gospodnjim nego veliko blago i s njime nemir. Bolji je obrok povrća gdje je ljubav nego od utovljena vola gdje je mržnja (Izr 15,16). Bog nas želi osloboditi tjeskobe. Poučava nas da trebamo prvenstveno tražiti njegove putove, njegovu volju, a on će nam onda dati sve što nam je u životu stvarno potrebno da vodimo miran i spokojan život. Zato nam Isus sa svim mirom veli: Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati (Mt 6,33). Evo nam mudrosti. Životne mudrosti. Vječne mudrosti. Dao Bog da od nje, i po njoj, živimo ovoga tjedna i tijekom cijeloga svoga života, da bismo onda zavrijedili u vječnosti drugovati s Isusom Kristom, vječnom Božjom Mudrošću, i sa svima svetima. Zvonko Pažin 1

Miroslav Krleža.

7-8/2012.


Nastupno misno slavlje apostolskog nuncija u RH nadbiskupa D'Errica Započinjući službu u Hrvatskoj, novoimenovani

apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj, nadbiskup Alessandro D'Errico, predvodio je svečano euharistijsko slavlje u nedjelju, 8. srpnja, u zagrebačkoj katedrali. Na početku misnog slavlja, novom je nunciju u ime okupljenih biskupa, svećenika, redovnika, redovnica i vjernika riječi dobrodošlice uputio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić te ukratko predstavio nuncija kojeg je papa Benedikt XVI. imenovao 21. svibnja svojim predstavnikom u Republici Hrvatskoj. U homiliji je nuncij D'Errico prenio posebni blagoslov Svetoga Oca i izručio pozdrave poglavara Svete Stolice. »Tijekom godina moje službe u Bosni i Hercegovini te u Crnoj Gori osobno me se uvijek doimalo Njihovo temeljito poznavanje regije i Njihova posebna pažnja kojom su pratili ne uvijek lagani hod kršćanskog svjedočenja ove vaše zajednice. Posljednjih su mi tjedana u različitim prigodama, između ostalog, govorili i o velikom dinamizmu vjere hrvatskog naroda, o uskoj povezanosti hrvatske kulturne tradicije i žive Crkve, o dugoj povijesti vjernosti koja povezuje Hrvatsku sa Svetom Stolicom. Zamolili su me također da vam još jednom prenesem živu nadu kako mnogi pozitivni plodovi od te crkvene vitalnosti dolaze za čitavo društvo: osobito danas, kada se ponekad čini kao da nedostaju oslonci koji nas povezuju, na koje bismo mogli s povjerenjem računati. Dapače, posebno danas, više nego u prošlosti, imajući na umu da je prije dvadeset godina proglašena neovisnost Hrvatske i dvadeset godina nakon ulaska u veliku obitelj Ujedinjenih naroda, vašu zemlju dijeli tek korak do pune integracije u Europsku uniju. Zbog svoje povijesti i zemljopisnog položaja, Hrvatska je integralni dio europskog društva. Želja je Svetog Oca da, kao i druge nacije čvrste kršćanske tradicije, i Hrvatska Europi ponudi poseban doprinos duhovnih i moralnih vrijednosti, a to su one vrijednosti koje su stoljećima oblikovale osobni i nacionalni identitet njezinih žitelja«, rekao je nuncij. Osvrnuvši se na svoju novu službu, nuncij je rekao da »snažno osjeća osobnu nedostojnost za jednu veoma zahtjevu službu kao što je ova papinskog predstavnika u zemlji tako važnoj za Svetu Stolicu kao što je Hrvatska, u tako znakovitom trenutku njezine povijesti«. »Veoma računam na vaše molitve. One će nam pomoći da se zajedno suočimo s izazovima s kojima se država i narod Božji u Hrvatskoj moraju suočiti«, poručio je. »U procesu nove evangelizacije, toliko važne Njegovoj Svetosti i ovom episkopatu, od sada pa nadalje, 7-8/2012.

jamčim da ću biti sretan ako mognem bilo što učiniti sa svoje strane u zajedničkom traženju poticaja i prijedloga koji – u višestoljetnom iskustvu vjere ove zajednice – dopuštaju Crkvi u Hrvatskoj da bude vjerna svojem poslanju te nastavi svoju prisutnost u kulturi i društvu. Rado ću dati svoj doprinos plodnoj suradnji s vlastima i civilnim institucijama. Uvjeren sam da ćemo moći dobro surađivati sa svim osobama dobre volje, u ozračju otvorenog, pozitivnog i konstruktivnog dijaloga: dijaloga koji, ovdje, kao i drugdje u regiji – mora po strani ostaviti napetosti koje su naslijeđene u nedavnoj prošlosti i vrednovati više ono što je zajedničko negoli ono što razdvaja«, poručio je. Nakon popričesne molitve, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, đakovačko-osječki nadbiskup Marin Srakić, u ime hrvatskog episkopata izrazio je nunciju dobrodošlicu. »Svjesni smo da preuzimate odgovornu službu. Jamčimo Vam molitve, da vas Gospodin blagoslovi i štiti, da u svjetlu Duha Svetoga bude blizak u Vašoj službi u služenju Vrhovnom svećeniku u našoj Crkvi i našem društvu. Uvjereni smo da ćete svojim širokim poznavanjem crkvene, kulturne i političke situacije te svojim iskustvom, razboritošću i strpljivošću s uspjehom obavljati odgovornu službu koju Vam je Sveti Otac povjerio na dobro Crkve i hrvatskoga društva. Došli ste među svoje i mi Vas primamo i svojom prisutnošću potvrđujemo stoljetnu vjernost Crkvi Kristovoj i Svetoj Stolici«, rekao je nadbiskup Srakić. Na kraju mise nuncij D'Errico podsjetio je kako u skladu s tradicijom Svete Stolice nuncij donosi dva akreditacijska pisma: jedno za Predsjednika države, koje će sljedećih dana biti uručeno, i drugo, upućeno predsjedniku BK. Ovom je prigodom pismo kojim ga državni tajnik Svete Stolice kardinal Tarcisio Bertone predstavlja predao predsjedniku HBK nadbiskupu Srakiću. Prilikom predavanja istaknuo je kako ta gesta ima veliko crkveno značenje, pa je nazočne pozvao da sam čin poprate molitvom. Vjernicima je podijelio poseban blagoslov Svetoga Oca, koje daje mogućnost potpunog oprosta uz uobičajene uvjete. U koncelebraciji su uz kardinala Bozanića i nadbiskupa Srakića bili i predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine banjolučki biskup Franjo Komarica, riječki nadbiskup Ivan Devčić te biskupi varaždinski Josip Mrzljak, bjelovarsko-križevački Vjekoslav Huzjak, porečki i pulski Dražen Kutleša, zagrebački pomoćni biskupi Valentin Pozaić, Ivan Šaško i Mijo Gorski te generalni tajnik HBK mons. Enco Rodinis. Na misi je pjevao Zbor zagrebačkih bogoslova. IKA

591


Izjava Stalnoga vijeća HBK o konačnom prijedlogu Zakona o medicinski pomognutoj oplodnji Naša je javnost putem medija obaviještena da je

Konačni prijedlog zakona o medicinski pomognutoj oplodnji sa sjednice Vlade RH upućen u daljnju saborsku proceduru, s namjerom da ga se još ovoga tjedna usvoji prije ljetne stanke Hrvatskoga sabora. Po svom sadržaju i važnosti problematika koju obrađuje, takav prijedlog zahtijeva široku demokratsku raspravu u kojoj bi se otvoreno sučelili suprotstavljeni stavovi i argumenti kako bi građani mogli dobiti uvid u vjerodostojne informacije i činjenice. Predlagatelji takva zakona neprestano ističu da su tijekom predizborne promidžbe obećali građanima njegovo donošenje, smatrajući da ih obećanje uvjetuje, a pobjeda na izborima daje opravdanje za njegovo donošenje. Međutim, ni obećanje, ni pobjeda na izborima ne daje pobjednicima neograničenu vlast nad životom i smrću niti im daje otvorene ruke za urušavanje temeljnih vrijednosti poput braka i obitelji. Stoga ističemo da Konačni prijedlog zakona o medicinski pomognutoj oplodnji: - ne štiti ljudska prava i nije u skladu s duhom Ustava RH, jer začetim ljudskim bićima ne jamči pravo na život, već ih u najvećem broju slučajeva osuđuje na smrt; - nije human, jer zbog selektivnog pristupa ima eugenički karakter što je vidljivo iz članka 3. stavak 2. gdje se kao cilj, za razliku od važećeg zakona, navodi postizanje začeća, trudnoće i rođenje zdravoga djeteta, što je vezano uz neograničenu primjenu preimplantacijske genetske dijagnostike (članak 9. stavak 1. točka 9); - nije u korist zdravlja žene i muškaraca. Naime, postupci medicinski pomognute oplodnje u svojoj biti nisu liječenje budući da ne dovode do ozdravljenja i otklanjanja uzroka neplodnosti kao složenog zdravstvenog stanja; - nije u interesu djece, ni prije ni nakon rođenja, jer, osim što onima začetima uskraćuje pravo na život, nekima od rođenih namjerno oduzima očinsku ljubav i skrb, što je u suprotnosti s Konvencijom o pravima djeteta (članak 7. i članak 18); - nije usmjeren rješavanju problema već njihovu umnožanju, kako u medicinskom, tako i u pravnom, a napose u moralno-etičkom smislu. To se osobito odnosi na nepoznat broj zamrznutih ljudskih bića – zametaka – čija je sudbina potpuno nepoznata i nedefinirana;

592

- nije na dobrobit liječnika i liječničke struke, jer narušava dostojanstvo liječnika koji bi zbog provođenja takva zakona kršili Hipokratovu zakletvu kao i Kodeks medicinske etike i deontologije Hrvatskoga liječničkog zbora (članak 1. i članak 3); - nije u korist braka i obitelji, jer se proširenjem kruga korisnika MPO-a (članak 10) ugrožavaju te dvije stožerne institucije društva u pokušaju da ih se izjednači s ostalim oblicima zajedničkog života koje ih nikako ne mogu nadomjestiti; - nije u interesu budućnosti hrvatskih građana i njihova zdravlja, već pogoduje financijskim i drugim interesima farmaceutskih tvrtka, zdravstvenih ustanova i uključenih zdravstvenih djelatnika; - nije odrješit u sprečavanju zloporaba i kršenja zakona (članak 56—57) jer ne predviđa strože kazne za ponavljanje djela, za djela koja izvrši organizirana skupina, ne predviđa kaznu oduzimanja licencije za rad zdravstvenom i nezdravstvenom djelatniku koji prekrši odredbe zakona. On predviđa samo novčane kazne, no ne i kazne zatvora, kao što je to slučaj u zakonodavstvima drugih europskih zemalja koje su već regulirale to područje. Primjerice, u Francuskoj se reproduktivno kloniranje kažnjava s 30 godina strogog zatvora i novčanom kaznom od 7,5 milijuna eura. Iz svega toga očito je da je Konačni prijedlog zakona o medicinski pomognutoj oplodnji po svome sadržaju i naravi duboko nemoralan i nehuman, a njegovo bi provođenje dovelo do nepredvidivih posljedica po hrvatsko društvo. Zbog toga članovi Stalnoga vijeća HBK bezrezervno podupiru one građane koji su dosada potpisali Deklaraciju o početku i zaštiti ljudskog života u njihovim protivljenjima i traženjima glede donošenja Zakona o medicinski pomognutoj oplodnji. Isto tako, Stalno vijeće HBK apelira na saborske zastupnice i zastupnike, a posebno na one koji se deklariraju kao katolici, da ne opterećuju svoju savjest donošenjem zakona koji je uperen protiv života te dostojanstva braka i obitelji. Na posljetku, u ovom ozbiljnom trenutku pozivamo sve vjernike na molitvu, post i pokoru kako bi na taj način, kao i na druge raspoložive načine, izrazili svoje opredjeljenje za kulturu života te vrednote braka i obitelji. Zagreb, 9. srpnja 2012. Stalno vijeće HBK 7-8/2012.


Pregled sudjelovanja župa i broja njihovih župljana na različitim liturgijsko-molitvenim te pastoralno-formativnim susretima tijekom protekle pastoralne godine

Broj susreta na kojima su sudjelovale neke od župa iz dekanata

Broj župa sa završenim polaznicima Glazbene škole

Broj župa sa završenim polaznicima Škole za župne suradnike

Broj župa na dekanatskim susretima članova ŽPV-a, travanj/svibanj 2012

Broj župa na Nadb. susretu ministranata u Tordincima, 23. 6. 2012.

Broj župa na sem. za anim. i suradnike župnih karitativnih skupina, 2. 6. 2012.

Broj župa na sem. za župne glazbene suradnike, 10. 3. 2012.

Škola za župne suradnike selila je iz regije u regiju, obišla čitavu Nadbiskupiju i ponudila formaciju u 6 različitih centara. Od jeseni je započeo novi ciklus formacije u Đakovu; nastavit će i dalje obilaziti Nadbiskupiju, ali će se odsada upis nove generacije polaznika vršiti svake druge godine. Zbog preduvjeta potrebnih za rad (teško ostvarivih u pojedinim regiBroj župa na sem. za animatore biblij. pastorala, 3. 3. 2012.

Broj župa na sem. za animatore u pas. braka i obitelji, 17. 3. 2012.

Broj župa na sem. za animatore u pas. braka i obitelji, 12. 11. 2011.

Broj župa na Nacionalnom susretu mladih u Sisku, 5. i 6. 5. 2012.

Broj župa na Nadb. križnom putu za mlade, 24. 3. 2012.

Broj župa na bdijenju (mladi) s Papom, 4. 6. 2011.

Broj župa na misi s Papom, 5. 6. 2011.

Broj župa u dekanatu

Možemo reći da je riječ o podacima koji se tiču nekih dimenzija ili područja redovitog pastoralnog rada u svim župama (liturgijski život, karitativno djelovanje, pastoral braka i obitelji, pastoral mladih, forma-

Uz podatke o sudjelovanju župa i njihovih župljana na navedenim susretima, odlučili smo priložiti i jedan dodatak: podatke o zaokruženom razdoblju formacije na Školi za župne suradnike te na Nadbiskupijskoj glazbenoj školi. Naime, obje su škole s radom započele 2004. godine.

Broj župa na sem. za liturgijske suradnike, 3. 12. 2011.

vih župljana na različitim liturgijsko-molitvenim te pastoralno-formativnim susretima tijekom protekle pastoralne godine, odlučili smo se učiniti određeni izbor. Donošenje podataka o svim susretima zahtijevalo bi daleko veći prostor. Ograničili smo se zato samo na podatke o sudjelovanju na nekim susretima, i to unazad godinu dana. Ukoliko su jednom župniku istodobno povjerene dvije župe, u priloženoj evidenciji spojili smo podatke za obje župe te ih bilježimo kao da je riječ o jednoj župi. Evidencija je napravljena na temelju podataka koje je BPC dobio od župnih zajednica.

cija članova ŽPV), ili o susretima koji su po svom značenju toliko važni da se jednostavno podrazumijeva sudjelovanje svih župa (kao što je bio Nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji u zajedništvu s papom Benediktom XVI.).

Broj župa na duh. obnovi i sem. za liturgijske čitače, 3. 12. 2011.

Donoseći pregled sudjelovanja župa i broja njiho-

Đakovačko-osječka nadbiskupija: broj župa koje su sudjelovale na susretima Baranjski Čepinski Donjomiholjački Drenovački Đakovački Garčinski Osječki istočni Osječki zapadni Otočki Sibinjski Slavonskobrodski Valpovački Velikokopanički Vinkovački Vukovarski Županjski Ukupno

12 8 7 7 13 6 8 8 9 5 11 9 8 15 10 6

5 5 5 4 9 4 8 6 5 4 11 9 8 13 7 5

3 5 1 7 5 5 6 5 3 5 11 4 7 10 6 3

2 2 6 8 1 2 5 8 2 7 4 6 14 9 6

2 2 1 4 11 3 3 7 5 1 8 4 3 11 3 4

4 4 4 6 2 1

2 1 1 5 3 1 9 3 3

142

108

86

82

72

41

37

7-8/2012.

3 2 2 5 1 2 2 3

1 3 4 1

1 2 1

5 1 1 4 2

6 2 1 1 1 1 5 2 5 5 1

3 1 1 2 1 1 4 2 3 1 1 1

4 2 2 1 4 4 6 3 3 1 2 3 3 8 2 3

26

34

24

51

5 2 1 1

1 2 1

1 1 1

3 6 1 2 6 2 4 6 2

3 4 1 1 2 2 2 4

3

10 4 6 14 4 5

7 8 6 7 11 5 6 8 8 4 9 8 7 9 10 5

8 5 2 10 3 5

2 2 3 2 1 3

29

86

118

65

32

2 2 3 1 1 3 2 1 4 3 4

3 2 4 5 9 5 4 5 6

13 14 15 10 15 15 14 15 13 10 15 15 14 15 14 13

593


1

Završeni

Završeni

1

Polaznici Glazbene škole (2004.-2012.)

Upisani

Upisani

Dekanatski susreti članova ŽPV-a, travanj/svibanj 2012.

Nadbiskupijski susret ministranata, 23. 6. 2012.

Seminar za animatore župnih karitativnih skupina, 2. 6. 2012.

Seminar za liturgijske suradnike, 3. 3. 2012. Seminar za animatore biblijskog pastorala, 3. 3. 2012. Seminar za župne glazbene suradnike, 10. 3. 2012.

Seminar i duhovna obnova za liturgijske čitače, 3. 12. 2011.

Seminar za animatore u pastoralu braka i obitelji, 17. 3. 2012.

Seminar za animatore u pastoralu braka i obitelji, 12. 11. 2011.

Nacionalni susret mladih u Sisku, 5. i 6. 5. 2012.

Nadbiskupijski križni put za mlade, 24. 3. 2012.

Mladi na molitvenom bdijenju s Papom, 4. 6. 2011.

Hodočasnici na misi s Papom, 5. 6. 2011.

Župe /Susreti

Polaznici Škole za župne suradnike (2004.2012.)

1

1

Baranjski dekanat Batina / Zmajevac Baranjsko Petrovo Selo / Torjanci Beli Manastir Bilje Branjin Vrh Čeminac Darda Draž Duboševica / Topolje Kneževi Vinogradi Luč / Petlovac Popovac / Branjina Ukupno

5 15

10

2

5 2

2

2

9

11 6

2 4 1 5

2 1

2

3 2

10

16

4 3 1

17

1 22

19

0

17

6

2

5

2

2

10

0

36

8 13 3

5

2

1

1

9

2

2

1

1

50

8

5

3

3

17 16 10 2 22 6 7 13

1 4

1 2

1 4 1

1 4 1

2 4 3 2

2 3 3 2

Čepinski dekanat Budimci Čepin 1 Čepin 2 Čepin 3 Ivanovac Punitovci Vladislavci Vuka Ukupno

6 3 4 50 50

20 9 1 12

2 3

2 15 18

2

2 1

2

4 2 10

1 2

2 113

44

12

3 33

3

4

0

5

4

2

2

6

1

1

22

93

12

10

11

10

38 22 10

18 6 3

6

1

3 1

3

7

8

5 4 4

78

40

15

Donjomiholjački dekanat Donji Miholjac Marijanci Podravski Podgajci Radikovci Šljivoševci Veliškovci Viljevo

42

19 6 16

Ukupno

88

11

73 12

2

5

2

4

4

1

2

4

3

14 11

85

14

2 4

7

jama), Glazbena škola nije selila, nego se stacionirala i djeluje u Đakovu. Po završetku formacije treće generacije polaznika, zbog manjka zainteresiranih kandidata došlo je do dvogodišnje stanke, no Glazbena škola namjerava započeti s radom od ove jeseni.

594

2

2

2

4

7

0

2

3 1

7

3

Veseli činjenica da je jedna župa (Đakovo 1) redovito slala svoje župljane, te da su oni sudjelovali u svih 15 programa obuhvaćenih ovom evidencijom. Župljani iz još 23 župe sudjelovali su, odnosno prošli formaciju na 2/3 ponuđenih programa (14 7-8/2012.


7 14

7

1

20

11

1

1

5

8 5 6 8

Završeni

Završeni

10 21

Polaznici Glazbene škole (2004.-2012.)

Upisani

Upisani

Dekanatski susreti članova ŽPV-a, travanj/svibanj 2012.

Nadbiskupijski susret ministranata, 23. 6. 2012.

Seminar za animatore župnih karitativnih skupina, 2. 6. 2012.

Seminar za liturgijske suradnike, 3. 3. 2012. Seminar za animatore biblijskog pastorala, 3. 3. 2012. Seminar za župne glazbene suradnike, 10. 3. 2012.

Seminar i duhovna obnova za liturgijske čitače, 3. 12. 2011.

Seminar za animatore u pastoralu braka i obitelji, 17. 3. 2012.

Seminar za animatore u pastoralu braka i obitelji, 12. 11. 2011.

Nacionalni susret mladih u Sisku, 5. i 6. 5. 2012.

Nadbiskupijski križni put za mlade, 24. 3. 2012.

Mladi na molitvenom bdijenju s Papom, 4. 6. 2011.

Hodočasnici na misi s Papom, 5. 6. 2011.

Župe /Susreti

Polaznici Škole za župne suradnike (2004.2012.)

Drenovački dekanat Drenovci Gunja Posavski Podgajci/ Rajevo Selo Račinovci Soljani Strošinci Vrbanja Ukupno

10 60

4 40 114

5 25

35 70

5

4

60

24

4 5 3 1

5

6

25 30

18

47

225

53

4 6

15 0

0

0

0

4 2

2

1

0

6

4

71

59

8

2

7

2

1

1 1

2

16 10 15 10

19 7 21 3

18 10

8 3

2

2

5

2

2

2

25

5 6

Đakovački dekanat Đakovo 1 Đakovo 2 Đakovačka Satnica Đakovački Selci Drenje Gorjani Kuševac Levanjska Varoš Piškorevci Semeljci Trnava Viškovci Vrbica

180 60 65 15

Ukupno

54

40

10

35

100

61 16 2 5 1

13 50

3 7 14 16 23 3 151

16 8

3

25 25

17 29

45 12 26 85

494

113

306

4 1 4

4 2

2 1 2

1 1 1

1

3 2 2

2 3

2

1 2

1 12

2 10

15 20

9

43 23

11 7 1 7 9

1 5 4 6

1 4 2

177

96

49

20

10

4

5

5

2

2

1

1 1

1

6

6

3

3

1

1 3

2

11

4

5

3

4

15

5

1

17

2

6

10

5

2 3 1

Garčinski dekanat Garčin

70

Klakar

12

1

1

1 31

2

Oprisavci

2

1

Ruščica

45

57

Svilaj

20

24

Trnjani

60

13

Ukupno

195

107

13

13

13

45

2

1

2

10 10

4

12 1

2

programa Vođinci; 13 programa Osijek 1 i Otok; 12 programa Donji Miholjac i Županja 1; 11 programa Đakovačka Satnica, Garčin, Osijek 11, Sl. Brod 2, Sl. Brod 5, Vrpolje, Ivankovo, Vinkovci 5; a 10 programa Semeljci, Viškovci, Osijek 3, Osijek 9, Podvinje, Ladimirevci, Valpovo i Vinkovci 3). 7-8/2012.

3 3

3

5

3

10

1

60

31

Župljani iz 12 župa sudjelovali su (odnosno prošli formaciju) na 9 programa, a iz 19 župa na 8 od 15 programa, što znači da je 55 župa na relativno zadovoljavajući način reagiralo na ponuđene sadržaje (uključilo se u barem polovinu navedenih programa te nastoji ići ukorak s nastojanjima nadbiskupijske

595


Završeni

Upisani

Završeni

Polaznici Glazbene škole (2004.-2012.)

Upisani

Dekanatski susreti članova ŽPV-a, travanj/svibanj 2012.

Nadbiskupijski susret ministranata, 23. 6. 2012.

Seminar za animatore župnih karitativnih skupina, 2. 6. 2012.

Seminar za liturgijske suradnike, 3. 3. 2012. Seminar za animatore biblijskog pastorala, 3. 3. 2012. Seminar za župne glazbene suradnike, 10. 3. 2012.

Seminar i duhovna obnova za liturgijske čitače, 3. 12. 2011.

Seminar za animatore u pastoralu braka i obitelji, 17. 3. 2012.

Seminar za animatore u pastoralu braka i obitelji, 12. 11. 2011.

Nacionalni susret mladih u Sisku, 5. i 6. 5. 2012.

Nadbiskupijski križni put za mlade, 24. 3. 2012.

