Page 1

ISSN 1331- 6354 Cijena: 10 kn GODINA XLIII, Broj 4 (166)  –  Božić 2014.

4. 01 ć2 ži Bo

1


GLASNIK SVETOG LEOPOLDA MANDIĆA

Časopis za vjersku kulturu i informaciju God. XLIII (165)  –  Br. 3/2014. ISSN 1331- 6354 List sv. Leopolda B. Mandića izlazi dopuštenjem kapucinskog provincijalata u Zagrebu i Biskupskog ordinarijata u Đakovu od 1. veljače 1971. Izdavač: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda Mandića Glavni urednik: fra Goran Rukavina Grafički urednik: Vjeran Grabant vjerangrabant@gmail.com Lektorica: Elizabeta Ćupović Stalni suradnici: braća kapucini, Jelena Grabant, Dubravka Rovičanac, Mira Šincek, Mladenko Spahija, Vinko Đotlo, Štefica Pokorny, Anika Sačić, Nevenka Špoljarić Vanjski suradnici: Vjera Milić, Ana Srpak, Martina Andrijević, Verica Jačmenica-Jazbe, Nada Kulić, Dalibor Stričević Administraciju vodi: Ružica Dumančić, 31000 Osijek, Kapucinska 41 mob. 091/ 601 3802 tel 031/ 20 11 83 e-mail: centarleopold@gmail.com Tisak: „MIT studio” OSIJEK Godišnja pretplata 40 kn; za države Europe 13 eura; za Kanadu i USA: 15 USD; za Australiju 20 AUD NAZIV: Centar „Leopold Mandić”, 31000 Osijek, Kapucinska 41; IBAN: HR71 2340 0091 1002 0922 9 devizni račun 703000-1282800-760985 putem Privredne banke Zagreb, SWIFT (BIC): PBZGHR2X P. J. 12, OSIJEK

2


Riječ urednika

P

redstavljam vam zadnji ovogodišnji broj Glasila. Kraj godine prigoda je svima zahvaliti, napose vama vjernim čitateljima i štovateljima sv. Leopolda koji svojim darovima doprinosite izlasku lista, a napose svima vama koji surađujete s našim Centrom Leopolda Mandića u Osijeku. Hvala i svim vjernim suradnicima koji ste kroz cijelu godinu slali svoju pisanu riječ i tako obogaćivali ovaj list. U božićnom smo vremenu. Spominjemo se trenutka kad se zbio susret Boga i čovjeka u povijesti čovječanstva. Otajstvo Božića je zahvalno slavljenje Boga koji je iz ljubavi postao sudionik ljudske povijesti, ušao kao dijete u zemaljsku stvarnost da spasi ljude od bezizglednosti povijesnih mijena. Proslava Božića je povod za obnavljanje svijesti o cjelovitom

božićnom otajstvu koje svoj konačni domet ima u novom savezu Boga s ljudima. Zato je svaki Božić za nas ljude povlaštena prilika ponovnog opredjeljenja vjerom za Isusa Krista. U molitvi i dobrim djelima budimo blizi bolesnima i ostavljenima; uplakanima i žalosnima, siromašnima i prognanima, svima koji traže Boga. Darujmo jedni drugima srce ispunjeno božićnim otajstvom, te poželimo Božji blagoslov u Novoj godini. Čestitam svetkovinu Isusova rođenja svim ljudima dobre volje – sa željom da do svih vas dopre čudesno betlehemsko svjetlo te vam srce i dušu ispuni radošću.

glavni urednik

Od Uskrsnog broja novi urednik lista je fra Mirko Varga Ljubić, Karlobag.

Tekstove za Uskrsni broj šaljite do 1. ožujka, mailom ili poštom na „Centar Leopold Bogdan Mandić” - Kapucinski samostan Osijek, Kapucinska 41, 31000 Osijek. email: centarleopold@gmail.com

3


S

Otajstvo Božića očima i na način sv. Franje Asiškog

vi su sveci veoma voljeli Božić te su, polazeći od toga temeljnog događaja našega Spasenja, ulazili u razmatranje Božje ljubavi prema čovjeku koja im je onda poslužila za obraćenje i promjenu vlastitog života. Dok se približava proslava Božića, možda bismo mogli zamoliti i dopustiti Serafskom ocu Franji iz Asiza da nam pomogne proslaviti ga na pravi i dostojanstven način. Poznato je, naime, da je Franjo prvi dao kršćanski smisao slavljenju otajstva Božića te je uvelike pridonio njegovoj popularizaciji. Kako je sv. Franjo sebi i svojoj braći upriličio ovo veliko otajstvo? Godine 1223. u noći pred sam Božić u blizini mjesta Greccio postavio je prve žive jaslice! Zamolio je svoga prijatelja Johna Velitu, uglednog plemića iz Greccia, da misu na Badnjak proslave na obronku planine s pravim jaslicama u kojima će biti vol i magarac - poput prizora kako nam ih donose evanđelisti. Budući da je to bila velika novost, za takvu proslavu Božića u liturgiji Franjo je uspio dobiti službeno dopuštenje pape Honorija. Živo uprizorenje jaslica Franjo nije učinio iz puke zabave ili predstave. On je, naime, bio duboko dirnut onim što je Bog za nas učinio u svome sinu i našem bratu Isusu Kristu. Zato je Franjo često i intenzivno razmatrao Isusov život, a osobito njegovo rođenje, muku i smrt kao i njegovu Euharistijsku prisutnost. Želio je, stoga, dočarati što je bilo moguće zornije, prizor Isusova rođenja u betlehemskoj štalici. Evo kako je njegov životopisac Toma Čelanski opisao to svečano slavljenje božićne radosti sa živim jaslicama: „U vezi s tim vrijedno je trajnog spomena i pobožnog slavljenja ono što je svetac ostvario tri godine prije svoje slavne muke u mjestu zvanom Greccio, na dan Rođenja Gospodina našega Isusa Krista. Bijaše u tom kraju čovjek imenom Ivan, dobra glasa i još boljeg života, veoma drag sv. Franji jer je, premda plemenita roda i veoma čašćen u svom kraju, više cijenio plemenitost duha nego onu tijela. Oko dva tjedna prije svetkovine Rođenja, sv. Franjo ga pozva k sebi i reče: ‘Ako želiš da slavimo Isusovo Rođenje u ovom mjestu, idi i pripremi što ti kažem: htio bih prikazati Dijete rođeno u Betlehemu i na neki način tjelesnim očima vidjeti nevolje u kojima se našao li4

šen onoga što je potrebno novorođenčetu, kako je bio smješten u štalu i kako je ležao na slami među volom i magarcem.’ Čim je to čuo vjerni i pobožni prijatelj spremno pođe u određeno mjesto pripremiti sve potrebno prema želji sveca.“(„Franjevački izvori“ br. 84, str. 292). Možemo se slobodno zapitati zašto je Franjo poduzeo ovakvu - u svemu novu - proslavu mise na dan Božića? Odgovor je jedan i vrlo jednostavan: bio je posve zadivljen što je „Krist, prvorođenac među svim stvorenjima“, kako je to zapisao sv. Pavao, došao k nama u siromaštvu jaslica, u rukama ponizne djevice. Čak je plakao razmišljajući o tome. Razmišljamo li i plačemo li ikada i mi razmišljajući o toj i tolikoj Božjoj jednostavnosti? Franjo je vidio i slavio Božić kao svetkovinu radosti za sva stvorenja. U spomen životinjama nazočnima pri Gospodinovu rođenju želio je da volovi i magarci dobiju dvostruku porciju sijena i zobi te da car na Božić prospe po svim putovima žito za ptice. Čak je želio da se zidovi


na Božić premažu mesom ili mašću, da i oni mogu „jesti“ na svoj način. O samom slavlju u noći Isusova rođenja Franjin životopisac je zapisao: „Došao je dan radosti. Za tu prigodu ovdje su sazvana mnoga braća iz različitih krajeva; muškarci i žene došli su iz svojih obližnjih kuća, donoseći svatko prema svojim mogućnostima voštanice i luči za osvjetljenje te noći u kojoj se na nebu upalila sjajna zvijezda koja rasvjetljuje sve dane i sva vremena. Na kraju dođe sveti Franjo: vidio je da je sve bilo spremljeno prema njegovoj želji te je počeo zračiti radošću. Tada su se počele pripremati jaslice: donijelo se sijeno, uvelo se vola i magarca. U toj dirljivoj sceni odsijevala je jednostavnost evanđelja, hvalilo se siromaštvo, preporučivala se poniznost. Greccio je postao novi Betlehem.“ („Franjevački izvori“ br. 85, str. 292).

Sv. Franjo i dijete Isus Iz života sv. Franje Asiškog poznato je da je Božić, odnosno rođenje Djeteta Isusa, slavio s osobitom radošću, a sam Božić nazivao je svetkovinom nad svim svetkovinama zbog toga što je Bog postao malenim djetetom. Isusovu majku Mariju „obasipao je neizrecivom ljubavlju, jer je njegovo veličanstvo Gospodin Isus po njoj postao naš brat.“ Franjin životopisac Toma Čelanski pripovijeda da je noć Božića bila jasna kao puni dan i slatka ljudima i životinjama. Ljudi su se radovali pred novim otajstvom radošću koju nikada prije nisu vidjeli. Toma Čelanski to bilježi ovako: „Svetac je bio ushićen pred jaslicama, prepun uzdaha, ustreptala duha i neizrecivo radostan. Potom svećenik svečano slavi Euharistiju pred jaslicama, a on sam uživa dotad nikad doživljenu utjehu. Franjo odjenu đakonsko ruho, jer je bio đakon, i zvonkim glasom pjeva sveto Evanđelje: onaj snažni i slatki, jasni i titrajući glas sve obuzima nebeskim željama. Potom pripovijeda i slatkim riječima narodu doziva u sjećanje siromašnoga novorođenog Kralja i gradić Betlehem. Kad je želio imenovati Isusa Krista, ražaren nebeskom ljubavlju nazivao ga je često „Betlehemskim Djetetom“, a ono ime „Betlehem“ izgovarao je usta punih glasa, a još više blagog osjećaja, čiji je zvuk nalikovao blejanju ovce. I svaki put kad bi rekao „Betlehemsko Dijete“ ili „Isus“ prelazio je jezikom po usnama kao da kuša i zadržava svu slatkoću tih riječi.’’ („Franjevački izbori“ br. 86, str. 293). Franjo rođenje djeteta Isusa proživljava duboko uranjajući u evanđeosku jednostavnost, siromaštvo

i poniznost. Plakao je nad siromaštvom koje je dijete Isus iskusilo, ali se neizmjerno radovao što je postalo „Svjetlo svijeta“. Franjin evanđeoski proživljeni Božić stvara iskustvo koje može postati pravo obraćenje srca po susretu s blagim, poniznim i siromašnim Kristom. Stoga, životopisac Toma Čelanski zaključuje: „Tu se obilno očituju darovi Svemogućega, i jedan od nazočnih, kreposni čovjek, ima čudesno viđenje. Učinilo mu se da neko beživotno dijete leži u jaslama, a Franjo mu se približi i probudi ga iz toga dubokog sna. Čudesno viđenje nije bilo protivno činjenicama, jer je zahvaljujući njemu, svome sluzi sv. Franji, dječak Isus, koji je bio zaboravljen u mnogim srcima, uskrsnuo, a spomen se na Njega duboko utisnuo u njihovo pamćenje. Po završetku toga svečanog bdijenja svi se vratiše kućama puni neizrecive radosti.“ („Franjevački izvori“ br. 86, str. 293). Sv. Franjo nam je pokazao da je Božić vrijeme kada se valja na ispravan način pripremiti i duhovno ‘oboružati’ da bismo uspjeli susresti skrivenog Boga koji nam dolazi kao slabo i siromašno djetešce. Nekoliko mjeseci kasnije sam sv. Franjo je pošao na brdo La Verna da bi susreo ‘skrivenog Boga’ i od njega, prema sv. Serafu, primio stigme. Mir i radost Božića potječe, dakle, od Boga koji je k nama došao na skriven i siromašan način u obličju malenog i bespomoćnog djeteta. Priredio:

fra Juro Šimić 5


Badnjak i Božić u mom domu Običaji koji su nam život značili

O

d blagdana Svih Svetih, kada su svi poslovi u polju bili gotovi u očekivanju zime, čekali smo Božić. U radosti seoskog života pripremala se svaka obitelj za taj blagdan. Došao je Blagdan svetoga Nikole. Velika radost jer smo se radovali onim skromnim darovima, a jako smo se bojali Krampusa, jer ipak, bili smo nekad i zločesti pa smo očekivali kaznu. Nakon toga došao je Blagdan svete Lucije. Ona je dolazila i darovala nas kukuružnjačom (našim domaćim kolačem). Nakon tih dana klali smo svinje. Bilo je puno posla jer je trebalo meso pripremiti za rasol, napraviti kobasice, ispeći mast i sve drugo. U svim tim poslovima približio se i Badnjak. Prije tih

6

blagdana išli smo na Svetu ispovijed jer Isusa treba dočekati čiste duše. Pšenicu, koju smo posijali na Blagdan svete Lucije, smo pažljivo zalijevali i veselili se njenom rastu. Nekada su zime bile jako hladne, pune snijega i za Badnjak je sve bilo bijelo. Stari ljudi su govorili da sve mora biti čisto i bijelo kad Isus dođe; a kad je snijeg sve pokrio, bila je sva priroda u bijelom. Ljepota za oči i dušu. Par dana prije Badnjaka oprali smo sve rublje, dobro smo počistili cijelu kuću, presvukli krevetninu i pripremili svu čistu odjeću. Bili smo velika obitelj i svi smo spavali u jednoj sobi koju smo imali i nikad nitko nikome nije smetao. Bilo je mjesta i za goste. Na Badnjak je


bio strogi post. To smo svi jako poštivali i držali se reda. I nije nam bilo teško jer je u svemu tome bila velika ljepota. Majka je pekla dizane kolače, pogaču koja se stavljala na stol, orehnjače i perece. Kuhala je buncek i meso iz rasola i hladetinu koju smo jeli poslije polnoćke. Cijela je kuća bila ispunjena divnim mirisima i toplinom. U kuhinji smo imali veliki zidani štednjak koji je dan i noć grijao i bio topao. Na Badnjak smo pripremili u staji hranu i vodu za stoku u raznim posudama, a i u kući vodu i drva za loženje. Na Božić se nije smjela vaditi voda iz bunara, a ni nositi sijeno za stoku. Budući da je na Badnjak bio strogi post, za ručak smo jeli juhu i široke rezance (bez masti) s rastopljenim maslacem. Moj otac bio je stolar i poslijepodne je pospremio radionicu te u veliku plahtu pripremio slamu, a prije toga u sobi je uredio peć koja je bila na piljevinu da bi nam navečer bilo toplo. Dolazila je večer i svi smo bili u velikom iščekivanju. Majka je kuhala večeru: juhu s mlincima (koje smo spremili par dana prije), gibanicu od repe, jednu posebnu vrstu graha kojega smo zvali bajs-grah i kompot od sušenoga voća. Kad se smračilo, u sobi nismo smjeli upaliti svjetlo. Tek kada je na crkvi zvonilo Pozdravljenje, svi smo u tami pokraj tople peći čekali da otac unese slamu. Blagoslovljenom vodom otac je blagoslovio dvorište i sve gospodarske zgrade, a nakon toga ušao u kuću. U hodniku ga je na stolu čekala svijeća koju je zapalio. Sa slamom i zapaljenom svijećom pokucao je na vrata sobe. Mi smo odgovorili: „Naprej!“ Na te riječi otac je ušao u sobu. Svjetlo svijeće rasvijetlilo je tamu sobe, a on je pozdravio: „Faljen bodi Jezuš Kristuš, na to mlado leto zdravi veseli, tusti debeli kak jeni jeleni, daj nam Bog konjiće, voliće, puriće, račiće, drobno drobnino, crnu hajdinu, debelu slaninu, zdušno zveličenje, a največ pak mira Božjega, amen.“ Slamu je stavio ispod stola, a svijeću na stol i tada smo svi mi kleknuli oko slame i molili Oče naš i Anđeosko pozdravljenje. Nakon toga otac je upalio svjetlo i tada smo počeli uređivati stol. Na stol smo stavili slamu u znaku križa, pšenicu, kukuruz, grah i novac, na to smo stavili plahtu, a onda stolnjak. Otac je nakon toga donio bor kojemu smo se svi jako radovali i miris borovine ispunio je svu kuću. Večera je počela molitvom i uz upaljenu svijeću. Najprije je majka donijela juhu s mlincima, onda grah pa gibanicu i kompot. Nakon večere je na stolu u sredini stavljena pogača (koja se je jela poslije Božića), domaći kruh, zemljana posuda sa svim plodovima zemlje. Bili su tu: pšenica, kukuruz, grah, luk , repa, orasi, krumpir, jabuka i novac. Za sve ovo i za sve što smo imali trebali smo blagoslov Maloga Isusa, No-

