Page 1

TEMA BROJA SAKRAMENT POMIRENJA.

ISSN 1331- 6354 Cijena: 10 kn GODINA XLV, Broj 3 (173)  – Jesen  2016.


2

Sv. Leopold u Zagrebu 2016.

Sadržaj 3 RIJEČ UREDNIKA 4 CRKVA I KAO SAKRAMENT POMIRENJA 7 SVETI LEOPOLD BOGDAN MANDIĆ ISPOVJEDNIK BOGAT MILOSRĐEM 10 SA SVETIM LEOPOLDOM U ZAGREBU 11 SAKRAMENT BOŽJE NJEŽNOSTI 12 POVIJESNO HODOČAŠĆE FRANJEVACA KAPUCINA HERCEG-NOVOM I KOTORU 14 FRANJEVAČKE OBLJETNICE 16 DRAGAN (FRA AUGUSTIN) DUJMUŠIĆ (1884.-1916.) 18 OBILJEŽAVANJE 100. OBLJETNICE SMRTI O. AUGUSTINA DRAGANA DUJMUŠIĆA U VARAŽDINU 20 DUHOVNA LIRIKA AUGUSTINA DUJMUŠIĆA 21 MAJKA TEREZIJA PROGLAŠENA SVETOM 23 PUČKE MISIJE “ZAGREBAČKA KORIZMA 1978.“ 26 ZLATNA MISA FRA ZLATKA ŠAFARIĆA 27 PROSLAVA ZLATNE MISE U LOPATINCU

GLASNIK SVETOG LEOPOLDA MANDIĆA

Časopis za vjersku kulturu i informaciju God. XLV – Br. 3/2016. (173) ISSN 1331- 6354 List sv. Leopolda B. Mandića izlazi dopuštenjem kapucinskog provincijalata u Zagrebu i Biskupskog ordinarijata u Đakovu od 1. veljače 1971. Izdavač: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda Mandića

Administraciju vodi:

Ružica Dumančić, 31000 Osijek, Kapucinska 41 tel: +385 31 20 11 83 mob: +385 99 455 60 52 e-mail: centarleopold@gmail.com

Odgovorni urednik: fra Ivan Markanović

Sv. Leopolda Mandića 41, 10040 Zagreb – Dubrava, tel: 01 295 82 01; mob: 099 455 60 60 ivan.markanovic@kapucini.hr

Glavni urednik: fra Stjepan Novoselec Kapucinska 47, 10040 Zagreb – Dubrava, tel: 01 295 86 65; 098 25 30 86 stjepan.novoselec@gmail.com

29 PRVI ZAVJETI KAPUCINA FRA JOSIPA STANKOVIĆA

Grafički urednik: Vjeran Grabant

30 POČETAK NOVICIJATA HRVATSKIH KAPUCINA

Lektorica: Dubravka Rovičanac

30 RAZGOVOR MENE TUŽNA I MENE ŽALOSNA 32 SANDALE ZA KRIZMU 34 VIŠNJEMU 36 DEDEK 37 KAKO BISMO SE ISPOVIJEDALI KOD SVETOG LEOPOLDA? 38 KRŠĆANSKA OBITELJ

vjerangrabant@gmail.com

Stalni suradnici: braća kapucini, Jelena Grabant,

Dubravka Rovičanac, Mira Šincek, Mladenko Spahija, Vinko Đotlo, Štefica Pokorny, Anika Sačić, Nevenka Špoljarić

Vanjski suradnici: Željko Paša, Marija Takać,

Vjera Milić, Radenka Skorup, Andrija Lukinović, Ilija Doborski, Zdenka Štogl, Dejan Lecić, Leon ŽganecBrajša, Danijela Blažeka, Katarina Ralbovski, Danijela Fiala, Jadranka Jakopec, Ana Vrček, Slavica Tomčić

Tisak: “Tonimir” Varaždinske Toplice Godišnja pretplata 40 kn; za države Europe 13 eura; za Kanadu i USA: 15 USD; za Australiju 20 AUD NAZIV: Centar “Leopold Mandić”, 31000 Osijek, Kapucinska 41; žiro račun 2340009-1100209229; SWIFT (BIC): PBZGHR2X IBAN: HR71 2340 0091 1002 0922 9 P. J. 12, OSIJEK


3

RIJEČ UREDNIKA Cijenjeni i dragi čitatelji!

L

jetni dani su za nama. Mnoštvo pažnje vrijednih događanja u Crkvi, u našem kapucinskom Redu i našem vjerničkom puku, osobito među štovateljima sv. Leopolda, obilježilo je minulo razdoblje. Stoga smo mi u uredništvu novog broja Ljudima prijatelj, koji je u vašim rukama, željeli zajedno s vama podijeliti svoje osvrte na događanja koja smo smatrali vrijednima zabilježiti. Nakon boravka tijela sv. Leopolda u Zagrebu sve su vidljiviji plodovi njegove prisutnosti i zagovora, poglavito u sakramentu svete ispovijedi, što smo željeli istaknuti u svojim i vašim prilozima koji su nam pristigli u uredništvo, bilo pisanom riječju, bilo slikom, što potkrjepljujemo sljedećim stihovima iz pjesme Križu, našeg subrata i pjesnika Augustina Dujmušića: “Dođi i ti, gordi sv’jete, Otresi se grijeha svoga, Pa pogledaj tuj na križu, Kako ljubi vječni Bog.

Nadamo se da smo svojim skromnim izborom barem donekle ispunili vaša očekivanja. Zahvaljujemo vam na suradnji i preporučujemo se i dalje da svojim sudjelovanjem kao istinski Ljudima prijatelji, poput sv. Leopolda, krijepimo svoju vjeru i duhovno obogaćujemo jedni druge. U skladu s tom nakanom slobodno nam šaljite svoje priloge, iskustva, razmišljanja i prijedloge, kao i primjedbe koje želite podijeliti s nama. Želimo vam obilje Božjeg blagoslova, po zagovoru sv. Leopolda. Mir vam i dobro!

Fra Ivan Markanović Odgovorni urednik


4

jesen 2016.

CRKVA I KAO SAKRAMENT POMIRENJA

N

ajprije recimo nekoliko riječi o Crkvi kao sakramentu. Svi iz katekizma znamo da su sakramenti vidljivi znakovi Isusove prisutnosti i njegova djelovanja među nama. Sama Crkva je bazični (temeljni) sakrament iz kojega svi drugi sakramenti izviru ili u kojem imaju svoje mjesto. Zato kažemo da je Crkva vidljivi znak prisutnosti Isusove u svijetu, jer se Krista može naći samo u Crkvi. Crkva je mjesto susreta s Kristom, uvijek s nama prisutnim. Konstitucija Drugog vatikanskog koncila o Crkvi kaže da je ona ‘’sakrament ili znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskoga roda…’’ (LG, 1). U primjenjivanju toga pojma ‘’sakrament, djelotvorni vidljivi znak’’ na crkvenu službu pomirenja, odnosno milosrđa, lijepo izražava Red pokore u uvodnim napomenama. U br. 8 kaže se ovako za Crkvu: »Sva Crkva kao svećenički narod u samom djelu pomirenja, koje je njoj od Gospodina povjereno, djeluje na različite načine. Ona ne samo da propovijedanjem Božje riječi pozivlje na obraćenje već i zagovara grešnike i majčinskom brigom priskače u pomoć pokorniku da spozna i ispovijedi svoje grijehe i tako postigne milosrđe od Boga koji jedini može otpuštati grijehe. No, još više sama Crkva postaje sredstvom obraćenja i odrješenja pokornika po službi koju je Krist povjerio apostolima i njihovim nasljednicima.« Sjetimo se, Isus je na sam dan svoga uskrsnuća, kad se uvečer ukazao učenicima dok su bili na okupu, rekao: »Mir vama! Kao što

mene posla Otac, i ja šaljem vas. Dahne u njih i kaže im: Primite Duha Svetoga, kojima grijehe otpustite, otpuštaju im se, a kojima zadržite, zadržani su im« (Iv 20,21-23). Prema tome, Crkva ima zadaću naviještanja mira, opraštanja grijeha u sakramentu pomirenja (ispovjedi), ali i poslanje za ostvarivanje pomirenja među ljudima.

Trostruka zadaća Crkve Najprije razjasnimo proročko naviještanje pomirenja. Kažemo ‘’proročko’’, jer u isto vrijeme dok Crkva ovdje oprašta grijehe raskajanima, čini pomirenje i naviješta ga, poziva da se jedanput zasigurno dokrajči grijeh u osobi i dođe do pravog i potpunog obraćenja, pomirenja s Bogom i s bližnjima. To je dakle prva njezina zadaća – stvarno djelotvorno, ali i proročko naviještanje pomirenja. Druga je samo sakramentalno slavljenje pomirenja, jer Crkva je i sama vidljivi, djelotvorni znak pomirenja s Bogom u Kristu, koji svojom mukom i smrću na križu odnosi grijeh svijeta. U Crkvi se zato neprestano događa pomirenje, jer ‘’Krist je s nama u sve dane do svršetka svijeta’’ (usp. Mt 28,20) kao ‘’Jaganjac koji odnosi grijeh svijeta’’ (Iv 1, 29). Crkvena zajednica, kad god je na okupu, ujedno slavi pomirenje. I treća, najteža zadaća je da Crkva daje svjedočanstvo pomirenog života. Taj izraz »pomirenog života« treba shvatiti i šire, kao ujedno sređenog života, gdje se sve dovodi u sklad s Božjom vo-

ljom, u sklad sa svim općim zakonitostima koje u Božjem svjetlu istine i pravednosti vladaju svijetom. To zahtijeva i pokornički način života, u koji su uključena tri elementa: molitvu (otvorenost Bogu), odricanje (vladati sobom, svojim tjelesnim nagnućima) i dobra djela.

Sadržaj naviještanja pomirenja Uzmimo najprije poziv iz Markova evanđelja 1,15: «Obratite se i vjerujte evanđelju!». To je glavni poziv i motiv djelovanja Crkve u svijetu. Konstitucija Drugog vatikanskog koncila o liturgiji to sažimlje ovako: »Stoga Crkva onima koji ne vjeruju navješćuje nauk spasenja, da svi ljudi upoznaju jedinoga Boga i onoga koga on posla, Isusa Krista, te se čineći pokoru odvrate od svojih putova« (SC,9) – misli se od grešnih navika, običaja. A i svojim vjernicima Crkva mora uvijek propovijedati i produbljivati vjeru i kao poziv na življeno obraćenje. Znači, ne samo što Crkva naviješta svijetu, u općem smislu, pomirenje i što djeluje da bi se zavađeni svijet pomirio nego propovijeda i samim vjernicima vjeru kao obraćenje. Prema tome, dok govorimo o rastu vjere, potičemo na trajno usmjerenje svoga života, poravnanje svojih unutarnjih nagnuća ili trajno, bezuvjetno opredjeljenje za put s Kristom. Moramo biti zdušniji, vjerniji Kristu. Sva naša djela dobivaju svoje usavršenje u Kristu, umrlom i uskrslom, za nas ljude i za naše spasenje.


5

Crkva svojom vjerom otkriva istinu o čovjeku grješniku, to što ovaj, sada liberalizmom i moralnim relativizmom okužen svijet, nerado priznaje. Ovaj naš suvremeni svijet niječe istinu o čovjeku grješniku. Ali Crkva svojom vjerom neprestano mora otkrivati svijetu, pa i samoj sebi, da je čovjek i grješnik. Cjelokupna nauka Crkve ili cjelokupno propovijedanje Crkve o grijehu, i istočnom i aktualnom, ali u ovom postmodernom vremenu i o strukturalnom grijehu, za sadašnje je vrijemo veoma značajno. Stvaraju se grješne društvene strukture, grješni običaji, zakoni, uživalački način života. Čovjek sam sebi nanosi zlo, kršenjem zakona prirode, itd. Na to Crkva sve jasnije mora upozoravati, ali po svojim vjernicima i svjedočiti. Papa Franjo na to upozorava u svojoj enciklici Laudato si (24. svibnja 2015). Mnogi danas govore kao da grijeha uopće nema, jer ni Boga nema, i to je već ušlo u mentalitet. I tako smo odmah došli do sveopćeg strukturalnog grijeha. Čim je ušla neka pogrešna spoznaja, odnosno bolje reći, pogrešno mišljenje, u mentalitet: ‘’svi tako, pa i ja tako’’, kad se stvore loši običaji, osjećaj osobnog grijeha sve se više gubi. Otupljuje čovjekova osobna savjest. Imajući sve to pred očima, svaki vjernik, pa i Crkva kao zajednica na svim svojim razinama, mora se u svjetlu Kristovu samokritički propitati koliko smo i mi kao pojedine osobe i kao crkvene zajednice doprinijeli da su se takva kriva mišljenja uspjela afirmirati, ući u mentalitet. Crkva zato kao kristološka institucija mora imati i kritičnu ulogu, da upozorava i vlastitim stilom života svojih vjernika otkriva svijetu kako je pogrešno mišljenje ovo ili ono, da

razotkriva grijeh gdjegod se on našao, bilo na osobnoj čovjekovoj razini, bilo u društvenoj, strukturalnoj sferi. Gdjegod se našao grijeh, Crkva ga mora razotkrivati Kristovim svjetlom, da nikad ne prestaje poučavati i poticati vjernike kako im je biti u svojoj društvenoj sredini ‘’sol i svjetlo’’ (usp. Mt 5,13.16), svjedocima uvijek boljeg života u istini, pravednosti i ljubavi.

Sloboda traži odgovornost – ispit savjesti Danas se čovjek, osobito mladi, često poziva na osobnu slobodu, a nerado čuje upozorenje i na odgovornost. Međutim, sloboda bez odgovornosti nije potpuna, ona se izjalovi i na kraju čovjek postane ovisnik.

U taj kontekst nužno dolazi i ljudska savjest. Crkva zato poziva ljude i na savjest kao nutarnji glas Božji. Duh Sveti, nama poslan kao Branitelj i Učitelj, u unutarnjosti našeg bića prosvjetljuje nas, poučava i jača da uvijek možemo napraviti dobar izbor (usp. Iv 14,26). Čovjek je više od tijela, zato ne smije živjeti samo po porivima tijela. Evo, Crkva na Drugom vatikanskom koncilu u konstituciji »Gaudium et spes – Radost i nada« govori o savjesti povezano s odgovornošću: »U dubini savjesti čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje, ali kojemu se mora pokoravati. Taj glas ga uvijek poziva da ljubi i čini dobro, a izbjegava zlo kad treba, jasno odzvanja u intimnosti našega srca: Čini ovo, a izbjegavaj ono! Čovjek naime ima u srcu zakon što mu ga je Bog upisao. U pokoravanju tom zakonu jest isto čovjekovo dostojan-


6

jesen 2016.

stvo i po tom zakonu će mu se suditi. Savjest je najskrovitija jezgra i svetište čovjeka, gdje je on sam s Bogom čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini. U savjesti se divno otkriva onaj zakon kojemu je ispunjenje u Bogu i bližnjemu« (GS,16). To o savjesti je kapitalno za svijet u svako vrijeme, a za ovaj naš svijet koji hoće biti slobodan, gdje se čovjek poziva na svoje znanosti i tehnološku moć, pa se voli reći da je čovječanstvo doprlo do svoje zrelosti. Upravo u toj »zrelosti« nužno je potrebno naglasiti savjest, neiskvarenu tako da čovjek, na svakoj razini svoga života, zna uvijek samo dobro izabrati.

Osobna ispovijed – sakrament pomirenja Uz sve ovo izneseno nužno je i razmišljanje o osobnoj ispovijedi, sakramentu pročišćenja, kako da se čovjek osobno otvori pred Gospodinom Isusom, prizna svoje grijehe i zamoli oproštenje. Sada se nalazimo u Godini Božjeg milosrđa. Božja ljubav u nama i mi udovi Kristova tijela u Crkvi, pročišćeni od grijeha slavimo pomirenje. Mir se je u srce naše naselio, onaj mir koji svijet ne može dati i koji mogu osjetiti samo oni koji su mu pristupili. Vidljivo mjesto Božjeg mira je kršćanska zajednica, kao vidljivo mjesto pomirenja s Bogom i sa svima s kojima nas život povezuje. To pomirenje ima zato i sasvim određene znakove po kojima svaki od nas »izlijeva svega sebe« pred Bogom. To je najprije sakrament krsta kao prvi znak ili prvi sakrament pomirenja s Bogom. Krst je po svojoj naravi pomirenje, pere krštenika od grijeha i čini krštenika svetim »da više ne griješi«. Duh Sveti u tom momentu čovjeka, ako mu

on ne pruži nikakvu zapreku, ako se odrekne grijeha, ako se stvarno obrati, stvarno posvećuje i u njemu stvara raspoloženje i mogućnost da ne sagriješi. Tako bi trebalo biti. No, većinom se krste djeca, zato ih u tijeku odrastanja treba osvijestiti da su i djeca Božja, na životnom putu s Kristom. Ali čovjek je uvijek podložan i napasti grijeha, postaje često »izgubljena ovca«, koju Bog uvijek traži po Sinu svome kao Dobrom pastiru (usp. Iv 10,11; Lk 15, 4-7). Zato nam je tijekom vremenitog života potreban i sakrament pročišćenja, ponovnog osobnog pomirenja s Bogom (usp. 2Kor 5,20). Svatko tko je kršten, ušao je u novost života i u novosti života bi trebao hoditi s Kristom i trebao bi u tom hodu, držeći se Krista, ne sagriješiti. Ali svaki dan se nešto pogriješi. I zato su važni i svagdašnji oblici pokore, jer je gotovo nemoguće da ne bi i svjestan kršćanin učinio neki, makar mali grijeh. Već odavno kaže Pismo: »Nema na zemlji pravednika, koji čineći dobro, ne bi nikad sagriješio.« (Prop 7,20). Kad ne bismo i toga bili svjesni, prekinuo bi se proces neprestanog propitivanja i pročišćavanja svoga životnoga puta. Ovdje sada ne možemo iznijeti sve što je potrebno o sakramentu pomirenja, ali naglasimo kako je važna osobna ispovijed. Ona pročišćava osobu i ulijeva joj snagu pročišćenja i prosvjetljenja na putu uspona sve bliže onamo gdje, svakom od nas, Gospodin Isus pripravlja mjesto (usp. Iv 14,2). Važno je u ispovijedi da se čovjek otrese, izbaci sve svoje grijehe, sve što ga opterećuje, jer to je sakrament izlječenja. Ispovjednik pak mora biti svjestan da je u službi Isusovoj i da mora biti pun

suosjećanja i milosrđa po Isusovu primjeru. Bog uvijek šalje i svete ispovjednike, kao npr. sv. Leopolda Mandića, ispunjene milosrdnom ljubavlju i poniznošću, svjesne da su samo znak milosrdnog Krista, koji svakog raskajanog čovjeka prima kao Dobri pastir izgubljenu ovcu (usp. Lk 15,4-7) i Nebeskoga Oca, kojim s radošću prima svakoga od svoje rasipne djece (usp. Lk 15, 11-32). Sakrament pomirenja neka bude uvijek radosni čin, da se svaki čovjek, koji je tu dobio oproštenje, osjeti kao novi čovjek, da ga ljubav Božja ponese prema svima s kojima je imao kakve prijepore, muke. Poslije ispovijedi svaki se neka uvijek osjeća rasterećen, ali tako da i oni oko njega, njegovi najbliži, to osjete. Kad govorimo o sakramentu pomirenja (ispovjedi), budimo svjesni da govorimo i o svjedočenju pomirenog života. Red pokore kaže u jednom broju o tome ovako: »Pokornik nastavlja svoje obraćenje i izražava ga životom koji je obnovljen u skladu s Kristovim evanđeljem i sve više prožet Božjom ljubavlju, jer ‘ljubav pokriva mnoštvo grijeha’ (1Pt 4,8)« (br.20). Znači, ako je Crkva zajednica, sastavljena od ljudi koji su u krštenju dobili oproštenje grijeha, i ako su po nesreći opet pali u grijeh, ponovno su u sakramentu pokore dobili oproštenje. Ali bi novošću života morali pokazati da su se obratili i da su odbacili grijeh, za koji su molili oproštenje. Cijelom svome životnom okolišu mi bismo morali dati svoj doprinos baš iz toga Božjeg milosrđa kojim nam je grijeh oprošten i u nama zasjalo novo svjetlo. To svjetlo neka zahvati i druge oko nas.

