Page 1

ISSN 1331- 6354 Cijena: 10 kn GODINA XLIV, Broj 1/2 (167-8)  –  Dvobroj 2015.

5. 01 j2 ro ob Dv

1


Sadržaj 4 ODJECI PONOSA Ivica Petanjak, prvi Hrvatski kapucin imenovan biskupom u Hrvatskoj 11 Svećenički i bračni jubilej u obitelji Petanjak 14 Leopoldovo svečano proslavljeno u zagrebačkoj Dubravi 14 Proslavljen sv. Leopold Bogdan Mandić 18 U Donjoj Voći proslavljena zlatna misa fra Krste Martina Hrženjaka 18 Fra Krsto Hrženjak proslavio 50. obljetnicu misništva 20 Homilija Fra Bone Šagija na zlatnoj misi fra Krste u Donjoj Voći, 12. srpnja 2015. 23 Papa Franjo i Enciklika “Laudato si” 26 Godina milosrđa, 2015. 29 Završetak kauze fra Ante Tomičića 31 Zahvalnica za fra Antu Tomičića, tihog svjedoka vjere 32 Svjedočanstvo o blagosti fra Ante Tomičića 33 Drugi europski kongres OFS-a i Frame 35 Susret s Papom u Sarajevu 36 Misa zadušnica za Tomislava Janka Šagi-Bunića 39 Don Bosco 41 O, moj Bože! 43 Isusova ljubav 44 Štap svete Terezije od Isusa 46 Život u samostanu - franjevačka jednostavnost i siromaštvo

2

GLASNIK SVETOG LEOPOLDA MANDIĆA

Časopis za vjersku kulturu i informaciju God. XLIV (167/8) – Br. 1-2/2015. ISSN 1331- 6354 List sv. Leopolda B. Mandića izlazi dopuštenjem kapucinskog provincijalata u Zagrebu i Biskupskog ordinarijata u Đakovu od 1. veljače 1971. Izdavač: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda Mandića Odgovorni urednik: fra Ivan Markanović Kapucinska 47, 10040 Zagreb – Dubrava, tel: 01/2958 665; 099 455 60 60 ivan.markanovic@kapucini.hr Glavni urednik: fra Stjepan Novoselec Kapucinska 47, 10040 Zagreb – Dubrava, tel: 01/2958 665; 098 253 086 stjepan.novoselec@gmail.com Grafički urednik: Vjeran Grabant vjerangrabant@gmail.com Lektorica: Dubravka Rovičanac Stalni suradnici: braća kapucini, Jelena Grabant, Dubravka Rovičanac, Mira Šincek, Mladenko Spahija, Vinko Đotlo, Štefica Pokorny, Anika Sačić, Nevenka Špoljarić Vanjski suradnici: Slavica Tomčić, Željko Paša, Marija Takać, Vjera Milić, Radenka Skorup, Andrija Lukinović, Ilija Doborski, Zdenka Štogl, Dejan Lecić, Leon Žganec-Brajša, Danijela Blažeka, Katarina Ralbovski, Danijela Fiala, Jadranka Jakopec, Ana Vrček Administraciju vodi: Ružica Dumančić, 31000 Osijek, Kapucinska 41 tel 031/ 20 11 83 e-mail: centarleopold@gmail.com Tisak: “Tonimir” Varaždinske Toplice Godišnja pretplata 40 kn; za države Europe 13 eura; za Kanadu i USA: 15 USD; za Australiju 20 AUD NAZIV: Centar “Leopold Mandić”, 31000 Osijek, Kapucinska 41; žiro račun 2340009-1100209229; SWIFT (BIC): PBZGHR2X IBAN: HR71 2340 0091 1002 0922 9


Riječ urednika Cijenjeni i dragi čitatelji! Ljeto je, kao i godišnji odmori, već pri kraju te spremno idemo ususret novim obvezama i izazovima koji su pred nama. A Vi se, vjerojatno, s pravom pitate zašto naš glasnik Ljudima prijatelj do sada nije izašao? Uz najiskrenije isprike, osjećam se dužnim da Vam na početku iznesem i svoje obrazloženje. Kao što primjećujete, promijenilo se uredništvo. Razlog tome su personalne promjene, kao i promjene službi, koje su se trebale dogoditi unutar naše Provincije, nakon svima nama radosne vijesti da je naš subrat fra Ivica Petanjak imenovan novim krčkim biskupom, te je posvećenjem u krčkoj katedrali i započeo svoju službu Pastira. Osim toga, zbili su se i mnogi drugi važni događaji koje ne bismo željeli izostaviti u našem Glasilu. Stoga smo u novom uredništvu odlučili da ovo izdanje bude opširnije i u obliku dvobroja. Tako bismo nadoknadili broj koji nije izašao, a

istovremeno podijelili s Vama svoje reportaže i razmišljanja o svim važnijim zbivanjima u minulom razdoblju. Najiskrenije se nadam da ćete uvažiti našu ispriku i da ćete biti zadovoljni radom našeg novog uredništva. Istovremeno Vas sve, dragi čitatelji i štovatelji svetog Leopolda, pozivam na otvorenu i prijateljsku suradnju. U duhu bratskoga franjevačkog zajedništva slobodno nam šaljite svoje priloge, iskustva i sugestije, kao i primjedbe koje želite podijeliti s nama. Željeli bismo tako da glasilo sv. Leopolda i dalje, zajedno s Vama i svojim novim uredništvom, bude uistinu ljudima prijatelj poput sv. Leopolda, i u službi duhovnog rasta i izgradnje međusobnog prijateljstva svima onima kojima dođe u ruke. Mir Vam i dobro!

Fra Ivan Markanović Odgovorni urednik

B

ožja ljubav je temeljna pokretačka sila u svemu stvorenome… Svako stvorenje je stoga predmet Očeve nježnosti, koji mu daje mjesto na ovoj zemlji. Čak je i prolazni život najmanjih stvorenja predmet njegove ljubavi i u svojih nekoliko sekundi postojanja, Bog ih ispunja svojom ljubavlju. (Papa Franjo)

3


ODJECI PONOSA Ivica Petanjak, prvi Hrvatski kapucin imenovan biskupom u Hrvatskoj pom u Hrvatskoj! Naime, u povijesti kapucinskoga reda ostaje zapisano kako treći hrvatski kapucin postaje biskupom, dok fra Ivica slijedi predšasnike. Prije njega bili su to fra Robert Antun Menini (Split 1837.-Sofija 1916., biskup u Bugarskoj; papa Leon XIII. imenovao ga je 1880. naslovnim biskupom Metellopolitanskim i biskupom koadjutorom talijanskom kapucinu fra Dominiku Reynaudiju) i fra Angelik Juraj Bedenik (Koprivnica 1808.-Agra1865.; papa Pijo IX. imenuje 1861. misionara fra Angelika naslovnim biskupom Leuce u Traciji).

H

rvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića iznjedrila je niz znamenitih redovnika, bilo da su trpjeli za Crkvu i Isusa Krista ili su sve dali Crkvi ostavljajući djela po kojima su za života bili i jesu prepoznati u životu Crkve i domovine Hrvatske. Predšasnicima se u Godini posvećenoga života na poseban i za većinu iznenađujući način pridružuje fra dr. sc. Ivica Petanjak, nakon što Sveti Otac papa Franjo prihvaća odreknuće od službe mons. Valtera Župana, dotadašnjega krčkoga biskupa (u skladu s odredbom kanona 401 čl. 1 Zakonika kanonskoga prava) te za novoga krčkoga biskupa imenuje dr. fra Ivicu Petanjka, člana i savjetnika Hrvatske kapucinske provincije te gvardijana Kapucinskog samostana sv. Jakova u Osijeku. Vijest objavljena u vikarijatu u Osijeku u podne u subotu, 24. siječnja 2015. godine, a istovremeno i u Rimu, radosno je odjeknula u narodu Božjem i sa oduševljenim odobravanjem prihvaćena, to više što je fra Ivica prvi hrvatski kapucin imenovan bisku4

Hodočasnička zahvala na ređeničkom slavlju u Krku Biskupski kontinuitet sa fra Ivicom u sadašnjenom kontekstu znakovite naslovne Godine posvećenoga života označuje ujedno priznanje svim redovnicima i redovnicama u Hrvatskoj. Pak oni koji poznaju Ivicu Petanjka ili su se s njim susretali u različitim datostima složni su u jednomu - ponose se čovjekom, teologom i duhovnikom koji predano živi s Bogom i narodom i, ponajprije, velik je u svojoj jednostavnosti. Poglavito ponosni su njegovi Slavonci u Drenju i Osijeku gdje je proveo djetinjstvo i školske dane (vratio se u Osijek 2014. nakon 32 godine izbivanja kao gvardijan), no posebice su radosni potomci Zrinjana iz Zrina, tragično stradaloga hrvatskoga grada na Banovini, čiju sudbinu dijeli čestita katolička obitelj Petanjak. Radosno i ponosno s molitvom u srcu i na usnama, k bratu s evanđeoskom poniznošću, prema Krku sa svih strana, u više od dvadeset autobusa (od kojih dva iz Osijeka i župe Drenje) slijevale su se rijeke hodočasnika na petu korizmenu nedjelju, 22. ožujka 2015. godine kako bi pribivali biskupskom ređenju. Bila je to povijesna svečanost u Krku, u katedrali svetog Kvirina gdje je održano ređenje. Glavni zareditelj bio je zagrebački nadbiskup kardi-


nal Josip Bozanić, a suzareditelji apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj, nadbiskup Alessandro D’Errico i dosadašnji krčki biskup te apostolski administrator Valter Župan. Mons. dr. Ivica Petanjak preuzeo je u kanonski posjed Biskupiju Krk i postao dijecezanski biskup krčke biskupije. Geslo novoga biskupa glasi “Prepusti Gospodinu putove svoje!” Zbilo se to tijekom euharistijskoga slavlja u 11 sati na kojemu su koncelebrirala tridesetčetvorica biskupa i oko stotinu i trideset svećenika te redovnika. Poslije pozdravnog govora prvo misno čitanje čitao je brat mons. Ivice, Pavle Petanjak iz Osijeka, najmlađi od šestoro djece Kate i Stjepana Petanjka... Nakon homilije kardinala Josipa Bozanića uslijedio je obred biskupskog ređenja. Iza izrečenih obećanja mons. Petanjak prostro se na tlo, a narod je pjevao litanije svih svetih koje je predmolio fra Diego Deklić, franjevac Reda manje braće iz samostana na Košljunu. Zatim je uslijedilo polaganje ruku i molitva ređenja te mazanje glave novog biskupa svetim uljem krizme i predaja Evanđelistara i znamenja: prstena, mitre i biskupskog štapa izrađenog od drva masline. Da biskupski štap svojevrsno bude i osoban, umetnuto je kamenje - u zglob najbliži podu, kao baza ili temelj, umetnut je kamen iz Zrinasa, zrinske tvrđave i crkve sv. Marije Magdalene. Oba su izrađena u obliku suze prisjećajući tako na neizmjernu bol i Zrin što je i dalje suza, suza na oku… Kardinal Bozanić otpratio je novozaređenog biskupa do njegove katedre i udijelio mu cjelov mira, to su potom učinili i svi prisutni biskupi. Novi krčki biskup mons. Ivica Petanjak predvodio je misno slavlje. Nastupili su redom čestitari i dobrodošlica. U

nastupnom govoru Petanjak je zahvalio Bogu što se «poslužio jednim malim redovnikom i svećenikom i doveo ga u ovu otočnu biskupiju“ koja je «po promislu Božjem povezala kontinentalnu i primorsku Hrvatsku». Posvjedočio je kako ga je u ljeto 2014. provincijalni ministar pitao bi li pošao u Osijek za gvardijana samostana i tada je mislio da je Osijek «njegova Galileja» i «kraj njegovih putova», «kraj do kojega je trebalo stići», a pokazalo se da je Osijek bio najkraće boravište mons. Petanjka, a on je u tome otkrio ljepotu i domišljatost Božjega odgoja. “Za mene krčka biskupija postaje početak potpuno novog života i novog poslanja. Ona postaje početak avanture ponovnog prepuštanja Gospodinu putova svojih…” Biskup Ivica zahvalio je svim nadbiskupima i biskupima iz domovine i inozemstva, predstavnicima vlasti, roditeljima i mnogobrojnoj rodbini, a pozdravio je i svu redovničku braću Hrvatske kapucinske provincije, kazavši: “Promatram ovo biskupsko imenovanje i kao priznanje mojoj redovničkoj braći od kojih su neki sav svoj život posvetili Isusu Kristu i Crkvi u Hrvata, a trpjeli su za Crkvu i od Crkve. Zahvalan njima, ponosan i ponizan pred tolikom ljubavi, ulazim u njihov trud.” Zahvalio je i svojoj rodnoj župi sv. Mihaela iz Drenja i prisjetio se Zrina i njegove patničke povijesti, iz kojeg izrastaju njegovi obiteljski korijeni. Približio je svima i razdoblje od imenovanja do biskupskoga ređenja: “U ova dva mjeseca sam na svojoj koži osjetio što redovnik, svećenik i biskup znače hrvatskom čovjeku vjernom Bogu i Katoličkoj Crkvi. Vaša ljubav prema meni otkrila mi je koliko ima dobra u vašim srcima i u ovome svijetu. Nakon ove spoznaje promatram ovu moju novu službu samo na jedan jedini način: svi ste vi sa mnom postali biskup, jer bez vas ne bi bilo ni mene. I da nije vas, tko bih bio ja?” I potaknuo je sabrane: “Zajedničkim snagama izgradimo civilizaciju ljubavi koja će se temeljiti na Kristovom evanđelju.” Na kraju misnoga slavlja Petanjak je u pratnji zareditelja prošao katedralom i podijelio blagoslov.

Razdragana slavonska srca puna dojmova Izvan katedrale novozaređeni biskup se susreo s mnoštvom vjernika koji su velikom broju pratili televizijski prijenos slavlja na videozidu na trgu Kamplin, gdje je postavljena pozornica za izvođače programa i čestitare. Hodočasnici su počašćeni kolačima koje je osigurao grad Krk, a nastupili su članovi folkornih društava iz Kornića, Vrha i Poljica, 5


klapa «Janjevo» iz Zagreba te tamburaški sastav iz Drenja. Među čestitarima i pukom na trgu poslije mise bili su i radosni đakovačko-osječki nadbiskupi mons. Marin Srakić (nadbiskup u miru) i Đuro Hranić te osječko-baranjski župan Vladimir Šišljagić. Njihov susret ponovljen je već sutradan. Naime, prvo izvankrčko putovanje biskupa Petanjka zbilo se 23. ožujka u Đakovu, gdje je Marin Srakić proslavljao srebrni biskupski jubilej (dok ove godine Petanjak slavi srebrni jubilej svećeništva). U đakovačkoj je prvostolnici biskup Ivica, osim slavljenika Marina, zaslužno dobio najduži čestitarski pljesak mnogobrojnih razdraganih vjernika. Čestitari su četirima autobusima pristigli iz Slavonije i u Krk na ređenje predvođeni župnikom vlč. Markom Ercegovcem (bio je prezbiter pratitelj na misi) iz biskupove rodne župe Drenje te sa fra Miljenkom Vrabecom, tadašnjim župnikom župe Sv. Lepolda B. Mandića iz Osijeka, koji je vjernike na povratku poveo k Gospi Trsatskoj te u župnu crkvu Gospe Lurdske u Rijeci. Ondje smo molitvom zahvalili Bogu i Gospi za kapucina-biskupa, te molili u kripti ove kapucinske crkve uz grob sluge Božjega fra Ante Tomičića. “Bilo je jako lijepo u krčkoj katedrali. Drago mi je što je novoimenovani biskup iz Drenja. Svi smo molili za njega, molit ćemo i dalje”, kaže uz osmijeh hodočasnik Mladen Junačko, dok Anica Perija, također iz Drenja, ushićeno ističe kako je radost to veća jer je sa Ivicom išla u osnovnu školu: “Drago mi je što smo danas s Ivicom i njegovom obitelji podijeli radost na misi. Drago mi je i zato što je Ivica od malih nogu živio vjeru, ministrirao je, a njegova mama Kata bila je svakodnevno na misi, kao i tata Stjepan. Cijela obitelj Petanjak i baka Luca koja je došla iz Zrina išla je u crkvu i danas su njihovi potomci pobožni.” “Pratio sam Ivicu od 1972. godine, na prvu pričest, zajedno smo od kada je ministrirao, pratio sam ga kada je primio svetu potvrdu, dao svečane zavjete, na ređenju i mladoj misi, no ne mogu obećati da ću ga pratiti kada bude postao kardinal”, kaže smiješeći se drenjski župnik Ercegovac te domeće: “Bio je staložen i za svoje godine svojom se zrelošću izdvajao. Kada je Ivica postao provincijal, iz Glasa Koncila sam izrezao tekst za uspomenu. Radostan sam što je papa Franjo čuo Božji glas i naš je Ivica postao biskup.” Potporu slavljeniku na Krk je došao izraziti i baranjski dekan vlč. Ivan Petričević koji je, također, mladomisnik drenjske župe: “Tek ovdje sam čuo kako je Ivičina majka Kata odlazila na zornice iz Drenja pješice u Đakovo udaljeno dvanaestak kilometara. To me zadivljuje. Njegovi roditelji ove 6

godine slave dijamantni bračni jubilej i dva jubileja razlozi su ponosa. Sretan sam zbog toga.” Radosni su i brojni Osječani koji su se sa biskupom družili u osječkom kapucinskom samostanu gdje je uvijek srdačno dočekivan, pa i sada kao biskup on je za njih brat Ivica.

Osječani pamte govor novoimenovanog biskupa u Osijeku “Budući da se bez Božje volje ništa ne događa, bez obzira što mi mislili i kako mi to tumačili, danas kad stojim pred jednim potpuno novim početkom, najprije se želim zahvaliti Trojedinom Bogu za protekle godine svog redovničkog i svećeničkog života u kojima nije nedostajalo izazova i svako malo novih početaka, i ponizno molim svjetlost, mudrost i vodstvo Duha Svetoga u novoj službi koja mi se povjerava“, kazao je na početku svoga obraćanja prisutnima u vikarijatu u Osijeku novoimenovani biskup Petanjak. Zahvalio je Svetom Ocu i svima koji su imali udjela u ovom biskupskom imenovanju i ukazanom povjerenju, roditeljima, braći i sestrama te njihovim obiteljima, đakovačko-osječkim nadbiskupima koji su željeli da objava imenovanja bude u Osijeku te župniku i svećenicima iz rodne župe Drenje. Pozdravio je od srca biskupa krčkog Valtera Župana sve svećenike i bogoslove Krčke biskupije, redovnike i redovnice koji su ondje na službi, i sve drage vjernike laike poručujući: „Za mnoge će od vas ovo moje imenovanje biti velikim iznenađenjem, ali ja u tom iznenađenju već neko vrijeme živim i kad god mi se u životu dogodi nešto nenadano, pokušavam pronaći logiku jer se kod Boga ništa ne događa slučajno. Do sada sam već nešto dohvatio, a vi ćete mi reći jesam li bio na


pravom putu.“ Naglašavajući kako je za njega čast i obveza doći u starodrevnu Krčku biskupiju iz koje potječe i naš kardinal te stavljajući djelo što ga danas započinje pod zagovor sv. Franje Saleškoga, čiji se spomendan na današnji dan slavi, novoimenovani biskup Petanjak je rekao: „Preuzvišeni gospodine Župane, braćo svećenici, redovnici i redovnice, draga braćo i sestre vjernici i svi ljudi dobre volje, koji se nalazite u Krčkoj biskupiji, budući da dolazim k vama, kucam na vrata vašeg srca i molim da se u vašem srcu nađe i malo mjesta za mene. Za početak će biti dovoljan i jedan uzdah prema nebu, a još bolje ako me uključite u svoje molitve. Ja, sve vas, već jesam u svoje.“

Odjeci uz objavu novoimenovanog prvog pastira Krčke biskupije Mons. Đuro Hranić, nadbiskup đakovačko-osječki, kazao je u čestitci: “Poštovani i dragi Oče biskupe, čestitamo vam na imenovanju krčkim biskupom. Čestitamo Krčkoj biskupiji na njezinu novom biskupu, a dosadašnjem biskupu, mons. Valteru Županu na njegovu nasljedniku kojega je dobio u vašoj osobi. Čestitamo i vašoj Hrvatskoj kapucinskoj provinciji i zajednicama u kojima ste boravili i koje su vas iznjedrile. Na osobit način čestitamo vašoj kapucinskoj zajednici ovdje u Osijeku. Danas će se vašem imenovanju zasigurno obradovati svi članovi redovničkih zajednica u našoj Domovini jer u Godini posvećenoga života jedan iz njihovih redova biva izabran i imenovan biskupom. Raduje se naša Đakovačko-osječka nadbiskupija što je iznjedrila još jednog biskupa. Ponosan je i naš grad Osijek. Čestitamo ovom gradu s kojim ste bili povezani u svojoj mladosti, gdje ste završili srednju školu, gdje je dozrela vaša odluka da postanete svećenik i redovnik kapucin, u kojega ste se vratili u svojim zrelim godinama i koji vas ponosan zbog Vašega imenovanja sada prati u Krčku biskupiju, u njezino sjedište u gradu Krku.” Hranić je dodao: “Danas vam mi, ovdje okupljeni vjernici ove vaše rodne nadbiskupije i ovoga grada te svi redovnici i redovnice obećavamo svoju osobitu molitvenu povezanost. Želimo da vas Gospodin obdari s puno milosti, snage, empatijskog pristupa i ljubavi, kako biste se što bolje snašli u dragoj

i poviješću te kršćanskom baštinom i tradicijom bogatoj Krčkoj biskupiji te kako biste bili njezin dobar biskup i pastir, kao što ste do sada bili dobar fratar kapucin, odgojitelj, župnik, provincijal i gvardijan.” Mons. Marin Srakić, nadbiskup đakovačko-osječki u miru: “Preuzvišeni o. Ivice, ovo imenovanje prije svega je priznanje vama osobno za vaš život i djelovanje, ali i cijeloj Provinciji, napose samostanu otaca kapucina u Osijeku koji u ovom gradu već 312 godina pružaju svjedočanstvo svoga redovničkog poziva i života u jednostavnosti i siromaštvu.” Naglašavajući kako su upravo oci kapucini priskočili u pomoć kada je Baranja nakon Drugog svjetskog rata ostala bez svećenika i vjernika, spominjući osobnu povezanost tijekom svoje mladosti s kapucinskim samostanom u Osijeku, čak i mogućnost da pođe u kapucine te svoje članstvo u Trećem redu, Srakić se prisjetio imena kapucina starije generacije, ističući kako je imenovanje fra Petanjka biskupom nagrada za sve dobro što su kapucini učinili na ovim područjima. Istaknuo je znakovitost ovoga imenovanja baš u vrijeme održavanja Molitvene osmine za jedinstvo kršćana, koja se u kapucinskoj crkvi održava već 78 godina. “Preuzvišeni oče biskupe, rođeni ste i djelujete na ovim prostranstvima Panonskoga mora. Gospodin vas poziva da napustite ovo “Panonsko more” i krenete put Jadranskog mora. Što vam možemo drugo zaželjeti nego da osnaženi milošću onoga koji vas je pozvao “izvezete na pučinu” Krčke biskupije podržani svojim svećenstvom, redovnicima i redovnicama te cijelim Božjim narodom?” naglasio je mons. Srakić.