Mladi na molitvenom bdijenju s Papom, 4. 6. 2011.

Hodočasnici na misi s Papom, 5. 6. 2011.

Župe /Susreti

Polaznici Škole za župne suradnike (2004.2012.)

2 5

2 5

6

6

1

1

4

4

2

2

Osječki istočni dekanat Aljmaš Dalj Osijek 2 i 8 Osijek 3 Osijek 4 Osijek 9 Sarvaš Tenja

20 60 56 140 54 150 10 3

4 13 8 5 24

Ukupno

493

56

1 50 124

1 42 3 62

2

2

2 2 1 3

5 12

1

9 15

2

20

6 7 12 4 5

56

39

17

17

3

3

4

5 12 20 10 8 4 5 22

1 6 6 5

1 5 6 5

3 1

3 1

1

1

1 1

1 1

1

1

83

86

20

19

6

6

18

16 5 1 2 4

2 4

2 1 1

2 174

108

3

0

1

2

1

11

2

Osječki zapadni dekanat Josipovac Osijek 1 Osijek 5 Osijek 6 Osijek 7 Osijek 10 Osijek 11 Višnjevac

7 120 55 90

15 35

9 21

34 20

3 18

6

Ukupno

322

113

109

121

11

19 43 21

15 9 31

5 8 26 13 48

5

2

1

1

1 1

3 32 9

3 2

1 2

4

10 17 20

1

1

3

4 5

16

Otočki dekanat Berak Komletinci Lipovac Nijemci Otok Privlaka Slakovci Stari Jankovci Tompojevci/Čakovci Ukupno

10 18 80 60

10

27

4

195

25

30 33

4 2

11

70 110 80 24 52 13

22 14 16 1 22

412

75

4 2

8

1 2

2

2

0

2

1

1

2 1

7

2

3

28 42 5 34 15

20 7 7 6 15

142

77

1 6

6

1

0

0

0

0

0

Sibinjski dekanat Odvorci Podcrkavlje Sibinj Slobodnica Šumeće/Kaniža

15 24 32 20

32 1 16 42 1

Ukupno

91

92

596

10 40

1

1 2

50

1

6 1 11 4

0

2

0

3

4

1

3

4

1

1

0

22

7-8/2012.


Završeni

Upisani

Završeni

Polaznici Glazbene škole (2004.-2012.)

1

2

1

1

1

Upisani

Dekanatski susreti članova ŽPV-a, travanj/svibanj 2012.

Nadbiskupijski susret ministranata, 23. 6. 2012.

Seminar za animatore župnih karitativnih skupina, 2. 6. 2012.

Seminar za liturgijske suradnike, 3. 3. 2012. Seminar za animatore biblijskog pastorala, 3. 3. 2012. Seminar za župne glazbene suradnike, 10. 3. 2012.

Seminar i duhovna obnova za liturgijske čitače, 3. 12. 2011.

Seminar za animatore u pastoralu braka i obitelji, 17. 3. 2012.

Seminar za animatore u pastoralu braka i obitelji, 12. 11. 2011.

Nacionalni susret mladih u Sisku, 5. i 6. 5. 2012.

Nadbiskupijski križni put za mlade, 24. 3. 2012.

Mladi na molitvenom bdijenju s Papom, 4. 6. 2011.

Hodočasnici na misi s Papom, 5. 6. 2011.

Župe /Susreti

Polaznici Škole za župne suradnike (2004.2012.)

36

8

1

36

13

5

5

10

14

14

13

22

3

5

4

4

2

Slavonskobrodski dekanat Brodski Varoš

110

Podvinje

140 168

30 10

13 27

Slavonski Brod 1

280

80

16

21

2

1

Slavonski Brod 2

2

1

127

60

34

33

Slavonski Brod 3 i 4

64

15

3

4

Slavonski Brod 5

50

17

Slavonski Brod 6

40

12

9

Slavonski Brod 7

80

64

10

Slavonski Brod 8

55

5

Slavonski Brod 9

250

81

Slavonski Brod 10

120

31

Ukupno

1316 563

4

92

1

5

3

3

4

2

2

1

2

3

2

1

4

3

2 2

4 10

10 1

10

1

2 4

48 154

4

3

15

4

3

1

10

5

10

6

15

3

1

1

10

191

65

43

33

4

2

5

10

4

6

2

1

1

5

8

1

1

1

2 1

2

2

7

14

11

1 10

8

6

12 27

1

Valpovački dekanat Belišće

49

30

Bizovac

30

14

35

16

20

Bocanjevci Brođanci

25

3

1

1 4 1

2

7

8 15

Ladimirevci Petrijevci

2

5 15

Harkanovci Koška

14

7

21

13

2

2

4

1

1

2

Valpovo

75

9

50

35

6

3

Ukupno

217

69

126

78

13

6

2

2

1

1 2

2

5

1 3

2

6

1

3

5

3

2

1

1

1

1

4

30

6

11

4

10

51

31

37

9

2

2

10

1

1

1

1

3 3

2

2

1

6

4

Velikokopanički dekanat Babina Greda

15

Donji Andrijevci

100

13

Gundinci

50

38

Kruševica

40

10

7

Sikirevci

5

2

30

Strizivojna

20

11

20

Velika Kopanica

58

6

Vrpolje

30

33

60

45

4

1

Ukupno

318

113

230

64

11

1

7-8/2012.

34

2

3

11

3 79

18

2

1

3

1 1 2

17

4

4

1

11

8

6

5

3

12

8

1

6

1

7

15

64

56

2 3

1

1

9

2

5

0

6

4

597


Završeni

Upisani

Završeni

Polaznici Glazbene škole (2004.-2012.)

2

2

1

2

2

Upisani

Dekanatski susreti članova ŽPV-a, travanj/svibanj 2012.

Nadbiskupijski susret ministranata, 23. 6. 2012.

Seminar za animatore župnih karitativnih skupina, 2. 6. 2012.

Seminar za liturgijske suradnike, 3. 3. 2012. Seminar za animatore biblijskog pastorala, 3. 3. 2012. Seminar za župne glazbene suradnike, 10. 3. 2012.

Seminar i duhovna obnova za liturgijske čitače, 3. 12. 2011.

Seminar za animatore u pastoralu braka i obitelji, 17. 3. 2012.

Seminar za animatore u pastoralu braka i obitelji, 12. 11. 2011.

Nacionalni susret mladih u Sisku, 5. i 6. 5. 2012.

Nadbiskupijski križni put za mlade, 24. 3. 2012.

Mladi na molitvenom bdijenju s Papom, 4. 6. 2011.

Hodočasnici na misi s Papom, 5. 6. 2011.

Župe /Susreti

Polaznici Škole za župne suradnike (2004.2012.)

11

5

2

20

10

5

4

52

7

6

5

2

1

Vinkovački dekanat Andrijaševci/Rokovci Ivankovo

4 110

Jarmina Nuštar

90

14

2

2

3

2

1

1

2

1

2

1

75

29

15

10

2

1

25

2

Retkovci

2

36

11

Stari Mikanovci

2

59

18

4

Tordinci

20

Vinkovci 1

80

38

45

Vinkovci 2

20

2

100

Vinkovci 3

70

5

15

Vinkovci 4

100

Vinkovci 5

15

21

6

10

Vinkovci 6

50

13

80

21

Vinkovci 7

25

33

14

Vođinci

20

7

80

29

2

2

Ukupno

604

107

594

195

17

18

20

11 21

5 3

26

19

3

3

2

1

1

1

46 15 19

4

2

2

3

2

10 5

26 2

2

2

30

1

12

5

2

5

4

0

4

1

25

5

1

1

27

6

9

8

20 14

2

5

5

2

2

2

1

29

2

9

8

2

9

2

18

6

352

54

45

35

6

3

12

12

1

1

9

5

3

2

3

2

Vukovarski dekanat Bapska

22

6

16

Ilača

22

3

47

Ilok

22

5

Lovas

1 2

20

6

35

Sotin

2

14

16

5

20

3

37

9

Vukovar 1

35

27

Vukovar 2

100

Vukovar 3 Ukupno

7

12

Šarengrad Tovarnik

2

2

12

19

9

6 4

7

2

2

7

2

2

4

6

25 246

10

4

11

7 58

197

21

3

3

10 6

2

1

6

0

50

5

3

3

83

7

7

8

5

1

1

Županjski dekanat Bošnjaci Cerna

113

40

21

Županja 1

50 32 180

55

2

25

7 54

80

36

47

Ukupno

426

131

320

2

3

18

7

2

1

30

5

28

100

Županja 2

598

15

74

Gradište Štitar

24

104

2 2

6

0

0

1

3

1

7

2

2

1

1

6

2

1

21

11

2

2

6

25

9

22

17

2

25

16

10

7

1

9

119

48

43

32

10

7-8/2012.

5


Završeni

Polaznici Glazbene škole (2004.-2012.)

Upisani

Završeni

Upisani

Dekanatski susreti članova ŽPV-a, travanj/svibanj 2012.

Nadbiskupijski susret ministranata, 23. 6. 2012.

Seminar za animatore župnih karitativnih skupina, 2. 6. 2012.

Seminar za liturgijske suradnike, 3. 3. 2012. Seminar za animatore biblijskog pastorala, 3. 3. 2012. Seminar za župne glazbene suradnike, 10. 3. 2012.

Seminar i duhovna obnova za liturgijske čitače, 3. 12. 2011.

Seminar za animatore u pastoralu braka i obitelji, 17. 3. 2012.

Seminar za animatore u pastoralu braka i obitelji, 12. 11. 2011.

Nacionalni susret mladih u Sisku, 5. i 6. 5. 2012.

Nadbiskupijski križni put za mlade, 24. 3. 2012.

Mladi na molitvenom bdijenju s Papom, 4. 6. 2011.

Hodočasnici na misi s Papom, 5. 6. 2011.

Župe /Susreti

Polaznici Škole za župne suradnike (2004.2012.)

Đakovačko-osječka nadbiskupija: broj sudionika na susretima Baranjski

22

19

Čepinski

113

44

Donjomiholjački Drenovački

33

17

6

3

4 4

88

11

85

14

114

47

225

53

2 7

5

2

2

10

5

4

2

2

2

2

4

7

6

36

50

8

5

3

3

22

93

12

10

11

10

78

40

15

1

7

3

6

4

71

59

8

2

7

2

Đakovački

494

113

306

151

12

10

9

11

4

5

5

177

96

49

20

10

4

Garčinski

195

107

13

45

1

2

3

5

3

10

1

60

31

6

6

3

3

1

2

1

11

2

56

39

17

17

3

3

4

1

1

3

5

16

83

86

20

19

6

6

142

77

6

6

1

Osječki istočni

493

56

174

108

3

Osječki zapadni

322

113

109

121

11

Otočki

195

25

412

75

8

91

92

50

1

Sibinjski Slavonskobrodski

2

2

1

7

3

2

3

4

1

1

22

1316

563

92

154

7

14

11

10

8

6

10

191

65

43

33

4

2

Valpovački

217

69

126

78

13

6

2

2

2

5

10

51

31

37

9

2

2

Velikokopanički

318

113

230

64

11

1

3

9

2

5

64

56

6

4

6

4

Vinkovački

604

107

594

195

17

18

14

9

2

18

352

54

45

35

6

3

Vukovarski

246

58

197

21

4

6

6

2

1

6

50

83

7

7

3

2

426

131

320

104

2

6

1

7

5254 1668 2966 1204

103

80

62

64

40

111

Županjski Ukupno

zajednice). U još 26 župa bilježi se pozitivno nastojanje u animiranju župljana za otvorenost za formativne programe (župljani su sudjelovali u manje od polovine, ali više od trećine navedenih sadržaja). No, u gotovo 50-ak župa to je nastojanje župnika ili ostalo bez ploda ili je bilo nedovoljno (župljani su sudjelovali u najviše 1/3 ponuđenih programa). Iz tablica se može vidjeti da su se tri župe, nažalost, u potpunosti isključile iz života Nadbiskupije (ili trojica njihovih župnika?!) te da se župljani tih župa ne pojavljuju nigdje. Iz još tri župe predstavnici su se pojavili tek na jednom, a iz 6 župa tek na dva (od 15) navedenih susreta. To znači da se za 12 župa mora konstatirati da je ondje, nažalost, sasvim izostala ili otvorenost župljana ili pak nastojanje njihovih župnika. Za utjehu, treba ipak reći da je prije 15-ak godina, kad su se vodile evidencije župnih susreta u vidu pripreme sinodskih zasjedanja, broj takvih župa bio dvostruko veći. Iz evidencije je također razvidno da je npr. na Nacionalnom susretu hrvatskih katoličkih obitelji s Papom 5. lipnja prošle godine sudjelovalo 5254 vjernika iz 108 župa Đakovačko-osječke nadbiskupije (34 župe 7-8/2012.

6

119

48

43

32

10

5

73 1552

9

930

322

206

82

52

nisu se uključile, nego su ostale tek promatrači). Na susretu mladih s Papom dan ranije sudjelovalo je 1668 mladih iz 86 župa (iz 56 župa nije hodočastio nitko od mladih). Iako se u nadžupne susrete mladih redovito uključuje osamdesetak župa (oko 60 %), što u pravilu rezultira lijepim brojem sudionika, ipak žalosti činjenica da iz 23 župe na tri navedena okupljanja nije sudjelovao baš nitko. Taj podatak upućuje na zaključak da u otprilike 15 % župa Đakovačkoosječke nadbiskupije, nažalost, nema baš nikakve pastoralne ponude za mlade. Ako je suditi po sudjelovanju bračnih parova na formaciji za animiranje pastorala braka i obitelji u vlastitoj župi, neki oblik takva pastorala postupno postaje dijelom redovitog pastoralnog rada u 54 župe (u 24 župe taj je rad nešto intenzivniji, a u 30 župa sporiji). To je podatak koji veseli. No, žalosti činjenica da pastoral braka i obitelji u 88 župa i dalje ostaje sveden na kakav prigodni susret s roditeljima prvopričesnika te na eventualno sudjelovanje pokojega bračnog para na dekanatskom susretu bračnih parova. Priredile Josipa Hrehorović i Anica Banović

599


Teološko-pastoralni seminar za svećenike (Okružnica, br. 997/2012., Đakovo, 16. srpnja 2012.) Svim svećenicima Đakovačko-osječke nadbiskupije Teološko-pastoralni seminar za svećenike održat će se u Dvorani biskupa Josipa Jurja Strossmayera na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu od 11. do 13. rujna 2012. godine. Tema je Aktualnost pastoralne konstitucije Gaudium et spes. Početak je svakoga dana u 9,00 sati. Pozivaju se svi svećenici, a prema Odluci dijecezanskog biskupa od 13. studenoga 1997., br. 1704/1997. (v. Vjesnik br. 1/98., str. 66) i dopuni Odluke od 13. prosinca 2000., br. 1712/2000. te odluci na koncu TPS-a 17. rujna 2004., bez odlaganja trebaju sudjelovati svećenici zaređeni u posljednjih deset godina (2002.-2012., uključivo i ovogodišnji mladomisnici). To su: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24.

Andraši Đula Anđić Davorin Blaževac Ivan Bošnjaković Josip Božić Josip Bulat Krešimir Bubalo Dejan Čabaj Željko Ćurić Tomislav Dort Ladislav Đakovac Ivan Filipović Josip Glavica Matej Grigić Željko Japundžić Antun Jokić Mato Jukić Krešimir Jugović Robert Karas Krunoslav Karavidović Tomislav Kirhofer Robert Kormanjoš Markan Lasić Tomislav Lulić Vjekoslav

25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33. 34. 35. 36. 37. 38. 39. 40. 41. 42. 43. 44. 45. 46. 47.

Mađarević Mihael Mađarac Branimir Martić Ivica Martić Pavo Martinović Zvonimir Mešanović Vedran Mrnarević Mirko Perković Filip Paušić Siniša Semialjac Josip Slaviček Bojan Stanić Damir Šimić Željko Šumanovac Stjepan Šunjara Jakob Tigandžin Danijel Tušek Ivica Tvrdojević Darko Vrančić Josip Vuković Davor Vulić Boris Zrno Ivica Živić Ivan.

Mladomisnici: 1. Kešinović Josip 2. Levaković Josip 3. Lešić Mario Pozdrav u Gospodinu! Drago Tukara, kancelar

600

4. Marković Drago 5. Matas Josip 6. Tomić Davor.  Marin, nadbiskup i metropolit

AKTUALNOST PASTORALNE KONSTITUCIJE GAUDIUM ET SPES Prvi dan – utorak, 11. rujna 2012. 9.00 9.15 9.30 10.00 10.30 11.00 11.30 12.00 12.30 13.00 13.30 14.00

Molitva Uvodni pozdravi Kontekst nastanka i važnost pastoralne konstitucije Gaudium et spes prof. dr. sc. Pero Aračić (Đakovo) Rasprava Odmor Svijet – prostor djelovanja Crkve kao suputnice ljudskoga roda dr. sc. Mario Bernadić (Sarajevo) Teološko značenje čitanja znakova vremena prof. dr. sc. Tonči Matulić (Zagreb) Rasprava Odmor Misterij čovjeka i dostojanstvo ljudske osobe prof. dr. sc. Vladimir Dugalić (Đakovo) Rasprava Ručak Drugi dan – srijeda, 12. rujna 2012.

9.00 9.15 9.45 10.30 11.00 11.30 12.00 12.30 13.00

14.30

Molitva Crkva i autonomija ovozemne stvarnosti doc. dr. sc. Miljenko Aničić (Đakovo) Rasprava Odmor Crkva – promicateljica kulture dijaloga i zajedništva prof. dr. sc. Ivan Šarčević (Sarajevo) Nadići individualističku etiku doc. dr. sc. Stjepan Radić (Đakovo) Rasprava Odmor Rad u skupinama - Obitelj i nova evangelizacija - Crkva i sekularizacija te izazovi vjerskog indiferentizma - Crkva i sloboda savjesti pred izazovima pluralizama - Župnik i kultura dijaloga Ručak Treći dan – četvrtak, 13. rujna 2012.

9.00 9.15 9.45 10.15 10.45 11.15 12.00 13.00

Molitva Današnji znakovi vremena i poslanje Crkve prof. dr. sc. Stjepan Baloban (Zagreb) Mogućnosti i prijepori djelovanja Crkve u suvremenom hrvatskom društvu doc. dr. sc. Krunoslav Nikodem (Zagreb) Rasprava Odmor Izvješća iz rada u skupinama i rasprava Zajednička rasprava i završetak Seminara Ručak Povjerenstvo TPS-a 7-8/2012.


Upute, pojašnjenja i odredbe HBK o misnom slavlju (Okružnica, br. 945/2012-ad., Đakovo, 5. srpnja 2012.) Svim dijecezanskim i redovničkim svećenicima Svim župama i rektorima crkava u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji Draga braćo svećenici, hrvatski su biskupi na svom ovogodišnjem proljetnom plenarnom zasjedanju u Zagrebu, dne 19. travnja 2012., izdali »Neke upute, pojašnjenja i odredbe o misnom slavlju«. Navedeni dokument HBK ovime proglašavamo važećim na području Đakovačko-osječke nadbiskupije. S tim u vezi, napominjemo te određujemo i sljedeće: 1. Na području Đakovačko-osječke nadbiskupije i dalje na snazi ostaju odredbe naše Okružnice o prilozima za misna slavlja (od 20. lipnja 2011., br. 1049/2011.) s obzirom na obustavu i zabranu primanja tzv. »kolektivnih« misa u svim biskupijskim i redovničkim crkvama te postupanje s nevezanim misnim nakanama. 2. Svećenik koji u povjerenoj mu službi susreće opravdane razloge pastoralne naravi smije trinirati nedjeljama i zapovijedanim blagdanima (zbog velikog broja vjernika u župi, zbog vjernika u filijalama), a iznimno smije i binirati radnim danom (zbog vjenčanja pod misom ili zbog sprovodne mise /usp. kan. 905 §§ 1-2/). 3. Trinirati radnim danom ili kvadrinirati nedjeljama i zapovijedanim blagdanima ne smije nijedan

svećenik ni pod kojim uvjetima (pa ni zbog razloga navedenih u prethodnom broju). 4. Dopuštenje trinirati radnim danom ili kvadrinirati nedjeljama i zapovijedanim blagdanima svećeniku ne može dati niti dijecezanski biskup, a još manje si to pravo smije prisvojiti on sam. Ako je negdje postojala takva praksa, treba je bez ikakva odlaganja ukinuti, a vjernike upoznati s odredbama Zakonika kanonskoga prava. 5. Zakonik kanonskoga prava omogućuje svećenicima slavlje jedne anticipirane nedjeljne ili blagdanske svete mise. U dane u koje slavi anticipiranu nedjeljnu ili blagdansku svetu misu svećenik ne smije binirati. 6. Svaki svećenik mora imati svoj »Liber intentionum« i u nj točno upisivati mise primljene za slavljenje i one već namijenjene, bez obzira što je evidencija primljenih i namijenjenih misnih nakana obveza i svake župe, rektorata, svetišta i drugih ustanova (usp. kan. 955 § 4; kan. 958 § 1). Sve nas u obnovi naše mjesne Crkve đakovačkoosječke vodio raspeti i uskrsli Gospodin svjetlom i snagom svoga Duha. dr. Drago Tukara, kancelar

 Marin Srakić, nadbiskup

NEKE UPUTE, POJAŠNJENJA I ODREDBE O MISNOM SLAVLJU Uvod Crkva na Drugom vatikanskom koncilu uči: »Liturgijski čini nisu privatni čini; oni su slavlja Crkve koja je 'sakrament jedinstva', to jest sveti puk okupljen i uređen pod biskupom. Stoga se ti čini tiču svekolikoga Tijela Crkve, oni ga očituju i djeluju na njega« (SC, 26). Zbog toga, nastavlja isti Koncil, »Crkva usmjeruje svoju brižljivu skrb na to da vjernici ne prisustvuju tom otajstvu (euharistijskom slavlju) poput tuđinaca ili nijemih gledatelja, nego da time što to po obredima i molitvama dobro shvaćaju, svjesno, pobožno i djelatno sudjeluju u svetome činu« (SC, 48). U presvetoj je euharistiji, koja se naziva najuzvišenijim sakramentom, »sadržan, prinosi se i prima sam Krist Gospodin, i po njoj Crkva trajno živi i raste. 7-8/2012.

Euharistijska žrtva, spomen-čin Gospodnje smrti i uskrsnuća, u kojoj se ovjekovječuje žrtva križa, vrhunac je i izvor svega bogoštovlja i kršćanskog života, kojom se označuje i ostvaruje jedinstvo Božjeg naroda i dovršava izgradnja Tijela Kristova. Ostali su, naime, sakramenti i sva crkvena djela apostolata s presvetom euharistijom povezani i k njoj usmjereni« (kan. 897). Sukladno ovom naučavanju Crkve treba promatrati i svakog svećenika koji po prezbiterskom ređenju postaje »služitelj presvete euharistije« (usp. kann. 900911) i time predsjedatelj euharistijskog slavlja. To mu je bitna oznaka svećeničkog služenja i poslanja. Svećenik se u euharistijskom slavljenju ravna u skladu s liturgijskim pravom (sadržanim u liturgijskim smjernicama i propisima) i s kanonskim pravom (ka-

601


pohoda ili nekoga svećeničkog zborovanja, može za dobro vjernika opet slaviti misu; isto vrijedi, uz obdržavanje propisa, i za skupove redovnika.

nonskim normama). Na taj je način svećenik izravno uključen u izgrađivanje Tijela Kristova, Crkve. Ostvarivanju toga cilja željeli smo pridonijeti dokumentom HBK, Direktorij za pastoral sakramenata u župnoj zajednici, ali nam praksa pokazuje da su, u onom što se odnosi na misno slavlje, kao i u onom što se odnosi na misne nakane i priloge za mise, potrebne određene nadopune, pojašnjenja i promjene u dosadašnjoj praksi bdijenja nad tim obvezama, pa to ovim činimo.

5.

Svećenik koji istoga dana koncelebrira drugu misu ne može ni iz kojega razloga primiti za nju prilog (usp. kan. 951 § 2).

6.

Neka se svi svećenici savjesno pridržavaju odredbe kan. 951 § 1 koji nalaže da svaki svećenik, osim na svetkovinu Rođenja Gospodnjega, prilog za binaciju ili trinaciju treba predati u svrhe koje je propisao ordinarij, to jest poslati ga Nad/biskupskomu ordinarijatu. Tom su obvezom vezani svi dijecezanski svećenici i oni redovnički svećenici koji dekretom dijecezanskoga biskupa vrše bilo koju službu na župi (župnici, župni vikari), dok oni redovnički svećenici koji nisu župnici ni župni vikari, ako zbog nekoga drugog opravdanog razloga imaju dopuštenje mjesnoga ordinarija za binaciju (usp. kan. 905 § 2), prilog trebaju dostaviti vlastitomu ordinariju (usp. kan. 957).