Bono Zvonimir Šagi


7

I. dio

SVETI LEOPOLD BOGDAN MANDIĆ ISPOVJEDNIK BOGAT MILOSRĐEM Flaviano Giovanni Gusella OFMCap (Kapucin i glavni urednik lista Portavoce di san Leopoldo Mandić.)

PREDGOVOR “Bog je otac; još više je majka”. Bio je 10. rujna 1978. Tijekom nedjeljnog Angelusa, usred svoga kratkog pontifikata, Ivan Pavao I. je sve iznenadio riječima koje su govorile o samilosnom Bogu. “Bog nam iskazuje svoju neprolaznu ljubav – rekao je papa Luciani – Znamo: oči su mu uvijek otvorene za nas, i kad se čini da je noć. On je otac; još više je majka. Ne želi nam učiniti zlo; želi nam samo činiti dobro, svima. Ako su djeca kojim slučajem bolesna, to je razlog više da ih mama ljubi. I mi, ako smo slučajno bolesni od zloće, ako smo zalutali, to je razlog više da nas Gospodin ljubi”. Albino Luciani se preselio na naše nebo poput sjajnog kometa koji je svijetlio svega trideset i tri dana. Među značajnim gestama i govorima tog nezaboravnog pape koji je sa svojim osmijehom Gospodinove dobrote, nesumnjivo treba ubrojiti izraze o “majčinskom” srcu Boga. U tim se riječima osjeća odjek nekih odlomaka iz Staroga zavjeta. Naime, ako je u Bibliji sadržano osamdesetak slika Boga koje su muškog roda, može se naći bar dvadeset koje su ženskog roda. U Knjizi proroka Izaije se kaže: “Može li žena zaboravit’ svoje dojenče, ne imat’ sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću” (49, 15); “Kao što mati


8

jesen 2016.

tješi sina, tako ću i ja vas utješiti – utješit ćete se u Jeruzalemu” (66, 13). Kada se u Bibliji uz Boga veže pridjev “majčinska utroba” (na hebrejskom rahamìm) kao obilježje, to se čini zato da se izrazi njegovu spontanu, instinktivnu, bezuvjetnu ljubav. Majčinskoj slici pribjegavao je također Isus, kako bi opisao svoju brigu i nezadovoljstvo kada naiđe na zatvorenost: “Koliko li puta htjedoh okupiti djecu tvoju [Jeruzaleme] kao što kvočka okuplja piliće pod krila, i ne htjedoste” (Mt 23, 37). Više od trideset godina nakon riječî Ivana Pavla I. o Božjem “majčinskom” srcu – koje su u ono doba potaknule rasprave i izazvale nedoumice kod nekih teologa –, papa Franjo nas je navikao na rječnik milosrđa: samilost, smilovanje, dobrota, nježnost, milovanje, blizina, slušanje, briga, opraštanje… Talijanska riječ misericordia (milosrđe), dolazi od latinskog miser (bijedan, nevoljan) i cor (srce), označava “srce dotaknuto, pogođeno tuđom bijedom” (usp. Augustin, Govor 358/A). U tome smislu ono sugerira osjećaj samilosti. Komentirajući evanđeoski odlomak o udovici iz Naina koja prati na grob svog umrlog sina jedinca, Franjo je rekao da “Božja ljubav prema čovjeku je milosrđe, to jest stav kojeg Bog zauzima u dodiru s ljudskom bijedom, s našim siromaštvom, trpljenjem, tjeskobom” (Angelus, 9. 6. 2013.). Biblijski izraz suosjećajnost, nastavlja Papa, “doziva u pamet utrobu majke: majka, naime, reagira na bol svoje djece”. Ali Isus ide korak dalje od iskustva dijeljenja, jer “Isusovo milosrđe nije samo neki osjećaj, već je snaga koja daje život”. Zato se ne smijemo bojati “približiti Njemu! On ima

milosrdno srce! Ako mu pokažemo naše unutarnje rane, naše grijehe, on nam uvijek oprašta. On je čisto milosrđe! Pođimo Isusu!”. Plod toga poziva je odluka da sazove izvanredni Jubilej. Tako se ove 2016. godine, po prvi puta u povijesti Crkve, slavi “tematska” Sveta godina, posvećena milosrđu. Daleko više no stav, milosrđe je srž biblijske objave i u središtu je pomirenja među ljudima. U buli najave Jubileja, pod naslovom Misericordia vultus. Lice milosrđa, Franjo piše: “Moramo neprestano kontemplirati otajstvo milosrđa. To je izvor radosti, vedrine i mira. To je uvjet našega spasenja. Milosrđe: to je riječ koja objavljuje otajstvo Presvetoga Trojstva. Milosrđe: to je posljednji i najviši čin kojim nam Bog izlazi ususret. Milosrđe: to je temeljni zakon koji prebiva u srcu svakoga čovjeka kada iskrenih očiju gleda braću i sestre koje susreće na svom životnom putu. Milosrđe: to je most koji povezuje Boga i čovjeka, jer otvara naša srce nadi da smo ljubljeni zauvijek usprkos svojoj grešnosti” (MV 2). Isti papa Franjo, nakon što je napisao: “Naša se molitva proteže i na mnoge svece i blaženike koji su milosrđe učinili svojim životnim poslanjem” (MV 24), odlučio je oca Leopolda uvrstiti među svete zaštitnike izvanrednog Jubileja te da njegovi posmrtni ostaci budu izloženi u bazilici Svetoga Petra, od 5. do 11. veljače 2016., u prigodi slanja “misionarâ milosrđa”. Znakovit je to izbor, poziv da se otkrije u kojoj je sveti kapucin bio “zrcalo Gospodinove dobrote”. Tu lijepu sliku je 1976. upotrijebio Albino Luciani, tada venecijanski patrijarh.

Ovom brošurom otac Flaviano Giovanni Gusella, ravnatelj Djela svetog Leopolda (Opera di San Leopoldo), opisuje lik svećenika koji se potpuno istrošio za dobro duša, skrbeći s posebnom pažnjom za one koji su se najviše udaljili od Boga, tako da budu osvojeni beskrajnim milosrđem Boga Oca. To je bio kapucin otac Leopold, uvijek “spreman i nasmiješen, mudar i skroman”. “Diskretni pouzdanik”, “smjerni učitelj” i “duhovni savjetnik pun razumijevanja i strpljiv”, kao što je rekao Ivan Pavao II: Nakon kratke biografske bilješke, ovaj tekst – sastavljen na temelju izlaganja koje je autor održao u prigodi Trećeg međunarodnog tjedna pomirenja (San Giovanni Rotondo, 25.-29. studeni 2013.) – zadržava se na duhovnim krepostima oca Leopolda koje su dolazile do izražaja, u svećeništvu, u podjeljivanju sakramenta pomirenja, kao što su “širokogrudnost srca”, sposobnost “prihvaćanja” i “slušanja”, kojima je znao oraspoložiti veliko mnoštvo pokornika za susret s Očevim milosrđem. Kršćanska etika luči grijeh od grešnika: grijeh se mora mrziti, ali se grešnika mora ljubiti. Upravo iz ljubavi prema grešniku, sveti Leopold je bio vrlo odlučan u usađivanju odbojnosti prema grijehu. Poput Isusa, on je tražio, čekao, ljubio grešnika kako bi ga oslobodio od njegova grijeha. Autor ima pred očima tu dinamiku, dodajući tome jednu biografsku bilješku: “davao je malu pokoru pokornicima” budući da “ju je on činio za njih”. Bio je, dakle, uzoran ispovjednik i, ujedno, jedinstveni ispovjednik zbog “proročke” težnje za koju su, za njegova života, tek malobrojni znali. Njegovu je svećeničku služ-


9

bu, naime, nadahnjivala gorljiva zauzetost za jedinstvo svih kršćana. Ta je težnja desetljećima zadržala čvrstu predanost i velikodušnost prinošenja samoga sebe za žrtvu, kao što to potvrđuju brojni “zavjeti” napisani na latinskom. Ipak, okolnosti su ga prisilile da ostane u Padovi, u svom tijesnom sobičku ispovjedaonici: “njegovu Istoku u ćeliji”. Nadam se da će stranice koje slijede, obogaćene brojnim svjedočanstvima osobâ koje su osobno poznavale svetog Leopolda, moći pridonijeti upoznavanju i pobožnosti “svecu pomirenja i duhovnog ekumenizma”. Po kojim su to ljudskim i duhovnim osobinama suvremenici oca Leopolda vidjeli u njemu čudesnu Gospodinovu prisutnost? Pokušat ću predstaviti neke od njih.

Širokogrudnost i krotkost Dana 22. rujna 1940. u Padovi, u kapucinskoj crkvi, otac Leopold slavio je 50. obljetnicu svoga svećeništva. Imao je 74 godine. U ime čestitara zahvalni govor, dubokim, prisnim i pjesničkim riječima, održao je mons. Guido Bellincini (1881.-1960.), predavač na sjemeništu u Padovi, direktor Opera Antoniana, kanonik teolog. Riječ je o dragocjenom govoru koji pomaže shvatiti s jedne strane poštovanje, ljubav i čašćenje koje je padovski kler gajio prema ocu Leopoldu, a s druge sažetak njegove službe. Rijetka i jedina fotografija prikazuje oca Leopolda kako sjedi u prezbiteriju, pred oltarom, gotovo utonuo u naslonjač, na lica mu izraz kao da bi najradije želio potpuno nestati. Očito je da “podnosi” tu situaciju. Za njega, silno po-

nizna, koji je želio proći zemljom “poput sjene ne ostavljajući traga za sobom”, to je nelagodna situacija i vidi se da je zbunjen. Običavao je reći: “Sakrivajmo sve ono što može zasjeniti Božji dar u nama, kako se njime ne bi trgovalo kao robom. Jedino Bogu pripada čast i slava”. Jednome svećeniku svome pokorniku, na Uskrs navečer, povjerio je: “Zahvaljujmo Gospodinu i molimo ga za oproštenje, jer se udostojao dati da naša bijeda dođe u dodir s njegovim riznicama milosti”. Oko njega se okretao čitav svijet; po njegovim se molitvama događale izvanredne stvari, a ipak sve je završavalo u tišini; tek osobama biva učinjeno dobročinstvo i proslavljalo se Gospodina. Nikakva buka, nikakav publicitet, pa čak ni u doista iznimnim okolnostima. Činilo se da on ništa od toga ne primjećuje i, stvarno, ne zna objasniti zbog čega ljudi hrle prema njegovoj ispovjedaonici. Jednom prijatelju koji mu je na to skrenuo pozornost, jednostavno odgovara: “Zar sam ja kriv što dolaze s toliko vjere i, po njihovoj vjeri, Svevišnji Gospodar ih uslišava? Kakve veze ja imam s tim?”. Ali vratimo se govoru mons. Bellincinija. Nakon što je prepoznao u ocu Leopoldu tri osobine vrsnog ispovjednika (“umnost, srce koje diše neizmjernom ljubavlju prema Kristu, prijazna i strpljiva ćud”), on tome dodaje još dvije: širokogrudnost i krotkost. “Vaša širokogrudnost – reče mons. Bellincini, oslovljavajući ga s ‘vi’, kako se tada običavalo – koja nije popustljivost u moralnim načelima, već shvaćanje ljudske krhkosti i pouzdanje u neiscrpna blaga milosti; koja nije popuštanje ili ravnodušnost prema grijesima, već velikodušnost

prema grešniku da se ne preda očaju smatrajući da ne može krenuti novim putem i da donese čvrstu odluku da će se popraviti. Širokogrudnost, koja obuhvaća u svoj zagrljaj sve oni koji vam dolaze, bez oklijevanja, pridržaja, ekskluzivizama, bez odbacivanja i bez vezanja uz vašu osobu bilo koga: pobožne duše što svakoga tjedna traže od vas duhovne savjete i povremenih velike grešnike, redovnike i laike, prelate i starice, bogate i bijedne, stručnjake i radnike, klauzurne djevice i očeve, nevinu dječicu i umiruće starije osobe koje ne vjeruju. Širokogrudnost, na kraju, koja privlači duše, jer je pridružena prijaznoj i strpljivoj ćudi, koja je kao njegov izraz i njegov opipljivi izraz”. […] “A zatim krotkost: ta divna zasluga duše meke poput svile, koja se lako privikne na pritiske, koja otupljuje oštrice i ublažava udarce, čiji je ideal čini se uvijek žrtvovati samu sebe za dobro i udobnost drugih. Zamislite zavjetovanu osobu koja je neprestano u službi drugih, osobu koja je pedeset godina, svakoga dana, svakoga sata, uvijek gostoljubiva i nasmijana, zatvorena u jednom sobičku, kao u nekoj vrsti samice, koju još monotonijom čini turobna niska nebrojenih bijeda koja se pred njom niže, zamislite da se kod toga čovjeka nikada nije osjetio izljev bijesa, trunka nestrpljivosti, naznaka dosađivanja, bilo kakva promjena pobožnog tihog glasa i moći ćete velikim dijelom objasniti tajnu zbog koje je otac Leopold uživao povjerenje tolikih duša. I njemu na hvalu treba odmah dodati da ta sretna ćud nije u cijelosti plod prirode, već također plod kreposti, koja je dugo sazrijevala i na koju je neprestane budno pazio”. Nastavak u sljedećem broju…


10

jesen 2016.