Čestitka biskupu-bratu

7


god bila naša nemoć - do nogu smo Svemogućega!’ A potom Tebi upućujem i svoje želje: Od srca Ti želim da od sada još manje živiš iz svojih očekivanja, planova i želja, a što više - potpuno - iz Božje volje. Neka Tvoj život ne imadne nikakvog drugog središta osim Krista! Dodat ću još jednu želju, ne tako nevažnu: da i u biskupskoj časti ostaneš - mali brat Ivica.”

Fra Jure Šarčević: Zahvalni smo papi Franji za dar biskupstva

Fra Miljenko Šteko, OFM, predsjednik Vijeća franjevačkih zajednica u HR i BiH, čestitao je fra Ivici Petanjku na imenovanju za krčkoga biskupa, kazavši: “Sve franjevačke zajednice na hrvatskom jezičnom području, i ne samo njih, veoma je obradovala vijest da Te je Sveti Otac Franjo imenovao novim krčkim biskupom. Svatko je od nas dobio milost po “mjeri po kojoj mu je Krist htio dati svoj dar.“ On ‘dade’ jedne kao apostole, druge kao proroke, jedne kao evanđeliste za izgradnju Kristova tijela. Tebe je sada zapala služba apostolskog nasljednika. Za apostolskog nasljednika se traži - kako se vidi kod Matijina izbora u Dj 12, 21 - da bude svjedokom Njegova uskrsnuća. Nema dvojbe da si ti, poštovani brate po franjevaštvu, već u svojoj dosadašnjoj zajednici svojom jednostavnošću dostatno zorno posvjedočio Njegovo uskrsnuće i da je to Crkva prepoznala kao prikladnost za apostolsku službu te ‘bacila kocku’ na Tvoju stranu. Radujem se s Tobom Tvom izboru, a Tebi uime Vijeća franjevačkih zajednica, kao sadašnji predsjednik, i u svoje osobno ime od srca čestitam na povjerenju koje Ti je Crkva iskazala. Vijest o Tvom imenovanju stigla nam je na spomendan velikoga biskupa i crkvenoga naučitelja sv. Franje Saleškoga. Znam da Te ne čeka nimalo lagan posao. Zato Ti prvo riječima toga velikoga čovjeka upućujem ohrabrenje za Tvoju novu, odgovornu i tešku službu: ‘Kolika god bila tama - blizu smo svjetla. Kolika 8

Provincijal Hrvatske kapucinske provincije fra Jure Šarčević naglasio je uz siječanjsku objavu o imenovanju jednoga redovnika za biskupa, konkretno redovničkoga brata kojemu je bio odgojitelj u važnom razdoblju njegove redovničke i svećeničke izgradnje, da je riječ o imenovanju s višestrukim značenjem, prije svega za hrvatsko redovništvo, za kapucine, ali i za cijelu Crkvu u našem narodu. „Budući da naša Crkva ima velik broj redovničkih svećenika, osobito redovnica, važno je i mudro da ima i biskupa koji se izabiru iz redovničkih zajednica jer će tako svjedočanstvo Crkve, na razini znaka, biti još snažnije i djelotvornije... Ovo je imenovanje svojevrsno priznanje Svetog Oca našem redovništvu za predano višestoljetno služenje Crkvi i hrvatskom narodu. Kapucinima, a posebno bratu Ivici, imenovanje za biskupa velik je izazov da kroz njegovo biskupsko služenje dođe još više do izražaja kapucinska karizma jednostavnosti, evanđeoskoga siromaštva, poniznoga služenja i blizine ljudima. Hrvatsko redovništvo, posebice franjevci kapucini, zahvalni su papi Franji za dar biskupstva našega brata Ivice Petanjka, koji nam je udijelio u ovoj Godini posvećenoga života.“

Životopis biskupa Ivice Petanjka Fra Ivica Petanjak sin je Stjepana i Kate (rođ. Babić), rođen 29. kolovoza 1963. u Đakovu, u zgradi Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu, koja je nakon nacionalizacije jedno vrijeme služila i kao rodilište. Njegovi su roditelji dionici mučeničke sudbine hrvatskoga grada Zrina i njegovih stanovnika. Naime, pred kraj Drugog svjetskog rata, 1945. mjesto su spalili partizani, a oko 800 stanovnika hrvatskoga podrijetla pobili su i protjerali te donijeli konfiskacijsko rješenje o oduzimanju cjelokupne pokretne i nepokretne imovine te zabranu povratka. Gradić je spaljen i do danas se nitko tamo ne može vratiti. Ivičina oba djeda tada su ubijena, a njegovoj baki petorica braće. Obiteljska tragedija sa živim sjećanjem


PRIJEVOD APOSTOLSKOG NALOGA FRANJO, BISKUP, SLUGA SLUGU BOŽJIH

o kojem je slušao, bez mržnje, utjecala je na njegov kasniji znanstveni interes za povijest i doktorat iz crkvene povijesti. Stjepan i Kata Petanjak, zajedno s većim brojem sumještana iz Zrina, 1945. došli su u Drenjski Slatnik, filijalu župe Drenje, a 1971. preseliše u Drenje. Župljani su Župe sv. Mihaela u Drenju. S roditeljma, trima sestrama i dvojicom braće, Ivica je živio i osnovnu školu završio u Drenju, a nakon 8. razreda upisao je Elektrometalski školski centar u Osijeku gdje je maturirao 1982. te je otišao u novicijat u Karlobag. Na odsluženje vojnog roka otišao je 9. siječnja 1983. u Sombor i Beograd, a po povratku je nastavio novicijat i položio prve zavjete, na blagdan sv. Karla Boromejskog 4. studenoga 1984. u Karlobagu. Odgojen u kršćanskom i domoljubnom duhu, kao punoljetan izabrao je život redovnika i svećenika sv. Franje Asiškog. Godine 1984. započinje studij teologije u Zagrebu, a 24. lipnja 1990. po polaganju ruku kardinala Franje Kuharića zaređen je za svećenika. Nakon ređenja bio je u službama: od rujna 1990. do kolovoza 1991. prefekt sjemeništaraca u Centru za zvanja u Varaždinu; od ljeta 1991. do ljeta 1995. bolnički kapelan u KBC Firule, Split i župni vikar u župi Gospe od Pojišana, Split; Od jeseni 1995. do ožujka 2002. upisao je postdiplomski studij u Rimu, Gregorijana (magistarska i doktorska radnja o generalu kapucinskog reda iz 18. st., Dubrovčaninu Mikelanđelu Božidareviću, suvremeniku sv. Veronike Giuliani). Od 2002. do 2005. bio je magistar bogoslova u samostanu sv. Mihaela, Zagreb – Dubrava; od 2005. do 2011. provincijalni ministar HKP sv. Leopolda B. Madića u župi Sv. Leopolda u Zagrebu; od 2011. do 2014. župnik u župi Gospe Lurdske u Rijeci te od kolovoza 2014. gvardijan Kapucinskog samostana sv. Jakova u Osijeku. Put od objave imenovanja do ređenja pratila tekstom i fotografijama

Nevenka Špoljarić

ljubljenom sinu Ivici Petanjku, članu Reda Manje braće Kapucina, dosadašnjem provincijalnom definitoru i gvardijanu samostana sv. Jakova u gradu Osijeku, postavljenom krčkom biskupu, pozdrav i apostolski blagoslov. Živo želimo Našu službu vrhovnog Pastira cjelokupne Gospodnje obitelji zauzeto vršiti da narod Božji zadobije što veću duhovnu pomoć. Budući da je dakle Časni Brat Valter Župan ostavio upravu Krčke Crkve, da se više ne bi priželjkivao voditelj one oblasti, Tebi se, ljubljeni sine, s pouzdanim razlogom obraćamo, kojega, kao istaknutog sina Kapucinske obitelji, osnaženog čvrstom pobožnošću i naukom, sasvim opravdano prosuđujemo da ćeš službu dobroga Pastira djelotvorno vršiti. Stoga, nakon što smo primili mišljenje Kongregacije za biskupe, Našom Apostolskom vlašću proglašavamo te krčkim biskupom i dodajemo sva prava i pripadajuće službe koje su, po propisima svetih kanona, spojene s tvojim položajem i određenjem. Prije nego bilo gdje primiš biskupsko posvećenje, treba da prema crkvenim zakonima položiš ispovijest vjere i prisegu vjernosti Nama i Našim nasljednicima. Potom ćeš s Tvojim izborom upoznati kler i vjerni narod. Sve njih potičemo da Te primjereno prihvate kao učitelja i Pastira koji im dolazi. Držimo konačno, ljubljeni sine, da ćeš, prožet franjevačkim duhom, djelotvorno vršiti službu na veliku dobrobit vjernika, zbog čega će se učvrstiti njihove duše i ispuniti radošću Evanđelja. Dano u Rimu, pri Svetom Petru, dana dvadeset i četvrtoga, mjeseca siječnja, godine Gospodnje dvije tisuće petnaeste, druge Našega papinstva. Papa FRANJO

Leonardo Sapienza, apostolski protonotar

9


Biskupsko geslo i grb novog krčkog biskupa Za svoje biskupsko geslo novoimenovani krčki biskup dr. fra Ivica Petanjak uzeo je “Prepusti Gospodinu putove svoje (i On će sve voditi)” Ps 37 (36). Biskupski grb podijeljen je u tri polja. Prvo je polje u četiri simbola, u crvenoj i bijeloj boji hrvatskoga grba. U crvenom polju (boji mučeništva) mlinski je kamen, simbol mučeništva svetog Kvirina Sisačkog, biskupa i zaštitnika Krčke biskupije. To polje naznačuje i vezu Krka i Siska, jer roditelji i rodbina fra Ivice Petanjka potječu iz Zrinja – Sisačka biskupija. Na bijelome polju je pšenica s tri klasa, što simbolizira Presveto Trojstvo i Euharistiju te naznačuje Slavoniju u kojoj je novi biskup rođen. Sljedeći je simbol vinove loze što je simbol euharistije, te Slavonije. Posljednji simbol u crvenom polju prvoga polja je stari grad Zrin. Drugo polje je u plavoj boji neba i mora. Na polju je znak Zvijezde mora – simbol Blažene Djevice Marije i apside sv. Kvirina, simbol Krčke biskupije. Na trećem polju biskupskog grba imenovanog krčkog biskupa je franjevački križ: raširene ruke Isusa i sv. Franje Asiškoga, što označava pripadnost Franjevačkome redu. Na velikom križu je pet crvenih kamenčića, koji označavaju pet rana Isusovih, franjevačku duhovnost.

10


Svećenički i bračni jubilej u obitelji Petanjak Đuro Hranić, provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića Jure Šarčević, drenjanski župnik Marko Ercegovac, kapucini Željko Cestar i Ivica Vrbić, drenjanski mladomisnici i Ivan Petričević (dekan baranjski), Antun Farkaš (župnik u Ruščici) i vojni kapelan Ante Mihaljević, zatim kancelar Sisačke biskupije Marko Cvitkušić i franjevac Bojan Rizvan.

Biskup Petanjak: Molimo za naše obitelji!

“Na vas je Bog posebno svratio svoj pogled!“ Ivica Petanjak, krčki biskup proslavio 25 godina svećeništva, a njegovi roditelji Kata i Stjepan šezdeset godina braka DRENJE – Zahvalnim euharistijskim slavljem 12. srpnja u Drenju u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji krčki biskup Ivica Petanjak pred više stotina vjernika proslavio je u rodnoj Župi sv. Mihaela 25 godina svećeništva, a njegovi roditelji Stjepan i Kata 60 godina bračnog obiteljskog zajedništva. Misu je uz župnu crkvu sv. Mihaela predvodio biskup slavljenik, propovijedao je sisački biskup Vlado Košić, a suslavili su: đakovačko-osječki nadbiskup

“Nisam se iznenadio kada su mi tvoji roditelji poslije srednje škole rekli da si odabrao Red braće kapucina, sjetivši se kako sam često pitao za tebe tvoju mamu koja je svaki dan bivala na svetoj misi. Pratio sam te kod tvojih svečanih zavjeta, ređenja 24. lipnja 1990. i mlade mise, biskupskog ređenja 22. ožujka 2015. i sada. Kad se Bogu molimo, želimo da nas On čuje, ali puno puta treba poslušati i Boga kad nam on govori na razne načine, kao što je čuo papa Franjo kada se ime fra Ivice Petanjka našlo pred njim. To je nebeski dar rodnoj župi Drenje, kapucinskoj braći i Krčkoj biskupiji“, kazao je u dobrodošlici župnik Ercegovac. Predvoditelj slavlja Ivica Petanjak uvodeći u slavlje istaknuo je kako je sabranost u molitvi zahvala “župljanima, rodbini, a najviše djece roditeljima, mami Kati i tati Stjepanu za njihov dijamantni jubilej 60 godina braka”, rekavši: “Zahvaljujem i svima drugima koji su slavili i slave pedeset godina braka, 60 godina braka i za mnoge koji nisu to dočekali zato što je smrt stigla jednoga od bračnih drugova. Želim da danas na poseban način u ovoj svetoj euharistiji, kao Božja obitelj, molimo za naše obitelji jer danas ništa drugo nije tako u krizi kao što su naše obitelji. Zato je zahvala za ovaj dijamantni jubilej istovremeno molitva za sve one koji su oženjeni i udani, za sve one koji se spremaju za brak da uđu promišljeno, hrabro, ali neka uđu s velikom vjerom i pouzdanjem izručenju u ruke Božje da Gospodin bude dionik tih novih obiteljskih zajednica.”

11


Obitelj Petanjak potomci Zrinjana, svjedoci istine i obiteljske čestitosti “Da bi mladomisnik Ivica mogao 1990. poći svećeničkim putem i da bi mons. Ivica mogao 2015. poći biskupskim putem, potrebno je bilo da ga najprije prime u život i u svoje obiteljsko zajedništvo njegovi roditelji Stjepan i Kata. To se dogodilo 29. kolovoza 1963. godine, kad se Ivica rodio. A da bi njega i njegovu braću i sestre Stjepan i Kata mogli roditi i odgojiti, trebao se prije 60 godina zbiti važan događaj za njihove živote, koji će imati posljedice i na živote njihove djece, trebalo se naime dogoditi njihovo vjenčanje 9. studenog 1955. godine. Sakrament Božje ljubavi blagoslovio je njihovu ljubav i podario im zajedništvo života i šestero djece (kćeri Roza, udana Budanec, Marija, Ljubica, te sinovi Ivica, Pavle i Matija). Obitelj je zajednica života. Obitelj koju ne mogu srušiti nikakve ideologije ni bezumni eksperimenti – ali koji joj na žalost mogu veoma mnogo naštetiti, jer obitelj je – temelj života... Sotonsko djelo razaranja obitelji, pa tako i vjere i Crkve, spriječit će upravo čestite i vjerne katoličke obitelji! Primjer takve obitelji su nam danas naši slavljenici Stjepan i Kata, koji su prebrodili šest desetljeća zajedničkog bračnog i obiteljskog života. Takvi nas primjeri najbolje utvrđuju u ispravnom poimanju obitelji i njezine uloge u društvu, Crkvi i domovini. Na teologiji, u liturgici učili smo da su sveti red i ženidba – socijalni sakramenti. Naime, po njima Bog izgrađuje svoju zajednicu, Crkvu koja je ujedno i dio društva u kojem živimo”, kazao je biskup Košić te podsjetio na teško životno iskustvo Stjepana Petanjka koji je u djetinjstvu, 9. rujna 1943., doživio razaranje svog rodnog mjesta Zrina, ubojstvo svojih najmilijih, progonstvo s braćom i sestrama, kad je s troje braće i s majkom Lucijom vidio mrtvog oca Miju, mrtve djedove, stričeve i ujake i potom bio protjeran prema Divuši i Kostajnici.