vorođenoga Kralja jer smo znali i čvrsto vjerovali da bez Njegove pomoći i blagoslova ne možemo. U toj i takvoj vjeri smo živjeli. Otac je iz radionice donio u sobu po jedan primjerak stolarskog alata, opremu za krave i bič. Također smo i za sve ovo trebali Božji blagoslov i pomoć. Sada smo počeli kititi bor jabukama, orasima, ukrasnim bombonima koje smo mi zvali „saloni“ i ponekom kuglicom na koju smo bili posebno ponosni. Ispod bora složili smo jaslice s Isusom, Marijom, svetim Josipom, pastirima, anđelima, tri Kralja te ovčicama. Te figurice još i danas imam ovdje u ovom Domu i čuvam ih kao svetinju. Bili smo radosni i sretni jer smo bili uvjereni da je naš bor najljepši te jer smo bili zajedno. Sretni i što su uz nas bili naši roditelji koji su se brinuli o nama kako su mogli i znali te nas branili od zla. Kad smo to sve uredili, išli smo u posjet stricu i strini s kojima smo živjeli u istom dvorištu; išli smo pogledati i njihov bor. Do polnoćke smo se malo odmorili ležeći na slami ispod stola. Kako je to bio lijep i udoban odmor! Jer morali smo probati kako je Malom Isusu bilo ležati na slami. Nama u toploj sobi, a Njemu u hladnoj spilji. Kada je prvi put zvonilo na Polnoćku, počeli smo se spremati na svetu Misu. Bilo je jako hladno. Toplo smo se obukli u novu odjeću koju su nam roditelji kupili za Božić. Ponosili smo se time i tome se posebno radovali. Išli smo na Polnoćku gazeći po snijegu koji je padao i škripao pod našim nogama i nije nam bilo previše hladno jer nas je grijala ljubav našega zajedništva i ljubav Isusa. Crkva je bila puna ljudi; isticali su se lijepo okićeni oltari i borovi, a naša pažnja najviše je bila usmjerena na jaslice. Pjevali smo od srca. Sve se orilo, a naša srca bila su ispunjena radošću Isusovoga rođenja. Cijelu Badnju večer ulazna vrata kuće nisu bila zaključana. Jer ako Isus slučajno dođe k nama, a nađe da je kuća zatvorena - to bi bilo neoprostivo. Vratili smo se s Polnoćke doma i tada je počela večera. Uz molitvu i upaljenu svijeću jeli smo meso, buncek, hladetinu i kolače. Bili smo veseli; zadovoljni i siti. Zaspali smo umorni od napora i priprema današnjeg dana. Cijelu noć gorjelo je svjetlo u sobi u kojoj smo spavali jer to je bio znak i potvrda da je ovu kuću obasjalo Božje svjetlo. Na Božić je otac nahranio krave i pripremio peć za loženje. Majka je za doručak skuhala domaće dimljene kobasice od kojih je mirisala cijela kuća, a mi smo to u slast pojeli i nakon toga išli smo na svetu Misu. Taj dan, na Božić, nije se išlo nikamo u posjet, nije se pralo suđe i metlom se nije ništa radilo; čak se niti kreveti nisu pospremali. Cijeli dan Božića bili smo zajedno u obiteljskom krugu i toplini doma; pjevali, igrali se na slami i pred jaslicama. Za ručak 7


smo jeli uvijek uz upaljenu svijeću i molitvu; kokošju juhu s domaćim rezancima i kuhano kokošje meso s hrenom te sve ostalo čega je bilo. Poslijepodne smo otišli u crkvu na blagoslov i kada smo se vraćali kući već se je smračilo. Navečer smo brzo otišli spavati, zahvalni Malom Isusu za jedan predivan blagdan kojemu smo se istinski radovali i koji nam je donio puno milosti i snage za život. Svi ovi običaji - koji su bili dio tih blagdana - zaista su nam značili život. I danas, nakon puno godina, kad razmišljam o svemu tome, vidim i osjećam snagu i mir kojega samo Bog može dati. Drugi dan po Božiću, na Blagdan svetoga Stjepana, Štefanje, morali smo ustati rano ujutro jer se morala urediti i počistiti soba. Otac je brzo odnio slamu van i dobro je pospremio jer ta se je slama stavljala u gnijezda da bi kokoši bolje nesle jaja. Majka je pospremila stol i počela prati sve suđe koje na Božić nismo prali. Na stol je stavljen čisti bijeli stolnjak i počeli su dolaziti čestitari koje smo mi zvali „bajači“. Oni su „bajali“ - zapravo - čestitali Novo leto, Novu godinu uz riječi: „Faljen budi Jezuš Kristuš! Na to mlado leto zdravi veseli, tusti debeli kak jani jeleni, daj vam Bog konjiće, voliće, puriće, račiće, drobno drobnino, črnu hajdinu, debelu slaninu, dušno zveličenje, a največ pak mira Božjega. Amen.“ Sve ove želje bile su znak bogatstva i napretka jedne obitelji. Te riječi čestitari su izrekli klečeći. Kad su ustali, otac ih je darivao novcem. Nekad prije darivali su ih kolačima jer u doba velike neimaštine i to je bio vrijedan dar. Taj dan, nakon svete Mise, za ručak smo jeli krvavice „čurke“ i tada se jela ona pogača koja je bila stavljena na blagdanski stol na Badnjak. Ovi čestitari bili su većinom djeca, a poslije su došli u posjet i ostali rođaci. Dok je bio živ moj djed, moj „stari japa“ Stjepan, ujutro rano došli su mu imendan čestitati Cigani uz svoju pjesmu i tambure. Tako je taj dan prošao veselo i svečano. Poslije Štefanja došao je Blagdan svetoga Ivana, „Ivanje“. Taj dan bio je blagoslov kuća, a mi smo to zvali „Križec“. Opet je i tada bilo puno posla oko spremanja i dočeka „Križara“. Svi smo se lijepo obukli i uvijek je netko vani pred kućom čekao gdje su i jesu li već blizu nas. Mi djeca zbijali smo šale jer smo malim zvončićem znali pred kućom zvoniti i tako ukućane tjerati u veliku žurbu. Dugo nakon toga tome smo se jako smijali jer je to bila vesela tema za šalu. I onda su došli „Križari“ uz zvonjavu malog zvona i veselu pjesmu – „Narodi nam se Kralj Nebeski“. Najprije su išla dva ministranta, seoski zvonar, orguljaš u crkvi i onda župnik. Svi smo se poredali po starosti: otac i 8

majka, a onda mi djeca od najstarijeg do najmlađeg. Pomolili smo se, župnik je blagoslovio sobu i sve nas, a onda smo svi po redu poljubili križ i malo porazgovarali. Na stol smo stavili novac; svi po redu i svaki uzeli su svoj dio koji je bio godišnja nagrada za njihov rad u župi. U tom vremenu je orguljaš, kojega smo mi zvali „Kantor“, na sobnim vratima s vanjske i unutarnje strane napisao ova slova i brojke (uz godinu koja je dolazila - npr. za 1976) – 19 G + M+ B 76. Taj natpis bio je dokaz godišnjeg blagoslova kuće i morao se čuvati do Blagdana Tri Kralja. Dan nakon Ivanja bio je spomendan Nevine dječice. Obilježili smo ga na poseban način. Ujutro rano, dok smo još spavali, otac je uzeo šibu i svakoga od nas malo udario u znak sjećanja na Nevinu dječicu koja su bila poubijana umjesto Isusa. Mi smo se toga bojali i cvilili smo, i plakali, ali je to bio događaj za pamćenje. I to je sve prošlo, a onda smo čekali Novu godinu. Ona je, kao i uvijek, sama došla nadajući se nečem boljem i ljepšem. Do Stare godine sve posuđene stvari morale su se vratiti i svi dugovi naplatiti jer se u Novu Godinu moralo ići s čistim računima. Na Staru godinu navečer, poslije Anđeoskog pozdravljenja, zazvonila su sva zvona i tako uz molitvu i zahvalu dragom Bogu, otpratili smo Staru godinu. Na Staru godinu svi smo se okupali i pripremili čistu odjeću za sutrašnji dan jer je u Novu godinu trebalo ući sve u čistom. Točno u pola noći zazvonila su opet sva zvona i time se najavio dolazak Nove godine. Koji smo čuli zvona, ustali smo, pomolili se i uz Božju pomoć započeli Novo leto. Nekad nije bilo toga i tolikoga čestitanja; sve je to bilo normalno jer su ljudi znali da se ne živi od tih želja, nego od pomoći i Božje volje. Nakon svete Mise na Novu godinu, život je dalje tekao uobičajenim tokom. Zime su bile hladne s puno snijega, a mi djeca uživali smo u zimskim radostima. Sanjkali smo se i klizali svaki na svoj način, a grudali se do iznemoglosti. Uživali smo u snijegu i svim tim zimskim radostima. Svako selo nije imalo svoju školu pa su djeca morala ići u drugo selo i kada je palo puno snijega i bilo jako hladno, nastava je bila obustavljena. Mi djeca, učenici, tome smo se jako radovali i veselili. Na Blagdan Tri Kralja, ujutro rano, majka je uzela krpu i obrisala na sobnim vratima natpis od blagoslova kuće. Vjerovalo se da će, ako se ranije obrišu ta slova, kokoši više i bolje nesti jaja. Taj dan u crkvi bio je blagoslov vode i svaka obitelj donijela je doma blagoslovljenu vodu u bočici koja se čuvala i upotrebljavala u raznim prigodama. Bez toga se nije smjelo biti jer smo vjerovali da i po toj vodi primamo Božju pomoć i blagoslov. Ali ni to nije bilo najvažnije. Važno je bilo da su obitelji bile broj-


ne, da nitko nikome nije smetao i da je svaki mogao znati da je netko uvijek tu blizu - da ti može i hoće pomoći. Živjelo se je jako skromno, sirotinjski, ali sa zadovoljstvom. Osnovne životne namirnice bile su: kukuruz, krumpir, zelje, repa, grah, mlijeko i mliječni proizvodi, a u nedjelju malo mesa. Kako je to sve bilo fino! Kako smo sve jeli u slast i nikada se nismo niti bunili, niti prigovarali. Bili smo sretni da smo imali i to! U duge zimske večeri znali smo se posjećivati: rodbina, susjedi ili kumovi. Stariji su razgovarali i pričali svakojake priče, a mi djeca pažljivo smo to slušali i svemu se čudom čudili. Obično su ljudi rano išli spavati jer se time štedjelo na drvima, na grijanju, na svjetlu i na hrani. I to je bila nekadašnja mudrost. Zaista su ti ljudi nekada bili mudri i pametni. Makar i neškolovani, ali puni životnog iskustva i razboritosti. Kada o tome razmišljam, ja im se danas istinski divim. Bili su pravi mudraci. Do blagdana Svijećnice u crkvi su se pjevale samo božićne pjesme i tim danom završilo je Božićno vrijeme. Na taj dan

u crkvi su se blagoslivljale svijeće. Svaka obitelj morala je imati blagoslovljenu svijeću koja je bila dobro pospremljena i koja se upaljena stavila u ruku onome članu obitelji koji je umirao. To je bilo jako važno za svakoga člana jer su svi znali da su napravili svoju dužnost i duši pokojnika osvijetlili put u vječnost. Nakon blagdana Svijećnice, dani su počeli biti malo dulji jer je Djevica Marija prva upalila jednu svijeću. Ako je na taj dan bilo sunčano, onda se je znalo da će se zima oduljiti. No, ako je bilo tmurno i oblačno - to je bio znak da je zimi blizu kraj. Poslije svih tih blagdana i običaja koji su nam život značili, s dubokom vjerom i Božjom pomoći čekalo se je ljepše vrijeme, dolazak proljeća i početak poljskih radova jer se je od zemlje i za zemlju živjelo.

Ana Sr pak

9


U povodu Godine posvećenog života

P

Ljepota posvećenog života

rvom nedjeljom došašća započinje nova liturgijska godina. Papa Franjo 2015. godinu proglasio je Godinom posvećenog života želeći na simboličan način obilježiti 50. obljetnicu Drugog vatikanskog sabora i objave koncilskog dekreta „Perfectae caritatis“. U ekskluzivnom razgovoru, fra Jure Šarčević, predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica te kapucinski provincijal otkrio nam je što Godina posvećenog života znači hrvatskim redovnicima, kako će obilježiti „svoju“ godinu, zašto je odlučio biti fratar i još mnogo toga. Fra Jure, papa Franjo proglasio je 2015. godinu Godinom posvećenog života. Možete li nam, za početak, reći kakav je to posvećeni način života i tko ga živi? Termin „posvećeni način život“ uglavnom se rabi, u novije vrijeme, za redovnike i redovnice, kao i za vjernike laike svjetovnih ustanova. No, svetost nije rezervirana samo za jednu kategoriju vjernika, nego za sve. To je jako lijepo rečeno u koncilskoj dogmatskoj konstituciji o Crkvi „Lumen gentium“; u petom

10

poglavlju gdje se govori o općem pozivu na svetost. Svi mi, vjernici i redovnici, pozvani smo živjeti i raditi oko vlastite svetosti. Sigurni smo da vas je ta odluka posebno razveselila. Što hrvatskim redovnicima, a što vama osobno znači Godina posvećenog života? Svi redovnici i redovnice su veoma zahvalni Svetom ocu Franji što je prigodom 50. obljetnice Drugog vatikanskog sabora i 50. obljetnice objave koncilskog dekreta „Perfectae caritatis“ odredio da ova 2015. bude Godina posvećenog života. Što nam znači? Prije svega to da obnovimo svoje ideale i ražarimo plamen karizme svojih utemeljitelja koji se možda zatomio i ne privlači nas više onako kako je bilo u početku. Oživljavanjem toga plamena i ideala koji nas je nadahnuo i vodio dosada, mi sami bit ćemo privlačniji onima koje svakodnevno susrećemo i kojima smo dužni biti donositelji radosne vijesti: prije svega svojim životom, a onda i riječju, ako nas, kako uči sv. Franjo Asiški, nadahne Duh Sveti.


Kao predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica imate doticaj s mnogim redovničkim zajednicama u našoj zemlji. Kako se hrvatski redovnici i redovnice pripremaju za obilježavanje „svoje“ godine? U ovom kratkom razgovoru nije moguće nabrojiti sve inicijative koje hrvatsko redovništvo, u zajedništvu sa svojim pastirima ili sami, pokreće kako bi se zauzeto uključilo u proslavu ove posebne godine. Spomenut ću samo dvije na nacionalnoj razini. Ove srijede (26. studenoga) u dvorani „Vijenac“ Nadbiskupskog pastoralnog instituta održana je svečana promocija himne redovnika pod nazivom: „Hvala redovnika“. To je multimedijalni projekt: himna i video spot na CD-u i DVD-u. Himnu je otpjevao redovnički band aid sastavljen upravo za ovu priliku. U njemu sudjeluje više od stotinu redovnica i redovnika različitih redova i družbi koje djeluju u Hrvatskoj. U veoma kratkom vremenu, uz samo nekoliko proba, zbor je izveo odličnu pjesmu, u što se, ako već niste, možete i sami uvjeriti. On će, vjerujemo, nastaviti svoje djelovanje ne samo u ovoj Godini posvećenog života. Uz to, uoči nacionalnog hodočašća na Mariju Bistricu 14. ožujka 2015. u Zagrebačkoj katedrali organiziramo bdijenje mladih koje će biti u petak - 13. ožujka – počet će u 20 sati. Već sad pozivamo sve mlade redovnike/ce i simpatizere da se odazovu na to bdijenje i duhovnu pripremu za veliko slavlje na Mariji Bistrici. Bit će još puno događanja i inicijativa na nacionalnoj, biskupijskoj ili mjesnoj razini. Dodajem još samo da će se „Redovnički dani“ ove godine održavati u više gradova, a ne samo u Zagrebu i Splitu kako je to bilo dosada. U poruci koju ste nedavno poslali zajedno s mons. Matom Uzinićem, predsjednikom Vijeća HBK-aa za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, između ostalog govorite i o prevladavanju „krize zvanja“. Koji je po Vašem sudu glavni razlog te krize i kako se ona može prevladavati? Višestruki su razlozi krize zvanja, posebice u nekim dijelovima svijeta, najviše u sjeverozapadnim zemljama visokog standarda. Taksativno: nizak natalitet u mnogim zemljama pa i kod nas u Hrvatskoj; ako nema djece, nema se tko odazvati za duhovno zvanje - svećeničko ili redovničko. Zatim, liberalna društva i nestanak sigurnih vrednota. Sve je relativno (papa Benedikt XVI. govorio je o diktaturi relativizma), ništa sigurno. U takvom ozračju teško se opredijeliti za jedno zvanje koje traži odluku za cijeli život. Istiskivanje kršćanstva i kršćanske vizije

iz javnog života i njeno guranje u sferu privatnoga, itd. otegotna je okolnost za izbor svećeničkog ili redovničkog zvanja. K tome valja dodati i nedosljednost te često neautentičnost života i nas u Crkvi. Kako prevladati krizu zvanja? Kratko: radosnim življenjem svoga zvanja, u slobodi i zajedništvu; darivanjem samoga sebe i služenjem drugima, osobito najpotrebnijima. Jednom riječju „izlaskom“ iz svoje zatvorenosti u otvorenosti Duhu Gospodnjem, da on preko nas djeluje. Na ovogodišnjem kapitulu Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Mandića imenovani ste provincijalnim ministrom. Možete li nam iz prve ruke posvjedočiti o stanju novih zvanja u vašoj provinciji? Bogu hvala, u posljednje vrijeme imamo doista lijep broj zvanja. Možda i ne našom zaslugom, posljednjih godina Bog nam šalje vrijedne mladiće. Na nama je da im omogućimo prepoznati njihovo zvanje, da ih usmjerimo i odgojimo da budu autentični kršćani, radosni redovnici i plodni svećenici u vinogradu Gospodnjem. U važnom poslu puno nam pomažu i braća drugih provincija našega Reda s kojima u zajedničkim odgojnim centrima uvodimo naše mlade u „život po Evanđelju“ kako kažu kapucinske Konstitucije. Vrata vaših samostana otvorena su za mladiće koji razmišljaju o pozivu, zar ne? Samostan sv. Leopolda u Dubravi, u kojem i Vi stanujete, u više navrata imao je svojevrsni Dan otvorenih vrata. Kome se i kada zainteresirani mladići mogu javiti za posjet samostanu? Povremeno mladićima nudimo mogućnost da na nekoliko dana dođu k nama u samostan sv. Leopolda te da zajedno s nama fratrima izbliza iskuse samostanski i redovnički način života; da zajedno s nama žive, mole, rade i razgovaraju. Želimo im na taj način pomoći da lakše spoznaju svoj životni put te da se – ako ih Bog zove u duhovni poziv – i sami lakše odazovu; da znaju što ih danas-sutra očekuje u konkretnom našem svećeničkom i redovničkom poslanju. U svakom našem samostanu zainteresirani mladići mogu se obratiti bilo kojem bratu i izraziti mu svoju želju za svećeničkim i/ili redovničkim pozivom i posvećenjem. Na razini naše hrvatske Provincije za promociju duhovnih zvanja na poseban način zadužen je fra Željko Cestar, a njemu u ovom važnom djelu, također, pomaže i nedavno ustanovljeno Vijeće za duhovna zvanja koje ima i svoju vlastitu web-blog stranicu koju je pokrenuo fra Juro Šimić (http://duhovni-poziv.blogspot.com). 11


