Page 1

ISSN 1331- 6354 Cijena: 10 kn GODINA XLV, Broj 2 (172)  – Sv. Leopold u Zagrebu  2016.


2

Sv. Leopold u Zagrebu 2016.

Sadržaj 4 KROZ MOJE RUKE TEČE TVOJA MILOST 5 OBLIKOVATI U SEBI DUH POBOŽNOSTI 7 SVJEDOK JUBILEJA MILOSRĐA PRIVUKAO STOTINE TISUĆA VJERNIKA 28 HITNA MEDICINSKA SLUŽBA I MEDICINSKE SESTRE UZ TIJELO SV. LEOPOLDA 29 SVETAC JE DOŠAO KUĆI! 30 SUSRET S MEDIJIMA NAKON ODLASKA TIJELA SV. LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA IZ HRVATSKE 31 PRIZNANJE “LJUDIMA PRIJATELJ“ ZA 45 GODINA IZLAŽENJA 33 KARDINAL BOZANIĆ NA PROSLAVI 150. OBLJETNICE ROĐENJA SV. LEOPOLDA 34 DAN SV. LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA U KRIŽEVCIMA 35 U SAMOSTANU SV. LEOPOLDA OTVORENA IZLOŽBA “HRVATSKI SVECI I BLAŽENICI U NAŠEM NARODU“ UOČI DOLASKA TIJELA SV. LEOPOLDA 36 PREDSTAVLJENA “LEOPOLDOVA ULJANICA“ 37 NOVI ŽIVOTOPIS SV. LEOPOLDA U GODINI BOŽANSKOG MILOSRĐA 38 SV. LEOPOLD BOGDAN MANDIĆ APOSTOL BOŽANSKOG MILOSRĐA 39 OBRED PRIMANJA U FRANJEVAČKI SVJETOVNI RED (OFS) SVETOG LEOPOLDA MANDIĆA 40 ANĐEO I OFS 42 OBEĆANJA FRAME

GLASNIK SVETOG LEOPOLDA MANDIĆA

Časopis za vjersku kulturu i informaciju God. XLV (172) – Br. 2/2016. ISSN 1331- 6354 List sv. Leopolda B. Mandića izlazi dopuštenjem kapucinskog provincijalata u Zagrebu i Biskupskog ordinarijata u Đakovu od 1. veljače 1971. Izdavač: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda Mandića

Administraciju vodi:

Ružica Dumančić, 31000 Osijek, Kapucinska 41 tel: +385 31 20 11 83 mob: +385 99 455 60 52 e-mail: centarleopold@gmail.com

Odgovorni urednik: fra Ivan Markanović

Sv. Leopolda Mandića 41, 10040 Zagreb – Dubrava, tel: 01 295 82 01; mob: 099 455 60 60 ivan.markanovic@kapucini.hr

Glavni urednik: fra Stjepan Novoselec Kapucinska 47, 10040 Zagreb – Dubrava, tel: 01 295 86 65; 098 25 30 86 stjepan.novoselec@gmail.com

Grafički urednik: Vjeran Grabant vjerangrabant@gmail.com

Lektorica: Dubravka Rovičanac Stalni suradnici: braća kapucini, Jelena Grabant,

Dubravka Rovičanac, Mira Šincek, Mladenko Spahija, Vinko Đotlo, Štefica Pokorny, Anika Sačić, Nevenka Špoljarić

Vanjski suradnici: Željko Paša, Marija Takać,

Vjera Milić, Radenka Skorup, Andrija Lukinović, Ilija Doborski, Zdenka Štogl, Dejan Lecić, Leon ŽganecBrajša, Danijela Blažeka, Katarina Ralbovski, Danijela Fiala, Jadranka Jakopec, Ana Vrček, Slavica Tomčić

Tisak: “Tonimir” Varaždinske Toplice

43 TATA, JA I BLIJEDOŽUTA MJESEČEVA STAZICA

Godišnja pretplata 40 kn; za države Europe 13 eura; za Kanadu i USA: 15 USD; za Australiju 20 AUD NAZIV: Centar “Leopold Mandić”, 31000 Osijek, Kapucinska 41;

45 SUSRET S KNJIGOM I AUTOROM FRA MARIJANOM KARAULOM U OSIJEKU

žiro račun 2340009-1100209229; SWIFT (BIC): PBZGHR2X IBAN: HR71 2340 0091 1002 0922 9 P. J. 12, OSIJEK

42 DOĐITE, POKLONIMO SE...

46 GLAS USLIŠANIH


3

RIJEČ UREDNIKA Cijenjeni i dragi čitatelji! vine, Bosne i Hercegovine, Boke, pa i daleko šire. Ne mogu se oteti dojmu koji nas je prožimao u uredništvu, dok sam činio izbor iz tako raznolikoga sadržaja, da nam je sâm sv. Leopold pokazao da je istinski prijatelj ljudi, jer je svojom duhovnom, skromnom i nenametljivom prisutnošću siromašnoga i svetoga kapucina privukao toliko mnoštvo vjernika da se dotičući njegova tijela dotaknu svetosti Neba, a sakramentom pomirenja dotaknu živoga Božjeg milosrđa i oproštenja, u ovoj godini Jubileja milosrđa, te je tako ispisao neponovljive stranice naše novije hrvatske povijesti, pa tako i ovoga broja našeg i svoga lista. Duboko vjerujem, dragi čitatelji i štovatelji sv. Leopolda, da ste i vi osobno na različite načine, već prema svojim mogućnostima, bili

dionici mnogih milosnih trenutaka i iskustava primljenih darova Božjih uz tijelo našega svetca, te vas molimo da nam pišete i podijelite s nama svoja iskustva, razmišljanja, dojmove, a osobito uslišanja po zagovoru sv. Leopolda. I sada, nakon odlaska Leopoldova tijela iz naše sredine, zahvaljujemo dobrome Bogu za sve milosti koje smo primili, i dalje osjećajući njegovu živu prisutnost koja je ostala u našim srcima nakon dodira s njime. S još većim žarom molimo njegov zagovor za našu Domovinu, naše obitelji i za naš hrvatski narod. Mir vam i dobro!

Fra Ivan Markanović Odgovorni urednik

foto Raf

S

v. Leopold je došao k nama i susreli smo ga! Stoga, ovaj broj našeg lista Ljudima prijatelj s dužnim poštovanjem posvećujemo tom izvanrednom i jedinstvenom povijesnom događaju za našu Hrvatsku kapucinsku provinciju i cijelu Crkvu u našem hrvatskom narodu, dolasku i boravku tijela sv. Leopolda Bogdana Mandića od 13. do 18. travnja 2016. u zagrebačkoj katedrali i kapucinskoj crkvi sv. Leopolda Mandića u zagrebačkoj Dubravi. Budući da su događanja tih dana svojim sadržajem i raznolikošću bila veoma osebujna, tako da bi bilo teško sve obuhvatiti i opisati, izabrali smo najvažnije trenutke i misli izrečene na misnim slavljima, te osvrte i zapažanja sudionika u organizaciji i prihvatu tako neočekivano velikog mnoštva vjernika, hodočasnika i štovatelja sv. Leopolda iz cijele naše Domo-


4

Sv. Leopold u Zagrebu

KROZ MOJE RUKE TEČE TVOJA MILOST Kroz moje ruke teče Tvoja milost kao lahor, kao dah, kao oganj što žari, kao kaplja blagoslovna na sasušenu zemlju, ispucalu i zamrlu… Gle kako sam onemoćao! Nakon sedamdeset i šest godina života, nakon pedeset i dvije godine služenja otajstvu tvojega pomirenja, ostale su mi jedino ruke! Ruke su moćne! Moć ruku moć je lijevka nebeskog što naslonjen u kutu jedva čeka da bude pozvan upomoć. Vjerujem, sigurno si mi za to dao ruke! Često mi se činilo, baš u ispovijedi, da ne slušaju moje uši nego zapešća i zglobovi, i da riječi odrješenja ne izgovaraju toliko moja usta koliko ruke, koliko prsti podignuti, prsti ispruženi put neba i svinuti da prihvate konopac spasenja! Kao Tvoja zapešća probodena čavlima i prst Ti zgrčeni od bola što ih zlo bije, evo i ruke moje, u koje je čudom položeno bezmjerje spasenja, žele da zahvate, da napoje, da natope i ožive, duše sasušene…

“Domine, non sum dignus…“ Gospodine, nisam dostojan, ponavljam ustima a ruke moje viču: Ne odustaj, ne zatvori taj uski put što ga u stijenju nemira i zla, tvojim rukama krči naum spasenja! Kamo će završiti moje ruke? Ne, nije to važno! Puno je važnije: Kamo će, po mojim rukama, završiti oni koji Tebe traže, Gospodine!

Don Ante Mateljan


5

OBLIKOVATI U SEBI DUH POBOŽNOSTI

Z

ašto ova tema upravo sada? Zato što je ova Godina milosrđa vremenski trenutak kad mi sebe želimo na osvježen način prepoznati na putu s Kristom. Krist je tu, u vremenu, s nama, jer došao je u vrijeme i prošao naš ljudski vremenski tijek, vremensku životnu dob, koliko je svakome čovjeku, na neki način, vrijeme odbrojeno. On, Vječni Sin Božji, prošao je kao Sin čovječji kroz, da tako kažemo, sudbinu vremena. Prošao je kroz muku i smrt u uskrsnuće i uzašao k Ocu, u vječnost, gdje je vrijeme sve što se događa jedan mnogostruki stvaralački čin Božji. Kod Boga i u Bogu sve je vječno sada. Krist je i kao čovjek uzašao, dakle, u to vječno Božje. Ali je upravo zato jer je u Vječnom, uvijek s nama. Rekao nam je odlazeći: “Ja sam s vama do u sve dane – do svršetka svijeta’’ (usp. Mt 28,20)!

Kako je sada Gospodin s nama? No, valja razmotriti kako je sada Gospodin s nama? On je s nama u onome što nam je ostavio kao znak svoje prisutnosti. On, Sin Božji, najčešće se imenovao kao Sin Čovječji. U svemu je jednak Ocu, ali je uzeo našu ljudsku narav i postao u svemu nama jednak osim u grijehu, da pokaže nama put kroz vrijeme, jer je Bog i nas ljude za sebe stvorio, kako se izrazio sv. Augustin. Dakle, Sin Božji postao je s nama čovjek da nama pokaže kako mi, sinovi ljudski, moramo sebe ostvarivati onako kako Bog od nas traži, ostvarivati se u ono za što nas je Bog stvorio.

Gospodin Isus nam je prvi uzor, model savršena čovjeka. On, Sin Božji u svemu jednak Ocu, postao je s nama sudionik vremenitog života i u slabosti ljudskoga tijela.

Što nam kaže riječ pobožnost? Kad kažemo da treba u sebi formirati, oblikovati duh pobožnosti, onda nam valja najprije razumjeti što to znači, što nam kaže riječ pobožnost? Naša hrvatska riječ pobožnost upućuje nas na Boga kao da se želimo Bogu približiti, kao pobožanstvenjenje, da želimo biti što sličniji Bogu po onom Božjem planu, jer nas je stvorio na svoju sliku i da mu budemo slični (usp. Post 1,26-27). No, ta riječ je i duhovno-praktična. U latinskom ona glasi devotio, dolazi od glagola devovere = zavjetovati se, odrediti se, do kraja se predati. Znači, pobožnost je, na neki način, naše posvemašnje određenje (usmjerenje) prema Bogu. Na to nas i hrvatska riječ pobožnost upućuje. Bogu se usmjeriti, približiti, posvetiti da mu budemo što sličniji.

Kako svaki osobno shvaća i živi pobožnost? Ostaje nam uvijek otvoreno pitanje: kako mi, svaki osobno,

shvaćamo i proživljavamo svoju pobožnost? Možeš li za sebe reći da si pobožan? Zbog toga nam je potrebno produbljenje i samoga razumijevanja, shvaćanja pobožnosti. Ona se vidljivo očituje u različitim oblicima. No, što je ono nezaobilazno u svakom obliku? Svaki istiniti vjernik je posvećen Bogu, možemo u širem smislu reći, zavjetovan Bogu. Sjetimo se, svake godine u uskrsnoj noći obnavljamo svoj krsni zavjet. Time Crkva želi podsjetiti, svakoga od nas pojedinih vjernika, da smo po krštenju predani Kristu i od njega i u njemu primljeni kao djeca Božja. Čovjek je kao slobodna osoba pristupio Kristu i u Kristu je s Bogom-Ocem, Duhom Svetim povezan. Tako je već pobožanstvenjen. Obično kažemo: Bogu posvećen. Duh Sveti, koji njegova Jedinorođenoga Sina Isusa Krista povezuje s Ocem tako da su, kao troje-Trojstvo, jedan Bog. Kažemo Otac i Sin i Duh Sveti – Trojstvo, jedan Bog. Duh Sveti kao da se razlijeva i sve stvara, zato molimo: “O dođi Stvorče, Duše Svet!’’ Duh Sveti ispunja Krista i kao Čovjeka, te ga s Ocem povezuje tako da su jedno, a nas povezuje s Kristom. “Od Punine njegove i svi mi primamismo i to milost na milost’’ (usp. Iv 1,16). Od punine Kristove mi primamo Duha po-


6

Sv. Leopold u Zagrebu

sinstva. Duh Sveti nas sa Sinom čini djecom Božjom, pa smo tako već kao zemaljski, ipak i nebeski. Duh Sveti izlijeva se iz Kristova srca i nas povezuje s njime. Zato smo, kako je rekao Pavao, s Kristom jedno otajstveno Tijelo. On glava Tijela, a mi njegovi udovi i kao udovi međusobno povezani u jedno Tijelo Kristovo (usp. Rim 12,4-5). U tome je korijen prave kršćanske pobožnosti koju svaki od nas mora živjeti, svjestan da je u Kristu Duhom Svetim povezan i sa svima koji su istim Duhom posvećeni. Naša osobna pobožnost se zato događa u Crkvi kao u zajedništvu svetih.

va me da mu služim. Jer, kad nas je stvorio na svoju sliku, onda je i svakog pojedinog pozvao da mu bude što sličniji svojim mislima i djelima.

Pobožnost – naš zavjet Bogu

Dakako, čovjek se gleda uvijek i u odnosu prema drugima oko sebe. Zato je za svakoga čovjeka najvažnije shvatiti da se njegov život kreće u trostrukom odnosu. Taj trostruki odnos je upravo bitan. Odnos prema bližnjima, kako se svakodnevno odnosiš prema onima s kojima te život, svakodnevno povezuje i kako procjenjuješ samoga sebe, kako se odnosiš prema samome sebi? Isus je rekao onom čovjeku koji mu je došao s pitanjem: što je najvažnije od Božjih zapovijedi: minimum je ‘’Ljubi Boga iznad svega, a bližnjega kao sebe samoga’’ (usp.Mt 22,37-39). To su tri neizostavna odnosa: prvi odnos – odnos prema Bogu i drugi prema bližnjima, bez kojih ne možemo sebe dobro upoznati, niti znati mjeru ljubavi prema samome sebi. Kao da smo pred zrcalom, gledamo se u Bogu, u odnosu prema Njemu i bližnjima. Da bismo samoga sebe razumjeli, uvijek se gledamo u njegovoj riječi, njegove ljubavi. Bog prima mene, tebe, svakoga…!

Pobožnost je, na određen način, za nas kršćane i naš zavjet Bogu, naša predanost Bogu. U ispravnoj pobožnosti mi smo izvršitelji Božje volje, njegove riječi u vremenu. Ako smo svjesno Kristu pristupili, onda i u svakom svome djelu svjesno moramo biti s Kristom. U Kristu i s Kristom neprestano na svome životnome putu k Bogu, onamo gdje je Krist pred nama i nama pripravlja mjesto (usp. Iv 14,2-3). To je puni smisao i obnavljanja našeg krsnog zavjeta. Poslije se u tijeku života čovjek uspinje u toj svojoj pobožnosti kao predanosti Bogu. Svoju pobožnost moramo shvatiti kroz vrijeme i kao prepoznavanje Božje Riječi, kao živog poziva, nama upućenoga i našeg osobnog i djelotvornog odgovora na taj Božji poziv. Bitno je upoznati volju Božju: što Bog od mene želi, zašto me je poslao upravo u ovo vrijeme, u okolnosti u kojima sam se rodio, zašto me je dao roditeljima – svaki je čovjek dar Božji – i zašto me ovamo ili onamo doveo? Pozi-

Naša pobožnost mora prerasti i u našu kršćansku svijest, ona mora obilježavati sav naš način života. Ona mora obilježavati i naš kršćanski identitet. Čovjek sebe, tek pred Bogom i u njegovu svjetlu, u svjetlu Duha Svetoga može dobro razumjeti. Zato je osobni odnos prema Bogu, neprestana otvorenost Duhu Svetome, uvijek bitna.

Trostruki odnos

Mi smo Bogu usmjereni, posvećeni, stvorio nas je svojom djecom u Sinu. Njega nam je poslao da nam, kao jedan od nas, pokaže kakav

mora biti čovjek. Svaki od nas po slici Sina Božjega. Otac nebeski u svakome od nas sada gleda svojega Sina Isusa Krista.

Pobožnost kao uspon Mi se zato u svojoj pobožnosti neprestano uspinjemo da bismo se što jasnije približili slici Sina Božjega Isusa Krista. Isus je naš životni put! Kao primjer imali smo u travnju ove godine nekoliko dana pred očima i neraspadnuto tijelo našega Hrvata sv. Leopolda Bogdana Mandića, malog brata kapucina. On nam je primjer kako se upravo malenošću uspinjemo sve bliže Sinu Božjemu. Leopold kao neumorni ispovjednik, pun milosrđa, svjestan da je on samo znak milosrdnoga Gospodina Isusa s nama, pridizao je ljude, hrabrio i uzdizao na put pročišćenja u vjeri, nadi i ljubavi. Iz njega je žarila milosrdna ljubav Božja. Vjera u Isusa Krista uvijek je zato i pobožnost. Vjera koja ne bi uključivala i pobožnost, življeni zavjet Bogu, naš čvrsto odabrani smjer prema Bogu, bila bi prazna. Prava živa vjera, sama po sebi, prerasta u pobožnost, iskrenu molitvu. Molitva pak je tek onda molitva kad, doista, postaje razgovor s Bogom, naše svjesno prostiranje pred Bogom, kad se u cijelosti svoga bića povjeravamo Bogu s pouzdanjem u Njega. Molitva je prava, kad se cijeli naš život pretvori u svjestan odnos prema Bogu. Isus nas potiče: “Budni budite i u svako doba molite…’’ (Lk 21,36)! Budni budimo i sve činimo u istini, pravednosti i ljubavi, koja od Boga dolazi. Gore srca! To je istinita pobožnost!