7.

Oni koji po službi imaju obvezu slavljenja mise »za narod« (pro populo), ako istoga dana služe drugu svetu misu, mogu za sebe zadržati prilog od te mise (Papinsko vijeće za zakonske tekstove, odgovor od 27. 11. 2000.); ako pak po dopuštenju mjesnoga ordinarija nedjeljama i zapovijedanim blagdanima triniraju, prilog od treće mise dužni su dostaviti nad/biskupskomu ordinarijatu.

8.

Svim se svećenicima usrdno preporučuje da vjernike često podsjećaju na častan i hvalevrijedan običaj Crkve da za svoje pokojne članove prikazuje sv. misu pa neka ih potiču na slavljenje misa za pokojne, ali i za druge njihove nakane (usp. kann. 945-946; Mos iugiter, članak 2, § 3). Neka svećenici vode stalnu brigu da poučavaju vjernike kako su i tzv. »nevezane mise«, tj. one koje nisu vezane uz određeni dan i vrijeme, pred Bogom jednako vrijedne kao i one »vezane«, te da će biti sigurno slavljene ako je za njih dan i primljen prilog, jer je time nastupila stroga obveza (usp. kan. 948). »Nevezane« ili »slobodne« misne nakane, zajedno s prilogom, svećenici koji s biskupovim dekretom vrše službu na župi dužni su dostavljati svomu nad/biskupskom ordinarijatu. Vlastitomu nad/biskupskom ordinarijatu obratit će se za misne intencije oni svećenici koji ih zbog službe ili drugoga razloga uopće nemaju ili ih nemaju u dovoljnoj količini. Kada Ordinarijat prosljeđuje misne nakane svećenicima koji ih trebaju, a koji nisu inkardinirani u tu nad/biskupiju, transakciju treba učiniti isključivo putem svećenikova vlastitoga ordina-

Pastoralno-pravne odredbe 1.

Svaki svećenik, i dijecezanski i redovnički, treba poštivati pravilo da mu je dopušteno slaviti, u smislu predsjedanja misnim slavljem i koncelebracije, samo jednu sv. misu na dan (usp. kan. 905 § 1).

2.

Svećenik smije slaviti dvije svete mise (binirati) radnim danom samo uz izričito dopuštenje mjesnoga ordinarija, koji će ga dati ako za to postoje opravdani razlozi pastoralne naravi (usp. kan. 905 § 2). Slaviti pak tri svete mise (trinirati) radnim danom ne smije se ni pod kojim uvjetom.

3.

4.

Svećenik smije slaviti tri svete mise (trinirati) nedjeljama i zapovijedanim blagdanima također samo uz izričito dopuštenje mjesnoga ordinarija, koji će ga dati ako za to postoje opravdani pastoralni razlozi (usp. kan. 905 § 2). Slaviti pak četiri svete mise (kvadrinirati) ni radnim danom ni nedjeljama ni zapovijedanim blagdanima ne smije se ni pod kojim uvjetima. Ako negdje postoji takva praksa, treba je bez ikakva odlaganja ukinuti. Izuzetak od gornjih pravila binacije i trinacije čine sljedeći slučajevi (Opća uredba Rimskog misala, br. 204; HBK, Direktorij za pastoral sakramenata u župnoj zajednici, bilješka br. 21, str. 59): a) na Veliki četvrtak: tko je slavio ili koncelebrirao Misu posvete ulja, može slaviti ili koncelebrirati Misu večere Gospodnje; b) tko je slavio ili koncelebrirao misu u vazmenome bdjenju, može slaviti ili koncelebrirati danju misu; c) na svetkovinu Rođenja Gospodnjega (Božić) svi svećenici mogu slaviti ili koncelebrirati tri mise, s time da se one slave u svoje vrijeme; d) na Spomen svih vjernih mrtvih svi svećenici mogu slaviti tri mise ili u njima koncelebrirati, uz uvjet da se one slave u različito vrijeme i da se poštuju odredbe o namjenjivanju druge, odnosno treće mise; e) tko s biskupom ili njegovim izaslanikom koncelebrira u prigodi Sinode, pastirskoga

602

7-8/2012.


rijata, uvijek uz pisanu otpremnicu i odgovor s primitkom poslanoga novca za misne nakane. 9. Time se dopunja i mijenja ranija odredba Hrvatske biskupske konferencije koja je glasila: »Rektori svetišta i drugih hodočasničkih mjesta, gdje obično pritječu mnogobrojni prilozi za slavljenje misa, trebaju onerata conscientia (u savjesti) brižljivo bdjeti da se točno primijene odredbe općeg zakona o tom predmetu. Ako neke priloge predaju neposredno svećenicima, neka o tome obavijeste svoga ordinarija« (HBK, Direktorij za pastoral sakramenata u župnoj zajednici, br. 110). Od sada su svi, bilo da su župnici ili rektori svetišta i drugih hodočasničkih mjesta, dužni višak misnih nakana dostavljati svomu ordinariju (usp. kan. 956). 10. Kad su posrijedi prilozi za misu, neka se svi svećenici posebno savjesno i pažljivo pridržavaju kanonske odredbe kojom se od misnoga priloga ima ukloniti »čak i privid poslovanja ili trgovine« (kan. 947), dakako i bilo kakve nezakonite zarade. Neka se zato dosljedno pridržavaju odredbe biskupâ svoje crkvene pokrajine o novčanoj visini misnog stipendija (usp. kan. 952 § 1) i neka ga ne zamjenjuju nikakvim drugim dobrima ni uslugama, niti ga samoinicijativno preinačavaju za druge potrebe, pa makar i crkvene, mijenjajući tako izvornu volju darovatelja, odnosno naručitelja misnih nakana. 11. Nijednomu svećeniku »nije dopušteno tražiti veći iznos« od propisanoga ni zbog kojeg razloga; »dopušteno mu je ipak primiti dobrovoljno ponuđeni veći, dapače i manji prilog od onog određenog za namjenu mise« (kan. 952 § 1). Neka se pritom posebno pazi je li veći iznos darovan osobi svećenika (intuitu personae) ili je darovan crkvi (intuitu ecclesiae). Svećenicima se također »usrdno preporučuje da i bez primanja ikakva priloga slave misu na nakanu vjernika, osobito onih siromašnih« (kan. 945 § 2). 12. Što se tiče misa na kolektivnu nakanu, svakomu nad/biskupu pripada da slobodno odluči o tome za svoju partikularnu Crkvu, imajući u vidu da se uvijek radi o iznimci u odnosu na pravilo da se mora namijeniti toliko pojedinačnih sv. misa koliko ima pojedinačnih nakana za koje je dan i primljen, pa makar neznatan, prilog (usp. kan. 948). Ostajući kod onoga što je Hrvatska biskupska konferencija već o tome izrekla i odredila da se takve mise ne mogu slaviti nedjeljom (HBK, Direktorij za pastoral sakramenata u župnoj zajednici, br. 111), neka u smislu dekreta Kongregacije za kler Mos iugiter od 22. 2. 1991. za one svećenike na području HBK-a, koji po odo7-8/2012.

brenju nad/biskupa služe mise na kolektivnu nakanu, vrijede sljedeće norme: a) Ako naručitelji misa, prethodno i izričito obaviješteni i upozoreni te prikladno poučeni, slobodno pristanu da njihovi prilozi budu ujedinjeni s drugima u samo jedan prilog, može im se udovoljiti samo jednom sv. misom na kolektivnu nakanu. b) U takvu slučaju potrebno je javno oglasiti dan, mjesto i vrijeme kad će se takva sv. misa slaviti; ali se takva sv. misa smije slaviti najviše dva puta na tjedan. c) Svećenik koji služi misu na kolektivnu nakanu smije zadržati za sebe samo iznos jednoga stipendija koji je određen u biskupiji. Iznos koji premašuje propisani misni stipendij mora se redovito dostavljati dijecezanskom biskupu u svrhe koje je on odredio. 13. Poznato je da je Hrvatska biskupska konferencija već donijela odredbu o obveznim župnim knjigama u Pravilniku o crkvenim maticama i drugim uredskim knjigama, 2001., članak 41. te je među obvezatne župne knjige navela i »knjigu primljenih misnih nakana (usp. kan. 958, § 1)«. Evidencija primljenih i namijenjenih misnih nakana obvezatna je, međutim, ne samo za župe, nego i za rektorate, svetišta i druga mjesta pobožnosti (usp. kan. 958 § 1), pa i za svećenike koji nemaju crkvenu službu, a ordinarij je obvezan svake godine pregledati te knjige osobno ili putem drugoga (usp. kan. 958 § 2). Osim toga, podsjećamo sve svećenike, bez obzira na službu koju vrše, da moraju točno upisivati mise primljene za slavljenje i one namijenjene (usp. kan. 955 § 4). 14. Tko se ne bude pridržavao ovih odredbi, bit će kažnjen u skladu s kanonskim propisima, ne isključujući ni mogućnost primjene cenzure ili neke druge pravedne kazne (usp. kan. 1384 i 1385).

Zaključak Slaviti euharistiju bitno je poslanje svećenika. On je u služitelj (minister) euharistije. On vrši svoju svećeničku službu u ime Crkve koja svojim odredbama usmjeruje to služenje. Ispravno postupanje svećenika u služenju sv. mise i ophođenju s prilozima za nju, kao i ispravno poučeni vjernici koji u sv. misi aktivno i djelatno sudjeluju, najbolje su jamstvo da će Crkva, na tragu duge i bogate kršćanske tradicije, i danas izvršiti svoje poslanje koje joj Gospodin povjerava i biti njegova djelotvorna prisutnost u svijetu. U Zagrebu, 19. travnja 2012. HRVATSKI BISKUPI

603


ODREDBE O GRADNJI I OBNOVI CRKVENIH OBJEKATA (Odredba, br. 1000/2012., Đakovo, 6. srpnja 2012.) I. Opće odredbe Članak 1. Ovim se Odredbama, utemeljenim na Zakoniku kanonskoga prava, pravilnicima i odredbama partikularnoga prava o upravljanju vremenitim crkvenim dobrima te državnim propisima, uređuje djelovanje svih pravnih osoba pod jurisdikcijom dijecezanskoga biskupa vezano uz: a. gradnje i obnove crkvenih objekata; b. obnovu i restauraciju umjetničke, povijesne i kulturne baštine; c. uklanjanje ili postavljanje slika i kipova koji služe za kult vjernika te drugog namještaja unutar sakralnog prostora; d. pribavljanje prethodnog odobrenja dijecezanskoga biskupa za valjanost čina koji pripadaju izvanrednom upravljanju vremenitim crkvenim dobrima. Članak 2. Upravitelj vremenitim crkvenim dobrima (u daljnjem tekstu: upravitelj) treba, zajedno s članovima Ekonomskog vijeća, najprije prosuditi je li neka gradnja ili obnova potrebna. Kad se planira dogradnja postojećeg ili izgradnja novog objekta, u vidu treba imati i sve zahtjeve kasnijeg održavanja te funkcioniranja novoga objekta. Članak 3. Za daljnje aktivnosti upravitelj dostavlja dijecezanskom biskupu pisanu molbu za dopuštenje namjeravane gradnje ili obnove, u kojoj obrazlaže njezinu potrebu te navodi planirane izvore financiranja predviđenih poslova. Članak 4. Uz pisanu molbu za dopuštenje namjeravane gradnje ili obnove, upravitelj dostavlja dijecezanskom biskupu: a. preslik izvatka iz zemljišne knjige (tj. gruntovni izvadak) čestice na kojoj se ima graditi; b. preslik katastarskog plana iste čestice; c. prijepis posjedovnog lista iste čestice; d. kod dogradnje postojeće ili izgradnje nove građevine, prijedlog projektnog zadatka;

604

e. kod gradnje na zaštićenom arheološkom nalazištu te unutar zaštićene kulturno-povijesne cjeline (makar zaštita bila samo preventivna), posebne uvjete ili prethodno odobrenje mjerodavnog Konzervatorskog odjela za gradnju na zaštićenom području; f. kod obnove ili dogradnje kulturnog dobra, odnosno povijesne baštine, kopiju dokumentacije izdane od mjerodavnog Konzervatorskog odjela (posebne uvjete ili prethodno odobrenje Konzervatorskog odjela, dokumente vezane uz prethodne istražne radove, projekte obnove i druge postojeće dokumente); g. kod obnove, uklanjanja ili postavljanja slika i kipova koji služe za kult vjernika, mobilijara unutar crkvenog (a osobito bogoštovnog) prostora, te liturgijskih paramenata, sve postojeće dokumente ili barem osnovne podatke o predmetima koje se želi obnoviti, postaviti ili ukloniti, o njihovim autorima, opis njihova stanja, fotografije, nacrte, skice i sl. Također treba biti naznačeno planira li se uklonjeno obnoviti, zamijeniti, sačuvati, otpisati i sl.

II. Idejno rješenje Članak 5. 1. Kod dogradnje, novogradnje ili obnove upravitelj, s članovima Ekonomskog vijeća, uz pomoć stručnjaka, najprije sastavlja projektni zadatak. 2. Prije pokretanja natječaja za idejni projekt upravitelj treba od dijecezanskog biskupa dobiti pisano odobrenje projektnog zadatka. Pritom treba voditi računa i o funkcionalnosti te o poštivanju svih zakonitosti za gradnju i uređenje sakralnoga, odnosno liturgijskog prostora. Članak 6. Gradnju i obnovu crkvenih objekata nije dopušteno poduzimati na temelju neposredne pogodbe, niti je dopušteno na takav način zaključiti bilo kakav ugovor. Poslije potpisivanja ugovora treba se pridržavati ugovornih obveza. Članak 7. 1. Kad je dobio pisano odobrenje namjeravane gradnje ili obnove (projektnog zadatka), upravi7-8/2012.


telj šalje dijecezanskom biskupu prijedlog ugovora o izradi idejnog projekta. 2. Nakon što je od dijecezanskog biskupa dobio pisano odobrenje ugovora o izradi idejnog projekta, upravitelj pokreće natječaj, zatraživši od najmanje trojice arhitekata da ponude idejno rješenje planirane građevine. Članak 8. Kad je upravitelj, zajedno s članovima Ekonomskog vijeća, izabrao jedno od tri ili više prispjelih idejnih rješenja, sva idejna rješenja dostavlja dijecezanskom biskupu, s pisanim obrazloženjem zašto su se on i ekonomsko vijeće odlučili za jedno od njih. Nad/Biskupijski ured za gradnje i obnove daje o njima svoje mišljenje, nakon čega dijecezanski biskup donosi odluku o (ne)prihvaćanju prijedloga. Članak 9. 1. Ukoliko pravna osoba planira bilo kakve radove vezane uz održavanje, zaštitu, obnovu ili nadogradnju kulturnog dobra, podnosi mjerodavnom Konzervatorskom odjelu Ministarstva kulture Republike Hrvatske zahtjev za izdavanjem posebnih uvjeta, a potom i prethodnog odobrenja (u skladu sa Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara). 2. Uz pisani zahtjev za utvrđivanje posebnih uvjeta, pravna osoba prilaže idejno rješenje ili tehnički opis radova s troškovnikom, a uz pisani zahtjev za izdavanje prethodnog odobrenja dokumentaciju koja će biti navedena u utvrđenim posebnim uvjetima. 3. Ukoliko pravna osoba planira izgradnju novoga ili nadogradnju već postojećeg objekta unutar makar preventivno zaštićene kulturno-povijesne cjeline ili na zaštićenom arheološkom nalazištu, upravitelj također treba podnijeti zahtjev mjerodavnom Konzervatorskom odjelu za izdavanje posebnih uvjeta te prethodnog odobrenja za gradnju unutar toga područja. 4. U dvojbi je li (ne)pokretno crkveno dobro ili građevinsko područje zaštićeno, upravitelj treba status istoga provjeriti u Registru kulturnih dobara Republike Hrvatske.

III. Glavni i izvedbeni projekt Članak 10. 1. Nakon što dijecezanski biskup odobri jedno od idejnih rješenja (a ako se radi o kulturnom dobru, nakon što idejno rješenje bude ovjereno i od mje7-8/2012.

rodavnog Konzervatorskog odjela), upravitelj s njegovim autorom sastavlja ugovor o izradi (kad je potrebno) glavnog projekta, s projektantskim troškovnikom svih predviđenih radova, a potom i izvedbenog projekta, s detaljnim »slijepim troškovnikom« (tenderom radova). 2. Prije potpisivanja ugovora o izradi glavnoga ili izvedbenog projekta upravitelj dostavlja prijedlog ugovora dijecezanskom biskupu na pregled i odobrenje. Članak 11. 1. Upravitelj dostavlja projekt na uvid i ovjeru mjerodavnom Konzervatorskom odjelu, a potom na odobrenje i dijecezanskom biskupu. 2. Dijecezanski biskup, na temelju mišljenja Ureda za gradnje i obnove o tome jesu li glavni (odnosno izvedbeni) projekt i ugovor izrađeni pravilno i cjelovito u sadržajnom i pravnom pogledu, pisanim putem odobrava upravitelju potpisivanje ugovora o izradi projekta.

IV. Izvođenje radova Članak 12. 1. Kad je izvedbeni projekt dovršen, upravitelj otvara natječaj za izvođača radova. Svim potencijalnim izvođačima radova dostavlja detaljni »slijepi troškovnik« (tender radova) i prikuplja najmanje tri ponude. Pritom vodi računa o tome da izvođač radova na zaštićenom kulturnom dobru treba za rad imati dopuštenje (licenciju) Ministarstva kulture. 2. Ukoliko crkvena ustanova radove financira vlastitim novčanim sredstvima, provodi pozivni natječaj, a javni natječaj kad su radovi financirani ili sufinancirani sredstvima iz državnog proračuna ili jedinica lokalne uprave. 3. Sve ponude izvođača radova upravitelj šalje dijecezanskom biskupu zajedno s pisanim obrazloženjem zašto su se on i Ekonomsko vijeće odlučili za jednu od njih. Nad/Biskupijski ured za gradnje i obnove donosi svoje mišljenje o ponudama, na temelju čega dijecezanski biskup odobrava sastavljanje ugovora s izabranim izvođačem radova. Članak 13. Upravitelj dostavlja dijecezanskom biskupu na uvid i odobrenje i prijedlog ugovora s izabranim izvođačem radova. Nakon dobivanja suglasnosti na predloženi ugovor s izvođačem radova, upravitelj ga

605


može potpisati te započeti s radovima predviđenim ugovorom. Članak 14. 1. Kod dogradnje, novogradnje ili obnove crkvena pravna osoba mora imati svoj stručni nadzor (investitorov nadzor). Može ga obavljati fizička ili pravna osoba, koja je upisana u Komoru građevinara i arhitekata te ima svoj pečat i broj. Stručni nadzor u ime crkvene pravne osobe ne može obavljati fizička ili pravna osoba koja pri obnovi ili dogradnji kulturnih dobara istodobno obavlja i konzervatorski nadzor. 2. Poslije ishođenja prethodnog odobrenja mjerodavnog Konzervatorskog odjela, a prije početka radova na kulturnom dobru, crkvena pravna osoba treba od mjerodavnog Konzervatorskog odjela pisanim putem zatražiti rješenje imenovanja konzervatorskog nadzora. Članak 15. Za unutrašnje uređenje i opremanje novih ili obnovljenih sakralnih objekata upravitelj je dužan, saslušavši članove Ekonomskog vijeća, dostaviti dijecezanskom biskupu na odobrenje projekt cjelokupnog unutrašnjeg uređenja i opreme te navesti planirane izvore financiranja troškova. Članak 16. 1. Kipovi i slike te drugi predmeti mogu biti postavljeni u crkvu te blagoslovljeni samo ukoliko je upravitelj prethodno dobio pisano dopuštenje dijecezanskoga biskupa. 2. Za nove građevine u vlasništvu crkvenih pravnih osoba upravitelj je dužan prije blagoslova i/li uporabe građevine ishoditi uporabnu dozvolu.

Članak 19. Ustanova za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika ne dostavlja odobreni novac korisniku, nego u okviru odobrenog iznosa isplaćuje izvođaču radova »situacije« pregledane i potpisane od njegova stručnog (građevinskog) nadzora. Članak 20. Prilikom obnove crkvenih objekata koji su zaštićeno kulturno dobro, upravitelj se može obratiti mjerodavnom Konzervatorskom odjelu poradi sudjelovanja na natječaju za financijsku pomoć Ministarstva kulture. Kad su financijska sredstva odobrena, crkvena pravna osoba treba se pridržavati svih propisa koji se odnose na financirane radove.

VI. Izvanredno upravljanje vremenitim crkvenim dobrima Članak 21. 1. Upravitelj vremenitim crkvenim dobrima dužan je, saslušavši mišljenje Ekonomskog vijeća, pisanim putem zatražiti ovlast za sve čine izvanrednog upravljanja vremenitim crkvenim dobrima navedene u dekretu dijecezanskoga biskupa o izvanrednom upravljanju vremenitim crkvenim dobrima. 2. Bez prethodnog, pisanog, odobrenja dijecezanskoga biskupa nevaljani su svi čini izvanrednog upravljanja vremenitim crkvenim dobrima.

VII. Stupanje Odredaba na snagu

V. Financijska potpora

Članak 22.

Članak 17.

Ove Odredbe stupaju na snagu kad ih odobri dijecezanski biskup.

Ustanova za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika može financijski pomoći izgradnju novih te obnovu postojećih crkvenih objekata koji nisu upisani u Registar zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske. Članak 18. Kad crkvena pravna osoba dobije pisano odobrenje dijecezanskog biskupa za planiranu izgradnju ili obnovu, može od Ustanove za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika zamoliti financijsku pomoć. Molbu dostavlja do 15. prosinca tekuće godine

606

za sljedeću građansku godinu. Uz molbu, upravitelj treba dostaviti kopiju odobrenog idejnog rješenja, predračun odobrenih radova te predviđenu financijsku konstrukciju.

-------------------------Br. 1000/2012. Ovime odobravam gornje Odredbe o gradnji i obnovi crkvenih objekata u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji te određujem da one stupe na snagu 15. kolovoza 2012. Đakovo, 6. srpnja 2012. dr. Drago Tukara, kanonik  Marin Srakić, kancelar nadbiskup i metropolit đakovačko-osječki 7-8/2012.