Fra Jure, u Vašoj bogatoj biografiji posebno se ističe služba generalnog savjetnika kapucinskog reda zbog koje ste dugi niz godina izbivali iz Hrvatske. Recite nam, što je obuhvaćala Vaša služba i jeste li tijekom njezina obnašanja primijetili razliku između redovničkih zajednica vani i u Hrvatskoj? Da, bio sam punih dvanaest godina generalni savjetnik ili definitor, od 2000. do 2012. U upravi Reda bilo nas je osam plus generalni ministar. Svaki od nas bio je zadužen za jedan dio svijeta. Moja se posebna odgovornost protezala na zemlje Srednjoistočne Europe koje su uglavnom bile pod totalitarnim komunističkim režimom, odnosno za braću koja žive u tim zemljama koje se prostiru od Islanda do Rusije, od Albanije, preko Balkanskih do Baltičkih i Nordijskih zemalja. Velik dio ovih zemalja nalazi se u tranzicijskim procesima što se itekako održava na život fratara i čitave Crkve u njima. Ovaj dio Europe, za koji sam izravno bio odgovoran, obilježavaju različite kulture, jezici, religije, itd. Osim triju velikih religija: katolicizma, pravoslavlja i islama, u nekima je posebno prisutan i protestantizam te druge religije. Zbog svega toga od njih se traži uvažavanje različitosti drugih, tolerancija, dijalog i ekumenska otvorenost na crti Drugog vatikanskog sabora. Moja je služba bila višeslojna. Jednom rečenicom, sastojala se u tome da budem veza između baze i centra (Rim), tako da centar dobiva prave informacije o stanju braće i vjernika s terena, a da braća, u različitim kulturnim, političkim sredinama, budu, da tako kažem, na istoj „valnoj dužini“ kao uprava Reda. Danas pravo animiranje braće zahtijeva decentralizirano djelovanje i prisutnost na terenu. Iz jednog centra nije moguće „vladati“ bez uskog odnosa i suradnje s terenom. Što se tiče razlike između pojedinih zajednica u različitim zemljama, ukratko se može reći da svaka zemlja ima neke posebnosti, ali u bitnim stvarima redovničkog života u Kapucinskom redu postoji jedinstvo u mnogoobličnosti konkretnih oblika življenja.

12

Dolazite iz kraja koji je mnogim hrvatskim redovničkim zajednicama podario članove. Kako ste i kada odlučili na poseban način posvetiti svoj život Bogu? Što je u Vašem životu bilo odlučujuće da na taj poziv odgovorite i zašto ste baš odabrali braću kapucine? Potječem iz Rame, kraja u Bosni i Hercegovini koji je Crkvi podario uistinu velik broj zvanja. I danas ih, hvala Bogu, ima. Odrastao sam uz franjevce, oni su mi bili katehete i učitelji. Druge svećenike praktički nisam ni poznavao. Još kao dječak vidio sam u franjevcima veliki ideal. Oni su me uvijek privlačili; njihov habit, njihova blizina narodu, ugled među ljudima… Pred kraj osnove škole već sam razmišljao da i ja budem kao oni. A na završetku osmoljetke krenuo sam u franjevce, ali kapucine. Nije mi na početku bilo jasno sve što Bog od mene hoće učiniti. Malo-pomalo sve je bivalo jasnije. Ja sam bio prilično siguran da me Bog vodi. Danas mi je to više nego jasno. Bez Njega ne bih mogao ništa učiniti. Zašto je danas lijepo biti svećenik-redovnik? U svako je vrijeme lijepo biti svećenik-redovnik; dobar, svet svećenik, a osobito u ovakvo kakvo je ovo naše - kad su veliki izazovi i potrebe ljudi našega vremena. Redovničko i svećeničko zvanje nije nimalo lako, ali - koje jest? Kad se čovjek odazove i vjerno slijedi Božji poziv, sigurno se ne vara što je izabrao taj put. U vjernosti Bogu, u žrtvi - pa i križu - nalazi ljepotu i radost svoga života. Neće se prevariti onaj tko povjeruje onomu koji nas ljubi više nego li mi sami sebe. U Njemu se nalazi prava radost. Bogu je svatko od nas važan: mi pred njim nismo brojevi, već osobe s imenom i prezimenom. Kad Isus jednom svrne na vas pogled, nemojte mu se opirati. Imajte povjerenja u Njega. Dopustite mu da vas taj pogled prati tijekom čitavog vašeg života i vašoj radosti neće biti kraja.

Martina Andrijević


P

Svećenici naši svagdašnji…

apa Franjo proglasio je 2015. godinu Godinom posvećenog života. Time na neki način želi svratiti pozornost na veličinu i samozatajnost ljudi koji na Božji poziv da Ga slijede odgovaraju velikodušnim: „Da“. Iako se ovom godinom više važnosti daje zapravo redovnicima i redovnicama, osjećam potrebu osvrnuti se na dijecezanske svećenike, župnike. Zašto? Zato što sam, eto, i pomalo umorna od zlih medijskih napisa o njima. Naravno, neki su opravdani, ali to nam ne daje pravo da pljujemo po Crkvi i svećenicima. Toliko puta sam na svoje uši čula ljude koji kažu da u Isusa vjeruju, ali da s Crkvom i svećenicima ne žele imati posla. Ne žele imati posla s Crkvom? Pa podsjetimo se tko je to zapravo Crkva. Crkva smo dragi moji svi mi - i ja, i vi - zajedno. Prema tumačenju Katekizma Katoličke Crkve, sakramentom krštenja postajemo članovi Crkve. Dakle, kad pljujemo po Crkvi, zapravo pljujemo po sebi samima… Osobno, imam tu milost da poznajem dosta svećenika, susrećem ih i prijateljujem s njima. I znate što? Posebni su, samozatajni i sami priznaju da nisu savršeni. Svjesni su da među njima ima onih koji nisu svim srcem Kristovi i boli ih nepravda što zbog jednog grijeha nekog svećenika o tome bruje svi mediji i time automatski stvaraju sliku da svi svećenici ne valjaju. Tužna sam kad zbog jednog svećenika koji nije Kristov pate svi ostali koji cijelim srcem i dušom gore za Krista i duše. U svojoj okolini često nailazim na negativan stav prema svećenicima. Naime, ljudi poznaju jednog koji krene pogrešnim putem i automatski misle da su svi takvi.

čeo „pljuvati“. No, nakon nekog sam vremena prestala s time jer znam da je Duh Sveti njihov branitelj. I dok se radujemo rođendanu prvog i najvećeg Svećenika, sjetimo se da ni Njega nisu baš svi voljeli. Kako su Ga samo njegovi istovremenici optuživali za sve i svašta, a eto - danas znamo da je on Sin Božji. Dragi prijatelji, pozivam sebe i vas. Pokušajmo moliti za naše svećenike, redovnike i redovnice. Uvijek je ljepše moliti i blagoslivljati, nego li proklinjati jer… Ono što sijemo, to ćemo i žeti. I dok se radujemo Djetetu, zahvalimo Mu na daru onih koji nas odrješuju od grijeha, podjeljuju nam sakramente i donose nam Njega u hostiji. Želim nam svima blagoslovljene dane uz misao rimskog filozofa i pisca Seneke: „Živi s ljudima kao da te Bog gleda i govori s Bogom kao da te ljudi slušaju.“

Anika Sačić

Dragi moji prijatelji, vjerujte mi na riječ – nisu svi takvi. Kao što rekoh, znam prekrasne svećenike kojima je velika briga da nikog ne sablazne. Ti su ljudi 24 sata dnevno na usluzi svojim vjernicima, ne žale se, ne jadikuju, ne prozivaju, samo služe Bogu i ljudima. Vjerujte mi: mogla bih danima nabrajati sve duše koje znam, a svim su srcem krenuli putem svećeništva. Ima ih toliko prekrasnih i poniznih koji usprkos višegodišnjem svećeništvu s jednakim žarom, kao prvog dana, susreću Krista u svakom čovjeku. Nema u njima oholosti, nema ispraznosti, nema zavisti. Kad pogledam u njihove oči, vidim komadić Neba i istinsku radost zbog toga što je Gospodin baš njih odabrao da Mu služe. Prije sam imala potrebu opravdati svakog svećenika po kojem bi netko po13


Dijete u crkvi

savjeti za roditelje Pojam svetoga u vašoj obitelji Odgoj djeteta za poželjno ponašanje u crkvi nemojte početi pred samim vratima crkve. S time krenite mnogo ranije, u roditeljskom domu. Većina roditelja svoje dijete od samog rođenja blagoslivlja i označava znakom križa. Time djetetu svjedoči svoju naklonost. Bogu pak tom gestom iskazuje zahvalnost za porod i priznaje njegovo suvlasništvo nad djetetom. U odgoju djeteta treba zapamtiti najvažnije pravilo: dijete izvrsno kopira (najvećim dijelom nesvjesno) svoje roditelje. Kakav stav i ponašanje prema svetome u vašem domu imate vi, takvo očekujte i od svog djeteta. Ako se vi sami budete s ljubavlju i strahopoštovanjem odnosili prema slikama svetaca, raspelu na zidu ili prema svećeniku koji vas posjeti, očekujte da će takav stav imati i vaše dijete. Ako ste vi za vrijeme obiteljske molitve sabrani i mirni, dijete će vas tako oponašati.

Blagdanska odjeća Ako se planirano i s veseljem spremate u crkvu i pri tome objašnjavate malom djetetu kamo i zašto idete, dobro ćete učiniti. Takvom pripremom uvelike ćete mu olakšati susret s novim prostorom, mnoštvom novih detalja, šarenilom cvijeća, raskošnom rasvjetom, glazbom, pjevanjem i s mnoštvom nepoznatih ljudi. Na misu pođite čisti i uredno počešljani. Odjenite svoju svečanu, blagdansku odjeću. Time ćete svom starijem djetetu odaslati informaciju da se u crkvu ne dolazi s igrališta, u japankama, trenirci, kratkim hlačama ili razgolićenoga tijela. Žvakaće gume i sveprisutne pomodne bočice s vodom ne upotrebljavajte u crkvi. Ostavite ih za druge prilike i ambijente. Pri ulasku u crkvu svakako isključite mobitel.

Upoznavanje sa svećenikom Poželjno je da dijete od najranije dobi upoznajete sa svojim svećenikom. To se može odvijati i tijekom neformalnih susreta u gradu, u šetnji i u ambijentu izvan crkve. Na taj način će dijete doživjeti svećenika kao cjelovitu osobu, sličnu tati, a ne samo kao uniformiranog službenika na oltaru crkve. 14

Nagovještaj predstojećih zbivanja Djetetu unaprijed ispričajte scenarij koji će se događati u crkvi. Objasnite mu da ćete se pri ulazu u crkvu prekrižiti rukom koju ćete ovlažiti blagoslovljenom vodom, pokleknuti, nakloniti glavu. Kad dijete vidi da to radite dostojanstveno i ono će to tako činiti. Zauzmite sjedeće mjesto što bliže oltaru kao bi dijete moglo nesmetano promatrati zbivanja tijekom mise. Da biste ga imali pod kontrolom i umirili ga, imajte ga nježno u svom krilu.

Igračke Možete ponijeti jednu malu, prikladnu dječju igračku. Neka to bude najdraža lutkica za djevojčicu ili nekakva plišana životinjica za dječaka. Ne preporučuje se ponijeti mehaničku igračku (autić ili slično) koja zuji ili buči, niti kockice koje bi dijete moglo rasipati po crkvi. Također nemojte nositi u crkvu skupocjene igračke. Zapamtite: ključevi od automobila, mobitel, novčanici ili kovanice nikako nisu prikladna igračka kojom će se dijete igrati.

Skupljanje milostinje Dijete voli kad mu dopustite da samostalno ubaci novčani dar u košaricu koju mu ponudi ministrant. Objasnite mu to i omogućite da to učini. Time ćete mu odaslati poruku da imate u njega povjerenja. Kasnije kod kuće s djetetom komentirajte misu: ako se novčani dar skupljao za siromašne, to je dobra prilika da počnete kod djeteta razvijati osjećaj za pomaganje drugima koji su u oskudici.

Pričešćivanje Kad idete na pričest, nosite ili povedite dijete sa sobom. Većina svećenika u toj prilici udijeli djetetu blagoslov stavljanjem znaka križića na čelo. To je slikovita potvrda da je dijete uključeno u zbivanja u crkvi. Istodobno - to je znak dobrodošlice i prihvaćenosti.


Rukovanje – „znak mira“

Djelovanje posvećenog ambijenta

Većina vjernika oko vas rado će vašem djetetu dati ruku kad dođe vrijeme pružanja „znaka mira“. Objasnite to djetetu još kod kuće. Ohrabrite ga da pruži svoju ručicu i prihvati pruženu ruku.

Roditelji! Nije mudro da dolazak s djetetom u crkvu odgađate pod izlikom da je ono još malo i da neće moći razumjeti o čemu se radi. Ponekad je, doduše, prisustvovanje misi s malim djetetom svojevrsna roditeljska žrtva. (Često će vas i neki vjernici odvraćati od toga!) No, imajte na umu da je i kratkotrajni nedjeljni posjet crkvi vrijedan vaše žrtve. Ne morate inzistirati da dijete prisustvuje cijeloj misi ukoliko je nemirno. Ponekad čak i maloj djeci samo jedan dio mise može biti očaravajući doživljaj. Osobito ako s djetetom udobno sjedite blizu oltara. Misa je prekrasna i uzvišena liturgijska drama. Sve je u njoj poticajno za sva djetetova osjetila: svećenik je u divnoj odjeći punoj boja, a prostor je ispunjen cvjetnim aranžmanima. Širi se ugodan miris cvijeća, a ponekad i tamjana. Svjetlucavi sjaj svijeća i lijepi lusteri obasjavaju šarenilo unutrašnjosti dok se prozori presijavaju u raznobojnim stakalcima. Čuje se divna glazba s orgulja, ljudi pjevaju i izmjenjuju fine geste.

Izlazak iz crkve Na kraju mise djetetu najavite kako ćete se oprostiti s crkvom. Recite mu da ćete se zajednički prekrižiti, a pred crkvom se malo zaustaviti s prijateljima i sa svećenikom. Ako je prikladno, možete se na par minuta uputiti u župni klub gdje ćete se uz šalicu kave ili čašu soka susresti s prijateljima i predstaviti im svoje dijete. Na taj način će ono postupno urastati u župnu zajednicu i početi pronalaziti svoje mjesto u njoj. Istovremeno će se vaše dijete ugnijezditi u srcima vaših prijatelja i drugih nazočnih vjernika.

Disciplina Ako se dijete tijekom mise počne vrpoljiti, privijte ga k sebi, poljubite ga, šapućite mu i objašnjavajte zbivanja na oltaru. Ako želi sići s krila, možete ga nakratko pustiti, ali neka vam ostane u vidokrugu. Znajte da je crkva uvijek mjesto dostojanstva. Koliko god vi voljeli svoje dijete, nemojte dopustiti da puza oko oltara, da se penje po crkvenom namještaju i da trčkara između vjernika. Svojim mirnim držanjem spriječite da dijete doživljava crkvu kao igralište. Nemojte dopustiti da vjernici pokraj vas dobiju utisak da se nalaze u cirkusu gdje su prisiljeni promatrati akrobacije vašeg djeteta i vas. Ako vam dijete počne plakati i ne možete ga primiriti uobičajenim zagrljajem i poljupcem, uzmite ga na ruke, diskretno se povucite iz crkve i prošećite.

Dakako da malo dijete još nije sposobno shvatiti srž mise. No, ono će ipak steći utisak da se radi o važnom i veličanstvenom zbivanju. Omogućite mu da se usred svega toga osjeća ugodno i sigurno te da može nesmetano upijati utiske. Na taj će način ono postupno i ispravno oblikovati svoje osobno poimanje svetoga.