12

Biskup Košić: Svjedoci ste kako je obitelj, doista, Božji dom! “Draga obitelji Petanjak, dragi slavljenici Stjepane i Kata, dragi sinovi i kćeri, braća biskupa Ivice, dragi nećaci, rodbino i svi članovi šire obitelji, na vas je Bog posebno svratio svoj pogled, izabranjem Ivice i sve vas je izabrao i darovao vam misiju da kao jedna skladna obitelj budete svjedoci kako je obitelj doista Božji dom i mjesto Božje blizine. Vi naviještate da je lijepo biti s Bogom, da je s njim moguće izdržati sve nevolje, pa čak nadvladati i teške tragedije kao što je bio komunističko-srpski genocid rodne vam župe Zrin. Vi ste to izdržali i ovdje, u Drenju, savili svoje obiteljsko gnijezdo i kroz punih 60 godina sačuvali ste svoju obitelj, u zajedništvo sa svojom djecom, unucima i svom rodbinom. Neka vas sve čuva i vodi dragi Bog i dalje! Kaže se da je 60. godišnjica braka – dijamantni jubilej. Vaš život, dragi slavljenici, doista blista kao dragi kamen, kao najljepši dijamant. Neka vam Gospodin bude nagrada za svu vašu ljubav i žrtvu! A Tebi, dragi biskupe Ivica, želim da i sljedećih 25 godina svoje svećeničke službe, sada kao biskup, radosno služiš narodu kojemu si poslan, svjestan da je uvijek potrebno više slušati Boga negoli ljude, ali i da po blizini Bogu postaješ i ljudima bliži, te da ispuniš svoje proročko, svećeničko i biskupsko poslanje jer si zamilovan u Ljubljenome, u Onome koji je s Tobom u sve dane do svršetka svijeta.” “Jedno drugome i djeci ste uprisutnjenje Božje ljubavi, vi ste sakrament” Podsjećajući na sedam sakramenata, biskup Hranić u obraćanju vjernicima i slavljenicima istaknuo je kako “danas na slavlju na osobit način do izražaja dolaze baš dva sakramenta za igradnju Crkve”. “Kada bih pitao i biskupa Ivicu i svakoga od vas od koga smo naučili osnovne molitve, krstiti se, prve pojmove o Bogu - nisu li to bili naši roditelji, i tko su nam prvi vjeroučitelji? To su naši roditelji, čla-


novi naših obitelji. Jednako tako, roditelji brinu da djeca prime sakramente i to primanje sakramenata započinje obiteljskom molitvom kad mama podoji dijete, poljubi ga, stavi križić na čelo i staviti ga spavati. Kad se u obitelji slavi Boga, kad obitelj živi kršćanskim životom, kad roditelji vode svoju djecu u crkvu, tada se ostvaruje i druga dimenzija života Crkve, pored naviještanja, i posvećenje. Ne znam gdje se više služi u ljubavi negoli u braku i obitelji, gdje svatko daje koliko god može, a prima onoliko koliko mu je potrebno. Zato danas u ovoj prigodi želim u ime svih nas ovdje okupljenih pridružiti se molitvi i čestitati. Ponajprije vama, dragi roditelji, koji ste 60 godina ustrajali u vjernosti jedno drugome u Gospodinu. Za vas nerazrješivost ženidbe, svetost i jedinstvo ženidbe nije bilo, kad ste išli u brak, ovako: “Pa idemo, ako bude dobro, daj Bože, pa ćemo biti skupa doživotno, a ako ne bude, nećemo biti prvi ni zadnji koji ćemo se razići.” Od početka ste bili svjesni da je vaš brak vaš raj ili da ga možete pretvoriti u pakao i zato ste se trudili da vam vaš brak bude predokus raja. Da jedno drugome budete uprisutnjenje Božje ljubavi, njegove vjernosti, njegove brige jednoga za drugo. I dok ste to bili jedno za drugo, istodobno ste to bili i za svoju djecu. Danas vam čestitamo što bili otvoreni za dar života. Šestero djece podići na noge, pa još i kroz sve poteškoće kroz koje ste prolazili vi, i mnogi koji žive u braku, to najbolje znadete. Čestitamo i zahvaljujemo što se uistinu trudili da vaša obitelj bude kućna Crkva, Crkva u malom, gdje se žive sve tri bitne dimenzije života Crkve. I dragi Bog nije mogao ne pogledati to i ne blagosloviti to. Doživjeli ste ove godine kao krunu svega toga vašeg kršćanskog života, svjedočanstva i nastojanja življenja sakramenta ženidbe po kojem se trojstvena ljubav i zajedništvo spušta na zemlju i uprisutnjuje među ljudima. Vi ste to nastojali živjeti i na taj način ste bili sakrament, vidljivi znak uprisutnjenja Trojstvenog Zajedništva ovdje na zemlji za vašu djecu i za sve one koji vas sa strane promatraju. Hvala za

to svjedočanstvo i za življenje sakramenta ženidbe! Istodobno vama, dragi biskupe Ivice, čestitamo na vašem imenovanju biskupom krčkim i ponosni smo kao Nabiskupija što je Gospodin pogledao na jednoga sina, svećenika, redovnika iz naše biskupije u Godini posvećenoga života i što ste imenovani krčkim biskupom. Želimo da Gospodinu i dalje s povjerenjem prepustite svoje putove, a on će zasigurno sve voditi. Neka vas blagoslovi da budete blagoslov krčkoj Crkvi”, poručio je Hranić te biskupu Petanjku uručio srebrnjak, a dijamantnom paru zlatnik s likom biskupa Josipa Jurja Strossmayera, kovanice izrađene povodom ovogodišnjega obilježavanja 200. obljetnice rođenja i 110. obljetnice smrti jednoga od najvećih biskupa Crkve u Hrvata. Kapucinski provincijal Šarčević u čestitki Petanjkovim roditeljima naglasio je kako su rijetke tako visoke obljetnice, pogotovo važne u vremenima kada se danas parovi sastanu, a sutra rastanu: “Ovakve su obljetnice veliki Božji blagoslov ne samo za tu obitelj, samo za Crkvu, nego i za naš hrvatski narod. Dok danas slavimo visoke obljetnice, molimo dobroga Boga da našemu narodu, uvelike ugroženom zbog različitih razloga, dade takvih brakova, takvih obitelji. Čestitam i župi koja je iznjedrila takvog vrijednog člana, biskupa, a mi ćemo biti zahvalni ako nam župa Drenje pošalje još ponekog svoga sina, ne mora biti biskup, ali neka bude svećenik ili redovnik”. U ime drenjskih mladomisnika jubilarcima je čestitao Ivan Petričević, koji ove godine slavi 40 godina svećeništva, zaželjevši svima radost u pozivu, mir i Božji blagoslov. Slavljeničke jubileje uveličao je nastup župnoga zbora, klape “Janjevo“ iz Zagrebačke Dubrave uz vodstvo Andre Bojanića te muška vokalna skupina “Bećarine“ iz Đakova.

Nevenka Špoljarić

13


Proslavljen sv. Leopold Bogdan Mandić

Leopoldovo svečano proslavljeno u zagrebačkoj Dubravi

V

jernici koji se okupljaju u Župi sv. Leopolda Bogdana Mandića koju vode franjevci-kapucini u Zagrebačkoj Dubravi svečano su 12. svibnja proslavili svoga nebeskog zaštitnika. Središnje misno slavlje u crkvi sv. Leopolda Bogdana Mandića predvodio je krčki biskup Ivica Petanjak, zajedno s provincijalom Hrvatske kapucinske provincije fra Jurom Šarčevićem, župnikom fra Ivicom Vrbićem, gvardijanom fra Jurom Šimićem i više svećenika. Na početku misnoga slavlja biskup Petanjak, koji je kao kapucinski provincijal više godina djelovao u toj župi i samostanu, blagoslovio je novopostavljeni kip sv. Leopolda u kojemu su ugrađene i svetčeve moći. Ime Leopolda Bogdana Mandića povezano je sa Zagrebom od Stare godine 1942., kada je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac u propovijedi predstavio toga hrvatskoga kapucina zagrebačkoj i hrvatskoj javnosti. Od tada je Leopold Bogdan Mandić vezan uz Zagreb, zatim uz istoimenu kapelicu u Zagrebačkoj Dubravi, pa za ovu župu i crkvu, istaknuo je biskup Petanjak u propovijedi. Kada se govori o sv. Leopoldu, svi znaju njegove hendikepe, rekao je krčki biskup, ali se ne govori o tome da je zapisano da je bio vrlo inteligentan i pametan, da je bio profesor patrologije i odgojitelj bogoslova, kojeg su smijenili zbog blagosti. Podsjetivši da je svaki svetac suvremen za svako vrijeme, propovjednik se usredotočio na Godinu posvećenoga života, te na obitelj, kako onu utemeljenu na krvnoj vezi, tako i na redovničku obitelj. Leopold je govorio da je najveća milost poziv u redovništvo, ali i da je redovnički život svojevrsno mučeništvo, te je sam bio spreman proliti krv za Krista. Govoreći o vrednotama koje je sv. Leopold ponio iz svoje obitelji, koja je bila siromašna, ali nije izgubila svoju vjeru i dostojanstvo, krčki biskup upozorio je na različite obiteljske stvarnosti koje ostavljaju trag na svim članovima obitelji, posebno djeci. Vjera daje hrabrost i svjetlo, daje smjer i smisao kako bi se izašlo iz teškoća na novi život, rekao je biskup te potaknuo vjernike da budu oslonac i potpora jedni drugima. Upozorivši na važnost obitelji i njezina dostojanstva, biskup Petanjak je istaknuo da o tome kakve su obitelji ovisi kakvi će biti i redovnici, redovnice i svećenici i, kako je rekao, još i malo gori, jer se neki od njih zbog nauka i položaja uzohole. Stoga je potrebno razvijati suradnju između obitelji i redovnika, redovnica i svećenika, kako bi svi zajedno rasli na putu svetosti, ustvrdio je biskup Petanjak. Uz mnoštvo župljana i štovatelja sv. Leopolda, na misi su sudjelovali i brojni redovnici i redovnice, kao i predstavnici gradskih, općinskih i mjesnih vlasti. Župnik Vrbić je na kraju mise darovao uime župe krčkome biskupu kip sv. Leopolda. Misno pjevanje predvodio je župni zbor Anselmo Canjuga pod ravnanjem Frane Kussa. Prijepodnevno dekanatsko misno slavlje predvodio je kapucinski provincijal fra Jure Šarčević uz sudjelovanje više svećenika predvođenih dekanom fra Brankom Lipšom. Na misi su sudjelovali učenici OŠ dr. Ante Starčevi-

14


Proslavljen sv. Leopold Bogdan Mandić ća, zajedno sa svojim učiteljima i profesorima, a pjevao je školski zbor. U propovijedi o. Šarčević govorio je o jednostavnosti, skromnosti i milosrđu sv. Leopolda, stavivši njegovu karizmu u kontekst Godine milosrđa koju će proglasiti papa Franjo. Svetkovini je prethodila pobožnost devet srijeda sv. Leopoldu, te trodnevnica koju je predvodio fra Bojan Rizvan, član zadarske franjevačke provincije. Svake večeri prije mise bila je molitva krunice i pobožnosti sv. Leopoldu, a nakon mise prigodni program. Prvoga

dana bio je nastup kulturno-umjetničkih društava “Bosiljak” iz Čučerja i “Novo Čiče” iz Čiča s pjesmama i plesovima Prigorja, Janjeva i Turopolja, drugi je dan bio posvećen djeci i obiteljima, pjevao je zbor Čarobna frula, a treći dan održan je koncert duhovne glazbe na kojemu su nastupili zajednica mladih “Božja pobjeda”, fra Marin Karačić, sestre Palić, Marija i Ivana Husar, te Nina Badrić.

Ante Peran

Proslava Sv. Leopolda Bogdana Mandića Osijek, Cvjetno naselje

D

ana 12. svibnja 2015. u župi i svetištu sv. Leopolda Bogdana Mandića u Osijeku održana je proslava njenog svetca zaštitnika sv. Leopolda Bogdana Mandića. Uvod u proslavu bila je trodnevnica od 9. do 11. svibnja, a mise je predvodio župnik iz župe Suho Polje – Zlosela (Kupres), fra Marko Jukić. Na dan svetca zaštitnika mise su se održavale u 8:30, 11:00 i 19:00 h, a svečana je bila upravo ona u 11:00 h. Tu misu predvodio je krčki biskup mons. dr. Ivica Petanjak, donedavni gvardijan kapucinskog samostana u Osijeku, a uz njega su na misi bili šesnaestorica svećenika, te subrat biskupa Ivice i naš župnik fra Miljenko Vrabec. Misu su medijski popratili Slavonska televizija te Osječka televizija, a u crkvi je bilo mnogo župljana i hodočasnika. Na početku mise prvo se vjernicima obratio župnik ove župe fra Miljenko Vrabec, koji je pozdravio sve vjernike i uvažene goste: predstavnike županijske vlasti na čelu sa zamjenikom župana Draganom Vulinom, predstavnike gradske vlasti na čelu sa dogradonačelnikom i župljaninom ove župe Vladimirom Hamom, predsjednika mjesnog odbora Cvjetno Hrvoja Barišića, ravnatelja Osnovne škole Vladimir Nazor u Čepinu, Iliju Pavića, te voditeljicu Područne škole Vladimir Nazor u Briješću, Miru Leko – Ćurčić, te na kraju načelnika općine Čepin. Biskup Petanjak pridružio se pozdravima te nas uveo u misno slavlje. U homiliji je odmah na početku istaknuo kako je ova župa osnovana 1. siječnja 1969. pod imenom Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije i kako je odmah odlučeno da će se nazvati po Leopoldu Bogdanu Mandiću čim on bude proglašen blaženim. To se i ostvarilo, te je zbog toga ova župa, kao što već

znamo, prva u svijetu posvećena Leopoldu Bogdanu Mandiću. Biskup je zatim rekao kako neće govoriti sve detalje iz života sv. Leopolda, jer vjernici već jako puno znaju o njemu. Umjesto toga, govorio je kako želi vidjeti što sv. Leopold kao svetac svojim primjerom može ponuditi nama u današnjem vremenu, s osvrtom na dva događaja ove godine. Jedan je Kongres hrvatskih katoličkih obitelji, a drugi da je odlukom pape Franje ovo Godina posvećenog života za redovnička i svećenička zvanja. Postavio je tezu o dvije obitelji – naravnoj i nadnaravnoj. Ova prva je naša obitelj u kojoj smo rođeni i odrastamo, a druga je obitelj svećenika i redovnika u koju neki ulaze. I jedna i druga obitelj, smatra biskup, imaju što reći i preporučiti nama. Sv. Leopold došao je iz brojne obitelji, te je izjavio kako je za sve što je postigao zahvalan svojoj majci. Njegova brojna obitelj čak je bila plemićka obitelj, koja je pod nepoznatim okolnostima ostala bez svog imetka i naglo osiromašila. Bez obzira na to, zadržali su ono ključno: dostojanstvo, ponositost i vjeru. Premda je Leopold imao fi15


Proslavljen sv. Leopold Bogdan Mandić zičke nedostatke – bio je izrazito nizak i boležljiv, bio je čovjek velikog intelekta kojim se nikada nije razmetao, te nam je on dokaz da nam Bog ne daje darove da se s njima razmećemo, nego da po njima svjedočimo o Božjoj milosti. Nadalje, biskup je rekao kako je obitelj za sva vremena i da će svatko, bez obzira koliko se promijenio, u život ponijeti pečat i ono što je u njemu usađeno iz svoje prve obitelji. U obitelji se sve lakše prebrodi, a oni koji rješenje svojih poteškoća nisu tražili u obitelji nego na drugim mjestima, često se nikada iz toga nisu izvukli pa svoje frustracije prenose na novu generaciju, na svoju buduću obitelj i tako upadamo u začarani krug. Tako dobivamo bolesno društvo s bolesnim obiteljima. Biskup se dotaknuo i mnogih svećenika koji su svoje frustracije kompenzirali kojekakvim napredovanjem pa misle da su “popili svu pamet svijeta”. Zanimljiva je misao kako nema vraćanja na ono što je bilo, nego kako treba misliti na ono što slijedi, jer čemu napredak, školovanje i studiranje, ako se budemo vraćali unazad. Sebe treba izgrađivati, a tako i svoje obitelji, koje će onda doprinijeti izgradnji bolje svećeničke obitelji. Sveta obitelj daje svete vjernike i svećenike, što u konačnici daje sveto društvo, ali to nije nametnuta svetost, nego svetost

koja izlazi iz srca i pameti svakog čovjeka. Zato trebamo moliti sv. Leopolda, zaključuje biskup, da nam da razboritosti, ljubavi i svetosti da možemo odbaciti zlo, a prihvatiti dobro. Na kraju mise župnik se obratio s još par riječi te napomenuo da je naša župa sastavljena od mnogo ljudi koji su iz raznih razloga pobjegli ili su prisilno protjerani iz svojih domova, te kako nas ima iz svih krajeva. Upravo zato biskupu je poklonjena boca rakije od svih naših župljana, koji su podrijetlom iz Slavonije, Srijema, Vojvodine, Bosne, Hercegovine, Zagorja, Istre, Dalmacije, itd. na što je biskup u šali odgovorio: „I sve je to stalo u jednu bocu.“ Biskup je u vezi s tim istaknuo kako ne trebamo prisilno mijenjati običaje iz svojih krajeva, nego je ta raznolikost naše bogatstvo, a sve nas povezuje jedna vjera i crkva. Nakon završetka mise biskup se susreo s vjernicima ispred crkve te se s njima pozdravio i ugodno razgovarao, a zatim ostao na druženju s ostalim svećenicima i manjim brojem gostiju, te se zaputio prema Zagrebu, gdje je održao večernju misu u kapucinskoj župi sv. Leopolda Bogdana Mandića u Dubravi, također povodom blagdana sv. Leopolda Bogdana Mandića.

Miroslav Kujundžić

Blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića proslavljen je svečano diljem domovine i svijeta, a ovdje donosimo još nekoliko kratkih izvješća samo s nekih značajnijih slavlja. Herceg Novi Svetkovina sv. Leopolda Bogdana Mandića svečano je proslavljena u njegovom rodnom gradu, Herceg Novom. Slavljene su tri mise uz sudjelovanje velikog broja župljana, kao i hodočasnika i štovatelja svetog Leopolda iz susjednih zemalja: Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Kosova te brojnih vjernika s područja Kotorske biskupije. Središnje misno slavlje u župnoj crkvi Sv. Jeronima, u kojoj je sv. Leopold kršten, predslavio je don Mato Karamatić, cavtatski župnik, koji se u svojoj homiliji ukratko osvrnuo na život sv. Leopolda i kroz konkretne primjere pokazao kako se Bog proslavio u Leopoldovu životu, kroz četiri karakteristike koje

16

odražavaju duhovne kvalitete sv. Leopolda: odlučnost, prepoznavanje Božjega glasa, karizmu ispovijedanja i stalnu potragu za izgubljenim stadom i radost zbog povratka svakog grešnika. Župni pjevački zbor sv. Jeronima uveličao je liturgijsko slavlje, a misa je završena procesijom u kojoj su nošene relikvije sv. Leopolda. Dubrovnik Blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića, koji se od 1995. godine slavi i kao zaštitnik Dubrovačko-neretvanske županje, svečano je proslavljen u svetištu Gospe od Milosrđa. Svečanu koncelebriranu jutarnju misu predvodio je fra Marinko Šakota, župnik župe sv. Jakova iz Međugorja, koji je istaknuo je da su mu


Proslavljen sv. Leopold Bogdan Mandić

se svidjele mnoge misli sv. Leopolda, a posebno je istaknuo njegovu misao “Budi strog prema sebi, a velikodušan prema drugima”. Upravitelj svetišta fra Stanko Dodig pozdravio je predstavnike Dubrovačko-neretvanske županije i sve vjernike, osobito štovatelje svetog Leopolda, te svima čestitao blagdan sv. Leopolda i Dan Županije. Slavonski Brod Svetkovinu sv. Leopolda Bogdana Mandića, svoga nebeskog zaštitnika, svečano je proslavila župna zajednica na Mikrorajonu u Slavonskom Brodu. Središnje euharistijsko slavlje predvodio je Vladimir Delić, župnik iz Privlake, a posebno je svečano bilo u predvečerje svetkovine, kada je misu predvodio domaći župnik Robert Farkaš. Svetkovini je prethodila trodnevnica. Zadar Blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića, drugoga proglašenog hrvatskog svetca, svečano je proslavljen u crkvi Gospe od Zdravlja u Zadru gdje je tri godine djelovao i čiji je rektor bio sv. Leopold (1897. - 1900.). Uz tu crkvu nekad se nalazio kapucinski samostan, srušen u II. svjetskom ratu, čiji je Mandić bio poglavar. Zbog svetčeva djelovanja u crkvi Gospe od Zdravlja kojoj se za života osobito utjecao, zadarski nadbiskup Marijan Oblak tu je crkvu 1978. g. proglasio svetištem sv. Leopolda koje ima i svetčev relikvijar, a ispred velike oltarne slike Leopolda su počastili vjernici na kraju tri slavljene blagdanske mise.

Zadar

Dubrovnik

Pinčić, župnik katedrale sv. Stošije koja brine o crkvi Gospe od Zdravlja u središtu grada.

Argentina Hrvati u Argentini, koji se okupljaju u Hrvatskom katoličkom centru sv. Leopolda Mandića u mjestu San Justo u Argentini, proslavili su u nedjelju, 24. svibnja, blagdan svoga nebeskog zaštitnika. Svečano euharistijsko slavlje predvodio je provincijski delegat za Argentinu Franjevačke provincije sv. Jeronima u Istri i Dalmaciji, te voditelj Hrvatskoga središta sv. Nikole Tavelića u Buenos Airesu i Hrvatskoga središta sv. Leopolda Mandića u San Justo fra Josip Peranić. U nazočnosti velikog broja hrvatskih vjernika, u ozračju svetkovine Duhova, o. Peranić je naglasio kako je sv. Leopold bio svojevrsno sredstvo kojim se poslužio Duh Sveti da bi pomagao ljude, da bi ih liječio od bolesti, tj. grijeha, te tako posredovao susret Boga i čovjeka.