Bono Zvonimir Šagi


7

foto Raf

Sažetak

SVJEDOK JUBILEJA MILOSRĐA PRIVUKAO STOTINE TISUĆA VJERNIKA

V

iše od 250 tisuća vjernike pohodilo je tijelo sv. Leopolda Bogdana Mandića za njegova boravka od 13. do 18. travnja u Zagrebu, u Hrvatskoj. Hodočasnici, među kojima mnoštvo djece, trudnica, staraca, invalidnih osoba, došli su u zagrebačku katedralu i kapucinsku crkvu u zagrebačkoj Dubravi iz svih dijelova Hrvatske, ali i iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Slovenije.

Kardinal Josip Bozanić na dočeku sv. Leopolda u zagrebačku katedralu

“Susret sa Svetcem koji je život posvetio ispovjedničkoj službi“ Sveti je Leopold snagom otajstvene Božje prisutnosti ponovno među svojim narodom; ne da bismo mi gledali njega, nego da bismo po njemu vidjeli i susreli Boga Praćeno provincijalom Hrvatske

kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića, fra Jurom Šarčevićem, koji je bio i inicijator svečeva dolaska u Zagreb, tijelo sv. Leopolda stiglo je 13. travnja u zagrebačku katedralu gdje je obred dočeka i svečanu Večernju predvodio uz sudjelovanje više biskupa, velikog broja svećenika, redovnika, redovnica i vjernika, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. – Danas se u ovoj Svetoj godini milosrđa na dojmljiv način ovdje

ostvaruje susret sa Svetcem koji je život posvetio ispovjedničkoj službi. Sveti je Leopold snagom otajstvene Božje prisutnosti ponovno među svojim narodom; ne da bismo mi gledali njega, nego da bismo po njemu vidjeli i susreli Boga - rekao je na svečanom dočeku kardinal Bozanić. – Sveti Leopold u krhkosti svoga tijela, u skromnosti svoga života i djelovanja, u neznatnosti svojih prohtjeva i u redovničkoj ljubavi, siromaštvu i poslušnosti Bogu


8

Sv. Leopold u Zagrebu

Iz Propovijedi mons. Vlade Košića, 13. travnja u zagrebačkoj prvostolnici

“Krv nije voda!“ Sveti Leopold je kao svećenik veoma kratko djelovao u Domovini, no nikada nije zatajio da je Hrvat. Kada su ga njegova talijanska braća nagovarala da uzme talijansko državljanstvo jer da je to tek puka formalnost, on je odlučno odgovorio da “krv nije voda“ i zbog toga je bio prognan u južnu Italiju, kazao je biskup Košić

foto Raf

pokazuje kako i najskrovitiji život postaje predivan život radosti i slobode u kojem se objavljuje sam Bog. Danas je pred nas postavljeno propadljivo i slabašno tijelo poniznoga hrvatskog kapucina Bogdana Mandića iz Herceg-Novog o stopedesetoj obljetnici njegova rođenja, da se ne obeshrabrimo i da u slabosti prepoznajemo Božju jakost. Da vidimo iz čega se Crkva rađa i radi čega smo pozvani biti živi članovi Crkve. Da vidimo što Crkvi daje sigurnost i gdje su usidrene njezine nade- istaknuo je zagrebački nadbiskup.

Prvu svečanu svetu misu tijekom boravka tijela svetog Leopolda Bogdana Mandića u Hrvatskoj predslavio je biskup sisački mons. Vlado Košić u 19 sati u zagrebačkoj katedrali, koja je bila premala da primi sve vjernike. U svojoj vrlo nadahnutoj propovijedi biskup Košić je izrazio radost što je “naš sv. Leopold među nama, u našoj zagrebačkoj katedrali, u svojoj i našoj Hrvatskoj!”. Tri su odlike, prema riječima mons. Košića, posebno krasile ovog rastom malog, ali uistinu velikog franjevca, malog brata kapucina: bio je domoljub i rodoljub, molitelj za jedinstvo kršćana, te ispovjednik, djelitelj Božjeg oproštenja, oruđe Božjeg milosrđa. – Sveti Leopold je kao svećenik veoma kratko djelovao u Domovini, no nikada nije zatajio da je Hrvat. Kada su ga njegova talijanska braća nagovarala da uzme talijansko državljanstvo jer da je to tek puka formalnost, on je odlučno odgovorio da “krv nije voda“ i radi toga je bio prognan u južnu Italiju, kazao je biskup Košić i posebno istakao da se na primjeru svetoga Leopolda može naučiti poštivati svoj rod i svoju

domovinu. – Neki, pa i katolici, spremni su danas zatajiti svoju pripadnost hrvatskom rodu ili to smatraju nevažnim pa i nazadnim spominjati, no, što je čovjek koji nema korijena, koji prezre samoga sebe? Zar on može bilo kome nešto pomoći i druge voljeti, ako ne voli sebe i svoje - upitao je nazočne vjernike okupljene oko sarkofaga s neraspadnutim svetim tijelom biskup Košić, ističući kako je 1927. godine sveti Leopold napisao da bi želio umrijeti u svojoj Domovini… odnijeti svoje siromašne kosti među svoj narod. – Umrijeti mu se nije posrećilo u domovini, ali njegove “siromašne kosti” danas i ovih dana su među njegovim narodom. Velika je to milost za nas koji smo večeras ovdje, ali i za sav naš hrvatski narod. Molimo stoga sv. Leopolda da nas nauči ispravno i duboko ljubiti svoj narod - rekao je mons. Košić. Ovom je prigodom biskup još spomenuo kako je sveti Leopold jedan od najgorljivijih zagovornika jedinstva među kršćanima, te kazao:


9

– On je sve svoje napore, žrtve i molitve Bogu izručivao upravo na tu nakanu. On je želio da se ponovno svi kršćani ujedine, da bude jedan pastir i jedno stado. Molio se za to da se pravoslavni sjedine s katolicima pod jednim vrhovnim zemaljskim pastirom, rimskim papom, rekao je propovjednik. – Molimo, braćo i sestre, zagovor sv. Leopolda za našeg kardinala blaženog Alojzija Stepinca. Neka sv. Leopold njemu izmoli što skoriju kanonizaciju, što će također pridonijeti ekumenskom zbližavanju jer prema odluci pape Franje upravo se priprema s radom mješovito katoličko-pravoslavno radno tijelo koje treba razmotriti naše međusobne odnose koji su opterećeni lažima, nasiljem i manjkom bratske ljubavi. Sv. Leopold je znao da je za sjedinjenje pravoslavnih s rimokatoličkom Crkvom potrebno prinijeti mnoge žrtve, žrtve odricanja od zabluda, pouke o naravi istinske Kristove Crkve – ali to se neće dogoditi na silu, nego jedino iskazivanjem milosrđa koje je obilno pokazivao i dijelio uime Isusovo, koji jedini milosrdno oprašta i daje milost spasenje onima koji ju mole - rekao je biskup Košić. Franjevci kapucini imaju i svoju posebnu karizmu. Mnogi među njima su ispovjednici, a papa Ivan Pavao Drugi, istakao je biskup Košić je, 1983. godine, upravo svetog Leopolda proglasio zaštitnikom ispovjednika. – Doista, sav Leopoldov rad može se sažeti u ovome: bio je ispovjednik, djelitelj Božjeg oproštenja, oruđe Božjeg milosrđa.  Imajući sve to pred očima, braćo i sestre, utecimo se u zagovor milosrdnom i blagom sv. Leopoldu. Molimo ga za nas same, za naše po-

mirenje s Bogom i da poput njega znamo strpljivo prihvaćati žrtvu i iskazivati svima milosrdnu Božju ljubav. Molimo ga za naše obitelji, molimo da svojim zagovorom on posebno pomogne da se ne ugase obiteljska ognjišta, tj. vatra one ljubavi koja jedina okuplja i čuva obitelji na okupu. Molimo njega, koji je bio 12. dijete u svojoj obitelji, da našem narodu izmoli da obitelji rađaju brojnu djecu, da se očevi i majke ne boje velikodušno darivati život svojoj djeci. Molimo ga za naš hrvatski narod, da se nitko ne stidi svoga roda ni svoje domovine, da istinski ljubimo svoj narod, činimo dobro svima i da ponosno znamo, poput njega – pa ako treba i trpjeti zbog toga – isticati tko smo i kome pripadamo - kazao je u svojoj propovijedi biskup mons. Vlado Košić, tijekom svečane Svete mise prvog dana boravka tijela svetoga Leopolda Bogdana Mandića u Hrvatskoj. Drugog dana boravka tijela svetog Leopolda Bogdana Mandića u zagrebačkoj katedrali jutarnje mise služili su zagrebački pomoćni biskupi, dok su vjernici u gotovo kilometarskoj koloni, koja se protezala od katedrale preko trga Bana Jelačića sve duž Ilice, cijeloga, kišnog dana u dubokoj pobožnosti strpljivo čekali i prolazili pokraj sarkofaga s tijelom sv. Leopolda, a ispovjednici su neumorno cijelo to vrijeme ispovijedali.

Kardinal Josip Bozanić na ispraćaju sv. Leopolda crkvu sv. Leopolda u Dubravu

“Leopold ima očinsko srce koje želimo susresti kada dolazimo na ispovijed“ Vidi se da je bl. Alojzije čitao životopis o. Leopolda i uvidio da su im boli bile slične, te je za svoju utjehu rado ponavljao Leopoldove riječi “Tako hoće Bog“ Svečano večernje euharistijsko slavlje u 19 sati predvodio je kardinal Josip Bozanić. U koncelebraciji je uz više desetaka svećenika i više biskupa i redovničkih poglavara bio i apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj, nadbiskup Alessandro D’Errico. – U svetome Leopoldu su jasno povezani sakramenti euharistije i ispovijedi, naše potrebe za Kristovim tijelom i mogućnosti da se nebeska hrana blaguje u pomirenju s Bogom i s ljudima, u čistoći savjesti, u otvorenosti prema Božjem milosrđu - istaknuo je kardinal, dodajući da je sv. Leopold “uzor svim ispovjednicima, jer upravo on ima očinsko srce koje želimo susresti kada dolazimo na ispovijed“. Kardinal se osvrnuo i na povezanost sv. Leopolda i bl. kardinala Alojzija Stepinca, čiji se posmrtni ostaci nalaze u zagrebačkoj katedrali. Podsjetio je da je bl. Stepinac u Hrvatskoj bio prvi širitelj pobožnosti prema sv. Leopoldu i potaknuo tiskanje na hrvatskome jeziku njegova životopisa. Iz Stepinčeve bilješke iz studenoga 1959. godine vidi se da je bl. Alojzije čitao životopis o. Leopolda i uvidio da su im boli bile slične, te je za svoju utjehu rado ponavljao Leopoldove riječi “Tako hoće Bog“.


10

Sv. Leopold u Zagrebu

Doček sv. Leopolda u Dubravi Nakon ispraćaja iz zagrebačke prvostolnice tijelo sv. Leopolda, praćeno zvonjavom crkava pored kojih je vozilo prolazilo, stiglo je u istočni dio Zagreba, pred crkvu sv. Leopolda Mandića u Dubravi, a prostor oko nje bio je ispunjen mnoštvom vjernika, štovatelja sv. Leopolda koji su u rukama držali upaljene svijeće. Tijelo sv. Leopolda su iz vozila do crkve donijela njegova subraća kapucini. Obred dočeka i Službu riječi predvodio je provincijal fra Jure Šarčević, koji je istaknuo radost što sv. Leopold – zaštitnik Godine milosrđa i zaštitnik te crkve i župe – dolazi među svoje štovatelje. Podsjetio je da je to jedina crkva u Hrvatskoj koja ima relikvije oba sveca zaštitnika Godine milosrđa – p. Pija i sv. Leopolda. Sljedećih dana mise uz tijelo sv. Leopolda slavile su se tijekom cijelog dana.

Iz Propovijedi dubrovačkog biskupa mons. Mate Uzinića na svetoj misi 15. travnja

“U liku svetog Leopolda vidimo lik Isusa Krista“ Sv. Leopold bio je ljudima prijatelj, to je njegova karakteristika, to je njegov način na koji je kroz službu ispovjednika ljudima svoga vremena pokazao samog Isusa Krista koji je također ljudima prijatelj. U ovoj godini mi razmišljamo o Bogu koji je ljudima prijatelj. On je od svog djetinjstva kroz cijeli život bio osobiti Isusov prijatelj, na osobit način u euharistijskim prilikama kruha i vina. Posebna pobožnost prema euharistiji bila je već vidljiva u njegovu djetinjstvu, kad je svaki dan s ocem odlazio na Misu, a nakon što se počeo pričešćivati, svaki dan se pričešćivao, a euharistija je bila u središtu njegova svećeničkog života. Večernju misu, u petak u 19 sati, predvodio je dubrovački biskup Mate Uzinić, zadužen pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji za redovnike. On je čestitao kapuci-

nima “da su u svojim redovima imali ljude poput sv. Leopolda, koji i danas ne svojim mrtvim tijelom, nego svojim životom okuplja mnoge i poziva nas sve zajedno da se otvorimo Božjem milosrđu kako bismo u povratku u svoje sredine bili svjedoci Božjega milosrđa i ljubavi“. – Nas oko ovog mrtvog tijela okuplja život čovjeka, malog rastom, malog po skromnosti i poniznosti, ali velikog po njegovoj ljudskosti, po njegovu “biti svećenik, biti redovnik“. Ako dublje gledamo – ne okuplja nas čak niti njegov život, nego nas okuplja živa prisutnost Isusa Krista koja je bila vidljiva i prepoznatljiva i u životu i u smrti, pa i tijelu sv. Leopolda - rekao je biskup dubrovački Mate Uzinić tijekom svoje propovijedi na svečanoj svetoj misi 15. travnja. On je podsjetio kako je na beatifikaciji Leopolda Bogdana Mandića bl. papa Pavao VI. napravio tu usporedbu s Isusom Kristom, pitajući se koga smo to došli vidjeti, tko nas to okuplja.


11

Iz propovijedi mons. Ivice Petanjka, biskupa krčkog

“On je prošao zemljom sijući i sadeći Božje milosrđe“ – U liku sv. Leopolda vidimo lik sv. Franje, rekao je Pavao VI. i otišao i korak dalje istaknuvši: “Ne samo sv. Franjo, već Isus Krist“. Zato što je sv. Leopold svojim životom, načinom življenja svoga kršćanstva, svog redovništva i svećeništva, bio, a po onom što znači za sve nas i ostaje, živa prisutnost Isusa Krista među nama. I mi nismo došli posjetiti njegovo mrtvo tijelo, već smo se došli susresti s živim Kristom među nama. Onakvim kakvim je on bio i po onom primjeru kakav je ostavio trajno za nas - kazao je, između ostalog, biskup Uzinić. On je također istaknuo kako je sveti Leopold ponuđen na prvom mjestu kao primjer svećenicima: – Oni su kao i sv. Leopold službenici Božjeg milosrđa po sakramentu pomirenja koji su pozvani dijeliti. Istodobno, nudeći nam sv. Leopolda, nudeći nam p. Pija za posebno promatranje u ovoj godini, Sveti Otac želio je svakom od nas, kao onima kojima je potrebno Božje milosrđe, pokazati primjer ovog čovjeka, i ono što su penitenti u susretu s tim čovjekom doživljavali: poticaj “ne bojte se, krenite prema tom mjestu, prema tom sakramentu pomirenja s Božjim milosrđem“. Tako nam ova dvojica svetaca poručuju da nam sakrament ispovijedi omogućuje izravni doticaj s veličinom Božjeg milosrđa. Zato mi nismo nekrofili, mi smo

oni koji se u ovom čovjeku žele ogledati, koji iz njegova života i primjera žele učiti za svoj svakodnevni kršćanski život, za vršenje svoje službe, ako smo svećenici, i za susret s Božjim milosrđem, jer svi smo mi – bili svećenici ili vjernici, također i grešnici - riječi su biskupa Mate Uzinića. – Sv. Leopold bio je ljudima prijatelj, to je njegova karakteristika, to je njegov način na koji je kroz službu ispovjednika ljudima svoga vremena pokazao samog Isusa Krista koji je također ljudima prijatelj. U ovoj godini mi razmišljamo o Bogu koji je ljudima prijatelj. On je od svog djetinjstva kroz cijeli život bio osobiti Isusov prijatelj, na osobit način u euharistijskim prilikama kruha i vina. Posebna pobožnost prema euharistiji bila je već vidljiva u njegovu djetinjstvu, kad je svaki dan s ocem odlazio na Misu, a nakon što se počeo pričešćivati, svaki dan se pričešćivao, a euharistija je bila u središtu njegova svećeničkog života. S posebnim žarom slavio je prvu i posljednju euharistiju, a kad bi došao u neki samostan, prvo mjesto koje je posjetio bilo je svetohranište i oltar BDM, koju je zvao svojom Gospodaricom, a Boga svojim Gospodarom. Iz prijateljstva s Bogom, euharistijskim Isusom moglo se razviti i snažno prijateljstvo prema svakom čovjeku – kazao je još biskup Uzinić ovom prigodom.

Sv. Leopold cijeli je život radio na sebi i sebe u red dovodio kako bi drugima mogao posredovati neizmjerno milosrđe Božje, svjestan da je Isusovo načelo poslušnosti volji Očevoj temelj svake svetosti Najviše se štovatelja sv. Leopolda okupilo u subotu, kada je središnju prijepodnevnu misu u 11 sati predslavio krčki biskup, kapucin, Ivica Petanjak, a suslavio je apostolski administrator Gospićko-senjske biskupije biskup Mile Bogović, te još 160 svećenika. Svoju je propovijed biskup Petanjak usredotočio na milosrđe u poslanju sv. Leopolda. – Okrenimo se oko sebe i pogledajmo ovu masu svijeta koju je okupio jedan rastom mali redovnik i svećenik, ponizan i malen, koji je cijeli život radio na sebi i sebe u red dovodio kako bi drugima mogao posredovati neizmjerno milosrđe Božje, svjestan da je Isusovo načelo poslušnosti volji Očevoj temelj svake svetosti - pozvao je krčki biskup. Zatim je istaknuo kako kod Boga nema slučaja, da se kod Njega sve događa s određenim ciljem i porukom. Podsjetio je da je: – sv. Leopold proglašen svetim 16. listopada 1983. i da je tada također bila Sveta godina, Godina otkupljenja. A proglašen je svetim na Trgu Sv. Petra u Vatikanu u tijeku Biskupske sinode koja je razmatrala temu o pokori i pomirenju. Bila je to i peta obljetnica pontifikata danas svetoga Ivana Pavla II. Sada je opet Sveta godi-


12

Sv. Leopold u Zagrebu

na, i to Milosrđa, a sv. Leopold je zajedno s p. Pijom proglašen njezinim zaštitnikom. Od 1983. do 2016. su 33 godine – godine Isusova života. Sav se Isusov život odvijao pod geslom “Obratite se i vjerujte Evanđelju“, istaknuo je biskup, poručivši da: – nema obraćenja bez pokore, napora, truda, pomirenja, oprosta. Kad god učinimo nešto dobro, ili se obratimo, činimo djelo milosrđa prema dugima ili prema samima sebi. Sveti Leopold sav svoj život proveo je opraštajući grijehe uime Božje i izmirujući ljude s Bogom i s drugima i sa samim sobom, on je prošao zemljom sijući i sadeći Božje milosrđe. Razmišljajući o tome kako je to sv. Leopold činio, biskup Petanjak napomenuo je da: – čovjek najčešće stvari ili pojednostavljuje ili previše komplicira, odnosno teško pronalazi pravu mjeru. Svetu godinu milosrđa mnogi su doživjeli kao milosnu godinu oslobođenja jer su došli do spoznaje da i za njih ima nade i mogućnosti da se i oni spase, da im bude oprošteno, da se i njima iskaže milosrđe. I to je točno, jer Božje je milosrđe neizmjerno i uvijek je na djelu. Milosrđe nastupa nakon nečega što je bilo pogrešno, naopako življeno. Možda

je netko cijeli život činio nepravdu, drugome od života stvorio pakao, a sad očekuje da mu Bog iskaže milosrđe. No, milosrđe je čisti dar, bez truna naših zasluga - istaknuo je biskup, postavivši pitanje kolika je cijena milosrđa. – Sv. Leopold je s pravom svetac milosrđa. Milosrđe koje je on pola stoljeća svoga svećeništva svakodnevno dijelio imalo je veliku cijenu. Stotine tisuća svećenika svakodnevno ispovijeda, ali ih se ne naziva milosrdnima. Sveti Leopold imao je mnogo razloga da bude nemilosrdan, njemu je ispovjedaonica i služba ispovijedanja bila nametnuta pod poslušnost.