SA SVETIM LEOPOLDOM U ZAGREBU Fr. Flaviano G. Gusela (rektor svetišta sv. Leopolda Bogdana Mandića u Padovi)

N

isam nikada sumnjao u duboku pobožnost hrvatskog naroda prema svetom Leopoldu. Otkad sam u Padovi, vidio sam na tisuće ljudi kako dolaze odati štovanje svome svecu i moliti na mjestima gdje je živio. Ipak nisam mogao ni zamisliti da će, u Zagrebu, u svega nekoliko dana, mnoštvo od 250 tisuća vjernika, čekajući strpljivo u redu katkada i po više sati, od rane zore pa do dugo u noć, proći pokraj staklenog sarkofaga malog kapucina kojeg je papa Franjo htio u Rimu, proglasivši ga jednim od zaštitnika Jubileja milosrđa koji slavimo. Ako je ono u Rimu bio nesumnjivo povijesni događaj, to jednako vrijedi za ono što se zbivalo u glavnom hrvatskom gradu od 13. do 18. travnja ove godine. Vjerojatno posljednje putovanje oca Leopolda u svoju ljubljenu domovinu zbilo se 1923. kad je određen za samostan u Rijeci. Ondje je ostao nešto manje od mjesec dana jer je padovanski biskup, mons. Elia Dalla Costa, zatražio od kapucinskog provincijala da ga vrati jer je njegov odlazak ostavio prazninu koju ništa nije moglo ispuniti. Otac Leopold je još jednom poslušao. Iz Padove, iz onog svoga “gnijezda” (kako je to definirao Provincijal), neće se više maknuti. Otac Leopold je to prihvatio s vjerom Gospodinovu volju koja se očitovala preko poglavarâ. Posljednjih je devetnaest godina života brata kapucina i svećenika proživio s potpunom raspolo-

živošću i zanosnim predanjem. Utoliko više što mu je Gospodin obznanio da je svaka duša koja ulazi u njegovu ispovjedaonicu bila za nj “njegov Istok”. Mogao je, dakle, živjeti, premda na nov i neočekivan način, svoj ekumenski san. Povjerio se, međutim, da se osjeća “poput ptice u krletci”, očima i srcem uvijek okrenutim prema drugoj obali mora. “Krv nije voda”, rekao je kada se, za vrijeme Prvog svjetskog rata, nije mogao odreći svoga austrijskog državljanstva. Bollettino francescano, mjesečnik venecijanskih kapucina, u broju od listopada-studenog 1942. objavio je vijest o smrti oca Leopolda ovim riječima: “Otac Leopold je bio Dalmatinac i od tog je naroda naslijedio sve čudesne osobine. Njegov je čvrsti karakter odražavao surovost tamošnjih mjestâ; neiscrpna dobrota dražesnost tih krajolikâ; u velikim i izražajnim očima zrcalila se širina i plavetnilo njegova mora”. Kako ne uslišiti, nakon što su se ishodila potrebna dopuštenja Kongregacije za kauze svetaca, živu želju da se otac Leopold, slava hrvatskog naroda, vrati u svoju zemlju i među svoj narod, ovjenčan aureolom svetaca, pružajući svima mogućnost da ga vide, odaju mu štovanje i upute mu svoje molitve? A vjernici iz Hrvatske, zajedno s mnogim drugima iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srbije i Slovenije, shvatili su izvanrednost toga događaja. S vjerom i pobožnošću, često tako-

đer s ganućem, dragali su sarkofag svetog ispovjednika, povjeravajući mu svoje molitve i prošnje. Snažno su proživljavali liturgijska slavlja i pristupali sakramentu pokore. Trideset ispovjednika, koliko ih je bilo na raspolaganju, nije bilo dovoljno da izađu ususret svima onima koji su se htjeli ispovijediti. Mislio sam: “Šteta što ne znam hrvatski. Mogao sam i ja pomoći”. Kronika prelijepih i vrlo snažnih dana doživljenih u Zagrebu prenosi se na stranicama 14-18 ovoga broja Portavoce. Ja osobno, nakon što sam zahvalio Gospodinu koji “uzvisuje neznatne” po svojim nedokučivim naumima, osjećam dužnost zahvaliti provincijalnom ministru fra Juri Šarčeviću i subraći hrvatskim kapucinima na vrhunskoj organizaciji, koja je dugo planirana i brižno pripremana u svim pojedinostima. Uspjeh je zasigurno plod marljivog i mudrog rada, blagoslovljenog od Gospodina. Divio sam se sposobnosti organizatora da u to uključe gotovo sve one koji su vjerovali u crkvenu važnost toga događaja i velikodušnu i uvjerenu raspoloživost onih koji su pružili svoju suradnju. Počevši od zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, koji je sa svojom trojicom pomoćnih biskupa, kanonicima, zagrebačkim klerom i bogoslovima i sjemeništarcima prihvatio i pratio dane u kojima je bilo izloženo tijelo svetog Leopolda s vjerom i ljubavlju. Tu su zatim brojni hrvatski biskupi iz Hrvatske i susjednih zemalja,


11

koji su organizirali hodočašća i predsjedali slavljima u katedrali i kapucinskoj crkvi u četvrti Dubrava, apostolski nuncij Alessandro D’Errico, pravoslavni mitropolit Porfirije, zagrebački redovnici i redovnice, oko tri stotine volontera i volonterki – ponajviše mladih – koji su se zajedno s našim volonterima iz Croce Verdea iz Padove brižno i srdačno brinuli za sigurnost, gradske vlasti, masovni mediji koji su prenosili najznačajnija slavlja u cijelo zemlji.Zanimljivo je također petosatno zadržavanje u Ljubljani na povratku u Padovu. Spora, ali stalna rijeka vjernika protjecala je u maloj kapucinskoj crkvi, a tome je prethodilo euharistijsko slavlje kojim je predsjedao nadbiskup Stane Zore.

I

Zaključujem ističući ono što je rekao papa Pavao VI. kad je 2. svibnja prije četrdeset godina proglasio blaženim oca Leopolda: “Čast vama, hrvatska djeco iz Hrvatske, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, koji ste iznjedrili našem svijetu tako uzvišen i tako human primjer vaše katoličke tradicije.” Neka sveti Leopold svojim zagovorom izmoli da i u njegovoj zemlji budu uvijek snažni vjernost evanđelju, djelatna ljubav i apostolat. Neka iz novih naraštaja procvatu obitelji ukorijenjene u vjeri i brojna, sveta zvanja za svećenički i redovnički život.

SAKRAMENT BOŽJE NJEŽNOSTI

spovijed je sakrament Božje nježnosti, njegov način na koji nas grli. Ispovijed je sakrament Božje nježnosti, njegov način na koji nas grli, poruka je pape Franje u tweetu koji je objavio na Veliki utorak, te tako uputio još jedan poziv da pristupimo sakramentu pomirenja, koji je već više puta ponovio tijekom dvije godine svojega papinstva. Ove Papine riječi podsjećaju na evanđeoski prizor oca rasipnoga sina, koji čeka na prozoru, i kad vidi sina kako dolazi izdaleka, ide mu u susret i grli ga – rekao je u razgovoru za našu radijsku postaju nadbiskup Bruno Forte. Čini mi se da je papa Franjo želio istaknuti veliko Božje milosrđe, činjenicu da je Bog Isusa Krista Otac koji nas voli, koji nas poštuje i onda kada izabiremo nešto što je protiv Njegove volje; a On je uvijek spreman prihvatiti nas, čekati naš povratak i radovati se kada se vratimo. Nalazimo se, dakle, pred prizorom susreta ljubavi, očekivanja, radosnoga prihvaćanja, velikoga milosrđa, a ne pred slikom suda, koja je u prošlosti katkada vladala o sakramentu

pokajanja, u kojemu je svećenik na neki način bio sudac koji je morao dati odrješenje – napomenuo je nadbiskup. Osvrnuvši se potom na riječi pape Franje, koje ponavlja od samoga početka svojega pontifikata, da se Bog nikada ne umara praštati, nego da se mi umaramo tražiti oproštenje, nadbiskup je Forte istaknuo da je sustav grijeha, sustav koji duboko pogađa cjelovitost ljudskoga bića, a glavna je posljedica, vrlo razorna, zlo koje činimo sami sebi. Gubi se osjećaj za vlastito dostojanstvo te se upravo zbog toga gubi pouzdanje u mogućnosti koje nam je dao Bog. Zbog toga je bitno lice milosrđa, kako bismo pronašli put pomirenja – objasnio je nadbiskup. Bog sudac bi daleko od sebe zadržao one koji su zgriješili. Naprotiv, Bog beskrajnoga milosrđa, kako rado ističe papa Franjo, Bog je koji te privlači, potiče tvoje srce da, unatoč svemu, u Njega imaš povjerenja. Na novinarevo pitanje zašto se često čini da kršćani, kada pristupaju sakramentu pomirenja, gube jednostavnost i hrabrost, koje je papa Franjo istaknuo u jednoj propovi-

jedi, nadbiskup Forte je napomenuo da je jednostavnost potrebna zato što biti jednostavan znači biti istinit, odnosno to znači da znamo stati pred Boga bez isprike i obrane. Bez dodataka koji ponekad kompliciraju ljudske odnose, a katkada i naš odnos s Bogom. Papa Franjo stalno podsjeća da je Bog ljubav te stoga svaki odnos s Bogom ima biti življen u znaku ljubavi, a to znači u pouzdanju, povjeravanju, slobodni od straha, i puni hrabrosti da u ljubavi pronađemo snagu i budemo ono što jesmo, prema Božjem naumu. U konačnici, – dodao je nadbiskup – hrabrost je krjepost koja je neodvojiva od pouzdanja i od ljubavi. Ako nemaš ljubavi, ako nemaš pouzdanja, ako se ne osjećaš voljen, nema ni hrabrosti. Ako, naprotiv, sve to posjeduješ, hrabrost ti otvara ono što je veliki evangelički teolog, Karl Barth, nazvao “nemogućim Božjim mogućnostima“, a one nam se objavljuju upravo u Velikom tjednu – istaknuo je nadbiskup Bruno Forte. Misija / Radio Vatikan


12

jesen 2016.

POVIJESNO HODOČAŠĆE FRANJEVACA KAPUCINA HERCEG-NOVOM I KOTORU

U

organizaciji dviju provincija franjevaca kapucina – venecijanske i hrvatske, te svetišta sv. Leopolda Mandića u Padovi oko stotinjak štovatelja sv. Leopolda posjetilo je 15. lipnja 2016. njegov rodni grad Herceg-Novi. Posebnost ovog hodočašća koje možemo smatrati povijesnim događajem za Herceg-Novi i Kotorsku biskupiju ogleda se u činjenici da je među hodočasnicima bilo trideset pet kapucina, subraće sv. Leopolda, što je zacijelo najveći broj franjevaca kapucina u posljednjih nekoliko desetljeća koji je posjetio župu u kojoj su kapucini Venecijanske provincije djelovali do prvih godina dvadesetog stoljeća. Uz glasnu zvonjavu župne crkve, hodočasnike je dočekao kotorski biskup, mons. Ilija Janjić, koji je predslavio euharistiju u župnoj

crkvi sv. Jeronima, gdje je prije 150. godina sv. Leopold primio milost krštenja. U propovijedi koju je na talijanski jezik prevodio fra Jure Šarčević, provincijal Hrvatske kapucinske provincije, biskup je iskazao svoju radost zbog tako velikog broja posvećenih osoba i štovatelja sv. Leopolda. Biskup je potaknuo okupljene redovnike da po primjeru sv. Leopolda budu radosni navjestitelji Božje riječi i djelitelji sakramenata u svijetu koji se sve više udaljava od Boga. «Mi smo dužni vratiti sve udaljene Bogu, a to možemo učiniti samo ako posjedujemo nutarnju autentičnost vjere i poziva, ako zajedno sa sv. Pavlom možemo za sebe reći da Krist živi u nama.» Biskup je, nadalje, upozorio osobe posvećena života da se ne smiju umoriti od službe sakramenata, osobito sv. Ispovijedi koja je u zapadnom svijetu sve

više zapostavljena. «Nije dovoljno samo pomoći nekom da se obrati, nego mu treba pomoći da nastavi rast i izgradnju u vjeri, a to je moguće samo pružanjem duhovnog vodstva i pratnje. Nikad ne smijemo dopustiti da naše djelovanje okalja lice Kristovo, lice Crkve». Govoreći o sv. Leopoldu, biskup Janjić je rekao da je mjesna Crkva ponosna na svog sveca, ponosna što je upravo tu rođen i što je tu proveo svoje djetinjstvo. Drugi razlog ponosa je taj što je sv. Leopold odabran za suzaštitnika Godine milosrđa. Također, nastavio je biskup, i vjernici Padove trebaju biti podjednako ponosni što je sv. Leopold upravo u njihovoj sredini živio i svetački djelovao. Na kraju propovijedi biskup je sve okupljene pozvao da se nadahnjuju na primjeru sv. Leopolda te zazvao njegov zagovor kako bi


13

svi mogli iskreno i autentično živjeti svoj kršćanski poziv. U koncelebraciji su bili kapucini Venecijanske i Hrvatske provincije, kao i provincijali fra Roberto Genuin i fra Jure Šarčević, fra Flaviano Gusella, rektor svetišta sv. Leopolda u Padovi. Pjevanje je pod misnim slavljem animirao hercegnovski župni zbor, a tijekom cjelivanja relikvije, koje je uslijedilo nakon blagoslova, talijanski hodočasnici su pjevali himnu sv. Leopoldu. Po završetku misnog slavlja hodočasnici su se uputili u kratak posjet do rodne kuće sv. Leopolda te su nastavili svoje hodočašće prema središtu biskupije, gradu Kotoru.

Dubrovnik

Ovo važno hodočašće, u sklopu proslave 150. obljetnice rođenja sv. Leopolda, popraćeno je neskrivenim oduševljenjem domaćih vjernika, kao i velikim zanimanjem građana i turista te je učvrstilo nadu da će se u narednoj godini ostvariti želja vjernika kotorske biskupije da tijelo sv. Leopolda bude izloženo štovanju i u njegovom rodnom kraju. www.kotorskabiskupija.me Iz Hrvatske kapucinske provincije na cijelom programu hodočašća u Herceg-Novom i Kotoru, zajedno s provincijalom Jurom Šarčevićem, sudjelovala su braća: Željko C., Anto P., Branko L., Nedjeljko G., Ivan M., Miljenko V., Mijo Š. i Dejan L., te Ante K. koji je sudjelovao na sv. misi u Herceg-Novom. Nakon hodočašća vjernici iz Padove su svojim autobusom krenuli dalje prema svome programu, a redovnička subraća iz Italije i Hrvatske su se svojim autobusom vratila u Dubrovnik, gdje su noćili. Na povratku, 16. lipnja, sva braća su posjetila naš samostan u Splitu, gdje su slavila sv. misu i zajednički objedovala.

Herceg Novi

Fra Ivan M. Kotor


14

jesen 2016.

FRANJEVAČKE OBLJETNICE Uz blagdan Rana sv. Franje održan skup kojim je obilježena 800. obljetnica Porcijunkulskog oprosta i 500. obljetnica diobe Prvog franjevačkog reda Uz blagdan Rana sv. Franje, 16. i 17. rujna u Zagrebu je održan skup kojim je obilježena 800. obljetnica Porcijunkulskog oprosta i 500. obljetnica diobe Prvoga franjevačkog reda. Prvog dana, 16. rujna, u dvorani župe Uzvišenja svetoga Križa u Zagrebu održan je prvi dio ovoga skupa. Najprije je nazočne pozdravila potpredsjednica Vijeća franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine, s. Kata Karadža, te domaćin, gvardijan franjevačkog samostana na zagrebačkom Sigetu, fra Rajko Gelemanović. Usto je pročitana i poruka krčkoga biskupa Ivice Petanjka, koji je kao franjevac uputio bratsku riječ pozdrava svim sudionicima. Slijedila su izlaganja. Fra Rozo Brkić iz Hrvatske franjevačke provincije svetih Ćirila i Metoda prikazao je povijesne okolnosti u kojima je sveti Franjo izmolio Porcijunkulski oprost, kao i kasniji razvoj koji je donio napetosti oko ovoga Oprosta. Pritom je predstavio važnost najranijih svjedoka ovoga Oprosta koji su spomenuti i u Teobaldovoj diplomi kao prvom službenom sačuvanom crkvenom dokumentu iz 1310., što je osobito važno u svjetlu činjenice da se nakon 1270. godine osjeća problem nedostatka dokumenta o dodjeljivanju Oprosta. Osim toga, još je Paul Sabatier 1893. godine tvrdio da je Porcijunkulski oprost izmi-

šljotina braće spiritualaca unutar franjevačkog reda, a dvije godine kasnije je, nakon istraživanja teksta “Rasprave o Porcijunkulskome oprostu“ fra Franje Bartolija iz 1335. koja će ujedno biti i prva franjevačka tiskana knjiga, otklonio svaku sumnju u autentičnost Oprosta. Fra Rozo je naglasio da se ovi i mnogi drugi dokumenti mogu naći i na hrvatskom jeziku u knjizi “Porcijunkulski oprost“ koja je nedavno objavljena u izdanju biblioteke “Brat Franjo“. U nastavku govora o Porcijunkulskome oprostu fra Zvonimir Brusač iz Trećeg samostanskog reda svetoga Franje prikazao je značenje i duhovnost ovoga Oprosta. Naglasio je da je Franjino traženje Porcijunkulskog oprosta plod njegova duhovnoga puta i poslanja. Sam se Franjo smatrao “najvećim grješnikom“ i započeo je s pokorničkim načinom života. U tom se smislu može pratiti kontinuitet od njegova osobnog iskustva Božjeg milosrđa i oproštenja u mjestu Poggio Bustone, preko poslanja braće da propovijedaju pokoru u svjetlu obraćenja, do želje izrečene kod proglašenja Porcijunkulskoga oprosta da bi htio da svi dođu u raj. Nakon pauze program je nastavljen izlaganjima o diobi Prvog franjevačkog reda, to jest o onim događajima koji su doveli na podjelu Reda na franjevce konventualce i franjevce koji se najčešće zovu opservantima. O tome je najprije govorio fra Josip Sopta iz Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri. On je nastojao pojasniti specifičnost reformskih strujanja unutar franjevačkoga

reda koji su se pojavljivali u obliku revnitelja i spiritualaca još od samih početaka Reda, a osobito kao opservanti u 15. i 16. st. Pritom je naglasio posebnu važnost bule pape Leona X. “Ite vos“ iz 1517. godine, koja je trebala biti bula jedinstva te kao takva uspostaviti jedinstvo svih struja unutar franjevačkog reda, ali je na kraju postala bula diobe. Fra Josip je osim toga pokazao odnos koji je postojao između osjećaja za realnost unutar konventualske struje i impulsa koji su Redu davali pripadnici različitih revniteljskih i reformskih pokreta. Upravo je sljedeći izlagač, fra Ljudevit Maračić iz Provincije franjevaca konventualaca sv. Jeronima, pojasnio okolnosti pod kojima konventualci nisu prihvatili pokušaje da ih se sjedini s ostalim strujama franjevačkog reda, a onda i kako je Sveta stolica uredila njihove odnose s Redom Manje braće bulom “Omnipotens Deus“ od 12. lipnja 1517. I fra Jozo i fra Ljudevit pokazali su i kakvi su odjeci ovih promjena bili u našim krajevima. U trećem djelu prvoga dana skupa bilo je riječi o posljedicama diobe i perspektivama za budućnost franjevačke karizme. Najprije je s. Natalija Palac iz kongregacije Školskih sestara franjevki prikazala kako je došlo do bujanja novih reformskih struja unutar Reda Manje braće kao što su bili reformati, diskalceati i rekolekti, a na poseban je naglasak stavila na problematiku koja se odnosi na Treći samostanski red svetoga Franje, osobito kad je riječ o kongregacijama redovnica. Na koncu


15

je, kao jednu od bitnih značajki franjevačke karizme, izdvojila “nemir“ koji održava karizmu živom. Stjepan Lice iz Franjevačkog svjetovnog reda okrenuo se još više perspektivama u življenju franjevačke karizme. Pritom se osvrnuo na žar s početaka, ali je naveo i ono negativno što se danas sreće u životu franjevaca i franjevki u sva tri reda. Zaključio je da je franjevačka povijest, povijest radosnog služenja Bogu i ljudima te dodao kako bi se danas moglo govoriti o jednoj franjevačkoj kulturi koja obuhvaća cijeli život. Drugog dana skupa, 17. rujna, na sam blagdan Rana sv. Franje, najprije je u crkvi Uzvišenja sv. Križa održano pokorničko bogoslužje koje je predvodio fra Ante Vučković. On je, pošavši od biblijskih čitanja, progovorio o događaju Golgote, a osobito se osvrnuo na rimskoga satnika koji je stajao podno križa. On je taj koji na kraju u Lukinu evanđelju prepoznaje Isusa kao Pravednika. Za razliku od Isusovih učenika i mnoštva naroda, satnik nije slijedio Isusa dok je on naučavao i činio čuda, a ipak je sada on – poganin – jedini koji ga prepoznaje. Prepoznaje ga u boli i smrti. Upravo bol i smrt pokazuju kakav je tko čovjek. Nama franjevcima važno je to saznanje jer sv. Franjo u svojoj smrti pokazuje se kao čovjek sasvim Božji i čovjek slobodan. Satnik na kraju odlazi bijući se u prsa, dok glavari izruguju Isusa pred narodom. Narod je pak prethodno bio sklon Isusu, a sada šuti. Slično i mi šutimo pred različitim oblicima današnjega izrugivanja Krista i križa. Naše bi zajednice, zaključio je fra Ante, trebale biti zajednice otvorenih očiju, spremne živjeti Kristovu beskonačnu ljubav i beskonačno milosrđe.