Fra Ivan Markanović

Argentina

“Hvala svetcu Leopoldu na vjeri i ljubavi, na njegovu bogoljublju i domoljublju. Hvala mu što nas je divno predstavio u ovome svijetu. Mnogi prepoznaše u njemu Isusa Krista, dobrog pastira”, rekao je u propovijedi večernjeg misnog slavlja don Josip Radojica 17


Č

Fra Krsto Hrženjak proslavio 50. obljetnicu misništva

lan Hrvatske kapucinske provincije fra Krsto Hrženjak proslavio je u četvrtak, 25. lipnja ove godine, svečanim misnim slavljem 50. obljetnicu misništva u Župi sv. Mihaela u Zagrebu – Dubravi gdje se nalazi kapucinski samostan Sv. Mihaela. Okružen subraćom iz gotovo svih samostana naše Provincije i iz Slovenske kapucinske provincije i drugih svećenika, fra Krsto slavio je u samostanskoj crkvi zahvalnu euharistiju u koncelebraciji s provincijalom Hrvatske kapucinske provincije fra Jurom Šarčevićem, zatim fra Stjepanom Bergovcem, gvardijanom ovdašnjeg samostana, s fra Brankom Lipšom, župnikom ove župe i dekanom Remetskog dekanata, i s tridesetak okupljenih dijecezanskih i redovničkih svećenika. Provincijal fra jure Šarčević čestitao je slavljeniku visoki jubilej svećeništva, pozvao je sve na molitvu zahvale kroz euharistijsko slavlje uz 50. obljetnicu njegove svećeničke službe i održao prigodnu homiliju u kojoj je ukratko podsjetio okupljenu subraću kapucine, zatim dijecezanske svećenike i vjernike na svećenički put i život, posebno na višegodišnju službu među vjernicima diljem naše Provincije u Hrvatskoj. Slavljenik je zahvalio svima koji su mu omogućili da zlatni jubilej svećeništva proslavi među subraćom redovnicima u Zagrebačkoj Dubravi.

Fra Krsto rođen je 8. III. 1939. Godine U Gornjoj Voći kod Varaždina od roditelja Franje i Antonije r. Križnjak. Zaređen je za svećenika 27. VI. 1965. godine u Zagrebu. Misno slavlje veličanstvenim je pjevanjem animirao domaći župni zbor uz sviranje gospođe Barice Mikulčić. Poslije mise našli smo se svi zajedno oko obiteljskog stola na okrepi u samostanskom dvorištu pod šatorom.

Fra Stjepan Novoselec

U Donjoj Voći proslavljena zlatna misa fra Krste Martina Hrženjaka

U

župnoj crkvi sv. Martina biskupa u Donjoj Voći u nedjelju 12. srpnja 50. obljetnicu svećeništva proslavio je domaći sin fra Krsto (Martin) Hrženjak. Suslavili su domaći župnik vlč. Josip Drvoderić, svećenici rodom iz Voće: vlč. mo. Miroslav Martinjak, fra Josip Patrčević, kapucin, vlč. dr. Josip Gregur, salezijanac, te njegova subraća kapucini – fra Ivan Markanović, fra Ante Kukavica i fra Zvonimir Bono Šagi, propovjednik.Na misi su sudjelovali članovi slavljenikove uže i šire porodice, mnogobrojni župljani te vjernici župa u kojima je fra Krsto službovao. 18


Svečanost su uzveličali članovi i predstavnici Općine Donja Voća, Župne molitvene zajednice “Marica Stanković”, Kulturno-umjetničkoga društva “Voća” u narodnim nošnjama, Udruge vinograda i voćara “Barilček”, voćanski tamburaši KUD-a Voća, župni zbor “Ljubav i mir”, DVD Donja Voća te predstavnici Udruge privatnih šumovlasnika “Breza” i udruge “Zraka sunca”. Nazočne je pozdravio župnik Drvoderić, koji je pročitao pjesmu Jeronima Kornera “Zašto sam postao svećenik” te pjesmu “Molitva” Izidora Poljaka. Zahvalio je svima koji su došli na euharistiju – molitvu hvale za pedeset godina služenja Bogu, Crkvi i Domovini. Predstavio je dar voćanske župne zajednice zlatomisniku – misnicu, koju je župnik pomogao obući slavljeniku fra Krsti na samom početku misnog slavlja, kako je to na ređenju 1965. učinio i pokojni župnik vlč. Josip Šmuc. Životopis zlatnog jubilarca okuplje-

nima je pročitala Danica Gregur, članica župnog zbora “Ljubav i mir”. Zlatomisnik je u uvodnoj riječi naglasio da će misa biti prikazana za sve žive i pokojne te kao osobna zahvala Bogu za 50 godina svećeništva. Propovjednik na zlatnoj misi bio je, kao i na mladoj misi prije pedeset godina, fra Bono Šagi, po majci također sin voćanskog kraja. Misno slavlje uzveličao je župni zbor “Ljubav i mir” uz orguljaša Miru Denca, bogoslova. Primjer jednostavnosti i skromnosti franjevca kapucina fra Krsto pokazao je još jednom, na kraju mise, kada je izrekao kratku zahvalu: “Hvala Bogu i hvala svima Vama!”. Svoje su prigodne poklone uručili Ljudevit Minđek – kipar u ime kiparske kolonije, Krunoslav Jurgec u ime Općine, Rahela Blažević u ime Osnovne škole te Ljubica Galić u ime Župe i KUD-a Voća. Nakon mise slijedilo je fotografiranje s ministrantima koji su ministrirali na mladoj misi 1965. godine. Tada dječaci, desetogodišnjaci, u svojoj najboljoj odjeći, nasmijani i sretni uz mladomisnika, a danas šezdesetogodišnjaci bogatog životnog iskustva uz svoga zlatomisnika. Među njima su bila i trojica svećenika: fra Josip Patrčević, vlč. Miroslav Martinjak i vlč. Janko Bunić. Pred crkvom je organizirana okrepa koju su za sve nazočne pripremili članovi Župnog Caritasa i udruge “Barilček”. Članovi KUD-a Voća, plesači i tamburaši, izvodili su narodna kola i pjesme voćanskoga kraja. Zlatomisnik je dan završio misom u kapeli sv. Ivana Krstitelja u rodnoj Gornjoj Voći za sve pokojne župljane i sve dobročinitelje.

Franjo Talan 19


Homilija Fra Bone Šagija na zlatnoj misi fra Krste u Donjoj Voći, 12. srpnja 2015. Predraga braćo i sestre, dragi Zlatomisniče, dragi župniče i svećenici ovdje s nama i vi, dragi vjernici-župljani, osobito rodbino!

gu, Zagrebu i drugdje gdje je kroz vrijeme djelovao i vršio razne službe. Dakle, u više krajeva naše Hrvatske! Svagdje je ostavio trag, koji zauvijek ostaje.

Ovo je sada svečani trenutak! Slavimo Jubilej, 50. obljetnicu svećeništva. Najprije, što nama danas znači sam pojam ''jubilej''? Još u Starom Zavjetu nakon pedeset godina obnašanja nekih dugova, vršenja neke službe, bio je običaj, pa i obveza da se izravnaju međusobni dugovi i da sve počinje kao novo, pročišćeno. Brisali su se dugovi!

On se Kristu od rane mladosti odazvao. Zato si je i uzeo ime Krsto (Kristofor – nositelj-navjestitelj Krista), iako je prije imao ime i jednog vjernog Kristova navjestitelja, sv. Martina. Krsto je htio i odabranim imenom pokazati kako želi biti sav Kristov. Učenik Kristov od djetinjstva! Na to su ga uputili i mama i tata. Nitko ne može zaboraviti, osobito mi sada već stari, ono što su nam dali mama i tata. Oni su usadili klicu vjere u nas i klicu prave ljubavi, one koja od Boga dolazi i koja ostaje.

Bog je 50 godina vodio našega, sada ovdje s nama, brata Krstu Martina. Vodio ga je kroz vrijeme svojim Duhom. Već od rođenja i krštenja, ovdje u ovoj župi, imao je s njime svoj plan. Već od mladosti pozvao ga je i uputio da krene onako kako je Isus tada Dvanaestoricu poslao: dva po dva, neka idu bez ičega materijalnog i naviještaju Radosnu vijest – Mir i Ljubav, pročišćenje od Zloga, svakog zla u ljudima (usp. Mk 6, 7-13; Mt 10, 11-13)! Tko bude dostojan toga mira i ljubavi, te radosne vijesti, koja s neba dolazi; tko bude spreman primiti njih kao glasnike i čuti ono što je Bog pokazao u svome Sinu Isusu, a oni, od Njega poslani, to naviještaju i prenose, bit će spašen od svakog zla. A tko ne bude to htio primiti, otići će onim putem kojim idu oni što kažu da Boga ne trebaju. Mi, od Krista odabrani i poslani, ovdje smo samo slabi ljudi! Ali, kad protekne jedno tako dugo vrijeme – pedeset godina – u službi poslanja, kao što je proteklo ovom našem, sada Zlatomisniku, onda je to radostan trenutak. Ljubav i vjernost sastale su se u njegovu poslanju, pravda i mir obilježile su njegov put, kojim ga je Krist upućivao kroz proteklo vrijeme (usp. Ps 85,11). Iz njegovih usta i srca tekle su Božje riječi – ''vjernost, pravda, ljubav i mir'' – rasvjetljivale mnoge koji su se oko njega okupljali i koje je pozivao i vodio k Isusu Kristu. Imao je prilike sudjelovati u službi Gospodnjoj i u apostolsko-pastoralnom poslanju, za koje ga je Krist odabrao i poslao, u Splitu, Karloba20

Naš Zlatomisnik je shvatio da ga je Isus izabrao, jer Bog zove svakog od ljudi za određenu životnu zadaću, samo ga treba u srcu čuti i krenuti u njegovu svjetlu, svjetlu vjere. Naš Zlatomisnik je to duboko u sebi shvatio, zato je kao moto za svoju mladu misu odabrao Isusove riječi: ''Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas… '' (Iv 15,16). Mi, sada ovdje okupljeni da proslavimo 50 godina njegova naviještanja Evanđelja i životnog svjedočenja Krista ljudima, s kojima ga je život vezivao i kojima ga je Gospodin slao, moramo i sami u sebi promisliti: Kako smo slušali i primali Radosnu vijest istine, pravednosti i ljubavi? Svima nam je Gospodin slao nekoga da nam naviješta i prenosi ono što je On – Sin Božji donio od Oca kao živu Riječ nama ljudima u svako vrijeme. A to je Ljubav u Istini! Zato u našemu srcu neka bude ta ljubav Kristova uvijek živa u istini, tako da uvijek zrači iz nas, ne samo po riječima i nekom poučavanju, nego upravo po onome što ljudi prepoznaju, gledajući čovjeka u lice, u oči. Iz svakoga se može i mora prepoznati da je i on Kristov. Iz svakog koji trpi i koji živi u miru i ljubavi s bližnjima zrači slika Gospodina Isusa. Bog Otac je svoga Sina poslao da bude u svemu nama jednak, osim u grijehu. Isus nam je ''Put, Istina i Život'' (Iv 14,6)!


Evo, dragi brate Krsto, Bog te je zamilovao u Sinu, pozvao te i poslao! Bio si mu poslušan! Skroman si bio i bez ikakvih zahtjeva prošao kroz službe koje ti je povjerio. Molimo zato sada, svi mi ovdje okupljeni s tobom oko Gospodina, neka On prosvijetli, upravo, iz tvoga srca sva naša srca, da budemo tako isto predani Gospodinu Isusu Kristu, kroz sve vrijeme svoga života u tijelu. Nitko ne zna kad mu je umrijeti! To nam nije dano znati. Dano nam je, ovdje na svijetu živjeti u mijenama vremena, uvijek i ono naprijed. Zato je dobro misliti u svakom trenutku: nemam vremena umrijeti! To Bog određuje! Naše nije beznađe, da se pustimo u neko stanje unutrašnjeg nemira – ne znam kud sa sobom, svima sam na teret! Svi mi stari trpimo, ali nemamo vremena, Bog nas uvijek šalje, on ima svoj plan s nama! Zato, dragi Krsto, samo naprijed! Onamo kamo te Isus šalje! Evo, čuli smo, šalje te kao svoje učenike, onamo gdje te ljudi hoće primiti, k onima koji hoće čuti ono što im donosiš kao radosnu vijest od Gospodina Isusa (usp. Mk 6, 7-13). A uvijek će biti na svijetu mnogo onih koji, i nesvjesno, traže kako da čuju pravu riječ istine, pravednosti i ljubavi. U ovom sadašnjem povijesnom trenutku ništa nije

važnije, upravo, od te tri vrednote: istina, pravednost i ljubav! To mora zavladati u našim međusobnim odnosima. Umjesto da jedni druge optužujemo, da jedni drugima zbrajamo grijehe i pravimo račune, koliko je tko više zla učinio, moramo jedanput početi misliti misli mira, ljubavi u istini i pravednosti, zajedništva u Duhu, kojeg nam Isus šalje od Oca da nam bude učitelj na putu kroz vrijeme (usp. Iv 14,26-27). Sveti je apostol Pavao to lijepo i poticajno izrazio u pismu Rimljanima: ''Ljubav je Božja razlivena srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan'' (usp. Rim,5,5)! Duh Sveti, koji nam je dan kao Učitelj i Branitelj kroz vrijeme, on je Duh Ljubavi Božje, ali ga moramo u sebi prepoznati. Svjesni toga, svi mi naprijed, zajedno s tobom, Zlatomisniče! ''Sve mogu u Onome koji me jača'' (Fil 4,13)! To neka bude pravilo i ohrabrenje tvoga života i života svih nas, koje ta Ljubav Božja povezuje u zajedništvo Crkve. Time, dragi Krsto i svi mi ovdje okupljeni, završimo ovo razmišljanje. Predajmo se svi Gospodinu Isusu, jer svi smo pozvani i poslani, svaki u svome životnom krugu. Idimo Kristovim stopama, naviještajući i svjedočeći istinu, pravednost i ljubav u svim našim međusobnim odnosima. Amen.

Fra Martin -Krsto Hrženjak piše o svom svećeničkom putu i životu: “Rodio sam se 8.ožujka 1939. u Voći Gornjoj, od roditelja Franje i Antonije r. Križnjak. Osnovnu školu (tada četiri razreda) završio sam u Voći Gornjoj 1950. godine. Na veliko inzistiranje moje učiteljice Slavice Rosir da moram ići dalje u školu, a to je bila želja i moga tate, odlazim u Varaždin u gimnaziju, koja je trajala tada osam godina. Došao sam u Varaždin, u svijet gdje nikoga nisam poznavao niti pak tko mene. Kome sam rekao da sam iz Voće, nitko nije znao gdje je to. Prve godine bilo mi je jako teško, osamljen, htio sam pobjeći kući. Svakih petnaestak dana pješice bi netko od kuće došao k meni i to me je zadržalo. Redovito sam išao na misu k franjevcima. U drugom razredu gimnazije išao sam na misu u kapucinsku crkvu jer mi je tu bilo bliže. Tu me zapazio fra Silvestar Pustaj, sakristan i portir i pitao hoću li biti ministrant. To sam prihvatio i počeo dolaziti svako jutro na misu,

jer mi je škola bila uvijek poslije podne. Tu sam nekako našao smirenje i mir. Jedne zgode iza mise pitao me fra Jerko Črnila, kapucin: «Bi li ti bio kapucin?» Odgovorio sam potvrdno, jer sam razmišljao o tome da postanem svećenik. Nakon četvrtog razreda gimnazije, 1954. godine, odlazim u Zagreb – Dubravu, kapucinima i pohađam 5. razred gimnazije u sjemeništu na Šalati. Sljedeću godinu sam završio u našem sjemeništu u Osijeku. Nakon šestog razreda gimnazije, 1956.godnie, odlazim u Varaždin u novicijat. Tu sam dobio drugo ime – fra Krsto. To je godina svestranog upoznavanja i prihvaćanja redovničkog života. Trebalo je na neki način donijeti konačnu odluku. Sjećam se toga 15. srpnja, kada sam po velikoj vrućini išao u Ivanec pješice na vlak za Varaždin. Prije Lipovnika, dolje u ravnici, stao sam i promatrao donju i gornju našu crkvu i htio se vratiti kući, jer je mojima kod kuće 21


bilo teško, bio sam im potreban. Rekao sam u sebi idem dalje, pa što bude s Božjom pomoću. Završio sam godinu dana novicijata i 1957. položio privremene zavjete, sada je 55 godina, i nastavio gimnaziju u Zagrebu. Maturirao sam 1958. u Zagrebu, na Šalati i nastavio studij na bogosloviji – fakultetu. U proljeće 1960. odlazim na odsluženje vojnog roka, a prije toga sam bio na sprovodu sada blaženoga Alojzija Stepinca u Zagrebačkoj katedrali. Nakon dvije godine vraćam se iz vojske te u jesen 1962. godine polažem doživotne zavjete, sada je pedeset godina. To je bio trenutak definitivne odluke za redovništvo. Studij se nastavlja. Svećeničko ređenje bilo je 27. lipnja 1965. u Zagrebu. Mlada misa bila je u Voći 25. srpnja 1965. Posebno mi je drago da ih je, od ministranata koji su tada posluživali, petero otišlo u sjemenište i trojica su postali svećenici. To su vlč. Miroslav Martinjak, fra Josip Patrčević i vlč. Janko Bunić. To je bila radost za cijelu župu. Nakon mlade mise nastavio sam završni dio studija na fakultetu, pomagao ovdje u župi sv. Mihaela, Zagreb – Dubrava i povremeno u Karlobagu. U godini 1966. nalazim se većinom u Karlobagu i poslužujem Rijeku i Zagreb. Prvi službeni premještaj je bio ljeti 1967. u Rijeku. Tu ostajem petnaest dana i dobivam novi premještaj za Split, gdje sam bio dvanaest godina: tri godine kapelan i odgojitelj klerika, devet godina župnik i šest godina gvardijan – poglavar samostana. U 1979. premješten sam u Karlobag gdje sam bio punih petnaest godina župnik u župama: Karlobag, Baške Oštarije, Cesarica, Lukovo Šugarje i Prizna. Kroz dvanaest godina bio sam i gvardijan – poglavar samostana. Iz Karlobaga dolazim u Zagreb 1994. godine, Dubrava, sv. Mihael. Tu sam preko sedamnaest godina i vršio sam službu vjeroučitelja, zamjenika gvardijana, ekonoma samostana, tri godine sam bio kapelan i osam godina župnik. Sada sam vjeroučitelj, zamjenik gvardijana i pomažem u župi. Pripadam redovničkoj zajednici franjevcima – kapucinima. Oni potječu od sv. Franje Asiškog (1182 – 1226), koji je bio sin bogatog trgovca. Franjo je kao mladić živio lakomisleno trošeći očev novac. Takav život nije mu donio sreću i zadovoljstvo. Gospodin 22

ga je pozvao na novi način života, na život po Evanđelju, što je dosljedno prihvatio. To je život siromašnog i raspetog Krista. U očima svojih mještana ispao je luđak. Oko njega su se počeli okupljati i drugi koji su željeli živjeti tako po Evanđelju. Oni žive i propovijedaju Krista siromašnog i raspetoga. Tako je nastala zajednica – Franjina braća – Mala braća – franjevci. Red je Papa odobrio i brzo se širio po Italiji i Evropi. Franjo je svojim životom pokazao da smisao i cilj života nije biti bogat,već biti čovjek, čovjek po Evanđelju. Tijekom vremena život Braće malo je olabavio, osobito što se tiče siromaštva pa je početkom 16. stoljeća, 1528.godine, jedan dio Braće tražio povratak na Franjine ideale, na siromaštvo i jednostavnost. Braća koja su se vratila prvotnom načinu života prozvana su po kapuljači – kapuci na odijelu - kapucini – Red Manje braće kapucina. Moraju biti jednostavni, priprosti i bliski običnom puku. Ne smiju imati posjede, samo vrt uz samostan. Crkva i samostan moraju biti skromni i jednostavni bez skupocjenosti. Braća su išla okolo propovijedati, ispovijedati, radili su po bolnicama, u diplomatskoj službi, kod vojske, dvorili bolesnike, osobito u vrijeme velikih epidemija, vodili su pučke misije i sl. Kapucini su u Hrvatsku došli prije 400 godina u Rijeku. Osim Rijeke imamo samostane: u Zagrebu dva, sv. Mihael i sv. Leopold, Varaždin, Osijek, Karlobag, Split, Dubrovnik i Topusko. Osim spomenute djelatnosti, u Hrvatskoj smo počeli preuzimati župe i baviti se župnim pastoralom, ali i dušobrižništvom u bolnicama, zatvoru, radimo kao vjeroučitelji u školi i drugo. U Hrvatskoj je posebno poznat i omiljen sv. Leopold Mandić. Kandidat za blaženika fra Ante Tomičić (Ričice–Lika). Glasoviti ljudi fra Bernardin Škrivanić - po tisku: fra Anzelmo Canjuga (Vidovec) - po glazbi; fra Hadrijan Borak (Križovljan) i fra Tomislav – Janko Šagi-Bunić (Maruševec) kao teolozi i filozofi. Provincija izdaje list Leopolda Mandića "Ljudima prijatelj". Kapucinski red prisutan je u 106 zemalja svijeta i broji oko 10 500 članova. Red je dao velike ljude Crkvi. Bili su glasoviti pučki propovjednici. Od 1743. godine do danas vrše službu papinskih propovjednika. Danas Red ima preko 50 svetaca i blaženika.