Posebni pastoralni naglasci u Godini vjere u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji (Okružnica, br. 1020/2012.-ad, Đakovo, 20. srpnja 2012.) Svim župnicima i rektorima crkava, svim svećenicima, redovnicima, redovnicama, svim vjeroučiteljima i suradnicima u župnoj katehezi, svim vjernicima u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji I današnji čovjek može iznova osjetiti potrebu poput Samarijanke poći na zdenac da sluša Isusa, koji poziva vjerovati u Nj i crpiti s njegova izvora, iz kojeg teče voda živa (usp. Iv 4,14). Moramo s novom radošću u srcu uživati Božju riječ, koju je na vjerni način prenijela Crkva, i Kruh života, koji se daju kao potpora onima koji su njegovi učenici (usp. Iv 6, 51). Isusovo se učenje, naime, i danas razliježe s jednakom snagom. (Benedikt XVI., Vrata vjere, 3) Apostolskim pismom Vrata vjere papa Benedikt XVI. proglasio je Godinu vjere. Započet će 11. listopada 2012., na pedesetu obljetnicu otvorenja Drugoga vatikanskog koncila i dvadesetu obljetnicu objavljivanja Katekizma Katoličke Crkve. Završit će na svetkovinu Gospodina našega Isusa Krista, Kralja svega stvorenja, 24. studenoga 2013. Temeljni udžbenik Crkve u Godini vjere jest Katekizam Katoličke Crkve. Sve vas svećenike, članove ustanova posvećenoga života, vjeroučitelje, župne suradnike, sve vjernike i sve iskrene bogotražitelje pozivam da prostudirate Papino apostolsko pismo »Vrata vjere« i popratnu Notu Kongregacije za nauk vjere s pastoralnim smjernicama za Godinu vjere. Na temelju dvaju navedenih dokumenata, ovom okružnicom donosimo pastoralne smjernice i program za Godinu vjere u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji. Sve pozivamo da smjernice navedenih dokumenata sveopće Crkve i ove okružnice ugradite u redoviti pastoralni plan i program svoje župne zajednice, dekanata, vjerničkog društva te u sve formativne, pastoralno-katehetske i evangelizacijske sadržaje. S tim u vezi donosimo sljedeće: 1. Najava početka Godine vjere na Katehetsku nedjelju. Neka se u svim župama Đakovačkoosječke nadbiskupije obilježi Katehetska nedjelja (predviđena za 16. rujna 2012.). Tom prigodom vjernicima valja u homiliji progovoriti, među 7-8/2012.

ostalim, i o važnosti (uz nedjeljnu euharistiju) redovite župne kateheze te školskoga vjeronauka. Školski vjeronauk i župna kateheza osobitu važnost dobivaju u svjetlu Godine vjere, o čemu su progovorili i biskupi HBK u svojoj poruci od 21. lipnja 2012., pod naslovom S novom radošću u srcu uživati Božju riječ (Vjesnik DJOS 140 /2012./ 6, str. 447). 2. Otvorenje Godine vjere na nadbiskupijskoj i župnoj razini (13. i 14. listopada 2012.). Papa Benedikt XVI. će Godinu vjere otvoriti 11. listopada 2012. svečanim euharistijskim slavljem u Rimu, u zajedništvu s biskupima okupljenima na Biskupskoj sinodi, s predsjednicima biskupskih konferencija iz čitavoga svijeta te s drugim okupljenim vjernicima. Na nadbiskupijskoj razini Godina vjere započet će u subotu 13. listopada, dopodne, u Đakovu, a na župnoj razini 14. listopada u svim župnim zajednicama naše Nadbiskupije. 3. Moto Godine vjere i molitve u Godini vjere. Godinu vjere slavit ćemo pod motom Druge biskupijske sinode Ti si Krist, za nas i za sve ljude! ponavljajući uz taj usklik vjere i molitveni zaziv: Učvrsti nam vjeru i ljubavi plam! Želimo da svi naši vjernici (a posebno vjeroučenici srednjoškolskog uzrasta i viših razreda osnovne škole) tijekom Godine vjere barem napamet nauče Apostolsko vjerovanje i osnovne kršćanske molitve. 4. Produbljenje osobne vjere svećenika, vjeroučitelja, kateheta i Bogu posvećenih osoba te promicanje njihova navjestiteljskog poslanja i službe. Tijekom Godine vjere valja putem različitih oblika redovite teološko-katehetske i duhovne formacije posebnu pozornost posvećivati prezbiteru, vjeroučitelju, kateheti i Bogu posvećenoj osobi, kao vjerniku čijom se vjerom hrani i Božji narod, te njihovu evangelizacijsko-navjestiteljskom i katehetskom djelovanju. 5. Katekizam Katoličke Crkve – udžbenik Đakovačko-osječke nadbiskupije za Godinu vjere. Udžbenikom Crkve u Godini vjere treba postati Katekizam Katoličke Crkve (KKC). U čitavoj Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji to će se ostvarivati sustavnim čitanjem dijelova KKC, prije ili poslije sv. mise. Sadržaj će biti prilagođen liturgijskoj godini, a čitat će se isti brojevi u svim župama,

607


prema rasporedu koji pripravlja skupina suradnika BPC-a. Načelno, nisu predviđene tematske homilije, osim kad takva mogućnost bude izričito naznačena. a. Za sve nedjelje, svetkovine i blagdane tijekom Godine vjere bit će izabrani brojevi koji u sažetom obliku tumače članke Simbola vjere, Božje zapovijedi, sakramente i druge kršćanske sadržaje. b. Svakoga dana u tjednu svakodnevno će se čitati brojevi KKC koji dodatno produbljuju te opširnije tumače isti članak ili sadržaj vjere. c. Obiteljsko i osobno čitanje KKC. Osim zajedničkog čitanja u crkvi, toplo se preporučuje obiteljsko ili barem osobno čitanje KKC. d. Tumačenje članaka KKC kroz župnu katehezu. Već je ranije određeno da u svakoj župi treba postojati neki oblik tjedne katehetske ponude za odrasle vjernike. Poželjno je da ti katehetski susreti budu trenutak dodatnog tumačenja i produbljivanja onih brojeva KKC koji se čitaju dotičnog tjedna. Ista mogućnost dodatnog produbljenja članaka KKC i tumačenja otajstava vjere ostvariva je i putem svih drugih pastoralno-katehetskih susreta u župi. e. U jakim liturgijskim vremenima čitanje KKC dobit će još istaknutiju važnost. Za

mise zornice tijekom adventa, za korizmene dane i uskrsno vrijeme, te za neke blagdane, bit će pomno izabrani brojevi KKC, koji će činiti jednu cjelinu s liturgijskim čitanjima i razdobljem liturgijske godine. 6. Nacionalno hodočašće Petrovoj Stolici u Rim (4.-9. studenoga 2012.). Hodočašće je već ranije najavljeno. Ono je hodočašće zahvale za prošlogodišnji apostolski pohod pape Benedikta XVI. našoj domovini povodom Prvog nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji. No, ono je i naše nacionalno hodočašće Petrovoj Stolici u Godini vjere, kako bismo kao narod i Crkva ispovjedili i učvrstili svoju vjeru na »apostolskim pragovima«, u zajedništvu s Petrom naših dana. 7. Znanstveni skupovi u Godini vjere. U organizaciji Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu održat će se 11.-13. rujna 2012. redoviti godišnji Teološko-pastoralni seminar za svećenike, pod naslovom: Aktualnost pastoralne konstitucije »Gaudium et spes«. Fakultet organizira 25.-26. listopada 2012. i znanstveni simpozij naslovljen Vjera pred izazovima današnjeg agnosticizma i vjerskog indiferentizma. Gospodin bio sa svima Vama! dr. Drago Tukara, kanonik  Marin Srakić, kancelar nadbiskup i metropolit đakovačko-osječki

Ispit iz sakramentalne jurisdikcije (Okružnica, br. 992/2012., Đakovo, 13. srpnja 2012.)

Ispit iz sakramentalne jurisdikcije održat će u

Đakovu u četvrtak, 13. rujna 2012., u Nadbiskupskom domu, u Dvorani za sastanke na prvom katu, s početkom u 15 sati. Dužni su doći ovi kandidati: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9.

608

Anđić Davorin Blaževac Ivan Božić Josip Bubalo Dejan Dort Ladislav Glavica Matej Grigić Željko Jugović Robert Kirhofer Robert

10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18.

Lulić Vjekoslav Mađarac Branimir Mađarević Mihael Mešanović Vedran Semialjac Josip Stanić Damir Šunjara Jakob Tušek Ivica Živić Ivan.

Mladomisnici: 1. Josip Kešinović 2. Josip Levaković 3. Drago Marković

4. Josip Matas 5. Davor Tomić 6. Mario Lešić.

Stariji kandidati trebaju za upis produljenja jurisdikcije ponijeti dekrete (s dva lista) što su ih dobili kod prvog polaganja ispita iz jurisdikcije. Pozdrav u Gospodinu! dr. Drago Tukara, kancelar

Marin Srakić, nadbiskup

7-8/2012.


Premještaji i službe svećenika i redovnika u 2012. Župnici i župni upravitelji Vlč. Josip Matanović, danom 17. kolovoza 2012., razriješen je službe župnika župe Bezgrešnog začeća BDM u Valpovu (br. 963/2012.) i danom 18. kolovoza 2012. imenovan župnikom župe Svetog Vendelina opata u Jarmini (br. 964/2012.). Vlč. Zvonko Mrak, danom 17. kolovoza 2012., razriješen je službe župnika župe Dobrog Pastira u Đakovu (br. 969/2012.) i danom 18. kolovoza 2012. imenovan župnikom župe Bezgrešnog začeća BDM u Valpovu (br. 968/2012.). Vlč. Josip Ivešić, danom 17. kolovoza 2012., razriješen je službe župnika župe Svetog Luke evanđelista u Josipovcu (br. 971/2012.) i privremenog upravitelja župe Svetog Josipa, zaručnika BDM, u Josipovcu (br. 994/2012.) i danom 18. kolovoza 2012. imenovan župnikom župe Dobrog Pastira u Đakovu (br. 970/2012.). Vlč. Josip Blumenšajn, danom 17. kolovoza 2012., razriješen je službe župnika župe Svetog Lovre, đakona i mučenika, u Baranjskom Petrovom Selu (br. 973/2012.) i upravitelja župe Rođenja BDM u Torjancima (br. 974/2012.) i danom 18. kolovoza 2012. imenovan župnikom župe Svetog Luke evanđelista u Josipovcu (br. 972/2012.). Vlč. Frok Zefiq, danom 17. kolovoza 2012., razriješen je službe župnika župe Svetog Josipa, zaručnika BDM, u Vuki (br. 979/2012.) i danom 18. kolovoza 2012. imenovan župnikom župe Svetog Josipa, zaručnika BDM, u Josipovcu (br. 978/2012.). Vlč. mr. sc. Mato Mićan, danom 17. kolovoza 2012., razriješen je službe duhovnog suradnika u samostanu Milosrdnih sestara svetog Križa u Đakovu (br. 991/2012.) i danom 18. kolovoza 2012. imenovan župnikom župe Svetog Josipa, zaručnika BDM, u Vuki (br. 981/2012.). Vlč. Ivica Rebić, danom 17. kolovoza 2012., razriješen je službe župnika župe Rođenja BDM u Višnjevcu (br. 993/2012.). Vlč. Filip Perković, danom 17. kolovoza 2012., razriješen je službe župnika župe Preslavnog Imena Marijina u Svilaju (br. 906/2012.) i danom 18. kolovoza 2012. imenovan župnikom župe Rođenja BDM u Višnjevcu (br. 907/2012.).  Vlč. dr. sc. Davor Vuković, danom 18. kolovoza 2012., imenovan je župnikom župe Snježne Gospe u Selcima Đakovačkim (br. 995/2012.). Vlč. Robert Kirhofer, danom 17. kolovoza 2012., razriješen je službe župnog vikara župe Svetog Josipa radnika u Osijeku (br. 977/2012.) i danom 18. kolovoza 2012. imenovan župnikom župe Svetog 7-8/2012.

Lovre, đakona i mučenika, u Baranjskom Petrovom Selu (br. 975/2012.) i upraviteljem župe Rođenja BDM u Torjancima (br. 976/2012.). Vlč. Branimir Mađarac, danom 17. kolovoza 2012., razriješen je službe župnog vikara župe Svetih Petra i Pavla apostola u Osijeku (br. 982/2012.) i danom 18. kolovoza 2012. imenovan župnikom župe Svetog Jakova apostola u Gorjanima (br. 983/2012.). Vlč. Dejan Bubalo, danom 17. kolovoza 2012., razriješen je službe župnog vikara župe Dobroga Pastira u Đakovu (br. 987/2012.) i danom 18. kolovoza 2012. imenovan župnikom župe Presvetog Trojstva u Tordincima (br. 988/2012.). Vlč. Jakob Šunjara, danom 17. kolovoza 2012., razriješen je službe župnog vikara župe Gospe Brze Pomoći u Slavonskom Brodu (br. 904/2012.) i danom 18. kolovoza 2012. imenovan župnikom župe Preslavnog Imena Marijina u Svilaju (br. 905/2012.).

Župni vikari Vlč. Ivica Tušek, danom 17. kolovoza 2012., razriješen je službe župnog vikara župe Svih svetih u Đakovu (br. 896/2012.) i danom 18. kolovoza 2012. imenovan župnim vikarom župe Gospe Brze Pomoći u Slavonskom Brodu (br. 897/2012.). Vlč. Josip Kešinović, mladomisnik, danom 18. kolovoza 2012., imenovan je župnim vikarom župe Svetog Nikole biskupa u Sikirevcima (br. 895/2012.). Vlč. Josip Levaković, mladomisnik, danom 18. kolovoza 2012., imenovan je župnim vikarom župe Svih svetih u Đakovu (br. 899/2012.). Vlč. Drago Marković, mladomisnik, danom 18. kolovoza 2012., imenovan je župnim vikarom župe Svetih Petra i Pavla apostola u Osijeku (br. 900/2012.). Vlč. Josip Matas, mladomisnik, danom 18. kolovoza 2012., imenovan je župnim vikarom župe Svetih Ćirila i Metoda, slavenskih apostola, u Osijeku (br. 901/2012.). Vlč. Davor Tomić, mladomisnik, danom 18. kolovoza 2012., imenovan je župnim vikarom župe Svetog Josipa radnika u Osijeku (br. 902/2012.). Vlč. Vjekoslav Lulić, danom 17. kolovoza 2012., razriješen je službe župnog vikara župe Svetih Ćirila i Metoda, slavenskih apostola, u Osijeku (br. 962/2012.) i danom 18. kolovoza 2012. pastoralno djelovanje nastavlja u Srijemskoj biskupiji (br. 903/2012.).

609


Fra Marko Neretljak, TOR, danom 18. kolovoza 2012., imenovan je župnim vikarom župe Svetog Josipa radnika u Belišću (br. 956/2012.).

Ostale službe i umirovljenja Vlč. Vinko Brezovar, danom 17. kolovoza 2012., razriješen je službe župnika župe Snježne Gospe u Đakovačkim Selcima (br. 927/2012.) i danom 18. kolovoza 2012. umirovljen (br. 928/2012.). Stanovat će u Svećeničkom domu u Đakovu. Vlč. Marko Bubalo, danom 17. kolovoza 2012., razriješen je službe župnika župe Presvetog Trojstva u Tordincima (br. 929/2012.) i danom 18. ko-

lovoza 2012. umirovljen (br. 930/2012.). Stanovat će u Župnoj kući župe Svetih Ćirila i Metoda u Vinkovcima. Vlč. Đuro Ćuraj, danom 17. kolovoza 2012., razriješen je službe župnika župe Svetog Jakova apostola u Gorjanima (br. 936/2012.) i danom 18. kolovoza 2012. umirovljen (br. 937/2012.). Stanovat će na adresi Franje Kuhača 14 u Đakovu. Vlč. Antun Dević, danom 17. kolovoza 2012., razriješen je službe župnika župe Svetog Vendelina opata u Jarmini (br. 910/2012.) i danom 18. kolovoza 2012. umirovljen (br. 926/2012.). Stanovat će u Svećeničkom domu u Đakovu. Tiskovni ured

XIV. sjednica biskupa Đakovačko-osječke crkvene pokrajine U prostorima Svećeničkog kluba Nadbiskup-

skog doma u Đakovu 6. srpnja održana je XIV. sjednica biskupa Đakovačko-osječke crkvene pokrajine pod predsjedanjem đakovačko-osječkog nadbiskupa i metropolita, mons. dr. Marina Srakića. Nazočio je srijemski biskup, mons. dr. Đuro Gašparović, požeški biskup mons. dr. Antun Škvorčević i pomoćni đakovačko-osječki biskup mons. dr. Đuro Hranić. Prisustvovao je i kancelar Srijemske biskupije vlč. Marko Loš, kancelar Đakovačko-osječke nadbiskupije dr. sc. Drago Tukara te kancelar Požeške biskupije vlč. Goran Lukić. Nadbiskup Srakić istaknuo je da je 6. srpnja dan njegova odreknuća na pastoralnu upravu Đakovačko-osječkom nadbiskupijom jer navršava kanonsku dob od 75 godina, pa je po Zakoniku kanonskog prava dužan svoju službu staviti na raspolaganje Svetom Ocu. Podsjetio je da se na ovaj dan obilježava 9. obljetnica smrti đakovačkog i srijemskog biskupa mons. dr. Ćirila Kosa. Tijekom sjednice razložena je tema osnivanja Međubiskupijskog suda prvog stupnja u Đakovu. Sjednici je nazočio i dr. sc. Nikola Škalabrin, sudski vikar đakovačkog Ureda crkvenog sudišta. Dr. sc. Škalabrin istaknuo je kako će osnivanje Međubiskupijskog suda u Đakovu omogućiti jednostavniji, bliži i brži kontakt sa strankama koje se obraćaju sudu te će imati svoj udio i u pastoralnom djelovanju na području Metropolije. Naglašeno je kako već postoji kadar za djelovanje buduće institucije Međubiskupijskog sudišta, čijim bi osnivanjem u centru Metropolije na snazi dobila i sama đakovačko-osječka crkvena pokra-

610

jina. Razložen je i proces osnivanja sudišta koji su biskupi podržali te dopustili početak procedure osnivanja. Promišljalo se i o pastoralnom programu u Godini vjere, koja će na razini opće Crkve biti proglašena 11. listopada. Mons. Gašparović istaknuo je kako je u Srijemskoj biskupiji već proglašena Godina svećeničkih zvanja te će se program te Godine uklopiti u program Godine vjere. Godina vjere u Požeškoj biskupiji bit će otvorena 14. listopada, na dan kada ta biskupija slavi 15. obljetnicu svoga osnivanja, a uoči svetkovine njihove zaštitnice sv. Terezije Avilske. Mons. Hranić izložio je program otvorenja Godine vjere u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, koji će se održati od 11. do 14. listopada. Na tragu dokumenta Porta fidei, biskupi su naglasili potrebu proučavanja Katekizma Katoličke Crkve u Godini vjere te promišljali na koji način Katekizam učiniti dostupnim svakoj obitelji. Razmišljalo se o načinu prenošenja sadržaja Katekizma određenim skupinama vjernika koji bi bili prvi animatori u Godini vjere. Naglasak je stavljen i na hodočašća kao izvrsnu prigodu za prenošenje vjere. Biskupi su upozorili da se tijekom Godine vjere pozornost obrati na liturgijska slavlja te promisli o uređenju liturgijskih prostora, liturgijskom ruhu, posuđu, kao i ostalim predmetima u liturgiji. Također, istaknuto je da treba promišljati i unaprijediti kulturu propovijedanja u cijeloj Metropoliji. Jedna od tema sjednice bilo je usklađivanje taksovnika pastoralnih usluga na području Đakovačko-osječke crkvene pokrajine; kao i potreba osmišljavanja načina pomoći crkvenim udrugama. Martina Kuveždanin

7-8/2012.


Sjednica povjerenika i voditelja ureda Pastoralnog centra Posljednja sjednica koordinacije voditelja Ureda i

povjerenika Pastoralnog centra Đakovačko-osječke nadbiskupije u ovoj pastoralnoj godini održana je u ponedjeljak, 18. lipnja u Svećeničkom klubu Nadbiskupskog doma u Đakovu. Glavna tema bili su prijedlozi pastoralnih inicijativa za Godinu vjere, a izložio ih je pomoćni biskup đakovačko-osječki, mons. Đuro Hranić, koji je i vodio sjednicu zbog opravdane odsutnosti koordinatora Pastoralnog centra, dr. Stanislava Šote. Otvorenje Godine vjere u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji trebalo bi biti što bliže datumu otvorenja na razini sveopće Crkve, a obuhvatiti i župnu i nadbiskupijsku razinu, istaknuli su povjerenici. Stoga je predloženo da se prigodan program otvorenja održi od 11. do 14. listopada. Tijekom otvorenja, ali i cijele Godine vjere, u život Crkve nastojat će se uključiti ljudi iz svijeta politike, gospodarstva i prosvjete, a program će biti dostavljen i medijima, pa se očekuje i njihova potpora. Dio programa Godine vjere je i Nacionalno hodočašće u Rim, koje je u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji načelno već dogovoreno, rečeno je na sjednici, a osim karaktera zahvalnog hodočašća, ono će biti i hodočašće Petrovoj Stolici, kako je to naglasila Kongregacija za nauk vjere u svojoj prigodnoj noti. Katekizam Katoličke Crkve temeljni je udžbenik i sredstvo nove evangelizacije, a u Godini vjere predloženo je njegovo čitanje prije nedjeljnih misa te korištenje njegova sadržaja u katehezama za odrasle vjernike. Sadržaj Katekizma promicat će se i kroz redovite

oblike rada na župama te permanentno obrazovanje svećenika. Povjerenici su predložili da se na temelju liturgijskih čitanja izdvoje i promiču doktrinalne teme Katekizma, a i homiletska građa, koja redovito izlazi u Vjesniku Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, bit će prilagođena Godini vjere i temama Katekizma. Nota Kongregacije naglašava Godinu vjere kao prigodu da svi vjernici s većom vjerom i češće pristupaju sakramentu pokore. Povjerenici su stoga zaključili kako bi bilo dobro ponovno definirati pojam pokorničkih slavlja na razini Đakovačko-osječke nadbiskupije te Ordinarijatu predložiti novi obrazac za pokornička slavlja koji bi se koristio tijekom Godine vjere. Neke od ideja bile su i da se u župama ponovno uvede praksa pučkih misija, sa suvremenim metodama pristupa i evangelizacijskim temama Katekizma Katoličke Crkve. No, za sve je potrebno okupiti tim svećenika koji će se angažirati kako bi projekti Godine vjere bili uspješno ostvareni, rečeno je u zaključku rasprave koordinacijske sjednice. Godina vjere bit će zaključena nedjeljom Krista Kralja, 24. studenoga 2013. godine, javnim i svečanim ispovijedanjem vjere. Na dnevnom redu rada bio je i Kalendar susreta sljedeće pastoralne godine. Prisutni povjerenici dobili su radnu verziju Kalendara te će svoje primjedbe i prijedloge dostaviti Pastoralnom centru. Josipa Hrehorović

Sastanak povjerenika za obiteljski pastoral Redoviti sastanak (nad)biskupijskih povjereni-

ka za pastoral braka i obitelji održan je 2. srpnja u zgradi Hrvatske biskupske konferencije u Zagrebu, na poziv Ureda HBK za život i obitelj. Sastanku je predsjedao krčki biskup Valter Župan, predsjednik Vijeća HBK za život i obitelj. Pozivu su se odazvali povjerenici iz 14 od 17 hrvatskih (nad) biskupija, a pridružio im se i don Dejan Turza iz Kotorske biskupije. Nakon molitve i pozdrava biskupa Župana, dr. Petar-Krešimir Hodžić, voditelj Ureda HBK za život i obitelj, iznio je izvješće o sudjelovanju (nad)biskupijskih predstavnika na Međunarodnom teološko-pastoralnom kongresu »Obitelj: rad i slavlje«, Dječjem kongresu i događanjima u sklopu VII. svjetskog susreta obitelji održanom u Milanu od 30. svibnja do 3. lipnja. U koordinaciji Ureda HBK za život i obitelj sudjelovalo je ukupno 59 hrvatskih predstavnika.

7-8/2012.