Nakon pokorničkog bogoslužja i ispovijedi slijedilo je euharistijsko slavlje koje je predvodio sisački biskup Vlado Košić, koji je i član Franjevačkoga svjetovnog reda. U homiliji biskup se osvrnuo na povijest vezanu uz Porcijunkulski oprost i diobu franjevačkog reda, te dodao: “Slaveći ovaj veliki jubilej Porcijunkulskog oprosta, i mi se, braćo i sestre, osobito franjevci i franjevke u svim redovima, upitajmo što bismo mi donijeli Gospodinu moleći ga da nam podari oprost za počinjene grijehe… Je li to grijeh nejedinstva – pri čemu ne mislim na bogatstvo redova i franjevačkih karizmi, nego na duhovnu odijeljenost od svoje, osobito najpotrebnije braće i sestara? Je li to naš bijeg od odgovornosti za sve stvoreno? Je li to naše uzvisivanje i odbacivanje poniznosti i siromaštva, kao temeljnog stava Asiškog sveca pred Bogom, Crkvom i ljudima?“ U nastavku je mons. Košić naglasio: “Franjevačka obitelj, braća franjevci svih grana i u svim provincijama te sestre franjevke također u svim redovima i provincijama, a osobito u našem hrvatskom narodu, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, stoljećima nesebično svjedoče Krista raspetoga i uskrsnuloga, nose svoj križ – i često križ čitavog našeg naroda,

pomažu svakom potrebitom, služe i znak su prisutnosti Kristove, njegove ljubavi i milosrđa, njegove dobrote i nježnosti. Zato je ovaj dan prigoda da u ovu Euharistiju stavimo svoju zahvalu za tolike svece i blaženike, sluge i službenice Božje, tolike poznate i nepoznate svjedoke Kristove ljubavi u našem hrvatskom narodu upravo iz redova velike franjevačke obitelji koja je kroz stoljeća ostala vjerna Kristu i danas neumorno naviješta Evanđelje svemu svijetu.“ Homiliju je zaključio željom i nadom da će Franjin primjer biti nadahnuće i za sve franjevke i franjevce. U popodnevnom dijelu drugoga dana skupa fra Miroslav Petrac iz Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda krasnoslovio je svoju pjesmu Majci Božjoj Anđeoskoj, a nakon toga dramaturginja Sanja Nikčević najavila je dramsku predstavu “Mirotvorac u Bolonji“. Nakon toga dramski umjetnik Ivan Ševo s kolegama izveo je tu predstavu, koja je nastala na temelju teksta fra Bernardina Škunce. Riječ je, zapravo, o ulomcima iz njegove knjige “Mirotvorac u Bolonji“, koji govore o životu i karizmi sv. Franje. (IKA V – 182976/9)


16

jesen 2016.

DRAGAN (FRA AUGUSTIN) DUJMUŠIĆ (1884.-1916.) Prerano umrli i premalo poznati svećenik i pjesnik iz Bosne

P

rije točno stotinu godina, 14. rujna 1916. godine, u Kapucinskom samostanu u Varaždinu svoj zemaljski životni hod sa samo 32 godine završio je fra Augustin Dragan Dujmušić, rodom iz Bosanske Posavine. Iako je po ljudski kratko živio, ostavio je neizbrisiv trag u književnosti te ostao zabilježen kao prvi i zauzeti promotor apstinentskog pokreta u borbi protiv alkohola. Nažalost, kratak život i kulturno djelovanje Dragana (fra Augustina) Dujmušića malo je poznato crkvenoj i kulturnoj bosansko-hrvatskoj javnosti. Tko je zapravo bio taj ponizni i skromni Kristov sluga, nježni pjesnik i promicatelj tzv. Apstinentskog pokreta u borbi protiv alkohola? Dragan je rođen 6. listopada 1884. godine u Gradačcu u bosanskoj Posavini od oca Ivše, poznatog krojača, i majke Delfe rođ. Cvitkušić. Sakramenat svetog krštenja primio je odmah po rođenju 7. listopada, a krstio ga je gradačački župnik fra Tadija Miličić, franjevac. Nakon osnovne škole u rodnom mjestu, Dragan – u želji da postane svećenikom – odlazi u sjemenište u Travnik te tamo pohađa gimnaziju. U šestom razredu gimnazije doživljava teški i nikad preboljeni odlazak (smrt) majke Delfe. To bolno iskustvo snažno se odrazilo i na njegov daljnji život, a posebno na pje-

sničko izražavanje. Upravo svojoj pokojnoj majci posvetio je i ciklus najljepših i najnježnijih pjesama pod naslovom Krizanteme. Za vrijeme odgoja i obrazovanja u travničkom sjemeništu Dragan je nalazio i nešto slobodna vremena za pisanje svojih prvih pjesama. Prva pjesmu Dujmušić je napisao sa 16 godina, a objavio ju je u Travničkoj spomenici 1932. Ovaj njegov pjesnički prvijenac nosi naslov Oj, vi mile zvijezde. Budući da je u školi bio dobar i talentirani učenik, intenzivno se počeo baviti i glazbom. Često je znao nastupati na različitim akademijama, bilo kao recitator svojih i/ili tuđih pjesama, ili pak kao svirač u sjemenišnom orkestru. Na putu prema svećeništvu 26. rujna 1902. primio je tonzuru i kleričko odijelo. Po dolasku u bogoslovno sjemenište u Sarajevo počinje i njegov intenzivni književni rad, tako da svoje pjesme počinje objavljivati po različitim listovima i časopisima: Vrhbosna, Glasnik Presvetog Srca Isusova, Serafinski perivoj, Ka-

lendar Srca Isusova i Marijina, Luč, Hrvatska straža. Kao mladi klerik sarajevske bogoslovije oduševljava se za Đački katolički pokret te postaje jednim od njegovih prvih aktivnih suradnika. Za svećenika je zaređen 24. ožujka 1907., a svoju prvu tzv. Mladu misu slavi u rodnom Gradačcu 7. travnja iste godine. O tome slavlju sam Dujmušić je kasnije pisao jednom svom prijatelju: “Bila je nedjelja, tiha je kiša sipila, a ja sam prinosio Svevišnjemu svoju prvu žrtvu“. Budući da je Dujmušić bio nadaren u pjesništvu i glazbi, nadbiskup Josip Stadler šalje ga u Regensburg na studij crkvene glazbe. Nakon završenog dvogodišnjeg studija 1909. vraća se u Sarajevo te biva postavljen za duhovnog pomoćnika. Nažalost, kao mlad svećenik i umjetnička duša podliježe napasti alkohola, ali ubrzo odlučuje vratiti se na pravi put i pokornički život. O tim godinama i kobnom iskustvu govore i njegovi stihovi u pjesmi Napast:


17

uzeo ime velikog pokornika sv. Augustina. U novicijatu se sav posvetio molitvi i razmatranju te čitanju Biblije i pobožnih knjiga te povremeno pisao članke za list Naša Gospa Lurdska. U to vrijeme piše jednom svom školskom kolegi (Ljubomiru Marakoviću): “… ne bavim ti se, dragi, poezijom! Nemaš komu, Bože mi prosti. (…) Ako bih još ikada pjevao pjesme, pjevao bih ‘Mistiku’.“

“Iskre srca moga” pjesme

Kud si pošla čudnovata sjeno?... Ideš k meni?... Prezirem te! … Stani! Znam ti dobro slatko pokvareno, Prezirem ga! Mani me se, mani! Slatko ti je žući začinjeno, ljuta zmijo, cvijete otrovni. Zbog ‘napasti alkohola’ nadbiskup Stadler mladog svećenika Dujmušića otpušta iz svoje biskupije te on utočište pronalazi kod krčkog biskupa Mahnića, koji mu povjerava dužnost urednika Pučkog prijatelja. Često dolazeći u Rijeku, privremeno odsjeda kod kapucina, uspostavlja intenzivnu suradnju s poduzetnim provincijalom o. Bernardinom Škrivanićem i njegovom izdavačkom kućom Miriam. Nakon intenzivnog prijateljevanja s Dujmušićem provincijal Škrivanić mu povjerava posao oko pisanja knjige o Povijesti svete kuće Marijine u Loretu i njezini prijenosi. Nakon godinu i pol intenzivnog rada godine 1912. u izdanju Kuće dobre štampe u Rijeci svjetlo dana ugledala je ova Dujmušićeva knjiga (354 str.). Prije toga (1910.) tiskom je objavio zbirku svojih pjesama (Iskre srca moga), posvetivši ih provincijalu

fra Dujmušić na odru

Bernardinu Škrivaniću kao “znak dubokog poštovanja i sinovske odanosti“. Iste godine (1910.) u izdanju riječkih kapucina izlazi i njegovo djelo uz obilježavanje 300. obljetnice postojanja kapucinskog samostana na Rijeci (1610.-1910.) pod naslovom Povjesničke crtice kapucinskog samostana na Rijeci. Dok je pisao povijest loretske kućice, Majka Božja mu je udijelila milost koju mu je – ako se odluči napisati knjigu – obećao o. Škrivanić kao nagradu. O tome je Dujmušić sam zapisao: ‘’…. Jednog se dana ipak odvažih te mu [Bernardin Škrivanić] priopćih da osjećam u srcu zvanje za redovnički život. Na njegovu licu pročitah odmah unutarnju radost, no on mi kao razborit čovjek reče da čekam te da se vruće preporučim Majci Božjoj… I Bezgrešna me obilno nagradi, moje se srce umiri i ja ne željeh drugo nego da obučem što prije ruho sv. Franje. Gospa mi dade tu milost, i evo me sada, sretna i zadovoljna.’’ U novicijat franjevaca kapucina Dragan je stupio u Varaždinu 15. siječnja 1912. te je po svojoj želji

Nakon novicijata vraća se u Rijeku te postaje voditeljem trećoredaca i kćeri Marijinih, a na bogoslovnom učilištu vrši službu lektora bogoslovlja. Kao lektor pisao je i objavljivao tumačenja nedjeljnih evanđelja u Riječkim novinama. Kasnije su ova tumačenja objavljena u knjizi Nedjeljna evanđelja (prvo izdanje je tiskano pod pseudonimom Evangeliman). Godine 1914. u Rijeci osniva protualkoholno društvo ‘’Sveta vojska’’, koje je imalo za cilj posvemašnju trijeznost u hrvatskom narodu. Ova akcija osobito je bila uspješna i popularna u Đačkom katoličkom pokretu, u bogoslovijama i srednjim školama, gdje su stvorene sekcije tzv. “Svete vojske“. U kasnu jesen 1915. godine osniva Katoličku protualkoholnu knjižnicu, a od siječnja 1916. u listu Naša Gospa Lurdske kao prilog izlazi njegov Sveti rat s ciljem širenja apstinentskog pokreta i informiranja javnosti o radu “Svete vojske“. U to vrijeme objavljuje i knjižicu Što ćemo bez rakije? Opterećen brojnim poslovima te zbog sušice, fizički je počeo sve više slabjeti tako da uznapredovaloj bolesti više nije bilo lijeka pa je skromni redovnik i nježni pjesnik, te promicatelj apstinentskog pokreta duh predao Gospodinu rano ujutro 14. rujna 1916.

Fra Juro Šimić, OFMCap


18

jesen 2016.

OBILJEŽAVANJE 100. OBLJETNICE SMRTI O. AUGUSTINA DRAGANA DUJMUŠIĆA U VARAŽDINU PER CRUCEM AD LUCEM Prigodom priprave Crkve za ulazak u treće tisućljeće, papa Ivan Pavao Drugi, u svom apostolskom pismu “Nadolaskom trećeg tisućljeća”, pozvao je cijelu Crkvu da ne pusti zaboravu spomen svojih velikih i znamenitih članova koji su vjerno slijedili Krista u različitim oblicima kršćanskog života. Ove se godine navršava stota obljetnica smrti o. Augustina Dragana Dujmušića (1916. - 2016.). Prema riječima provincijala kapucinske provincije Svetog Leopolda Bogdana Mandića, fra Jure Šarčevića, obilježavanje stote godišnjice smrti hrvatskog kapucina, kulturnog djelatnika i pjesnika, kratkog a osebujnog života, o. Augustina Dragana Dujmušića, skroman je odgovor na poziv velikog hrvatskog prijatelja, svetog pape Ivana Pavla Drugog. U kapucinskom samostanu u Varaždinu 15. rujna na skroman ali dostojanstven način obilježena je 100. obljetnica smrti oca Augustina, hrvatskoj javnosti malo poznatoga pjesnika i začetnika pokreta protiv alkoholizma tzv. “Svete vojske”. Svetu misu je predvodio mons. Marko Cvitkušić, kancelar Sisačke biskupije, a propovijedao je provincijal hrvatskih kapucina fra Jure Šarčević, koji je tijekom svoje propovijedi naglasio da je otac Augustin Dragan Dujmušić stao uz bok mnogih koji su svojim kulturnim djelovanjem gradili suvremeno katoličko pjesništvo u Hrvata:

– Osim poezije, otac Augustin objavio je i više kratkih životopisa svetaca, nekoliko eseja i drugih različitih književnih i literarnih tekstova. Shrvan teškom bolešću (tuberkoloza) svoj je zemaljski život završio u Varaždinu, 14. rujna 1916. godine, naglasio je, između ostaloga, fra Jure Šarčević. Poslije svete mise u dvorani Božjeg naroda upriličena je promocija novog izdanja Dujmušićevih pjesama pod naslovom Sabrane pjesme u nakladi Hrvatske kapucinske provincije Svetog Leopolda Bogdana Mandića i Glasa koncila. Okupljenim Varaždincima i gostima iz Zagreba, Osijeka i Karlobaga o liku i djelu skromnog fratra iz Bosanske Posavine govorili su mons. Marko Cvitkušić, kancelar Sisačke biskupije, fra Juro Šimić, gvardijan kapucinskog samostana u Zagrebu i doajen hrvat-

skog teološkog kruga fra Bono Šagi-Bunić. Najprije su nazočne riječima dobrodošlice pozdravili domaćin skupu, gvardijan kapucinskog samostana u Varaždinu, fra Željko Cestar, i provincijal Hrvatske kapucinske provincije, fra Jure Šarčević. Govoreći o ocu Augustinu, mons. Cvitkušić je kazao da se u njegovu životu ističu dva perioda. Prvi je period mladenačkog poleta, ushita i poezije, a drugi askeze, razmatranja i ozbiljnog rada. – Dragan je živahan, pun poleta i pjesničkih čuvstava, a Augustin je ozbiljan i zamišljen, uočio je mons. Cvitkušić te je u nastavku svojega izlaganja, kratko, precizno i koncizno, predstavio cijeli život oca Augustina Dragana Dujmušića, dosljedno navodeći citate, čime je potkrijepio svoje iskaze.


19

O prilikama oko kapucinskog samostana i u njemu za vrijeme života fra Augustina Dragana Dujmušića govorio je fra Bono Šagi-Bunić, ističući da je Dragan u kapucinskom samostanu u Varaždinu boravio svega osam dana, nakon čega je preminuo u varaždinskoj gradskoj bolnici. Okupljenima na promociji fra Bono je pokazao i rijetke sačuvane primjerke Dujmušićevih knjiga, posebno naglašavajući njegovo zalaganje za borbu protiv alkoholizma i projekte oca Augustina na tom području, posebno navodeći naslove objavljenih knjiga oca Augustina.

među ostaloga kazao je fra Bono.

– U našem je samostanu živio svega osam dana, ali to je bilo dovoljno da ostavi neizbrisivi trag - iz-

– On pjesme posvećuje i svojoj Bosni, velikanima svojega vremena, dragim ljudima, posebno majci,

O pjesmama oca Augustina govorio je gvardijan kapucinskog samostana u Zagrebu fra Juro Šimić, koji je, između ostaloga, kazao, kako su one socijalne, domoljubne, dječje i prigodne tematike. – Pjesme su tematski raznolike, ali se u svima proteže nit Boga u svemu i zahvaljivanja Bogu za sve. Neke pjesme graniče i s mistikom, kazao je gvardijan Šimić te napomenuo da je Dujmušić pisao i programatske pjesme a kad proučava i propovijeda, kaže Šimić, Dujmušić to radi u formi deseterca.

koja mu je umrla dok je pohađao šesti razred osnovne škole, kazao je, između ostaloga ovom prigodom, fra Juro Šimić, zaključujući kako Dujmušićeve pjesme nisu zaboravljene, jer on progovara na narodnom jeziku, nježnom poput kraja iz koga je potekao. Otac Augustin imao je i svoje životno geslo: Per crucem ad lucem! Poseban kulturni ugođaj ovom prigodom svojim nastupom stvorila je glumica varaždinskog Gradskog kazališta gospođa Ljiljana Bogojević, koja je pročitala nekoliko Dujmušićevih pjesama, a nekoliko skladbi otpjevao je Zbor mladih “Via”.

Anto Pranjkić


20

jesen 2016.

DUHOVNA LIRIKA AUGUSTINA DUJMUŠIĆA

P

ovodom 100. obljetnice smrti svećenika i kulturnog djelatnika, franjevca kapucina o. Augustina Dragana Dujmušića zbirka pjesma pod nazivom “Sabrane pjesme“ objavljena je u izdanju Glasa Koncila i Hrvatske kapucinske provincije Sv. Leopolda Bogdana Mandića.