Verica Jačmenica-Jazbec

15


Svetost i jedinstvo kršćana Da je moguće nadvladati podjele među kršćanskim vjeroispovijestima, potvrdili su nam svojim iskustvom sveci i svjedoci vjere, mučenici. Obraćenje srca, preduvjet je napredovanja u ekumenizmu. Jedinstvo kršćana i svetost nisu dvije zasebne stvarnosti, neovisne jedna od druge. Naprotiv, one su dvije stvarnosti nerazdjeljivo spojene, apsolutno ne razdjeljive, koje se prožimaju i međusobno osvjetljuju. One su dvije bitne „značajke“ Kristove Crkve kako ispovijedamo u Vjerovanju ili „Simbolu vjere“. Obadvije izražavaju sam identitet Crkve. Rasvijetlit ćemo ovu stvarnost s jednim starim primjerom Otaca u pustinji, koji nam je prenio Dorotej iz Gaze. On je predstavnik palestinskih cenobita, redovnika, pustinjaka iz VI stoljeća, čiji se spisi još danas čitaju s velikim uvažavanjem. Taj primjer s kojim sveti Dorotej osvjetljava nedjeljivo jedinstvo između Božje ljubavi i ljubavi bližnjega, jednako nam je korisno, da ukaže na nužni odnos između svetosti i ekumenizma. Doista, iz tog jedinstvenog i djelotvornog primjera, postaje jasno kako pravi sveci, makar pripadali oni različitim vjeroispovijestima, postizali su unutarnje crkveno jedinstvo – iako još ne i vanjsko – od trenutka kada su se našli sjedinjeni ljubavlju s Bogom, pa prema tome i s ljudima. Sveti monah iz Gaze, obraćajući se svojim monasima poučava: „želim vam iznijeti jednu sliku Otaca, da biste bolje razumjeli smisao ove prispodobe [da smo s Kristom samo jedno]. Pretpostavite sebi, da je Zemlja samo jedan krug, to jest, šestarom nacrtana kružnica sa svojim središtem. Sada, predstavite sebi, da je taj krug čitav svijet. Središte kruga je Bog. Crte koje idu od kružnice prema središtu (polumjeri) su putovi ili načini življenja ljudi. Ukoliko dakle sveci napreduju prema unutrašnjosti, želeći se približiti Bogu, malo po malo nastavljajući, približavaju se Bogu i jedni drugima. I, koliko se više približuju Bogu (središtu), približuju se i jedan drugomu, a koliko se više približuju jedan drugomu, približuju se Bogu. Na sličan način predstavite si također odjeljenje. Kada se, doista udaljuju od Boga, i upućuju se prema vani, više prema kružnici, jasno je, da štogod 16

više izlaze, i što se više udaljuju od Boga (Središta), toliko se sve više udaljuju i jedni od drugih, a koliko se više udaljuju jedni od drugih, toliko se udaljuju također od Boga“. Krug, osim što je hladan geometrijski lik, pretvara se u svijet života, svijet kršćana koji se upućuju prema središtu njihove opstojnosti i njihova poziva, a to je Bog, dolaze s različitih točaka kružnice, čudesno privučeni Božjom ljubavlju, koja poziva, sve koji su kršteni, da budu životno s njim povezani u Isusu Kristu snagom Duha. U mjeri u kojoj se približuju Bogu, koji je idealno središte, svi postaju sve više sjedinjeni jedni s drugima. Sjediniti se s Bogom znači biti pobožanstvenjen, postati svet. Dakle, u mjeri u kojoj je netko svet, ujedno postaje sjedinjen sa svim kršćanima, koje nalazi i susreće u Božjemu srcu. Ali se događa jednako tako i u protivnom. Malo po malo, kako se ljudi udaljuju od središta, to jest od Boga, rastaju se i dijele, udaljuju, također međusobno. Doista, udaljujući se od središta, odbacuju zajedništvo s Bogom, iščezava zajedništvo ljudi i osoba, svatko ostaje u vlastitom egoizmu (samodostatnosti). Ne prosvijetljen, niti od ljubavi koja dolazi od Boga, niti od blijeska koji dolazi od ljubavi bližnjega, svaki se pojedinac zatvara u vlastitu samoću. Zna se, dakle, zašto dinamizam uzajamnosti dovodi do zajedništva svetaca u Bogu, a udaljavanje od Ljubavi dovodi do raspada i neizmjerne osamljenosti: biti daleko od Boga, znači biti daleko i od bližnjega. Dolazi spontano, dakle, pozivajući se na primjer monaha svetog Doroteja, do odnosa među kršćanima koji pripadaju različitim kršćanskim vjeroispovijestima: da se međusobno udaljuju, što je znak pomanjkanja svetosti, dok je zauzeti pokušaj, strpljiv i pun ljubavi, potreban za ponovno zbližavanje, i, znak je svetosti. Ovaj govor vrijedi za kršćane ukoliko su pojedinci, ali također i za različite kršćanske vjeroispovijesti, kad je u pitanju podjela kršćana. Pravi sveci su oni koji se, iznad povijesnih podijeljenosti među kršćanima, osjećaju sjedinjeni sa svom braćom. Za njih ne postoje „odijeljena braća“, jer, budući da su sjedinjeni s Bogom, po milosti, ne mogu se ne osjećati sjedinjeni također sa svima


koji su kršteni, pa makar takvo zajedništvo, u svom vanjskom izražaju još uvijek nije potpuno. Ne treba zaboraviti, da jedinstvo s Bogom nije naša zasluga, nego je naprotiv, najveći Božji dar, koji On daje svojoj djeci. Vjerujem, da bi jedan od kriterija za proglašenje svetim vjernika trebao biti također onaj, koji proizlazi iz žarke želje biti, sjedinjen sa svim kršćanima, i bol zbog njihove žalosne razjedinjenosti.

Sveci i mučenici: svjedoci nerazdjeljene crkve Mistično jedinstvo Crkve, postignuto u svetosti, posvjedočili su mnogobrojni sveci i mučenici iz svih kršćanskih vjeroispovijesti. Element je to, koji često ističe papa Ivan Pavao II, (proglašen je svetim,27. travnja 2014) u svojim govorima i dokumentima. Uvjerenje Pape, obzirom na mogućnost nadvladavanja razdijeljenosti, doista, temeljilo se, među ostalim, na elementu koji se čini, da previše izvrće institucionalno gledanje zajedništva. No, ujedno pokazuje kako bi moglo biti, na neki način predviđeno i nadvladano u iskustvu svetosti i mučeništva. Priznanje da u „mučeništvu“ kršćani svih Crkava ostvaruju puninu zajedništva s Gospodinom, pa prema tomu i međusobno. Nadvladavajući sve crkvene zapreke, već postoji zajedništvo, među svecima sviju Crkava. To je bilo već naglašavano u mnogim govorima Pape, a još posebno u pismu: „Istočnom svjetlu“. „Smatram jako pozitivnim poduzimanja zajedničkih hodočašćenja na mjesta, gdje se svetost izražavala na poseban način, u sjećanju muževa i žena koji su u svakom vremenu obogaćivali Crkvu žrtvom vlastitog života. U tom smjeru, potom bi slijedio čin, od velikog značenja, stjecanja zajedničkog priznanja svetosti onih kršćana, koji su posljednjih desetljeća, posebno u zemljama Istočne Europe, prolili krv za jedinstvenu vjeru u Kristu“. Takva je tema ponovno prihvaćena s ustrajavanjem u enciklici Ut unum sint (Da budu jedno), gdje Ivan Pavao II tvrdi da „svaki element podijeljenosti može biti nadiđen i nadvladan u potpunom darivanju sebe radi Evanđelja“. To znači, da također drugi kršćani, koji žive puninu ljubavi, ne samo da mogu postići spasenje, nego se mogu naći u međusobnom zajedništvu, usprkos svih vidljivih granica koje ih još dijele. Osim toga, „veze bratske koinonije bivaju isprepletene, prožete, pred Bogom i u Isusu Kristu“, tako da zajedništvo nije toliko važno za institucije, koliko

za zajedništvo s Bogom i za životom u milosti i svetosti. Poljski Papa utvrđuje, da u „bogocentričnom gledanju mi kršćani već imamo zajednički Martirologij. On obuhvaća također mučenike našega stoljeća, mnogo brojnijih nego što se misli, i pokazuje kako, na dubokoj razini, Bog održava među krštenima zajedništvo u najvišem zahtjevu vjere, koja se očituje žrtvom života“. Od ovog temeljnog potvrđivanja, što se odnosi na „ekumenizam svetaca“, Papa prelazi na promatranje teološkog reda: nesavršeno zajedništvo između kršćana različitih vjeroispovijesti, postaje savršeno po milosti mučeništva. „Već sam ustvrdio, i s radošću – piše – da se zajedništvo, nesavršeno ali stvarno, održava i raste na mnogim razinama crkvenog života. Držim sada, da bi ono već bilo savršeno u onome, što svi smatramo vrhuncem života milosti, mučeništvo sve do smrti, je najveće zajedništvo, biti s Kristom koji je prolio svoju krv, i u toj žrtvi, čini da postaju bliski, koji su nekoć bili daleki. Savršeno zajedništvo među kršćanima, koje je tako teško postići na ovoj zemlji, konačno je moguće ostvariti u eshatonu, vječnosti, u savršenom „zajedništvu svetih“ što ispovijedamo u zajedničkom Simbolu naše vjere: „Premda na nevidljiv način, zajedništvo koje još nije potpuno naših zajednica, doista je čvrsto zacementirano u punom zajedništvu svetih, to jest onih koji se, na svršetku života vjerni milosti, nalaze u zajedništvu proslavljenog Krista“. Velikosvećenik dovodi na praktičan zaključak, koji je od velike vrijednosti, i neizmjerne nade u vremenu u kojem se čini, da je ekumenizam zastao i zatajio. Ako li sve kršćanske ispovijesti imaju zajedničke mučenike i svece, to znači da Duh Sveti djeluje u svim kršćanskim vjeroispovijestima i prema tome, svetost predstavlja zajedničko bogatstvo. To određuje zalaganje svakog kršćanina: ako želimo, da se ostvari Kristova želja „da svi budu jedno“ i da se doista ostvari u mjeri u kojoj se kršćani približavaju svetosti, moramo početi od unutarnjeg obraćenja i nastavljati u uzajamnoj molitvi. Evo, zašto je tako važan „duhovni ekumenizam“. To je ono na što nas upozorava Papa kada tvrdi, da se požuri radost potpunog zajedništva i sjedinjenja s braćom pravoslavcima: „Potrebno je … povećati prije svega, ekumenizam molitve i svetosti“.

Fra Nikola Stanislav Novak 17


Dodijeljene ekumenske povelje Nagrađeni fra Bono Šagi, Augustin Bašić i mitropolit Pavlović Visoko evenđeosko teološko učilište u Osijeku na čelu s dekanom, prof. dr. sc. Peterom Kuzmičem, devetu je godinu zaredom održalo svečanost dodjele Ekumenske povelje koja se dodjeljuje kao iznimno priznanje za odvažno promicanje ekumenske kulture dijaloga. To veliko priznanje ove je godine dodijeljeno poznatom franjevcu kapucinu i autoru mnogih knjiga, fra Boni Šagi-Buniću, potom nedavno preminulom mitropolitu SPC-a zagrebačko-ljubljanskom Jovanu Pavloviću te poznatom autoru i uredniku međureligijskih televizijskih emisija, mr. sc. Augustinu Bašiću. Laudatori ovogodišnjih dobitnika bili su don Anto Šuljić, novinar Darko Pavičić i prof. dr. sc. Ivan Markešić. „Moram priznati da me je priznanje iznenadilo jer ne osjećam da sam se toliko istaknuo ekumenskim radom. No istina je da sam uvijek ekumenski usmje-

ren i mislim da je to najvažnije. Uvijek je potrebna mudrost dijaloga da svi kršćani, bez obzira na razlike, istaknu etičke elementne koji su univerzalni. Bez univerzalne etike neće biti mira u svijetu“, naglasio je pri preuzimanju povelje fra Bono Šagi-Bunić. Riječi zahvalnosti prigodom dodjele povelje izrekao je i Augustin Bašić. „Ovo je poruka našoj javnosti da je religijski pluralizam u medijima zaživio. Godine 1991. kada je utemeljena prva religijska redakcija, bilo je teško i nismo imali iskustva oko religijskih sadržaja. Dominirao je monoreligijski akcent i trebalo se otvarati prema drugim vjerskim zajednicama. Danas, nakon 24 godine, možemo kazati da je i na našoj televiziji, i u javnosti zaživio međureligijski pluralizam i unutar njega ekumenizam. To je bitno i za razvoj ljudskih prava, demokracije i prava manjina. Drago mi je što je to prepoznato“, naglasio je Bašić.

fra Stje pan Novoselec

U subotu, 25. listopada u Osijeku na dodjeli Ekumenske povelje koju je, među ostalima dobio i o. Bono Zvonimir Šagi. 18


Pjesma na čast Sluzi Božjemu Fra Anti Tomičiću Spasitelju, vjerni Isuse Spasitelju, vjerni Isuse, Ti vijenče slugu Božijih. Izmoli nam dobrostivo, Dobrih vrlina Antinih.

Fra Ante, tvoj lik zasja nam Kao blistav dijamant, Jer nagradu si vječitu Među spašenima dobio.

Pomaži sada i nama, Da tvojim svetim stopama Krista trajno slijedimo, I s tobom se proslavimo.

Svemoćni Bože, podaj nam Da Antinom molbom praćeni, Milost tvoju svetu steknemo I obraćenje postignemo!

Nikola Stanislav Novak

NB! Skladba za crkveno pjevanje

19


Susret u snu

Z

nate li onaj neugodni osjećaj da su svi otišli na neko zanimljivo i poželjno mjesto, a vas su ostavili doma, da čuvate kuću? Time su nas ponekad znali zadirkivati roditelji kad smo se spremali na more. „Tko će ostati čuvati kuću?“ – smijali su se, a mi smo razmjenjivali poglede sigurni da to ne smije biti netko od nas, djece. A ne daj Bože da su zbilja svi otišli pa se vratili istoga dana, očekujući da ćete im otvoriti vrata baš vi, kojeg su ostavili da „čuvate kuću“! Jasno, prvo ih pustite da zvone do besvijesti. Neka se zvono dobro čuje. Onda ih pustite da malo čekaju pred vratima. Zatim, iako znate tko je, pitate nedužno: - Tko je? Izvana se čuje odgovor: - Ama, mi, ne gnjavi! - Tko to „mi“? Rekli su mi da ne otvaram vrata nepoznatima! - Otvaraj! – viču nestrpljivo. - A gdje je lijepa riječ „molim“? - Hoćeš li već otvoriti ta vrata ili nećeš? – sad već debelim, ljutitim glasom gudi tata. Okreneš ključ u bravi pa se okreneš na peti i važno, visoko dignuta nosa, odeš na svoje mjesto, na kojem si, neka vide oni koji su upravo došli iz vanjskoga svijeta, uživao sam do mile volje. Jasno, ne pitaš ih kako im je bilo, nego čekaš da ti se mama obrati umilno: - Jel’ sve bilo u redu dok nas nije bilo? - Pa normalno. Baš mi je bilo super. A zamislite da čitave dane, više od trideset godina, provodite vrijeme kao vratar! Otvarate vrata ljudima koji dolaze s puta ili s kakvom tričavom molbom upravo u vrijeme kad ste vi planirali nešto drugo. Koliko prilike za ljutnju i nestrpljenje! Još ako je to netko poznat ili netko koga ste očekivali, hajde-de. Ali kad vam na vrata pozvoni prosjak ili pijanac kojem ste već jučer dali nešto, a njega evo opet, to je prilika da kratko, s visoka, odrežete: „Danas nema ništa“ ili da budete i neugodni: „Mladi ste, mogli biste i raditi, a ne prositi okolo!“ 20

Silno sam željela posjetiti proslavu posvećenu upravo čovjeku koji je svoju svetost živio kao vratar, uvijek strpljiv, nasmiješen i uslužan svakome tko je došao na vrata crkve Majke Božje Lurdske u Rijeci. Zadnji put sam ga vidjela davno, još kao srednjoškolka. Naš poduzetni župnik poveo je nas, čitače i minstrante, na ljetovanje u kapucinski samostan u Rijeci. Kako je među nama bilo dosta djevojčica, gostoljubivi kapucini otvorili su jedan dio svoga samostana za ženske stanovnike. Na staroga fra Antu, kako su ga svi zvali, upozorili su nas odmah kao na svetog , Božjeg čovjeka. I onda se dogodi da se, jer je bilo ljeto, a kupaonica na samom kraju hodnika, jedna od nas nađe oskudno odjevena ispred sluge Božjega fra Ante Tomičića, koji bijaše došao nešto očistiti. Joj, strahote i sramote! Sitni, isposnički mršav fratar, u smeđem habitu, s desnom rukom na prsima kao da i pri radu sabrano moli, i mlada djevojka u potkošulji, oči u oči! Prava prilika da se prigovori nadređenima, koji dopuštaju da se po samostanu vrzu nekakve ženske, bučne i nepristojno odjevene! Nasuprot lakoumnoj djevojčici Božji čovjek na glasu svetosti! Možda bi tkogod u toj prilici podlegao napasti da prevrne očima prema nebu i pokaže zgražanje, ističući svoju svetost, ali to nije bio fra Ante. Primijetio je stari brat vratar da je djevojci neugodno, pa se, iako su mu leđa pogrbljena a brada sijeda, nasmije veselo i reče: „Neka vas je, neka, mladosti!“ Sa slike koja mi je ostala za uspomenu na to ljeto blago gleda star i pogrbljen, ali radostan lik fra Ante. Moj se plan da pođem na svečanost zatvaranja bi-


skupijske kauze za proglašenje blaženim fra Ante Tomičića izjalovi, moji župljani napunili autobus za Rijeku, a ja ostadoh doma, baš kao da su me ostavili da čuvam kuću. Oprala sam suđe poslije ručka i čitam knjižicu o fra Anti. Negdje u ovo vrijeme svečano misno slavlje u Rijeci već je završilo. Nakon obilna objeda biskup i važni uzvanici razišli se, kuharice lupaju loncima u kuhinji, a samostan se sprema na popodnevni počinak nakon velike fešte. U sobici kraj reflektorija četiri velike zapečaćene kutije: To su pisani materijali, iskazi svjedoka i sjećanja suvremenika na fra Antu. Tu je i njegov dnevnik, napisan prije 35 godina na izričit zahtjev oca provincijala. Rastreseno i kao da nešto traži vrzma se po sobici omanji, trbušasti redovnik u smeđem habitu. Bezbrado lice nezdravo je crveno, oči vodenaste, žućkastih bjeloočnica, a pogled zastrt staračkom mrenom. Usporio je fratar kojega poznajem već odavno, stigle i njega godine. Čini se da me ne vidi. Prevrće u rukama skromnu, tanku knjižicu sa svojim imenom na naslovnici. Korice su joj smeđe, nešto svjetlije od kapucinskog habita. Na naslovnici knjižice fotografija fratra s desnom rukom na prsima. Na pogrbljenom mu je vratu sitna glava sa sijedom bradom. Začuđuju na tom starom čeljadetu vesele oči. S bijelog cingula, siromaškoga užeta koje služi kao pojas, visi krunica s jedne, a svežanj ključeva s druge strane. Odjednom s naslovnice iskorači među nas, glavom i bradom – fra Ante Tomičić!