Središnja točka sastanka odnosila se na tijek događanja, trenutačno stanje i mogućnosti djelovanja glede najava promjena zakona koji se tiču života, braka i obitelji. Dr. Hodžić predstavio je seriju preklopnica - plod suradnje Ureda HBK za život i obitelj i nakladničke kuće Verbum iz Splita - među kojima je osobito istaknuo onu koja nosi naslov »Neplodnost i reproduktivne tehnologije. Vodič za katolike«. Naglasak je stavljen i na konkretne akcije u cilju financijske potpore Centru za skrb o plodnosti, odnosno edukaciji novih FertilityCare stručnjakinja i NaPro liječnika u rujnu ove godine u Poljskoj. Susret je zaključen podjelom primjeraka knjižice »Prihvatiti križ neplodnosti«, objavljene ovih dana u nakladi izdavačke kuće Nonnatus i Hrvatskog saveza za život CRO-VITA, kako bi se putem župa moglo konkretnije pomoći bračnim parovima koji pate zbog neplodnosti. IKA

611


Susret djelatnika obiteljskih savjetovališta Na inicijativu Vijeća i Ureda HBK za život i obi-

telj i Hrvatskog caritasa, susret djelatnika hrvatskih obiteljskih savjetovališta u Zadru u utorak 26. lipnja poticaj je da se učini inicijalni korak u daljnjem usmjerenju - da se unaprijedi njihov rad i umreže na nacionalnoj razini. Umrežavanje i potreba definiranja statusa i kriterija koji bi olakšali rad temeljni je zaključak susreta, kako bi se na potrebe znalo odgovoriti na pravi i sustavan način. Za realizaciju te nove etape u radu OS-a formirana je radna skupina koju čine voditelji obiteljskih savjetovališta iz četiri metropolije i Zadarske nadbiskupije te dr. Petar Krešimir Hodžić, voditelj Ureda HBK za život i obitelj i mons. Fabijan Svalina, ravnatelj Hrvatskog Caritasa. Oni će sastaviti tekst u kojem će predstaviti rad savjetovališta i prijedloge umrežavanja, kao pripremu biskupima da mogu donijeti konkretne odluke. Materijal će se dostaviti Vijeću HBK za život i obitelj, a njegov predsjednik, krčki biskup Valter Župan, Tajništvu će HBK predložiti da se problematika OS-a, kao zasebna tema, čim prije razmotri na zasjedanju HBK. Da bi OS na biskupijskoj razini mogla napredovati, osobito u stručnom dijelu, moraju se umrežiti. Inače nije moguće organizirati potrebno za rad: edukacije, stručne skupove, projekte, usavršavanje, supervizije, intervizije – da savjetodavci međusobno dijele slučajeve i rješenja; da su definirani profili, tko je savjetodavac, i tko to može postati, duhovna sastavnica. Svi smo došli do svijesti kako je potrebno da se umrežimo na nacionalnoj razini, da budemo organizirani, poručili su sudionici. Nije zanemariv i novčani aspekt tog čina: mogućnost prijava na natječaje za financiranje programa, jer financiranje se smanjilo, a potrebe se povećale. Kojim god putem krenemo, dolazimo do toga da je potrebno umrežiti se da bismo mogli bilo što raditi, rekao je Mladen Klanac, voditelj OS-a u Zadru. Istaknuo je potrebu i udruživanja sa savjetovalištima u inozemstvu. »Nismo izolirana, autistična Hrvatska, u svom svijetu. Naša Crkva je uvijek bila otvorena. I savjetovališta su upućena jedna na druge jer su obiteljske problematike slične, pa je potreba da se i mi umrežavamo, susrećemo i njihova iskustva prenosimo. Bez nacionalne organiziranosti svako će savjetovalište učiniti nešto, ali to neće biti dostatno«, rekao je Klanac. Na zasjedanjima HBK posljednjih se godina nije raspravljalo o specijaliziranoj temi OS-a, rekao je zamjenik generalnog tajnika HBK, mons. Fabijan Svalina. Zamolio je sudionike susreta da stoga za hrvatske biskupe prirede detaljno izvješće o tome što sve rade obiteljska savjetovališta, da biskupi to konkretno čuju i znaju. Dosad se govorilo fragmentarno. »Došlo je i sazrelo vrijeme da se o tome raspravlja na konkretan način pa će Vijeće za obitelj predložiti tu temu, da bi-

612

skupi u skorije vrijeme o njoj rasprave. Iznenađujuće je koliko projekata postoji, koliko ljudi rade i koliko čine za dobro čovjeka i naših obitelji. Ako se uspije spasiti jedna obitelj, učinjena je velika stvar. Na svemu što čine naši savjetodavci na razini naših biskupija, veliko hvala«, rekao je mons. Svalina. »Supervizija obuhvaća dva elementa: prvi se tiče poteškoća i neuspjeha s kojima se savjetodavac suočava u svom radu na slučajevima, a drugi je konkretnog rada. I mi u savjetovalištu imamo potrebu uzajamno se savjetovati kako pomagati ljudima«, rekao je Klanac, istaknuvši značaj timskog rada. U Hrvatskoj je samo u Zagrebu i Zadru zaposlen tim savjetodavaca, a u ostalim je savjetovalištima tek jedan zaposlenik. HC je do 2010. g. organizirao povremene supervizije, a sustavno stručno usavršavanje završeno je 2004. g. Tada je promovirano 25 savjetodavaca, osigurano je sufinanciranje plaća za savjetodavce, a HC je koordinirao provedbu projekta i obveze prema donatorima i biskupijama. Mons. Svalina je podsjetio da je Zadranin Mario Bebić, djelatnik Caritasa, 1998. g. na inicijativu biskupija u kojima su bila obiteljska savjetovališta (Zagreb, Rijeka, Zadar, Šibenik, Split, Dubrovnik) konzultirao talijanski i njemački model edukacije OS-a, donatore Renovabis i biskupiju Rottenburg-Stuttgart te pokrenuo inicijativu za financiranje i uhodavanje rada OS-a u svim hrvatskim biskupijama i u tri biskupije u BiH. Vrijednost tadašnjeg projekta iznosila je 570.000 njemačkih maraka. Edukaciju, u trajanju od 18 mjeseci činilo je 140 sati teorijskog rada, 80 sati rada na osobnoj izgradnji savjetodavca i 80 sati supervizije. U teorijskom dijelu edukacije obuhvaćeno je područje teologije braka i obitelji, psihologije, psihijatrije, psihoterapije, prava, pedagogije i sociologije. Postoje dva konteksta umrežavanja. Jedan je unutarcrkveni, koji ima svoj direktorij, a postoji i društvena razina umrežavanja, u smislu stručnog društva, koje može biti građansko-crkveno. »Savjetovalište je crkvena ustanova, ali ima i društveni efekt. Crkva sa svojim pastirima treba bdjeti nad ispravnošću rada i svime što se događa u savjetovalištu, kao što to čini u drugim područjima. Ona u tome smislu nisu izuzetak, njihovi zaposlenici su u službi Crkve i čovjeka«, rekao je Klanac, istaknuvši da je sagorijevanje u tom poslu veliko (slušanje ljudskih problema šest sati dnevno). To je stručno tijelo pomoć bračnim parovima, obiteljima, pojedincima u krizi i zahtijeva stručnu i ljudsku educiranost, izgrađenost, kršćansku zrelost i svjedočku dimenziju. To je kompleksna služba, jer su kompleksni i problemi. »Kad se u župi nađu dva bračna para koja će osjetiti želju pomoći onima koji su u krizi, može se razvijati bazna mreža iz koje će se ići dalje. Ključno je povezati raznoliko djelovanje, a baza je u župi«, rekao je dr. Hodžić. IKA 7-8/2012.


Deset godina djelovanja Povjerenstva za pastoral osoba s invaliditetom i njihovih obitelji Povjerenstvo za pastoral osoba s invaliditetom i

U vremenu nakon prvog seminara za animatore od ožujka do svibnja 2003. uslijedili su prvi regionalni susreti animatora i suradnika i to Osječke, Valpovačko-miholjačke, Đakovačke, Županjske, Vinkovačke i Slavonskobrodske regije. U većini regija susreti su do sada održani osam puta, a okupili su od 200 do 600 sudionika, a u svim regijama ukupno je sudjelovalo oko 1500 osoba. Osim na regionalnoj razini, Povjerenstvo je često razmišljalo o angažmanu na župnoj razini. Jedan dio animatora uključen je u župni pastoral preko pokreta »Vjera i svjetlo« ili nekih drugih udruga.

Od ukupno 12 održanih nadbiskupijskih susreta osoba s invaliditetom i njihovih obitelji, jedanaest susreta organiziralo je ovo Povjerenstvo. Susreti su održani u Donjem Miholjcu, Belom Manastiru, Osijeku, Valpovu, Nuštru i Vukovaru, a po dva puta u Đakovu, Slavonskom Brodu i Županji. Susreti su okupljali preko 1000 sudionika. Na ovaj način Povjerenstvo nastoji senzibilizirati župne zajednice za potrebe svih koji trpe od neke vrste trajnog oštećenja. Na susretima se nastoje osluhnuti poteškoće i radosti s kojima živi ova populacija i njihove obitelji te im pružiti nekakav oblik duhovne pomoći. Redovito prisustvuju i predstavnici gradskih vlasti mjesta gdje se susret održava, te se i njih nastoji potaknuti na ozbiljnije promišljanje o integraciji osoba s invaliditetom u društvo.

Održane su i 72 sjednice u punom sastavu te nekolicina drugih sastanaka u realizaciji pojedinih inicijativa ili biskupijskih susreta na kojima su sudjelovali samo neki članovi Povjerenstva u suradnji s drugim osobama. Na svojim zasjedanjima članovi Povjerenstva osmišljavali su, dogovarali i pripremali navedene susrete.

njihovih obitelji Đakovačko-osječke nadbiskupije 21. lipnja obilježilo je deset godina od svoje prve osnivačke sjednice, održane 21. lipnja 2002. godine. Pomoćni biskup tada Đakovačke i Srijemske biskupije, mons. Đuro Hranić, toga je dana po prvi puta okupio predstavnike crkvenih i društvenih organizacija koje skrbe za osobe s invaliditetom, što je bio začetak djelovanja ovoga Povjerenstva, koje vodi povjerenik, vlč. Alojz Kovaček, vojni kapelan te tajnica Tonka Odobašić.

Dugu tradiciju imaju nadbiskupijski susreti slijepih i slabovidnih osoba. Održavaju se redovito od 1975. godine, a Povjerenstvo za pastoral osoba s invaliditetom i njihovih obitelji organizaciju je preuzelo 2008. godine, nakon smrti začetnika ovih susreta, mons. Ivana Šeše. Na susretima sudjeluje preko 200 osoba s oštećenjem vida, a odazivaju se i slijepi i slabovidni iz Pleternice u Požeškoj biskupiji, te iz Bosne i Hercegovine. Organizirano je 19 formativnih seminara za animatore i suradnike u svrhu stručnog i duhovno-teološkog osposobljavanja volontera koji već djeluju i budućih animatora u pastoralu osoba s invaliditetom. Seminari su se održavali dvaput godišnje, a na njima je prisustvovalo od 60 do 100 animatora. Temeljna formacija završila je u prvih deset seminara nakon čega je uslijedila permanentna izobrazba. Na seminare su bili pozvani i vjeroučitelj te djelatnici drugih društvenih institucija, a sudjelovanje im je priznato kao permanentno stručno usavršavanje. 7-8/2012.

Na inicijativu Povjerenstva, biskup Marin Srakić poslao je u srpnju 2004. godine svim župnim uredima na teritoriju tadašnje biskupije zamolbu za izgradnju pristupa za invalide u crkvenim prostorima, poručujući, između ostalog, svećenicima: »Osobama s invaliditetom samo na taj način možemo pokazati da i one imaju svoje mjesto u Crkvi te da su dio naših crkvenih zajednica.« Pri dolasku pape Ivana Pavla II. u Osijek 2003. godine Povjerenstvo je organiziralo odlazak osoba s invaliditetom na misno slavlje kojemu je Papa predsjedao, a u veljači 2004. godine organizirana su dva dobrotvorna koncerta Doris Dragović. Na inicijativu roditelja koji su se žalili na neadekvatnu zakonsku regulativu koja bi trebala štititi interese njihove djece, Povjerenstvo je pristupilo izradi prijedloga za poboljšanje statusa osoba s invaliditetom, a prijedlozi su u srpnju 2004. uručeni Nini Žganecu, bivšem pomoćniku ministra socijalne skrbi. Od 2009. godine u Osijeku osobe s oštećenjem sluha mogu jednom mjesečno slaviti misu prevođenu na znakovni jezik. Buduće aktivnosti Povjerenstva za pastoral osoba s invaliditetom moguće je pratiti na njihovim webstranicama www.poi-djos.hr, nadbiskupijskim webstranicama i u Vjesniku Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije. T. Odobašić/M. Kuveždanin

613


Romska odgojna zajednica U organizaciji Hrvatske biskupske konferencije –

Odbora za pastoral Roma, u Učeničkom će se domu Marije Jambrišak u Zagrebu od 2. do 9. srpnja održati Romska odgojna zajednica. Riječ je o specifičnom obliku odgojne, vjerske i obrazovne djelatnosti organizirane za djecu Rome u Hrvatskoj. Cilj je Romske odgojne zajednice: interkulturalni odgoj i obrazovanje, uz uvažavanje kulturne posebnosti Roma u pastoralnom djelovanju, u funkciji očuvanja nacionalnog identiteta Roma u Hrvatskoj. Zadaci su Romske odgojne zajednice: omogućavanje romskoj djeci snalaženja u odnosu s drugim ljudima, doživljaj i prožimanje vlastitih i drugačijih kulturalnih obilježja; interkulturalni odgoj i obrazovanje, upoznavanje povijesti, tradicijskih i umjetničkih postignuća romskog naroda, te povezanosti različitih kultura; upoznavanje i otkrivanje vjere kroz zajednički život, poštujući vjersku tradiciju Roma, romski jezik i/ili dijalekt kojim govore; stvaralaštvo na romskom jeziku, te povezanost i međusobni utjecaj hrvatske i romske kulture; socijalizacija romske djece, obiteljski i zdravstveni odgoj. Romska odgojna zajednica organizira se kao nacionalni i vjerski oblik odgoja i obrazovanja, a polaznici su djeca Romi iz župa/škola, katoličke vjere, i to u dvije odgojno-obrazovne skupine: 4.-5. razred i 6.7. razred. Predavači i suradnici će biti Kristina Čačić, vjeroučiteljica, Jelena Čop, mr. Suzana Ivančić, Barbara Kušević, prof. pedagogije, doc. dr. Koraljka Posavec, dr. med. Lidija Srkoč-Majčica, pedijatrica i mr. Danijela Vrtiprah, a romski pomagači i animatori Sanela Balog, Melita Hrvatić, Dušan Ignac, Natalija Ignac, Lidija Petrović i Karla Tripalo. Voditeljica je programa s. Karolina Miljak, pedagoški voditelj i priprema programa dr. Neven Hrvatić, red. prof., ravnateljica mr. Suzana Ivančić. U Romskoj odgojnoj zajednici realiziraju se odgojno-obrazovne i vjerske

aktivnosti, slobodne aktivnosti, tematske aktivnosti te specifični sadržaji organiziranog boravka (romski jezik i kultura, povijest i tradicija Roma, vjeronauk, zdravstvena kultura i obiteljski odgoj). Također se organiziraju i slobodne aktivnosti u vidu skupina: glazbeno-folklorna, literarna i novinarska skupina te likovna. Bit će organizirana i Romska večer posvećena glazbi i poeziji Roma (specifičnosti romske glazbe u Hrvatskoj) te tematska radionica o Romima u Hrvatskoj, uz sudjelovanje saborskog zastupnika Veljka Kajtazija. Polaznici Romske odgojne zajednice pohodit će zagrebačku katedralu i crkvu Sv. Marka, te sudjelovati na misi, a posjetit će i Muzej grada Zagreba, Hrvatski školski muzej, Zvjezdarnicu Zagreb, Odsjek za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, SljemeMedvedgrad, Zoološki vrt, župu i Samostan sv. Terezije od Djeteta Isusa - Klanjateljica Krvi Kristove. Na kraju, uslijedit će prigodan program – završna večer tijekom koje će se predstaviti izvješće o radu i rezultatima Romske odgojne zajednice, a kulturno-zabavnim programom predstavit će se ostvareni rezultati slobodnih aktivnosti te će se dodijeliti prigodna priznanja. Na završnoj večeri, uz polaznike i predavače, sudjelovat će predstavnici Odbora za pastoral Roma mjesne (romske) zajednice, gosti i roditelji polaznika. Na to se nadovezuje i škola za roditelje, koja se u suradnji sa župama organizira prije i poslije Romske odgojne zajednice, sa željom da se roditelje sudionika potakne na aktivnije sudjelovanje. Neki od sadržaja škole za roditelje su »Od kulture i vjerovanja Roma do autentične vjere«, »Naša župa: mjesto vjere, susreta i dijaloga svih (Roma i ostalih župljana)«, »O obiteljskom odgoju i zdravstvenoj zaštiti djece«, »Obrazovanje i školovanje djece kao put integracije« i »Romska odgojna zajednica - Biti zajedno« (potreba, sadržaj i program)«. IKA

Duhovne vježbe kandidata za prezbiterat Neposredno prije svećeničkog ređenja, đakoni

Đakovačko-osječke nadbiskupije: Josip Kešinović, Josip Levaković, Josip Matas, Drago Marković, Davor Tomić i Mario Lešić, đakoni Požeške biskupije: Nikola Legac, Ivica Bošnjak, Josip Homjak, Tihomir Bilašić i Ivan Certić te đakon Srijemske biskupije Željko Štimac, boravili su od 14. do 19. lipnja na duhovnim vježbama u prostorijama Biskupskog ordinarijata Srijemske biskupije u

614

Petrovaradinu. Duhovne vježbe vodio je mr. Bože Radoš, duhovnik Bogoslovnog sjemeništa i profesor na KBF-u u Đakovu. Tijekom programa duhovne obnove đakoni su pješice hodočastili u svetište Gospe Snježne na Tekijama u Petrovaradinu te na taj način zahvalili Bogu, ali i molili za svoj budući svećenički put, na kojemu su za zagovornicu izabrali Blaženu Djevicu Mariju, majku svećenika. Tomislav Mađarević

7-8/2012.


Raspored hodočašća u marijanska svetišta 2012. ALJMAŠ  Dan sjećanja na progonstvo i povratak, srijeda,

1. kolovoza

NAPOMENE: Hodočašća se mogu obaviti i u druge dane. Molimo da se hodočasničke grupe najave. Informacije i prijave: Župni ured Aljmaš, tel/fax (031) 595–000; e-mail: zupni. ured.aljmas@os.t-com.hr

Ante Markić, upravitelj Svetišta

– misa na obali Dunava u 18 sati.  Svetkovina Uznesenja BDM – trodnevna pripra-

va 11., 12. i 13. kolovoza

– misa u 18 sati – nakon mise euharistijsko klanjanje s molitvama za ozdravljenje i oslobođenje – trodnevnicu vodi fra Zvjezdan Linić.  Uoči Velike Gospe, utorak, 14. kolovoza

– u 18 sati pobožnost Križnog puta na »Kalvariji" – u 19 sati sveta misa; predvodi fra Zvjezdan Linić – u 20 sati euharistijsko klanjanje s molitvama za ozdravljenje i oslobođenje – u 21 sat procesija sa svijećama do kapelice »Na Lipi«, prigodna marijanska pobožnost.  Velika Gospa, srijeda, 15. kolovoza

ŠUMANOVCI (KOD GUNJE)  Uočnica Velike Gospe, utorak, 14. kolovoza

– od 16 do 22 sata prilika za ispovijed – pola sata prije svake mise prigodne marijanske pobožnosti – u 17 sati sveta misa – u 18,15 pobožnost Križnog puta – u 19,30 svečana sveta misa; predsjeda pomoćni biskup, mons. Đuro Hranić – u 22 sata misa bdijenja.  Velika Gospa, srijeda, 15. kolovoza

– od 5,30 do 12 sati i od 16,30 do 17,30 prilika za ispovijed

– u 6 sati sveta misa; predvodi fra Zvjezdan Linić

– pola sata prije svake mise prigodne marijanske pobožnosti

– u 8 sati sveta misa

– u 6 sati misa

– svečana misa u 10 sati; predvodi nadbiskup i metropolit, mons. Marin Srakić

– u 7,30 misa

– u 12 sati misa za stradalnike Domovinskog rata; predvodi dr. sc. Stanislav Šota, povjerenik za pastoral branitelja

– u 10,30 svečana misa

– u 16,30 pobožnost Križnog puta na »Kalvariji«

– u 9 sati misa – u 17,30 misa i završetak velikogospojinskog proštenja s prigodnom pobožnošću.  Hodočašće vatrogasaca, subota, 1. rujna

– u 18 sati misa; na kraju mise blagoslov male djece; predvodi pomoćni biskup, mons. Đuro Hranić.

– od 10,00 – 10,30 sati okupljanje vatrogasaca

 Nedjelja nakon Velike Gospe, 19. kolovoza

– u 10,30 sati postrojavanje svih vatrogasaca

– u 10 i 18 sati misa za bolesnike; misu u 10 sati predvodi mons. Đuro Hranić, pomoćni biskup; misu u 18 sati predvodi vlč. Ivan Lenić, upravitelj svetišta u Slavonskom Brodu; nakon mise u 10 i u 18 sati blagoslov bolesnika, vozača i vozila.  Prva subota u rujnu, 1. rujna

– hodočašće grada Vukovara – sveta misa u 10 sati.

– u 11 sati svečana sveta misa – u 12 sati procesija svih vatrogasaca prema kapeli – u 12,45 sati pokazna vježba jednog od vatrogasnih društva – u 13,15 sati zajedničko druženje i izmjena iskustava  Predvečerje Male Gospe, petak, 7. rujna

– od 16,00 do 19,00 sati prilika za ispovijed

 Mala Gospa, subota, 8. rujna

– u 17,30 sati molitva krunice za obitelj

– svete mise u 10 i 18 sati.

– u 18,00 sati misa s blagoslovom djece i procesijom prema kapeli u šumi

 Ime Marijino, srijeda, 12. rujna, slavlje će se odr-

žati u subotu, 15. rujna

– sveta misa u 10 sati. 7-8/2012.

 Mala Gospa, subota, 8. rujna

– od 7 do 12 sati prilika za ispovijed

615


– pola sata prije svake mise prigodne marijanske pobožnosti – u 7,30 sati misa

Velike Tekije  Subota, 4. kolovoza

– od 15 sati prilika za ispovijed

– u 9 sati misa

– u 16 sati misa na staroslavenskom jeziku

NAPOMENE: U dogovoru s upravom Svetišta hodočašća se mogu obaviti i u druge dane, kada će se raspored hodočasničkih pobožnosti odvijati po dogovoru. Telefon (032) 881-216 ili 098/642-679.

Josip Semialjac, upravitelj Svetišta

ILAČA  Dan bolesnika, nedjelja, 5. kolovoza

– sveta misa u 11 sati; blagoslov bolesnika, vozača i automobila.  Uočnica Velike Gospe, utorak, 14. kolovoza:

– u 17,30 misa na mađarskom jeziku – u 19 sati pontifikalna misa na hrvatskom jeziku i procesija – od 20,30 prigodni program.  Nedjelja, 5. kolovoza

– u 7 sati pobožnost Križnog puta – u 8 sati misa na njemačkom jeziku – u 9 sati pontifikalna misa na mađarskom jeziku – u 11 sati pontifikalna misa na hrvatskom jeziku – u 19 sati misa na hrvatskom jeziku.

– u 19 sati misa – u 21 sat misa s ophodom svijećama oko svetišta

DRAGOTIN

– u 23 sata misa.

 Svetkovina Uznesenja BDM – trodnevna pripra-

 Velika Gospa, srijeda, 15. kolovoza

– sveta misa u 19 sati

– mise u 7, 9, 10,30 te 16,30 i 19 sati

– predvoditelj: vlč. Dragutin Goričanec, dušobrižnik u Bolnici sestara milosrdnica u Zagrebu.

va 11. 12. i 13. kolovoza

– misu u 10,30 predvodi pomoćni biskup đakovačko-osječki, mons. Đuro Hranić – između misa prilika za ispovijed i marijanske pobožnosti.  Mala Gospa, subota, 8. rujna

– svete mise u 8 te u 10,30 i 18 sati – između misa prilika za ispovijed i marijanske pobožnosti. Ivan Đakovac, upravitelj Svetišta

TEKIJE Male Tekije  Srijeda, 25. srpnja

 Predvečerje svetkovine Velike Gospe, utorak,

14. kolovoza

– u 17 sati okupljanje i otvaranje slavlja i marijanska pobožnost, prigoda za ispovijed – u 17,30 svečano iznošenje slike – u 18 sati pokorničko bogoslužje i pobožnost Križnog puta – u 20 sati misa; predvodi vlč. Nikica Mihaljević, župnik iz Donjih Andrijevaca, liturgijsko slavlje animira zbor župe iz Donjih Andrijevaca – u 22 sata pontifikalna misa; predvodi đakovačkoosječki nadbiskup, mons. Marin Srakić – u 23 sata ophod s upaljenim svijećama

– od 16 sati prilika za ispovijed

– između misa bit će mogućnost ispovijedi i marijanska pobožnost

– u 17 sati misa na mađarskom jeziku

 Svetkovina Velike Gospe, srijeda, 15. kolovoza

– u 19 sati misa na hrvatskom jeziku, s procesijom

– u 7 sati prigoda za ispovijed s pokorničkim bogoslužjem

– od 20,30 prigodni program.  Četvrtak, 26. srpnja:

– u 9 sati misa na mađarskom jeziku – u 11 sati misa na hrvatskom jeziku – u 19 sati misa na hrvatskom jeziku.

616

– misna slavlja u 8, 11 i 18 sati; predvodi vlč. Dragutin Boričanec – u 9 sati pokorničko bogoslužje – između misa bit će mogućnost ispovijedi i marijanska pobožnost. Darko Tvrdojević, upravitelj Svetišta 7-8/2012.