Dujmušićeve pjesme, spjevane u njegovu kratkom životu, tematski su određene vremenom u kojem je živio i pozivom u kojem je djelovao. Njegov opus sadrži nemali broj socijalnih pjesama, pjesma-pejzaža, domoljubne lirike, dječje poezije i poezije djetinjstva, budnica, refleksivne poezije kao i prigodne duhovne pjesme. Iako tematski raznolike, sve pjesme u svome temelju sadrže prepoznavanje Boga i zahvaljivanje Bogu. Premda skromnog pjesničkog opusa, Augustin Dragan Dujmušić (1884. – 1916.), pripada u krug istaknutih hrvatskih pjesnika duhovne lirike o čemu i svjedoči novoobjavljena zbirka pjesma. (vp)

ČUDNOVATA IZBA O ja poznam čudnu izbu, grimizom je presvučena, Tankom svilom išarana, lijepim cvijećem okićena: Ima u njoj bosioka, bijelih krina, ljubičica, Ima ruža, ružmarina i plavetnih potočnica. Nasred izbe čudnovate izvor-voda bistra teče; A kraj vode mnogi ljudi sklopljenih ruku kleče; Pa pobožnom usnom žednom piju vodu bistru hladnu Valjda gase čudnim pićem svoju dušu, tužnu, jadnu. Pitao sam Gospodara ove izbe čudnovate: Ima l’ u njoj mjesta za me? A on reče: “O i za te Ima ovdje mjesta dosta, samo dođi, drago moje, Pa se napij vode hladne za okrepu duše svoje!“ Unišo sam u veselju, kleko sam kod vode hladne, Pobožno sam pio vodu; a sa moje duše jadne Padala je teška mrena, podišla me snaga nova. Od tog časa najdraža mi čudnovata izba ova. O kako je lijepo ovdje, gdje izvire ljubav čista, Gdje nebeska radost vlada, a veseljem oko blista. Dođite ljudi, dođite samo, pokušajte piće ovo, Primit će vas izba čudna – slatko Srce Isusovo.


21

MAJKA TEREZIJA PROGLAŠENA SVETOM “Kao što je Gospodin meni izašao ususret i prignuo se nada mnom u času potrebe, tako i ja idem ususret Njemu i priginjem se nad one koji su izgubili vjeru ili žive kao da Bog ne postoji, nad mlade bez vrijednostî i idealâ, nad obitelji u krizi, nad bolesne i za-

tvorenike, izbjeglice i migrante, nad slabe i nemoćne u tijelu i duhu, nad djecu prepuštenu sebi samoj, kao i nad napuštene starije osobe.“ Blažena je Majka Terezija 4. rujna u Vatikanu proglašena svetom.

Obred kanonizacije predvodio je papa Franjo na Trgu sv. Petra u Vatikanu na kojem se okupilo nepregledno mnoštvo ljudi iz cijeloga svijeta, poglavito Albanije i Indije. U prvi red pokraj oltara Papa je dao smjestiti 1500 siroma-


22

jesen 2016.

ha, za koje je nova svetica brinula s velikom ljubavlju. S Papom je koncelebriralo 70 kardinala, 400 biskupa i više od 1700 svećenika. Na misi su sudjelovali također volonteri čiji Jubilej danas završava. “Beatam Teresiam de Calcutta Sanctam esse decernimus et definimus ac Sanctorum Catalogo adscribimus...“ (proglašavamo i određujemo da je blažena Terezija iz Kalkute svetica, upisujemo je u popis svetaca). Svečana formula kojom je papa Franjo proglasio svetom “velikodušnu širiteljicu Božjeg milosrđa“ mnoštvo je popratilo burnim pljeskom. Terezija iz Kalkute bila je Majka siromaha, uvijek raspoloživa za sve “kroz prihvaćanje i obranu ljudskog života, nerođenog i napuštenog i odbačenog“, rekao je papa Franjo proglašavajući svetom “onu koja je dala svoj život svima posljednjima kojih je u našem svijetu sve više i više“. “Zauzimala se za obranu života neprestano proglašavajući da je ‘onaj koji još nije rođen najslabiji, najmanji i najsiromašniji’. Priginjala se nad nemoćne osobe, ostavljene da umru kraj ceste, prepoznajući dostojanstvo koje im je Bog dao; dala je da njihov glas čuju moćnici ovoga svijeta, da prepoznaju svoje krivnje zbog zločinâ siromaštva koje su oni sami stvorili. Milosrđe je za nju bila ‘sol’ koja je davala okus svakom njezinu djelu i ‘svjetlo’ koje razgoni tamu onih koji više nisu imali ni suze za plakanje, da oplaču svoje siromaštvo i patnju“, istaknuo je Papa u homiliji. Misija Majke Terezije prožimala je periferije gradova i egzistencijalne periferije i danas nastavlja biti rječito svjedočanstvo Božje blizine najsiromašnijima od siro-

mašnih. Neka nam ta neumorna radnica milosrđa pomogne sve više razumjeti da je jedini naš kriterij djelovanja besplatna ljubav, lišena svake ideologije i svake veze i izlivena prema svima, bez obzira na jezik, kulturu, rasu ili vjeru, istaknuo je Sveti Otac. Citirajući svetičine riječi: “Možda ne govorim njihov jezik, ali se mogu smiješiti“, Papa je zatražio od svih da nose “u srcu osmijeh kako bi ga darivali onima koje susrećemo u našem životu“, a posebno onima koji pate, jer tako “otvaramo horizonte radosti i nade tolikim ljudima koji su bez nade i koji trebaju razumijevanje i nježnost.“ Na dan posvećen svetici milosrđa Papa je pozvao vjernike da “pretoče u konkretno ono što molimo u molitvi i ispovijedamo u vjeri.“ “Ne postoji alternativa ljubavi,“ istaknuo je, “oni koji se stavljaju u službu braće, čak iako to i ne znaju, oni su koji Boga ljube“. “Kršćanski život, međutim, nije jednostavna pomoć koju se pruža u času potrebe. Kad bi to bio, bio bi tek lijep osjećaj ljudske solidarnosti koji donosi neposrednu korist, ali bi bio besplodan jer ne bi imao korijena. Opredjeljenje koje Gospodin traži, naprotiv, karakterizira poziv na ljubav kojom svaki Kristov učenik stavlja u službu svoj život, kako bi svaki dan rastao u ljubavi“, rekao je Papa. Tko služi posljednjima i potrebitima iz ljubavi prema Isusu, ne očekuju ni zahvalu niti nagradu, već je se odriče jer je “otkrio pravu ljubav“. “Kao što je Gospodin meni izašao ususret i prignuo se nada mnom u času potrebe, tako i ja idem ususret Njemu i priginjem se nad one koji su izgubili vjeru ili žive kao da Bog ne postoji, nad

mlade bez vrijednostî i idealâ, nad obitelji u krizi, nad bolesne i zatvorenike, izbjeglice i migrante, nad slabe i nemoćne u tijelu i duhu, nad djecu prepuštenu sebi samoj, kao i nad napuštene starije osobe“, rekao je Papa poručivši na kraju da gdjegod postoji pružena ruka koja traži pomoć da ponovno ustane, tamo mora biti naša prisutnost i prisutnost Crkve koja podupire i daruje nadu, čineći to sa “živim sjećanjem na Gospodinovu pruženu ruku nada mnom kada sam bio na tlu“. Na kraju mise Papa je s okupljenim vjernicima izmolio Anđeo Gospodnji. U svom obraćanju uz Angelus Papa je pozdravio i zahvalio svima koji su sudjelovali na slavlju kanonizacije, prije svih misionarima i misionarkama ljubavi, koji su duhovna obitelj Majke Tereze. Neka vaša sveta utemeljiteljica trajno bdije nad vašim putom i izmoli vam da budete vjerni Bogu, Crkvi i siromašnima, poručio im je Papa. Obratio se i volonterima i svima koji čine djela milosrđa koje je povjerio zaštiti Majke Tereze da ih “nauči svakodnevno kontemplirati i klanjati se Isusu raspetom kako biste ga prepoznali i služili mu u braći u potrebi“. U ovom trenutku bih želio podsjetiti na sve one koji se troše u služenju braći u teškim i opasnim sredinama. Tu mislim osobito na mnoge redovnice koji bespoštedno daruju svoje živote, rekao je Papa u svom nagovoru. Nakon mise Papa je pozvao siromahe na pizzu, koju su u predvorju dvorane Pavla VI. podijelile redovnice Družbe misionarke ljubavi. (IKA V - 182643/9)


23

PUČKE MISIJE “ZAGREBAČKA KORIZMA 1978.“ KORIZMENI HOD MAJKE TEREZIJE I OCA ANTE GABRIĆA HRVATSKOM 1978.

I

ako rođena Albanka, Majka Terezija za sebe je voljela reći da je proizašla iz hrvatske katoličke tradicije. Razlog tome su hrvatski isusovci, koji su je za redovništvo i misije oduševili u rodnom Skopju. Još od početka 20. stoljeća njihova su braća djelovala u Indiji, a s najpoznatijim od njih, o. Antom Gabrićem, blisko je surađivala dugi niz godina. Prema misijama u Indiji Majku Tereziju usmjerio je otac Franjo Jambreković, župnik u Skopju, a desetak godina kasnije onamo je poslao i oca Gabrića. Njih će dvoje 25. ožujka 1978. pohoditi grob oca Jambrekovića na zagrebačkom groblju Mirogoj, gdje mu odaju počast kao svom duhovnom ocu, a Majka Terezija mu je nakon molitve zahvalila riječima: “Hvala vam, oče, što ste mi pokazali put k Isusu.“

U sklopu pučkih misija nazvanih “Zagrebačka korizma 1978.“ Glas Koncila organizirao je boravak Majke Terezije i oca Ante Gabrića u Hrvatskoj. Majci Tereziji bio je to prvi posjet Hrvatskoj nakon 50 godina. Za vrijeme tog jedanaestodnevnog posjeta obišli su mnoge zagrebačke župe te posjetili Rijeku, Karlovac, Split, Solin, Sinj i niz drugih gradova.Pošto su ih 17. ožujka na aerodromu Pleso dočekali zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić u pratnji najbližih suradnika, misionari su svoj korizmeni hod započeli u svetištu Majke Božje Bistričke, a završili u utorak 28. ožujka u svetištu Gospe Trsatske.

Majka Terezija u svetištu Majke Božje Bistričke obraća se vjernicima riječima: “Gledajte uvijek u Bistričku Gospu. Njoj je posvećen čitav hrvatski narod.“

U tih jedanaest dana mnoge naše župe, samostani i redovničke zajednice bile su radosni svjedoci susreta s dragim misionarima koji su svugdje naišli na topao doček pun ljubavi, radosti, pjesme i molitve, ne kao senzacija, već kao iskreni svjedoci vjere. Između ostalih, Majka Terezija i otac Gabrić posjetili su i dvije kapucinske crkve, crkvu sv. Mihaela u Dubravi, na Veliki četvrtak 23. ožujka, te crkvu Gospe Lurdske u Rijeci, 27. ožujka. No, krenimo redom… Njihov prvi misionarski dan započinje u svetištu Majke Božje Bistričke, gdje zajedno sa za-

grebačkim nadbiskupom zavjetuju Gospi svoj rad. Svratili su u Vugrovec, u Caritasovu kuću da obiđu napuštenu djecu te se na povratku u Zagreb zaustavili u lječilištu Stubičke Toplice gdje sestre milosrdnice rade s bolesnicima. Navečer su obišli dvije zagrebačke župe, Svete Ane u Rudešu i Župu svetog Blaža. Na Cvjetnicu misionari su pohodili Župu sv. Josipa na Trešnjevci, a poslije podne sudjelovali na tradicionalnom otvorenom križnom putu na Ksaveru, gdje se okupilo više od 6000 vjernika. Večer su proveli u župi sv. Antuna kod konventualaca. Prema Splitu kreću 20. ožujka te nastavljaju posjete Sinju i So-


24

jesen 2016.

Tajnik međunarodnog fonda “ Gladno dijete“ u subotu 25.ožujka 1978. simboličnom predajom ključeva uručio je Majci Tereziji i ocu Anti Gabriću po jedan sanitetski automobil Renault 4.

linu, a 21. odlaze u Metković i Mostar te poslije podne putuju za Sarajevo. Po povratku u Zagreb, u srijedu 22. ožujka misionari su nazočili misi posvete ulja nakon koje su u prepunoj dvorani Vijenac na Kaptolu svećenicima govorili, otac Ante o svećeničkom standardu – standardu križa, a Majka Terezija o kruhu života. Navečer su posjetili Župu sv. Obitelji i Župu sv. Marka Križevčanina. Taj Veliki četvrtak, navečer kod mise Večere Gospodnje bili su u crkvi sv. Vinka u Frankopanskoj ulici, gdje je otac Ante oprao noge dvanaestorici studenata. Nakon druženja s mladima u vjeronaučnoj dvorani, gdje su molili i pjevali, uputili su se u posjet starici iz Petrinjske ulice, gdje je Majka Terezija podijelila s njom svoju skromnu večeru. Od starice su misionari pošli u župnu crkvu sv. Mihaela u

Dubravu, kod kapucina. Dva su sata molili pred Presvetim. Među prisutnima okupio se najveći broj mladih, kao ni u jednoj crkvi koju su do tada pohodili. U župi su tada u tijeku bile pučke misije koje su držali o. Nikola Novak, o. Marko Srakić i o. Nikola Bašnec. U programu je sudjelovao, s predavanjem za roditelje, i nadbiskup Franjo Kuharić. Na Veliki petak, na putu do Karlovca, misionari su, Majka Terezija nakon 50, a otac Gabrić nakon 40 godina, vidjeli snijeg. U karlovačkoj župi Presvetog Trojstva kod franjevaca sudjelovali su u pobožnosti križnog puta za koji su biblijske tekstove pripremili fra Zvjezdan Linić i poglavar samostana otac Zdravko Slišković. U svom korizmenom hodu misionari su pohodili samostan bosonogih karmelićanki u Brezovici te ih kod otvorenih rešetki

molitvene dvorane zamolili za usrdniju molitvu za Crkvu, Papu, svećenike te za žrtvu u radu sa siromasima. Isti dan Majka Terezija razgovarala je sa nadbiskupom Kuharićem o potrebi i mogućnostima dolaska njenih sestara u Zagreb. U obredima Velikog petka Majka Terezija i otac Ante sudjelovali su u župi sv. Jeronima. Posjetili su i Caritasovu djecu u Oborovu, gdje su im djeca priredila iskren doček s pjesmama i recitacijom. Poslije podne istog dana pohodili su dvije župe u predgrađu Zagreba, u Botincu i Remetincu, a navečer su bili u Župi Marije Pomoćnice kod salezijanaca. Na Uskrs, u 11 sati u zagrebačkoj katedrali, bio je oproštaj Zagrepčana s Majkom Terezijom i ocem Antom. Svečanoj misi predsjedao je nadbiskup Franjo Kuharić, koji je zahvalio misionarima na tolikom njihovom radu i svjedočenju žive vjere. Obećao je Majci Tereziji da će ostvariti njenu molbu, izrečenu u pismu dan ranije: U središtu Zagreba imat ćemo od sada klanjanja svakog prvog petka u katedrali. Poslije podne i navečer, u bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj, bio je upriličen susret Majke Terezije sa njenim sunarodnjacima koji žive u Zagrebu, među kojima je prepoznala rodbinu, školske kolegice i jedno svoje kumče. Neke od njih pohodila je u njihovim domovima. Rijeka je dočekala misionare 27. ožujka, gdje su nakon susreta s biskupima i svećenicima pohodili tri pastoralna centra, među kojima i kapucinsku crkvu Gospe Lurdske. Domaćini su kasnije pričali kako, otkako je crkva sagrađena, u njoj


25

nije bilo toliko svijeta. U crkvi Gospe Lurdske, nakon mise, misionari su odgovarali na pitanja vjernika do poslije 22 sata. Tom prilikom Majka Terezija govorila je o suradnicima njene kongregacije kojih je tada bilo više od 90000 u svijetu. Za svog posjeta Hrvatskoj Majka Terezija redovito je govorila na hrvatskom jeziku. Vjernici su s radošću komentirali njen govor i divili se da nakon 50 godina može tako govoriti. Sestrama koje su joj prenijele divljenje puka rekla je: “Ostavila sam molbu svojim sestrama u Kalkuti da se svaki dan mole za mene, da govorim istinu i da govorim tako da me ovaj narod razumije. Inače, otac Ante i ja redovito započnemo razgovor na hrvatskom, a završimo na engleskom.“ Nakon Rijeke, Majka Terezija otputovala je tada do Zagreba, pa zrakoplovom k svojima u Skopje. Prvi članak o Majci Tereziji u Hrvatskoj objavila je istaknuta katolička novinarka Smiljana Rendić u Glasu Koncila, u rubrici “Ljudi naših dana“ još davne 1964. Kada se u razdoblju komunizma nije moglo čuti ni čitati o karitativnom djelovanju Crkve u domovini ili inozemstvu. Majka Terezija predstavljena je kao “jedna od najuzbudljivijih manifestacija milosrđa u svijetu“ jer je život posvetila siromašnima, bolesnima i odbačenima, ne gledajući vjeru ili nacionalnost onih kojima je pomagala, a nesebična ljubav koju je darovala svima učinila ju je nadaleko poznatom. Zahvaljujući novinarima Luki Depolu i Miji Gabriću te fotografu Zvonimiru Atletiću, opširno i iz prve ruke, Glas Koncila je 1977. izvijestio o njenom radu u Indiji. To je pridonijelo da godinu dana kasnije, 1978.godine, Majka Terezija po prvi puta nakon 50 godina posjeti Hrvatsku.