- Tako govori svetac! Sad nam još samo treba čudo pa da te i Papa proglasi blaženim!– veselo uzvikne fra Zlatko. Fra Ante ponizno klimne glavom i odgovori uputom o poslu koji je najviše volio dok je bio s nama: - Dušo draga, treba puno moliti! Uto se sobica zanjiše, knjižica proguta dragi lik – i udari me po nosu. Eto, tako sam u snu ponovno srela tihog i vedrog svjedoka vjere, Božjeg čovjeka fra Antu Tomičića.

Dubravka Rovičanac

- Eto, fra Ante, vidite, ovo sutra putuje za Vatikan! - šali se fratar pokazujući zapečaćene kutije. - Fra Kukavica dobro je odradio posao kao postulator tvoje kauze! - Dušo draga, čemu to...- u neprilici se ziba fra Ante. - Ja sam uvjeren da nisam vrijedan da itko za mene zna ili što čuje o meni... - Nemoj tako, ti si svoju svetost zaslužio na vratima Gospe Lurdske! Cijela Rijeka smatrala te čovjekom Božjim! A prosio si priloge i za izgradnju crkve Gospe od Pojišana i kapucinskoga samostana u Dubrovniku! - A i naše crkve svetoga Mihaela u Dubravi! – dodajem ja. - Gradnje koje su izvedene nisu sve plod milodara što sam ih ja sakupio, nego ja sam sa svoje strane učinio sve što gam god mogao na slavu Boga, Blažene Gospe i u korist majke provincije koju sam svim srcem ljubio! – izrekne fra Ante, inače škrt na riječima. 21


Blagoslovljen kip sluge Božjega Franje kardinala Kuharića u Petrinji

U

subotu 4. listopada, na blagdan sv. Franje Asiškog, sisački biskup Vlado Košić predslavio je misno slavlje u župnoj crkvi sv. Lovre u Petrinji za slugu Božjega kardinala Franju Kuharića.

Prije mise biskup je u gradskom parku između crkve i župnog dvora, gdje se okupio lijepi broj vjerničkog puka Petrinje i okolnih mjesta, blagoslovio novopostavljeni kip kardinala Kuharića djelo je akademskog kipara Tomislava Kršnjavija, i spomen-ploču s njegovim riječima koje je izgovorio u Petrinji na Lovrenčevo 1991. godine: „Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom, nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre! To je Evanđelje, možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, ali to je Evanđelje zalog pobjede!“ Nakon što je biskup Košić izrekao ove riječi kardinala Kuharića na početku svoje prigodne propovijedi, nastavio je: „To su bile riječi koje su obuzdavale nekada i opravdani bijes napadnutih i obespravljenih ljudi, ali naš kršćanski stav treba uvijek biti bez osvete i bez mržnje. Tome nas je učio, kad je to bilo na kušnji. Možda su te njegove riječi naišle na nerazumijevanje kod mnogih, ali on je bio svjestan da ih mora izreći jer je to - zahtjev Evanđelja, zahtjev Isusa Krista“. Potom je biskup podsjetio da je kardinal Kuharić bio 13. dijete svojih roditelja. Rodio se u Pribiću, 15. travnja 1919. Na njegovu je svećeničkom ređenju u zagrebačkoj katedrali nadbiskup Alojzije Stepinac mladim svećenicima izrekao poznatu rečenicu: “Šaljem vas u krvavu kupelj”. Doista, i sam je bio proganjan i kao svećenik izbjegao dva atentata: Rakovom Potoku 1947. i u Jakovlju 1948. Zaređen je za pomoćnog biskupa 1964., a 1970. postao je zagrebački nadbiskup i u toj službi djelovao do 1997. god. Preminuo je 11. ožujka 2002. godine, a prije dvije godine pokrenut je postupak za proglašenje blaženim kardinala Kuharića. U nastavku biskup Košić je spomenuo svoja osobna sjećanja na voljenog slugu Božjega kardinala Kuharića. Istaknuo je da je velika njegova zasluga i za osamostaljenje Hrvatske kao države, jer to je načelo zastupao, kao i kardinal bl. Alojzije Stepinac, koga je on u teško i protivno vrijeme izvanredno branio i predstavljao kršćanskom puku njegovu svetost. Mogli bismo reći da je kardinal Kuharić i najzaslužniji za beatifikaciju kardinala Stepinca. Na kraju propovijedi biskup Košić je posebno istaknuo da je kardinal Kuharić zavrijedio da ga se sjećamo, zavrijedio je da ga poštujemo i dapače da ga kao Božjeg ugodnika štujemo, vjerujući da će ga Crkva uzdići na čast oltara da svima bude još istaknutiji uzor i primjer kršćanskog života, ali i naš zagovornik pred Bogom. S.V./I.D. 22


Proslavljena svetkovina BDM čudotvorne medaljice OSIJEK – Hrvatska provincija Družbe Marijinih sestara čudotvorne medaljice sa sjedištem u provincijalnoj kući u Osijeku proslavila je svetkovinu Blažene Djevice Marije čudotvorne medaljice (27. studenog). Pjevanom euharistijskom slavlju u kapelici Doma sv. Josipa (uz Dvorac Pejačević) prethodila je trodnevna duhovna priprava uz vodstvo i propovijed kapucina fra Miljenka Vrabeca, župnika Župe sv. Leopolda Bogdana Mandića u Osijeku. On je na svetkovinu predvodio misno slavlje u 17 sati u koncelebraciji s dr. sc. fra Ivicom Petanjkom, gvardijanom Kapucinskoga samostana sv. Jakova, te vlč. Pavom Vukovcem i vlč. Ivicom Martićem, osječkim župnicima u Retfali i Industrijskoj četvrti. Uvodeći u svetkovanje, predslavitelj je podsjetio da se Bezgrješna Djevica Marija 27. studenog 1830. godine u Parizu ukazala Katarini (Catherine) Labouré povjerivši joj izradu medaljice s njezinim likom (po uzoru na viđenje) oko kojeg je napisano: „Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se tebi utječemo!“, a viđenje je dopunjavalo veliko slovo „M“ nad kojim se nalazio križ, a pod njim dva plamena srca: Presveto srce Isusovo, okrunjeno trnjem i Bezgrešno srce Marijino, probodeno mačem. „Sv. Katarina je učinila vjerodostojnoim Marijinu objavu po svom dostojanstvu života, misija je ispunjena i danas se štuje Bezgrešno začeće BDM, a dani znak milosrđa ljubavi - čudotvorna Marijina medaljica - doprla je do srca ljudi i mnogi su se obratili. Neka vam ovaj čin jednostavnosti bude uzor posvećenoga života. U nedjelju slavimo početak Godine posvećenoga života u Crkvi, a na nama je poslušati Mariju koja ukazujući na Krista, kao što je rečeno u Evanđelju, kaže poslužiteljima: „Poslušajte, što god vam rekne, učinite!“ Neka nam uzor bude dostojnost i poniznost Marijina života pa ćemo i mi kršćanski vjernici, svećenici, redovnici i redovnice biti dobro vino ovoga svijeta“, poručio je Miljenko Vrabec u propovijedi. Također, rečeno je da se Marija objavljuje sv. Katarini Labouré kao Bezgrešno začeće pokazujući što joj je činiti, a onaj tko bude nosio medaljicu zadobit će različite milosti. Vrabec naglašava da su se događala obraćenja i događaju se promjene u ljudima u teškim vremenima, a Marijine sestre su postale Mariji-

ni apostoli, primjeri služenja s Kristom kao uzorom, Marijom kao uzorom nasljedovanja i Duhom Svetim kao uzorom snage. U euharistijskoj proslavi BDM čudotvorne medaljice uz vjernike su sudjelovale redovnice Sestre naše Gospe, Milosrdne sestre sv. Vinka Paulskog i Milosrdne sestre sv. Križa koje su smještene na području osječkih župa Uzvišenja sv. Križa, Preslavna Imena Marijina i Sv. Josipa Radnika. Tijekom slavlja pjevanje su predvodile redovnice uz orguljsku pratnju časne sestre Samuele Markanović, a radosno pjevanje uz zvukove afričkog bubnja nastavila je sestra Adeline Houffon tijekom druženja uz trpezu. Sestra Kaja Ljubas, poglavarica Hrvatske provincije DMS čudotvorne medaljice, zahvalila je ocima kapucinima te retfalačkoj župi i župniku Vukovcu na dugogodišnjoj suradnji. Kapucini (predvođeni gvardijanom Petanjkom) su posebno zahvalili redovnicama DMS čudotvorne medaljice za svakodnevnu pomoć u Kapucinskom samostanu.

Nevenka Špoljarić

23


P

Proslava 5. Obljetnice ponovne uspostave Sisačke biskupije

roslava 5. obljetnice ponovne uspostave Sisačke biskupije i Svećenički dan održani su u petak, 5. prosinca u Sisku. Tema Svećeničkog dana bio je osvrt na proteklih pet godina. Na početku, biskup Vlado Košić je podsjetio na strukturu Biskupije, tridesetak osnovanih tijela , projekt osnivanja pet novih župa, gradnju novih i obnovu u Domovinskom ratu stradalih crkava, uređenje biskupijskog Caritasa, zgrade Velikog Kaptola, osnivanje Stolnog Kaptola Sv. Križa, zaklade za stipendiranje potrebitih studenata. Biskup je istaknuo kako je mnogo planova za budućnost, te je iskreno zahvalio svima na njihovim službama i svemu što čine kako bi Biskupija dobro funkcionirala. U nastavku je o statističkim podacima progovorio kancelar mons. Marko Cvitkušić, ističući da je u posljednje četiri godine na području Biskupije 3.350 osoba više umrlo nego je rođeno. Kao predsjednik Zaklade za gradnju crkve Našašća sv. Križa u Zrinu mons. Cvitkušić je podsjetio na sve što je do sada učinjeno kako bi počela gradnja crkve u Zrinu. Biskupijski ekonom mons. Zdravko Novak govorio je o financijskom stanju Biskupije i ostvarenim ulaganjima. Kao velike stavke istaknuo je gradnju svetišta u Gori, uređenje zgrade Caritasa i pučke kuhinje, obnovu zgrade Velikog Kaptola, kupnju zgrade Dijecezanskog muzeja i građevinskog zemljišta za gradnju planiranih crkava, obnovu crkava, kapela, orgulja i župnih kuća.

24

Predsjednik Caritasa Biskupije mons. Franjo Ćuk prisjetio se početaka i prvih biskupovih poteza nakon osnutka Biskupije, odnosno upravo osnutka Caritasa, ističući kako sve ono što se unutar njega radi ne bi bilo moguće bez ovako dobro organizirane zajednice kao što je Sisačke biskupija. Ravnateljica Caritasa gđa Kristina Radić izvijestila je na kojim sve područjima on djeluje. Između ostalog podsjetila je na caritasovu kuću „Sv. Vinka Paulskog“ u Oborovu, pučku kuhinju u Sisku u kojoj se svakodnevno hrani stotinu dvadeset korisnika, te skladište odjeće, obuće, prehrambenih artikala i higijenskih potrepština, preko kojeg se potrebno distribuira za više od tisuću obitelji. Povjerenik za pastoral mladih vlč. Branko Koretić govorio je o Susretu hrvatske katoličke mladeži u Sisku, te je podsjetio kako je do njega došlo, što se sve događalo, ali i koje su se to ideje iskristalizirale nakon njega. Voditeljica Ureda za kulturu gđa Spomenka Jurić i predstojnik Ureda za odnose s javnošću g. Stjepan Vego vizualno su prikazali okupljenima pregled bitnih događanja u zadnjih pet godina počevši od bule „Antiquam Fidem“, preko brojnih hodočašća, posveta crkvi, kapela i spomen-ploča, proglašenja svetišta, do znanstvenih skupova, predstavljanja knjiga, predavanja i okruglih stolova, humanitarnih koncerata, kao i brojnih drugih kulturnih događanja.


Susret je zaključen misnim slavljem u katedrali Uzvišenja sv. Križa koje je predvodio biskup Vlado Košić u zajedništvu s okupljenim svećenicima.

doprinos u izgradnji Biskupije, pozvavši ih da i dalje nastoje činiti dobro Bogu na slavu, a njima na vječno spasenje

U homiliji se biskup prisjetio vremena kada je prije pet godina u Zagrebačkoj katedrali apostolski nuncij Mario Roberto Cassari objavio osnivanje Sisačke i Bjelovarsko-križevačke biskupije. „To su događaji koji određuju naše osobne povijesti, određuju povijesti naših suradnika, pa i čitavih krajeva. Ali, vidjet ćemo. Bog će dati ocijene koliko je to bilo pozitivno što smo izvršiti ili koliko smo toga propustili,“ rekao je biskup. Na kraju se zahvalio svima koji su dali svoj

U večernjim je satima održan u Sisačkoj katedrali koncert Bogoslovskog okteta iz Zagreba. Pod umjetničkih vodstvom prof. Roberta Jakice bogoslovi su izveli prigodna djela Miroslava Martinjaka, Šime Marovića, Anđelka Igreca, Jakova Gotovca, Božidara Ljubenka, kao i neke tradicionalne pučke napjeve. Ured za medije Sisačke biskupije

Svečana obećanja evanđeoskoga života kod osječkih kapucina OSIJEK –U kapucinskoj crkvi sv. Jakova Apostola 17. studenog je posebno svečano proslavljen spomendan sv. Elizabete Ugarske - zaštitnice Franjevačkog svjetovnog reda kojega trećoredci slave kao svetkovinu. Tijekom večernje svete mise koju je slavio fra Drago Brezovec, duhovni asistent kapucinskog bratstva, te nakon propovijedi gvardijana kapucinskog samostana fra Ivice Petanjka, održan je obred obećanja evanđeoskoga života (zavjetovanja) u kapucinskom Franjevačkom svjetovnom redu (OFS, donedavno poznatom kao Treći red sv. Franje). Kada su pred ministrom mjesnoga bratstva Milanom Nikićem u novicijat (na godinu dana) primljeni Siniša Nikolovski i Zvonko Primorac, vječne (trajne) zavjete su položili Ruža Barišić i Miljenko Anić, dok su privremeno prvi puta zavjetovani: Vesna Čavlović, Ljiljana Bošnjak, Snježana Lovas te bračni par Ružica i Jozo Jurić, a bračni par Sanda i Denis Škala drugi puta su obnovili privremene zavjete.Oni su se zavjetovali da će živjeti Evanđelje Isusa Krista po uzoru na svetoga Franju Asiškog. U propovijedi je Petanjak istaknuo da trećoredci mogu biti oduševljeni što imaju sveticu Elizabetu Ugarsku za zagovornicu. Njen kratki život utemeljen na vjeri svjedoči evanđeosko milosrđe, služenje Bogu u zauzetosti za siromašne i bolesnike te uzorno pokazuje da je svaku nepriliku u vlastitom životu moguće pretvoriti u zgoditak te da se molitva ogleda na svakom našem djelu, u okružju i djelovanju u

obitelji, na poslu i zajednici. Vjernici su se prisjetili da je sveta Elizabeta Ugarska slijedila Isusov primjer uzvraćajući dobrim na zlo: slijedila je siromašnoga i raspetoga Krista, priznavajući ga i u poteškoćama, i u progonstvima. Voditelj obreda Brezovec je na kraju euharistijskoga slavlja uz blagoslov preporučio zavjetovane molitvama vjernika, a slavljenike pozvao da spremno služe Bogu i ljudima.