Nadbiskup Srakić primio mladomisnike Đ

akovačko-osječki nadbiskup, mons. dr. Marin Srakić, primio je 11. srpnja u Nadbiskupskom domu u Đakovu šestoricu ovogodišnjih mladomisnika Đakovačko-osječke nadbiskupije: Josipa Kešinovića, Marija Lešića, Josipa Levakovića, Dragu Markovića, Josipa Matasa i Davora Tomića, kako bi im približio pastoralnu situaciju župa u kojima će od 18. kolovoza preuzeti svoje prve službe. Vlč. Josip Kešinović imenovan je župnim vikarom župe Sv. Nikole biskupa u Sikirevcima; vlč. Josip Levaković imenovan je župnim vikarom župe Svih svetih u Đakovu; vlč. Drago Marković imenovan je župnim vikarom župe Sv. Petra i Pavla u Osijeku, vlč. Josip Matas imenovan je župnim vikarom župe Sv. Ćirila i Metoda u Osijeku; vlč. Davor Tomić imenovan je župnim vikarom župe Sv. Josipa radnika u Osijeku, a vlč. Mario Lešić nastavlja studij na Franjevačkom biblijskom institutu biblijskih znanosti i arheologije u Jeruzalemu. U Crkvi su uvijek bile različite službe, različiti modeli svećeništva u pojedinim razdobljima, ali osnovni model je Krist, koji nam je nadahnuće, rekao je mons. Srakić. Idete na župe kao župni vikari. U dogovoru sa župnikom, preuzet ćete odgovornost za dio pastoralnih obveza i tako postati suodgovorni u upravljanju župom. Svaka župa ima svoj mentalitet, nije isto biti u gradskoj ili seoskoj župi, župi novo-

ga datuma ili župi koja ima dugu tradiciju, rekao je nadbiskup i istaknuo: »Važno je upoznati sredinu u koju ćete doći, uočiti što župa od vas očekuje i to nastojati ispuniti surađujući s prvim odgovornim - župnikom, koji je opet odgovoran prema drugoj cjelini, a to je nadbiskupija.« Način djelovanja na župi treba osmisliti ne naredbama i zabranama, već spletom zakona, odredaba, tradicije Crkve, ali s ljubavlju prema zajednici u kojoj ćete vršti pastoralnu službu, pojasnio je mons. Srakić. Mladomisnicima je rekao da poštuju župnike s kojima će djelovati, s njima partnerski surađuju i budu slobodni primijeniti naučeno tijekom studija te iznijeti svoje inicijative. Martina Kuveždanin

Mladomisnici u Karmelu sv. Josipa M

ladomisnici Đakovačko-osječke nadbiskupije pohodili su 2. srpnja Karmel sv. Josipa u Breznici Đakovačkoj te euharistijskim slavljem zahvalili za molitvu kojom su sestre karmelićanke pratile njihov hod do oltara. U kapeli samostana misu je predvodio vlč. Mario Lešić, propovijedao je vlč. Davor Tomić, a koncelebrirali su vlč. Josip Kešinović, vlč. Josip Levaković, vlč. Drago Marković, vlč. Josip Matas te duhovnik đakovačkog Bogoslovnog sjemeništa, preč. Bože Radoš. Zahvaljujući Bogu na daru života i svećeničkog i redovničkog poziva, mladomisnik Tomić u svojoj je homiliji promišljao o zahtjevima apostolskog poziva te primijetio: »Čini se da Bog redovito dolazi prekasno. Čovjek se udomio, ima svoje zvanje, svoje društvo, pa je već rasporedio i vrijeme kad jednom ode u mirovinu. Kao da Boga nema i kao da on ne smije prodrijeti u naš život. A Isus nam danas sasvim drukčije govori i upozorava na prolaznost vremena.« Zahvaljujući karmelićan-

7-8/2012.

kama na molitvenoj potpori, završio je riječima: »Sad kada smo zaređeni, naš put tek počinje, pa vas stoga molimo da i dalje ostanemo uključeni u vaše molitve. I neka i dalje vaša i naša zadaća bude pomaganje mladićima i djevojkama da poslušaju Isusov glas i odazovu se Njegovu pozivu.« s. Terezita Kalinić

617


Svećeničko ređenje i mlada misa vlč. Marka Mogyorósija U petak, 22. lipnja, za vrijeme svečanog

euharistijskog slavlja u győrskoj katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije, biskup mons. Lajos Pápai podijelio je polaganjem ruku i posvetnom molitvom sveti red prezbiterata Marku Mogyorósiju, đakonu Győrske biskupije. U slavlju je sudjelovao cijeli prezbiterij iste biskupije. U ime đakovačkog Bogoslovnog sjemeništa nazočili su vicerektor Ivan Andrić, ekonom Matej Glavica te petorica đakona Đakovačko-osječke nadbiskupije. Na početku euharistijskog slavlja predsjedatelj je uputio riječi pozdrava i zahvale na hrvatskom jeziku, a gradišćanski Hrvati animirali su dvije pjesme na hrvatskom. Uz vlč. Mogyorósija, sveti red prezbiterata primio je još jedan đakon Győrske biskupije, a sveti red đakonata dvojica akolita. U nedelju, 24. lipnja, pod geslom »… očitovat ću im tvoje ime, da ljubav, kojom me ti ljubiš, bude u njima!« (usp. Iv 17, 26), novozaređeni svećenik Marko predvodio je svoju mladu misu u svom rodnom selu Koljnofu (Kópháza), na hrvatskom jeziku. Proslava je započela pozdravom župnika i roditeljskim blagoslovom pred rodnom kućom mladomisnika, nakon čega je mladomisnik u svečanoj procesiji pošao do crkve. Svečanu homiliju na mladoj misi izrekao je o. Gáspár Csókai, OSB. Na kraju euharistijskog slavlja vlč.

Marko uputio je riječi zahvale roditeljima, svećenicima, prijateljima i mještanima. Na poseban način izrekao je hvalu đakovačko-osječkom nadbiskupu Marinu Srakiću i pomoćnom biskupu Đuri Hraniću te poglavarima Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu, koji su ga prihvatili kao domaćeg sina. Svoju očinsku ljubav iskazali su mons. Egidije Zsifkovics, biskup Željezna (Eisenstadt) i mjesni ordinarij mons. Lajos Pápai, koji su pristigli u Koljnof pred kraj mlade mise na mladomisnički blagoslov. Obojica biskupa izrazila su molitvenu potporu i uputili srdačne pozdrave đakovačkim bogoslovima i svećenicima. Marko Mogyorósi rođen je 16. prosinca 1987. godine u Sopronu, u Mađarskoj, od oca Gyule i majke Marije rođ. Heinrich. Osnovnu školu završio je u Koljnofu, a potom upisao Opću benediktinsku gimnaziju u Győru, gdje je maturirao 2006. godine. Iste godine upisuje Teologiju u Győru, gdje provodi dvije godine. Godine 2008. nastavlja svoj teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu. U lipnju 2011., polaganjem ruku i posvetnom molitvom biskupa győrskog, mons. Lajosa Pápaija, zaređen je za đakona. Svoj đakonski praktikum obavljao je u župi Sv. Emerika u Győru. Dekretom mjesnog ordinarija, vlč. Marko svoju kapelansku službu započinje u župi Sv. Ane u Kapuváru te nastavlja svoj postdiplomski studij u Budimpešti. Robert Almaši

25 godina svećeništva don Ćirila Kneževića V

lč. Ćiril Knežević, župnik u Münchenu, proslavio je 1. srpnja, svečanom misom u konkatedrali Sv. Petra i Pavla apostola u Osijeku, svoj srebrni jubilej - 25 godina svećeništva. Uz Kneževića, koncelebrirao je dekan Istočnog osječkog dekanata Mato Gašparović, gvardijan Samostana sv. Gabrijela u Münchenu fra Vuk Buljan, vatikanski diplomat dr. Većeslav Tumir, vlč. Tomislav Lasić, student na poslijediplomskom studiju u Rimu te župnik domaćin, mons. Adam Bernatović. Ćiril Knežević rođen je 4. veljače 1957. godine u Osijeku. Nakon završene osnovne škole odlazi u Dječačko sjemenište na Šalati, a nakon mature u Bogoslovno sjemenište u Đakovu da bi nakon godinu dana prešao na splitsku Bogosloviju. Po završetku studija teologije javio se šibenskom biskupu, mons. dr. Antonu Tamarutu, koji ga je 29.

618

lipnja 1987. godine zaredio za svećenika. Mladu misu slavio je 5. srpnja 1987. Deset godina službovao je kao svećenik u raznim župama Šibenske biskupije, da bi 1997. godine otišao u Njemačku te postao župnik župe u Münchenu, gdje se i sada nalazi. Denis Karnaš

7-8/2012.


Slavlje prezbiterskog ređenja u Srijemskoj Mitrovici Na

svetkovinu Rođenja sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja, svečanim misnim slavljem u katedrali – manjoj bazilici Sv. Dimitrija u Srijemskoj Mitrovici, polaganjem ruku i posvetnom molitvom srijemskog biskupa Đure Gašparovića sveti red prezbiterata primio je Željko Štimac, đakon Srijemske biskupije. Slavlje su uzveličali svećenici Srijemske biskupije, rektor Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu Ivan Ćurić, vicerektor Ivan Andrić i duhovnik Bože Radoš te grkokatolički svećenici u Srijemu i brojni vjernici te đakoni Đakovačko-osječke nadbiskupije. U svojoj homiliji biskup Gašparović je naglasio, između ostalog, da je svaki čovjek, nadasve kršćanin, pozvan od Gospodina da u Crkvi po poslanju ostvari vlastiti poziv na službu kraljevstva Božjeg. »Današnjem mnoštvu potrebni su pastiri i to dobri, ne najamnici, pastiri koji su spremni položiti svoje živote za druge. Svećenici su ti pastiri, prezbiteri našem narodu. Njih je Isus pokrenuo, a oni mu se predali ne znajući pravo što sve to sa

sobom nosi. Bog ih je tada uzeo ozbiljno i često ih, i protiv njihove volje, vodio, i vodi, putovima možda čak i punim rizika. Isus Krist svećenike posla k narodu. Narod osjeća unutarnjim poticajem Duha Svetoga da mu svećenik, kao čovjek Kristu predan i od Krista poslan, ima puno toga dati. A to su veliki darovi Božji: svjetlo Istine koje rasvjetljuje, i Tijelo i Krv Jaganjca koja spašava. U svećeniku narod osjeća onoga komu može povjeriti svoje misli, na koga može nasloniti svoju savjest. On je onaj koji uvijek stoji uz čovjeka, uz obitelj, uz svoj narod, i s onima je koji trpe, podiže one koji su pali, ohrabruje one koji su progonjeni zbog pravde.« Nakon popričesne molitve, novom svećeniku i svim članovima prezbiterija srijemske Crkve čestitao je i generalni vikar, mons. Eduard Španović. Ovo slavlje prezbiterskog ređenja organizirao je i pripremio župni vikar župe Svetog Dimitrija, đakona i mučenika, vlč. Mario Paradžik sa suradnicima. Tomislav Mađarević

U Bijelome Brdu slavljena prva sveta misa Prvi dan mjeseca srpnja 2012. (nedjelja) među

katolicima Bijeloga Brda bit će upisan zlatnim slovima. Naime, u dvorištu obitelji Čakalić, Verice i Andrije, prvu svetu misu u povijesti mjesta inicirao je i slavio vlč. Zoran Vukoja, župnik župe Rođenja sv. Ivana Krstitelja iz Sarvaša, a pjevao je sarvaški župni zbor. Od vlč. Vukoje moglo se čuti kako u Bijelome Brdu, sarvaškoj filijali udaljenoj samo dva kilometra, živi 51 katolička obitelj, odnosno dvjestotinjak duša, a druga filijala je Klisa, sa 16 obitelji. Na prvoj svetoj misi okupilo se 25 vjernika, a u propovijedi je to »malo stado« svećenik usporedio s prvim kršćanima, koji su se potajno okupljali u katakombama. Dodao je kako to nije velika brojka, ali je kvasac buduće zajednice u Bijelome Brdu, te da se ondje planira i gradnja filijalne crkve. Dakako, paralelno uz izgradnju crkve željeli bi formirati

7-8/2012.

i živu Crkvu. Prema svećenikovim riječima, plan je u Bijelome Brdu i ubuduće održavati barem jednom mjesečno svete mise, a vjernici se međusobno trebaju dogovoriti gdje će to biti. Jedini preduvjet je da to bude prostor gdje će svi moći stati. Isto vrijedi i kad zahladi. Ljerka Bobalić

619


Doživotni zavjeti s. Marije Teodore od Kraljevstva Trojedinoga Boga T

ijekom svečanog misnog slavlja u kapeli Karmela sv. Josipa u Breznici Đakovačkoj, koje je na spomendan Bezgrešnog Srca Marijina, 16. lipnja, predvodio đakovačko-osječki nadbiskup, mons. dr. Marin Srakić, doživotno je svoje svečane zavjete čistoće, siromaštva i poslušnosti, prema Pravilu i ustanovama Reda bosonogih sestara Blažene Djevice Marije od gore Karmela, položila s. Marija Teodora od Kraljevstva Trojedinoga Boga Lešić. Tražeći od Boga i Njegove svete Crkve da u svojoj odluci ustraje do smrti, nasljedujući Krista Zaručnika u terezijanskoj obitelji Blažene Djevice Marije od Gore Karmela, s. Marija Teodora potpisala je obrazac zavjeta koji je izgovorila pred Crkvom polažući svoje ruke u ruke poglavarice Karmela sv. Josipa, s. Marije Josipe od Milosrdne Ljubavi Božje Andlar. Potom je novozavjetovanica iz ruku mons. Srakića primila i znak svoga posvećenja, svetu koprenu i krunicu, a zajednica sestara karmelićanki potvrdila je doživotno pridruživanje s. Marije Teodore obitelji bosonogih karmelićanki. Uvodeći u misno slavlje, mons. Srakić citirao je papu Benedikta XVI. rekavši kako je Crkva uvijek mlada, te je i činom zavjetovanja s. Marije Teodore doživjela svoje pomlađivanje. »Želimo doista uvijek biti mladi, ne s osobama koje su mlade po dobi, nego želimo Crkvu koja će biti mlada po idealima, idejama, nasljedovanju i prihvaćanju Božjega nadahnuća, i to po uzoru na Djevicu Mariju«, istaknuo je nadbiskup, definirajući u svojoj homiliji redovnički poziv kao poseban dar, koji se ne daje svima. Evanđeoski ulomak o dvanaestogodišnjem Isusu u Hramu, te Marijinoj i Josipovoj brizi, mons. Srakić usporedio je s odvajanjem djece koja odlaze osnovati obitelj ili žele krenuti putem svećeništva ili redovništva. Ako

pođu za Božjim pozivom, roditelji pokušavaju shvatiti što to Bog traži od njih. Nekada s mukom shvaćaju, a nekada ne shvaćaju i ne prihvaćaju Božju volju, pa dolazi do prvih lomova, pojasnio je nadbiskup, rekavši kako je potrebno samo zagledati se u Mariju, majku i učiteljicu osoba posvećenoga života, te živi model svakog posvećenja. Ona ni sama nije do kraja razumjela Isusa, ali je prihvatila sve što se događalo i nastavila prebirati u srcu svete uspomene. Uz nadbiskupa, u koncelebraciji je u ime Hrvatske karmelske provincije bio o. Dražen Marija Vargašević, vlč. Vladimir Mikrut, župnik župe Bošnjaci, rodne župe s. Marije Teodore, profesori KBF-a u Đakovu, svećenici koji su sa zavjetovanicom studirali na đakovačkom KBF-u te ostali svećenici. Nazočila je obitelj, rodbina i prijatelji zavjetovanice, a liturgijsko pjevanje animirao je Zbor đakovačkog Bogoslovnog sjemeništa, pod vodstvom maestra Ive Andrića. Martina Kuveždanin

U Đakovu otvorena Kuća molitve Na svetkovinu Presvetog Srca Isusova, 15. lip-

nja, u crkvi Svih svetih u Đakovu otvorena je Kuća molitve. Inicijativa za otvaranje Kuće molitve potekla je iz molitvene zajednice »Moj Bog i ja« đakovačke župe Svih svetih, a odobrio ju je đakovačko-osječki nadbiskup, mons. dr. Marin Srakić. Kuća molitve, druga takva u Hrvatskoj, otvorena je misnim slavljem i klanjanjem Presvetom Oltarskom Sakramentu, koje je predvodio doc. dr. sc. Grgo Grbešić, profesor KBF-a u Đakovu. Koncelebrirao je župnik preč. Tomislav Ćorluka. Pjevanje su animirali mladi zajednice Novo srce iz

620

Slavonskog Broda, gdje je prošle godine otvoren prvi Dom molitve u Hrvatskoj, a njezini članovi iznijeli su Đakovčanima svoja iskustva. Vladimir Jakobović iz molitvene zajednice »Moj Bog i ja«, koja će voditi program Kuće molitve, istaknuo je kako je cilj moliti 24 sata, ali to trenutno neće biti moguće. Za početak, molitveni program odvijat će se svake večeri od 19,30 do 22,30, a raspored će biti objavljen svakog tjedna. Kuća molitve u Đakovu otvorena je po uzoru na Kuće molitve u svijetu, a u Europi se najveća takva kuća nalazi u Augsburgu. Martina Kuveždanin

7-8/2012.


Proslavljena svetkovina zaštitnika osječke konkatedrale U

osječkoj konkatedrali Sv. Petra i Pavla apostola 29. lipnja svečanom misom proslavljen je patron konkatedralne župe te zaštitnici grada Osijeka. Misu je predvodio požeški biskup, mons. Antun Škvorčević, u zajedništvu s nadbiskupom i metropolitom đakovačko-osječkim mons. Marinom Srakićem, srijemskim biskupom mons. Đurom Gašparovićem, pomoćnim đakovačko-osječkim biskupom mons. Đurom Hranićem, a koncelebrirao je i župnik, mons. Adam Bernatović, dekani osječkih dekanata te brojni svećenici i redovnici grada Osijeka i njegove okolice. Među okupljenim vjernicima bio je i gradonačelnik Osijeka Krešimir Bubalo, župan osječko-baranjski Vladimir Šišljagić, predsjednik Matice hrvatske Igor Zidić i mnogi drugi. Nadbiskup Srakić pozdravio je sve okupljene, čestitao svetkovinu apostolskih prvaka Petra i Pavla, rekavši kako su oni stupovi crkve. Čestitao je i biskup Škvorčević, koji je iskoristio prigodu izraziti zadovoljstvo zbog šest novozaređenih svećenika u Đakovu. U prigodnoj homiliji biskup Škvorčević je, podsjećajući da je tijekom 13 stoljeća najveći dio hrvatskog naroda bio vjeran Isusovoj Crkvi, prihvaćajući Njegova pravila života i u teškim povijesnim situacijama te se nije izgubio na toj vjetrometini, na osobit način istaknuo: »Bila bi šteta u ovom hrvatskom trenutku odreći se tog povijesnog poučka, pa

krenuti nekim drugim putem. Smijemo se zapitati kakve to igre igramo na političkoj razini, na razini zakonodavnoj, što je to na gospodarskoj razini te na polju bračnog i obiteljskog života? Jesu li to igre mrtvih krugova ili natjecanje u kojem ćemo pobijediti? Jedno je sigurno, kad god je hrvatski čovjek s Isusom, onda je bio i pobjednik. Kad je nastojao živjeti izvan evanđeoskog sustava, lutao je i nije stigao daleko. Željeli bismo na tu nakanu moliti, da krugovi koje trčimo u Hrvatskoj budu usklađeni s pobjedničkim Isusovim, gdje se pobjeđuje smrt. Željeli bismo da tako misle i saborski zastupnici kad stvaraju zakone, da ne postavljaju pravila po kojima unaprijed znamo da smo gubitnici i da nećemo daleko.« Denis Karnaš

Blagoslov crkve u Vrhovini Nadbiskup đakovačko-osječ-

ki, mons. Marin Srakić, blagoslovio je u nedjelju, 1. srpnja, crkvu Svetog Barnabe u Vrhovini, filijali župe Trnjani kod Slavonskog Broda, sagrađenu 1964., a nedavno obnovljenu. Uz domaćeg župnika Stjepana Bučeka, koncelebrirali su prijašnji župnik Stjepan Starešina, mons. Luka Marjanović te garčinski dekan Mato Knežević i nadbiskupov tajnik Robert Jugović. Kao počasnog gosta, nadbiskupa su po starom slavonskom običaju kroz glavnu ulicu, u kojoj su sve kuće bile okićene slavonskim ručnicima, stolnja-

7-8/2012.

cima, jastucima i drugim ručnim radovima, kočijom dovezli do crkve u kojoj je slijedio obred blagoslova. U ime župljana pozdravnu riječ nadbiskupu uputio je Josip Dubac. Zbog malog prostora u crkvi, misa je slavljena na vanjskom oltaru, u hladovini crkvenog dvorišta. Unatoč vrućini, mnogi su, kako stariji tako i oni najmlađi, pa i cijele obitelji, bili odjeveni u narodne nošnje, a poslije mise, uz KUD Vrhovine i KUD Zadubravlje, zapjevalo se i zaigralo kolo. Vrhovina je kao selo postojalo i prije Turaka, a nakon izgona Turaka bilo je sjedište župe koja je obuhvaćala dvadesetak sela. Sada je filijala župe Trnjani i broji 270 stanovnika. Brankica Lukačević

621


Misna slavlja povodom Dana državnosti Vinkovci U povodu Dana hrvatske državnosti misu za Domovinu u središnjoj vinkovačkoj crkvi Svetih Euzebija i Poliona predvodio je domaći župnik mons. Tadija Pranjić. Koncelebrirao je budući mladomisnik Josip Kešinović. Sudjelovali su brojni vjernici, među kojima i potpredsjednik Sabora Republike Hrvatske Tomislav Čuljak te gradonačelnik Vinkovaca dr. Mladen Karlić. Podsjetivši na povijest hrvatskoga naroda i važnost vjere koja ga je očuvala i u sudbonosnim trenucima Domovinskoga rata, mons. Pranjić je istaknuo: »Danas na oltar stavljamo cijelu našu Domovinu, na poseban se način s pobožnošću, pijetetom i ljubavlju sjećamo onih koji su poginuli. Molimo i za one za čije grobove još ne znamo, da jednoga dana i oni nađu svoj mir i pokoj.

Neka dobri Bog blagoslovi i čuva hrvatsku zemlju koju su pohodili Petrovi nasljednici u zadnjih nekoliko godina, odajući nam priznanje za našu vjeru koju smo ispovijedali i onda kada ju je bilo teško ispovijedati.« Pjevanje je predvodio domaći župni Mješoviti pjevački zbor »Sv. Cecilija«, pod ravnanjem Branke Domaćinović, uz orguljsku pratnju Dubravke Vukovarac.

Slavonski Brod Misu za Domovinu, povodom Dana državnosti, predvodio je u župnoj crkvi Gospe Brze Pomoći u Slavonskom Brodu 25. lipnja domaći župnik Ivan Lenić, slavonskobrodski dekan. Uz brojne vjernike, nazočni su bili predstavnici gradskih vlasti i udruga proizašlih iz Domovinskoga rata te branitelji. Citirajući blagopokojnog kardinala Franju Kuharića, velikog hrvatskog rodoljuba i domoljuba, dekan je istaknuo kako su istinsko rodoljublje i domoljublje duhovne vrijednosti i moralna dužnost, a nikakav negativni nacionalizam ili kleronacionalizam, kako se često etiketiralo za vrijeme komunizma. »Proslava Dana državnosti prigoda je da obnovimo ispravno shvaćanje rodoljublja i domoljublja te da za svoju Hrvatsku usrdno molimo i životom je izgrađujemo«, poručio je na kraju dekan Lenić. Župna crkva orila se kako od pjesama koje je hrvatski narod spjevao svojoj Kraljici, tako i od onih spjevanih Domovini, a napose su to limenom glazbom iskazali poslije mise ispred crkve članovi »Željezničara« iz Slavonskog Broda. Snježana Kraljević / Brankica Lukačević

Podignut i blagoslovljen križ u đakovačkom naselju Vila pokazala potreba da se u ovom Na ulazu u đakovačko nasedijelu grada smjesti neki sveti

lje Vila 1, u Ulici kralja Stjepana Držislava, postavljen je ispred kuće obitelji Karajko masivni križ s korpusom, a u petak, 22. lipnja, blagoslovio ga je župnik đakovačke župe Svih svetih, preč. Tomislav Ćorluka. Jedini je to vjerski znak u cijeloj četvrti, podignut na inicijativu obitelji Karajko. Mijo Karajko sve je radove, od betonskoga postolja i nosača do raspela, obavio uz pomoć kuma te susjeda. Župnik Ćorluka podržao je ovu inicijativu. »Već se više puta

622

znak; bilo kapelica, bilo križ. Križ je simbol Kristove ljubavi prema čovjeku te nas potiče na velikodušnost i opraštanje mrziteljima«, rekao je preč. Ćorluka. Nakon molitve i blagoslova, koji je pjesmom pratila Molitvena zajednica mladih Stado malo, podno raspela su zapaljene prve svijeće, a ljudi prolazeći zastaju, u čudu promatraju križ te potiho mole. D. Geošić/M. Kuveždanin

7-8/2012.