Htio je biti propovjednik, biti u javnosti, a život je proveo zatvoren u tajnosti. Htio je živjeti u svojoj domovini, a život je proveo u tuđini. Htio je raditi na jedinstvu kršćana i pomirenju naroda, a sav je život proveo u tome da čovjek koji je u sebi rastrgan grijehom pronađe jedinstvo sa samim sobom – uglavnom, nijedna mu se želja nije ispunila. Imao je sve preduvjete da bude nemilosrdan, a ipak je pred cijelim svijetom, i Crkvom i više od milijardu ljudi, on uzor svetosti milosrđa. I to zato što je čitav život on činio pokoru i u sebi pomirivao nepomirljivo, a svima drugima iskazivao neizmjerno milosrđe. Milosrđe drugima može iskazivati samo onaj tko sebe može držati u pokornosti i pod kontrolom - istaknuo je krčki biskup. – Sv. Leopold shvatio je srž i bit iz koje je izvirivao sav Isusov život, a to je volja Božja. Sav je Isusov život savršena poslušnost volji Božjoj. Sv. Leopold vjerovao je da poslušnost koju je on kao redovnik i svećenik dao Bogu i ljudima vrijede više od sve njegove volje, želje, nadanja. U rujnu 1928. napisao je


13

da će njegov rad u ispovjedaonici biti “kao da propovijedam jedinstvo kršćana. Savršena poslušnost, jedini put svetosti. Slušam i opslužujem, ali na moje nakane. Dvostruka korist, dupli plod“. – Tko još danas uvažava dobronamjerno mišljenje drugoga, tko je spreman poslušati kad mu sto osoba kaže da je to za njegovo dobro, a on hoće i živi potpuno drukčije? - upitao je biskup i zaključio: – Ne možemo slaviti sv. Leopolda, ne možemo ubirati plodove Svete godine milosrđa a da pritom ne slijedimo vječna načela evanđelja i primjer Isusove poslušnosti. Isus Krist jedini je Put, Istina i Život kojeg je Otac nebeski poslao ovom svijetu. Sveti Leopold je tim Putem išao, tu Istinu svjedočio i taj Život živio. Drugoga puta nema. Apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Alessandro D’Errico “Trebamo imati još malo strpljivosti, pričekati da bismo mogli protumačiti svojoj braći pravoslavnima posao koji smo napravili u procesu kanonizacije, da na taj način veliki kardinal Alojzije Stepinac može biti ne samo svetac za Hrvatsku, već veliki svetac za univerzalnu Crkvu. Tome bi sigurno dao podršku sv. Leopold Bogdan Mandić, jer to je bio njegov život: život za ekumenizam, za pomirenje, za jedinstvo Crkve’“ Večernje euharistijsko slavlje u subotu 16. travnja u 19 sati predvodio je apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Alessandro D’Errico, a propovijedao je župnik zagrebačke župe sv. Leopolda Bogdana Mandića u Voltinom vlč. Željko Lovrić. U uvodu nuncij D’Errico istaknuo je svoju osobnu pobožnost prema sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću,

kojega je posebno upoznao najprije za vrijeme svoje službe Papina predstavnika u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, a potom u Hrvatskoj. – Drago mi je doći u ovu župu, gdje subraća, odnosno, sinovi sv. Leopolda služe zajednici u Dubravi. Posebno sam sretan da mogu biti s vama jer sam želio izraziti svoju živu zahvalnost za ovu inicijativu da se svetčevi posmrtni ostaci dovedu u Hrvatsku, i to upravo tijekom ove Godine milosrđa - rekao je nuncij te zahvalio o. Šarčeviću i talijanskim kapucinima. – No, ima još jedna dimenzija koja je konkretnija i važnija za ove naše prilike. On je bio velik svjedok misionarskog i ekumenskog duha. Uvjeren sam da trebamo uzeti sv. Leopolda kao zaštitnika svojeg služenja u Hrvatskoj. Znamo dobro da su još žive rane nedavnoga rata, a sv. Leopold, apostol milosrđa i veliki podupiratelj jedinstva Crkve, znat će nam pomoći kako da postignemo sve što nam je potrebno da bismo nadvladali teškoće i prisutne rane - rekao je nuncij. U propovijedi vlč. Lovrić podsjetio je kako sveti Leopold nikad nije zatajio da je Hrvat te na njegovu primjeru možemo naučiti kako poštovati svoj rod, svoj narod i svoju domovinu. Nadalje

je naglasio da ga nazivaju apostolom ekumenizma i potaknuo vjernike da se utječu zagovoru sv. Leopolda, osobito u ovo vrijeme kada hrvatski narod u svojim molitvama vapi da bl. Alojzije Stepinac bude kanoniziran; da u ova vremena kada je Sveti Otac sazvao Mješovitu komisiju da po ovom našem svetcu naš blaženik bude uzdignut na čast svetosti rekao je Lovrić. Nuncij se također kratko osvrnuo na Mješovitu komisiju vezanu uz bl. Alojzija Stepinca te potaknuo vjernike da se mole sv. Leopoldu na još jednu nakanu: “da nam pomogne razumjeti dobro što je Sveti Otac time htio“. Nuncij je ponovio kako je za papu Franju neupitna svetost kardinala Stepinca, na što se crkvom prolomio pljesak. Upozorio je i da “trebamo imati još malo strpljivosti, pričekati da bismo mogli protumačiti svojoj braći pravoslavnima posao koji smo napravili u procesu kanonizacije, da na taj način veliki kardinal Alojzije Stepinac može biti ne samo svetac za Hrvatsku, već veliki svetac za univerzalnu Crkvu. Tome bi sigurno dao podršku sv. Leopold Bogdan Mandić, jer to je bio njegov život: život za ekumenizam, za pomirenje, za jedinstvo Crkve, sve da bi se do kraja ostvarila Isusova želja ‘da svi budu jedno’“.


14

Sv. Leopold u Zagrebu

Bratstva Franjevačkog svjetovnog reda (OFS-a) u misi obnovila obećanja uz tijelo sv. Leopolda:

“Leopold je životom pokazao Božju proslavu u ljudskoj malenosti“ Sudjelujući u svečanom euharistijskom slavlju ranoga popodneva 16. travnja u 15 sati, u župnoj crkvi sv. Leopolda Bogdana Mandića uz sarkofag s tijelom sv. Leopolda mnogobrojni članovi Franjevačkog svjetovnog reda iz bratstava iz cijele Hrvatske obnovili su svoje zavjete. Uz svetog franjevca euharistijsko slavlje u zajedništvu redovnika, svećenika, časnih sestara i vjernika predvodio je fra Goran Rukavina, OFM Cap, župnik u Topuskom i misionar Božjega milosrđa, a propovijedao fra Krunoslav Kocijan, OFM, nacionalni duhovni asistent Franjevačkog svjetovnog reda, dok je pjevanje predvodilo Pjevačko društvo sv. Josipa iz Osijeka. U velikomu broju na misi obnove obećanja, među 160 hodočasničkih autobusa, sabrali su se hodočasnici Đakovačko-osječke nadbiskupije, članovi bratstava OFS-a iz Osijeka (Tvrđa, Kapucini, Jug 2) i Baranje te “trećoredci“ sa vinkovačkoga i vukovarskoga područja; hodočasnici iz Sjeve-

rozapadnohrvatskog područnog bratstva, predvođeni ministrom s. Brankom Černugeljem; Splitsko-dubrovačkog područnog bratstva predvođeni ministrom Marijanom Jurišić; Zadarsko-šibenskog i Primorsko-istarskog područnog bratstva, a pridružili su im se i brojni duhovni asistenti OFS-a, ministri bratstava, mladi framaši te članstvo katoličkih udruga. Uvodno je u slavlju rečeno kako je datum 16. travnja znakovit za franjevački red jer je toga dana 1209. ili 1210. papa Inocent III. kanonski utemeljio Red manje braće, kako ga je sv. Franjo Asiški kasnije nazvao. Zato se na taj dan u bratstvima OFS-a i obnavljaju obećanja, a ovo je izuzetna prigoda da se uz tijelo svetoga franjevca kapucina ta obećanja obnove, te su nakon homilije sva zavjetovana braća i sestre OFS-a, predvođeni svojim nacionalnim ministrom Stjepanom Kelčićem, obnovili su svoja obećanja. “Sve nas Isus upućuje na svoje uskrsno stanje. U Euharistiji je, naime, nazočan uskrsli Krist, sav životan i životvoran. Stoga i njegove riječi imaju dvojaki domet, a posljednji im je doseg nebeski. U tom se upliće i riječ o Duhu Svetom. Istom u ozračju Duha Svetoga sve se to zbiva i shvaća. Stoga se Duh Sveti zaziva nad

misni kruh i vino, prije pretvorbe, da ih oživotvori kao što je nekoć oživotvorio krilo presvete Djevice Bogorodice. Duh Sveti se zaziva da bismo taj kruh-znak blagovali u Duhu, u vjeri. Postajemo ono što blagujemo. Postajemo, prema drevnoj kršćanskoj formuli, sutjelesnici i sukrvnici, srodnici Tijela i Krvi Krsitove. To je bila snaga, to je bio oslonac sv. Leopolda Bogdana Mandića. On bi ujutro slavio svetu misu i onda se posve stavljao na raspolaganje rijekama pokornika koje su dolazile na ispovijed. Svojim nam životom pokazuje kako se Bog može proslaviti u ljudskoj malenosti i raspoloživosti, kolika je obnovna i preobrazbena snaga Božjega milosrđa – osobito u sakramentu pomirenja i koliko je Bogu stalo do svakoga od nas“, kazao je u homiliji Krunoslav Kocijan te naposljetku zamolio svetčev zagovor zaključujući: “Dragi naš sunarodnjače, posudo Božjega milosrđa, ponosu franjevačke obitelji, uzore jednostavnosti i dobrote, sveti Leopolde, moli za sve nas: da se dobro ispovijedamo, da se rado i često pričešćujemo, da od ljubavi prema Bogu i bližnjima ne odustanemo, da u onome što smo Bogu obećali ustrajemo, da se u nama i po nama dobri i milosrdni Bog proslavi. Neka tako bude!“ Prije i poslije svečanog misnog


15

slavlja, tijekom kojega su brojni bili dirnuti i zaplakaše, vjernici su pristupili sakramentu pomirenja te ulazeći na “vrata milosrđa“ kod kapucina sudjelovali u zajedničkoj molitvi krunice u crkvi, u procesiji prolazeći i dodirujući sarkofag s tijelom sv. Leopolda kako bi bili što bliže “posudi Božjega milosrđa“, “svetcu pomirenja“ i “uzoru jednostavnosti i dobrote“. Mnogi su u osobnoj pobožnosti prikazali nakane za obitelj, domovinu i jedinstvo Crkve za koje je Boga molio sv. Leopold. Nevenka Špoljarić Iz Propovijedi mons. Ilije Janjića, biskupa kotorskog

“Idite u svijet, propovijedajte u moje ime!“ Isus Krist bio je učitelj i našem Leopoldu, koji je postao prijatelj svakoga čovjeka koji je došao k njemu s velikim opterećenjem na duši, a nakon odrješenja postao novi čovjek. Toga nam je danas itekako potrebno; da nam predstavnik Crkve pomogne da iz sebe izbacimo zlo, jer nakon izbacivanja zla možemo sa psalmistom zapjevati “da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim jer On je sa mnom”. U Nedjelju Dobrog pastira, 17. travnja, u 11. sati, svečanu svetu misu uz koncelebraciju mnogobrojnih svećenika, predslavio je kotorski biskup mons. Ilija Janjić. Euharistijskom slavlju nazočili su i metropolit SPC zagrebačko-ljubljanski Porfirije Perić, izaslanik predsjednice Republike Hrvatske, kao i izaslanstvo grada Zagreba predvođeno gradonačelnikom Milanom Bandićem. Prva rečenica biskupove propovijedi izmamila je oduševljenje okupljenih vjernika. Biskup je kazao da ne treba

ništa posebno govoriti. Kazao je da danas u Zagrebu govori sveti Leopold, te dodao da je najveća propovijed dolazak neraspadnutog svetog tijela u Zagreb. Zapitao je okupljene vjernike: “Radite li vi na ljepoti svoje duše?“ i sam ponudio odgovor: – Ljepota izlazi iznutra, a upravo tu nam je veliki učitelj sv. Leopold Bogdan Mandić koji voli sve bez razlika, jer je cijelog života nastojao oko jedinstva, o kojem je i sam Isus Krist govorio “da bude jedno stado, i jedan Pastir”. Dragi

Bog nam je dao Duha Svetoga koji nam pokazuje put i nadahnjuje nas te uputio na Isusove riječi: “Idite u svijet, propovijedajte u moje ime”. Taj Duh Sveti osvojio je i našeg sv. Leopolda, i taj Duh Sveti treba osvojiti sve nas, a kad nas Duh Božji osvoji, onda ćemo biti spremni da budemo drukčiji. Onda ćemo imati snage da izbacimo iz sebe sve prepreke, i sve ono što smeta našem ljudskome odnosu, poput korupcija - kazao je okupljenim vjernicima biskup Janjić.


16

Sv. Leopold u Zagrebu

Svjestan je i biskup Janjić da sve naše nesavršenosti trebaju izaći iz ljudi, kako bismo bili novi ljudi, kako bismo obukli odijelo milosti koje nam jedino Bog može dati. – Isus Krist bio je učitelj i našem Leopoldu, koji je postao prijatelj svakoga čovjeka koji je došao k njemu s velikim opterećenjem na duši, a nakon odrješenja postao novi čovjek. Toga nam je danas itekako potrebno; da nam predstavnik Crkve pomogne da iz sebe izbacimo zlo, jer nakon izbacivanja zla možemo sa psalmistom zapjevati “da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim jer On je sa mnom”. Tako će život u obraćenosti u kojoj je osjetio Božje milosrđe, Božju ljubav, biti velik, kazao je biskup mons. Ilija Janjić okupljenim vjernicima i zaključio: – Naš je sv. Leopold postao velik po euharistiji. Ona je bila izvor njegove snage, strpljivosti, i ona bi trebala biti izvor snage svima nama koji smo ranjeni. Tijekom mise počasnu stražu uza sarkofag s tijelom sv. Leopolda Bogdana Mandića držali su članovi Bokeljske mornarice 809 koji su prije mise otplesali povijesno Kolo sv. Tripuna uz pratnju Puhačkog orkestra Hrvatske vojske. Iz Propovijedi vrhbosanskog nadbiskupa Vinka kardinala Puljića na misi 17. travnja

“Kad dodirnem njegove zemne ostatke, imam osjećaj dodira Božje stvarnosti“ Svi mi imamo svojih mana, svatko od nas ima svoje slabosti, zato hrlimo sv. Leopoldu, divimo se kako je on uspio, te da i nama pomogne da izgradimo

srce. Isus je lijepo rekao:,, Učite se od mene, jer sam blaga i ponizna srca“, sveti Leopold je to naučio uz Isusa i od Isusa. Ako častimo sv. Leopolda, učimo od njega, a on je učio od Isusa. Neka nas ohrabri dolazak sv. Leopolda, neka nas učini radosnijima u našoj vjeri. Svečanu svetu misu, posljednju tijekom boravka svetog Leopolda u Hrvatskoj, u nedjelju 17. travnja u 19 sati predvodio je vrhbo-

sanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, a u koncelebraciji su bili i banjolučki biskup Franjo Komarica, kotorski biskup Ilija Janjić, kao i vlč. Ante Baković koji je sagradio crkvu i svetište sv. Leopolda u Maglaju u Bosni i Hercegovini, te je zaslužan za širenje pobožnosti prema tomu svetcu. Misa je okupila više desetaka tisuća hodočasnika, među kojima i one pristigle iz Bosne i Hercegovine.