SVJEDOČANSTVA IZ DUBRAVE Bilo je to davne 1978. godine, vrijeme korizme, kada su priprave vjernika intenzivnije što se tiče dolazaka na misna slavlja, no ja se u to vrijeme ne mogu pohvaliti da sam bila baš revna. No, poziv jedne susjede da pođemo u Donju Dubravu u crkvu sv. Mihaela, da će upravo te večeri doći neki misionari, prihvatila sam. Hodeći tako ulicama, razgovarali smo tko su ti gosti što dolaze u crkvu sv. Mihaela. Tada ja nisam puno znala ni o Majci Tereziji ni o ocu Anti Gabriću. Kad smo ušli u glavnu ulicu što vodi do crkve, bilo mi je jasno da su to neki važni gosti, rijeka ljudi slijevala se prema crkvi. Nekako sam ušla i uspjela se provući vrlo blizu do mjesta gdje je bila Majka Terezija i otac Ante. Slušala sam poluotvorenih usta tako dojmljive riječi te sićušne ženice. Govorila je o teškim uvjetima u kojima pomažu siromašnima i bolesnima, ali i o molitvi iz koje crpe snagu za sve to što čine. Otac Ante pričao je o velikim udaljenostima kamo ide pješice pomagati potrebnima. Cijeli susret bio je popraćen molitvom Majke Terezije pred presvetim oltarskim sakramentom, koja je također bila snažna i na jednostavan način izrečena. U molitvi su sudjelovali i mladi. Susret mi je tako brzo završio, a mnoge riječi su mi dugo još odzvanjale u ušima pa i danas poslije toliko godina zatvorim oči i točno vidim ono mjesto gdje sam stajala i tu “veliku“ ženu ispred sebe. Već i prije toga susreta pomagala sam napuštenoj djeci, a otkada je otvorena kuća Misionarki ljubavi u Jukićevoj ulici, činim to i dalje, pomažući djeci i u Africi. Svojim radovima sudjelujem u misijskoj prodaji svake godine u listopadu. Uključila sam i uputila i druge osobe koje stalno pomažu prema svojim mogućnostima. Mnoge misli Majke Terezije često koristim i pokušavam živjeti jer su veoma poticajne. Š. Č. iz Dubrave Sjećam se veoma dobro susreta s majkom Terezijom, današnjom sveticom. Mislim da je to bilo 1989. godine u zagrebačkoj katedrali. Ona je na mene ostavila tako divan dojam da me i danas prati. Ja sam tada dala Majci Tereziji 10 $ koje sam dugo čuvala kao dar svoje rođakinje koja nam je bila u posjetu iz Čikaga. Majka Terezija me poljubila u čelo i zahvalila. Dobro se sjećam da je rekla da bi željela posjetiti Međugorje. M. R. iz Dubrave


26

jesen 2016.

ZLATNA MISA FRA ZLATKA ŠAFARIĆA

U

crkvi Gospe Lurdske u Rijeci, 26. lipnja 2016., svoju zlatnu misu proslavio je fra Zlatko Šafarić, koji trenutno živi i djeluje u kapucinskom samostanu u Rijeci. Fra Zlatko je predsjedao svoje zlatomisničko slavlje u prisutnosti svoje subraće kapucina i drugih svećenika koji su došli da uveličaju slavlje njegove zlatne mise, a propovijedao je fra Željko Cestar. Nakon mise, prigodne čestitke fra Zlatku su uputili predstavnici vjernika iz župe, te članovi obitelji i mjesnog bratstva Franjevačkog svjetovnog reda kojemu je fra Zlatko duhovni asistent. Nakon misnoga slavlja, upriličen je zajednički objed i bratsko druženje u samostanskom dvorištu.

Fra Ivan M.

ZLATNA MISA – ČESTITKE Dragi fra Zlatko, čestitam Vam u svoje ime i u ime svih svećenika i djelatnika Nadbiskupskog ordinarijata Vaš jubilej i zahvaljujem za Vaše svećeničko i redovničko djelovanje i svjedočenje Isusovoga Evanđelja u gradu Rijeci i širom naše lijepe Domovine. Želim Vam puno zdravlja da biste još dugo mogli djelovati na slavu Božju i na spas duša. Ljudima su u našem vremenu, kao i u svakom drugome, potrebni autentični svjedoci vjere, koji ljubav Božju svjedoče više životom i djelima nego riječima, a Vi ste to činili i činite i na jedan i na drugi način, po uzoru na sv. Franju Asiškoga koji Vam je od mladosti bio i ostao nadahnuće za evanđe-

oski radikalizam. Neka Vam Gospodin za sve bude nagrada ovdje i u vječnosti.

Gospodin primi Vašu euharistijsku i životnu žrtvu na ugodan miris i hvalu slave svoje!

Vaš u Kristu odani, Ivan Devčić, riječki nadbiskup

Biskup Ivan Milovan

Dragi fra Zlatko, zlatomisniče, srdačno Vam čestitam zlatnu godišnjicu Vašeg svećeničkog ređenja! Zajedno s Vama zahvaljujem Bogu, dobrom i milosrdnom, na tom daru. Drago mi je da sam više godina mogao izbliza surađivati s Vama u Apostolatu mora (Vi ste bili duša našeg Odbora Hrvatske biskupske konferencije za pastoral pomoraca!) – gdje sam mogao upoznati Vašu zauzetost, marljivost i plemenitost duha. Neka

Dragi fra Zlatko, primio sam pozivnicu za Vašu zlatnu misu… Budući da ne mogu biti prisutan ni na jednoj od Vaših proslava, želim Vam bar na ovaj način čestitati Vaš veliki zlatni jubilej svećeništva. Vi ste u broju onih koji su se uspjeli nositi i izdržati sve izazove vremena i različite povijesne promjene na društveno-političkom i crkvenom području. Bili ste dionik svih tih gibanja, dali ste svoj doprinos i izdržali do kraja.


27

Hvala Vam za one četiri splitske ratne godine (1991. – 1995.). Iako su bile ratne i teške, bile su i lijepe, jer smo ih proveli u međusobnom suživotu i radu. Puno puta mi misli odlutaju u ta vremena koja su obilježena ratnom neizvjesnošću, ali i intenzivnim radom u samostanu, školi, župi i bolnici. Bilo je izazovno i bilo je lijepo. Bili smo različiti po životnoj dobi (Vi srebrnomisnik, a ja mladomisnik – a sada Vi zlatomisnik, a ja srebrnomisnik) i po karakteru i temperamentu, a opet je bilo bratski skladno, radosno i poletno. Neka Vam milosrdni Otac podari dobro zdravlje i sačuva onu vedrinu duha kojom Vas je po rođenju obdario da i u buduće možete živjeti i prihvaćati druge i drugačije, od srca želi i čestita fra Ivica Petanjak, krčki biskup Poštovani zlatomisniče! Počašćeni smo pozivom za sudjelovanje na zlatnoj misi. Iskreno od srca čestitamo na ovoj ljepoti – 50 godina Vaše svećeničke službe – na zlatnoj misi! Veseli nas što ste u svojoj dugogodišnjoj svećeničkoj službi smogli snage i utkali dio sebe, svoju plemenitost i poniznost i sastavili knjigu FRA ANTE TOMIČIĆ i tako pomogli da on postane Sluga Božji. Za sve Vam od srca hvala i Bog Vas poživio! Sinovka Sluge Božjega Fra Ante Tomičića Ika Šarić i njezina kći Nada Kulić iz Slavonskog Broda Dragi naš fra Zlatko! Od Vaše mlade mise do ove zlatne mise prošlo je 18 250 dana, ali Vi s jednakim žarom, toplinom i ljubavlju naviještate našega Gospodina i njegovo Kraljevstvo. Hvala Vam na tome. Obogatili ste naš život svojom prisutnošću. Bog Vas blagoslovio! Nela i Mladen Pujić, Rijeka

PROSLAVA ZLATNE MISE U LOPATINCU

U

nedjelju 10. srpnja u župnoj crkvi Sv. Jurja, mučenika u Lopatincu, u zajedništvu sa svećenicima gornjomeđimurskog dekanata na čelu sa mons. Leonardom Logožarom, župnikom iz Štrigove, te provincijalom o. Jurom Šarčevićem u zajedništvu sa svojom braćom kapucinima, naš domaći sin o. Zlatko Šafarić proslovio je svoju zlatnu misu. U koncelebraciji su bili prisutni vlč. Stjepan Šprajc, domaći sin župnik u Dubravi kod Vrbovca, te umirovljeni dugogodišnji župnik preč. Ivan Kozjak. Prije samog početka misnog slavlja domaći župnik vlč. Puškadija uputio je dobrodošlicu svim vjernicima koji su došli iz svih strana od juga, pa do istoka i zapada do sjevera drage nam Domovine, kao i mnoge iz drugih zemalja svijeta. Posebno je pozdravio braću i sestre našeg zlatomisnika, kao i svu rodbinu Šafarić. Na kraju pozdrav je upućen i svečaru zlatomisniku o. Zlatku uz pljesak dobrodošlice svih okupljenih započelo je euharistijsko slavlje. Misno slavlje je bilo zahvala Bogu za sva primljena dobročinstva našeg zlatomisnika kroz 50 ljeta. U homilji o. provincijal istaknuo je požrtvovni rad zlatomisnika o. Zlatka koji je uvijek vedar i nasmijan, te svojom jednostavnošću mnoge doveo k Bogu. Oslikao je lik svećenika istaknuvši kako je potreban od rođenja do konca života svakog vjernika. Posebno je istaknuo zadaću molitve vjernika  za sve svećenike koji su se odazvali biti služitelji Kristovih otajstava. Sv. Ivan Pavao II rekao je da: “Molitva stvara svećenika, a svećenik se stvara molitvom“. Molite Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju da bude uvijek onih koji će se odazvati izbliza slijediti Gospodina, naših spremnih i hrabrih  obitelji koje će darovati Bogu  svoju djecu, a to je zadaća Crkve i vjernika.


28

jesen 2016.

Na samom završetku uslijedile su čestitke zlatomisniku. Župnik vlč. Puškadija pročitao je pjesmicu zlatomisniku Izidora Poljaka, te pročitao osvrt tadašnjeg župnika vlč. Mirka Gojnika na mladoj misi o. Zlatka Šafarića. Potom je predao dar sliku čudotvorne Gospe Lauretanske i košaru domaćih međimurskih proizvoda kao uspomena i zahvalu svih župljana ove župe zlatomisniku za sve dobro koje je činio za našu župu. Nakon toga domaći sin vlč. Stjepan Šprajc pročitao je životopis o. Zlatka Šafarića, njegova pastoralna djelovanja kao župnika, gvardijana i kao nacionalnog ravnatelja za pomorce gdje je i najviše pastoralno djelovao sa ljubavlju  prema mnogim pomorcima. Na kraju pročitane su i čestitke upućene od strane mons. Ivana Devčića, nadbiskupa riječkog, mons. Ivana Milovana, porečko pulskog biskupa u miru, fra. Ivice Petanjka, krčkog biskupa našem zlatomisniku za njegov požrtvovni rad na Njivi Gospodnjoj kad nisu mogli biti dionicima misnog slavlja u molitvi su zajedno s nama. Pročitao je čestitke  fra Ivan Sršan zlatomisnik koji pastoralno djeluje u župi Cernik kod Nove Gradiške. Nakon završnog blagoslova muška vokalna skupina župnog zbora otpjevala je “Međimurje kak si lepo zeleno“ po želji zlatomisnika, te marijansku himnu na čast Gospi Lauretanskoj “O Marijo majko naša“. Da bi ostao trag svi prisutni svećenici, zlatomisnik, te sestre redovnice iz ove župe napravili su zajedničku fotografiju ispred oltara. Neka Bog i nebeska Majka Marija požive našeg dragog zlatomisnika u zdravlju i veselju još mnoga ljeta! www.zupa-svetijurajnabregu.com, ponedjeljak, 11. srpnja 2016.

Moj kratki životopis Rođen sam u Lopatincu, u župi Sv. Jurja na Bregu u Međimurju, 19. ožujka 1939. godine. Moji roditelji su se zvali Ivan Šafarić i Barbara rođ. Kozol. Bio sam najstariji od petero djece, a nakon mene svijet su ugledali sestra Marica, braća Stjepan i Ivan te sestra Anđela. Osnovnu školu pohađao sam u Lopatincu, Čakovcu i Varaždinu, a klasičnu gimnaziju u Splitu, Osijeku i Zagrebu. U kapucinski red stupio sam 1956. u Varaždinu. Vojni rok u trajanju od dvije godine služio sam u Prilepu i Bitoli u Makedoniji te u Kosovskoj Mitrovici na Kosovu. Poslije vojske 1961. godine upisao sam studij na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Uz studij, u zagrebačkom samostanu Sv. Mihaela, nekoliko godina obavljao sam službu sakristana. U petoj godini studija, 12. prosinca 1965.godine, u Koprivnici, mons. Dominik Basil Athaide kapucin, nadbiskup Agre u Indiji, zaredio me za đakona. Sakrament svećeničkog reda u Zagrebačkoj katedrali 26. lipnja 1966. podijelio mi je kardinal Franjo Šeper. Mladu misu služio sam u rodnoj župi Sv. Jurja na Bregu 10. srpnja 1966.

Moja skromna pastoralna djelatnost Moja svećenička djelatnost započela je odmah poslije ređenja, a u Župi sv. Mihaela u Zagrebu. Prvu godinu bio sam vjeroučitelj mladeži, a sljedeće tri godine vršio sam službu kapelana (župnik je bio p. Alojzije Novak). Godine 1970. bio sam premješten u Karlobag, gdje sam bio župnik i gvardijan, a 1973. morao sam poći u Rijeku te sam i tamo vršio službu gvardijana i župnika. Najteža služba u mom životu uslijedila je kada su me u jesen 1979. premjestili u Župu sv. Mihaela u zagrebačkoj Dubravi, koja je tada već brojila oko 50.000 vjernika. Tamo sam najprije bio kapelan, a onda župnik. U Zagrebu sam proveo sedam godina, a nakon infarkta bio sam 1986. premješten u Split, gdje sam tijekom osam godina obnašao službu župnika i gvardijana, a poslije toga tri godine službu urednika lista “Ljudima prijatelj“. Godine 1997. iz Splita sam bio premješten u Osijek. Tu sam kao gvardijan ostao tri godine, a zatim su me 2000. godine ponovno vratili u Split, gdje sam ostao još osam godina u raznim službama. Godine 2008. iz Splita sam premješten u Karlobag i tu sam tijekom šest godina pomagao braći. U Karlobagu sam 2014. obolio od herpesa i time sam, sve do sada, bio isključen iz svih napornih poslova. Od jeseni 2014. nalazim se na liječenju u Rijeci.


29

Nešto neobično i posebno – Apostolat mora Ono što je i mene samoga iznenadilo bio je moj pastoralni rad s pomorcima. Ondašnji riječki nadbiskup, pokojni Josip Pavlišić, 1977. godine imenovao me je lučkim kapelanom u Rijeci. To je bila nepoznata služba u tadašnjoj komunističkoj državi. Iako na početku nisam znao što to točno znači, imenovanje sam shvatio ozbiljno. Pošao sam u London i tu sam dva mjeseca učio engleski jezik i upoznao se s Apostolatom pomoraca. Nakon toga počeo sam se susretati s pomorcima i njihovim obiteljima. Kasnije su u ovaj apostolat ušli i drugi imenovani lučki kapelani: u Puli, Krku, Zadru, Šibeniku, Splitu, Hvaru, Pločama i Dubrovniku. Godine 1994. imenovan sam nacionalnim ravnateljem Apostolata mora Hrvatske. Kao nacionalni ravnatelj Apostolata mora, svake sam godine sazivao godišnje susrete lučkih kapelana i njihovih suradnika u nekoj našoj luci. U toj sam službi ostao dvadeset godina. Pomorci su me lijepo prihvatili. Svake pete godine sudjelovao sam na svjetskim kongresima Apostolata mora što ih organizira i financira Papin-

sko vijeće za iseljenike i ljude u pokretu. Bio sam na kongresima u Houstonu u Teksasu, u luci Davao na Filipinima te u luci Rio de Jainero u Brazilu, a bio sam i na brojnim konferencijama u lukama Europe. A sada, kao bolesni starac u riječkom Kapucinskom samostanu, još ponešto pomažem svojoj mlađoj braći i čekam da me milosrdni Bog pozove da brodicu svoga života privežem na obali vječnosti i da tamo položim račun za svoja djela. Zahvaljujem svojoj rodbini, svojoj župi Sv. Jurja na Bregu i redovničkoj braći te svim vjernicima s kojima sam proteklih pedeset godina kao svećenik surađivao; svi su oni prema meni uvijek i svugdje imali razumijevanja, i to mnogo više nego sam zaslužio. Na kraju ističem da je sveukupna vrijednost mog života i rada pred Bogom neznatna. Zaključio bih da bi mi najbolje pristajao izraz “beskorisni grješnik“ i ništa više. A sve vas, braćo i sestre, pozivam da molite za mene grješnika da mi dobri Bog oprosti sve moje grijehe i da mi iskaže svoje neizmjerno milosrđe.

fra Zlatko Josip Šafarić, franjevac kapucin

PRVI ZAVJETI KAPUCINA FRA JOSIPA STANKOVIĆA

D

ana 10. rujna 2016. u mjestu Tortona (Italija), u međuprovincijskom kapucinskom novicijatu, osmorica mladića iz raznih krajeva Italije i Europe položila su svoje prve redovničke zavjete u Redu Manje braće kapucina. Za Hrvatsku kapucinsku provinciju sv. Leopolda B. Mandića prve zavjete položio je fra Josip Stanković iz župe Aladinići u Bosni i Hercegovini. Zavjete fra Josipa primio je provincijal hrvatskih kapucina fra Jure Šarčević. Na svečanom misnom slavlju okupio se velik broj vjernika, braće kapucina, kao i brojni članovi obitelji naših zavjetovanika. Nakon euharistijskog zajedništva radost i slavlje nastavljeno je u prostorijama samostana. Fra Josip nakon kratkog odmora u domovini i svojoj obitelji daljnju redovničku formaciju nastavlja u Milanu.

Fra Juro Šimić


30

jesen 2016.