50. obljetnica ponovne uspostave vukovarske župe Svečanim misnim slavljem koje je u svetištu Gospe

Fatimske na Trpinjskoj cesti, u župi Sv. Josipa radnika u vukovarskoj gradskoj četvrti Borovu naselju u subotu 23. lipnja predvodio i propovijedao đakovačko-osječki nadbiskup Marin Srakić, započela je dvodnevna proslava 50. obljetnice ponovne uspostave župe. Suslavilo je 12 svećenika, među kojima i bivši župnici ove župe te biskup u Peruu fra Gerard Anton Zerdin. Sudjelovalo je mnoštvo vjernika, djeca, mladi, redovnice, predstavnici županijske i gradske vlasti. Nadbiskup Srakić u propovijedi je istaknuo kako pojavljivanjem u Fatimi Gospa daje poruku nade i mira te podsjetio na okolnosti u kojima je na tom mjestu izgrađena crkva Gospe Fatimske: »Godine 1962. bila je velika svjetska kriza, kada je malo trebalo da plane III. svjetski rat. To je godina teških pritisaka na Crkvu na našim prostorima, ali i godina kada se jednostavno ljudi nisu dali, ni franjevci ovdje u Vukovaru. Htjeli su da ova zajednica ima svoje prostore, mjesto gdje će se sabirati, gdje će iskazivati Bogu slavu i gdje će doživljavati sebe kao članove Božjeg naroda. To je godina kada je naša Đakovačka i Srijemska biskupija proslavljala svoj prvi ministrantski kongres; 600 ministranata u Tordincima u doba onoga režima koji je mrko gledao na djelovanje redovnika, redovnica kada su radili s mladima, skupljali djecu. Jednostavno se nisu dali. Zašto? Zbog nade!« rekao je nadbiskup Srakić. Framaši i framašice u narodnim nošnjama prinijeli su darove, a pjevanje je animirao Mješoviti zbor župe, pod ravnanjem Danijela Služeka, uz orguljsku pratnju s. Blanke Šturm. Misi je prethodila svečana procesija, koju su predvodili ministranti noseći križ, potom, s barjacima, članovi udruga koje djeluju na području župe, članice Udruge »Vukovarska golubica«, Udruge »Svjetlo i Riječ«, framaši i framašice, svećenici, biskup i nadbiskup.

Prije misnoga slavlja nazočnima se prigodno obratio ministar provincijal Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, fra Željko Železnjak. Između ostalog, zahvalio je za dar 50-godišnjeg zajedničkog živo7-8/2012.

ta franjevaca i vjernika ovog dijela Vukovara. Nadbiskupu se obratila predstavnica župnog Pastoralnog i Ekonomskog vijeća Mihelina Šota: »Sigurno u Vašoj nadbiskupiji ima župa čije su spomenice puno deblje i teže, ali sam sigurna da je malo onih koje su na tako malo stranica pisali tako teške i tragične događaje, počevši od same izgradnje prve crkve do Domovinskoga rata, progonstva i povratka, te ponovne izgradnje ove građevine. Zajedno s ovom zgradom rasla je i živa Crkva uz mukotrpan rad i molitve svojih duhovnih pastira. Visoki toranj ove naše crkve svjedoči o postojanosti hrvatskog i vjerničkog puka na ovom prostoru, kao i o živoj Crkvi koja uzdiže ruke i pogled k nebu.« Domaći župnik, fra Vjenceslav Janjić, zamolio je nadbiskupa da pokrene ideju o izgradnji novog Pastoralnog centra na križanju ulica Hrvatskog zrakoplovstva i Dr. Ante Starčevića, gdje od 1938. godine stoji prazno zemljište za izgradnju nove crkve i Pastoralnoga centra. Ova proslava drugi je život župe Sv. Josipa radnika. Naime, prvi život župa je započela 1938. godine kada se odcijepila od župe matice Svetih apostola Filipa i Jakova pa sve do 1946. godine kada su je komunističke vlasti nasilno ugasile. Tadašnja tvornička uprava dodijelila je zemljište za izgradnju katoličke i pravoslavne crkve. Započelo je i prikupljanje novaca za njezinu izgradnju, međutim, novi vlastodršci nisu dali graditi nove bogomolje. Nakon Domovinskoga rata izgrađena je pravoslavna crkva, a katolička crkva čeka već 74 godine na svoju izgradnju. Cilj je ove proslave ponovo ukazati na potrebu njezine izgradnje. Nakon misnoga slavlja u dvorištu crkve nastupio je Tamburaški sastav »Dunav« iz Vukovara. U nedjelju, 24. lipnja, proslava 50. obljetnice ponovne uspostave župe završila je misnim slavljem u crkvi Gospe Fatimske, koje je predvodio biskup u Peruu fra Gerard Anton Zerdin te večernjim bogatim kulturno-umjetničkim programom u dvorištu crkve, kada su nastupili KUU »Cernik« kod Nove Gradiške, TS »Kristali« iz Županje i Šima Jovanovac. Snježana Kraljević

623


Srebrni svećenički jubilej preč. Tomislava Ćorluke Preč. Tomislav Ćorluka, dekan Đakovačkog deka-

nata i župnik đakovačke župe Svih svetih, proslavio je u nedjelju, 1. srpnja, svečanim misnim slavljem u katedrali-bazilici Sv. Petra u Đakovu srebrni jubilej, 25 godina svećeništva. Čestitku u ime đakovačkoosječkog nadbiskupa, mons. Marina Srakića, preč. Ćorluki uputio je pomoćni biskup đakovačko-osječki, mons. Đuro Hranić. Prisjećajući se kako je, kao i jubilarac, iz rodnog Nuštra, pošao u sjemenište godinu kasnije, mons. Hranić istaknuo je da promatrajući život preč. Ćorluke uistinu može reći kako se čitavim svojim svećeničkim bićem trudi biti vrijedan radnik na njivi Gospodnjoj. »Svaki je svećenik po svojoj naravi toranj uzdignut k Bogu, no može se ponekad dogoditi da mi to jesmo naizvan, ali da ljudi u onom bliskom susretu s nama to ne mogu uvijek prepoznati. A u Vašem životu upravo to se može očitavati: da čitavim svojim bićem gorite i živite za Kraljevstvo Božje. Želim Vam na osobit način zahvaliti za srce, za osjetljivost, za različita područja pastoralnoga djelovanja u našoj nadbiskupiji.« rekao je u svojoj čestitci biskup Hranić. Propovjednik Nikica Bošnjaković, prvi bogoslov kojega je jubilarac za svoje službe u Nijemcima poslao u Sjemenište, tijekom svoje homilije usporedio je bolest i privremenu smrt Jairove kćeri iz Markova Evanđelja s trenucima kada se župnik Ćorluka nakon rata vratio u razrušenu župu Sv. Katarine u Nijemcima te filijale u Đeletovcima, Donjem Novom Selu i Podgrađu. »Sve ono što si činio u Vinkovcima, a posebno nakon mirne reintegracije u Nijemcima, činio si jer se kroz Tebe uprisutnjivala dobra, ponizna, darežljiva, vrijedna i skromna, nenametljivo prisutna Božja ljubav. Ona je davala nadu, ohrabrenje, novi početak svakom prognaniku, a tada povratniku. Tvoja otvorenost, skromnost, dobrota, iznimna darežljivost i poniznost dale su župi u Nijemcima, ali i ovoj đakovačkoj župi u kojoj si sada na službi, da rastu, razvijaju se i prednjače u dobru. Dragi To-

624

mislave, budi i nadalje otvorena i hrabra srca za sve ono što Ti Bog priprema«, rekao je, između ostaloga, propovjednik Bošnjaković. Jubilarac Ćorluka misu je slavio u misnici koju mu je poklonila Hrvatska zajednica bračnih susreta regije Slavonija te je, zahvaljujući svima, istaknuo: »Svjestan sam da je Bog puno toga u mome životu učinio, da me njegova ruka vodila i štitila, ali često preko dobrih ljudi. Svjestan sam da mnogima nisam uspio, ni imao prilike reći hvala, pa ih sada sve uključujem u ovu misu. Za Gospodinov milosni dar 25 godina svećeništva, za dobrotu i ljubav tolikih osoba, za dobročinstva kojima sam bio obdaren tijekom svog svećeničkog života zahvaljujem Trojedinom Bogu jer On zna najbolje kako, kada i na koji način će svima uzvratiti za dobrotu koju su mi pokazali«. Srebrni svećenički jubilej, 25 godina svećeništva i deset godina župničke službe u đakovačkoj župi Svih svetih, preč. Tomislav Ćorluka obilježio je i izložbom svojih autorskih fotografija, koja je pod nazivom »Križ i vjera pobjeđuju« otvorena u dvorani navedene župe 29. lipnja. Izložbu je priredila Info skupina župe Svih svetih, pod vodstvom Sanje Rogoz – Šola i Pere Šole te Slavice i Ivana Pavla Ratinčevića. Otvorenje je pjesmom obogatila Ženska klapa Certissa te Zbor pod vodstvom s. Jelene Kovačević. Fotografije su većinom dokumentarne, jer je preč. Ćorluka za vrijeme rata bio župnik u Nijemcima, pa je puno fotografirao kako tijekom progonstva, tako i za vrijeme mirne reintegracije. Osnovni motiv izložbe fotografija jest razrušena crkva Sv. Katarine u Nijemcima. Preč. Ćorluka istaknuo je kako se fotografijom bavi od osnovnoškolskih dana, no bilo je razdoblja kada je fotografirao više, kao i onih u kojima duže vrijeme nije uzimao fotoaparat u ruke. Tijekom rata puno je fotografirao, a od izloženih fotografija neke su s dijapozitiva, neke s filmova; nisu baš sve idealne kvalitete i rezolucije, ali su svakako svjedočanstvo vremena koje je prošlo. Martina Kuveždanin

7-8/2012.


Provincijalna konferencija sestara uršulinki Provincijalna konferencija sestara uršulinki, koja se

ove godine održavlaa u svetištu i župi Gospe Brze Pomoći u Slavonskom Brodu u povodu 55. obljetnice čašćenja Gospe Brze Pomoći, trajala je od četvrtka 21. lipnja do subote 23. lipnja. Tridesetak uršulinki iz sedam zajednica susret je započelo zazivom Duha Svetoga, a potom je uvodnu riječ izrekla provincijalna glavarica s. Jasna Lučić. U duhu teme provincijalnoga susreta »Zajedništvo u solidarnosti - ne možete služiti Bogu i bogatstvu« (Lk 16,13) bilo je i izlaganje đakovačko-osječkog pomoćnog biskupa Đure Hranića »Biblijski temelji siromaštva«. On je, između ostalog, naglasio kako svojim zavjetom siromaštva Bogu posvećene osobe u svijetu, u kojem je vrhovni »bog« dobit, kapital, ugoda, luksuz i visoki životni standard, svjedoče nešto drugo, unoseći u ovaj svijet logiku milosrdnog Samarijanca i osjećaj za one koji ostaju negdje na margini društvenog života. Prisjećajući se prvog dolaska uršulinki u Slavonski Brod 1957. godine i njihova djelovanja, provincijalna glavarica naglasila je kako je vjera tih sestara bila doista jaka, a Marija u njihovu djelovanju svuda prisutna. »Mi bismo sada tu prisutnost Djevice Marije trebali vratiti, možda smo se malo udaljile, možda smo manje radikalne, Gospa je i dalje prisutna, ljudi dolaze Gospi, ovdje nazvanoj Gospom Brze Pomoći, kojoj se i mi, uršulinke, želimo vratiti i ponovo služiti kao ona, kako bi naš žar i naša ljubav prema Isusu rasla, kako bi Isus bio naše jedino blago, onako kako je bio i našoj utemeljiteljici sv. Anđeli«, istaknula je s. Jasna Lučić.

dekan mons. Stjepan Belobrajdić. Naglasivši kako je svetište Gospe Brze Pomoći otpočelo širiti veliko pouzdanje prvih uršulinki, koje su 1957. došle u Slavonski Brod, u Gospino vodstvo i pomoć u nimalo lakoj misiji prisutnosti i djelovanja u tom gradu, a potom i drugih s njima te o važnosti svetišta za grad i cijelu Nadbiskupiju, župnik Lenić je između ostalog naglasio: »Kao što je početkom i širenjem čašćenja Gospe Brze Pomoći u Slavonskom Brodu sustavno obnavljan vjernički i pastoralni život u gradu, u kojem su cvjetale inicijative koje su donijele mnogo ploda, tako i danas duboka i iskrena pobožnost prema njoj raduje, ohrabruje i oplemenjuje te osvježava sve naše ljudsko i vjerničko, obiteljsko, crkveno i građansko življenje u ovom gradu. S Gospom Brze Pomoći u Slavonskom Brodu sve je postalo i biva drukčije, bolje, sveto, Božje. Ona je majka, učiteljica i pokroviteljica ovoga grada i kraja.« Uputivši svoju zahvalu Gospodinu za sve što je po Gospi činio kroz minula desetljeća, na poseban je način zahvalio tadašnjem župniku, pok. Vidu Mihaljeku, i prvim uršulinkama te drugim svećenicima i redovnicama koji su »ukorjenjivali« pobožnost Gospi Brze Pomoći. Posebno su bili snažni i aktualni za-

Na zahvalnom misnom slavlju, koje je predvodio biskup Hranić, propovijedao je domaći župnik i voditelj svetišta Ivan Lenić, a koncelebrirali župni vikar Jakob Šunjara, gvardijan franjevačkog samostana fra Sebastijan Golenić i prijašnji slavonskobrodski 7-8/2012.

625


zivi molitve vjernika. Dok je na kraju slavlja biskup Hranić kadio Gospin oltar, oko kojega se, svakoga osmog, a i običnim danima skrušeno mole vjernici, cijela je crkva, predvođena župnim zborom, na čelu sa s. Monikom Zvonarek, pjevala Gospin hvalospjev 'Veliča'.

Pohod Đakovu Program je u petak započeo misnim slavljem s pjevanom Jutarnjom, a potom su uršulinke pohodile Đakovo. U Nadbiskupskom dvoru susrele su se s nadbiskupom mons. Marinom Srakićem koji ih je upoznao s poviješću i sadašnjim životom Nadbiskupije, a potom su pohodile provincijalnu kuću Milosrdnih sestara sv. Križa, gdje ih je provincijalna poglavarica, s. Franciska Molnar, upoznala sa životom te bogatim i raznolikim radom te redovničke zajednice. Po povratku u Slavonski Brod sestre su nastavile s radom na temu konferencije, te dan završile klanjanjem pred Presvetim.

U subotu je program započeo svečanom euharistijom, s pjevanom Jutarnjom u čast Gospi Brze Pomoći, tijekom koje su uršulinke obnovile svoje redovničko predanje i posvetu. Zajedno s domaćim župnikom i dekanom Lenićem, te skupinom vjernika, pohodile su gradsko groblje i pomolile se na grobu mons. Vida Mihaljeka, koji je primio prve uršulinke i s njima bio promicatelj Gospina čašćenja. Konferencija koja se kroz tri dana odvijala u župnom Katehetskom centru »Vid Mihaljek« završena je čitanjem završne poruke. Sve vrijeme osjećao se duh radosnog zajedništva sestara iz sedam zajednica, kako međusobno, tako u župi sa svećenicima, suradnicima, vjernicima koji su se radovali susretu s njima, te u lijepom broju sudjelovali, zajedno sa sestrama, u liturgijsko-molitvenim susretima. Cijeli susret bio je prožet iskrenom željom i usrdnom molitvom Gospi Brze Pomoći za nova redovnička zvanja toj zajednici, kako u svim krajevima domovine, tako i u Slavonskom Brodu i Slavoniji. Brankica Lukačević

9. obljetnica smrti biskupa Ćirila Kosa M

isom, koju je u đakovačkoj prvostolnici Sv. Petra 6. srpnja predvodio đakovačko-osječki nadbiskup, mons. Marin Srakić, obilježena je deveta obljetnica smrti đakovačkog i srijemskog biskupa mons. Ćirila Kosa. Koncelebrirao je pomoćni đakovačko-osječki biskup, mons. Đuro Hranić, te svećenici koji djeluju u središnjim nadbiskupijskim ustanovama. Nakon mise svećenici i vjernici posjetili su grob pokojnog biskupa u kripti prvostolnice te upravili za njega svoje molitve nebeskom Ocu. Tijekom službe odgojitelja u đakovačkom Bogoslovnom sjemeništu biskup Kos bogoslove je posebno odgajao za pobožnost prema Srcu Isusovu, kako bi obnovili Crkvu i same sebe, rekao je mons. Srakić, pa je i ova misa, održana na prvi petak, bila prikazana na čast Presvetom Srcu Isusovu. Nadbiskup je izdvojio najvažnije događaje iz života biskupa Kosa – mladu misu, službu u Srijemskoj Mitrovici, potom u župi Trnjani, s osam filijala, a od 1951. godine službu duhovnika u Bogoslovnom sjemeništu, gdje je bio stup odgoja budućih svećenika. Tadašnjoj vlasti to se nije svidjelo, rekao je mons. Srakić, podsjetivši da u to vrijeme samo još đakovačko Sjemenište nije bilo zatvoreno. No, zatvoreni su bili poglavari Sjemeništa, među kojima prvooptuženi duhovnik Kos. Iako nevin, odslužio je kaznu - i nije se slomio. Postao je biskupovim tajnikom, a kada je biskup

626

Bäuerlein obolio, nekoliko mjeseci prije njegove smrti, imenovan je generalnim vikarom, a potom i biskupom koji je Đakovačku i Srijemsku biskupiju vodio pune 23 godine. Mons. Kos bio je dobar, plemenit pastir, čovjek vjere, euharistije, propovjednik kojega se rado slušalo, a njegovim imenovanjem za biskupa Đakovačka i Srijemska biskupija sačuvala je jedinstvo svoga klera, naglasio je nadbiskup Srakić. Ističući posebnu karakteristiku pokojnog biskupa - silno povjerenje u suradnike, mons. Srakić je zaključio: »Kada se s radošću sjećamo i spominjemo biskupa Ćirila u našoj Crkvi, sklapamo ruke i molimo: ´Gospodine budi mu ti nagrada za njegov vjerni život biskupa, pastira, učitelja i svećenika!´« Martina Kuveždanin

7-8/2012.


Hodočašće u Mariju Bistricu U ponedjeljak, 25. lipnja, djelatnici laici zaposleni

u središnjim ustanovama Đakovačko-osječke nadbiskupije hodočastili su s članovima Mješovitog katedralnog zbora iz Đakova u Mariju Bistricu. Hodočašću se pridružilo i nekoliko bogoslova đakovačkog Bogoslovnog sjemeništa. Po dolasku u Hrvatsko nacionalno svetište Majke Božje Bistričke, hodočasnike iz Đakova, zajedno s brojnim hodočasnicima pristiglim iz više župa, pozdravio je rektor Svetišta, preč. Zlatko Koren, a potom je uslijedilo misno slavlje, koje je u zajedništvu s više svećenika predvodio vlč. Matej Glavica, ekonom Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu. Tijekom misnog slavlja osobito se molilo za Domovinu jer se toga dana obilježavao Dan državnosti. U homiliji je vlč. Glavica vjernike potaknuo da, zagledani u Blaženu Djevicu Mariju, od nje budu poučeni povjerenju i čvrstoj vjeri u Boga u osobnim, obiteljskim, profesionalnim i domovinskim prilikama i neprilikama. Liturgijsko pjevanje animirao je đako-

vački Mješoviti katedralni zbor, pod ravnanjem maestra Ivana Andrića, čije je pjevanje izmamilo radost i oduševljenje prisutnih vjernika, što su i potvrdili gromoglasnim pljeskom na koncu misnog slavlja. U popodnevnim satima hodočasnici su sudjelovali u pobožnosti križnog puta na bistričkoj Kalvariji. Na povratku u Đakovu, hodočasnici su posjetili i Svetište Majke Božje Remetske u Zagrebu. Domaćin ovoga susreta bio je nekadašnji đakovački bogoslov, danas karmelićanin, o. Dražen Marija Vargašević, a o povijesti i sadašnjosti svetišta 'Najvjernije odvjetnice Hrvatske' govorio je o. Vjenceslav Mihetec. Ekonom Glavica, ujedno i organizator hodočašća, istaknuo je kako se na ovaj način želi odati priznanje i zahvalnost djelatnicima Nadbiskupskog ordinarijata, Nadbiskupijskog pastoralnog centra, Bogoslovnog sjemeništa, Katoličkog bogoslovnog fakulteta i Svećeničkog doma, kao i pjevačima Mješovitog katedralnog zbora za njihov rad i angažman tijekom pastoralne godine. Stjepan Matezović

Filmu »Draga Gospa Ilačka« još jedna nagrada u Italiji cijelog svijeta. Međunarodni je žiri u službenu konDokumentarni film »Draga Gospa Ilačka«, reda- kurenciju za jednu od festivalskih nagrada Grand

telja Branka Ištvančića, ocjenom međunarodnog žirija osvojio je posebnu nagradu za režiju na 50. International Tourfilm Festivalu, održanom pod visokim pokroviteljstvom Giorgija Napolitana, predsjednika Republike Italije u gradu Lecce, u Italiji, od 20. od 24. lipnja 2012. Ova velika i značajna turističko-kulturološka filmska manifestacija u Lecceu je, uz autore, producente, urednike, novinare, televizijske izvjestitelje iz brojnih zemalja svijeta, ove godine proslavila svoj veliki zlatni jubilej - 50 godina od utemeljenja. Na 50. izdanje Festivala prispjela su čak 313 filma iz 51 zemlje

7-8/2012.

Prix uvrstio 97 filmova iz 23 zemlje. Predstavljeno je sve ono što je trenutno u domeni najbolje svjetske produkcije u ovom žanru. Nagrada će biti uručena u ceremonijalnom dijelu završne svečanosti na ovogodišnjem jubilarnom 15. izdanju International TourFilm Festival - ITF'CRO, koji se će se održati od 10. – 13. listopada 2012. u Solinu pod pokroviteljstvom Ministarstva turizma RH, Hrvatske turističke zajednice, Grada Solina, te visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića. Antun Ivanković

627


Mladi župe Valpovo pješice hodočastili Gospi u Aljmaš Č

etrdesetak mladih župe Valpovo pošlo je 26. lipnja na svoje zahvalno hodočašće u Aljmaš, želeći zahvaliti Gospi za sve što su u zajedništvu ostvarili tijekom protekle pastoralne godine. Okupljanje je bilo pred župnom crkvom u 20 sati, nakon čega su mladi pješice krenuli put Aljmaša, Gospi od Utočišta. Na početku hodočašća valpovački župnik, preč. Josip Matanović, molitvom je, pjesmom i svečanim blagoslovom ispratio hodočasnike na 52 kilometra dug put. Hodočasnike su ispratili roditelji, članice Marijine legije i hodočasnici Pokreta Božanskog milosrđa te ostali župljani. Na početku kolone bio je križ, koji su mladi nosili naizmjence, pa je tako svaki hodočasnik dio puta prešao noseći križ. Na svakih 10 kilometara hodočasnicima su dolazili volonteri, donoseći vodu i hranu za okrepu, ali i podržati ih dalje u njihovu hodu. Punih 13 sati ova skupina mladih ustrajno je, hrabro, snažne volje i duboke vjere hodala od Valpova do Aljmaša, gdje ih je dočekao upravitelj svetišta Gospe od Utočišta, preč. Ante Markić. Posebno svečana bila je misa u kapelici, koju je predslavio vlč. Pavo Martić. U kratkoj propovijedi mladima je, među ostalim, rekao kako je ponosan na njih i zahvalan Bogu i Blaženoj Djevici Mariji za sva dobročinstva koja su im udijelili. Podsjetio je da ži-

vimo u vremenu bez nade, u kojemu su mladi jasno pokazali da nada postoji. Pozvao ih je da ne dopuste da njima ovlada pesimizam, jer su upravo oni nada ovoga svijeta, oni o kojima ovisi budućnost, oni koji Crkvu čine drugačijom, ljepšom, boljom, kvalitetnijom. Poručio im je da ih Bog nije napustio, već da s njima ima plan te da u trenucima kada je teško, i ne vide izlaza, utjehu potraže u svojoj Crkvi, u svojim svećenicima i, dakako, u svojim obiteljima koje ih neizmjerno vole. Sanja Orlić

Hodočasnički susret mladih u Grgurevićima U

Grgurevićima, filijali odvoračke župe Sv. Filipa i Jakova apostola, 10. lipnja 2012. ostvaren je hodočasnički susret krizmanika i mladih iz župa Đakovačkog dekanata i mladih domaće župe. Toga dana župa Odvorci, sa svim svojim selima, imala je nekoliko događanja. Svake godine, po nedjelji iza svetkovine Presvetog Trojstva, vjernici procesijama hodočaste Gospi Lurdskoj u Gašinac, u šumu. Dan se ujedno znakovito poklopio i s 10. u mjesecu, kada se obilježava zavjetni dan, posvećen bl. Majci Tereziji iz Kalkute. Svetište na Gašincu stoljetno je hodočasničko mjesto u koje hrle vjernici sa svih strana župe Odvorci, župe Sibinj, Podcrkavlje, vjernici iz mjesta Valpova te župe Pleternica. Zavjetni dan posvećen bl. Majci Terezi iz Kaltkute uveden je 2010. godine. Hodočasnici su se kilometarskom procesijom uputili prema svetištu, gdje je u podne slavljena euharistija. Nakon svete mise, mladi su se uputili u grupama prema župi, gdje

628

je svima u župnom dvorištu upriličen ručak. U 17 sati započeo je program: klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom te duhovne pjesme u izvedbi zbora mladih župe Sv. Nikole Tavelića (Županja 2), zbora mladih župe Svih svetih Đakovo 1 te zbora mladih župe Trnava. Stjepan Šumanovac

7-8/2012.