17

Svoju je propovijed kardinal Puljić započeo osvrćući se na surovost ovog svakodnevnog trenutka, u kojem se ljudi u Domovinu često vraćaju u sanducima. Gotovo da povratka na djedovinu uopće i nema. – Stresno je to čuti, a ,eto, nama se sv. Leopold vratio u sanduku. Nakon toliko godina došao je među svoj narod, u svoju domovinu, došao i nevjerojatno pokrenuo tolike ljude - rekao je kardinal, te dodao: – Nije to organizirala ni politika, ni stranka, a nismo se ni mi puno s oltara pretrgli propagirajući, već je narod krenuo. Što nas to privlači k njemu? Štujući relikvije, ostatke svetaca imamo osjećaj: taj je svetac kod Boga, i kad dodirnem njegove zemne ostatke imam osjećaj dodira Božje stvarnosti. Znam da je on bio smrtnik, ali on je postigao ono što svatko od nas želi: svatko od nas želi na ovoj zemlji biti sretan. Ali, toliko smo puta bili prevareni, lažni zemaljski proroci navlače nas, nude nam ovozemaljsku sreću,

ovisnost, a onda nas ostave razočaranima, prazne duše i još gore izgubljene nade, kazao je vrhbosanski nadbiskup. Potom je uzoriti kardinal Vinko govorio o liku sv. Leopolda posebno naglašavajući: – U prigodi beatifikacije, Pavao VI. nazvao ga je “pretečom duhovnog ekumenizma“, jer je on sve svoje žrtve prikazao za ostvarenje Isusove molitve na Posljednjoj večeri “da svi budu jedno. Nama u životu oporuka drage osobe jako puno znači, a Isus je svoju oporuku izrekao u molitvi “da svi budu jedno“, a Leopold je to shvatio, shvatio je da su Otac i Sin jedno i oni žele okupiti svoju obitelj u jedno, u Božjoj ljubavi. Stoga se za to molio. Hvalimo se da smo Kristova Crkva, Kristovi učenici, čitamo njegovo evanđelje, međutim, pogledajte koliko je podijeljenosti među nama, počevši od same obitelji, često puta u toj obitelji sve manje se razgovara, a još manje se razumije. Đavao sije sjeme svadljivosti, podijeljenosti, mržnje, laži i zavisti, on

uživa da to sije. No, nije problem što on to sije, nego što to sjeme nikne među nama. A sv. Leopold je shvatio što to znači moliti da svi budu jedno - rekao je kardinal Puljić, te podsjetio kako je snaga molitve u euharistiji. – Mi se svaki dan molimo, svake nedjelje idemo na misu, toliko puta se pričešćujemo, ali kao da Isusu ne damo da djeluje u nama, da nam svojom Božanskom snagom ujedinjuje u ljubavi. To ne znači da vlada jednoumlje, nego da bude sloga u ljubavi, u različitosti za istim ciljem. Stoga, potrebno je prvo unutar obitelji, župe, biskupije, unutar Katoličke Crkve, a onda unutar kršćanstva da se stvori jedinstvo, jer ako je Isus onaj koji nas ujedinjuje, onda valja nadići sve one sebičnosti, oholosti, sve ono razjedinjuje -


18

Sv. Leopold u Zagrebu

poručio je, između ostaloga, okupljenim vjernicima uzoriti Vinko kardinal Puljić. – Svi mi imamo svojih mana, svatko od nas ima svoje slabosti, zato hrlimo sv. Leopoldu, divimo se kako je on uspio, te da i nama pomogne da izgradimo srce. Isus je lijepo rekao: “Učite se od mene, jer sam blaga i ponizna srca“, sveti Leopold je to naučio uz Isusa i od Isusa. Ako častimo sv. Leopolda, učimo od njega, a on je učio od Isusa. Neka nas ohrabri dolazak sv. Leopolda, neka nas učini radosnijima u našoj vjeri, da to zračimo u našem svakodnevnom životu - istaknuo je vrhbosanski nadbiskup, svoju propovijed zaključivši molitvom “Hvala ti, sv. Leopolde, što si među nama. Kad odeš, ostani svojim duhom u svome narodu. Ne daj, sv. Leopolde, da nas voda svjetovnog duha odnese, poplavi; nego da nas zadrži snažna vjera, ljubav prema korijenima, i vjeri otaca“.

Ispraćaj svetog Leopolda u Ljubljanu Na kraju višednevnog boravka tijela sv. Leopolda Bogdana Mandića u Zagrebu oproštajno euharistijsko slavlje u ponedjeljak 18. travnja u 7.30 sati predvodio je provincijal hrvatskih kapucina fra Jure Šarčević, a u koncelebraciji je sudjelovao i kotorski biskup Ilija Janjić, kapucinski provincijal iz Slovenije fra Vlado Kolenko, a crkvu i prostor oko crkve ispunili su Leopoldovi štovatelji, među kojima je bilo mnoštvo djece iz obližnje osnovne škole s njihovim učiteljima. – Nije li čudesno i ovo jutro i sat u koji mi slavimo ovu svetu misu, sat u kojemu je s ovoga svijeta prešao u nebo naš Leopold? Nisu li čudesni svi ovi dani u kojima je toliko mnoštvo, više od 250.000 ljudi čekalo u redu i željelo doći ovdje, stati pred ovo sveto tijelo

i iznijeti svoje molitve, prošnje i Bogu zahvaliti za čudesni dar svetosti ovoga čovjeka? - upitao je fra Jure. Svečani obred ispraćaja predvodio je kardinal Josip Bozanić zaključivši: “Imamo pravo ovo jutro reći Bogu veliko hvala. Hvala ti, Bože, za ove milosti“. Osvrćući se na mnoštvo vjernika koje je proteklih dana željelo doći do sarkofaga, rekao je: “Svi smo mu se željeli približiti, znajući da on pokazuje put i do Boga, jer oni koji su sveti, blizu su Bogu. I dok smo se približavali, osjećali smo Božju prisutnost koja se očituje po njegovim svetcima.“ Kardinal Bozanić izrekao je zahvalu hrvatskim kapucinima na čelu s provincijalom Šarčevićem, koji su pokrenuli inicijativu dolaska tijela sv. Leopolda u Hrvatsku. – Uistinu, ovo što smo doživjeli govori i o vjeri i vjernosti našega hrvatskog naroda. Čuvajmo to, čuvajmo tu vjeru, tu blizinu


19

s našom Crkvom, čuvajmo naše obitelji, molimo u obiteljima, budimo ponosni što smo članovi Katoličke Crkve i dragoga nam hrvatskog naroda. Molimo u tome blagoslov sv. Leopolda - zaključio je kardinal Bozanić. Sarkofag s tijelom su potom iz crkve iznijeli hrvatski kapucini i volonteri, a u vozilo ga položili volonteri Croce Verde, koji su dovezli tijelo iz Italije a u pratnji su cijelo vrijeme boravka tijela sv. Leopolda u Hrvatskoj s njima bili i provincijal venetske provincije fra Roberto Genuin, rektor svetišta sv. Leopolda Bogdana Mandića u Padovi fra Flaviano Gusella i gvardijan padovanskoga kapucinskog samostana fra Marco Putin, koji su tijelo i dopratili iz Padove. Oni su zajedno sa slovenskim provincijalom Vladom Kolenkom krenuli su put Ljubljane. Vidno uzbuđeni, sa suzama radosnicama u očima, velikim pljeskom i pjesmom “Zdravo Djevo“ vjernici su tijelo sv. Leopolda ispratili prema Ljubljani.

Osvrti na boravak sv. Leopolda u Hrvatskoj Boravak tijela sv. Leopolda u Zagrebu pratile su snažne emocije vjernika. “Leopold je svetac Božji, nadilazi granice prostora i vremena, nacionalne i državne granice, kao i svake druge, jer pripadajući Kristu, pripada svim ljudima“, rekao je pravoslavni metropolit Porfirije u razgovoru za zagrebački dnevnik Večernji list. “Vjera koju sam imao prilike vidjeti naprosto me oduševila! Bio sam ispunjen i dirnut”, posvjedočio je metropolit. “Bili su to uistinu milosni dani; nebo se otvorilo“, rekao je pro-

vincijal slovenskih kapucina Vlado Kolenko. Doista, tih se dana u zagrebačkoj katedrali i u crkvi Sv. Leopolda ispovijedalo do kasno u noć, a vjernici su mogli dobiti poseban oprost. Na misama u crkvi Sv. Leopolda podijeljeno je 80 tisuća pričesti, koncelebriralo je više od 300 svećenika. Uz tijelo sv. Leopolda dežurali su mladi odjeveni u narodne nošnje. O redu se brinulo tristotinjak volontera – među kojima velik broj pripadnika Franjevačke mladeži, a članovi Franjevačkoga reda uz sv. Leopolda obnovili su svoja obećanja. Pomagali su mnogi – kuharice, medicinsko osoblje, električari, vatrogasci, kapucinski i franjevački bogoslovi i novaci. I volon-

teri Croce Verde koji su sveca dopratili iz Padove uključili su se pomoć hodočasnicima. Bila je to prigoda da se i sami osvjedoče u pobožnost hrvatskoga puka prema sv. Leopoldu, kako su rekli, što je i njih zadivilo. Boravak tijela sv. Leopolda pratile su svojim izvještajima 23 medijske kuće, a misna slavlja mogla su se pratiti u prijenosu Hrvatske televizije, privatne televizije katoličkog usmjerenja Laudato TV, te više katoličkih i svjetovnih radio postaja.

Marija Belošević, Suzana Peran i Anto Pranjkić Fra Ivan Markanović


20

Sv. Leopold u Zagrebu

Dojmovi svjedočimo - kaže fra Juro i nastavlja:

Dojmovi fra Jure Šarčevića

“Bogu smo zahvalni za našeg svetog Leopolda“ Provincijal Hrvatske kapucinske provincije svetog Leopolda Bogdana Mandića fra Jure Šarčević ističe svoje veliko zadovoljstvo, prije svega, odzivom vjernika, koji su se kao potočići širom Hrvatske slijevali prema neraspadnutom tijelu svetoga Leopolda kao u jednu veliku rijeku. – Prije samog početka nismo ni znali kakav nas posao očekuje. Nismo bili svjesni koliko je to napora i rada. Ponosni smo što je sve proteklo bez ikakvog incidenta, pa i onog najmanjeg. To nas istovremeno i obvezuje da nastavimo istim putem. Bogu smo zahvalni na ovako velikom daru, a to pripisujemo u zasluge zagovora svetog Leopolda koji je i ovom prilikom objedinio mnoge ljude. Bila je ovo velika Božja milost. Sveti Leopold je moćan zagovornik. On je, kako je kazao blaženi kardinal Alojzije Stepinac, skromno sredstvo u Božjim rukama, kojim se Bog poslužio da učini velika djela. To je prepoznao i Sveti otac Franjo kada ga je proglasio jednim

od zaštitnika Godine milosrđa, za “Svjetlo riječi“ je kazao provincijal kapucinske Provincije svetog Leopolda Bogdana Mandića u Hrvatskoj fra Jure Šarčević. Dojmovi fra Jure Šimića

“Velik je i milosrdan Gospodin!“ Fra Juro Šimić, gvardijan Kapucinskog samostana svetog Leopolda Bogdana Mandića u Zagrebu govori o svojim dojmovima nakon boravka svetog tijela u samostanu kojim upravlja: Prema riječima gvardijana Kapucinskog samostana svetog Leopolda Bogdana Mandića u zagrebačkoj Gornjoj Dubravi Fra Jure Šimića, kapucini su se na poseban način posvetili karizmi ispovijedanja, pa je ovakav događaj svakom kapucinu svojevrsni poticaj da uistinu bude nasljedovatelj svetog Leopolda. – I papa Franjo želi da to ostvarujemo i to je nama obveza: živjeti karizmu ispovijedanja kako su ju živjeli sveti Leopold i sveti Pio, koji su zbog svoje službe u ispovjedaonici zavrijedili da budu proglašeni zaštitnicima Godine božanskog milosrđa. To je poticaj svima nama da tu dimenziju više

– Velik je i milosrdan Gospodin, kako kaže jedan psalam, pa je i nama i našem samostanu ovdje u Dubravi podario velik dar. Mi smo se potrudili da ovi dani prođu u najboljem redu. Bilo je teško sve predvidjeti, ali zahvaljujući našim suradnicima, uspjeli smo sve na najbolji mogući način privesti kraju i vjerujem da je svatko uspio ovdje naći mjesto molitve i sabranosti, a vrijeme će pokazati duhovne plodove koje su ljudi mogli iskusiti ovim susretom - vidno radostan govori fra Juro i ističe da je razlog tomu zadovoljstvu mnoštvo vjernika koje je posjetilo crkvu te da je uvjeren da su svi skupa osjetili kapucinsku gostoljubivost i otvorenost.


21

podarilo Božje milosrđe, kaže fra Mijo, te još jednom naglašava da je sveti Leopold zaštitnik cijeloga njegova života. Fra Mijo Šarčević imao je čast i predvoditi večernje bdijenje druge noći tijekom boravka svetoga tijela u Dubravi. Kaže da se iznenadio odlukom organizatora, jer je relativno mlad svećenik, a tu su se nalazila sama ,,zvučna” imena, ali kaže da je to Božje i djelo svetoga Leopolda, kojemu je pristupio odgovorno i prepustio se Providnosti Božjoj.

Dojmovi fra Mije Šarčevića

“Svaki trenutak tog milosnog susreta ‘prebirem’ u svome srcu“ Bio je to trenutak koji je ostavio neizbrisivi trag u mom srcu. I nakon odlaska tijela ostao je isti osjećaj. Kao što je Djevica Marija prebirala događaje iz života svojega sina, tako i ja sada prebirem trenutke toga milosnog susreta kojega mi je podarilo Božje milosrđe. Sveti Leopold je svojim svetačkim životom bio i ostao uzor mnogima. Kapucinski svećenik fra Mijo Šarčević kaže da je ovaj mali a tako dragi svetac bio i ostao u njegovu životu ona posebna silnica i nit vodilja. Imao je rijetku čast – nositi neraspadnuto tijelo svetog Leopolda. – Sveti Leopold je mene vodio do mojega svećeništva i zahvalan sam mu na tome. Bio sam nazočan cijelom tijeku dolaska i bo-

ravka svetoga tijela. Dirnulo me to što je jedan čovjek toliko želio doći među svoj narod, što je želio da njegove kosti dođu među njegov narod i to u ovim kriznim vremenima, vremenima kada je ono što je čuvalo vjeru danas postalo nenormalno. Vrijednosti su postale izvrnute. I u takvom jednom trenutku na ove prostore dolazi svetac pomirenja, koji donosi mir i blagoslov za svakoga od nas. Suze su nadirale, osjećaj je bio uistinu poseban, otkucaji srca ubrzani. Sam pogled na tog svetca poticao je suze. Nisam vjerovao da će mi se takvo nešto dogoditi u životu. Nisam mogao niti sanjati da ću nositi tijelo svetca koji je cijeli svoj život uložio za brata čovjeka, za svakog onoga koji je došao i našao Boga u njemu. Bio je to trenutak koji je ostavio neizbrisivi trag u mom srcu. I nakon odlaska tijela ostao je isti osjećaj. Kao što je Djevica Marija prebirala događaje iz života svojega Sina, tako i ja sada prebirem trenutke toga milosnog susreta koji mi je

– I kad sam se bojao propovijedati, ispovijedati, uz mene se nekako uvijek našao sveti Leopold i sve strahove odnosio. Trebamo se svi i dalje moliti, a pogotovo mi svećenici, za zagovor svetoga Leopolda, kako bi bilo mnogo milosti Božje - kaže fra Mijo Šarčević, kapucinski svećenik trenutno na službi u Samostanu Presvetog Trojstva u Varaždinu.


22

Sv. Leopold u Zagrebu

Dojmovi iz organizacijskog odbora: Suzana Peran-Vrhovski, Blaženko Perković i Vinko Potočić:

“Vrijedilo je!“ Moram reći da sam ponosan na sve koji su sudjelovali u ovom projektu, Framaše i volontere koji su osiguravali nesmetan protok tolikoga mnoštva vjernika i redare koji su besprijekorno održavali red. Veliku ulogu odigralo je medicinsko osoblje, hitna pomoć grada Zagreba, ali i naši župljani iz obje župe, Sv. Leopolda i Sv. Mihaela, medicinske sestre i liječnice kao i časne sestre koje inače rade kao medicinske sestre. Moram reći da je u čašćenju tijela prošlo preko 250 tisuća ljudi, a da je sve prošlo bez i jednog incidenta. Ovim putem se ispričavam u ime redara ako smo nekoga na bilo koji način povrijedili.

Ovakvi su događaji u uistinu izuzetno veliki i jedinstveni i za sve se trebalo dobro pripremiti. Razmisliti o svakom detalju, sve dobro posložiti i za mjesec dana realizirati. Prema riječima Vinka Potočića koji je uz Blaženka Perkovića i Pavla Palića činio trojac koordinatora za tehničke stvari i ljudstvo, rezultati su nadmašili sva moguća očekivanja: – Krenuli smo mjesec dana prije događaja. Formirali smo organizacijski odbor i počeli raditi. Imali smo koordinatore, koji su besprijekorno i ozbiljno pristupili poslu, i evo, nakon svega možemo reći, sjajno odradili svoj posao. U svemu je sudjelovao Blaženko Perković, Pavle Palić i moja malenkost, i otprilike još oko 200 ljudi koji su imali određenu ulogu u ovom poslu. Dakle, to je bilo dovoljno da završimo taj posao. Treba reći da

nam je puno pomogao pokrovitelj koji nam je osigurao gradske službe i koji su nam cijelo vrijeme bili od velike pomoći u smislu čistoće i drugih stvari u organizaciji cijelog događaja. Bilo je sve nevjerojatno. Preko 250 tisuća ljudi je prošlo u ovih pet dana i nije bilo niti jednog incidenta. Time je sve rečeno. Bilo je dostojanstveno i lijepo, onako kako i priliči jednom ovakvom događaju - umoran, ali presretan govori nam Potočić dan poslije boravka svetog tijela u Zagrebu. Samo su oni koji vjeruju u znanstvenu fantastiku mogli povjerovati u činjenice da će volonteri ovako dobro odraditi posao: – Okupljanje redara smo počeli pozivom volontera župnog Caritasa naše Župe svetog Leopolda i susjedne Župe svetog Mihaela.


23

Nakon toga, usmenom predajom broj prijavljenih se svakodnevno povećavao. Niti jedan poziv nismo uputili preko naše župne stranice ili putem župnih obavijesti. Dakle, ljudi koje smo okupili su prvenstveno oni koji su na neki način već bili aktivni kroz razne djelatnosti u našoj župi. Kada smo već došli do potrebnog broja od dvjesto volontera, primijetili smo da su nam ljudi zamjerili što više ne primamo. Iskustvo u provođenju ovakvog projekta nije imao nitko od nas. Sve što smo radili, svaka odluka donošena je ,,u hodu“. Očekivali smo veliki broj hodočasnika, ali ovako nešto niti u snu. Prioritet nam je bila sigurnost hodočasnika, htjeli smo da invalidi, trudnice i roditelji s djecom ne čekaju dugo i u tome smo uspjeli. Željeli smo da nam na svakoj svetoj misi crkva bude popunjena do 80% radi slobodne komunikacije redara, a u slučaju da se naruši zdravlje nekom vjerniku. Razlog dolaska većine hodočasnika je bilo čašćenje tijela, tako da nam je prioritet bio brzo pražnjenje crkve nakon sv. misa kako bi svi oni koji su ispred crkve mogli brzo doći na red da

ne bi morali ostajati na slijedećoj misi. To smo provjeravali tako da smo desetak minuta prije sv. mise pitali vjernike koji su išli na čašćenje otkad čekaju. Nije se dogodilo da je netko morao biti na dvije mise da bi došao do sveca. Moram reći da sam ponosan na sve koji su sudjelovali u ovom projektu, Framaše i volontere koji su osigu-

ravali nesmetan protok tolikoga mnoštva vjernika i redare koji su besprijekorno održavali red. Veliku ulogu odigralo je medicinsko osoblje, hitna pomoć grada Zagreba, ali i naši župljani iz obje župe Sv. Leopolda i Sv. Mihaela, medicinske sestre i liječnice kao i časne sestre koje inače rade kao medicinske sestre. Moram reći da je u čašćenju tijela prošlo preko 250 tisuća ljudi, a da je sve prošlo bez i jednog incidenta. Ovim putem se ispričavam u ime redara ako smo nekoga na bilo koji način povrijedili. Puno su nam pomogle metalne ograde koje nam je posudio NK Dinamo jer smo sa njima mogli ograditi prostor tako da izvan crkve imamo mjesto za prolaz hitne pomoći, ali i nas volontera u slučaju potrebe - kaže Blaženko Perković. Kao članica organizacijskog odbora zadužena za medije, smatram da su mediji kvalitetno pratili boravak tijela sv. Leopolda u našoj crkvi, na čemu im uime organizatora zahvaljujem, kaže Suzana Vrhovski-Peran.