Nevenka Špoljarić 25


„Muško i žensko stvori ih!“: obitelj

O

bitelj - ta Božja zajednica muža i žene - trajna je, zapravo vječna mladost ovozemaljskog života i sigurna uvodnica u Vječnost poslije ove prolaznosti. Obitelj je, stoga, ne samo temelj ovozemaljske ljudske egzistencije i opstojnosti, već i ovozemaljski temelj vječnosti u nebu. Zapravo, obitelj je most koji povezuje prolaznost s vječnošću, zemaljsko sa nebeskim. To je djelo Božje na kojem se grade i dograđuju sve druge vertikalne i horizontalne vrjednote. Za obitelj se može reći da je ovozemaljski ljudski križ koji se trajno obnavlja najvećim Božjim darom, djecom. Time je obitelj trajni znak neograničene Božje prisutnosti u ograničenom ljudskom životu jer „... muško i žensko stvori ih...“. Zbog tog velikog dara, zbog te ljepote Božjeg stvaranja koju ljudski razum ponekad i ponegdje teško shvaća ili neće shvaćati te zbog toga i ubija taj dar već u samom početku kad ga je Bog stvorio u majčinoj utrobi za ovaj svijet, obitelj je temelj svih temelja ljudske egzistencije.  To je muško-ženski, odnosno žensko-muški armirani stup čovječanstva. Ona je stoga prva škola u ljudskom odrastanju, u životu. U njoj se uči i izuči smisao života. Cilj našeg hodočasničkog hoda vidi se prvenstveno kroz obitelj. Ona je Božja vječnost u zemaljskoj ljudskoj prolaznosti. I zato nema sigurnije i jače veze između čovjeka na zemlji i Boga na nebu od obitelji. Ona ima svoj početak u Božjem stvaranju muškog i ženskog. Time se već ovdje na zemlji ulazi u vječnost i živi vječnost stvaranjem obitelji. Stvaranje obitelji „prvi“ je Božji silazak na zemlju - to je  temelj Crkve. Crkve koja počiva na obitelji i obitelji koja raste s Crkvom i u Crkvi. Zdrava obitelj - snažna Crkva na stijeni. Tamo gdje vlada siromaštvo u vrijednosti ljubavi u djeci, Crkva kao zajednica obitelji, a i društvo kao zbir obitelji, osjeća siromaštvo. I oni su osiromašeni u najvećoj vrijednosti. Ako iz obitelji - te prve i najkompetentnije, ali i najodgovornije - od samog Boga priznate (budući da ju je On tim darom obdario) škole ljubavi ne izlaze oni koji su voljeni i koji znaju voljeti, tada nema ljubavi ni u Crkvi, ni u društvu. Centar svih centara ljudske opstojnosti je obitelj. Ona je početak svih početaka. Čuvarica i obnoviteljica ljudskog roda i sugraditeljica Božjih djela na zemlji. Ni jednu drugu zajedni26

cu, bilo kojeg predznaka, Bog nije obdario tolikim darovima kao obitelj. Dar ljubavi i dar potomstva. Dva nezamjenjiva Božja dara koja se nadopunjuju u krugu obitelji. Dok je ljubav temelj obitelji, djeca su njen rast. Samo na ljubavi raste obitelj, a u obitelji raste potomstvo. Zato je obitelj prvo i najtoplije gnijezdo za rast i odrastanje zdravog potomstva, zdrave budućnosti. U toj Božjoj zajednici muškarca i žene voli se i voljeno je. Ta ljubav zrači iz oba smjera, roditelji -djeca, i djeca –roditelji; tako snažna širi se na zajednicu i društvo u cjelini. Na ljubavi rasloj i izrasloj u obitelji raste svaka druga ljubav životne ljepote, životnog smisla. Ljubav življena u obitelji i prenesena na društvo najljepši je nakit ovozemaljskog života. Obitelj uljepšava i čini život sretnim, a time, dakako, i osmišljenim/smislenim. Kao što je obitelj izvor ljubavi, ona je i rasadnik ljubavi te svih drugih dobara jer dobro može rasti samo iz ljubavi, a ljubav iz obitelji. U obitelji u kojoj je više ljubavi, više je i potomstva, više je dječje i roditeljske radosti. A gdje je više dječje radosti, tu je i više života. Obitelj je zapravo prije svega život. Stablo na kojem rastu sve grane ljudske egzistencije. To je budućnost u sadašnjosti i sadašnjost u budućnosti. Gdje je zdrava suvremenost obitelji, koja se temelji na „...muško i žensko stvori ih...“, tu je zajamčena i zdrava budućnost. Zbog te budućnosti koju muško i žensko suizgrađuje s Bogom, obitelj je na snažnom udaru konzumista, hedonista i materijalista. Oni ne vjeruju u obitelj jer ne vjeruju u Boga, a time ni u Vječnost. Vječnost u koju oni vjeruju je u suvremenosti konzumizma, hedonizma, materijalizma i karijerizma. Život u toj prolaznoj vječnosti, uživanju bez kontrole i odgovornosti, ometa im obiteljski odgoj, obiteljska ljubav djece i roditelja, osjećajnost i suosjećajnost, moć i briga na relaciji roditelji- djeca i obrnuto. Protivnicima obitelji, kojih je sve više i koji su sve agresivniji u rušenju tog svetog stupa ljudske opstojnosti i Božje prisutnosti na zemlji, egoizam, hedonizam, konzumizam i materijalizam su sloboda bez odgovornosti i život bez ljubavi, smisao i cilj iznad i ispred obitelji, ispred djece i ispred svih onih egzistencijalnih vrijednosti koje se grade i rastu u obitelji.


„Modernistima“ suvremenosti staromodan je obiteljski modernizam vertikalnih - Božjih vrednota, oko kojih se okupljaju, rastu i drže na okupu i horizontalne vrijednosti suvremenog svijeta. Stoga je obitelj globalna vertikalna vrijednost za svako vrijeme i za svaki prostor jer naprosto nema budućnosti čovječanstva bez obitelji. Uz Boga (kao Stvoritelja svijeta) obitelj je najjači i najkompetentniji, najeduciraniji sugraditelj Njegova djela. Iz obiteljskog gnijezda čuje se najljepša pjesma života dječjih slavuja, roditeljsko-dječjeg sklada; u momentima žalovanja i radovanja, kriza i tjeskoba koje ne zaobilaze ni tu

Božju zajednicu na zemlji. U takvom raspjevanom obiteljskom orkerstru pod ravnanjem oca i majke nema nerješivih i razarajućih kriza ni kušnji. Oslanjanje jednih na druge - roditelja na djecu i djece na roditelje - velika su snaga i poticaj za napredovanje i u dane kada se čini da je snage nestalo, a poticaja nema. Jer: „Muško i žensko stvori ih!“.

Udruga Betlehem-Zagreb osnovana je i registrirana pri gradskom uredu 2009.g kao podruznica udruge Betlehem koju je osnovao i vodi pater Marko Glogovic u Karlovcu 2004.g.

Kuca bi sluzila kao prijelazno rijesenje i majke bi unutra mogle biti dok ne rijhese trenutni problem ili najduze do 3 godine.

Osnovna zadaca udruge je zastita ljudskog zivota od zaceca do prirodne smrti,pomazemo trudnicama i samohranim majkama,socijalno ugrozenim obiteljima sa mnogobrojnom djecom i beskucnicima,dakle onima najslabijima u drustvu. Vrlo cesto se dogodi da nase sticenice trebaju pomoc u smjestaju bilo da se radi o trudnici koja je bez obzira na pritiske okoline odlucila reci da zivotu ili o samohranoj majci koja zivi u podstanarstvu pa ostane bez posla i nema vise od kuda podmirivati troskove zivota. Udruga je pronasla idealnu kucu sa 6 soba u blizini Zagreba i pokrenula akciju za kupnju te kuce. Kuca ima u blizini sve potrebno za normalan zivot.

Vinko Đotlo

U kuci bi pronasle mir,utjehu i dom. Udruga pokriva sve troskove zivota u kuci. Opci podaci o udruzi Pod registarskim brojem 21007169. Matični broj poslovnog subjekta:2615924 Razred:9499 OIB:27373068566 Račun je u Zagrebackoj banci Centar za nerođeni život Betlehem-Zagreb IBAN HR5023600001102128117 ZABAHR2X

27


Sprovod fra Zvonka Pšaga, 11. prosinca 2014. Govor fra Ivice Petanjak na groblju sv. Ane u Osijeku Draga braćo i sestre! Sprovodni oproštajni govori nisu duboka analiza proživljenog života osobe koja odlazi s ovog svijeta, nego su prvenstveno skup osjećaja i misli i uspomena koje nam u tim trenucima naviru, a bile su prepoznajni znak te osobe, po čemu je ona bila drugačija od ostalih. Kad stigne vijest o smrti onda jedna od prvih misli leti u prošlost. U vrijeme prvih susreta. I ti prvi susreti ostaju zapamćeni zauvijek jer su oni jedan od glavnih razloga po kojima jednu osobu razlikujemo od druge. To su te karakterne crte koje svakoga od nas čine originalnim i posebnim. Fra Zvonka, kao i redovnike kapucine uopće, upoznao sam ovdje u Osijeku u jesen 1978. Fra Zvonko je tada bio prvi župnik u župi bl. Leopolda Bogdana Mandića, u župi koja je nastajala i u crkvi koja je izgrađiavana. Njegov je svećenički život prolazio u toj župi i bio vezan uz tu crkvu, a u samostanskoj crkvi je vodio crkveni zbor i svirao na svetim misama za veće blagdane i događaje. Skladbe, orgulje i sviranje, bile su Zvonkov hobi i Zvonkov život. One su ga nadhnjivale, one su mu radost i nadu davale, one su ga kroz život nosile. Iz tih davnih dana sjećam se da sam mu rekao: „Kako Vi možete tako lako zapjevati, bez ikakvog posebnog povoda i razloga“, a on mi je odgovorio: „Meni zapjevati, ko' tebi vic ispričati“.

28

Nakon župničke službe fra Zvonko je ostao u osječkom samostanu, u kojem je i domovinski rat proživio i taj je rat ostavio tako duboke posljedice na njega da je jedno dulje vrijeme zapao u svojevrsnu depresiju, iz koje se izvukao, tako je on više puta naglašavao zahvaljujući dr. Paliću, i svojoj vedroj naravi koja mu je pomogla da se uspije izvući iz te nevolje koju neki nazivaju bolešću 21. stoljeća. Tomu je dokaz činjenica da je fra Zvonko znao više mjeseci ne izaći iz svoje sobe, a onda se ustane i prođe kao vihor kroz Hrvatsku i održava koncerte, a onda opet u sobu i tako više puta dok konačno nije posato onaj „stari“, poznati fra Zvonko uvijek nasmijan, vedar, spreman na akciju i na druženje. Tu je vedrinu duha zadržao sve do svoje smrti. Kad je prošle godine ozbiljno obolio, u ljetnim mjesecima dođem u njegovu sobu. On leži, vrućina, a nasuprot njegova kreveta stalaža s fasciklima na kojima velikim slovima piše: „S pjesmom kroz život“. Komentirali smo tu rečenicu, a on kaže: „Ljudi u životu imaju različite stvari koje ih pokreću, meni je to bila pjesma. Ona me je nosila. I ako poživim još koji tjedan ući ću u 90. godinu, a ako ne, onda će biti – i počme prstima gestikulirati kao da svira orgulje – bit će Anđeli lijepo pjevaju.“ Danas je točno mjesec dana kako je predposljednji put bio u bolnici na plućnom odijelu i to nakon smrti svoga brata koji je prije dva mjeseca preminuo.


Za jednog od posjeta svjestan svoje situacije, kaže: „Javit ću svojima da više nema nikakvih okupljanja izvan samostana“, a ja dodam: „Tako i treba, neka oni dođu posjetiti Vas. Vama je dosta da siđete do crkve za misu i u blagovaonicu“, a on me pogleda i kaže: „A što ako netko umre?“. Drugim riječima, ako netko umre on bih opet trebao ići na sprovod. I tada mi reće: „Čovjek može izabrati da u životu bude pesimist ili optimist. Budući da se mora birati, onda je bolje biti optimist“. U tom svom „nepopravljivom“ optimizmu on je onaj tjedan dana u bolnici mislio samo na to kako treba održati koncert na blagdan Krista Kralja. U bolnici, nepokretan, ne zna se kad će izaći, on govori samo o koncertu za Krista Kralja. I održao ga je. On je živio za taj koncert kao da o njemu ovisi nečiji život ili spasenje. Na blagdan Krista Kralja zadnji puta je koncelebriraro svetu misu i navečer održao koncert u kapucinskoj crkvi. Bio je to oproštaj od vjernika i od ove zemlje na način na koji je i živio. S onim geslom u svojoj sobi i sa skladbama koje je izdao 1994. godine pod naslovom: „S pjesmom kroz život – Pjevam tebi Gospodine“.

Dok zahvaljujem dr. Glasnović koja ga je u posljednje vrijeme njegove bolesti pratila, sestri Margareti koja ga je stručno njegovala, ministrantima i suradnicima i suradnicama koji su uvijek prema njemu bili pažljivi, želim svima poručiti da u ovo vrijeme doašašća, koje je vrijeme radosti i veselja budete „zaraženi“ optimizmom fra Zvonka Pšaga. Da shvatimo da život nije samo onakav kakvog nam drugi nametnu, nego i kako ga mi kreiramo. Mi možemo i bolest i starost i svaki križ života učiniti ne samo spasonosnim nego i radosnim. I kad ništa ne možemo i kad o tuđoj pomoći ovisimo možemo zračiti vedrinom, zahvalnošću i radošću. Fra Zvonko hvala vam na Vašem svjedočkom življenju. Krist Kralj kome ste u čast i slavu posljednji put na zemlji svirali i Bezgrešna Djevica Marija čije ste ime sebi uz krsno i redovničko ime dodali i uvijek po svojim spisima pisali: „Po Mariji k Isusu“, neka Vas dočekaju na prijelazu u vječnost i kuću Očevu, a korovi anđeoski neka Vas prate svojom pjesmom. Amen.

Kapucin Zvonko Pšag svirao Osječanima na orguljama OSIJEK - Fra Zvonko Marija (Mirko) Pšag je - usprkos teškoj pokretljivosti (u 91. godini života) - održao orguljski koncert „Posebne zahvale“ uoči Godine posvećenoga života, u Nedjelju Krista kralja u kapucinskoj crkvi sv. Jakova u Osijeku. Nakon večernjeg euharistijskog slavlja fra Krešimir Borković pozvao je vjernike na iznimni koncertni ugođaj kojeg je, bolesti usprkos, priredio najstariji glazbenik, hrvatski skladatelj i kapucin u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji želeći na taj način zahvaliti Trojedinomu Bogu i BDM za služenje u svojoj šezdeset petoj obljetnici svećeništva (zaredio ga u samostanskoj crkvi Dubrava zagrebačka 16. travnja 1950. biskup Josip Lach).

i druge autore duhovne glazbe te „Pjesmu zahvale“ koju je Pšag uglazbio na tekst Psalma 116. Koncert su pjevanjem na koru uveličale s. Kaja Ljubas i s. Slavica Tubak, redovnice Družbe Marijinih sestara čudotvorne medaljice. Vjerna publika je dugotrajnim pljeskom nagradila orguljaša za ogromni napor uložen u održavanje koncerta jer se čini da je lakše svirati, nego se popeti i sići s visokog crkvenog kora (u tome su pomogli vjernici - suradnici kapucina).

Nevenka Špoljarić

Repertoar je, kao i prigodom svog rođendanskog koncerta održanoga 20. srpnja 2014. godine u Osijeku, Pšag otvorio skladbom o. Anzelma Canjuge, kazavši da mu je uzoriti bio učitelj te je odsvirao skladbu „Ljiljane bijeli“ na korskim orguljama postavljenima 1871. godine. U jednosatnom nastupu orguljaš je podsjetio na 200. obljetnicu rođenja G. Verdija i R. Wagnera čije je skladbe, „Zbor Hebreja“ i „Svadbenu pjesmu“ iz opera „Nabucco“ i „Lohengrin“, uspješno odsvirao, a publika je poslušala 29


Životno putovanje „Ima jedno drago mjesto u otkucaju srca mog, Garčin, rodno selo moje u ravnici Slavonskoj“. Ove riječi napisala je moja Garčinka Neda u prekrasnoj pjesmi „Selo moje“. Moja veza s lijepim selom Garčinom je od rođenja davne 1956. godine. Krštena sam u crkvi sv. Mateja, pričešćena, krizmana i vjenčana. U Garčinu sam ostavile meni drage osobe iz djetinjstva, prijateljicu Maricu Nejašmić Mikulić, kumu, strinu, susjede, školske prijatelje kojih se rado sjetim i srdačno pozdravljam. U Garčin dolazim Gospi Grabovačkoj, kapelici sv. Antuna Padovanskog i na groblje gdje počivaju moji dragi. Udala sam se godine 1973. za supruga Ivana u Bicko Selo. Rođeni Biđanin. Iako je po struci inženjer – stručnjak ZNR, još i danas mu je na srcu NK Mladost iz Bickog Sela. Istinski je služio klubu, a mogu reći, proživio je pravu očaravajuću obuzetost za matični klub NK Mladost iz Bickog Sela. Danas puno hvala predstavnicima Nogometnog Saveza u Slavonskom Brodu što su ga prihvatili dajući mu dio posla kao sportskom djelatniku. Jer, kad ostanete bez posla i ne primite šest zaostalih plaća, svaki posao je blagoslov. Za mjesto stanovanja izabrali smo Slavonski Brod. Iste 1973. godine zasnovala sam radni odnos na neodređeno vrijeme u tadašnjoj ĐĐ RZ u kadrovskim i općim poslovima. U zgradi, na samom ulazu u ĐĐ Holding. U RZ dočekao me gospodin Ljubo Vodanović, direktor RZ s kojim sam imala lijepu suradnju, kao i sa svim kolegicama i suradnicima koji su bili dragi i susretljivi. Ugodnu suradnju imala sam s direktorima Nikolom Fuštarom, Stjepanom Grgurevićem, Dragutinom Vujčićem i Markom Pavićem. U istoj zgradi dočekala sam Sigurnost Buzov d. o. o. i direktora Šimuna Buzova. Ukratko, mogu reći kako mi je Bog podario te sam imala dobre suradnike i direktore na čemu sam mu i danas zahvalna. Svoj tajnički i kadrovski posao jako sam voljela. Trudila sam se biti strpljiva pouzdana i dobra u komunikaciji. A osjetila sam i kod radnika i suradnika kako su to voljeli. Najneugodniji dio mog radnog vijeka je Domovinski rat. Dolazak i odlazak s posla između zračnih i dru30

gih opasnosti. Suprug Ivan u 157. brigadi. Sin Igor u akcijama Bljesak i Oluja. Najbolnije mi je bilo čekati ga iz Oluje. Tek deseti dan se javio. Tada sam, čekajući ga, posjedila. Ovog trenutka sjetila sam se toliko majki koje je vodila ljubav – ona vječna majčinska. Majke sve čine za svoju djecu, da mogu i umrle bi za njih. Treba pobuđivati i probuđivati uspomene na ove divne dečke i sjetiti ih se barem nekada za obljetnice. Sin Josip izmješten je u Rogoznicu. Kada se Tvrđava osvajala, stan mi je pogođen i gorio, ali i u tim trenucima moje radne kolege čuvari i vatrogasci koji su tada bili u sastavu ĐĐ Sigurnost su se organizirali uz odobrenje direktora Pavića i pomogli mi očistiti stan od gareži i okrečiti. Hvala im za takvu plemenitost. Bila sam najsretnija kad je Sigurnost Buzov, zbog prirode posla, primila u radni odnos veliki broj zaštitara, a ja sam ih s veseljem prijavljivala u mirovinsko i zdravstveno, a oni radosni što su zasnovali radni odnos i uvijek na vrijeme primili plaću. Kratko sam radila na zamjeni na recepciji ĐĐ Holdinga i tamo sam susretala drage ljude. Život svakog čovjeka je putovanje. Tako sam ja na svom putovanju na klizavom betonu slomila nogu. Nikada neću zaboraviti, moja mama Ika tada je imala 80 godina, te kada je čula kako sam nastradala dotrčala je s korza u bolnicu. To je ta majčinska ljubav. pa tako stvari koje mogu mijenjati, mijenjam, a stvari koje ne mogu mijenjati prihvaćam. Da malo prispodobim. Svako zlo za neko dobro. Čovjek neki imao konja i kad mu je konj pobjegao ljudi su rekli: - Ooo, kakva nesreća! A čovjek je rekao: - Nesreća? Sreća? Tko to zna! Drugog dana konj se vratio s krdom divljih konja. Ljudi su rekli: - Ooo, kakva sreća! A čovjek je rekao: - Sreća? Nesreća? Tko to zna!