Papa Franjo i Enciklika

P

apa Franjo zaista je papa iznenađenja. U tako kratkom pontifikatu uspio je iznenaditi mnoge katolike, druge kršćane, ali i mnoge nevjerujuće. Posljednje iznenađenje je enciklika «Laudato si’», o brizi za zajednički dom, za Zemlju i za sva njezina stvorenja. Radi se o teološki vrlo sadržajnoj enciklici, ali koja svjedoči prije svega o brižnom, rekao bih, nježnom duhu pape Franje. Enciklika nenametljivo, kritički, ali s puno ohrabrenja i nade pristupa gorućem problemu današnjice, a to je ekološka kriza, odnosno nebriga i uništavanje Zemlje i njezinih stvorenja. No, prije nego se posvetim predstavljanju Enciklike, prvo bih ukratko rekao nešto o teološkom i duhovnom profilu pape Franje. Važno je nešto reći o tomu, jer Papa iznenađenja zbunjuje danas mnoge katolike, bilo konzervativne, bilo liberalne, i to ne samo u svijetu, nego i u Hrvatskoj. Tako mu konzervativni predbacuju da svojim neobičnim stilom djelovanja ugrožava identitet Katoličke crkve, da stvara nepotreban nemir, štoviše, čak ga optužuju za oholost. Liberalni pak nisu zadovoljni njegovim reformama u Crkvi, kritiziraju ga da je prespor, posebice u tzv. demokratizaciji Crkve. Također i u Hrvatskoj mu se prigovara da je protiv nacionalnih interesa, da je protiv Katoličke crkve u Hrvatskoj, da se nerazborito otvara ekumenizmu, posebice sa Srpskom pravoslavnom crkvom itd. Nažalost, papu Franju i konzervativni i liberalni sagledavaju neteološki i necrkveno. Tako je prvima, konzervativnima, stalo isključivo do «moćne Crkve», Crkve ovosvjetske moći, a to su oni vjernici koji koriste Crkvu za političke, nacionalne interese, kao i za, kako to uvijek biva, svoje osobne interese. Drugi pak, liberalni, žele «nemoćnu Crkvu», nezahtjevnu Crkvu koja je slizana s duhom određenoga vremena i koja više nema što kritički i zahtjevno reći današnjemu čovjeku. Zato je razumljivo da papa Franjo smeta i jednima i drugima, i zato je također razumljivo da

ga prihvaćaju oni vjernici i nevjerujući kojima nije stalo ni do «moćne», a ni do «nemoćne» Crkve. Koji je, dakle, teološko-duhovni profil pape Franje? Izdvojio bih četiri vida. Prvo, papa Franjo je prije svega Papa prakse, Papa djelovanja. On je Katoličku crkvu osvježio novošću prakse, svojim stilom djelovanja. Tu svoju praksu, svoje djelovanje Papa je izrekao u enciklici «Evangelii gaudium», tvrdeći da za njega «stvarnost ima prednost pred idejom». Tom, za mnoge kršćane zbunjujućom rečenicom, on ne želi reći kako se kršćanin treba ravnati pukim realizmom, u smislu da su ideje nevažne i jalove, da treba mijenjati stvarnost, a ne ju interpretirati (K. Marx). Za papu Franju prvotno mjerilo kršćanske prakse nije apstraktna ideja, ali nije ni apstraktna stvarnost, nego konkretna stvarnost, a to je konkretni Bog u Isusu Kristu. Prema tomu, drugotno mjerilo kršćanskoga djelovanja nisu apstraktne ideje, zamišljaji, projekti, nego opet susret s konkretnim ljudima, s njihovim radostima i žalostima, s njihovim dramama i tragedijama. U tom smislu je papi Franji strana «idejna Crkva», Crkva koja se skriva iza idejno podignutih kula, koja nema dodira s konkretnim ljudima, Crkva koju zanima samo moć i karijerizam. Papa Franjo zastupa «poniznu Crkvu», Crkvu koja svjedoči Boga «sine glossa», izravno i konkretno, u pareziji, što košta da košta, kako ja volim reći. Drugo, u pozadini njegove teološke i duhovne misli jest teologija naroda Božjega, posebno ona koju je razvijao argentinski teolog Lucio Gera. Takva teologija naroda Božjega ne polazi od apstraktno shvaćenoga naroda, naroda koji se analizira statistički i sociološki, kako je to činila marksistički obojena teologija oslobođenja. Papina pak teologija naroda Božjega polazi od konkretnoga Božjeg naroda, dakle od naroda u kojemu postoji «sensus fidei», 23


osjećanje vjere. Zato papa Franjo ide među narod, daje se zahvatiti narodom, želi stvarno učiti od naroda, ukoliko u njemu susreće taj iskonski «sensus fidei». Do toga se opet osjećanja vjere naroda ne može doći bez «prakse», bez izlaženja iz sebe, bez susreta s konkretnim drugim. Treće, papa Franjo zastupa siromašnu Crkvu za siromašne. Dakako da se Bog u Isusu Kristu objavio kao Bog za sve ljude. No, razvidno je da već u Staromu zavjetu, a napose u Novomu zavjetu siromasi, krhki, odbačeni imaju povlašteno mjesto u Božjim očima. Bog je njihov zaštitnik pa i papa Franjo želi posebno biti njihov zaštitnik. Četvrto, papa Franjo se vodi četirima pravilima teologije oslobođenja: vidjeti – prosuditi – djelovati – slaviti. Upravo nas ova četiri vida Papine duhovnosti dovode do enciklike «Laudato si’». U njoj savršeno dolazi do izražaja duhovnost pape Franje. Crkva za siromašne: Enciklika pokazuje kako je Crkva uvijek za siromašne, krhke i slabe, među kojima na poseban način pripada i ovaj planet, Zemlja, naš zajednički dom, kako piše Papa. Zemlja je postala tako jadna, izrabljivana i siromašna da se papa Franjo odlučio zauzeti za nju. Crkva univerzalno konkretna: Papa ne govori apstraktno, idejno, nego uvijek polazeći od iskustva cijele Crkve. Još nijedna papinska enciklika nije dala toliko mjesta dokumetima mjesnih Crkava, tj. biskupskim konferencijama Crkve. Tu se dobro vidi koliko je za Papu važna teologija konkretnoga naroda Božjeg. Koliko Papa misli konkretno, svjedoči i ekumenski i interreligiozni vid Enciklike. U uvodnom dijelu oslanja se na misli patrijarha Bartolomeja I. te spominje islamskoga, sufističkoga duhovnog učitelja Ali Al-Khawwasa. Znakovito je također da se Enciklika obraća ne samo vjernicima Katoličke crkve, kako je to dosad bilo uobičajeno, nego svim ljudima. Zato Papa i zaključuje Encikliku dvjema molitvama za Zemlju, jednu koju mogu moliti i nekršćani, a drugu koju mole kršćani. Cijela pak Enciklika koncipirana je prema navedenim četirima pravilima teologije oslobođenja. Prvo, «vidjeti». U prvom poglavlju tako papa Franjo «gleda» postojeću situaciju, a to je onečišćen, zagađen planet, «naš zajednički dom», za koji se uopće ne brinemo. Zbog toga opet stradavaju najsiromašniji, njih najviše pogađa ekološka kriza, jer je ona uvijek izričaj socijalne krize. Zato istinska ekologija jest ona koja zna istodobno slušati «vrisak Zemlje i vrisak siromašnih». Kasnije će papa kriti24

zirati kulturu abortusa, jer ona po njemu također izražava ekološku krizu: tko se ne zauzima za krhko i slabo, a to je upravo nerođena ljudska osoba, kako će se onda zauzimati za krhku i slabu prirodu? U drugomu poglavlju papa Franjo nastavlja «gledati», a to je biblijska vizija Zemlje. Temeljna misao je ta da kršćani ne gledaju Zemlju kao prirodu, nego kao stvorenje. A budući da je Zemlja stvorenje, ona je propadljiva, krhka i slaba. Dok se primjerice u grčkoj misli svijet shvaćao kao vječan, nepropadljiv pa se nije ni trebalo brinuti za njega, što se nastavlja u prosvjetiteljskom poimanju Zemlje kao «prirode», kršćani Zemlju shvaćaju kao stvorenje. Ako je stvorenje, tada izloženo propadanju te upravo zato potrebito čovjekove brige i zaštite. Dakako, govor o Zemlji kao stvorenju i stvorenjima poziva čovjeka da se prema njima ne ponaša kao gospodar, da u njima prepozna Boga kao gospodara, da se divi njima samima, da prepozna kako krajnja svrha svih stvorenja nije on, nego Bog, kako piše Papa. Drugo, «prosuditi». Treće se poglavlje bavi prosudbom nastale situacije, a to je moderna tehnicistička kultura i antropocentrizam. Ekološka kriza posljedica je zaborava Boga, a time i zaborava Zemlje kao stvorenja. Zemlja se shvaća kao priroda koju treba iskoristiti i podrediti vlastitim interesima. Papu ne brine toliko teorijski, koliko praktični relativizam koji se očituje u tomu da čovjek sebe stavlja u središte, pri čemu sve ostalo postaje relativno, podređeno njegovim interesima. To Papa također vidi i u određenoj ekologiji koja se brine samo za Zemlju, a ne brine se za čovjeka. Zato je ključna rečenica toga trećeg poglavlja: «Ne će biti novoga odnosa prema prirodi bez novoga čovjeka. Nema ekologije bez prikladne antropologije.» Treće, «djelovati». Četvrto, peto i šesto poglavlje daju konkretne smjernice za djelovanje. Papa ponovno upozorava na važnost povezanosti ekološke i društvene krize te stoga govori o integralnoj ekologiji. Posebno je važna ekologija u svakidašnjici, primjerice ekologija zajedništva protiv anonimnosti periferija u velikim gradovima, arhitektonsko humano uređenje gradova. Integralna ekologija također podrazumijeva kulturalnu ekologiju, ekologiju koja vodi računa o lokalnim, domorodačkim kulturama. Važna je također nova ekološka svijest na razini internacionalne, ali i nacionalne politike, gdje se ne će dogoditi da ekonomija, kapitalizam upravlja politikom. No, posebno je potrebno osobno ekološko obraćenje, tvrdi Papa. Bitno je da svatko od nas osobno promijeni svoj stav prema Zemlji, prema


okolišu. Upravo će taj ekološki stil početi djelovati i na univerzalnoj razini, pa i na samu ekonomiju. Taj novi ekološki stil zahtijeva odreknuće od nepotrebnih potreba, primjerice prestati kupovati određene stvari koje nam netko nameće da su nam «potrebne». «Manje je više... Imati potrebe za malo, a živjeti puno», piše papa Franjo. Dakle, ne dati se voditi konzumerizmom koji u nama stvara potrebe koje samo guše istinsko življenje te djeluju pogubno na suživot s drugima te na samu Zemlju. Taj novi ekološki stil također uključuje kulturu brige, napuštanje praktičnoga relativizma, egoizma i individualizma. Četvrto, «slaviti». Toj novoj ekološkoj paradigmi najbolje bi trebali pridonijeti kršćani koji Zemlju promatraju kao stvorenje, koji u svim stvorenjima vide, hvale i slave Boga. Ako je Bog u svim stvorenjima, tada se prema svim stvorenjima kršćani ophode s posebnom ljubavlju i brigom. To posebno dolazi do izražaja u kulturi dana Gospodnjega, u nedjelji. Nedjeljom kršćani slave Boga u euharistiji, ali slave Boga u svim stvorenjima tako što ne rade. Divan je nedjeljni nerad, jer on omogućuje svim stvorenjima da se odmaraju od čovjeka i od njegovih interesnih

djelatnosti. Nedjeljni nerad poziva čovjeka da uživa u stvorenjima zbog njih samih, da bude s njima na «ti». Papa Franjo kao da poručuje da samo onaj tko zna slaviti Boga, Stvoritelja Zemlje, tko u sebi čuva taj slavljenički duh, duh nedjelje, taj će istinski moći slaviti Zemlju i njezina stvorenja: čuvati ih i brinuti se za njih. I da zaključim ovo razmatranje jednom meni važnom mišlju. Knjiga Postanka izvješćuje nas kako je Bog šetao u raju, dakle govori nam o Bogu šetaču. Možda bi u sveopćoj strci, buci i ubrzanju današnjega vremena trebalo ponovno otkriti tu iskonsku Božju šetnju svijetom, odnosno kulturu šetnje, te time skromno započeti s «novim čovjekom» koji će donijeti i «novi odnos prema prirodi». Kako je lijepo vidjeti kad čovjek šeta, kad muž i žena šetaju, kad obitelj zajedno šeta, kad prijatelji šetaju. Jer, šetač ne vlada stvorenjima. Šetač motri, divi se, zahvaljuje što ona postoje hvali i slavi ih. Pritom motri, divi se i zahvaljuje što on sam postoji, kao Božje stvorenje. I da, sutra je nedjelja, krenimo u šetnju!

dr. Ivica Raguž 25


N

Godina milosrđa, 2015.

akon što je 13. ožujka najavio Svetu godinu milosrđa, 11. travnja u Bazilici sv. Petra papa Franjo proglasio je jubilarnu Godinu milosrđa, svečanim uručivanjem bule “Misericordiae vultus”, “Lice milosrđa” predstavnicima iz cijelog svijeta, koja započinje na svetkovinu Bezgrešnog začeća 2015., a završava 20. studenoga 2016. na svetkovinu Krista Kralja Svega Stvorenoga. Tom prigodom, Sveti Otac rekao je: “Ovo je vrijeme milosti. Važno je da vjernici laici to milosrđe žive i unose u različite društvene sredine. Samo naprijed!“ “Milosrđe likuje nad sudom“, piše u Jakovljevoj poslanici (usp Jak 2,13), a zborni Psalam 136 sadrži odgovor “Vječna je ljubav njegova” dvadeset i pet puta, da pobožni čitatelj nikada ne posumnja u Božju veliku ljubav i milosrđe. Jubilej milosrđa ima za geslo “Milosrdni poput Oca”, iz Lukina evanđelja. Papa poziva vjernike da radosno čine duhovna i tjelesna djela milosrđa, kako bismo “probudili naše uspavane savjesti pred tragedijom siromaštva” i proglasili slobodu sužnjima suvremenih ropstava. Zatim je postavio pitanje »koje je mnogima na srcu«: »Zašto danas jubilarna godina milosrđa?« I odmah dao odgovor: »Jednostavno zato što je Crkva, u ovom času velikih epohalnih promjena, pozvana snažnije davati znakove Božje prisutnosti i blizine. Sveta je godina tu da bismo u sebi snažno osjetili radost što nas je Isus ponovno pronašao, on koji nas je kao Dobri pastir došao tražiti jer bijasmo izgubljeni. Jubilej je proglašen da bismo zamijetili toplinu njegove ljubavi kad nas stavlja na leđa da bi nas ponio u Otčev dom. Sveta godina je tu da nas Gospodin Isus dodirne i da nas njegovo milosrđe preobrazi, kako bismo postali svjedocima milosrđa. Eto zašto jubilej: jer je to vrijeme milosrđa. To je pogodno vrijeme u kojemu valja liječiti rane, u kojemu se ne smijemo umoriti susretati one koji iščekuju da vide i rukom dodirnu znakove Božje blizine, u kojemu svima – svima – valja ponuditi put oproštenja i pomirenja.«

Fra Ivan Markanović

26

Hrvatski kapucin i svetac jedan od zaštitnika Jubileja Milosrđa Papa Franjo je odredio da će jedan od zaštitnika Svete godine milosrđa, koja će započeti 8. prosinca, biti hrvatski kapucin sv. Leopold Bogdan Mandić, ponizni fratar ispovjednik koji je molio za puno jedinstvo među Zapadnom i Istočnom Crkvom. Podsjetimo kako je u propovijedi na misi tijekom koje je Leopold Bogdan Mandić proglašen svetim, 16. listopada 1983. godine, sveti Ivan Pavao II. istaknuo da je otac Leopold uvijek bio spreman i nasmijan, razborit i uljudan. Bio je obzirna i pouzdana


osoba, smjerni učitelj, te uviđavni i strpljivi duhovni savjetnik – rekao je tada sveti Ivan Pavao Drugi. Njegove su ispovijedi bile kratke, a često je govorio da je Božje milosrđe iznad svakoga našeg očekivanja. Samo nekoliko sati prije preminuća, 30. srpnja 1942. godine, još je ispovijedao. Njegova je služba uvijek bila potaknuta i žarkom željom za jedinstvom svih kršćana. On je svetac pomirenja i duhovnoga ekumenizma – istaknuo je u razgovoru za našu radijsku postaju fra Flaviano Giovanni Gusella, rektor Svetišta svetoga Leopolda Mandića u Padovi. O. Leopold je cijeli svoj život gotovo isključivo posvetio službi ispovijedanja. Bio je i prorok duhovnoga ekumenizma – kazao je fra Flaviano. Tijekom više od 50 godina osjećao je u svojemu srcu taj snažan poziv koji ga je poticao da se daje, da se posvećuje, da moli i radi za jedinstvo kršćana, posebno za jedinstvo Zapadne i Istočne Crkve, Pravoslavne crkve i Katoličke crkve. Čitav je svoj život proživio u samostanima, u ćeliji za ispovijed u Padovi, s tom željom, s tim snažnim poticajom da se potpuno dade za jedinstvo kršćana – primijetio je fra Flaviano. Spomenuvši da je sam papa Franjo najavio da će sveti Leopold biti jedan od zaštitnika sljedeće Svete godine Milosrđa, fra Flaviano je ispričao kako se na općoj audijenciji održanoj 22. travnja susreo s papom Franjom, i pokazao mu razglednicu sa slikom oca Leopolda. Sveti Otac mu je odmah kazao: „On će biti jedan od zaštitnika sljedećega Jubileja milosrđa”. Potom je dodao: „Ali ti imaš ispovijedati kao on!” Gotovo prestrašen, odgovorio sam mu da nastojim biti takav, ali da je teško oponašati jednog svetca… – kazao je fra Flaviano te dodao – Na to mi je Papa rekao: „Imaš reći svojoj subraći da trebaju ispovijedati kao on”. To je vrlo lijepo jer sam tako saznao da papa Franjo poznaje oca Leopolda i njegov stil, predlažući ga tako ne samo nama kapucinima, nego svim ispovjednicima u svijetu – istaknuo je na kraju rektor Svetišta svetoga Leopolda Mandića u Padovi. (Preuzeto: www.ika.hr V - 172410/8)

Osvrt fra Jure Šarčevića na izbor sv. Leopolda Bogdana Mandića za zaštitnika Svete godine milosrđa “Nadamo se da ćemo i mi u Hrvatskoj imati priliku vidjeti uživo, pomoliti se i dotaknuti posmrtne ostatke tijela sv. Leopolda Bogdana”

U povodu objave da je papa Franjo za jednoga od zaštitnika izvanredne Svete godine milosrđa izabrao sv. Leopolda Bogdana Mandića, kraći osvrt za Informativnu katoličku agenciju dao je provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića fra Jure Šarčević. Kako je već poznato našoj javnosti, papa Franjo će na svetkovinu Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, 8. prosinca, u prigodi pedesete obljetnice zaključenja Drugoga vatikanskog sabora, otvoriti izvanrednu Svetu godinu milosrđa Božjega. Premda još nije završila ova Godina posvećenog života, papa Franjo obradovao nas je najavom da će sljedeća godina biti jubilarna godina milosrđa. Nema sumnje, misao vodilja pontifikata pape Franje je navještaj Božjega milosrđa i njegove sućuti prema svim ljudima. Gotovo u svakoj prigodi Papa govori o Božjemu milosrđu i poziva sve vjernike da kontempliraju to veliko otajstvo kojemu se suvremeni način mišljenja nerijetko suprotstavlja, uvodno je napomenuo provincijal Šarčević. Vjerujem da je cijelu Crkvu u hrvatskom narodu, a posebice hrvatske kapucine, pa i sve druge redovnike i redovnice i vjernike, obradovala odluka Svetog Oca da svetog Leopolda Bogdana Mandića proglasi jednim od zaštitnika ove jubilarne godine, istaknuo je. Podsjetio je na činjenicu da je za vrijeme Šeste sinode biskupa u Rimu, koja je raspravljala o “pomirenju i pokori u poslanju Crkve” papa Ivan Pavao II. proglasio 16. listopada 1983. svetim našeg zemljaka sv. Leopolda B. Mandića. Tako ta dva važna događaja u novijoj povijesti Crkve - Sinodu iz 1983. i Godinu milosrđa 2016. povezuje jedan sićušni Hrvat koji je, milošću Božjom i svojim marom, postao “orijaš duhom, kojim se dobri Bog poslužio da nebrojenim dušama olakša breme života”, kako je to rekao bl. Stepinac. Na taj je način svima nama pokazao put kojim danas trebamo kročiti. Provincijal Šarčević napominje kako će jedan od važnih događaja u Godini Milosrđa biti izlaganje tijela sv. Leopolda Mandića u bazilici Sv. Petra u Rimu, počevši od 10. veljače 2016. U isto vrijeme u istoj bazilici bit će izloženo tijelo još jednog kapucina – sv. Pija iz Pietrelcine, znamenitog stigmatika i ispovjednika. Sam je Papa htio da posmrtni ostatci te dvojice poznatih ispovjednika budu izloženi u bazilici sv. Petra, čime stavlja naglasak na važnost službe ispovjednika koju su ta dva kapucina vršila na primjeran način. Naime, pred njihovim su se ispovjedaonicama redale bezbrojne kolone vjernika, rekao je kapucinski provincijal. 27