24

Sv. Leopold u Zagrebu

Dojmovi Frane Kussa

“Malo tko je svjestan tolikih milosti koje su se po zagovoru sv. Leopolda izlile na nas“ Gospodine Kuss, tijekom boravka tijela svetog Leopolda Bogdana Mandića u Zagrebu, kao voditelj zborova u Župi sv. Leopolda, imali ste vrlo zapaženu ulogu. Bili ste koordinator glazbenog dijela i liturgijskog pjevanja. Koji su sve zborovi nastupili? – Posebna hvala svima onima koji su izravno prenosili događanja iz naše crkve i koji su nas pratili kroz sve dane i zbivanja. Izvještavalo se doista puno, a izvještaji u svjetovnim medijima uglavnom su bili korektni. Bio je velik broj javljanja uživo, kao i snimljenih priloga. Društvene su mreže također bile preplavljene fotografijama vjernika uz tijelo sv. Leopolda. Nažalost, neki su mediji iskoristili pobožnost vjernika prema sv. Leopoldu za uvredljive napise, na što je reagiralo i Hrvatsko novinarsko društvo osuđujući govor mržnje i netrpeljivosti. No, takvi su napisi bili u manjini i rekla bih da nisu uspjeli u svojoj namjeri – skrenuti pozornost s pobožnosti vjernika i značenja svetačkoga lika Leopolda Bogdana Mandića. – Posebno me se dojmila rijeka hodočasnika koja je neprestano tekla uz sarkofag sa svetim tijelom, a u kojoj je bilo mnogo starih, nemoćnih, male djece, trudnica... Dojmila me se strpljivost i smirenost hodočasnika. Također, želim istaknuti i požrtvovnost svih volontera i suradnika – redara, kuharica, električara, sakupljača milostinje, članova zborova, čita-

ča, ministranata i posebno naših kapucinskih novaka, bogoslova i postulanata, franjevačkih bogoslova i svih drugih koji su omogućili da boravak tijela sv. Leopolda u Dubravi prođe u najboljem redu - kazala nam je članica Organizacijskog odbora Suzana Vrhovski-Peran.

– S obzirom da sam već pet godina zborovođa u Župi sv. Leopolda Bogdana Mandića u zagrebačkoj Gornjoj Dubravi, provincijalni ministar fra Jure Šarčević me je zadužio da preuzmem brigu oko cjelokupnog liturgijskog muziciranja tih dana dok je tijelo sv. Leopolda bilo u našoj crkvi. Pri odabiru zborova nastojao sam da


25

nam u goste dođu ne samo kvalitetni zborovi, već i da dođu iz svih krajeva naše domovine. Ipak je to bio događaj od povijesne važnosti za cijelu Crkvu u Hrvatskoj. Nažalost, zbog praktičnih razloga, to nije bilo moguće postići u željenom obimu pa je većina gostujućih zborova došla iz zagrebačkih župa. Na kraju možemo reći da je pred tijelom sv. Leopolda na euharistijskim slavljima ukupno pjevalo i sviralo više od petsto izvođača, i to ne računajući glazbene sastave mladih koje su sa sobom dovodili svećenici koji su predvodili večernja bdjenja pred tijelom sv. Leopolda. Osim domaćeg zbora koji se sastojao od članova mješovitog zbora “Anselmo Canjuga“ župe

sv. Leopolda Bogdana Mandića i Mješovitog zbora župe sv. Mihaela iz Donje Dubrave, nastupili su i bogoslovi Hercegovačke franjevačke provincije iz zagrebačke Dubrave; prigodno okupljen dječji zbor uz orguljašicu Baricu Mikulčić i mješoviti zbor “Papa Dobri“ iz susjedne župe sv. Ivana XXIII., pape; Mješoviti pjevački zbor “Kralj Zvonimir“ iz Zagreba; Muška klapa “Janjevo“ iz Zagreba; župni zbor Gospe od Pojišana iz Splita; župni zbor iz Vrha s otoka Krka; Pjevačko društvo sv. Josipa iz Osijeka; Mješoviti zbor Gospe Lurdske iz Zagreba; zbor mladih “Sv. Maksimilijan Kolbe“ iz župe BDM Majke Crkve (Trnovčica) iz Zagreba; mješoviti zbor župe sv. Leopolda Mandića (Voltino –

Ljubljanica) iz Zagreba; Mješoviti pjevački zbor župe BDM Žalosne iz Zagreba; te Katedralni zbor sv. Stošije iz Zadra. Kakav je Vaš dojam cjelokupnog glazbenog dijela programa? – Prije svega bih izrazio divljenje zbog činjenice što su neki od gostujućih zborova, čim su doznali za dolazak tijela sv. Leopolda u Zagreb, u svojim dopisima izrazili spremnost i želju da predvode liturgijsko pjevanje i sviranje na nekoj od svetih misa i time pokazali svijest o povijesnoj važnosti toga događaja. S druge pak strane, ima zborova koje bismo bili rado ugostili, ali kao da nisu prepoznali koja im se milost pruža u tako jedinstvenom događaju. Zato za sve one koji su se odazvali mogu reći da su pjevali i svirali sa srcem i tako udvostručili svoju molitvu. Što se tiče kvalitete izvedbi, bilo je tu i zborova skromnijih vokalnih mogućnosti, ali i onih koji su plijenili pozornost gotovo profesionalnim izvedbama kakvima treba težiti s ciljem konstantnog podizanja kvalitete liturgijskog muziciranja u našim crkvama, sve na veću slavu Božju! Vaši osobni dojmovi su... – Mislim da je u ovome trenutku malo tko svjestan tolikih milosti koje su se po zagovoru sv. Leopolda Bogdana Mandića izlile na nas, naše obitelji, naš narod i našu domovinu. Dok se slegnu svi dojmovi, vjerojatno će proći mjeseci pa i godine. Da bi se ispravno sagledale velike stvari u našim životima, potreban je i veliki vremenski odmak. Ipak, dok čekamo da se u nama slegne ta sveta “prašina milosti“, nemojmo čekati s konkretnim djelima ljubavi prema Bogu i svojim bližnjima.

Anto Pranjkić


26

Sv. Leopold u Zagrebu

“Odnijeti svoje siromašne kosti među svoj narod za dobro onih duša…“ Odzvanjale su u mojim ušima ove proročke riječi našeg župnog zaštitnika i hrvatskog sina, sv. Leopolda, o silnoj ljubavi i želji svetca da bude među svojima. Kao koordinatoru dočeka tijela sv. Leopolda, dosjetio sam se kako što dostojnije i svečanije prirediti dobrodošlicu u Domovini, našem dragom i svetom prijatelju. Poželio sam da u počasnoj straži s obje strane odra neprestance stoje u paru djevojke i mladići odjeveni u narodne nošnje svih hrvatskih ljudi i krajeva iz domovine, kao i iseljeništva. Uz spomenute, pozvao sam i predstavnike Hrvatske vojske, Hrvatske policije, vatrogasnih postrojbi, osiguravajućih kuća, kao i mlade bogoslove i članove redovničkih zajednica. Više od stotinu počasnih stražara u četverodnevlju ponosno je u stavu mirno i vrlo

dostojanstveno bdjelo uz našega svetca. Odjeveni u narodne nošnje Boke, Dubrovnika, Splita, Vrlike, Like, Krka, Grobinštine, Istre, Hrvatskog Zagorja, Međimurja i Podravine, Prigorja, Slavonije, Baranje, Hrvatske Posavine, Bosanske Posavine, Rame, Hercegovine, Hrvata iz Pečuha, Letnice i Janjeva, te Poljakinja u svojim živopisnim nošnjama stajali su poput najljepših uresa uz neraspadnuto tijelo dragog nam zagovornika Leopolda Bogdana Mandića. Svakih pola sata straže su se izmjenjivale i odavale vrlo decentan i svečani “štih“. Od djevojčica i dječaka, djevojaka i mladića, do sredovječnih žena i muškaraca gotovo iz svih staleža i obrazovanja, s velikim ponosom i radošću, htjeli su posvjedočiti kolika je ljubav i vjernost hrvatskih ljudi prema ovom dobroćudnom i svetom kapucinu naših korijena.


27

Ovaj povijesni susret Svetca sa svojim narodom trajno će biti upisan u naša srca i vjersku memoriju te biti poticaj da mu se zahvalno i zaufano još većma preporučamo za sve osobne, obiteljske kao i velike potrebe napaćenog hrvatskog naroda, kojemu

je svim srcem pripadao i nikada ga se nije odrekao. Dragi naš, ljudima prijatelju, moli za nas!!!

Pavao Palić


28

Sv. Leopold u Zagrebu

HITNA MEDICINSKA SLUŽBA I MEDICINSKE SESTRE UZ TIJELO SV. LEOPOLDA

H

itna medicinska služba bila je ogledalo organiziranosti, stručnosti i humanosti za svo vrijeme boravka tijela sv. Leopolda u Zagrebu, od 13. do 18. travnja 2016. godine, o čemu su pisali mediji, izvješćivale radio postaje i TV- kuće. Pripadam Hrvatskom katoličkom društvu medicinskih sestara i tehničara, ogranak Zagreb, na čelu s našim duhovnikom fra Ivanom Markanovićem, i zamolbu da organiziram medicinsku službu shvatila sam ozbiljno. Na zamolbu provincijala fra Jure Šarčevića, upućenu prema hitnoj službi grada Zagreba, odobrena je za sve dane hitna služba koja je dežurala u krugu dvorišta crkve sv. Leopolda od 07:00 do 00:00 sati s jednim liječnikom, medicinskim tehničarom i vozilom hitne pomoći. Iz Hrvatskog katoličkog društva medicinskih sestara i tehničara volontirali su liječnici, medicinske sestre i tehničari iz Hrvatskog katoličkog društva i drugih ustanova, kao i studenti medicine, kroz organizirana dežurstva neprestano sve te dane od 00 do 24 sata. Medicinske sestre i tehničari u bijelim prslucima sa crvenim križem na leđima i akreditacijama, raspoređeni na točno određenim punktovima crkvenog dvorišta, po ulici, livadi, crkvi i na svim drugim mjestima, gdje god su se nalazili hodočasnici, a imali smo pune ruke posla. Bilo je oko 80-tak intervencija od jutra do noći, osobito u vrijeme velikih gužvi. Sunce, sparina, nepregledna mnoštva vjernika nakon dugih putovanja i pješačenja od autobusa do crkve učinile su svoje, a liječnici, medicinske sestre i tehničari pružali su pomoć na licu mjesta, mjerili tlak, šećer, pa i temperaturu, previjali žuljeve, a teže slučajeve na pomagalima ili na rukama odnosili u kola hitne pomoći gdje su bili pregledani od strane liječnika, dobili infuziju, injekciju ili tabletu, kako je bilo ordinirano prema dijagnozi. Ne mogu i ne smijem izostaviti niti marljive redare koji su također signalizirali za svaku osobu kod koje su primijetili da joj nije dobro ili da je već kolabirala, zvali su nas i sami s nama odnosili osobu do mjesta na kojoj je pružana pomoć. Jednako tako, angažirani su bili i talijanski volonteri Croce Verde, koji su bili u pratnji tijela sv. Leopolda i u svakom trenutku su priskakali u pomoć. Veoma zanimljivo bilo je zadnji dan, kad smo mislili da uopće neće biti

intervencija, bilo je zapravo najviše onih sa visokim tlakom, šećerom i temperaturom, tako da smo jednu osobu sa krizom tlaka uputili u KB Dubrava na hitnu Neurologiju. Također, organizatori različitih službi su bili precizno uvježbani, počevši od redara koji su tako spretno odrađivali svoju dužnost s osmijehom na licu, blagim pogledima i senzibilnim upozorenjima kako se ne bi stvarali redovi, a svaka osoba što kraćim putem došla do tijela svetog Leopolda. Rijeke hodočasnika, kilometarski redovi, molitva i strpljenje tog naroda bilo je beskrajno, samo da dođu blizu i dotaknu sarkofag u kojem je ležalo tijelo sv. Leopolda, svjesni da će, ako se ispovijede, prime sv. pričest i budu prisutni na sv. misi, zadobiti potpuni oprost, a čini mi se da nije bilo hodočasnika koji nije to i učinio, naravno, ako je imao za to uvjete. Da je tako, svjedočili su redovi onih koji su pristupali sv. ispovijedi cijeli dan, a skoro i cijele noći. Bilo je jako puno svećenika koji su se žrtvovali i neprestance ispovijedali te pokazali upravo ono što je i cijeloga svoga života činio sv. Leopold. I na kraju, želim reći velikom Bogu hvala za sve milosti koje nam je udijelio preko sv. Leopolda koji nam je ostavio miris Neba na zemlji. A da nije tako, ne bi više od dvjesto pedeset tisuća hodočasnika poželjelo dotaknuti sarkofag u kojem je ležalo sveto tijelo njegovo. Jednako tako, mogli smo okusiti što također znači kada Bog oprašta po sakramentu pomirenja, što su mnogi i iskusili kroz sv. ispovijed tih dana. Zato, zahvaljujemo i ponizno molimo, sveti Leopolde, moli za sve nas. Amen!

s. Augustina Barišić, Klanjateljica Krvi Kristove


29

SVETAC JE DOŠAO KUĆI!

P

olako i svečano prolazi kolona vjernika od širom otvorenih crkvenih vrata do oltara ispred kojeg u zagrljaju bijelog cvijeća spokojno leži neraspadnuto tijelo malog kapucina – velikog svetca, našeg svetog Leopolda Bogdana Mandića. Mnoštvo šaroliko po odjeći, raznoliko po dobi, ali jednako po licima koja zrcale sreću duše i očima koje suzom radosnicom blistaju. Usne tihu mrmore molitvu, šapću hvalu, pozdrav dragom svetcu. U njegovoj neposrednoj blizini uspori se korak, zastane sasvim kratko, pogled ili ruka, što bi ga tako rado dodirnuli, zaustave se nad likom svetca, a srce poželi da trenutak susreta traje duže. I taj ophod, makar i kratak, mijenja osobu. Odlazeći od staklenog sarkofaga sa neraspadnutim tijelom svetca, osoba više nije u potpunosti ona koja mu je prilazila. Sveti Leopold tiho i nevidljivo i

danas dotiče duše onih koji mu s vjerom, pouzdanjem, nadom, ljubavlju dolaze. O, kako je glasan ovaj tihi svetac, glas mu čitavom Hrvatskom odzvanja i zove na susret s njime kod oltara! O, kako li je velik ovaj maleni čovjek – gle koliko li je mnoštvo ovih dana okupio oko sebe da bi ga k Isusu privukao! O, kako li je bogat ovaj siromašak, sve nas obilno dariva mirom, radošću i blagoslovom susreta! O, kako li je snažno ovo krhko tijelo što ga Gospodin neraspadljivim učini za svjedočanstvo sadašnjim i budućim naraštajima! O, kako li je nadasve velik Bog u malenosti ovog svetca Hrvata! Jedinstvena je radost dočekati i pozdraviti svetog Leopolda u zajedničkoj nam domovini, s njegovim narodom, u njegovoj crkvi u Dubravi, ali još je veća milost zajedno s njim biti na svetoj misi. Ta, on je četrdeset godina neumorno i strpljivo slušao i otpuštao gri-

jehe nebrojenom mnoštvu da bi Kristu i Crkvi vratio izgubljene duše. Opraštajući grijehe malaksale je hrabrio, zalutale pravim upravljao putem, sve zvao i vodio k oltaru na gozbu Isusovu. I danas je tu da nas oko Isusa okupi. Zato je i vrhunac naše radosti, jer je sveti Leopold s nama, upravo ova sveta misa koja nas sve ljubavlju povezuje – nas vjernike, neraspadnuto tijelo našeg svetca, njegov vječno živi duh i našeg Spasitelja. I mada se sveti Leopold u Padovu vraća, znamo da nas ne napušta. Ni mi njega nećemo zaboraviti, susret ćemo ovaj trajno pamtiti i naše će mu srce, zajedno s njegovim kapucinom fra Bergovcem, još dugo ponavljati: Hvala što si nam došao, sveti Leopolde, što si k svojima došao!

Mira Šincek


30

Sv. Leopold u Zagrebu

SUSRET S MEDIJIMA NAKON ODLASKA TIJELA SV. LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA IZ HRVATSKE

O

petodnevnom programu dolaska tijela sv. Leopolda Bogdana Mandića u Hrvatsku izvještavale su 23 medijske kuće; pokraj svetčeva tijela prošlo je više od 250.000 hodočasnika; ispovijedalo je 60 svećenika – neki i cijele dane, baš kao sv. Leopold; bilo je više od 300 volontera koji su se sami prijavili za sudjelovanje Zagreb, (IKA) – U kapucinskom samostanu sv. Leopolda Bogdana Mandića u Zagrebu – Dubrava u petak 29. travnja održan je zahvalni susret organizatora s medijskim djelatnicima koji su izvještavali o programu dolaska neraspadnutoga tijela sv. Leopolda u Hrvatsku. Naime, od 13. do 18. travnja tijelo sv. Leopolda boravilo je dva dana u zagrebačkoj katedrali, a zatim u kapucinskoj crkvi sv. Leopolda u Dubravi, o čemu su izvještavale mnoge medijske kuće.

Provincijal Hrvatske kapucinske provincije fra Jure Šarčević zahvalio je svim medijima na profesionalnom izvješćivanju i praćenju ovoga velebnog povijesnog događaja. Zahvalio je i kardinalu Josipu Bozaniću i kardinalu Vinku Puljiću, apostolskome nunciju Alessandru D’Erricu te svim nadbiskupima i biskupima koji su predslavili mise, svim provincijalima, svećenicima, redovnicama i franjevačkim bogoslovima koji su se odazvali u velikom broju, te laicima volonterima, članovima različitih kulturno-umjetničkih društava, članovima zborova, vojsci, policiji i službama hitne pomoći na izvanredno odrađenom poslu. Zahvalio je svim vjernicima koji su došli iz svih krajeva Lijepe naše, ali i iz Slovenije, BiH, Crne Gore i Srbije što su u tolikom mnoštvu, a tako dostojanstveno i mirno, bez ijednog incidenta ili neprilične situacije, hodočastili svetčevu tijelu.

