38
Božić 2016.
HOMILIJA MONS. IVICE PETANJKA Sprovodna misa fra Željka Cestara, Varaždin, 18. studenog 2016. Dragi oče i majko, sestro, rodbino i prijatelji, svećenici, redovnici i redovnice, bogoslovi, novaci i redovnički kandidati, braćo i sestre! Više puta nam se dogodi da nam Bog oduzme dah i riječ. I kada se priberemo i dođemo k sebi, počinju iz nas navirati pitanja i pitanja, a ni jedno od njih nema odgovora. Prije tri dana zanijemjeli smo, a onda počeli s pitanjima, ali ono što nas najviše boli i tišti je da ćemo ostatke naših dana i godina morati živjeti s pitanjima bez odgovora. Pitanja će se umnažati, a odgovori neće stići. U ovoj našoj svakodnevici i kolotečini života koja nas toliko pritišće svojim obvezama i sve bržim ritmom u kojem bi svi morali postati olimpijski maratonci i stići prvi i biti pobjednici i svatko gleda samo na sebe jer vodi utrku s vremenom i sa životom, Bog nas pogleda, zaustavi svoj pogled na jednome od nas, i trka je gotova. Dolazimo do cilja prije svih očekivanja, i to prvi. Svi smo danas ovdje s različitih strana svijeta jer je jedan od nas, fra Željko Cestar, pretekao sve ostale i stigao do svoga cilja i okupio nas danas oko sebe i pita nas: “Znademo li kamo trčimo? Poznajemo li put koji vodi k pravom cilju?“ Sveti Augustin je govorio: “Bolje je po pravom putu šepati, nego po krivom putu trčati. Jer onaj tko je na pravom putu, šepat će i došepat će kad-tad do svog cilja, a onaj tko je na krivom putu, što brže trči, to se više od cilja udaljuje.“
Kakav je put izabrao fra Željko Cestar? Ovo je jedinstvena prilika da nam on sam progovori o sebi. Pišući molbu za primanje u redovnički stalež, 18. travnja 2002. u Bratini, između ostalog kaže: “Rođen sam 21. studenog 1971. u Zagrebu. Sakramente krštenja, svete pričesti i potvrde primio sam u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kupincu. Završio sam srednju ugostiteljsku školu u Zagrebu, zanimanje kuhar. Radim u Ugostiteljskoj školi u Zagrebu. Kao dijete bio sam pobožan, rado sam molio, te sam u sobi napravio neku vrstu oltara gdje sam se molio. Tako je bilo sve do puberteta... ja sam se i dalje molio, ali tada sam počeo moliti Boga da me ne zove... Tako sam završio školu, vojsku, zaposlio se. Sve to vrijeme ja sam išao u crkvu i molio se Bogu, ali više nisam osjećao Božju ljubav i prisutnost. Tako je do mene došla krunica Božanskog milosrđa, koju sam molio u početku rjeđe, a kasnije sve češće, i ta molitva počela me polako vraćati Bogu. Pravo obraćenje doživio sam prije nešto više od godinu dana, kad sam na jednoj duhovnoj obnovi spoznao da je tijelo hram Duha Svetoga. Tada sam pomislio “pa Duh Sveti ne želi biti u meni, a ako je, onda mu je jako teško“. Odlučio sam ne griješiti više... ali sam se bojao da to neću moći ostvariti... Zamolio sam Boga i Isusa da mi pomognu, te je svećenik izvršio obred oslobođenja od zloga. Od tada nestale su sve požude i strasti, a u mojoj duši i srcu počela je rasti ljubav prema Bogu, Isusu i Mariji.
U meni se ponovno probudila želja za služenjem Bogu. Počeo sam častiti prve petke i potpuno se predao Srcu Isusovu, zatim sam pošao na seminare, gdje je čežnja za Bogom u mojoj duši bila još veća. Tada sam ponovno osjetio zov, ali sam mislio da je to utjecaj ushićenja od seminara. Međutim, taj zov postajao je sve veći. Svaki dan osjećao sam sve veću potrebu za molitvom. Tako sam stupio u škapularsku bratovštinu, gdje sam se ponovno vratio u Marijino krilo. Kasnije, na blagdan svete Terezije od Djeteta Isusa, spoznao sam da me ona ponovno svojim molitvama vratila na pravi put te sam nju izabrao za svoju zaštitnicu. Moj život se potpuno promijenio. Sve one svjetske stvari koje su me privlačile postale su mi nevažne. Na prvo mjesto došlo je samo ono što je Božje. Počeo sam veću pažnju polagati na bližnjega. Primio sam mnoge milosti, tako da sam oprostio onima kojima sam mislio da neću nikada. Postao sam ponizniji, počeo sam prikazivati male žrtvice, a za uzvrat dobio sam neizmjerne osjećaje sreće i Božje ljubavi tako da su mi suze radosnice navirale na oči. Preko Radio Marije čuo sam za Časoslov, ali ga u početku nisam kupio jer mi se to činilo predugačko. Nešto me vuklo da ga kupim, a kad sam ga kupio, bio mi je kratak za molitvu. Otada ga molim svaki dan. Nedjeljne mise postale su mi premalo za susret s Bogom, tako da sam krenuo na misu svaki dan, prije posla, kad god su to prilike dozvoljavale. Želja za stupanje u samostan postajala je sve veća te sam molio Isusa da