Đakovački vezovi U đakovačkoj je prvostolnici Sv. Petra 8. srpnja,

nakon svečane povorke 46. đakovačkih vezova, održano svečano misno slavlje za sve sudionike ove manifestacije, koje je predvodio đakovačko-osječki pomoćni biskup, mons. dr. Đuro Hranić, istaknuvši kako je kultura uvijek i odraz vjere jedne sredine i jednoga naroda. Oslanjajući se na ulomak iz Markova evanđelja i podsjećajući kako je židovski narod iznjedrio Spasitelja čitavoga svijeta, ali ga i odbacio jer je za njih bio previše običan, te pitajući se hoće li vrijednosna poruka hrvatske tradicijske kulture i Đakovačkih vezova te hrvatskih ljudi uspjeti prenijeti duboku baštinu, osnažiti svoj identitet i po njemu opstati pred budućnošću, pa obogatiti zajednicu europskih naroda u koju ulazimo, ili će u svojoj vlastitoj domaćoj društvenoj i političkoj stvarnosti doživjeti odbacivanje kao što je doživio Isus u svome kraju, mons. Hranić je u homiliji rekao: »Kako pomiriti identitet hrvatskog čovjeka, njegovu uljudbu i biće, hrvatsku tradicijsku kulturu i Đakovačke vezove, i sve vrijednosti koje u sebi nose, sa suvremenim vrijednosnim trendovima i zakonskim nastojanjima s kojima se susrećemo u hrvatskom društvu danas?! Naša društvena scena, kultura, društveni, politički život, Hrvatski sabor, trebaju proroke u vlastitoj sredini, mudrost očitavanja onoga što nosimo u identitetu svojega naroda i kulturi. Tradicijska kultura izraz je našega naroda i narodnoga bića. Hoćemo li to znati prepoznati, vrednovati, jačati ili ćemo se toga odreći i poći u neizvjesnu budućnost?!« Nema potrebe bojati se, rekao je biskup, te zaključio: »Ovdje smo da se nahranimo Bogom, njegovom riječju, njegovim vrijednostima kako bismo doista svi zajedno bili sposobni na različitim razinama biti proročki glas, Božji glas u ovoj društvenoj stvarnosti, i kako bismo pridonijeli ne samo očuvanju svoje tradicije, već kako bismo iz te tradicije, kao iz snažnoga korijenja, rasli u budućnosti i donosili plodove.« 7-8/2012.

Misnom slavlju nazočili su predstavnici državne, županijske i gradske zakonodavne i izvršne vlasti te gradonačelnik Đakova i predsjednik organizacijskog odbora Đakovačkih vezova, Zoran Vinković. Liturgijsko slavlje pjevanjem i sviranjem obogatilo je Slavonsko tamburaško društvo »Pajo Kolarić« iz Osijeka te Dječji zbor župe Sv. Rozalije iz Ivanovca. Đakovački vezovi otvoreni su 6. srpnja na pozornici ispred đakovačke prvostolnice programom pod nazivom »Oj Đakovo, Šokadijo stara, tebe diči tvoja katedrala«, za koji je scenarij napisao Mirko Ćurić, a u kojem je sudjelovao velik broj glumaca, pjevača, tamburaških sastava, pjevačkih skupina i KUD-ova. Toga dana u samostanskoj crkvi Presvetog Srca Isusova održana je Smotra pučkog crkvenog pjevanja. U subotu, 7. srpnja, u Spomen – muzeju biskupa Strossmayera otvorena je treća izložba umjetnina iz zbirke Spomen-muzeja. U đakovačkoj prvostolnici istoga je dana održan koncert Mješovitog katedralnog zbora, pod vodstvom maestra Ive Andrića, a maestro Vinko Sitarić predstavio se posebnim orguljskim programom. Gošća koncerta bila je mezzosopranistica Zrinka Posavec. Posljednjega dana programa, u svečanom mimohodu ispred prvostolnice predstavilo se više od 4 000 sudionika, odnosno 61 folklorna skupina iz Hrvatske, ali i gosti iz Sjedinjenih Američkih Država, Kanade, Njemačke, BIH i Srbije, 56 svatovskih zaprega te više od 50 konjanika. Završni dio Vezova bio je u znaku programa pod nazivom »Slavonijo, zemljo plemenita«, u sklopu kojega je održan i tradicionalni izbor najbolje nošenog narodnog ruha za djevojke, snaše, momke i bećare. Đakovački vezovi održavaju se pod pokroviteljstvom predsjednika Ive Josipovića te Hrvatskog sabora, a ove je godine održano više od 90 kulturnih, gospodarskih i sportskih manifestacija tijekom posljednjih mjesec dana. Martina Kuveždanin

629


Humanitarna operna noć pod zvijezdama N

a Strossmayerovu trgu, na platou pred đakovačkom katedralom, 15. lipnja održan je svečani program Nebeskog hvalospjeva, sastavljen od najljepših klasičnih arija, koje su pred đakovačkom kulturnom publikom izveli Operni orkestar, zbor i solisti osječkog Hrvatskog narodnog kazališta. Solistice i solisti - Vesna Baljak, Sanja Toth, Iskra Stanojević, Domagoj Dorotić, Boris Martinović, Damir Fatović i Robert Adamček - pred Đakovčanima su u dvosatnom programu izveli arije iz Verdijevih, Puccinijevih, Leoncavallovih i Rossinijevih opera, dok je orkestrom ravnao Filip Pavišić. I ove godine glazbeni program humanitarnog karaktera organizirala je Udruga žena za borbu protiv raka dojke »Roseta«. Đakovačko-osječki nadbiskup Marin Srakić, već tradicionalno pokrovitelj ovog humanitarnog događaja, istaknuo je da su svi nazočni doživjeli višestruko »Dobro je činiti dobro«, kako kroz ljepotu pjevanja, tako i kroz sitne ili krupne darove kojima su nazočni htjeli pomoći ostvarenje ideje žena okupljenih u Roseti. »Posebnu poruku nosi kvartet solista. Gledam ih - svatko pjeva svoje i sve se uklapa. Nešto slično trebalo bi biti u našem crkvenome i građanskom

životu. Svatko daje vlastiti glas i doprinos, a opet, pod vodstvom jednog 'dirigenta', sve se uklapa!« istaknuo je nadbiskup Srakić, potvrdivši kako je Đakovčanima njihova katedrala i pozornica i oltar i središnje mjesto u gradu. U svome obraćanju nazočnima predsjednica »Rosete« Marija Borčić poručila je da su sredstva prikupljena prodajom ulaznica namijenjena budućem preventivnome i edukativnom djelovanju Udruge, odnosno provedbi radionica o samopregledu dojki. Anica Banović

Zahvalni koncert u sklopu Brodskog glazbenog ljeta Pod geslom »Glazba je oduvijek bila element

franjevačke karizme«, nedjelja 8. srpnja bila je u franjevačkom samostanu u Slavonskom Brodu u znaku dana zahvale svim dobročiniteljima koji su pomogli da se obnove samostanske orgulje stare 174 godine. Tom prigodom, poslije zahvalnog misnog slavlja u franjevačkoj crkvi Presvetog Trojstva, održan je koncert u sklopu 23. brodskog glazbenog ljeta. Nastupili su poznati glazbenici Lidija Horvat Dunjko, sopran, Dani Bošnjak, flauta i Mario Penzar, orgulje, a izveli su djela poznatih svjetskih i hrvatskih glazbenika od razdoblja ranoga baroka pa sve do 21. stoljeća.

U pozdravnoj riječi domaći gvardijan, fra Sebastijan Golenić, koji je kao glazbenik i sam napisao nekoliko djela, zahvalio je svim dobročiniteljima: Ministarstvu kulture, Gradu Slavonskom Brodu i Županiji, restauratorskoj tvrtki Škrabl iz Slovenije te ostalim brojnim dobročiniteljima, zahvaljujući kojima su obnovljene samostanske orgulje postale spomenik kulture. Prisjećajući se blagoslova i kolaudacije orgulja održane prije dvije godine, fra Golenić je naglasio kako je želja da se, uz zahvalu dobročiniteljima, prisjeti i sačuva uspomena na

630

graditelje orgulja, fra Ignacija Lehnera, glavnog graditelja, te stolare Fridolina Wagnera i Simona Frime, koji su 1838. dovršili gradnju, a iste je godine, 2. rujna bila kolaudacija orgulja te je svirao sam graditelj, fra Ignacije. Samostanske orgulje imaju 20 registara, dva manuala i pedala, a svakoga dana svojim novim zvucima veličaju liturgijska slavlja te su jedan od razloga da je lijepa barokna franjevačka crkva u gradu središte većine kulturnih događanja, napose Brodskog glazbenog ljeta. Brankica Lukačević

7-8/2012.


Predstavljena knjiga Damira Borovčaka U organizaciji Društva prijatelja

Zrina, i Pavla Petanjka, u Kapucinskom samostanu u Osijeku 15. lipnja predstavljena je osma knjiga Damira Borovčaka »Gvozdansko - hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora«. O knjizi je govorio autor, uz videoprojekciju fotografija Zrina, Gvozdanskog i Pounja, a okupljene pozdravio kapucinski gvardijan fra Miljenko Vrabec. Knjiga govori o povijesnim gradovima Zrinu ili Zrinju i Gvozdanskom, koji se nalaze na Banovini nedaleko Dvora na Uni. Po Zrinu se slavna obitelj Šubić prozvala Zrinski, koja je u Gvozdanskom nekoć imala rudnike srebra i olova te kovnicu novca. Oba su hrvatska grada u svojoj povijesti teško stradavala još od vremena turskih osvajanja, posebno u Drugom svjetskom ratu, a Gvozdansko i u Domovinskom ratu. Gvozdansko je, nažalost, u hrvatskoj povijesti nepoznato, za razliku od američkog Alama ili židovske Masade, a za masakr više stotina Hrvata u uništenom Zrinu 1943. nikada nitko nije odgovarao. Knjiga prvi puta javno predočava dokumentaciju o povijesnoj istini sudbine dvaju gradova i ljudi čiji su prognani potomci živjeli i žive u osječkoj okolici i okolici sela Drenje. Govoreći o svojoj najnovijoj knjizi, Damir Borovčak iznio je povijesni pregled dvaju gradova od 1508. do danas, podastirući činjenice o turskim osvajanjima, zločinima u Drugom svjetskom ratu i zločinima u Domovinskom ratu počinjenim nad Hrvatima. U dijelu knjige podnaslovljenom »O zločinu u Zrinu

se bezobrazno šuti« opisani su događaji u Zrinu 9. rujna 1943., kada su partizansko-četničke postrojbe opkolile i zauzele Zrin, ubivši više od 250 Zrinjana Hrvata jer nisu pripadali ni jednoj vojnoj formaciji, pa ni ustaškoj, što se u komunističkim dokumentima navodilo kao razlog uništenja Zrina. Mjesto je spaljeno do temelja, ljudi protjerani bez prava na povratak, župna crkva Našašća svetog Križa sravnjena sa zemljom, crkva Sv. Marije Magdalene na groblju minirana i spaljena, a Stari grad uništen. Videoprojekcijom slika i dokumenata pokazani su dokumenti OZNA-e za Baniju, iz kojih je vidljivo da je odobrenje za spaljivanje Zrina dao Vladimir Bakarić, zatim presuda iz 1946. kojom se svi Zrinjani, ubijeni, poginuli, ali i preživjeli, proglašavaju narodnim neprijateljima i kojom im se oduzima sva pokretna i nepokretna imovina (koja im još uvijek nije vraćena, iako su zahtjev za povrat podnijeli 1997.). Preživjeli Zrinjani dotjerani su 1946./47. u sela Slatinik Drenjski i Drenje. Slična sudbina snašla je i Gvozdansko. Borovčak je otkrio kako je najduži hrvatski ep, »Gvozdansko«, napisao Ante Tresić Pavičić, a sastavljen je od 21.406 rimovanih deseteraca u 32 pjevanja; to djelo, pisano od 1937. do 1940., prvi je put tiskano tek 2000. godine. Povijesna Borovčakova knjiga predstavljena je 16. lipnja i u Drenju, u sklopu kulturno-umjetničke manifestacije »Susreti prijateljstva Drenje 2012.« te u organizaciji Društva prijatelja Zrina, Rimokatoličke župe Sv. Mihaela Drenje, općine Drenje i DVD-a Drenje. Nevenka Špoljarić

Okrugli stol o Mati Topaloviću Obilježavajući

spomendan svoje ustanove, Gradska knjižnica Slavonski Brod u suradnji je s Društvom hrvatskih književnika, ogrankom slavonsko-baranjsko-srijemskim, upriličila u ponedjeljak, 28. svibnja, Okrugli stol o Mati Topaloviću (1812.-1862.), hrvatskom pjesniku, sakupljaču narodnih pjesama, svećeniku i profesoru, u povodu njegove 200. obljetnice rođenja i 150. obljetnice smrti. U pozdravnoj riječi ravnatelj knjižnice Ivan Stipić naglasio je da time žele odati priznanje tom zaslužnom Brođaninu, koji je u svojih 50 godina života i 25 godina svećeništva ostavio veliki trag na hrvatskom kulturnom području. O Topalovićevu književnu stvaralaštvu govorili su Mirko Ćurić, predsjednik Društva hrvatskih književ-

7-8/2012.

nika, te dr. Goran Rem, dr. Ružica Psihištal i dr. Sanja Jukić. Predavači su, između ostalog, istaknuli da je Topalović bio znameniti, najvatreniji i najiskreniji pobornik ilirizma u Slavoniji, da je pisao »najčišćom i krasnom štokavštinom; kao prvi predavač na hrvatskom jeziku, oduševljavao je mlade za hrvatski jezik te motivirao i ostale književnike. Bio je veliki sakupljač narodnoga blaga koje je sabrano u njegovoj zbirci 'Tamburaši ilirski', nakon koje se razvila prva polemika oko hrvatske književnosti. Na kraju je prikazan kratki dokumentarni film »Janko Tombor: Pjesnikov oproštaj« te otvorena izložba brodskog religiozno-književnog kruga na kojoj je predstavljeno petnaest brodskih svećenika-velikana. Brankica Lukačević

631


Liturgijska slavlja, molitveni susreti  OSIJEK – Svetkovina Presvetog Srca Isusova – Tra-

dicionalno, uz procesiju najmlađih vjeroučenika i prigodni recital te večernjom misom, uz kapelicu sagrađenu 1936. godine i posvećenu Presvetom Srcu Isusovu istoimenu je svetkovinu 15. lipnja proslavila osječka župa Uzvišenja sv. Križa. Misu

je predvodio dr. Slavko Platz, svećenik u miru, a suslavio župni vikar vlč Mato Jokić. Slavlje je uveličalo pjevanje župnoga zbora pod ravnanjem s. Evice Sočković. Župnik, vlč. Pavo Vukovac, s vjernicima je slavio jutarnju misu u župnoj crkvi. U homiliji je Vukovac istaknuo kako slaveći Srce Isusovo, slavimo ljubav Božju prema nama, koji za nekoga često kažemo da nema srca, dok čitajući evanđelje od utjelovljenja, rođenja Isusova do muke, smrti i uskrsnuća možemo promišljati dokaze, vidljive znakove, upravo, govora Isusovoga srca. Nevenka Špoljarić  GORNJA BEBRINA

– Obnova kapele Sv. Vida –Uoči dana Sv. Vida, 15. lipnja, vjernici Gornje Bebrine u župi Klakar odlučili su obnoviti svoju kapelu posvećenu upravo tom svecu. Od djece do najstarijih, mnogi su se odazvali ovoj akciji i krenuli s radovima na obnovi kapele. Rezultat je bio opće zadovoljstvo svih vjernika Gornje Bebrine kao i svih njihovih gostiju koji su tog dana bili na svetoj misi u obnovljenoj kapeli. Misu je predvo-

dio domaći župnik vlč. Željko Zuanović, koji je zahvalio svim vrijednim vjernicima koji su uložili trud, vrijeme i novac u obnovu ove kapele. Dario Jednobrković  ALJAMAŠ – Hodočašće studenata – Tradicional-

no hodočašće studenata osječkog Sveučilišta J. J. Strossmayera, tijekom kojega pješice hodočaste Gospi Aljmaškoj, održano je 16. lipnja. Skupinu studenata, kojima su se pridružili i poneki profesori, predvodio je studentski kapelan p. Arkadiusz Krasicki. Ovim hodom studenti su ujedno proslavili i spomendan Bezgrešnog Srca Marijina. Šestosatno pješačenje bilo je ispunjeno razmatranjem Žalosnih otajstava krunice, pjesmom i dru-

ženjem svih hodočasnika. Po dolasku u Svetište Gospe od Utočišta euharistiju je predvodio p. Krasicki, a prikazana je za sve molitvene nakane koje su studenti ponijeli sa sobom, ali i izrekli naglas kako bi cijela zajednica sudjelovala u molitvi. Sanja Martinović  VINKOVCI – Blagoslov vozila i vozača – Već tra-

dicionalno, župnik župe Presvetog Srca Isusova u Vinkovcima, vlč. Robert Farkaš, blagoslovio je u nedjelju, 17. lipnja, vozače i vozila. Smisao blagoslova je moliti Božju zaštitu i pomoć uoči odlaska na godišnje odmore, a opravdanost i potrebu za ovakvim blagoslovom, nažalost, pokazuje velik broj poginulih i stradalih u prometu tijekom ljetne sezone. Blagoslov je započeo okupljanjem vozača, nakon misnog slavlja, na parkiralištu pokraj crkve. Ondje je župnik predvodio zajedničku molitvu vjernika nakon čega je svaki vozač stao pokraj svoga vozila, a svećenik ih je redom blagoslivljao. Blagoslovu su se odazvala 102 vozača. Darko Posarić

VJESNIK na nadbiskupijskim Internet-stranicama: www.djos.hr Urednikova (pre)poruka – Stopama sadašnjice – Liturgijska građa – Homiletska građa – Sadržaj

632

7-8/2012.


Posjet nuncija D´Errica predsjedniku HBK Novoimenovani nuncij u Re-

publici Hrvatskoj, mons. dr. Alessandro D´Errico, posjetio je 12. srpnja predsjednika Hrvatske biskupske konferencije (HBK), đakovačko-osječkog nadbiskupa mons. dr. Marina Srakića, te se u Nadbiskupskom domu u Đakovu, prvi puta po dolasku u Hrvatsku, susreo s predstavnicima medija. Uz mons. Srakića, prisutan je bio i pomoćni đakovačkoosječki biskup, mons. dr. Đuro Hranić. Nuncij D´Errico pojasnio je kako smatra potrebnim posjetiti nadbiskupiju kojom predsjeda mons. Srakić, predsjednik HBK. Podsjetio je kako je jedno od dva akreditacijska pisma, koja nuncij donosi sa sobom po dolasku u neku zemlju, već predao mons. Srakiću pri nastupnom misnom slavlju u zagrebačkoj prvostolnici, a drugo će pismo predati 17. srpnja predsjedniku Republike Hrvatske dr. Ivi Josipoviću, kada će upoznati i predstavnike hrvatske vlasti. Hrvatska je veoma važna Svetoj Stolici zbog višestoljetne, duboke povezanosti. Važna je i međunarodnoj zajednici, a većina građana ove zemlje još se izjašnjava katolicima, rekao je nuncij te naglasio: »Pomalo mi je žao što sam ovdje u trenutku delikatnih odnosa između crkvene hijerarhije i nositelja političke vlasti. No, posao je apostolskoga nuncija promicati dobre odnose između nositelja lokalne crkvene vlasti i političkoga života. Predsjednika Josipovića susretao sam u različitim okolnostima za vrijeme službe u Sarajevu, uvijek sam osjećao veliko poštovanje prema njegovoj sklonosti za dijalog i uzajamno slušanje, te imam povjerenja da ćemo uspjeti naći prava rješenja s obzirom na pitanja o kojima se diskutira.« Na pitanje novinara na koje delikatne okolnosti misli i odnosi li se to na donošenje Zakona o medicinski pomognutoj oplodnji, nuncij D´Errico odgovorio je potvrdno i rekao kako se nada da ne dolazi suviše kasno, jer ako se sutra stvar zaključi, problem će postati veći i delikatniji. »Volio bih se nadati da postoji mogućnost da se uzme još malo vremena i pričeka s donošenjem odluka, bar do sljedećeg tjedna dok ne susretnem predstavnike političke vlasti u Hrvatskoj, jer se nadam da bismo ipak mogli pronaći rješenje«, istaknuo je. Na pitanje što će i kada papa Benedikt XVI. odgovoriti na pismo mons. Srakića kojim je predao upravu Đakovačko-osječkom nadbiskupijom zbog navršene

kanonske dobi od 75 godina, nuncij je pojasnio da Sveti Otac osobno poznaje mons. Srakića te osjeća prema njemu veliko poštovanje i razumijevanje. »Njegovo pismo proslijeđeno je Papi, no sada je vrijeme kada Benedikt XVI. promišlja, moli i odmara u ljetnikovcu u Castel Gandolfu, te njegov odgovor ne treba očekivati brzo«, rekao je mons. D´Errico, dodavši kako je njegova obveza prikupiti razmišljanja o trojici potencijalnih kandidata koji bi mogli naslijediti službu nadbiskupa Srakića, za što je potrebno određeno vrijeme. »Sveti Otac obično prihvati zahvalu za upravu nadbiskupijom, no kaže da će ona biti efektivna kada bude imenovan novi nadbiskup«, zaključio je novoimenovani nuncij. Odlazeći iz Crvenog salona mons. D´Errico zastao je kod portreta Ivana Pavla II., a tijekom susreta s medijskim djelatnicima rekao je i kako je blaženi Papa s velikim zanimanjem pratio događaje u Hrvatskoj prije 20 godina, prisjetivši se kako ga je posebno iznenadilo s kolikom je točnošću i preciznošću Benedikt XVI. govorio o Hrvatskoj po svom povratku prošle godine. Tijekom boravka u Đakovu nuncij D'Errico posjetio je đakovačku prvostolnicu i Bogoslovno sjemenište, a u poslijepodnevnim satima je, uz pratnju nadbiskupa Srakića i pomoćnog biskupa Hranića, posjetio Osijek i osječku konkatedralu Sv. Petra i Pavla te zgradu vikarijata. »Zadovoljan sam što sam u Osijeku; znam da je ovo trgovačko, političko, sveučilišno središte Đakovačko-osječke nadbiskupije. Smatrao sam da je korisno posjetiti važne crkvene ustanove jer apostolski nuncij nije samo veleposlanik, već i predstavnik Svetoga Oca pred lokalnom Crkvom. Stoga nastojim upoznati djelovanje ove važne lokalne Crkve, različitih lokalnih crkvenih i redovničkih ustanova. Ovaj tjedan koristim za susret s mnogim važnim osobama iz crkvenoga života i nadam se da će mi to pomoći kako bih bolje upoznao očekivanja i nade ove lokalne Crkve. Isto tako, vjerujem da će mi to biti od koristi i u susretu s Predsjednikom i drugim predstavnicima političke vlasti.« rekao je nuncij. Tijekom boravka u Osijeku mons. D´Errico susreo se s dekanima Osječkog istočnog i zapadnog dekanata, preč. Matom Gašparovićem i preč. Ivicom Rebićem, a prisustvovali su i ostali svećenici grada Osijeka. Martina Kuveždanin


Vjesnik 07-08 2012  

Vjesnik Đakovačko - Osječke nadbiskupije