Provincijal fra Jure Šarčević naveo je i nekoliko brojčanih podataka: o petodnevnom programu dolaska tijela sv. Leopolda Bogdana Mandića u Hrvatsku izvještavale su 23 medijske kuće; pokraj svečeva tijela prošlo je više od 250.000 hodočasnika; ispovijedalo je 60 svećenika – neki i cijele dane baš kao sv. Leopold; bilo je više od 300 volontera koji su se sami prijavili za sudjelovanje, a ne računajući donacije, za cijelu organizaciju potrošeno je 254 tisuće kuna. Nekoliko puta provincijal se osvrnuo na lijepo vrijeme koje je tih dana pratilo hodočasnike i neobično vedro plavo nebo, u čijem je ozračju protekao cijeli program. Vraćajući se u Padovu zajedno sa svetčevim tijelom, fra Jure Šarčević je primijetio kako su i talijanski mediji puno izvješćivali o čudu vjere koje se tih dana događalo u Hrvatskoj, a volonteri Zelenoga križa (Croce verde) koji su svo vrijeme pratili tijelo na putu iz Italije do Zagreba i natrag iznijeli su i nekoliko svojih posebnih duhovnih svjedočanstava s ovoga događaja. Članica Organizacijskog odbora Suzana Vrhovski Peran zahvalila je svim novinarima i medijskim kućama iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine na izvrsno popraćenom događaju, osobito istaknuvši toliko bitnu suradnju i umrežavanje koje je tih dana bilo izraženo u duhu sv. Leopolda Mandića, koji je uvijek pozivao i molio za ujedinjenje, za povezanost, za prijateljstvo. Posebno je zahvalila HRT-u, Laudato TV-u, Radio Mariji i Hr-


31

vatskome katoličkom radiju na izravnim prijenosima euharistijskih slavlja, te Novoj TV i RTL-u za izravna javljanja, kao i svim ostalim glasilima i posebno katoličkim medijima. Zahvalila je provincijalu Šarčeviću i gvardijanu fra Juri Šimiću koji su tih dana strpljivo dali bezbroj izjava svim medijima koji su ih tražili. Povratne informacije s terena govore o zahvalnosti jako puno ljudi koji nisu mogli hodočastiti tijelu sv. Leopolda, ali su putem radijskih prijenosa, televizijskih javljanja i putem tiska uspjeli doživjeti djelić te čudesne atmosfere, rekla je Peran. Koordinator suradnika i volontera Pavao Palić zahvalio je najprije Providnosti, na ovako divnom povijesno-narodno-vjerskom događaju, zatim provinci-

jalu fra Juri Šarčeviću koji se prihvatio tako velike i važne zadaće, a onda i svim volonterima koji su pošteno odradili svoj dio posla, naglasivši kako su primili mnogo čestitki za dobru organizaciju i atmosferu koja je protekla bez ijednog incidenta, mirno i blagoslovljeno. Osobito su među hodočasnicima ostali zapaženi mladi ljudi odjeveni u narodne nošnje iz svih krajeva Hrvatske koji su se izmjenjivali u počasnim stražama pokraj svetčeva tijela. Naglasio je da je hodočašće tako dobro uspjelo među ostalim i zato što su se crkveni oci ujedinili s vjernicima laicima, što je rodilo posebnim duhovnim ozračjem. Konferenciju za medije vodila je članica Organizacijskog odbora Tanja Baran koja je najavila Dane hrvatskih

svetaca i blaženika u Križevcima na kojima će dan 28. svibnja biti posvećen sv. Leopoldu, a misno slavlje će predvoditi fra Jure Šarčević.

PRIZNANJE “LJUDIMA PRIJATELJ“ ZA 45 GODINA IZLAŽENJA

H

rvatsko društvo katoličkih novinara povodom 50. svjetskog dana sredstava društvenih komunikacija dodijelilo je nagrade i priznanja temeljem javnog poziva, te pristiglih prijedloga. Prigodna svečanost održana je u Napretkovom kulturnom centru u Zagrebu u utorak 10. svibnja. Nakon uvodne molitve koju je predvodio duhovnik Društva dr. fra Darko Tepert, pozdravnu riječ uputila je predsjednica Društva dr. Suzana Peran. Naši slavljenici – kako pojedinci, tako i glasila i uredništva – različita po svojoj publici i namjeni, pokazuju kvalitetu novinarskoga rada, kao i tradiciju i bogatu ponudu katoličkih medija. Sva ta naša glasila – među kojima neka slave pola stoljeća djelovanja – bila su, a neka i dalje budu mjesto susreta, dijaloga, promišljanja, slušanja i prihvaćanja, na što nas potiču i crkveni dokumenti o medijima, rekla je dr. Peran. Istaknula je kako su “proslava Svjetskoga dana medija, ove nagrade i priznanja, dodatni poticaj da se i

dalje trudimo, premda malobrojni, na ‘medijskoj njivi Gospodnjoj’“. Ukazala je i na činjenicu da je Društvo ove godine otvorilo put do nagrada mladima, što je na tragu želje za pomlađivanjem katoličkog novinarstva. Medijsko djelovanje naših slavljenika, ali i nas ostalih, vjerujem, ostat će nekim novim mlađim naraštajima kao profesionalni primjer, ali i građa za neka moguća buduća istraživanja, napose o kvaliteti


32

Sv. Leopold u Zagrebu

i posebnostima katoličkih medija i novinara, dodala je, te zaključila: “Svima nama želim rast u novinarskoj izvrsnosti i prepoznatljivost po kvaliteti naših izvještaja temeljenih na novinarskoj etici, kao i ustrajnost u širenju evanđeoskih vrijednosti, a za napredak i zajedništvo i Crkve i društva“. Svoju pisanu čestitku svim ovogodišnjim dobitnicima uputio je i predsjednik Odbora HBK za sredstva društvenih komunikacija riječki nadbiskup Ivan Devčić. Nagrada za životno djelo dodijeljena je novinaru Glasa Koncila Vladi Čuturi za višedesetljetni novinarski, publicistički i urednički rad, te širenje kršćanskih nazora u društvu. Godišnju nagradu primio je Jadran Bašić za kvalitetno izvještavanje i prinos nazočnosti Hvarsko-bračko-viške biskupije u hrvatskome medijskome prostoru. Društvo je također dodijelilo priznanja i svojim članovima za dugogodišnji novinarski rad. Za 50 godina novinarskog rada priznanja su dobili fra Vjenceslav Janjić i Želimira Valentinčić, a za 35 godina don Anđelko Kaćunko. Ove godine prvi puta dodijeljena je i posebna nagrada za mlade novinare. Nagradu je dobila Gabriela Jurković za rad “Milosrdni poput Oca“, a sponzor nagrade je bila u povodu 800. obljetnice Dominikanskoga reda Hrvatska dominikanska provincija. Dodijeljena su i priznanja katoličkim glasilima. Za 50 godina izlaženja priznanje je dodijeljeno Malom koncilu, MAK-u. Mjesečnik “Naša ognjišta“ dobio je priznanje za 45 godina izlaženja. Također za 45 godina izlaženja priznanja su dobili i list bogoslova Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu “Vjesnik biskupa Langa“, glasnik svetog Leopolda Bogdana Mandića “Ljudima prijatelj”, te glasilo Vicepostulature časnog sluge Božjega fra Ante Antića “Dobar otac Antić“. Za 40 godina izlaženja priznanje je dobilo glasilo “MI“. Vjerski informativno-kulturni list “Ladonja“ dobio je priznanje za 35 godina izlaženja, a Katolička tiskovna agencija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine za 20 godina postojanja. Glasilo Zajednice Cenacolo “Uskrsnuće“ dobilo je priznanje za 15 godina izlaženja. Za 10 godina izlaženja priznanja su dodijeljena glasilu Svetišta blažena Marija Propetog Isusa Petković “Tebi Majko“ i mjesečnom glasilu “Glasnik mira“. Za 10 godina rada priznanje je dodijeljeno Uredu za pastoral u medijima Varaždinske biskupije. Osvrt na poruku pape Franje za 50. svjetski dan sredstava društvene komunikacije dala je dr. Dubravka Petrović Štefanac iz Centra za promicanje socijalnog

nauka Crkve. Ukazala je na nekoliko ključnih elemenata. Ponajprije, papa Franjo se obraća porukom svima nama da u konkretnom društvu u kojem bivamo i djelujemo, u našoj prelijepoj zemlji Hrvatskoj, u kojoj kršćani čine više od 90 posto stanovništva, promišljamo i istražujemo moguće putove plodnoga susreta komunikacije i milosrđa. Crkva naviješta i aktualizira evanđelje u složenoj mreži društvenih odnosa. Ona Radosnu vijest priopćuje, komunicira svojim socijalnim naučavanjem. Pri tome ovdje se ne stavlja naglasak samo na cilj kojim se želi u svakoj prilici dospjeti do čovjeka u društvu kao onoga koji je primatelj evanđeoskoga navještaja, već se želi samo društvo obogatiti evanđeljem, želi se da evanđelje uđe u dublje pore samoga društva i postane njegov sastavni dio. Brinuti za čovjeka, za Crkvu znači uključiti i društvo, zajednicu. Stoga, “svaka riječ i svaki čin morao bi izražavati (priopćavati) Božje suosjećanje, nježnost i opraštanje prema svima“, istaknula je predavačica. Da bi se društvo učinilo čovječnijim, dostojnijim osobe, potrebno je ponovno vrednovati ljubav u društvenom životu sa ciljem njezinoga pretvaranja na političkoj, gospodarskoj, kulturnoj razini u trajnu i vrhovnu normu djelovanja. Ljubav gledati kao počelo i posljednji cilj. Kršćanima to ne bi trebalo biti teško, zar ne? Kao kršćani i ljudi dobre volje, veselimo se iskustvu otvaranja naših srca drugima! Nemojmo se obeshrabriti, zatvoriti u sebe, prepustiti ravnodušnosti i apatiji. Budimo podupiratelji istinskoga plodnog susreta u komunikaciji svjesni svoje odgovornosti da dirnemo srca drugih. Učinimo oazu milosrđa vidljivom već danas, pozvala je dr. Petrović Štefanac. Osim članova Društva, nagrađenih novinara te urednika glasila, svečanosti su nazočili i predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica i provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića fra Jure Šarčević, predsjednik Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine, predsjednik Vijeća franjevačkih zajednica u HR i BiH, predsjednik Unije franjevačkih provincijala Europe i provincijal Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM dr. fra Miljenko Šteko, kao i provincijal Hrvatske dominikanske provincije dr. Anto Gavrić, ujedno i član Upravnoga odbora HDKN-a. Darovatelji nagrada bile su izdavačke kuće “Kršćanska sadašnjosti“ i izdavačka kuća “Školska knjiga“. U glazbenom dijelu sudjelovao je zbor mladih “Totus Tuus“ iz zagrebačke župe Uznesenja BDM – Stenjevec pod ravnanjem Dalije Mock, a program je vodila Ivana Šimunić. (Izvor: IKA)


33

KARDINAL BOZANIĆ NA PROSLAVI 150. OBLJETNICE ROĐENJA SV. LEOPOLDA – Izrazito sam sretan što sam danas ovdje s vama. Danas sam i ja hodočasnik svetom Leopoldu Bogdanu Mandiću - rekao je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodeći u četvrtak 12. svibnja euharistijsko slavlje u svetištu sv. Leopolda Bogdana Mandića u Padovi. U koncelebraciji slavlja u prigodi 150. obljetnice rođenja svetog Leopolda Bogdana Mandića i kao zahvala za boravak njegovih zemnih ostataka u Zagrebu, od 13. do 18. travnja ove godine, bili su rektor Svetišta fra Flaviano Giovanni Gusella, provincijal Venetske kapucinske provincije fra Roberto Genuin, provincijal Hrvatske kapucinske provincije fra Jure Šarčević, gvardijan Samostana svetog Leopolda u Dubravi fra Juro Šimić, oko 30 kapucina, te bogoslovi, među kojima i hrvatski bogoslovi iz Milana. U homiliji pred oko 400 hodočasnika kardinal je, podsjećajući na životni put svetog Leopolda Bogdana Mandića, koji je iz ljubavi prema Padovi i njegovim stanovnicima, poslušan svojim redovničkim poglavarima odustao od svog misionarskog sna da vrši apostolat na Istoku Europe, izrazio radost što je papa Franjo upravo svetog Leopolda, zajedno sa svetim Pijom iz Pietrelcine, proglasio zaštitnicima Svete godine milosrđa. Kardinal je posvjedočio kako se hrvatski narod osjećao veoma počašćeno kada su prošloga mjeseca zemni ostaci svetog Leopolda boravili u Hrvatskoj. Tih su četiri dana, prvo u zagrebačkoj katedrali, a potom

i u crkvi sv. Leopolda u Dubravi, mnogi vjernici hodočastili tom svetom kapucinu kako bi ga dotakli, molili se pred njim i utjecali se njegovu snažnom zagovoru, kazao je kardinal. Znakovitost tog događaja, nastavio je, očituje se i u tome da u zagrebačkoj katedrali počivaju zemni ostaci blaženog Alojzija Stepinca, nadbiskupa zagrebačkog i mučenika komunističkog režima, dodajući da je upravo blaženi Alojzije bio jedan od prvih promicatelja svetosti svetog Leopolda. Već tri godine nakon smrti svetog Leopolda, krajem 1945., blaženi Alojzije svojim sunarodnjacima govori o svetom Leopoldu, ističući njegov prekrasan primjer ustrajnosti u dobru. Stepinac je u svetom Leopoldu prepoznao djelovanje Božje milosti, stoga se često utjecao njegovu zagovoru, posebice od 1946. godine, kada je prežalosnim sudskim procesom započeo njegov progon i uzništvo, pa sve do smrti 1960. Tumačeći liturgijska čitanja (1Iv 4,7-16; Ef 2,4-10; Iv 10,11-16) koja govore da je u životu vjernika istinski protagonist uvijek Gospodin, njegova milost i Duh, kardinal je rekao da samo pred Bogom koji je Ljubav, čovjek može upoznati istinu o sebi. Sveti Leopold, kazao je, upoznao je pravu žeđ srdaca za Boga, za pomirenje, za oprost. Po njegovu svećeničkom služenju i poslanju Božje milosrđe pretvorilo je njegovu redovničku sobicu u kojoj je ispovijedao u privilegirano mjesto u kojem su raskaja-

ni grešnici mogli spoznati da je Bog Ljubav. Podsjetio je i na riječi pape Franje koji neprestano ističe da je današnje ranjeno čovječanstvo potrebno Božje milosti, te da u ovoj krhkosti vremena čovjek sve više vjeruje da ne postoji otkupljenje grijeha, ruka koja podiže, zagrljaj koji spašava, oprašta i ispunjava beskonačnom ljubavlju, strpljivošću, praštanjem. Velika snaga svetog Leopolda nalazila se u Bogu i u Leopoldovoj čvrstoj vjeri u Njega, napomenuo je kardinal, dodajući kako je sveti Leopold bio čvrsto uvjeren u božansko djelovanje u dušama pokornika. Bio je duboko svjestan vlastite malenosti pred Gospodinom i pred otajstvom duše pokornika koji priznaje i ispovijeda svoj grijeh, kaje se i traži oproštenje. Osvrnuo se i na riječi svetog Ivana Pavla II. na misi kanonizacije Leopolda Bogdana Mandića, 16. listopada 1983, kada je papa govoreći o Leopoldovoj ekumenskoj osjetljivosti i nesebičnom davanju sebe u tišini, privatnosti i skromnosti ispovjedaonice tijekom 52 godine svećeničkog života, u kapucinu Leopoldu prepoznao istinsku sliku Dobroga Pastira. Sveti je Leopold znao da je Božje milosrđe veće od svakoga grijeha, kao što to papa Franjo u svojoj buli “Lice milosrđa“ naglašava. On je s tolikom poniznošću ispovijedao, jasno razlikujući grijeh od grešnika. Često je obavljao pokoru umjesto osoba koje bi ispovijedao, ostajući u molitvi do kasnih noćnih sati. Čak je i optuživan da


34

Sv. Leopold u Zagrebu

je bio preblag, ali njega nije pekla savjest u trenutcima kada je udijelio odrješenje, nego u onim rijetkim trenutcima kada je nije mogao dati, kazao je kardinal. Zaključujući homiliju, kardinal je istaknuo da nas sveti Leopold uči kako su jedino Božje milosrđe i naše povjerenje u Boga put oslobođenja od zla. Ne može se prevladati zlo bez Božje pomoći, bez Kristova križa i darova Duha Svetoga. Nakon završnog blagoslova kardinal je predvodio molitvu ispred groba svetog Leopolda. Prije početka euharistijskog slavlja kardinal je u pratnji rektora Svetišta fra Guselle obišao ispovjedaonicu svetog Leopolda, u kojoj je svetac znao boraviti i više od deset sati dnevno, te kapelu u kojoj se čuva dio desne Leopoldove ruke. Poslije pokajničkog čina kardinal Bozanić blagoslovio je ulje koje su prinijeli hrvatski hodočasnici iz Dubrave. Ulje se koristi za zavjetnu svijeću koja će cijele godine gorjeti pored groba svetog Leopolda u Padovi. Euharistijsko slavlje pjesmom je animirala Klapa Janjevo, pod vodstvom Pavla Palića. (Izvor: IKA)

DAN SV. LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA U KRIŽEVCIMA Radionice za djecu i izvučeni dobitnici nagradne igre Maloga koncila