Onda je sin čovjeka, nastojeći pripitomiti konje, pao i slomio nogu. Ljudi su rekli: -Ooo, kakva nesreća! A čovjek je rekao: - Nesreća? Sreća? Tko to zna! Sljedećeg dana vojnici su došli vojačiti sve momke i odvoditi ih u rat. Onog sa slomljenom nogom su ostavili i ljudi su rekli: - Ooo, kakva sreća! Čovjek je rekao: - Sreća? Nesreća? Tko to zna! Nisam bogata niti slavna, ali u ovom mom liječenju osjetila sam puno lijepoga, nesebičnog, poniznog i plemenitog kod posljednjeg direktora Šimuna Buzova. Sjećanja naviru. Direktor Šimun daje svoje vozilo i zaštitara kako bi me dovezli s Traumatologije iz Zagreba. Kad sam izašla iz hodnika punog pacijenata s lomovima, a i sama sam bila na štakama, ugledavši zaštitara Žarka Klarića krenule su mi suze. Zaštitar Milan odvezao me u Varaždinske Toplice. Kao brat smjestio me u moju sobu i otišao. Hvala, dragi moji zaštitari! Posebno hvala najljepša na svemu direktoru Šimunu. Za cijelo razdoblje naše suradnje, u svakom radosnom i bolnom trenutku, uvijek sa osjećala njegovu očinsku blizinu, utjehu i pomoć. Beskrajno sam zahvalna i za svaki Gospin kip iz Međugorja kojega ste mi darovali. A radne kolegice Anamaria Dobrijević, Ivanka Durmiš, Ivana Kovačević, Sunčica Golemović nisu ostale ravnodušne, nisu me zaboravile. Posjećivale su me i pomagale u mom liječenju. Uvijek će mi ostati u sje-

ćanju pažnja i briga moje obitelji, rodbine, prijatelja, kumova Džimbeg, tete Ane Petrović iz Slavonskog Broda, prijaka Sopček, Pripunić, gopođe Vinke Vujnvić iz HZMO koja mi je slala lijepe knjižice koje su me čitajući ih, duhovno jačale u kušnjama moga liječenja. Ostat će mi u sjećanju pažnja i briga fra Zlatka Šafarića (tada je bio u Karlobagu) koji me je posjetio u Varaždinskim Toplicama. Dirnula me je pažnja gospođe Kate Bogović iz HZMO, Mare Likarević iz Bickog Sela te Slavice Trošen Pavičić iz Zagreba. Puno sam zahvalna liječnicima na brizi i želji da se izliječim. Pošto je lom bio težak, liječila sam se u Zagrebu, Varaždinskim Toplicama i u Slavonskom Brodu.Na svemu hvala svim liječnicima. Nakon 42 godine radnog staža, a i to je prava vrijednost u ovim prostorima, spremam se u mirovinu. Taj odlazak veoma je snažan i emotivan, ujedno i svečan čin. Ako sam možda nekoga nespretno i nesvjesno povrijedila, neka mi oprosti. Okrećem stranicu napisane knjige i dalje pišem radni staž. Hvala rukovoditelju Fizičke zaštite, gospodinu Peri Kovačeviću i rukovoditelju Tehničke zaštite, gospodinu Draženu Imroviću. Hvala svim vanjskim suradnicima. Hvala Anamariji što je prihvatila moje poslove i radne zadatke kad sam nastradala. Marini puno strpljenja, sreće i uspjeha u daljnjem radu. Nadam se ugodnom nastavku prijateljstva i poznanstva s novim vlasnicima Tvrtke. Kroz ovo moje životno putovanje pratio me zagovor, a vjerujem i ubuduće, sv. Leopolda Mandića, sv. Josipa, Gospe Brze Pomoći i Sluge Božjeg fa Ante Josipa Tomičića kojem se utječem i molim za proglašenje blaženim.

Nada Kulić

31


Reiki i katolici

J

apanska riječ rei znači božja svijest, svetost, univerzalna duhovna mudrost, a ki znači životna energija ili bioenergija.

Trideset godina taj svjetski fenomen unosi dileme u dušu slabo poučenog vjernika bilo koje religije. Jasno je da nitko nema pravo priječiti odrasloj osobi da vjeruje u što želi. Također nitko nema prava zabraniti bolesniku da se liječi metodama kojima želi. Takvu svrhu nema ni ovaj tekst. No, ovime samo dajemo liječnički odgovor na pitanje kakve posljedice mogu nastati ukoliko vjernik katolik prakticira tu metodu.

Što je reiki? Reiki je prastaro magijsko umijeće koje potječe iz zemalja Dalekog Istoka. Sastoji se od kineskih, japanskih i budističkih starih vjerovanja. To je prirodna iscjeliteljska metoda za koju kažu da se ne može naučiti iz knjiga, nego se mora „primiti“ od učitelja. To je metoda liječenja zdravstvenih tegoba, no ona služi i za mentalno čišćenje. Cilj joj je uskladiti čovječanstvo sa svemirskom univerzalnom životnom energijom. To je način kojim se čovjeka podučava kako se suočiti sa samim sobom, kako se spustiti u dubine svoje duše i svoje savjesti. Reikijem se „tretiraju“ ljudi, životinje, stvari, prostori, poslovi… On služi kao osobna zaštita od nesreća, bolesti, neuspjeha i problema. Iako reikisti tvrde da to nije religija, oni ipak iscjeljuju i čovjekov duh. (Područje duha pripada u domenu teologije. Glavna bolest duha je grijeh. Kršćane je od grijeha već otkupio Isus Krist.) Reiki tako postaje - na neki način - imitacija Crkve. (Osnovana je i Svjetska udruga majstora reikija čiji poglavar ima status našega Pape.) To je metoda liječenja polaganjem ruku. Takvo se svojstvo može dobiti samo preko učitelja, posrednika, službenika ili majstora reikija koji će bolesnog, klonulog ili potrebitog čovjeka inicirati, tj. uskladiti s kozmičkom energijom. Inicirati znači i iscijeliti, znači ponovo pravilno složiti, znači stopiti čovjekov „ja“ s neosobnom univerzalnom svemirskom silom. Inicijaciji prethodi vrijeme čišćenja koje traje 21 dan. Naravno da to usklađivanje ima svoju cijenu. Stoga je to umijeće komercijalizirano. Iako svugdje u svijetu vlada 32

konkurencija oko cijene tretmana, početni tečaj ima cijenu jedne prosječne radničke plaće u Hrvatskoj, drugi je skuplji, a za treći tečaj cijena na internetu nije ni navedena. Na Zapadu se cijene kreću u tisućama eura. Tijekom tretmana reikijem majstor ili terapeut nastoji potrebitoga uskladiti sa svemirskom energijom. Zanimljivo je da je ta metoda djelovanja oduvijek bila pretežno u ženskim rukama.

Pogodnost osobe i vremena za reiki Kad čovjek zapadne u duševne, zdravstvene, ekonomske, egzistencijalne ili bilo koje poteškoće, on tada ima samo jednu jedinu želju - kako da se što prije riješi svoje bolesti, patnje, problema ili svojega križa. Tada mu je prihvatljiv bilo koji utjecaj. Slušat će svakoga; osobito onoga koji mu samouvjereno obećava brzo i temeljito ozdravljenje, iscjeljenje, brzo postignuće izvrsnog ekonomskog stanja, brzi uspon na ljestvici u društvu i slično. Samouvjereni majstor – iscjelitelj (reikist) odmah će mu ponuditi stotinu svojih argumenata koji dokazuju da je reiki metoda liječenja i življenja jedina i prava te da bi ona mogla iscijeliti cijelo čovječanstvo, samo kad bi ono povjerovalo u tu moć. Zbog toga je čovjek (koji je u krizi) spreman napustiti sve svoje dosadašnje životne principe i dosadašnje utrte putove te se prikloniti novoj ponudi. Reiki je dakle prikladno umijeće za one katolike koji se nalaze na rubu svoje Crkve ili za one koji su se od nje distancirali.

Obrednost reikija (izgled seanse) Sama seansa djelovanja putem reikija često izgleda ovako: majstor sklapa ruke i moli božansku svemirsku silu da poteče kroz njega. Potom stavlja svoje sklopljene ruke ispred svog tzv. trećeg (magičnog) oka na sredini čela i moli reiki energiju da vodi njegove ruke. Potom polaže ruke na potrebitoga. Pri tome, ako se radi o zapadnjačkom modelu reikija, zaziva u pomoć razna poganska božanstva, ponekad zaziva u pomoć svece i Isusa Krista te izgovara razne magične riječi – mantre.


Preko ruku reiki majstora na čovjeka tada, navodno, poteče sveta energija. Ona je djelotvorna tvar kojoj tretirani čovjek mora biti zahvalan za poboljšanje svog stanja. U obred iscjeljenja kao pomoć reikistu upliću se i tzv. reiki pomagači ili duhovni vodiči. To su bestjelesna bića koja pomažu majstoru pri obredu iscjeljivanja.

Opasnost Iako reiki tobože nije religija, u njemu se koristi inicijaciju. Taj obred je pak sastavni dio mnogih religija i služi uvođenju mladog člana u zajednicu. Kod katolika su to krštenje, prva pričest i krizma. Inicijacija, dakle, koja nije sakramentalna, znači za katolika ulazak u svijet metafizike i okultnih sila. Iniciran reiki učenik ostaje navodno zauvijek otvoreni kanal za protok reiki energije.

10 važnih razlika Zapadnjačka znanost veže se uz pojam osobe koja ima svoje lice i svoja prava. Zapadnjački vjernik drži da je svemir djelo osobe, Boga koji je čovjekov tvorac i prijatelj. Njegova religija ima u svojoj srži molitvu, a njegov religiozni stav je poniznost pred Bogom. Zapad poštuje ljudska prava jer poštuje osobu. Zapadnjački vjernik vjeruje da je Isus Krist svojom žrtvom na križu otkupio čovjeka za vječni život. Istočnjačko poimanje života ne gleda osobu, već njegove energetske meridijane, njegove čakre (vrtloge energetskih kanala) i silu koja kroz meridijane protječe. Zato Istok ima svoju posebnu medicinu, posebnu filozofiju i teologiju te osobito posebnu soteriologiju (nauku o spasenju). Istok ne cijeni toliko osobu koliko silu. Čovjek na Istoku drži da se duša osobe nakon smrti seli u drugo biće i tako nastavlja dalje živjeti. To je princip reinkarnacije. Ako se katolik podvrgava reikiju, on mora prihvatiti i princip reinkarnacije. Svoj sud o reinkarnaciji Crkva je izrekla davne 543. godine na Sinodi u Carigradu. Tada je jasno rečeno da vjernik Crkve nakon smrti prelazi u vječni život. Srž reikija je dakle tehnika. Tom tehnikom se dosiže iskustvo moći. Moć se onda primjenjuje na drugog čovjeka, na stvari ili na pojave. Katolički vjernici moraju biti svjesni razlika između svoje vjere i reikija:

1. Reiki uči da nema Boga, već da postoji samo sveopća životna energija. Reiki nudi čovjeku takav obrazac života po kome čovjeku bog i nije potreban. Čovjek je u stvari bog, čovjek stalno nosi prikrivenog boga u sebi, a postaje ga svjestan u času prosvjetljenja. Prosvjetljenje je čas iscjeljenja, to je onaj žuđeni povratak k cjelini, povratak k samome sebi, sjedinjenje i stapanje sa sveopćom kozmičkom neosobnom energijom. Kad nema boga, onda nema ni grijeha, onda nema ni smrti. Čovjeku nije potrebno spasenje - osim onog koje donosi reiki. Zato reiki želi svog učenika odalečiti od njegovog dotadašnjeg boga, bio to Bog, Buddha, Allah ili Jahve…. On želi učeniku (katoliku) obezvrijediti Isusa Krista kao Sina Božjega te omalovažiti njegovu žrtvu na križu. 2. Reiki uči da Isus Krist nije pravi Bog i pravi čovjek, već samo jedan od prijašnjih majstora reikija. 3. Reiki uči da ne postoji Duh Sveti, već postoji samo univerzalna životna energija. 4. Reiki uči da nema grijeha, već samo nesklad ili energetska neravnoteža. 5. Reiki uči da nema zla, Sotone, već postoji samo neznanje čije su žrtve ljudi. 6. Reiki uči da ne postoji spasenje koje nam je priskrbio Isus Krist. 7. Reiki uči da Crkva koja je kod kršćana nastavak Isusovog spasiteljskog djela nema vrijednosti, već da je sva vrijednost svijeta ljudsko tijelo. 8. Reiki uči da ne postoji bolest, već postoji samo zapreka tijeku kozmičke sile kroz ljudsko tijelo. Reikijem se ta zapreka može elegantno otkloniti. U kršćanstvu je bolest posljedica grijeha. Po grijehu su se u svijet naselili nered i smrt. Tek spasenje će donijeti savršeno zdravlje koje ćemo imati u eshatonu (zadnjem vremenu), kad nam Bog „bude sve u svemu“. 9. Reiki vraća čovjeka u doba koje je bilo prije onoga kada je Isus Krist na križu dao svoj život da bi nas otkupio za vječni život. 10.Zbog svega toga, kao i prema našem vrhunskom stručnjaku za katolički moral prof. dr. Ivanu Fučeku, svako svjesno i hotimično sudjelovanje u reiki djelatnostima i terapijama udaljava/otklanja od katoličke vjere.

Verica Jačmenica-Jazbec 33


Č smrt.

Ujevićeva Svakidašnja jadikovka (meditacija o golotinji ljudskog duha) ovjek, ponižen i uvrijeđen, obraća se Bogu: neka mu daruje ili ljubav , ili svetu

„Jer meni treba moćna riječ, jer meni treba odgovor, i ljubav, ili sveta smrt.“ Doista, Ujevićeva „Svakidašnja jadikovka“ prava je meditacija o golotinji ljudskog duha: i duha, i tijela! „Kako je teško biti slab, kako je teško biti sam, i biti star, a biti mlad!   I biti slab, i nemoćan, I sam bez igdje ikoga, I nemiran, i očajan.   i gaziti po cestama i biti gažen u blatu, bez sjaja zvijezde na nebu.“ Ove su riječi bremenite smislom, lijepe i teške, pune ljudske kalvarije. Reklo bi se da su one dijagnoza čovjekove muke kojoj kao da nema lijeka. Baš su primjerene stanju modernog čovjeka. Čovjeka ovisnika. O alkoholu, duhanu, drogi, kocki, internetu... Gdje je izlaz? Ako ga uopće ima? Tin Ujević, inače agnostik, tek u ovoj (jednoj od ponajboljih hrvatskih lirskih pjesma) čini 34

taj radikalni religijski zaokret i pjeva: „O Bože, Bože, sjeti se svih obećanja blistavih što si ih meni zadao. O Bože, Bože, sjeti se I ljubavi, i pobjede, I lovora, i darova.

I sam i samcat putuje pod zatvorenom plaveti, pred zamračenom pučinom,   i komu da se potuži? Ta njega niko ne sluša, ni braća koja lutaju.“   U ovim stihovima pjesnik do kraja razotkriva svu golotinju, svo siromaštvo duha i tijela.

I znaj da Sin tvoj putuje

Na slikovit način ocrtava sve postaje zemaljskog križnog puta i vapi:

dolinom svijeta turobnom

po trnju i po kamenju,

„O Bože, žeže tvoja riječ

i tijesno joj je u grlu,

od nemila do nedraga,

i željna je da zavapi.“

i noge su mu krvave,

i srce mu je ranjeno.

O kojoj to riječi pjesnik pjeva? Ne svojoj - već Božjoj, onoj što u konačnici porađa samog

I kosti su mu umorne, i duša mu je žalosna,

Pjesnika, O Riječi koja jest: Vatra, Oganj, Duh:

i on je sam i zapušten.

„Ta besjeda je lomača

I nema sestre ni brata,

i dužan sam je viknuti,

i nema oca ni majke,

ili ću glavnjom planuti.“

i nema drage ni druga.

Izmučen od vlastite i tuđe golotinje, nemilosti, napuštenosti, izranjenosti, opetovanja padanja i

I nema nigdje nikoga do igle drača u srcu i plamena na rukama.

padanja, na kraju se predaje u smirenu rezignaciju punu nade:


„Gorak je vijenac pelina, mračan je kalež otrova ja vapim žarki ilinštak. Jer mi je mučno biti slab, jer mi je mučno biti sam --(kada bih mogao biti jak,   Kada bih mogao biti drag) – no mučno je, najmučnije biti već star, a tako mlad!“    

najvećih liričara svih vremena. Nenadmašan kozer, pijanica i nekonformist. Ali „Svakidašnja jadikovka“ je nešto posebno. Jedinstvena po svom sadržaju i formi. Svakako, ona je njegova daleko najbolja pjesma. Lišen mamurluka, sam je to bezbroj puta potvrđivao. Možda je za nas kršćane ona pjesnički dokaz istinitosti i vječne suvremenosti evanđeoske poruke. Pozvani smo na mladost - ne na starost! Da budemo obučeni, a ne goli!! Zaodjenimo svoju golotinju

Augustin - Tin Ujević, napisao je mnoge pjesme, filozofijske eseje i bio je erudit „par excellence“.