Zato se sv. Leopolda s pravom naziva svetcem milosrđa Božjega, jer je on cijeli svoj život i svoju energiju istrošio u ispovjedaonici. Njegov dan počinjao je misom koja mu je bila središte cijelog dana. Odmah poslije mise upućivao bi se u svoju ispovjedničku sobicu gdje je boravio sve do ručka. Nakon ručka nastavljao bi sve do večeri. U slobodnim trenutcima kleknuo bi na klecalo u ispovjedaonici ili ispred Marijina oltara i molio. Uvečer bi se povlačio u samostansku kapelicu gdje je produžavao svoju molitvu sve do kasno u noć. Ako bi ga tko pozivao da ide spavati, odgovarao je: “Moram činiti pokoru za moje pokornike”. To je bio njegov dnevni red, bez prestanka, sve do smrti 30. srpnja 1942., podsjeća Šarčević, te ističe kako nam “ovim činom Crkva ponovno stavlja svetog Leopolda Bogdana pred oči kao uzor življenja i kao zagovornika u krizama i tjeskobama. Svećenicima kao uzor neumornog ispovjednika, a svim vjernicima u hrvatskom narodu kao divan Božji dar providnosti”. Fra Jure na kraju je istaknuo: “Nadamo se da ćemo i mi u Hrvatskoj imati priliku vidjeti uživo, pomoliti se i dotaknuti posmrtne ostatke tijela sv. Leopolda Bogdana. Naime, već smo poduzeli korake da i mi u našoj crkvi Sv. Leopolda Mandića, u Zagrebačkoj Dubravi, nakon Rima, izložimo tijelo sv. Leopolda vjernicima na štovanje. Bit će to, vjerujemo, radostan događaj za sve brojne štovatelje toga Božjeg miljenika u hrvatskom narodu” (Preuzeto: www.ika.hr V - 172450/8)

28

Tijelo Padra Pia bit će izloženo u Vatikanu u Godini Milosrđa 2016. Sveti Otac izrazio je veliku želju da relikvija sv. Padre Pia bude izložena u bazilici sv. Petra na Čistu srijedu tijekom Jubileja milosrđa”, stoji u pismu koje je predsjednik Papinskog vijeća za novu evangelizaciju nadbiskup Rino Fisichella uputio nadbiskupu Michele Castoru, ordinariju nadbiskupije Manfredonia-San Giovanni Rotondo, na čijem teritoriju se nalazi svetište sv. Padre Pia. Ta Čista srijeda imat će posebno značenje jer će na taj dan u vatikanskoj bazilici Papa svojim „misionarima milosrđa” udijeliti ovlasti za odrješenje i od onih grijeha koji su inače pridržani Svetoj Stolici. Papa je izrazio želju da na taj važni dan tijelo sv. Padre Pija bude izloženo u bazilici. Nadbiskup Castoro i lokalni poglavari Kapucinskog reda kojem je sv. Padre Pio pripadao potvrdili su kako će tijelo svetca biti izloženo od 8. do 14. veljače iduće godine (Čista srijeda pada na 10. veljače). Kako je naglašeno, nazočnost relikvija tijekom Svete godine Milosrđa bit će “važnim znakom potpore za sve misionare i svećenike, jer je Padre Pio bio primjer ustrajnog i strpljivog ispovjednika, pravi svjedok Božjeg milosrđa”. Tijelo sv. Padre Pija ekshumirano je 2008., na 40. obljetnicu njegove smrti. Otada je izloženo u crkvi Santa Maria della Grazie koju je posjetilo oko 9 milijuna hodočasnika. (Preuzeto: www.kapucini.hr)


Završetak kauze fra Ante Tomičića Završen nadbiskupijski postupak za proglašenje blaženim fra Ante Josipa Tomičića Svečanim euharistijskim slavljem i sjednicom u crkvi Gospe Lurdske u Rijeci je u nedjelju, 9. veljače, svečano završen dijecezanski proces za proglašenje blaženim sluge Božjega fra Ante Josipa Tomičića, kapucinskog časnog brata. Svečano misno slavlje predvodio je riječki nadbiskup Ivan Devčić, a u koncelebraciji su bili gospićko-senjski biskup Mile Bogović i krčki biskup Valter Župan te tridesetak svećenika. Kapucinska crkva bila je do posljednjega mjesta ispunjena brojnim vjernicima iz Riječke nadbiskupije, Krčke biskupije, Zagreba i rodne fra Antine Like. Zaključujući svečanost, riječki nadbiskup je rekao kako je sluga Božji fra Ante Tomičić bio za svoga života duhovni most koji je povezivao vjernike iz svih biskupija današnje Riječke metropolije. Naime, riječki autobusni kolodvor nalazi se ispred kapucinske crkve Gospe Lurdske, u koju su brojni vjernici, dolazeći u Rijeku po raznim poslovima, navraćali, a fra Ante ih je tamo dočekivao, s njima ljubazno razgovarao, slušao o njihovim problemima, tješio ih i savjetovao. U završnoj riječi nadbiskup je još istaknuo: „Lika je rodila još jednog junaka, ovaj put junaka kršćanske vjere, kojom je on obasjao cijelu našu domovinu, a posebno našu Riječku metropoliju. Zato ga se pravom može nazvati duhovnim cvijetom ove krajevne Crkve”. Osvrćući se na Evanđelje u kojemu Isus svojim učenicima poručuje ‘Vi ste sol zemlje. Vi ste svjetlo svijeta!’, nadbiskup je istaknuo kako razna značenja Isusovih prispodoba o ‘soli’ i ‘svjetlosti’ dobro znaju tumačiti mnogi egzegeti i teolozi, ali još bolje i uvjerljivije od njih to čine svetci jer oni svojim životom svjedoče ono što drugi teoretski tumače. Oni su, istaknuo je nadbiskup citirajući sv. Pavla, ‘svjetla u svijetu’, (Fil 2,15), koja zrakama Kristove ljubavi svijet obasjavaju. Mnogi posjetitelji crkve Gospe Lurdske na riječkoj Žabici osjetili su da takvo posebno svjetlo isijava skromni i ponizni kapucinski brat fra Ante Josip Tomičić. 

U propovijedi nadbiskup je naveo i svjedočanstva nekih svjedoka koji su složni u uvjerenju da je fra Ante živio svetačkim životom. Jedan od njegove subraće koji ga je poznavao od 1931. posvjedočio je da se fra Ante trudio cijeli život živjeti svetačkim životom. Drugi se prisjetio kako je fra Ante jednom zgodom objasnio kako je sve što posjeduje njemu u crkvi: “Nemam ništa u sobi, sve su moje stvari u crkvi!”, želeći time reći kako su njegovo jedino bogatstvo Isus u Presvetom Oltarskom Sakramentu i Gospa. Naveo je svjedočanstvo nekih svećenika koji su primijetili kako su fra Antini pokloni pred Svetohraništem bili takvi da se osjećalo kako kontaktira sa živim Isusom. Fra Ante je sa siromaštvom prigrlio jednostavnost i poniznost, i po tome ga svi posebno pamte. Također, pamte i njegovu vedru i radosnu uslužnost koja je svojstvena samo osobama koje žive u dubokom odnosu s Bogom. Njegova pobožnost prema Gospi dolazila je posebno do izražaja u njegovoj ljubavi prema Njezinoj krunici. S tim u vezi postoji i jedna zgoda. Naime, jednog je dana fra Ante pred ispovjedaonicom ugledao neku ženu smrknuta lica. Zapitao ju je treba li ispovjednika, a ona je, ugledavši u njegovoj ruci krunicu, osorno odgovorila protupitanjem: - Što ti je to? A on joj je blago i sa smiješkom odgovorio: - To je lijek za Vaše tužno lice! Znakovite su riječi i jednog svećenika koji je često posjećivao fra Antu: „ Ne znam protumačiti svoj stav, ali oduvijek smatram fra Antu svetcem, bez obzira na ovaj proces”. 29


Nadbiskupijski postupak za proglašenje blaženim službeno je pokrenut 12. srpnja 2005. godine, a inicijativu su 2001. pokrenuli vjernici koji su fra Antu svakodnevno susretali u kapucinskoj crkvi u Rijeci, a kasnije dolazili na njegov grob. Oni su tražili od kapucina da se postupak pokrene, otkrio je vicepostulator postupka Stanko Dodig u svojoj zahvali svima koji su pridonijeli da dijecezanski postupak za proglašenje blaženim fra Ante Josipa Tomičića, oca kapucina, bude priveden kraju. Uz biskupe Riječke metropolije događaju su nazočili vicepostulator o. Stanko Dodig, promicatelj pravde prof. dr. Slavko Zec, bilježnik Donat Košćak, prevoditelj dokumenata na talijanski jezik fra Jure Šarčević te mons. Milan Simčić, sudac i nadbiskupov delegat, koji je prema riječima riječkog nadbiskup obavio velik dio posla unatoč svojoj visokoj životnoj dobi. Zapečaćeni dokumenti bit će proslijeđeni u Kongregaciju za proglašenje svetih u Vatikanu na nastavak procesa. Fra Ante Josip Tomičić rođen je 23. ožujka 1901. godine u Lici, selu Razbojine u župi Ričice kao jedno od dvanaestoro djece roditelja Ivana i Ane. Na krštenju je dobio ime Josip. Djetinjstvo i mladost proveo je čuvajući stada, a duhovni preokret dogodio mu se 17. siječnja 1917. godine kad mu je u ruke došla rukom pisana knjižica „San Blažene Djevice Marije” u kojoj je otkrio Božje milosrđe. Poslije je nabavio Novi zavjet u kojemu su ga posebno dirnule Isusove riječi: Nema ga tko ostavi kuću ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i braće, i se-

30

stara, i majki, i djece, i polja - i u budućem vijeku život vječni (Mk 19, 29-30). U kapucinski samostan u Varaždinu ulazi 1919., gdje je godinu dana kasnije počeo novicijat i položio prve redovničke zavjete 1921. godine. Iz Varaždina je bio prebačen u Karlobag, pa u Split gdje je 11. veljače 1925. položio svečane redovničke zavjete pred fra Bernardinom Škrivanićem, graditeljem crkve Gospe Lurdske u Rijeci. Iz Splita je premješten u Dubrovnik, pa opet u Varaždin, potom u Zagreb i još jednom u Varaždin. Istovremeno je tijekom dvadeset dvije godine pješačio cijelom Hrvatskom proseći milostinju za svoju subraću, za školovanje mladih kapucina i za gradnju novih crkava. Na tom pješačenju doživljavao je brojna poniženja i uvrede, ali je ustrajao u svome putu. U Rijeku dolazi 5. rujna 1947., gdje je ostao do svoje smrti 25. studenog 1981. godine, kada je na glasu svetosti blago preminuo u Gospodinu. Pokopan je dva dana kasnije na groblju Kozala. Njegovi posmrtni ostatci kasnije su prebačeni u kriptu crkve Gospe Lurdske koja je trideset i četiri godine bila njegov dom i ‘radno mjesto’.

Dokumentacija o fra Anti Josipu Tomičiću predana u Vatikanu U pratnji mons. Milana Simčića dvojica hrvatskih kapucina fra Jure Šarčević te fra Stanko Dodig, vicepostulator u kauzi za proglašenje blaženim i svetim fra Ante Josipa Tomičića, 25. veljače posjetili su u Vatikanu Kongregraciju za proglašenje blaženim i svetim, te su - nakon završetka biskupskog procesa u Rijeci 9. veljače ove godine - svečano uručili potrebitu dokumentaciju u procesu za fra Antino proglašenje blaženim i svetim. Tim činom kauza službeno prelazi u nadležnost spomenute Kongregacije kao i Generalne postulature Kapucinskog reda na čelu s fra Carlom Callonijem koji je, također, bio nazočan pri predaji dokumentacije vezane uz našeg novog kandidata za oltar.


Zahvalnica za fra Antu Tomičića, tihog svjedoka vjere

Z

ahvalno euharistijsko slavlje povodom završetka biskupijskog procesa u Rijeci i predaje dokumentacije Kongregaciji za proglašenje blaženih i svetih u Vatikan o sluzi Božjem fra Anti Tomičiću (1901.-1981.) koji je i u Dubrovniku proveo jedan dio svog života, slavljeno je u nedjelju, 16. ožujka u svetištu Gospe od Milosrđa u Gospinom polju, a predvodio ga je dubrovački biskup mons. Mate Uzinić. U koncelebraciji su, uz ostale svećenike, sudjelovali i generalni vikar Dubrovačke biskupije mons. dr. Petar Palić, kancelar biskupije don Ivica Pervan, kao i župnik župe sv. Mihajla don Željko Kovačević. U propovijedi je biskup Uzinić rekao kako je fra Ante Tomičić deset godina svoga života bio vezan uz dubrovački kapucinski samostan jer je veći dio tog vremena proveo na putu tražeći milostinju da bi se samostan izgradio. Povezujući životnu priču fra Ante s nedjeljnim evanđeljem o preobraženju, biskup Uzinić je, među poveznicama, istaknuo njegovu sličnost s Petrom. I fra Anti je, kao i Petru, trebalo dugo da prepozna Isusa onakvim kakav On jest te mu onda s vjerom stavi svoj život na raspolaganje. Uz pomoć jednog svetog biskupa shvatio je da svetost ne treba tražiti u nekim izvanrednim stvarima, a što je bio razlog i njegovog razočaranja kad je došao u samostan, nego da se svetost živi u svakodnevici. Njegova svakodnevica je bila prošenje s krunicom u ruci. A tim

prošenjem od vrata do vrata sagradio je ‘tri sjenice’: samostan u Dubrovniku, samostan i sjemenište u Varaždinu te središnji samostan kapucinskog reda u Dubravi u Zagrebu. Kako je sam prošao prošenje, na najbolji način mogao je razumjeti one koji su dolazili kasnije na njegova vrata i prosili. “U ovom teškom vremenu krize, u kojem se svi nekako obeshrabrujemo i prepuštamo pesimizmu, fra Ante nam šalje jednu izvrsnu poruku, da se i u takvim situacijama, ako se na pravi način prihvati sebe i druge, može postići svetost,“ istaknuo je dubrovački biskup i dodao: “Možda nas takvo stanje može i potaknuti da krenemo stazama svetosti upućujući naše misli prema cilju našeg života, kada će Bog konačno i nad nama izgovoriti svoje riječi: ‘Ovo je sin moj, ovo je kći moja, ljubljena.’“ I dok molimo Boga da ga uzdigne na čast oltara, ali i da nas zagovara kod Boga, želimo s fra Antom obećati da ćemo i mi svoju svakodnevicu pokušati preobraziti, hodeći za Isusom i noseći svoje križeve, te kao Crkva hrabro hoditi naprijed. Da nećemo dozvoliti da nas situacije obeshrabre, nego ih učiniti prilikom za svetost na koju smo svi pozvani. Na kraju mise otpjevan je himan „Tebe, Boga, hvalimo!“, a svi okupljeni zajedno su izmolili molitvu Bogu za udjeljivanje milosti po zagovoru sluge Božjeg fra Ante Tomičića, otisnutu na prigodnim promotivnim materijalima. Mješoviti župni zbor pod ravnanjem s. Celestine otpjevao je pjesmu o sluzi 31


Božjem fra Anti Tomičiću, za koju su riječi napisali kapucini Modesto Borak i Zvonko Pšag, a uglazbila ju je s. Fidelis Leventić. Postulator kauze fra Stanko Dodig, upravitelj Svetišta Gospe od Milosrđa u Dubrovniku, pozvao je vjernike da se u svojim molitvama utječu zagovoru fra Ante i za veće potrebe jer je za njegovo proglašenje blaženim, uz ostalo, potrebno i jedno čudo.

Fra Ante Tomičić i Dubrovnik Sluga Božji fra Ante Josipa Tomičića, tihi svjedok vjere, u Dubrovniku je živio od 1926. do 1937. godine. Naime, nakon što je dubrovački biskup mons. dr. Josip Marčelić pozvao kapucine da preuzmu brigu o poznatom hodočasničkom svetištu Gospe od Milosrđa u Gospinom polju, kapucini su to prihvatili i 7. svibnja 1913. godine preuzeli upravu i brigu o svetištu. Uz svetište i kuću koji su bili u trošnom stanju, kapucini su odlučili graditi samostan. Fra Ante je po dolasku u Dubrovnik 1926. jedno vrijeme obrađivao Gospino polje, koje je tada bio veliki posjed i zahtijevao je mnogo truda. Godinu dana nakon tog teškog fizičkog rada poglavar samostana ga šalje skupljati novčana sredstva za izgradnju samostana u Dubrovniku. O tom prikupljanju milodara za samostan fra Ante svjedoči: „Ja sam najprije sabirao milodare po Dubrovniku i okolici, a onda sam dobio dozvolu Ministarstva unutarnjih poslova za cijelu državu, s tim da se moram prijaviti miliciji u svakom gradu, a u kotarskim mjestima kotarskom predstojniku. Ja sam hodio po svim gradovima Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Bosne i Hercegovine, kao i po svim drugim većim mjestima gdje se narod više bavi novcem. Moja kolektura za dubrovački samostan trajala je 10 godina, ali svake godine samo 6-8 mjeseci, jer inače nisam smio po našim pravilima biti više izvan samostana. Spavao sam uvijek ili jeo po samostanima ili po župnim uredima. Svi svećenici i redovnici bili su sa mnom vrlo prijazni; neka ima dragi Bog to obilno naplati. Samo na par mjesta, u sve to vrijeme, dogodilo se da nisam bio primljen, ali onda sam se već snašao kod dobrih katolika.“ Kamen temeljac za kapucinski samostan blagoslovio je biskup Marčelić 24. svibnja 1928. godine. Prvi dio samostana završen je te iste godine, a drugi dio 1936. Angelina

Tadić

Svjedočanstvo o blagosti fra Ante Tomičića

N

aš poduzetni župnik poveo je nas, čitače i ministrante iz Zagrebačke Dubrave na ljetovanje u kapucinski samostan u Rijeci 1979 ili 80. Kako je među nama bilo dosta djevojčica, gostoljubivi kapucini otvorili su jedan dio svoga samostana za ženske stanovnike. Na staroga fra Antu, kako su ga svi zvali, upozorili su nas odmah kao na svetog , Božjeg čovjeka. I onda se dogodi da se, jer je bilo ljeto, a kupaonica na samom kraju hodnika, jedna od nas nađe oskudno odjevena ispred sluge Božjega fra Ante Tomičića, koji bijaše došao nešto očistiti. Joj, strahote i sramote! Sitni, isposnički mršav fratar, u smeđem habitu, s desnom rukom na prsima kao da i pri radu sabrano moli, i mlada djevojka u potkošulji, oči u oči! Prava prilika da se prigovori nadređenima, koji dopuštaju da se po samostanu vrzu nekakve ženske, bučne i nepristojno odjevene! Nasuprot lakoumnoj djevojčici Božji čovjek na glasu svetosti! Možda bi tkogod u toj prilici podlegao napasti da prevrne očima prema nebu i pokaže zgražanje, ističući svoju svetost, ali to nije bio fra Ante. Primijetio je stari brat vratar da je djevojci neugodno, pa se, iako su mu leđa pogrbljena a brada sijeda, nasmije veselo i reče: „Neka vas je, neka, mladosti!“ Sa slike koja mi je ostala za uspomenu na to ljeto blago gleda star i pogrbljen, ali radostan lik fra Ante.