P

retprogramom i misnim slavljem u čast sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću, koje je u križevačkoj župnoj crkvi sv. Ane u večernjim satima predvodio provincijal Hrvatske kapucinske provincije fra Jure Šarčević, te radionicama za djecu na temu hrvatskih svetaca i blaženika, uz izvlačenje imena dobitnika nagradne igre dječjega katoličkog mjesečnika Maloga koncila, u Križevcima je u subotu 28. svibnja 2016. održan program trećega dana 8. Dana hrvatskih svetaca i blaženika. Prigodni program uoči misnoga slavlja posvećen sv. Leopoldu osmislio je i izveo tajnik Hrvatske kapucinske provincije, fra Nedjeljko Golubar. Zatim je euharistijsko slavlje predvodio provincijal Hrvatske kapucinske provincije fra Jure Šarčević, uz suslavlje fra Nedjeljka Golubara i domaćina župnika križevačke župe sv. Ane Stjepana Sovičeka. U propovijedi je o. Šarčević govorio o nedavnom dolasku tijela sv. Leopolda Bogdana Mandića u Zagreb, podsjetio je na to da je 1942., kada je umro, na grob sv. Leopolda došlo oko 150 tisuća ljudi iz Padove i okolice te da su oni govorili da je umro svetac, što znači da ga je narod odmah kanonizirao. Zatim se propovjednik spomenuo da je na Mandićevu kanonizaciju u Rim 1983. godine došlo oko 200 tisuća vjernika, a da je nedavno u Zagreb došlo oko 250 tisuća ljudi. “Što privlači tolike ljude niskom neuglednom čovjeku krhka zdravlja?“ pitao je propovjednik zaključivši da to što je sv. Leopold bio potpuno predan Bogu pa je Bog preko njega činio velike stvari. Podsjetio je okupljene da je bl. Alojzije Stepinac još 1945. pokrenuo štovanje sv. Leopolda te napisao predgovor za prvi Leopoldov životopis. “Kao da je prorekao da će Leopold i službeno biti svetac, što se dogodilo“, naglasio je o. Šarčević. Govorio je o tome kako su izgledali Leopoldovi dani, pripovijedao o njegovoj apsolutnoj posvećenosti ljudima, posebno u sakramentu pomirenja, o mnogobrojnim svjedočanstvima ljudi koji su se utjecali sv. Leopoldu. Otkrio je i da su nakon nedavnog boravka tijela sv. Leopolda u Zagrebu kapucini zasad primili pet dokumentiranih čudesnih znakova po njegovu zagovoru. Glazbeni obol misnome slavlju dala je Klapa Janjevo iz Zagreba. Tijekom prijepodneva u križevački Hrvatski dom stiglo je više skupina vjeroučenika iz Župe sv. Leopolda Bogdana Mandića iz zagrebačke Dubrave, Župe Dobroga Pastira iz Brestja kraj Sesveta, Novog Marofa, iz Visokog te Križevaca koja su, pod pokroviteljstvom mjesečnika “Mali koncil – Mak“, tijekom jutra i prijepodneva sa svojim vjeroučiteljima stvarala dramske, likovne, glazbene i plesne izričaje na temu hrvatskih svetaca i blaženika. Njih je, kao i njihove voditelje, vjeroučitelje ili časne sestre uvodno pozdravio križevački župnik Soviček, urednik “Maloga koncila“ Vojmil Žic te koordinatorica radionica Valentina Jurišić. Glazbeno je program obogatila gitaristica Tamara Perc. U popodnevnim su satima djeca pokazala svoje radove u javnoj izvedbi. Nakon toga je fra Jure Šarčević izvukao imena dobitnika nagradne igre Maloga koncila – MAK-a na temu hrvatskih svetaca i blaženika u povodu 50 godina postojanja dječjega katoličkog mjesečnika. (Izvor: IKA)


35

U SAMOSTANU SV. LEOPOLDA OTVORENA IZLOŽBA “HRVATSKI SVECI I BLAŽENICI U NAŠEM NARODU“ UOČI DOLASKA TIJELA SV. LEOPOLDA

U

Kapucinskom samostanu sv. Leopolda Bogdana Mandića u zagrebačkoj Dubravi, u nedjelju 10. travnja 2016., svečano je otvorena izložba “Hrvatski svetci i blaženici u našem narodu“ autora Josipa Botterija Dinija, Ane Marije Botteri Peruzović i Hrvoja Marka Peruzovića. Izložbu su, uoči dolaska neraspadnutoga tijela drugoga proglašenog hrvatskog svetca Leopolda Bogdana Mandića u Hrvatsku, zajednički postavili Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića, Galerija hrvatske sakralne umjetnosti “Laudato“ i Udruga za promicanje znamenitih Križevčana “Dr. Stjepan Kranjčić“. Nakon pozdravnih riječi gvardijana fra Jure Šimića i vlasnice galerije “Laudato“ Ksenije Abramović te stručnog prikaza likovnoga kritičara Stanka Špoljarića i obraćanja samih autora publici, izložbu je otvorio provincijal Hrvatske kapucinske provincije fra Jure Šarčević. U glazbenom dijelu

otvorenja nastupila je klapa “Janjevo“, a kroz program je vodila Tanja Baran. U pozdravnome govoru gvardijan fra Juro Šimić istaknuo je važnost događaja dolaska tijela sv. Leopolda u Hrvatsku te poveznicu s izložbom, koja je velikim dijelom posvećena sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću. Ksenija Abramović govorila je o svevremenoj poruci izloženih djela, koja svoj korijen po djelovanju svetaca ima u prošlosti, aktualizirana je u sadašnjosti, a njezin doseg, obuhvaćanje, nadilazi prostor i vrijeme, pa duh tih Bogu odanih ljudi želi usmjeriti naš pogled prema vječnosti. Likovni kritičar Stanko Špoljarić istaknuo je da ovaj umjetnički trojac oplemenjuje likovnu scenu u Hrvatskoj i da su u bujici trendova oni zapravo mala oaza umjetničke tišine i povezanosti, obiteljski, ali i vjerski. Svaka je njihova slika svojevrstan razgovor umjetnika sa svetcem, svaka je slika i molitva i slutnja i viđenje. Slikar Josip Botteri Dini naglasio

je da smo svi započeli hodočašće k sv. Leopoldu koji nam stiže. – Ganutljivo je to da iz tuđine ovamo dolazi naš hrvatski svetac. Hvala Bogu koji je njemu davao snage da može biti snaga za nas. Bio je molitelj za jedinstvo kršćana jer je rodom iz Boke kotorske, u kojoj je itekako osjećao podijeljenost Crkve. U našim smo slikama donijeli slutnje onoga o čemu vjernik razmišlja dok moli, donijeli smo naše meditacije i molitve kroz likove u kojima smo tim svetim uzorima pokušali biti blizu – naglasio je Botteri Dini. Govoreći o svojim nadahnućima, Ana Marija Botteri Peruzović posvjedočila je da je slikajući sv. Leopolda na trenutke osjećala njegovu prisutnost, kao što se obično događa kada se slika neki portret i želi se shvatiti osobu koju slikaš. Hrvoje Marko Peruzović istaknuo je kako nigdje kao u slikarstvu ne dolazi do izražaja onaj benediktinski motto “Ora et labora“. Izrazio je nadu da će dio njihovih likovnih


36

Sv. Leopold u Zagrebu

meditacija i onoga što su oni kao umjetnici osjećali pomoći i publici da to osjeti. Provincijal fra Jure Šarčević otvorio je izložbu nazvavši umjetnike Botteri – Peruzović “najboljim misionarima kršćanske kulture s hrvatskim pečatom“. Izložba “Hrvatski svetci i blaženici u našem narodu“

ponajprije je bila oblikovana za 7. dane hrvatskih svetaca i blaženika, održane potkraj svibnja 2015. u Križevcima. Zatim je bila postavljena u Muzeju grada Trogira, pa u Dominikanskom samostanu u Splitu i u dominikanskom samostanu na zagrebačkoj Peščenici. Izložbu prati bogat katalog

sa stručnom analizom postava te popisom svih hrvatskih svetaca i blaženika, slugu i službenica Božjih. Izložba će u samostanu sv. Leopolda ostati do svetčeva spomendana 12. svibnja. (Izvor: IKA)

PREDSTAVLJENA “LEOPOLDOVA ULJANICA“

K

njiga Dubravke Rovičanac “Leopoldova uljanica“, objavljena u “Glasu Koncila“, predstavljena je 24. svibnja u kapucinskom samostanu sv. Leopolda Bogdana Mandića u Zagrebu. O knjizi su govorili provincijal hrvatskih kapucina fra Jure Šarčević, uime izdavača Ivan Tašev, dr. sc. Suzana Peran te sama autorica. Knjiga “Leopoldova uljanica“ objavljena je u povodu dolaska tijela sv. Leopolda Bogdana Mandića u Zagreb, rekao je fra Jure Šarčević. Knjiga donosi 17 priča o “dragom malom svetcu“ te o njegovoj crkvi u Gornjoj Dubravi uz koju je autorica, profesorica Hrvatskoga jezika, vezana vjerničkim i suradničkim životom. Knjižica, objavljena kao 18. knjiga u Maloj Makovoj knjižnici, donosi niz živopisnih zgoda iz života sv. Leopolda, ispričanih na maštovit način. Tu su zgode iz đačkog života povezane sa svetcem i Leopoldovim svetištem u zagrebačkoj Dubravi. Priče su nastajale u razdoblju od dvanaestak godina, za vrijeme gradnje i opremanja Leopoldove crkve u zagrebačkoj Dubravi. Stoga se u pričama, koje su svojevrstan, umjetnički prepričan dnevnik župe u izgradnji, mogu prepoznati i portreti župljana i karizmatičnih kapucina, čiji su životi utkani u nastanak i život župe. U knjizi, obogaćenoj ilustracijama akademskog slikara Ante Čule, i mlađi i stariji čitatelji upoznat će svetački život Leopolda Bogdana Mandića, ali i prisutnost toga svetog zagovornika u srcima i potrebama vjernika. Predstavljanje knjige je glazbeno obogatio učenik Fran Zajec.

Suzana Peran


37

NOVI ŽIVOTOPIS SV. LEOPOLDA U GODINI BOŽANSKOG MILOSRĐA

P

rigodom dolaska tijela sv. Leopolda u Hrvatsku izdavačka kuća Verbum iz Splita u suradnji s Hrvatskom kapucinskom provincijom sv. Leopolda B. Mandića iz Zagreba izdala je novi životopis sv. Leopolda pod naslovom Apostol Božjeg milosrđa. Autor knjige je talijanski kapucin o. Giovanni Lazzara. Knjiga izlazi u Biblioteci Fides, 74. Životopis izlazi u godini izvanrednog Jubileja Božanskog milosrđa, čijim je zaštitnikom zajedno sa sv. Pijom iz Pietrelcine proglašen upravo naš sv. Leopold. Osim prikaza života ovoga našeg zemljaka, autor donosi i njegov duhovni profil poticajan za svakoga čitatelja. Knjiga želi biti i mali doprinos približavanju i otkrivanju otajstva Božjega milosrđa kojega je sv. Leopold na poseban način u susretu s ljudima u ispovjedaonici kroz dugi niz godina neumorno bio svjedok i djelitelj te je zbog toga i zavrijedio da ga se zove ,,apostolom Božjeg milosrđa“. Osim toga, papa Pavao VI. nazvao je sv. Leopolda pretečom duhovnoga ekumenizma koji je u duhu evanđeoske i franjevačke skrovitosti i poniznosti prikazivao svoje svakodnevne napore i djelovanje upravo za ostvarenjem – u duhu Isusovih riječi s Posljednje večere – ponovnog jedinstva svih Kristovih učenika, na poseban način istočnog i zapadnog pluća jedne Kristove Crkve. Sv. Ivan Pavao II. nazvao ga je, prilikom proglašenja svetim, “uzorom ispovjednika“ i “herojskim službenikom sakramenta pomirenja i pokore“.

Fra Juro Šimić, OFM Cap

D

ragi sveti Leopolde, milosrdni oče, mudri učitelju i vjerni prijatelju, u godinama svoga života bio si uzoran u življenju svojeg redovničkog i svećeničkog posvećenja, u svojoj ljubavi prema Gospodinu i onima koji su dolazili ispovijedati se kod tebe.

Po Božjem daru, bio si pozvan cijelim svojim bićem prionuti molitvi Isusu za jedinstvo kršćana: “Da svi budu jedno”. Pomozi nam živjeti u punini naš kršćanski život otva-rajući se Očevu milosrđu, kako bismo postali ponizni i strpljivi graditelji jedinstva. Utješi nas u našim trpljenjima i teškoćama da svima, velikodušna srca, pružimo utjehu, nježnost i solidarnost. Amen!


38

Sv. Leopold u Zagrebu

SV. LEOPOLD BOGDAN MANDIĆ APOSTOL BOŽANSKOG MILOSRĐA

K

Teološka poruka kipa

arakteristični aspekt kipa je milosrđe, kao što pokazuje otvorena knjiga Evanđelja koja je priljubljena tijelu sv. Leopolda. Tekst Evanđelja na koju se referira scena epizoda jest onaj o grešnici uhvaćenoj u preljubu kojoj je Isus oprostio (usp. Iv 8, 3-11). Nenamjerno, djelo ideja je napravljena i prije nego je papa Franjo proglasio “Godinu milosrđa” (2015-16). U tome smislu ona sama postaje simbol milosti. Lik Krista se razlijeva i stapa s bradom sv. Leopolda, a svečeva kosa i brada postaju Kristova kosa i brada. I grešnica ima visoko uzdignut pogled, odvojena od površine stranice, kao da pokazuje oproštenje koje se zbilo i odvajanje od prethodnog načina života. Neki dijelovi tijela su blago naglašeni, poput desne ruke uzdignute na blagoslov, koja je dijelom ogoljena te podsjeća na Kristovu ruku u franjevačkom grbu; zatim ruke kroz koje prolazi Kristova milost koju primaju i daruju; glava, napose uši, koje ističu slušanje kako Božje ljubavi tako i ispovijedi ljudskih duša i bijeda. I veličina habita varira: s desne strane izlazi istopljen je sa zemljom, kao da se želi reći da se Leopoldova svetost rađa iz zemlje i hrani je, poput Euharistije. Tijelo jednog sveca postavljeno na zemlju postaje euharistija i znak za zemlju; s lijeva, međutim, odgovara svečevu stasu. Odostraga habit zadobiva spiralni pokret koji pospješuje uzlet prema nebu. Taj aspekt omogućuje promatraču uživati djelo sa svih strana.

Don Luigi Razzano * Ovaj kip sv. Leopolda nalazi se u kapucinskoj crkvi sv. Leopolda Mandića u Zagrebu u Dubravi i djelo je talijanskog svećenika i ak. kipara don Luigia Razzania!


39

OBRED PRIMANJA U FRANJEVAČKI SVJETOVNI RED (OFS) SVETOG LEOPOLDA MANDIĆA

D

ošao je tako dan slavlja obreda primanja u bratstvo Franjevačkog svjetovnog reda Sv. Leopolda Bogdana Mandića. Franjevačka mladež u ovoj župi postoji već 6 godina, ali kao što je fra Ivan Markanović, naš duhovni asistent, nekoliko puta spomenuo, živjela je bez svog prirodnog okruženja, a to je OFS. Želja za osnivanjem OFS-a ovdje postoji već nekoliko godina, ali bilo je potrebno prvo stvoriti temelje za to. Uz puno truda i molitve, nakon dolaska fra Ivana Markanovića, duhovnog asistenta, dana 21. listopada 2015. održan je prvi susret. Svi smo se iznenadili tolikim odazivom. Još veće iznenađenje bilo je to što smo se skupili samo usmenom predajom, a i dalje nam se na susretima povećavao broj. I nekoliko framaša, nas desetak, odlučilo je započeti svoj put u Franjevačkom svjetovnom redu. Prvo smo krenuli s razdobljem upoznavanja s franjevačkom karizmom, odnosno vremenom uvođenja, gdje smo

čuli i naučili o načinu života svjetovnih franjevaca. To nas je sve pripremilo za dan našeg primanja, 30. ožujka 2016. godine. Taj važan čin došli su podržati i braća i sestre iz mjesnog bratstva sv. Mihaela, koji za nas u vrijeme formacije imaju ulogu „roditelja“ sve dok se bratstvo kanonski ne ustanovi, odnosno do trajnih zavjeta, te braća i sestre iz frame koja djeluje u ovoj župi. Ne mogu ni opisati tu radost na našim licima i mir koji smo osjećali u trenutku kad smo se okupili i započeli obred primanja koji je predvodila ministra mjesnog bratstva sv. Mihaela, Štefica Kliček. Započeli smo pjesmom: “Ovo je dan što ga stvori Bog”. Uistinu veličanstven početak! Nakon uvodnih riječi fra Ivana, kojima nam je poručio da su framaši naša budućnost, a OFS sv. Mihael naš “roditelj”, čitalo se Evanđelje o Isusovim kušnjama u pustinji. Fra Ivan nam je pobliže protumačio to Evanđelje koje je uobičajeno u korizmi, ali je prigodno i u ovo uskrsno vrijeme

nama za ovu prigodu. Rekao je da će, kad god odlučimo ići putem dobra, uvijek tu biti zlo koje će nas kušati ne bi li nas pokolebalo na našem putu. Ovaj put kojim smo krenuli zasigurno nije lagan, ali se isplati i Bog će nam dati snagu za to. Biti u mogućnosti duhovnoga rasta u bratstvu, podariti svoje talente svijetu kroz evanđeoski život u bratstvu te primiti toliko toga od svojih braće i sestara uz pomoć duhovnog asistenta nešto je prekrasno. Od trenutka kad sam sjela na mjesto koje je bilo rezervirano za nas pa sve do kraja, nisam skidala osmijeh s lica, a primijetila sam to i na drugima. Nekako se osjetilo to posebno zajedništvo među nama, pogotovo kad smo na proziv svojega imena odgovorili: “Evo me!”. Dvadeset devet osoba (i još jedna će naknadno) potvrdilo je da su spremni odazvati se Božjem pozivu na život u franjevačkom bratstvu. Nakon molitve uslijedio je svečani blagoslov te primanje znaka Tau i Novog Zavjeta, kojim


40

Sv. Leopold u Zagrebu

je potvrđeno naše primanje u OFS te potpisivanje kojim smo ostavili neizbrisiv trag ovog događaja. Nakon svega međusobno smo si čestitali ovaj uistinu velik čin u našim životima. Naravno, ovo nije kraj. To je samo početak onoga što nas tek čeka. Čeka nas razdoblje formacije u kojem ćemo se pripremati za privremene zavjete i u kojem ćemo učvršćivati svoju odluku. Kako se kaže, ono najbolje tek slijedi. Svojoj braći i sestrama u Kristu želim mir i ustrajnost koja će nam biti potrebna na ovom putu. I da završim parafraziranim riječima blažene Majke Terezije: Budite ona mala kap u moru Božanskog milosrđa! Svatko od nas je vrijedan i može učiniti mnogo ako se kroz nas očituje Božja milost. Obratimo se i vjerujmo Evanđelju! Mir i dobro!

Anita Jerković

ANĐEO I OFS

T

eta Greta slomila je nogu i tada shvatila koliko je, u stvari, osamljena. Istina, njezin muž i kći pokazali su se u najboljem svjetlu – vjerno su obavljali sve kućne poslove dok je teta Greta, privezana za krevet, mirovala i plela čarapice. No brojne pjevačice i moliteljice, Gretine suputnice u svakodnevnim misama, bijahu je posjetile svega jednom. – Ne možeš im zamjeriti, imaju svoj život, brige i obveze... – pravdala ih je teta Greta pred svojim mužem, a još više pred samom sobom, ali gorak okus, kao da se najela limunike, nikako nije htio nestati iz njezina srca. – Kad bi mi, kršćani, zaista bili braća, ne bih bolovala ovako sama... – mislila je teta Greta, pazeći da ne izgubi nit u pletenju.