Kristom, recimo zajedno s psalmistom:

Cijenjen je kao jedan od naših

„MOJA DUŠA LEŽI U PRAŠINI: PO RIJEČI SVOJOJ VRATI MI ŽIVOT. KAZIVAO SAM TI SVOJE PUTOVE, I TI SI ME ČUO: PRAVILIMA ME SVOJIM NAUČI. POKAŽI MI PUT ODREDABA SVOJIH. I O ČUDESIMA ĆU TVOJIM RAZMIŠLJATI. SUZE RONI DUŠA MOJA OD ŽALOSTI: PO RIJEČI SVOJOJ TI ME PODIGNI!!!“

Mladenko Spahija

35


Primanje u postulaturu

D

ana 6. listopada, u Samostanu braće kapucina u mjestu Lendinara (Rovigo) službeno je započela godina postulature za kandidate  iz triju talijanskih Provincija - Milano i Venecija , Emilia-Romagna (šest kandidata), naše Hrvatske provincije (tri kandidata)  te delegature Bjelorusije i Ligurije. Ceremoniju primanja u postulaturu predvodio je fra Roberto Genuin, provincijalni ministar Venetske provincije, a asistirali su mu provincijail Lombardske provincije - fra Sergio, provincijal Emilie-Romagne - fra Mateo , provincijal Ligurie - Gian Piero te delegat naše provincije - fra Ivica Vrbić. Sama svečanost uveličana je i dolaskom mnoge braće kapucina. Za ovu prigodu došli su i prošlogodišnji postulanti, a sadašnji novaci u Tortoni i posnovaci u Milanu. Od fratara naše Provincije prisustvovao je fra Željko C. magister naših postulanata u Varaždinu. Kad su pred svima okupljenima postulanti izrazili svoju molbu za primanjem u franjevačko-kapucinsku obitelj, kao znak primanja u bratstvo sveča-

36

no su im uručeni znak „Tau“ i knjiga „Franjevački izvori“. Osim toga, gvardijan mjesnog samostanskog bratstva fra Florio svakom je postulanatu svečano predao ključeve samostana želeći time naglasiti da su postulanti prihvaćeni u zajednici kao i to da postulanti ubuduće ovaj samostan trebaju doživljavati kao vlastitu kuću. Kao što priliči ovakvom događaju, radost i druženje svih okupljenih nastavljeno je u samostanskoj blagovaonici. Sve ono što se događalo prije, tijekom i nakon ceremonije ulaska u postulaturu najbolje opisuju riječi psalmista kada kaže: „Gle, kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti.“ (Ps 133, 1) S Vama u mislima i molitvama postulanti kapucini: Dalibor Stričević, Josip Stanković i Andrej Miškatović.

Dalibor Stričević


Iskustvo života u samostanu

Dragi mladiću! Sigurno se i sam često pitaš: 1. Što Bog traži od mene? 2. Što je volja Božja i dobro za mene? 3. Koji je moj životni poziv? 4. Kamo me Gospodin zove? - Možda razmišljaš o duhovnom pozivu? - Možda želiš Bogu više služiti, odnosno Krista izbližega slijediti kao svećenik ili redovnik?

**Zainteresirani mladići! Za dolazak na iskustvo slobodno kontaktirajte: Fra Juro Šimić OFMCap Sv. Leopolda Mandića 41 10040 Zagreb (Dubrava) E-mail:frajurofmcap@gmail.com

- Možda tražiš redovničku zajednicu u kojoj bi mogao svoj duhovni poziv ostvariti? Ako razmišljaš o duhovnom pozivu, tada te pozivamo da na nekoliko dana dođeš k nama fratrima kapucinima; da izbliza upoznaš našu zajednicu, naš samostanski - redovnički i svećenički - način života, molitve i rada. Ako u dubini svoga bića osjećaš duhovni poziv, nastojat ćemo Ti pomoći da ga kroz molitvu, razgovor i druženje s nama lakše spoznaš. Sveti Franjo Asiški (koji je nadahnuo nas) možda će na isti način nadahnuti i tebe da kreneš njegovim i našim stopama većeg života po Evanđelju. Dok razmišljaš o svome životnom putu, možda će Ti susret s nama franjevcima-kapucinima pomoći da lakše - poput sv. Franje Asiškog - spoznaš ŠTO GOSPODIN OD TEBE TRAŽI; kao i to je li duhovni poziv i tvoj osobni put! Možda je ovo prvi korak na putu tvoga spoznavanja i prihvaćanja konačne odluke. Dopusti Bogu da od tvoga života učini veliku i svetu avanturu! 37


N

Zaboravljena baština Nikola Tordinac

ikola Tordinac rođen je 1858. g. u Đakovu. Velik utjecaj na njega imao je boravak u Bosni, kamo je otišao kao šestogodišnjak i gdje je proveo pet godina. Osobito poticajno djelovao je na dječaka susret s tadašnjim sarajevskim župnikom fra Grgom Martićem. Uslijedio je povratak u rodni grad, gdje je pohađao gimnaziju. U to vrijeme (1875. g.) počeo je objavljivati stihove u književnim časopisima. Godine 1877. stupio je u sjemenište. Za vrijeme studija Tordinac je predsjednik književne sekcije, te surađuje u časopisu Obzor. Tijekom ljetnih praznika često odlazi u Bosnu, koja ga oduševljava svojim ljudima, običajima i načinom života. Kao rezultat tih posjeta nastale su njegove Narodne pjesme i pripovijetke iz Bosne. Prvu misu odslužio je 1883. G. 1884. postaje vjeroučitelj u mitrovačkoj realci. Međutim, iste je godine otpušten iz službe zbog sudjelovanja u političkim zbivanjima vezanima za izbore. U teškim trenutcima pomaže mu biskup Strossmayer poslavši ga u Rim. Nakon godinu dana vraća se u domovinu zbog bolesti. Ostatak svoga kratkog života, bolujući od teške bolesti tuberkuloze, liječio se i pisao. Za života je još objavio zbirku pripovijedaka Seoske bajke i bajalice, kao i svoje najbolje novele Đakovački Spasovdan i Brat Adam. Opsežna građa o Hrvatima u Pečuhu koju je skupio boraveći kod majčine rodbine objavljena je tek 1986. g. u Budimpešti kao izdanje

38

Demokratskog saveza Južnih Slavena u Madžarskoj, pod naslovom Hrvatski narodni običaji, pjesme i pripovijetke iz Pečuha i okolice. Rad Nikole Tordinca trebalo bi pamtiti najviše kao dokument narodnog života njegova vremena, kojem se iskreno divio i kojeg je marljivo promatrao i bilježio. Evo što on sam o tome kaže: "U narodu sam raso i odraso. Š njime sam jednu pjesmu pjevao, jednu tugu tužio, jednu brigu brinuo, pa mu zavoljeh, ko da nas je jedna majka pod srcem nosila i jedno ognjište na okup pribiralo. Pa igdje li žive duše da mi zamjeri, il me okom prezirce prekosi, što ne mogu prionuti uz one koji tomu narodu s temelja poriču svaku tananiju i plemenitiju žicu kojom je protkan i opreden muž štono se u svilu i kadifu oblači? I ovaj u rubini narod ljudi – ljubi ognjevito, pa i razabire što je krivo što li pravo, i ovaj narod zanosi sve što je plemenito, veličajno i nebesno..." Umro je 1888. s nepunih trideset godina. ( Pripremljeno prema Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 38., predgovor Ive Frangeša )

Vjera Milić


K

Zašto mi miču Isusa iz Božića?

ada šećem gradom i promatram tu božićnu idilu svjetlucanja, razmišljam: gdje je Isus u svemu tome? Promatram izloge koji vrve lampicama, lutkama bradatih djedova s crvenim cuflek kapicama, sobovima i saonicama i pitam se: Gdje je tu Isus?... Svi pjevaju Božić je, Božić dolazi, Zvončići, zvončići, a opet nigdje Isusa. Posvuda neki anđeli, neke anđeoske karte, neke poruke anđela, a opet nigdje Isusa. Pitam se onda: Kakav je to Božić? Kakav je to mali Bog? Koja je poruka Božića? Zar se Isus rodio da bi imali super akcije po trgovačkim centrima? Ili se rodio da bi izlozi dućana bili nakićeni? Zar se rodio u svjetlucanju lampica ili u zamračenosti spilje? Gdje je onda taj Isus u tom mojem Gradu? Zar se Bog doista toliko ponizio i učinio takav paradoks svojim Utjelovljenjem da bismo mi sada pomoću tog događaja sve komercijalizirali i zapravo govoreći o Božiću sam Božić u svojoj biti poništili. O čovječe, koliko si daleko otišao da ti je domet na svjetskoj razini neko Božićno pomilovanje ne znam čega sve ne i ukrašavanje drvaca, a čovjek pored tebe u tom istom Božiću od hladnoće i gladi umire. O čovječe, gdje si skrenuo kada ti je vrhunac proslave Božića staviti jelenje rogove sebi ili svome psu na glavu, a toliki ljudi o svome životu u to božićno vrijeme strahuju za vlastiti život. Kako se uopće može slaviti Božić bez Isusa? Pa Božić nije svečani ručak ili kićenje bora, već je Božić dolazak maloga Isusa u naš dom. Kako se netko uopće usudio od Božića odvojiti

Isusa, učiniti čak razdvojene jasle u kojima se rodio od njega samoga, pa je važnije brojiti ovčice oko jaslica i igrati se s pastirima nego li pozdraviti Kralja svih kraljeva koji se upravo rodio i želi se roditi u našim srcima. Shvatimo više da Isusu nisu potrebni popusti u dućanima, niti posebno uređen blagdanski stol, već Isus treba samo jednu stvar da bi se rodio u nama. Isus treba naše srce. Isus želi da u svome srcu napravimo jasle u kojima će se on moći roditi. Isus ne traži nešto posebno nego mu je dovoljna i gruba slama u kojoj će ležati, čime nam želi reći da se i u našim slabostima, nesavršenostima, ljudskostima, on može nastaniti. Samo mu moramo otvoriti svoje srce i dostojno ga urediti, očistiti, ali ne nešto posebno, mekim baršunom, nego onime što mi jesmo. To je Isusu dovoljno. Stoga ne brini toliko o uređenju vanjštine, stola, bora ili vlastitog ormara, već brini o uređenju svoga srca, da kroz ovo vrijeme Došašća nakupiš dovoljno slame dobrih dijela u svome srcu od koje će biti oblikovane jasle za rođenje Maloga Boga u tebi. E to ti je Božić i priprava za Božić kroz Advent. Zato otvori oči, budan budi i bdij jer Gospodin tvoj baš tebi ovaj Božić želi doći.

fra Mate Bašić laudato.hr

39


Božićna priča Slučaj je Božja sjena. Francesc Miralles

- Bog, draga, kako si? – Dobro sam, hvala. Htjela sam te nešto zamoliti...

Badnjak.

– Reci!

Stari profesor piše novu pripovijetku. Soba je uronjena u tamu obojenu tek žućkastom brazdom što je širi svjetiljka na radnom stolu. Još je rano pripremati se za polnoćku. Božićne blagdane obično provodi kod sestre i njezinih, ali ove su godine otputovali u Italiju, pa je ostao sam. Inspiracija mu ni ove večeri ne da mira. Kao ni zvukovi izvana: glasni povici, pucnji, grmljavina pirotehnike. Sve mu to odvraća misli na sasvim druge teme:

– Ma, došla je Maja iz Australije, ovdje će provesti blagdane. Htjela bi pogledati neke stare fotografije, sjećaš se da su ona i tvoji dečki išli na zimovanje s ekipom iz razreda?

Jesu li ljudi svjesni značenja ovog blagdana? Zadire li on uopće u njihovu dubinu? Ili drevni simboli ne znače više ništa? Ako je tako, čime ih se nadomješta? Razbibrigom uz televizijski ekran, trkom po kupovnim centrima i galamom? Cijeloga radnog vijeka bio sam profesor, dakle odgajatelj, susretao se s mladim ljudima – jesam li na ikoga od njih utjecao svojim primjerom? Jesam li ostavio trag u nečijem srcu? Ne zamjeram ja nikomu ništa... Dok nekoga trebaš, dotle ga se i spominješ, sve je to ljudski. Katkada se ipak upitaš - je li trud imao smisla, je li dobro koje sam činio urodilo plodom ili je sve bilo uzalud? Tko me se još sjeća ? Ako si ljut i mrzovoljan, grub ili zao, vrlo brzo pobuđuješ reakciju svih oko sebe. No ako si pažljiv, sućutan i blag, ljudi gladno ugrabe ono što im pružaš i odu dalje, nimalo ne cijeneći tvoj dar. Zato sada i sjedim ovako sam.. Svoga se profesora o Božiću nije sjetio ama baš nitko. Obično sam pomiren s takvim stvarima, ali večeras – ... U razmišljanju ga omete tiho zujanje. Oglasilo se računalo zvukom pristigle poruke... Anadea obavlja posljednje pripreme za blagdansku večeru. Badnjak je, pa se na jelovniku nalazi riba. Sinovi su sa suprugama i mlađom djecom otišli na dječju polnoćku, a baki u kuhinji pomaže najstariji unuk. – Evo, mi smo svoje završili, neka zgotove ostali kad se vrate. Stavit ćemo još samo posuđe u perilicu, pa se možemo početi pripremati za misu... Uto zazvoni telefon. – Bog, Sanja je. 40

- Da, prve godine u Crikvenicu, iduće u Gorski kotar, pa u Zadar... – To je to, da. Ona bi ih željela skinuti s računala, a mi ih imamo samo u papirnom obliku. Imate li ih možda vi? – Mislim da imamo. – Super. Gle, nije ništa hitno... – Nema problema. Naći ćemo ih, samo dođite! – Puno ti hvala. Naići ćemo sutra poslije podne. – Može. – Bog. – Bog. Završivši razgovor, pomisli kako bi možda mogla odmah potražiti fotografije. Koliko se sjećala, bile su na onom žutom USB štapiću. Otvorivši datoteke, pogled joj zapne za prvu mapu. Bile su to Fonetske vježbe, skripta profesora Ančića. Kod njega je polagala ispit u sklopu stručnog usavršavanja, prije desetak godina. Bio je to njezin smiješni pokušaj da, završivši dodatnu izobrazbu, napokon dođe do posla. Zaposlila se nije nikad, ali susret s tim predanim i dobrim čovjekom, pažljivim prema svakom studentu, bio je ugodno iskustvo koje vraća vjeru u ljude. Nekada mu je običavala čestitati blagdane, zatim prestala, pretpostavljajući da je se profesor više ne sjeća. Možda je ipak trebala nastaviti? Pamtio ju on ili ne, sigurno mu je drago kad ga se sjete davni studenti. Još uvijek negdje ima njegovu e-adresu. I tako je elektroničkim prostranstvom zaplovila čestitka:


Vidim to manje što više naprežem vid, a nad sunce nagnuta voda donosi odraz to bliže što je udaljeniji od sunca odjeljuje sjenozid što dalja sjena od sunca odjeljuje moje biće.

(Karol Wojtyla: Pjesma o skrivenom Bogu) Cijenjeni profesore! Premda je prošlo puno vremena, uvijek ću se sjećati koliko ste mi pomogli. Hvala.

U mraku je dakle toliko svjetla

Sretan Božić.

koliko života u otvorenoj ruži,

Anadea Horvatić, zahvalna studentica.

koliko Boga što silazi na obale duši.

Vjera Milić

41


Unikatne jaslice s. Samuele

42


AUDACEM FORTUNA IUVAT. Hrabroga sreća prati.

T A R B P O B O Ž N O S T

S S K I K A P U C I N S S

O T O P R O S T O A O R O

N S Z K V J S D T R E E K

Š O A H A O E S D Ć V R T

U D P Ž L A N A G A J R I M U E A C K I J Č E I O R

O K I A B I L T S I A U K LJ E Š B N R I I I Č J J E O E V B K A Z A NJ A K E R

L C B S I S P R O S I T I

E A K S D R U L A P S O G

V J E R N O S T S O D A R

Bičevanje Blagost Brat Gospa Lurdska Isprositi Jakost Kapucin Kozala Krotkost Ljubav Mudrost Oprost Pobožnost Pojišan Post Radost Razbojine Ričice Rijeka Sakristan Sreća Velikodušnost Vjernost Žabica

U ovoj osmosmjerci naći ćete pojmove koji opisuju našega dragoga Slugu Božjega fra Antu Josipa Tomičića, molimo se u budućnosti našega Blaženika ili Svetca, dok ćete u rješenju pronaći riječi koje ga najbolje opisuju. Poglavar reda ispraća skupinu misionara koji odlaze obraćati pleme poznato po kanibalizmu. Na kraju svoga ohrabrujućeg govora reče im: - Čuvajte se dobro jer ja ne želim ni čuti o mučenicima čijim relikvijama nema ni traga ili su neprikladne za izlaganje pred štovatelje. Nakon protumačene važnosti kajanja za grijehe kao preduvjeta za dobru ispovijed, pita vjeroučitelj male prvopričesnike: „Što trebamo mi učiniti da bi nam Bog mogao oprostiti grijehe u sakramentu pomirenja?“ Perica odmah podiže ruku i odlučno reče:

„Sagriješiti!“ Prije za njega najmrže večere moli mali Ivica: „Blagoslovi, Bože, nas i jelo koje si nam udijelio u svojoj darežljivosti...“, pa promrmlja: „... i previše si darežljiv s tom blitvom!“

-Kome se trebam moliti da mi financijska policija ne dolazi stalno u firmu? - pita bogatiji župljanin svog župnika. -Najbolje sv. Bartolu! Njega su živog oderali pa zna kako Vam je.

-Tko je bio najveći grešnik Staroga zavjeta? - pita profesor studente. -Mojsije. Odjednom je pogazio svih deset Božjih zapovjedi!

Na dvorišnim vratima seoskog imanja stajao je natpis: „Ako Vam treba dobar, vrijedan i poslušan magarac, svratite k meni.“

43


Kalendare raznih dimenzija možete naručiti u Centru „Leopold Mandić“ u Osijeku.

Džepni kalendari

13 lisni kalendar Džepni rokovnik i kalendar na 52. str.

jednolisni kalendari

naljepnice

Ljudima prijatelj 4 2014  

vjerska revija