Dubravka Rovičanac 32


Drugi europski kongres OFS-a i Frame

O

ko stotinu sudionika Franjevačkog svjetovnog reda (OFS-a) i Franjevačke mladeži (Frame) iz dvadeset europskih zemalja sudjelovalo je na 2. europskom kongresu od 17. do 23. kolovoza. Kroz tjedan dana izmjenjivali su svoja iskustva i razmišljali, vođeni geslom “Živite život dostojno poziva koji ste primili“ (Ef 4,1), o svome franjevačkom pozivu, identitetu i izazovima s kojima se kao svjetovni franjevci susreću u svijetu. Na Kongresu su bili prisutni i generalni ministar OFS-a Tibor Kauser iz Mađarske, generalna doministra Chelito Nunez iz Venezuele, generalni duhovni asistent fra Amando Trujillo-Cano, te Andrea Odak, međunarodna koordinatorica Frame, koja je kao pripadnica Nacionalnog bratstva OFS-a BiH imala i ulogu domaćina. Kao predstavnici Hrvatskog nacionalnog bratstva sudjelovali su nacionalni ministar Stjepan Kelčić, nacionalni duhovni asistent fra Ivan Markanović, zajedno sa još šestero članova nacionalnog vijeća i Frame. Kongres je započeo u ponedjeljak, 17. kolovoza, svetom misom u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve koju je predslavio mons. dr. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski. U prigodnoj propovijedi biskup Perić se osvrnuo na geslo Kongresa “Živite život dostojno poziva koji ste primili” (Ef 4,1), te naglasio da dostojno

življenje poziva znači živjeti “ozbiljno i odgovorno, tj. sa poniznošću – ići po zemlji, ne po zraku; sa svom blagošću – poučljivi i velikodušni; sa svom strpljivošću – sa sobom, s drugima, s Bogom; podnoseći jedni druge; u ljubavi!”. Radni dio programa kongresa bio je sadržajno veoma ispunjen, kroz predavanja, rad u skupinama, predstavljanje projekata, a obrađivale su se aktualne teme kao što su: identitet svjetovnih franjevaca; životu u obitelji; briga o svemu stvorenome; molitva i euharistija kao izvori snage za življenje vlastitoga franjevačkog poziva. Sudionici su imali priliku i upoznati najvažnija mjesta Bosne i Hercegovine. Tako smo pod vodstvom marljivih volontera Frame organizirano razgledali grad Mostar u utorak uvečer, a u četvrtak cjelodnevnim izletom posjetili Sarajevo. U Sarajevu u samostanskoj crkvi sv. Ante na Bistriku slavili smo svetu misu koju je predvodio mons. dr. Marko Semren, pomoćni biskup banjalučki. Tom prigodom posjetili smo i katedralu Srca Isusova, Sabornu crkvu i Gazi Husrev-begovu džamiju i medresu, gdje smo mogli čuti više o ovim mjestima molitve, povijesti i načinu življenja vjere u svakodnevnom životu vjernika pravoslavne i islamske vjeroispovijesti, što je osobito bilo zanimljivo za sudionike iz drugih zemalja. Na povratku smo posjetili franjevački samostan Uzvišenja sv. Križa i svetište Nikole Tavelića – Kovačići i Međunarodni studentski centar, gdje nas je doma-

33


ćin fra Joso Oršolić ugostio i protumačio povijest samostana i svetišta sv. Nikole, te djelovanje udruge “Kruh svetog Ante“. Fra Joso je u Mostaru prethodnu večer slavio svetu misu i u ime provincijala Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Lovre Gavrana pozdravio sudionike Kongresa. Budući da je grad domaćin poznat po mostovima, u večernjim satima predstavnici svake zemlje sudionice su u slikama njihovih značajnijih mostova veoma kreativno i raznoliko prikazali najvažnije značajke svoje domovine i kulture. Tako su se svi imali prilike bolje upoznati, prema pozivu pape Franje koji je uputio mladima na susretu u Nadbiskupijskom centru za pastoral mladih prilikom posjeta Sarajevu, da izgrađuju mostove. Pretposljednjeg dana Kongresa organizirana je oproštajna večer u Hrvatskom domu Herceg Stjepana Kosače, na kojoj je predstavljena kulturna nematerijalna baština hercegovačkog kraja nastupom folklorne skupine “Fra Bernardin Smoljan“ iz Rodoča. Na završnom plenumu predstavljeni su zaključci Kongresa, koji će uz one s Generalnog kapitula Reda iz 2014. biti smjernice za djelovanje OFS-a i Frame u narednom periodu, a neki od najvažnijih su: učvršćivanje poziva za življenje bratstvu na svim razinama; važnost obitelji i promicanja bračnog života; odgoja djece u vjeri, najprije u vlastitim obiteljima kroz zajedničku molitvu, otvorenu komunikaciju, opraštanje i svjedočenje vlastitim primjerom. Franjevci su pozvani da svakodnevno “zagrle gubavca“ po primjeru sv. Franje, da učine sve kako bi zaštitili život od samoga začetka, da djeluju koliko je moguće na smanjenju siromaštva u svojim okruženjima i odgovorno se odnose prema svim dobrima, te da promiču ekološku svijest i porade na zaštiti prirode i okoliša. Domaćin sljedećeg, 3. europskog kongresa će biti Nacionalna bratstva OFS-a i Frame u Litvi. Kongres je službeno završio slavljem svete mise u 9.30 u franjevačkoj crkvi sv. Petra i Pavla u Mostaru, u nedjelju, 23. kolovoza, na kojoj su zajedno sa narodom sudjelovali svi sudionici Kongresa. Misu je predvodio fra Miljenko Šteko, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije, koji je na svečan način zaključio Kongres i blagoslovio sve sudionike Kongresa za njihov sretan povratak kućama i u vlastita mjesna bratstva.

Fra Ivan Markanović 34


Susret s Papom u Sarajevu

H

odočasnici iz Župe svetog Mihaela iz Zagrebačke Dubrave, pod vodstvom fra Ivana Markanovića, bili su na jednodnevnom hodočašću povodom dolaska pape Franje 6. lipnja u Sarajevo. Na stadionu Koševo okupilo se preko šezdeset tisuća ljudi – pretežito mladih – kako bi prisustvovali svečanom misnom slavlju s početkom u jedanaest sati, koje je predvodio Sveti Otac. Sa župljanima su se na put u Sarajevo uputili i mladi iz drugih župa; primjerice, iz Župe svetog Pavla iz Retkovca, te iz Župe svetog Leopolda Bogdana Mandića iz Dubrave. Papa je u Bosnu i Hercegovinu došao kao hodočasnik mira kako bi dao podršku razvoju toj zemlji i istaknuo kako treba činiti daljnje korake da mirovni procesi na tom području postanu čvršći. Za mlade koji su imali prilike posjetiti Sarajevo taj je susret bio doista događaj za pamćenje. Osim samog osjećaja zajedništva (i vrućine ) i sreće što su imali priliku sudjelovati na misi koju predvodi poglavar naše Crkve, poseban su dojam na njih ostavile riječi pape Franje. Hodočasnica Marija Š. o tome je posvjedočila: “Papa govori o miru kao čovjek koji itekako suosjeća i razumije naš narod i situaciju na ovom ratom izmučenom prostoru. Posebno mi se svidjela propovijed koju je održao.” Sveti Otac govorio je o miru koji je moguće ostvariti samo ako se on temelji na Evanđelju – propovjednici mira, jer kako kaže, o njemu svi mogu govoriti, ali mi trebamo biti oni koji ga tvore, tj. stvaraju. Napomenuo je da „sijemo mir svojim svagdanjim radom, gestama služenja, bratstva, dijaloga, milosrđa...“. Upozorio je da se ne zavaravamo da sve ovisi samo o nama, već da je mir dar Božji, jer je plod Božje pomirbe s nama, te da se pravi mirotvorac postaje samo ako se čovjek pomiri s Bogom. Mnogi mladi bili su dirnuti i potaknuti papinim pohodom i riječima. “Ono što mi se najviše svidjelo je vidjeti toliko ljudi koji su došli iz Hrvatske samo da prisustvuju tom susretu. Bilo je i zanimljivo vidjeti kako to promatraju oni koji možda nisu nikad prisustvovali takvom zajedničkom slavljenju i molitvi uz podizanje ruku i zatvaranje očiju pa možda i sami osjete tu čežnju koja se nalazi u srcu kršćanina” , istaknula je Klara.

Magdalena Halužan 35


Misa zadušnica za Tomislava Janka Šagi-Bunića

U

utorak, 21. srpnja 2015., na spomendan sv. Lovre Brindiškog, crkvenog naučitelja, svečanim euharistijskim slavljem obilježena je 16. obljetnica smrti fratra kapucina, prezbitera, profesora i uglednog hrvatskog teologa Tomislava J. Šagi-Bunića. Euharistijsko slavlje u samostanskoj i župnoj crkvi sv. Mihaela u Zagrebačkoj Dubravi s početkom u 19 sati predvodio je mons. Lovro Cindori. U koncelebraciji su sudjelovali provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda fra Jure Šarčević, gvardijan samostana sv. Mihaela fra Stjepan Bergovec, fra Bono Zvonimir Šagi, fra Mirko Kemiveš, fra Anto Barišić, fra Krsto M. Hrženjak, prof. Alojz Ćubelić, dominikanac i trajni đakon Miljenko Bošnjak. Mons. Lovro je u homiliji evocirao neke svoje uspomene na svog nekadašnjeg profesora Šagi-Bunića koji mu je ostao u uspomeni kao „jedan od najvećih poslijeratnih teologa, kao vrijedan i poštovan čovjek, susretljiv profesor, bogata duha, pronicljivih misli koje su tekle iz njega kao iz bujnog izvora koji je sam Bog nadahnjivao svojim svetim Duhom, koji ništa nije zadržao za sebe, sav se razdao drugima.“ U nastavku homilije mons. Cindori ne propušta, među ostalim, istaknuti da je profesor Šagi-Bunić bio „orijaš duha i misli koji će dati Crkvi u Hrvata nemjerljiv povijesni doprinos njezinom rastu i duhovnom putu; njegova misao nadilazi vrijeme i prostore.“ U Šagi-Bunićevom dugogodišnjem promicanju „civilizacije ljubavi“ na temelju retka iz Matejeva evanđelja 25,40, mons. Lovro je prepoznao i u homiliji istaknuo Šagi-Bunićevu duhovnu zrelost, smatrajući da njegove riječi „još nisu utihnule, da one još kruže svemirom“. Mons. Cindori je svoju nadahnutu homiliju zaključio ovim riječima: „dragi profesore Toma, bio si jasan u tumačenju, osvjedočen u vjerovanju, trudio si se da crkveni nauk bude dobra i zdrava hrana dušama, onima koji su ti bili povjereni i onima za koje si imao poslanje. Dragi profesore Tomislave, molim za tebe, molim se Tebi da me zagovaraš pred milosrdnim Kristom kojeg si nam navješćivao u istinskoj vjeri, dubinom svoje misli i poniznošću svoje vjere.“ Nakon euharistije radost zajedništva se nastavila u samostanskoj blagovaonici u kojoj je zadnjih godina svoga života tjelesnu okrepu nalazio i prof. Šagi-Bunić.

Fra Anto Barišić 36


Kapucinski samostan sv. Mihaela Kapucinska 47 10040 Zagreb-Dubrava Hrvatska Dr. sc. Anto Barišić, OFMCap.

Papi emeritusu Benediktu XVI /Josephu Ratzingeru/ Samostan „Mater Ecclesiae“ Država Vatikan

Proučavanje baštine i teologije prof. Tomislava Janka Šagi-Bunića OFMCap. Poštovani, dragi i sveti Oče papa Benedikte XVI., redovnik sam i prezbiter koji pripada Redu manje braće kapucina. Živim u Zagrebu i predajem Patrologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, kolegij koji je nekoć predavao i prof. Šagi-Bunić. Bavim se proučavanjem njegove teologije i bogate baštine. Prije nekoliko godina (2010.) izradio sam doktorski rad na temu: Kristološki teandrizam u misli i djelu Tomislava Janka Šagi-Bunića. Taj rad je u cijelosti 2012. godine objavljen i kao knjiga. Vi i prof. Šagi-Bunić ste bili među prvim članovima prve papinske novoosnovane Međunarodne teološke komisije 1969. – 1974. u kojoj su bili, među ostalim, i prof. Karl Rahner, Hans Urs von Balthasar, Y. Congar, i drugi najistaknutiji katolički teolozi svijeta. Prof. Šagi-Bunić je u jednom trenutku bio podnio i ostavku na rad spomenute komisije, ali mu ostavka nije bila uvažena. U prilogu Vam šaljem razglednicu koju ste prof. Šagi-Buniću Vi i svi ostali članovi Komisije uputili iz Rima s vašeg zasjedanja sa željama da se brzo oporavi i ozdravi. U arhivu prof. Šagi-Bunića pronašao sam i jednu kovertu Vašeg pisma koje ste mu uputili bili još dok ste bili u Münchenu. Molio bih Vas, sveti Oče, da mi u nekoliko rečenica osvijetlite razdoblje zajedničke suradnje u međunarodnoj teološkoj komisiji s prof. Šagi-Bunićem i napišete svoje osobne doživljaje i sjećanja na njega, na njegov angažman u Komisiji i na njegovu teologiju. Mnogo biste mi svojim osvrtom i mišljenjem pomogli u mojim istraživanjima uloge prof. Šagi-Bunića u papinskoj Međunarodnoj teološkoj komisiji. U nadi da ćete naći nešto vremena da mi odgovorite na moju molbu, srdačno Vas pozdravljam u Gospodinu Isusu želeći Vam krepko zdravlje i strpljivost. Maranatha Zagreb: 3. 12. 2014. Anto Barišić, OFMCap.

37


BENEDICTUS XVI Papa emeritus Vatikan , 30. 12. 2014. Prečasnom gospodinu Dr. sc. Anti Barišiću, OFMCap. Kapucinski samostan sv. Mihaela Kapucinska 47 10040 Zagreb

Hrvatska

Mnogopoštovani gospodine profesore! Puno Vam hvala za Vaše prijazno pismo od 3. prosinca. Zapravo, imam jednu vrlo živu uspomenu na pet godina tijekom kojih sam zajedno radio s profesorom Šagi-Bunićem u Međunarodnoj teološkoj komisiji. Tih godina smo postali i osobno vrlo bliski, tako da mi je više puta donosio poklon od kuće, većinom jednu bocu šljivovice. Ali ponajprije me je privukao svojim humorom i humanošću. A onda je, naravno, osobito ostavio na mene dojam svojim poznavanjem povijesti kristologije kao i svojim teološkim obrazovanjem. Osim toga, i time što je još običavao poučavati i pisati na latinskom: tada je latinski bio glavni jezik u radu Međunarodne teološke komisije, koji je pomagao da se izvan pojedinih jezičnih kultura međusobno razumijemo i da zajednički razmišljamo. Za Vaš rad od srca Vam šaljem svoj blagoslov Vaš Benedikt XVI, vr.

38


Don Bosco Istoga tjedna stvar se ponovila s drugom učenicom. Ubrzo nam je prvo pitanje u školi svakoga jutra bilo upućeno Sanji: Hoće me danas netko nešto pitati? Koliko samo iščekivanja što će Sanja reći o sadržaju svojih snova! Koja panika kad si čuo svoje ime! Dogodilo se jednom da me Sanja usanjala – pitat će me Šljivićka. Ja sam se, nespremna, tada ispričala opasnoj profesorici. Stroga učiteljica rekla je:

P

oznavala sam Svećenika Sunčeva Sjaja i Mjesečevu Sanju. Svako od njih bilo je jedinstveno na svoj način. Danas, mnogo, mnogo godina poslije druženja s njima nađoh tajanstvo njihovih darova zgusnuto u jednome svetom čovjeku. No, krenimo redom: Mjesečeva Sanja bila je na prvi pogled sasvim obična srednjoškolka ravne kose boje lješnjaka. Bila je visoka i krupna, vesela i glasna i nitko, baš nitko nije mogao slutiti da se iza tako obične vanjštine krije neobičan dar, koji je odlično odgovarao imenu koje su za nju odabrali roditelji. Sve je počelo Sanjinom izjavom koja mi je zvučala kao šala: Sanjala sam da te je danas pitao profesor iz latinskog! Pitat će te, sigurno. Ma daj, pa on nikad ne pita! – nasmijala sam se i otišla od „vidovite“ Sanje. Kad ono, na satu – tup! Profesor latinskog, koji je vrlo rijetko usmeno ispitivao, otvorio je imenik baš na mojem imenu. Oh, oh, kako je teško vukao odgovore iz mene! Kao iz duboka bunara! Jadna dvojčica koju mi je napisao u imenik bila mi je gora od jedinice, a Sanja je, naravno, poslije rekla: Lijepo sam ti rekla da će te pitati! Sanjati i znati nije isto! – zbunjeno sam joj odgovorila. Za mene je to isto. Vidjela sam te u snu kako se crveniš! – nasmijala se Sanja i otišla u društvo prijateljica koje su vjerovale u njezine Mjesečeve sposobnosti.

Kako si samo znala da ću te pitati? Izvukla si se, ovaj put! Nasmijala sam se kao pun mjesec, okrenula se Sanji i namignula joj. Tako je naša Sanja, zvana Mjesečeva Sanja, još mnogo puta spasila nas, nespremne đake. Svećenik Sunčeva Sjaja pojavio se u mojemu svijetu kad su kapucini odlučili u naselju obiteljskih kuća utemeljiti novu kapelicu. Željeli su biti bliže žiteljima čije su kuće nicale poput gljiva poslije kiše. Bilo je tu mnogo mladih učenika, studenata i radničke mladeži koja je vapila za nekim tko bi je privukao, organizirao, ugrijao, volio i vodio. Snažan mladi čovjek širokih ramena, široko razmaknutih prednjih zuba, široka osmijeha i zlatne kose, „u Isusovim godinama“, kako je volio govoriti, postao je centar našega crkvenoga svijeta. On nas je volio i žario duhom. Samostan, koji smo rado čistile mi, djevojke, imao je najviše prostora baš za mladež. Male redovničke sobice stisnule su se u potkrovlje i u njih nismo ulazili. Ali velika zajednička soba, puna knjiga, i kuhinja – bili su to naši, otvoreni prostori. U velikoj sobi sastajali smo se prije i poslije sv. Mise, slavili imendane, Božiće, Uskrse... Privukao je svojim žarom za Krista taj Svećenik Sunčeva Sjaja brojne mladiće i djevojke, organizirao zbor suradnika i čitača, po svojem shvaćanju mijenjao tekstove crkvenih pjesama, organizirao nogometne turnire, tribine, rad samostanske knjižnice, hodočašća i izlete. I sve to u skučenom prostoru i prilikama koje smo često uređivali i proširivali zajedno. Imao je Svećenik Sunčeva Sjaja i svoju mračnu stranu. Gorljiv i isključiv, znao je biti grub. Ne daj Bože da vas je u ljetu izvan crkve, negdje na ulici, vidio u majici bez rukava! Tada bi vam prigovorio, a ako ste takvi došli na pričest, on bi vam je – uskratio pred cijelom crkvom! Kad su mladići zabradatili, najčešće bi se s 39


njime posvađali i otišli. Kad su se među nama počeli stvarati ljubavni parovi, Svećenik Sunčeva Sjaja pazio je kao kobac da se ne bi držali niti za ruke. Iako je govorio „Gdje bi djevojka mogla naći boljeg mladića nego u suradničkom zboru?“, kad bi se to dogodilo, počinjali su problemi i trzavice u našim odnosima. Kad je, u poslušnosti pravilima svojega Reda, morao otići u novi samostan, cijelo se naselje uzbunilo. Baš kao da im pokušavaju oteti Sunce. U današnjoj našoj crkvi, koja je višestruko veća od kapelice iz koje smo potekli, i u crkvenom zboru što u njoj pjeva još uvijek ima mnogo Božjih klasova koji su nikli baš oko tog Svećenika Sunčeva Sjaja. Mnogo, mnogo godina kasnije otkrila sam čovjeka koji je ujedinio darove Mjesečeve Sanje i Svećenika Sunčeva Sjaja. Prepoznala sam ih u don Boscu. Sveti Ivan Bosco rodio se kao siromah prije stotinu godina u malom selu kraj Torina. Već s devet godina otkrio je svoju „Mjesečevu stranu“. Naime, usnio je san koji mu je govorio mnogo o njegovoj budućnosti, ali i o budućnosti ljudi oko njega: Vidio je svoje prijatelje dječake i zgrožen u snu slušao njihove kletve. Pokušao ih je šakama i riječima ušutkati, ali Gospodin u Bijelom ga je opomenuo da to čini blago, po uzoru na Pomoćnicu koju mu je pokazao. Ubrzo oni pobjegoše, a devetogodišnji dječak Ivan Bosco vidje raznovrsne životinje, neke mile, ali neke bijesne i opasne. Mila Gospođa obratila mu se: 40

– To je tvoje polje na kojem trebaš raditi. Budi ponizan, jak, čvrst: ono što vidiš da se sada događa s ovim životinjama, ti ćeš morati učiniti s mojim sinovima. »Svrnuh pogled i gle, umjesto okrutnih zvijeri pojavi se isto toliko krotkih janjaca koji skakutahu naokolo blejeći i želeći ugoditi onome Čovjeku i Gospođi.« Tako je svoj san zapisao don Bosco. U njemu spominje i udarce koje je u svojem radu na popravljanju mladeži morao dati i primiti. Kasnije, kad je oko sebe okupio veselo društvo mladih prijatelja, koji su živjeli zapušteno do trenutka kad ih je on organizirao, ugrijao, volio i vodio, često im je pričao svoje snove. Ponekad bi odgajanike svoje škole, sanjajući, susretao u paklu te brižan molio za njih. Ponekad bi im otkrio sadržaj svojih snova, koji su se zapanjujućom točnošću obistinili. Sjaj Sunca s Visina širio se oko don Bosca i kroz školu i kroz družbu koju je osnovao. Bili su to salezijanci, novi red čiji je posebni dar briga za mladež. Sunčev Sjaj, koji je upućivao na Istinsko Sunce, Krista Gospodina, bio je privlačan za don Boscova života, a još je privlačniji danas. Grije s neba kroz radosne susrete i pjesme posvećene don Boscu. Iz njih žari plam toploga Sunca Ljubavi koje nije oslabljelo ni sto godina od svečeva rođenja, a u zapisima o njegovoj „Mjesečevoj strani“ može se poviriti, kao kroz ključanicu, u onaj drugi svijet.