POČETAK NOVICIJATA HRVATSKIH KAPUCINA

N

a blagdan Uzvišenja sv. Križa, 14. rujna, u gradu Tortoni (Italija), sjedištu kapucinskog međuprovincijskog novicijata, obredom primanja i oblačenja redovničkog habita kanonsku godinu svoga novicijata u Kapucinskom redu započela su osmorica mladića, među kojima i dvojica za Hrvatsku kapucinsku provinciju sv. Leopolda B. Mandića. Fra Mario Berišić i fra Marin Berišić, obojica rodom iz Zagreba i porijeklom iz Janjeva, iz ruku magistra novaka fra Lorenza Mottia primila su i po prvi puta obukla habit franjevaca kapucina te na taj način započela svoj intenzivni hod prema većem i dubljem osobnom predanju i posvećenju Bogu u redovničkom životu. U ime provincijala hrvatskih kapucina ovom svečanom događaju prisustvovao je vikar Provincije fra Goran Rukavina te bogoslov fra Tomislav Trandler.     

Fra Juro Šimić

RAZGOVOR MENE TUŽNA I MENE ŽALOSNA Posvećeno mojem najstarijem unuku Luki; u vrijeme kada kao iseljeničko dijete napušta Hrvatsku! Tužno moje Ja Tražiš čistu svjetlost Pronalaziš prevrtljive boje Smišljaš jedinstvo doživljavaš dvojnost Time zdvojnost Žudiš ljubav čeka te odbojnost Čemerno moje Ja Kako im umaći Prevrtljivosti Dvojnosti Zdvojnosti Odbojnosti Postoji...postoji taj način Radosno moje Ja Otkriti treba Ključ svih svojih muka Njega u džepiću svom skriva On Nitko drugi Moj unuk Luka


31

EVANĐELIST IVAN Genij svjetske dramske književnosti Evanđelje po Ivanu nije samo religijski spis, nenadmašiv, već je također i prvorazredan književni tekst. Evanđelje po Ivanu je silna drama “gdje je sve povezano kao u najboljoj Sofoklovoj drami“ (Osty). Tu je opisan sukob između Svjetla i Tame. Sadržaj je drame izrečen riječima: U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i Svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. Svjetlo, Isus Krist, Sin Božji, došlo je na svijet. To svjedoči Bog Otac i najveći među rođenima od žene, Ivan Krstitelj (pogl, 1). Čudom u Kani Galilejskoj Svjetlo stupa u djelatnost, a izgonom trgovaca iz hrama nastupa kraljevstvo vjere “u duhu i istini“ (pogl. 2). Ljudi dobre volje pristaju uz Svjetlo : Nikodem; Samarijanka; kraljevski službenik iz Kafarnauma; (pogl. 3-4). Nakon ozdravljenja 38-godišnjeg bolesnika Tama prelazi u napadaj: Besjeda o Sinovljevim djelima; (pogl. 5). Govor o kruhu života dijeli pristaše Tame od pristaša Svjetla: Isus hrani pet tisuća ljudi; Isus hoda po moru; Besjeda u Kafarnaumu: Isus kruh života; Petrova ispovijest; (pogl. 6). Borba se nastavlja, i sinovi Tame donose

odluku da uhvate Isusa: Isus ide u Jeruzalem; Isus proglašava svoje božansko poslanje; Rasprave o Isusovu podrijetlu; Isus navješćuje svoj odlazak; Obećanje Duha svetoga; Ponovne rasprave o Kristovu podrijetlu; (pogl. 7). Isus brani Svjetlo, a pristaše Tame prihvaćaju kamenje, da ga bace na nj: Preljubnica; Isus, svjetlost svijeta; Upozorenje nevjernim Židovima; Vjera u Isusa daje slobodu; (pogl. 8). Ozdravljenjem slijepca od rođenja i govorom o dobrom pastiru još više puca jaz između Svjetla i Tame: Ozdravljenje slijepa od rođenja; Isus - Dobri pastir; Isus se proglašava Sinom Božjim; Isus se povlači u Pereju; ( pogl. 9-10). Lazarovim uskrsnućem Svjetlo dosiže vrhunac svoje slave, a Tama donosi konačnu odluku; ubiti Isusa: Lazarova bolest i smrt; Isus je život; Uskrišenje Lazarovo; Židovski glavari izglasaše smrt Isusovu; Pomazanje u Betaniji; Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem; Neki Grci traže Isusa; Isus tumači smisao svoje smrti; Zaključak: nevjerovanje židovsko; (pogl. 11-12). Juda izdaje Isusa: Isus pere noge učenicima; Izdajica prokazan; (pogl. 13, 21-3O). I ovdje kao umetak dolazi Isusovo izlaganje o značenju njegova djela i sudbini njegovih učenika: Rastanak: nova zapovijed; Isus i Petar; Isus - put do Oca; Obećanje Duha; Trs i loza; Mržnja svijeta na Isusove učenike; Djelovanje Duha Svetoga; “Opet ćete me vidjeti“; Završetak govora: pobjeda nad svijetom; Isusova svećenička molitva; (pogl. 13, 31-17,26). Tama pristupa k izvršenju donesene odluke. Krvava borba: Isus izdan i uhvaćen; Isus pred Anom; Zataja Petrova; Veliki svećenik ispituje Isusa; Petar ponovo zatajuje Isusa; Isus pred Pilatom; Isus osuđen na smrt; Raspeće; Dioba odjeće; Majka Isusova - majka učenika; Isusova smrt; Proboden bok; Ukop Isusov; (pogl 18-19). Konačna pobjeda Svjetla: uskrsnuće Isusa Krista; Prazan grob; Ukazanje Ma-

riji Magdaleni; Ukazanje učenicima; Ukazanje u nazočnosti Tominoj; Ukazanje Isusovo kod Tiberijadskog jezera; Isus podjeljuje Petru prvenstvo (pogl. 2O-21). U čitavoj ovoj borbi Isus je apsolutni gospodar. Za nj je odlučna jedino Očeva volja. Svi Ivanovi spisi – Evanđelje, Otkrivenje i tri poslanice – pisani su posebnim stilom, koji nitko nije uspio oponašati. Prvi dodir s Ivanovim knjigama daje nam dojam isprekidanosti, ponavljanja i nepreglednosti. Uđemo li malo dublje u Ivanovo djelo, mijenjaju se prvi dojmovi, a cjelina nam postaje jasnom, i preglednom i punom posebne dražesti, koja je svojstvena ljubljenom učeniku. Ivanovo je Evanđelje nesagledivo duboko i nenadmašivo jednostavno. Po tome Ivan spada među najveće genije čovječanstva. S dogmatskog stanovišta četvrto Evanđelje nadilazi sve knjige Novoga Zavjeta. U tom pogledu može mu se staviti o bok jedino sveukupno djelo sv. Pavla. Na kraju, gledano očima dramske literature, recimo, zaključimo, potvrdimo: Evanđelje po Ivanu - ono je taj željkovani theatrum aeternum et philosophia perennis: vječno vazmeno kazalište i istinska duhovna filozofija. Mi u tu zbilju Duha ulazimo, kroz rođenje i novo rođenje, o čemu, već sada, puni vjere, u zanosu pjevamo: Već zora sunce iznosi, Sa suncem ti nam dođi sav U Ocu Sine vječiti, U Riječi, Oče, cio ti.  

M. Spahija


32

jesen 2016.

SANDALE ZA KRIZMU

S

unčani dan osvanuo je nad ulicama grada u kojem živi Ivana. Baš kao naručeno!

Naime, danas su Ivana i mama dogovorile da pođu u grad kako bi kupile sandalice za Ivaninu krizmu. U ormaru već čeka krasna svilena haljinica, sjajne otvorene crvene boje. “To je boja Duha Svetoga. A i prekrasno ti pristaje,“ rekla je mama kad je Ivana, nakon isprobavanja svečanih haljinica u desetak trgovina s odjećom, napokon pronašla opravu koja odgovara toj važnoj crkvenoj prigodi. Ni cijena nije bila pretjerana pa su taj problem riješile na obostrano zadovoljstvo. Ali sada valja pronaći još i sandalice. – Znaš, mama, voljela bih takve, takve i takve, pa još na visoku petu... – veselo cvrkuće Ivana, dok mama kraj nje hoda pomiješanih osjećaja. Vesele je pripreme za krizmu. Ni sama ne može vjerovati da je njezina mala djevojčica na pragu kršćanske zrelosti. Kad bolje pogleda u odraz na staklu izloga, kraj nje stoji neka mlada žena, pa joj je teško tu sliku spojiti s maminom mazom koja joj i danas juri u zagrljaj nakon škole. Veseli se mama pripremama, ali je već pomalo umorna od traženja i bole ju noge. Njezina “velika“ kći odlučila je na krizmi zasjati kao zvijezda na nebu, a zvjezdani sjaj košta. Mama najbolje zna gdje će se uštedjeti, gdje pritegnuti da se pokriju novi izdatci, a osim visokih cijena, vidi i umoran pogled prodavačica, kojim dočekuju mlade probirljive kupce. U izlogu prve trgovine mama je vidjela malene crvene cipelice.

– Da probaš ove? – pita Ivanu. – Nema šanse. Hoću crne. – Uđimo, ipak, možda nađemo nešto... – predlaže mama. Ista scena ponovila se tri-četiri puta. Ivanino lice je, poput lica proročice, pokazivalo unaprijed da od svega ponuđenog u dućanu za nju nema ama baš ništa. – Molim vas, probala bih ove... – odlučuje se Ivana u posljednjoj trgovini sa cipelama u koju su ušle, nakon prebiranja od desetak minuta. – Ali Ivana, peta je...– krivi mama glavu mjereći visoke potpetice tanke i duge poput lovačkoga noža. – Ne, ne, baš su slatke... samo da vidim kako mi stoje... – saginje se Ivana i odvezuje tenisice, kojima završavaju vitke Ivanine noge odjevene u tajice i kratku suknjicu. – Oh, kako su meke... – hvali Ivana

sandalice i navlači lijevu. – Molim vas i drugu... – veli Ivana, obuje ju, zakopča, a zatim zove mamu, koja pregledava neke druge modele, koje Ivana ne bi ni pogledala. – Mama, dođi malo ovamo... – veli Ivana, pa se iz sjedećega položaja hvata mamine ruke ne bi li se pridigla i stala na noge. Ivana se polako uspravila, a zatim zakoračila, hvatajući ravnotežu, slična plesaču na žici. – Oh, joj, joj... – govori Ivana i hoda trgovinom kao roda koja gazi po dubokoj vodi. Nakon nekoliko koraka već je zakoračila sigurnije pa više ne sliči na rodu, već na balerinu koja raširenim rukama održava ravnotežu dok se njiše na vršcima prstiju. – Gle, mama, odlično mi stoje... – govori Ivana sjajnih očiju. Mama pogledom traži prodavačicu ne bi li u njoj našla saveznicu da Ivanu odgovori od akrobacija na viso-


33

kim petama, ali uzalud. – Moraš se samo malo naviknuti... – guguće prodavačica. Mama lagano pridigne kutiju i ponašanje prodavačice postade joj jasno. Sandale stoje kao Ivanina haljina, a kad se to udruži s nesigurnim Ivaninim hodom, mama ima samo jednu riječ: “Ne!“ Ipak, ne govori ništa i daje Ivani malo vremena. Ivana je stigla do mame i nastupio je kritični trenutak – trebalo se okrenuti i poći natrag prema ogledalu. Ivana se opasno zaljuljala i morala se uhvatiti za maminu nadlakticu. Mama se, povučena Ivaninom težinom, zanese i gurne stupić sa cipelama. On zaglavinja i u taj čas tresne na pod uz gromoglasnu buku. Pod trgovine prekrije se obućom koja je izgubila svoj par, Ivana i mama ciknu “oprostite“, trgovkinja procijedi “Ništa, ništa...“, čučne i počne dizati stupić i skupljati cipele koje su se razbježale kao čopor mačaka. – Ne, Ivana, mislim da ne može... – veli mama ljutito, pa Ivanino –...ali mama...– nije naročito djelotvorno. Ivana navuče na noge svoje tenisice, sveže ih brže no obično i pođe van za mamom. Na ulici mama glasno otpuhne i reče: – Meni je potreban odmor! Ne mogu više! Pregledale smo sve trgovine u glavnoj ulici. Izgleda da danas nećemo uspjeti... Idemo sad gore... – Dobro... – kaže Ivana, ne usuđujući se pitati kamo ju to mama vodi. Strme stube dovele su ih do tržnice. Prošle su kroz šarenilo voća i povrća, vrevu prodavača i kupaca i našle se u mirnoj ulici, bez trgovina i izloga. Ivana se sve više čudi – kamo ju to mama vodi?

Onda joj se učini da su se našle ispred dražesnog butika, smještenog na samom uglu triju uličica. Bijela zgradica slična starinskom mlincu na kavu ima na gornjem dijelu, tamo gdje bi bio vijak za okretanje ručice, tri lijepe, blještave sličice. – Neobičnog li butika! – smješka se Ivana, ali još ništa ne govori. Gleda dalje. Na vrhu mlinca, tamo gdje bi stajala ručica, blješti nešto. Ivana malo bolje pogleda i vidi – zlatni križić. – Pa to je crkva! – čudi se Ivana kapelici koja, koliko se ona sjeća, nije stajala ovdje prije. – E, da...Crkva...Kapelica sv. Dizme! – Ali ona nije prije bila tu! – čudi se Ivana, a mama, sad već opuštena, sa smijehom odgovara: – Imaš pravo...To jest, bila je, ali nije bila otvorena i ovako lijepa... Dođi, idemo je pogledati iznutra! Maleni prostor iznenadio ih je žarkom narančastom bojom, koja je poput okvira izvukla na vidjelo sve ukrase malene stare kapele zagrebačkih prebendara. No činilo se da mamu od svega najviše privlači jedan okvir, stakleni ormarić ugrađen u zid. Na vrhu njegova okvira Ivana je zamijetila jedan ženski lik, glave pokrivene rupcem, najsličniji Marijinim likovima u crkvi. Pomislila je da će iza stakla vidjeti oltarić sa cvijećem ili kakvu dragocjenost posvećenu Majci Božjoj. Kakva li iznenađenja za Ivanu kad je iza stakla ugledala smeđe, stare, ne naročito dobro dizajnirane razgažene sandale! Ljepenka koja je nekada u njima dodirivala stopalo od nošenja je popucala i stršala je kao osušena tjestenina. Niske potpetice istrošile su se od nošenja. Remenčići su umorno ležali povučeni dolje grubim

metalnim kopčama,a prednji dio sandala, raširen od znojnih i umornih nogu, izgubio je i ono malo ljepote koju je nekad ta obuća možda i imala. – Gle, sandale, u crkvi... čudno... – – To su sandale Majke Tereze. – Koje? One iz Kalkute? Kako su dospjele ovamo? – pita Ivana šaptom. – Kad je Majka Tereza putovala u Oslo da primi Nobelovu nagradu za mir, naši svećenici su je nagovorili da joj kupe nove sandale, a stare su sandale sačuvali. Dobro su znali da će ta žena, čije su noge hodile samo da bi drugima, siromašnima i ostavljenima, donijele dobro, brzo biti proglašena svetom. Tako naš grad ima lijepu uspomenu na ovu Majku najsiromašnijih... – šaptala je mama sjajnih očiju. – Možda i nisu lijepe, ali su...dobre... – šapnula je Ivana i ostala još trenutak ispred malenog izloga sa starim sandalama Majke Tereze. Kad su izišle iz crkvice svetog Dizme, mama je rekla Ivani: – Znaš, Ivana, ti si već velika i pametna djevojka... Ja ću tebi dati novac, a ti pođi koji drugi dan sama sebi kupiti sandale za krizmu. Može? Treba li reći da se Ivani prijedlog silno svidio? Hoće li vas iznenaditi to što je, kad je sama morala paziti na cijenu, izbor obuće za Ivanu odjednom spao na samo dva modela? A možete li zamisliti u kakvim je sandalicama Ivana došla na krizmu? Bile su to lijepe crne sandalice prilično visokih potpetica, ali njihov je prednji dio podsjećao na dobre sandale Majke Tereze iz Kalkute.

Dubravka Rovičanac


34

jesen 2016.

VIŠNJEMU Vječni Stvorče, Gospodaru Višnji, Pred kim dršću kerubi i strepe, Serafini kriju lice sjajno Od veličja beskrajnog Ti bića; Koji treseš gorama Hermona I obaraš cedre Libanona; Koji mekneš trepavicom silnom, I već grme gromovi s nebesa, I slijevaju munje s urnebesa; Tebi, Višnji, rad bih pjesmu skladô I ja – stvor Tvoj – slavit bih Te rado! Znadem da si Bog groma i trijesa, Štono dižeš desnicu božansku, Puštaš strijele pravednoga gnjeva Na krivice nevjernih stvorenja; Ali znadem da si još i Ljubav, Vječna, divna koja tare suzu S bolnog oka djece iznemogle; Da si melem koji vida rane Djece svoje Tebi pridodane; Da si rosa štono krijepiš milo I maleni cvijetak u samoći Pod trnovom bodljikavom krošnjom; Zato nemoj prezret pjesme moje, Oče dobri, Ljubav Ti ju poje! Tebe slavi Sion uznositi, I prekrasna s podnožja mu ruža, I mirisna saronska cvjetana, I ponizni u prodolju cvijetak, I prezreni pod zemljom crvak, I rosica – suza Oka Tvoga, I lagani vjetrić sa zapada, I gromovi – strijele Pravde Tvoje: O ne prezri ni pjesmice moje!


35

Tebe slavi kruna svih stvorenja, Čovjek – slika Veličanstva Tvoga; A slavi Te kad Ti pjesme pjeva, Kad razglaba biće Ti božansko, Kad Ti žrtve poklonstvene pali; A slavi Te kano čedo malo, Štono istom svijet ugledalo, Tihim šaptom anđeoske duše, Toplom suzom – znakom bijede ljute, I trzanjem – znakom borbe krute. A slave Te i djevice čiste, Krasnije od krasa ljiljanova, Slavnije od slavlja Sionova, Sjajnije od sjaja sunčanoga; A slave Te nevinošću divnom, I rumenom krvlju djevičanskom, I ljepotom lika Tvog božanskom. Tebe slavi krvca mučenikâ: Djece, djeva, muževa i žena, Sveta krvca za Te prolivena Na pijesku poganskih arena. A slave Te i umovi sjajni, Jakog duha orlovskoga gleda, Toplog srca, sokolova leta: A slave Te perom pozlaćenim, I suzama za Te prolivenim, I mukama za Te pretrpljenim.

Sve Te slavi, sve Ti hvalu pjeva, Višnji Bože, Stvorče vaseljene; A gle, ja Ti ništa reći ne znam, Nego samo da Te ljubim žarko! Ja Te ljubim kada grmiš, sijevaš, Kada treseš gorama Hermona I obaraš cedre Libanona; Ja Te ljubim kada nojca padne, Kad sa neba biser-rosa rosi, Pa mi suzu Oka Tvoga nosi; Ja Te ljubim kad se rađa sunce I obasja kitnjaste vrhunce, U osvitku mlađanoga dana, Kad zamiri sanjiva cvjetàna; Ja Te ljubim kada lahor ćarlija, I kad vihor zemlji drvlje svija; Ja Te ljubim, Stvorče vaseljene, Jer si Bog moj i Gospodar jaki, Jer si Otac pravedan i strašan, Kad Te vrijeđam, a ljubavi prepun, Kada vršim zapovijedi Tvoje: Zato nemoj prezret pjesme moje, Oče dobri, ljubav Ti ju poje!

Augustin Dujmušić


36

jesen 2016.

DEDEK

O

d njegove najranije dobi ljudi su govorili da je drugačiji od ostale djece, poseban, predobar, preozbiljan za svoje godine… I već je tada postao poznat u svom selu. Kasnije, dok su se njegovi vršnjaci zanosili čudnom glazbom, dugom kosom i mladenačkim maštarijama, on je, naprotiv, pokazivao duboku ozbiljnost, mir i sabranost nesvojstvenu vremenu i godinama koje je živio. Rado je odlazio na sv. misu, ministrirao i čitao duhovno štivo. Sve su više govorili da nije od ovoga svijeta, da je svet. I glas se o njemu širio i izvan rodnog sela. I kad je trebalo odabrati školu i buduće zanimanje, on je, osjetivši poziv, odabrao ono što su drugi već odavno naslućivali, priželjkivali, a neki čak i hrabro proricali. Odabrao je biti svećenikom. Koliko tek sad postadoše na njega ponosni rodbina i suseljani! Kroz sve vrijeme školovanja i dalje se mirnoćom, pobožnošću, ozbiljnošću i staloženošću razlikovao od ostalih. Obveze, poslove, zadatke prihvaćao je bez pogovora, a izvršavao ih na vrijeme i bez zamjerke. Po tome postade poznat u školi i mnogima ga isticahu za primjer. Svećenička ga služba odvede u krajeve različite i udaljene, mjesta mala i velika. Očinskom je ljubavlju, gdje god da se našao, služio vjernicima i poput Dobrog Pastira brinuo o povjerenu mu stadu. Gospodin ga je obdario jezikom vještim te mogaše riječju krijepiti umorne i gdje god bi slavio sv. misu, ljudi su hrlili da ga čuju.

Glas je o njemu, poput dobrog vjetra, stizao daleko. On je, i dalje, čistim žarom hodio zemljom, revno molio, radio na njivi Gospodnjoj i svejednako se, gotovo bez poteškoća, uspinjao prečkama nevidljivih ljestava napredujući hrabro u duhu i staležu. U zreloj dobi postade biskupom. I dalje se o njemu zborilo samo s pohvalama i lijepim riječima, a on bijaše zbog toga sretan i zadovoljan, jer uistinu na njegovu putu ne bijaše sjene ni mrlje. Nije bio ohol, barem ga ljudi takvim ne doživljavahu jer za svakog imaše lijepu riječ, bar trenutak vremena zastati, poslušati, blagosloviti.

kom drugom. Biskup je pogledom odmjerio sobu. Na susjedna dva kreveta drijemali su bolesnici nesvjesni ili nezainteresirani za novog bolesnika. Ispred njega, prazan bijeli zid, na koji bi tako lijepo pristajalo raspelo, podrhtavao je sjenama oblaka s onu stranu prozora bez zavjesa. Negdje iz hodnika dopirali su ubrzani koraci, a povremeno bi se začuo jauk, prigušeni uzdah, promukli kašalj. U velikoj bolnici biskup je bio sam. S mukom je sjeo na tvrdi metalni krevet, dohvatio u ruke krunicu i bezglasno molio.

Bio je omiljeni biskup, poznat nadaleko. Svi su ga s počastima i zahvalnošću susretali i dočekivali, a njega je radovalo što su ga, gdje god se pojavio, pozdravljali kao bliskog rođaka, dragog prijatelja, dugogodišnjeg i starog znanca.

“Dobar dan!“ – iz sabranosti molitve otkinuo ga je neki vedri glas. Na vratima je stajala postarija spremačica, oslonjena na dršku partfiša, motreći ga radoznalim očima. “Dedek, ti si novi? Kako si, dedek?“ – osmjehnula mu se i u tri brza pokreta partfišem pokupila nevidljive mrvice s poda i ne očekujući odgovor otišla.

Dogodilo se jednog dana, pošto je u nekom velikom i bogatom selu podjeljivao sakrament svete Potvrde, za vrijeme svečanog objeda dobrom je biskupu naglo pozlilo. Iako je, uvijek obziran i strpljivi biskup, nastojao umanjiti značenje slabosti koja ga je obuzela, mjesni je liječnik zapovjedio da se biskupa odmah i hitno prebaci u bolnicu u najbliži grad.

Dedek!? Dedek!? Dedek!? Odzvanjalo je u biskupovim ušima i odjekivalo u srcu. Nikad ga nitko tako nije zvao, ni u šali. Zar je moguće da mu je ova žena rekla Dedek!? Ne preuzvišeni biskup, ili samo gospon biskup, već Dedek? Zar je moguće da ga ne poznaje, da nije prepoznala poznatog i omiljenog biskupa? Iz drhtave mu ruke skliznu krunica.

Nakon pregleda i prvih pretraga smjestili su ga u sobu. Kako se sve to dogodilo iznenada, te mu još nisu donijeli njegovu pidžamu, dadoše mu neku dobrano ispranu i rasparenu bolničku. Medicinska je sestra donijela lijek i čašu vode, profesionalno se osmjehnula i brzo otišla pozvana zvonom k ne-

S naporom je podiže s poda i ljubeći raspelo biskup odjednom drugim očima, očima ove jednostavne žene spremačice, ugleda prostor u kojem se zatekao i sebe u njemu i vidje tek umornog bolesnog starca u rasparenoj izblijedjeloj bolničkoj pidžami kako sjedi na metalnom bolesničkom


37

krevetu poguren nad krunicom u drhtavoj ruci. Vidje običnog, osamljenog, bolesnog, nepoznatog starca. Dušom mu ko vihor prostrujaše riječi “Što si veći, to se većma ponizi, da nađeš milost u Gospoda“. (Sir 3,18), a suza stida, suza pokajanja, suza spoznanja jedna za drugom klizila je niz izborano lice dobrog čovjeka. “Oprosti Gospodine, oprosti. Hvala Ti što si mi oči otvorio, ja jesam starac, običan starac, Tvoj starac, Gospodine.“ Zaspa dobri starac biskup u bezličnoj bolničkoj sobi, nepoznat, star i sam daleko od svojih brojnih suradnika, prijatelja, vjernika. Dok je njegovo umorno tijelo našlo spokoj u bolesničkom krevetu, duša se radosno uzdizala u visine, gdje ga je, raširenih ruku, s najtoplijim osmijehom što ga je ikad vidio, čekao Isus zovući ga u zagrljaj i pozdravljajući: “Dobro mi došao, dragi moj i voljeni dedek.“

Mira Šincek

KAKO BISMO SE ISPOVIJEDALI KOD SVETOG LEOPOLDA?

Č

ovjek skroman, niskog rasta, obdaren mudrošću i dobrim savjetima, to su atributi kojima se opisuje sv. Leopold. Svetac kojemu je ispovjedaonica bila drugi dom, a svaki čovjek novi prijatelj.

U vremenu smo kada su žurba i stres sastavni dijelovi našega života, time i sami sebe stavljamo u opasnost od upadanja u grijeh i zanemarivanje vlastite vjere. U takvim nam je trenutcima potrebno osvježenje, a to opet nalazimo u ispovijedi, Euharistiji, pokori i pobožnosti. Sakrament ispovijedi Božja je milost kod koje se osjeća Božja prisutnost, on je ogledalo samoga čovjeka, gdje nam se pokazuje naša duša sa svim manama i vrlinama. Sveti je Leopold bio popravljač duše svakog čovjeka koji je došao u njegovu skromnu sobicu, a nakon ispovijedi uvijek je zahvaljivao Bogu što je pomogao jednoj duši da dođe bliže svome Stvoritelju. Svi mi koji se ispovijedamo imamo različita iskustva sa ispovijedi. Neki svećenici samo kimaju glavom, neki počnu pričati o stvarima koje izlaze izvan okvira ispovijedi, itd. No, uvijek me je zanimalo kako je ispovijedao sveti Leopold? Je li bio strog ili pak blag? U različitim se izvorima nalazi kako je taj svetac ispovijedao sa strpljivošću, radošću, blagošću i poniznošću. Na usnama su mu uvijek bile pripravljene riječi kojima bi odriješio grijehe, u svojim je mislima uvijek mislio na Boga i na križ Isusa Krista. Kakva bi bila naša ispovijed kod svetog Leopolda? Bismo li ostali iskreni ili bismo nešto zatajili? Sve u svemu, kad bismo pogledali u oči toga velikog sveca, naša bi duša govorila sama od sebe, čisteći se tako od grijeha. Zaista je posebna Božja milost koja i dan-danas zrači iz ovoga sveca. Mi smo hrvatski narod, koji bi trebao biti ponosan što imamo tako velikog sveca, dobrog prijatelja i zagovornika. Radost je ta koja treba ispuniti naša srca, da bismo uvijek hvalili ime Gospodina našega Isusa Krista, po primjeru svetog Leopolda. Ako ti se teško ispovjediti, pogledaj svetog Leopolda, pogledaj njegovu blagost i njegovu smirenost. Neka nam sveti Leopold udijeli mir duše, kako bismo zgrtali sebi blago na nebu. (Mt 6,20).

Matija Kancijan


38

jesen 2016.

KRŠĆANSKA OBITELJ

P

o čemu se neka obitelj može nazvati kršćanskom? Nema sumnje da vrijedi uzeti malo vremena i razmisliti o tome. Ako želimo biti kršćanska obitelj, dobro je povremeno stati i zapitati se u kojoj je mjeri naš način života u skladu s našom vjerom. Pokušajmo se usmjeriti na ono bitno, da ne bismo taj lijepi pridjev “kršćanski“ opteretili predrasudama ili etiketama koje stješnjavaju i stvaraju podjele tamo gdje bi trebali vladati samo sloboda i zajedništvo. Kršćanska je obitelj obitelj krštenih. Naš kršćanski identitet ne dolazi od našeg mišljenja ili našeg načina života, nego od Boga koji se osobno daje u sakramentu krštenja. Bog od nas čini kršćanina. Krštenje člana obitelji nije samo neka lijepa, više ili manje davna uspomena, ni sama postaja na putu, nekakav obred inicijacije. Krštenje je kao kad provre izvor, izvor žive vode koju je obećao Isus, izvor ljubavi Božje s kojeg možemo neprestano piti. Kršćanska obitelj korača prema Bogu. Nije važna polazna točka. Obitelj ima poslanje da uvijek sve više postaje ono što ona jest – zajednica života i ljubavi. Prema tome, kršćanska obitelj ne može ostati izolirana na nekom oblaku ili iza zidova crkve. Problemi koje današnji život stavlja pred nas imaju neposredan utjecaj na kršćanske obitelji. Kršćanske su obitelji pozvane staviti sve svoje povjerenje u Boga, što ipak ne znači da će čekati prekriženih ruku da Bog učini sav posao umjesto njih! Živjeti kao kršćanin znači moliti, ali i djelovati usred svijeta. Vjera nas ne oslobađa dužnosti. Kršćani žive iste stvarnosti kao i svi ostali, ali ih žive drugačije, ili to barem pokušavaju! Istina je da postoji rizik da se kršćanska obitelj odvoji od svijeta i da živi u oblacima, ali postoji i jedan drugi, još

opasniji rizik: svesti kršćanski život na sklop posve ljudskih načina ponašanja zaboravljajući da se sve ljudske djelatnosti nalaze u opasnosti zbog oholosti i neurednog sebeljublja. One se moraju pročišćavati i privoditi savršenstvu Kristovim križem i uskrsnućem. Što hoće današnja suvremena obitelj? Kao da ni sama ne zna! Obitelj danas više govori i ponaša se kao pedagoški, psihološki, teološki i ljudski invalid i uvijek je ispred nje dva koraka lažno opravdanje – «ne može se“... Bitno je pitanje kojem uvjerenju obitelj želi usmjeravati mlade naraštaje. To obitelj i ne zna odgovoriti, krivi su nam svi – i društvo i razni izazovi... I sadašnji i budući naraštaji su u opasnosti – što činiti? Mladi su u opasnosti. Tko zapravo danas u obitelji u kriznim etapama za sebe i svoje dijete traži oslonac u Bogu? A On spašava – samo treba za njim krenuti kao Marija i Josip. Bilo im je teško, ali su spašeni od opasnosti, zla. Koliko god se “kultura smrti“ nadvila nad ljudski život, nema sumnje da svijet i čovječanstvo imaju obitelji koje su voljne izaći iz uskoće i egoizma i darivati, voljeti, rađati i odgajati. Koliko god je “kultura smrti“ stanje koje prijeti životu, imamo kršćanskih obitelji i roditelja koji surađuju s Božjim planom i promislom o životu i rađanju. Vjerujemo da, uz sve poteškoće, neizvjesnosti i strahove, Bog, koji je tvorac obitelji i života, u svom promislu, i obitelji koje mu vjeruju, koje su pozivnicu Božju o stvaranju života prihvatile s povjerenjem u ostvarenje Božjeg plana, ne gube nadu te se osjećaju radosni i zbog djece i zbog sebe.

Radenka Skorup

Glas uslišanih

Čovjek mali, sa srcem od zlata (Zahvala za boravak tijela sv. Leopolda u Zagrebu) Blago tebi, narode Hrvata, Imaš oslon – Leopolda svetog. Čovjek mali, sa srcem od zlata, Živa slika Krista razapetog. Tih, pobožan, skroman, jednostavan, Lijepa riječ mu svakom darak bila. Od neznatnog, post’o čovjek slavan, Herceg-Novog majka ga rodila.

“Prognaniče“ našeg kraja sine, Dobrodošo pradjedova grudi. Ovdje ti je srce Domovine Ovdje dišu tvoji dobri ljudi. Moli za nas u danima jada, Kom’ ćeš pomoć ako nećeš svome? Ne daj rodu da trpi i strada Budi utjeh puku čestitome.


39

_______ Sveti Leopolde Bogdane Mandiću, hvala ti za sve što ćeš izmoliti kod Gospodina Isusa Krista za moju obitelj. S povjerenjem u Boga, _______

s. Marija iz Osijeka

Sv. Leopolde, zaštitniče Godine Milosrđa! U ovoj svetoj Godini Milosrđa – milosrđe našeg nebeskog Oca mi je jako potrebno. Iz dubine svoje ojađene, tjeskobne i grešne duše molim Tvoj zagovor za… ljubav i slogu moje obitelji. Pomozi mi da izađem iz ove mračne tjeskobe koja me duboko pritišće jer znam da je Tvoj zagovor moćan. Sv. Leopolde molim te – usliši me! Ž. ________ Svjedočanstvo o uslišanoj milosti koju mi je sv. Leopold izmolio od Boga U 37. godini života, 1993. godine, bila sam u drugom mjeseci trudnoće. Dijete je pošlo od mene. Patila sam od nesanice od 31. godine života i od visokog tlaka. Pila sam tablete za smirenje pred spavanje. Otišla sam na psihijatrijski pregled u Split. Psihijatrica mi

je savjetovala da prekinem trudnoću. Prema njezinom mišljenju, dijete sam psihički ubila i još ga samo trebam i fizički otkloniti, te mi je dala adrese dvojice ginekologa. Moj muž je odmah po njezinom savjetu htio poći do ginekologa, ali ja sam se jako ožalostila i nisam pristala. Rekla sam mužu da se vraćamo u Hercegovinu, pa što Bog da. I odmah sam zavjetovala moliti devetnicu sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću, koju sam imala kod sebe zajedno sa moćima, za zagovor. Molila sam oko sedam mjeseci. Kroz to vrijeme prestala sam piti tablete za smirenje, san je bio veoma kratak, ali hvala Bogu, ustrajala sam. Rodila sam zdravo muško dijete 18. travnja 1994. a porođajne bolove sam trpjela samo sat vremena, dok sam uz veliku muku od po 20 sati bolova rodila prvo (1979.) i drugo (1982.) dijete. Moj najmlađi sin zove se Dario i sada studira u Mostaru. Hvala Bogu i sv. Leopoldu za njega i uslišanoj milosti. Zavjetovala sam dati mu ime Dario – Leopold, ali svećenik nije mogao upisati dva imena. Ja ipak nosim u srcu vjeru da mu je sv. Leopold zagovornik i zaštitnik. U ovoj Godini Božanskog milosrđa svaki dan molim devetnicu sv. Leopoldu i dalje preporučujem svoju obitelj u njegov zagovor kod Boga, da duhovno i tjelesno pomaže mene, moju obitelj i cijeli Božji narod. Uvijek zahvalna sv. Leopoldu, LJ. P.


Život je Božji dar Život je prilika, iskoristi je. Život je ljepota, divi se. Život je blaženstvo, okusi ga. Život je san, ostvari ga. Život je izazov, prihvati ga. Život je dužnost, obavi je. Život je igra, igraj je. Život je dragocjen, pazi na nj. Život je bogatstvo, čuvaj ga. Život je ljubav uživaj je. Život je tajna otkrij je. Život je obećanje, izvrši ga. Život je tuga, nadvladaj je. Život je pjesma, pjevaj je. Život je borba, prihvati je. Život je tragedija, suprotstavi se. Život je pustolovina, ne bježi od nje. Život je sreća, zasluži je. Život je život, brani ga! (Ovu molitvu izrekla je Majka Terezija na Svjetski dan života, 4. veljače 1996.)

Ljudima prijatelj 2016 3  

Vjerska revija