Dubravka Rovinčanac


J

O, moj Bože! edna se priča htjela ispričati. Šuti, nemoj me sramotiti – ponavljala sam joj.

Molim te, molim te, znaš da se ne mogu ispričati bez tebe. Pa što onda ako ostaneš neispričana, neće svijet propasti bez tebe. Ali toliko puta si me već odvrtjela. U mislima. Uostalom, više neću. Evo, brišem te. Nema te kao da se nisi niti dogodila. Ne ide to tako, misli se ne mogu brisati. Priznajem, mučiš me. I što sad? Ako ja mogu živjeti s tobom, i ti se možeš ugnijezditi u mojim moždanim vijugama i lijepo drijemati dok s vremenom sasvim ne izblijediš. Stara sam, pomalo već i senilna pa nećeš dugo ostati na životu. Blijede površne i jadne priče. Kao da si ti neka velebna priča. Jadna si, čak i uvredljiva pričica. Što te nije strah tako me vrijeđati i ponižavati? Tebe, ha? Ha? Ma ne mene, autora priče! Ok, nije mi svejedno. Jesi li sada zadovoljna? Aha, zato sjedi i piši me! Neka ti bude, evo već pišem. Uostalom, možda te tako lakše zaboravim. Bilo je ljeto. Točno, ali nesnošljiva vrućina je trajala više od mjesec dana. Pa dobro tko piše, ti ili ja? Ti! Tako je! Ja pišem, a ti si Priča i od sada šutiš kao riba. Kada bolje promislim, ovdje se zapravo i radi o ribama, dobro, i o ostalim plodovima mora. Moja obitelj ne voli baš meso, nego isključivo ono što pliva ili gmiže po moru i ribnjacima. Za priču uopće nije bitno izazove li bolji uzvik oduševljenja lonac pun fiš-paprikaša ili škampi na buzaru, bitno je da ostatci te slasne hrane nepodnošljivo smrde čak i po najvećoj hladnoći, a o vrelom dobu godine da i ne govorim. Bitno je i to da škampi, iako skuhani i pojedeni, i dalje svojim oštrim, mrtvim i isisanim

krakovima buše i režu i najčvršću plastičnu vrećicu tako da svaka smrdljiva kap tekućine može nesmetano kliziti po unutrašnjosti naše velike zelene ulične kante za smeće, koju nam je Čistoća prije nekoliko godina velikodušno udijelila. Podijelili su nam kante bez ikakvih uputa o održavanju, koje su inače obavezne za svaki proizvod. Uz tenisice, na primjer, uvijek piše da se peru vodom. A ja ih svejedno svaki put kad ugazim u pseći izmet poželim oprati mješavinom solne kiseline i razređivača. Onda se sjetim vlasnika pasa i onoga čime bi njih oprala, ali to je iz neke druge priče pa se sada moram zaustaviti. U ovoj su priči psi i mačke godinama noću obilježavali i derali naše crne vreće za smeće i prisiljavali nas na ranojutarnje ponižavajuće sakupljanje razbacanog sadržaja po ulici. Kad su nam svima napokon pristigle iste zelene kante, kao da smo se plašili da će nam ih netko preoteti, svatko je požurio obilježiti svoju pripadajućim kućnim brojem. Ajme, koliko maštovitosti i kreacija se tu našlo! Koliko boja, koliko fontova, veličina, ukoso, uravno, s cvjetićem, smajlićem... Eto, na primjer, našu kantu krasi crni kućni broj uokviren srebrenom bojom. Crna boja je jedina koju sam pronašla u garaži, a kako su mi se u tom „umjetničkom“ poduhvatu brojevi malo razlili po glatkoj plastici, dojam sam pokušala popraviti uokvirivanjem srebrenim vodootpornim flomasterom. I silno sam ponosna što su ti brojevi i dan danas savršeno vidljivi. I sad, kad već pišem, kao što bi rekli – po istini i Bogu, moram reći da je, u tih sada već i desetak godina, Čistoća jedan jedini put pomoću cisterne za pranje javnih površina oprala kante u našoj ulici. Valjda je u onoj uputi o održavanju koja je ostala kod njih pisalo: pri uobičajenoj upotrebi, bez pretjerivanja u konzumaciji ribljih specijaliteta, kanta se pere vodom svakih deset godina. A sigurno je proizvođač onim sitnim, ljudskom oku nevidljivim slovima, kao kod sumnjivih bankarskih ugovora za kredite, dodao kako tako rijetko pranje kante pomaže razvijanju osjetila njuha, što dovodi do podizanja ekološke svijesti i u konačnici do razvrstavanja otpada. E sad, što se osjetila tiče, ona se eventualno mogu razvijati kod mlađeg naraštaja. Kod nas starijih sve se polagano gasi, dok se i sami ne ugasimo. Kao što već rekoh, sjećanja mi blijede. Staračke naočale se poput užeta za vješanje već podosta godina klate oko vrata. Jedino me sluh, koji 41


obično najprije strada, predobro služi, a o njuhu ne bih više jer sam na njega potrošila previše riječi. Oboružana gumenim rukavicama, deterdžentima, spužvama, dugačkom metlom i crijevom za zalijevanje vrta tog sam ljetnog dana krenula, po ne znam koji put, u obračun sa „miomirisima“ iz naše kante koju su to jutro radnici Čistoće ispraznili i nemarno, kao i uvijek, ostavili gotovo na sredini ceste. Držeći glavu okrenutu u stranu i na što je moguće većoj udaljenosti od kante, izlila sam u njezinu unutrašnjost pola boce deterdženta, pazeći da dobro poprskam i poklopac i vanjske strane. Uz pomoć metle sa podužom drškom dobro sam zapjenila i istrljala cijelu kantu. Trljala sam bjesomučno i slušala zvukove prirode. Pčele su zujale, ptičice pjevale, mačka mjaukala, asfalt cvrčao od vrućine, a kroz otvoren prozor susjede s moje desne strane dopirali su zvuci televizijskog prijenosa mise. Onda sam stala prebirati po mislima koji je danas dan, koji je datum i svetac pa sam između razmišljanja i grčevitog trljanja shvatila da to uopće nije zvuk TV prijemnika, već da je to glas moje stare, teško pokretne susjede i našeg ništa mlađeg, ali puno pokretnijeg svećenika. Kroz šištanje vode do mene su dopirale pojedine riječi molitve i razgovora koji nije namijenjen publici. I taman pomislim kako se Svevišnji dobro zabavlja

42

na račun starih ljudi kada im oduzima sluh i prisiljava ih da tako glasno iznose svoje najintimnije misli, kadli vremešni susjed s moje druge strane, koji mi se upravo jučer požalio da mu se istrošila baterija na slušnom aparatu, na sav glas zapjeva pjesmicu “Sve ptičice iz gore spustile se na more“. Svojim me glasovnim mogućnostima neodoljivo podsjetio na bolno zavijanje mačke kojoj je netko nesretnim slučajem stao na rep. Sve su se ptičice već spustile na more i samo je jedna ostala, pjevao je susjed. Susjeda sa druge strane i dalje je neumorno zazivala Boga. Nisam više mogla odoljeti i smijući se glasno, podignula sam pogled prema nebu da ukorim Onoga gore zbog njegovog nemilosrdnog smisla za humor. Blještavilo sunca me prisililo da brzo pognem glavu a osmijeh mi se istog trenutka zaledio na licu poput zamrznute slike na ekranu. Odmaknula sam se i napravila nekoliko krugova oko čiste, mirisne kante. U nevjerici sam vlažnim i drhtavim rukama stavila naočale i razgledala kantu iz najneposrednije blizine, ali na njoj i nadalje nije bilo crnog, srebrnom bojom uokvirenog, kućnog broja. Susjeda čiju sam kantu upravo oprala glasno je uzvikivala: “O moj Bože, dragi Bože!“

Slavica Tomičić


Isusova ljubav Isuse, molim Te, dođi k nama tako da istina bude otkrivena, a život življen u svjetlosti, ljubav ljubljena, radost darovana i mir svugdje da vlada. (Majka Terezija) Isus je naviještao kraljevstvo svojim propovijedanjem, riječima, čudesima, ponašanjem, odlukama, odnosom prema drugima. Jednom riječju, svojim životom. On je prošao zemljom čineći dobro. Isus je prihvaćao svakog čovjeka. Bio je na strani siromašnih. Došao je radi grješnika. Kod njega nitko nije bio isključen. Pozivao je na obraćenje i svakom čovjeku dao priliku za novi početak. Božje kraljevstvo je među nama kad se ljudi ljube, kad se ljudi uzajamno usrećuju. Kad ljudi jedni drugima prilaze i pružaju ruke. Kad ljudi stvaraju uvjete mira. Kad ljudi međusobno razgovaraju. Kad su ljudi veseli i kad se razumiju. Kad ljudi jedan drugome prenose radost: riječju, ljubaznim pogledom razumijevanja. Kad se ljudi zauzimaju u najneznatnijim sitnicama svakodnevnice za mir, radost, sreću, ljubav, sklad, raspoloženje, čovječnost uopće za ljude. Tada je uvijek Božje kraljevstvo među nama. Tada zauvijek. Zajedno zaključujemo kako su Evanđelje i vjera i ljubav u Isusa bili neiscrpni izvori snage i hrabrosti. I mi moramo slijediti Kristov primjer po vlastitim mogućnostima dobi, vremena i mjesta u kojem živimo. Gospodine Isuse, Koji si sve stvorio s ljubavlju, Rodio se s ljubavlju, Služio s ljubavlju, Djelovao s ljubavlju, Trpio s ljubavlju, Umro s ljubavlju, Uskrsnuo s ljubavlju, Zahvaljujem ti za tvoju ljubav Prema meni i cijelom svijetu. Svaki dan te molim: Nauči i mene ljubiti. Amen.

Radenka Skorup 43


Štap svete Terezije od Isusa

K

ad je, 1577. godine, u božićnoj noći šezdesetdvogodišnja redovnica Terezija od Isusa silazila stepenicama na službu Božju u kapelicu samostana sv. Josipa u Avili, zloduh, ljut na njezinu revnost i svetost, uvijek željan napakostiti joj i mnogim njezinim brigama i bolima dodati još koju novu, mračnim se smijehom nasmijao i zlim dahom utrnuo svjetiljku u njezinoj ruci.1 Iznenadna tama sakrila je put koraku, noga je izgubila oslonac i Terezija je pala. Anđeli su pohitali prihvatiti u mrak ispružene ruke kojima je tražila sigurnost, ali Gospodin ih je zaustavio. Znao je Isus da će njegova Terezija radosno primiti i ovu novu bol i kao dar ljubavi prikazati je za nekoga u potrebi. I doista, još dok se podizala s hladnog poda, osjećajući silnu bol u slomljenoj ruci, Terezija od Isusa spremno je prikazala ovu novu patnju za dragog malog sveca, oca Ivana od Križa. 1 Marcelle Auclair – SAMO BOG DOSTAJE, ŽIVOT SV. TEREZIJE AVILSKE, KIZ, Zagreb, 2014.

44

Gospodin, ponosan na svoju vjernu službenicu, zadade još jedan udarac zloduhu: Terezijina bolna i slomljena ruka bijaše ljevica, a zdravom desnicom ona je i dalje nastavila pisati duhovne misli, savjete, pisma i svjedočanstva za rast vjere i nasljedovanje svetog života. *** Od te svete noći Terezija od Isusa stekla je još jednog tihog, strpljivog i čvrstog prijatelja od kojeg se nije odvajala. Taj je prijatelj s njom putovao blatnjavim, kamenitim, prašnjavim, mukotrpnim i dugim cestama i putovima. Pratio je od samostana do samostana i svjedočio teškoćama, neimaštini, brigama, bolestima, patnjama, gladi, ali i radosnim novim osnutcima. Bio joj je osloncem kad je bolest oslabila tijelo i kad su kušnje, poniženja, nepravedne optužbe prijetile da rane duh, bio je s njom i uz nju – njezin štap. Kao što je davno Gospodin dao Mojsiju štap da nji-


me izvodi znamenja i Izraelce vodi kroz pustinju u Obećanu zemlju, tako je i Terezijin štap bio znak i dar od Gospodina, ta sama je govorila Gospodin dolazi u pomoć onima koju su mu odlučili služiti i proslaviti ga.2 Kad bi joj tijelo klonulo i bolesti je oslabile, Gospodin ju je i preko štapa podupirao i podizao, a ona je, na čuđenje mnogih, snagom koja je mogla biti jedino od Stvoritelja, ponovno ustajala, radila, molila, podnosila patnje, pisala, slavila, putovala, osnivala karmele i k Bogu privlačila duše dokazujući istinitost riječi … Tvoj štap i palica tvoja, utjeha su meni.3 Kad je Gospodin odlučio da je njegova vrijedna Terezija ispunila svoje poslanje – obnovivši Karmel i osnovavši 17 samostana bosonogih karmelićanki i tako dovršila Očevo djelo, pozvao ju je u svoj zagrljaj, da ona kojoj je bio dovoljan samo Bog sada primi od Njega nagradu – da s Njim bude sjedinjena. Spremno mu je na poziv odgovorila: Ljubljeni moj Gospodine! Vrijeme je da krenem na put!4 Štap koji je tako vjerno i šutljivo pratio i podupirao Tereziju na Božjem putu zemljom htjede s njom i dalje – Povedi me sa sobom, ja sam tvoj štap! – molio je. No, ona mu, sad već dušom blizu druge obale, zahvali za vjernost i strpljivost i reče: Ne možeš sa mnom, ta ja nemam ništa što meni pripada! 2 isto 3 BIBLIJA, psalam 23,4 4 Marcelle Auclair – SAMO BOG DOSTAJE, ŽIVOT SV. TEREZIJE AVILSKE, KIZ, Zagreb, 2014.

Kako ćeš bez mene, kad su ti ruke drhtave i korak nesiguran? – zabrinuto je pitao. Ne brini, - Terezija odvrati - svoje umorno zemaljsko tijelo ostavljam s tobom ovdje, a gore, gore u Kraljevstvu Njegovog Veličanstva dobit ću novo tijelo i za poljane Gospodnje štapa ne ću trebati! A što će sa mnom biti? – brinuo se štap – Hoće li me zaboraviti, slomiti, baciti? Hoću li ikad više u naše drage karmelske samostane kročiti? Nasmiješi se Terezija osmijehom koji joj je pomladio lice i sve je više sličila ražarenom suncu. – Naši dragi karmeli – Gospodinovi golubinjaci! O, kad bi se po svoj zemlji proširili i iz njih vazda poput sunca sjala krijepost, ljubav, poniznost, poslušnost i rad! A ti ne budi tjeskoban, jer možda jednom Gospodin odluči poslati nas oboje da ih obiđemo i blagoslov im donesemo! Kako bi to, Terezijo, moglo biti, kad ti odlaziš gore u Nebesa, a ja ostajem ovdje, na zemlji? – čudio se štap. A Terezija mu reče: Mi fiel amigo, nuestro Dios es grande, todo es posible a Él. Basta con creer! A Dios todo es posible, porque Dios es todo!5 Vjerni moj prijatelju, naš Bog je velik, Njemu je sve moguće. Samo vjerovati treba! Bog sve može, jer Bog je sve!

Mira Šincek 5 Prijevod (cijelog teksta) JANJA KELAVA, prof.

45


I

Život u samostanu - franjevačka jednostavnost i siromaštvo

sus Krist kao središte franjevačke jednostavnosti i duhovnosti vrlo je važan i u svakodnevnom životu redovnika, koji su ostavili ovaj svijet, pošli za Kristom, Njemu se prepustili, Njemu povjerovali, a On im kao nagradu usađuje klicu poziva, sjeme koje raste i razvija se iz klice u stablo, a svako stablo donosi plodove. Takav je i život redovnika, oni su stablo, a Krist je njihov sijač. Franjin život bio je prožet ljubavlju. Iako ga je njegov otac odbacio, Franjo nije prestao voljeti Boga i zadržati Ga u svome životu. Takvi su i redovnici, iako svijet misli da su nepotrebni u današnjem društvu, oni ne padaju pred time, već mole za ljude u svijetu i za čitav svijet. Franjo je, kao i ja, dugo tragao za smislom svoga života, rođen je u bogataškoj obitelji, no, novac i blago nisu ga učinili sretnim. Živeći u samostanu, shvatio sam da ovi jednostavni ljudi ne mare za materijalno, već smatraju da su novac, pohlepa, bogatstvo ovoga svijeta samo prašina na cesti koja nema nikakvo značenje, tu prašinu vjetar raznosi po svijetu. Isto tako, novac i bogatstvo predstavljaju ljudima velik kamen o koji se spotiču te tako padaju u ropstvo zla. Materijalno nam ništa ne znači, ništa nam ne donosi. Ali ostaje duh. Duh vjere. To je radost ovoga redovničkoga svijeta, ovog poniznog služenja u ljubavi prema Gospodinu.

46

Zahvalan sam Bogu i braći kapucinima što su mi omogućili da neko vrijeme provedem s njima, te mi tako omogućili da budem i ja dio zajednice koja dijeli isto mišljenje kao i ja. Redovnički život pruža nam velike mogućnosti, da nismo toga ni svjesni. Iako u ovom svijetu trpim zbog svog poziva te strpljivo nosim svoj križ poput Krista, nisam pao pod svjetovno okrilje, već se svakoga dana kroz euharistiju želim približiti Kristu. Ovih nekoliko dana provedenih u samostanu nikad neću zaboraviti, jer sam kroz braću kapucine spoznao da smisao života nije u traženju požuda tijela i užitaka, već u traženju Boga. Spoznao sam da u svakom trenutku treba živjeti Kristovo evanđelje, te doista istinski živjeti svoju vjeru, vjeru Crkve u kojoj smo kršteni. Čemu težiti ovome svijetu, ako od njega ništa ne dobivamo? Redovnici zaista žive Kristovo evanđelje te služe Bogu s velikom poniznošću. “Tko prizna mene pred ljudima, njega će i Sin Čovječji priznati pred Božjim anđelima.” Lk 12,8

Matija Kancijan


„Isus Krist je lice Očevog milosrđa. U ovim riječima može se dobro sažeti tajna kršćanske vjere. Milosrđe je postalo živo i vidljivo u Isusu iz Nazareta, dosežući u njemu svoj vrhunac. Trebamo stalno razmatrati otajstvo milosrđa. Ono je vrelo radosti, spokoja i mira. Naše spasenje ovisi o njemu. Milosrđe: riječ otkriva samu tajnu Presvetog Trojstva. Milosrđe: krajnji i najviši čin kojim nam Bog izlazi u susret. Milosrđe: temeljni zakon koji živi u srcu svake osobe koja iskreno gleda u oči svoje braće i sestara na putu života. Milosrđe: most koji spaja Boga i čovjeka, otvarajući naša srca nadi da smo, usprkos našoj grješnosti, zauvijek ljubljeni. Povremeno smo pozvani pažljivije pogledati na milosrđe kako bismo mogli postati učinkovitiji znak Očevih djela u našim životima. Iz tog sam razloga proglasio Izvanredni jubilej milosrđa kao posebno vrijeme Crkve; vrijeme kada svjedočanstva vjernika mogu izrasti jača i učinkovitija.“ (Papa Franjo; iz bule: Misericordiae Vultus – Lice milosrđa)

47


Kalendare raznih dimenzija možete naručiti u Centru „Leopold Mandić“ u Osijeku.

Džepni kalendari

13 lisni kalendar Džepni rokovnik i kalendar na 52. str.

jednolisni kalendari

naljepnice

Ljudima prijatelj dvobroj rgb 2015  

kapucinska revija