– A možda, kad opet stanem na svoje noge... možda ja budem nekome sestra, nekome tko jako želi da ga posjetim... Donijela bih mu Kristovu radost i uvjerila ga da je On uvijek s nama. To bi baš bilo lijepo služenje, Kristu u potrebitima... Jedino, ne znam kako ću sve stići sama... Sad sam još sporija nego inače... – umovala je teta Greta dok se njezina noga čudesno brzo oporavljala. Baš kao da je čuo Gretinu molitvu, pošalje Bog u njezinu crkvu prosjeda, bradata fratra bučaste glave. – Poznam sve naše fratre, jedan je provincijal, jedan župnik, treći gvardijan, četvrti se proslavio kao misionar, peti kao graditelj crkve, a ovaj... Čemu ovaj služi? – pitala se teta Greta promatrajući nasmiješenog, ali šutljivog redovnika u smeđem

habitu. Odgovor je dobila kad je, iz čiste znatiželje, došla na sastanak koji bijaše najavljen usput, nekako stidljivo, jednim jedinim redkom obavijesti na kraju mise. Svidjelo joj se što se na sastanku sjedi u krugu. Tako je mogla ispružiti svoju bolesnu nogu, a da ne izgleda kao žirafa koja pokušava sjediti u klupi. Skupa se molilo iz zdepaste smeđe knjige koju je svaki sudionik dobio u ruke, a potom i zapjevalo. Bučoglavi fratar strpljivo i uz smješak odgovarao je na pitanja sudionika. Nekoliko puta ga nije bilo i susret je vodio netko drugi, opet u Isusovo ime. Teti Greti to se svidjelo. (Odavno se zasitila voditelja sličnih skupina koji bi, nakon nekog vremena, pokazali da se osjećaju nezamjenjivima, vukući za sobom “rep“ svojih odanih obožavatelja.)


41

Nakon cijelog niza susreta došlo je vrijeme da tetu Gretu i tridesetak njezine subraće prime u Franjevački svjetovni red. Te srijede teta Greta bila je posebno umorna. Naime, Uskrs je proslavila neobično burno, uz jedno krštenje i vjenčanje, pa se ni ona niti njezina noga nikako nisu mogle riješiti umora i otečenosti. Jedva je izrezala nešto preostalih uskrsnih kolača, došepesala do crkve i pošla do stolca da se odmori. Stoga je u dvoranu za primanje u Red došla među prvima i sjela u sredinu gledališta. Dok se dvorana punila članovima – kandidatima i onima iz majčinskog, susjednoga bratstva u srdačnom razgovoru, teta Greta sjedila je umorna i zijevala koliko joj je glava dopuštala. Ubrzo joj jedna ruka pred ustima nije bila dovoljna. Zijevanje je zaklanjala je dvjema rukama, a potom i Glasom Koncila. Donekle ju je razbudilo kad je stala u red da primi pismo, Evanđelje i franjevački znak tau oko vrata, uz čestitke starijih članova Reda, ali čim je sjela, oči su joj se opet počele sklapati, a usne razvlačiti u nezaustavljiv zijev. – Draga sestro, ovo je za tebe! – reče joj neki mladi stvor, i teta Greta pogleda u lice mlade djevojke za koju bijaše sigurna da ju nikad prije nije vidjela. Bilo je to nježno lice tek zadjevojčena čeljadeta, očiju smeđih i vlažnih, kao da su upravo zalivene suzama od zijevanja. Oblo lice obujmili su pramenovi grgurave, bogate zlatnosmeđe kose. – Anđeo! – bijaše prva misao tete Grete. Potisne ju i zahvalno primi skroman dar, naljepnicu za mobitel. Na njezino “hvala“ djevojka slična anđelu odgovori širokim smješkom koji na bijelim zubićima otkrije čudovišni splet žica,

zubni aparatić koji uvjeri tetu Gretu da pred sobom ima samo ljudsku osobu. Djevojče ode i proslava se nastavi. I pjesme je bilo, i kolača i pića, i razgovora, ali teta Greta osjećala je samo umor u tijelu i kuckanje u bolesnoj nozi. – Kako ću sada kući, ovako umorna... – pomislila je. – Greta, trebaš li prijevoz do kuće? – kao naručena stigla je do nje jedna mlađa žena, članica bratstva, kojoj Greta, morala si je priznati, pravo ni ime nije znala. Tako je teta Greta stigla pred svoju kuću brzo i lako. Kad je zatvorila vrata auta, teta Greta nagnula se da pozdravi vozačicu. Veseo odgovor iz unutrašnjosti bio je, na Gretino čuđenje, dvostruk: Pod narančastim svjetlom ulične rasvjete, sa stražnjeg sjedišta automobila, teti Greti mahala je anđeoska figura koja joj je dala poklon u dvorani. Kad se djevojka nasmijala, srebrni sjaj aparatića za zube rasplinuo se i potom zgusnuo u dvostruki bljesak na djevojčinim leđima. Greta je bila sigurna da vidi dva sjajna anđeoska krila. Mahnula je da zaustavi auto, no on je već krenuo i teta Greta si je obećala da će vozačicu već pri prvome su-

sretu bratstva ispitati o tome. Na upit ima li kćer, sestra Viktorija, jer tako joj je bilo ime, nasmijala se i rekla: – Ne, nemam kćer, nego dva sina... – A jesi li možda te večeri povezla susjedu? – u neprilici je teta Greta nastavljala s ispitivanjem. – Ne, u autu smo bile samo nas dvije... Zašto? – Ah, nešto mi se učinilo, bila sam umorna... – odmahnula je rukom teta Greta. I bila bi na to možda i zaboravila da joj nije stigla zakašnjela uskrsna čestitka iz inozemstva. Na dugačkoj, vodoravnoj slici blještale su slike Gentskog oltara, vodoskok svježih boja, likova i pejzaža posvećenih Uskrsnulom Jaganjcu. Slavna slika potakne tetu Gretu da natakne naočale i bolje ju prouči. Gretin prst je zadrhtao kad je, u zboru raspjevanih anđela, na drugoj slici slijeva, nazvanoj Pjevanje anđela, prepoznala savršeno naslikanu zlatokosu glavicu. Bilo je to djevojče koje joj je kod primanja u Franjevački svjetovni red mahnulo na pozdrav.

Dubravka Rovičanac


42

Sv. Leopold u Zagrebu

OBEĆANJA FRAME

U

nedjelju 15. svibnja, na Duhove, rođendan Crkve, pod misom u 19 sati, koju je predvodio fra Ivan Markanović a propovijedao fra Jure Šarčević, u crkvi sv. Leopolda Mandića u Gornjoj Dubravi, dvadesetdvoje mladih obnovilo je svoja krsna obećanja i posvetili se službi kraljevstva Božjeg, te obećali da će kroz godinu dana svoju mladost posvetiti Kristu, živeći njegovo evanđelje po primjeru svetoga Franje. Ti mladići i djevojke članovi su bratstva Franjevačke mladeži kojem su pristupili kako bi se, po uzoru na sv. Franju, odazvali na svaki poziv dobra. Njih devetero je svoja obećanja dalo prvi put, a trinaestero ih je obnovilo. U misi i na obećanjima sudjelovalo je i dvjestotinjak framaša grada Za-

greba i cijelog područnog bratstva sve do Virovitice zajedno sa duhovnim asistentima. Prigodan program i prijateljsko druženje nastavljeno je oko stola u velikoj samostanskoj dvorani. Molimo

Gospodina da obećanicima podari radost i ustrajnost kako bi što predanije slijedili Krista Franjinim stopama.

Fran Topić

DOĐITE, POKLONIMO SE...

I

stoga dana u otprilike isto vrijeme, u našem su se gradu zbila dva naoko različita događaja. Prvi je dolazak tijela hrvatskoga svetca Leopolda Mandića u Zagreb, a drugi je otvorenje obnovljene prodavaonice jednoga trgovačkog lanca. Iskrenomu vjerniku prethodna rečenica odmah nekako ,,žulja uši“ – mogu li se spomenuta zbivanja uopće usporediti? Bilo bi pretjerano tvrditi kako su svi koji su nazočili prvomu događaju automatski rezervirali mjesto u raju, a oni drugi si priskrbili vječite uzdahe, no vrijedi razmisliti...

Nije li naš posjet jednomu ili drugomu mjestu dobar pokazatelj smjera za koji smo se opredijelili: desno ili lijevo? Pritom ne mislimo na istoimene političke opcije, nego na kudikamo presudnije svrstavanje: “Dođite k meni…!“ ili pak: “Odlazite od mene...!“ Poput dobrih istražitelja, razmotrimo najprije motive, oni će nas najbržim putem dovesti do rješenja. Pitamo se zašto je osoba A odlučila izdvojiti svoje vrijeme i svoj novac te poći u prodavaonicu na sam dan ponovnog otvaranja, premda je to mogla učiniti bilo kada kasnije, uz kudikamo

manju gužvu, buku i strku? A sada promotrimo osobu B koja strpljivo stoji u podugačkom redu čekajući na trenutak prolaska uz tijelo svetoga čovjeka. Koji su motivi ove osobe? Svima nam je jasno da će ponašanje prve osobe biti prigrljeno od društva i medija kao normalno, čak simpatično, dok će se na drugu gledati s neodobravanjem i prijezirom zbog njezina navodnog primitivizma. Tko je od njih mudrije uložio svoje vrijeme? Tko je djelovao potaknut Milošću? Tko će se od njih kući vratiti ispunjeniji? Svi čeznemo za mi-


43

rom, hoćemo li ga pronaći kupujući ili moleći? Odgovore na postavljena pitanja morat ćemo pronaći sami. Po njima ćemo lako prepoznati pripada li naše srce nebu ili je svojina svijeta. Svi smo mi vjernici, ali se dijelimo na one koji štujemo jednoga Boga i one koji štuju mnoge bogove predvođene vrhovnim božanstvima užitka i novca. U ne tako davna, po nekim tumačenjima zaostala vremena, ljudi su gradili velebne katedrale i skromne seoske crkvice, kako su mogli i znali, očitujući na taj način svoja stremljenja visinama, Onomu za kojega su osjećali da ih nadilazi i zaslužuje njihovo po-

štovanje. U novije vrijeme, po nekim tumačenjima prosvijećeno, crkvama konkuriraju svjetovne katedrale – trgovine. One su također velebne, samo što u njima, uz svu prostranost, nema mjesta za slobodu duha, već je čovjek sveden samo na jednu svoju funkciju – “kupovnu moć“. Ta je takozvana “moć“ jako razvikana i jedna od najpoželjnijih u današnjemu društvu, iako zapravo spada u kategoriju “pljeve što ju vjetar nosi“. Po svemu sudeći, moderni Sotona ne bi bio ružan i ne bi smrdio po sumporu, nego bi odisao najskupljim parfemima, od glave do pete odjeven po najnovijoj modi, jer to mračno biće mrzi

skromnost koliko i istinu. Pomiriti se s vlastitom neznatnošću za mnoge je preteška zadaća. Sveti Leopold Mandić rekao je: “Imajte vjere i život će vam biti dobar, smiren i kršćanski. Imajte vjere i naći ćete iscrpan odgovor na sva svoja pitanja i sva vaša iskušenja postat će podnošljiva, a bol će se preobraziti u svjetlost!“ Na kraju, sve nas preporučam zaštiti blagoga svetca jer on je dobro znao da se ljudski odgovor na Božji dar života nalazi u samozatajnoj žrtvi za drugoga. On nam je na najbolji način pokazao kolika se veličina skriva u naizgled malenima.

Vjera Milić

TATA, JA I BLIJEDOŽUTA MJESEČEVA STAZICA Mjesec Prostorja plavih Putnik Mojem se tati s večeri javi Plahe me ruke stazicom žutom tad odnose A moje tatine miluju kose

LAO CEOV XLII. IDEOGRAM Kojim pokušava zaći u misterij trojstvenosti jednoga Boga Nakon Vazmenog slavlja i Duhova Crkva se diči svetkovinom nad svetkovinama; slavi Tajnu nad tajnama: slavi blagdan Presvetog Trojstva. Misterij svih misterija. Dobro je znati što o tom misteriju misle drugi ljudi, drugi svjetonazori i druge religije. Ne bilo koji ljudi, ne kroz dojmove, nego ljudi od filozofijskog napora, umnici, poput velikog kineskog mudraca Lao-Cea: Iz TAOA rađa se Jedan Iz Jednoga, Dva. Iz Dva, Tri. Tri sva bića stvori.

Biće svako nosi na plećima tmicu. i u rukama svjetlost steže: Dah nehajni stvara suglasja i veže...


44

Sv. Leopold u Zagrebu

Tko je taj Tao, što nadilazi svako promišljanje, čuvstvovanje i svaku čulnost? Za velebnog kineskog filozofa Tao je iskon svemu i uvir za sve što jest, što obitava i što bivstvuje. Ali kakav je u sebi, u samome sebi – to ostaje tajna, vječna tajna. Nespoznatljiv. Neizreciv. Netvaran. Vazda trudan, vazda sposoban za rađanje: jučer;danas;sutra. Filozof ovako umuje: “Iz TAOA rađa se Jedan.“ Kakav je taj Jedan? Kakav je njegov smisao? Dublji smisao? No što ga daju obično ljudsko iskustvo i gola matematika. Je li riječ o pukom nabrajanju: jedan, dva, tri...ili je riječ o nečemu drugom, preobražavajućem i zbiljskom, o mogućoj i stvarnoj personalizaciji te Tajne u njezinu zbiljsku troosobnost: o Jednom što rađa Dva, o Dva što rađa Tri!? Da, o tom Lao Ce u svojem slavnom ideogramu nama progovara, uči nas filozofiju vlastitosti i tako smiruje naš radoznali duh. Filozof dalje umuje i nastavlja: “Tri sva bića stvori.“ Dakle: Jedan...Dva... Tri – ta uosobljena Trojstvenost – istovjetna u svojoj biti razlikovna u svojem djelovanju; ona oblikuje sva bića, stvara sva bića. Stvaranje nije isto što i rađanje. TAO (za kršćanina BOG) – ON imade tu moć rađanja, a sva druga bića samo tu mogućnost da budu stvorena. Bog je prvotno Bog – Otac – koji vječno porađa svoju Riječ. Međutim, personalizacija rađanja neće stati, ide dalje: nakon što Jedan rađa Dva, Jedan i Dva rađaju Tri. Ovime Lao Ce dolazi u najbližu blizinu našemu VJERUJEM: Vjerujem u jednoga Boga...i u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega... i u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca, koji izlazi od Oca i Sina... Neumoran je, umuje, nastavlja: “Biće svako nosi

na plećima tmicu...“ Tamu stvorenosti. Međutim, gle utjehe: «i u rukama svjetlost steže...“ Kako to razumjeti? Kako razumjeti jednu takvu, reklo bi se metafizičku (ne)mogućnost? Na našim plećima leži tama, istodobno, u našim rukama razbuktava se svjetlost. O čemu se tu radi, na što se točno misli? Ili da ostanemo od daljnjeg razmišljanja? Ne, i nipošto. Radije, hrabri, skačimo u tu provaliju Duha. Jer o Duhu se ovdje radi, o Trećem u nizu Vječnih Osoba. Dah nehajni stvara suglasja i veže... Ovime Lao Ce stiže u zenit svojeg umovanja, pogađa bit stvari, i ne znajući za biblijski objavljenu istinu: razotkriva nam svu slojevitost našeg duha i božjeg Duha. Sam, svojom snagom, kako je uzmogao. “Dah“, naše disanje, nije li ono prvi sloj našeg duha, a “Iz-dahnuće“ njegov posljednji sloj; prije no što, po Pavlu, ovo zemljano tijelo bude preobraženo u duhovno tijelo, prije no što ovaj Adam- stari čovjek, bude suobličen novom čovjeku – Kristu. Dah(čitaj Duh) nehajni(čitaj Sloboda) stvara suglasja i veže: bića mnoga u jedno biće, mnoge ljude u Jednog ČOVJEKA! To je ta Filozofa Kristolika slutnja. Da se je kasnije rodio, u vjekovima naše ere, vjerujemo i znamo da bi bivajući kršćaninom Lao zi zasigurno potvrdio temeljnu misao iz “Drevne homilije na Veliku i svetu subotu“; a upućuje je Uskrsli Kralj praroditelju Adamu: Ti si u meni a ja u tebi, jer smo JEDNA nedjeljiva osoba. U drugom dijelu ideograma XLII. Lao Ce napušta metafiziku, a zalazi u etiku. Citirajmo nadolazeće stihove, bez potrebe da ih komentiramo. Toliko su očiti, bliski Evanđelju:

...Ljudima je odvratno Sirotanima, udovcima i nedostojnim jela biti: pa ipak se princi i velmože vole iza tih imena skriti. Tko se umanji, uvećat će sebe; Tko sebe uveća, umanjit će se. Učim tek onom što su učili drugi: “Silnik neće smrću prirodnom obršiti.“ Nek onaj tko je učio tako, bude i mučiteljem mojim, svakako. Mir i Dobro!

Mladenko Spahija


45

SUSRET S KNJIGOM I AUTOROM FRA MARIJANOM KARAULOM U OSIJEKU OSIJEK – O žrtvama i posljedicama jugokomunističkog i socijalističkog režima u Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj s povijesnog, pravnog i istraživačkog motrišta u Osijeku su 23. svibnja zainteresiranoj publici u Klubu knjižare Nova govorili doktori znanosti i franjevac Marijan Karaula čije je dvadesetogodišnje istraživanje o toj temi objavljeno (2014. godine) u knjizi “Iskušenja Bosne Srebrene – Stradanja bosanskih franjevaca 1944.-1985.“ Opsežna tiskovina, uz predstavljanje njena sadržaja, bila je povod susreta Osječana s autorom čija istraživanja senzibiliziraju javnost za čuvanje sjećanja na žrtve te jesu putokaz objektivnom traženju i nalaženju istine o događajima na prostoru bosanske Franjevačke provincije. Kako istinski tražitelj istine ne mora nužno biti povjesničar po vokaciji, potvrdili su govornici sa osječkoga Sveučilišta dr. Domagoj Tomas (Odjel za kulturologiju) i bivši veleposlanik RH u BiH dr. Josip Vrbošić (Pravni fakultet) te povjesničar dr. Miroslav Akmadža (slavonsko-brodska podružnica Hrvatskog instituta za povijest). Naime, razmatrane su i pohvaljene sadržajne odrednice Karauline knjige u kojoj se među ostalim podatcima na gotovo 550 stranica dokumentirano obrađuje nemalo i višestruko stradavanje: ubijenih svećenika (32), braće nesvećenika (1), bogoslova (9) i sjemeništaraca (8), zatim fratara umrlih od tifusa (10) te poimence stotinjak suđenih fratara tijekom četrdesetak go-

dina komunističkog i socijalističkog sustava. “Knjiga fra Marijana Karule je logičan slijed i nastavak martirološkog istraživačkog rada o Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj u 20. stoljeću, započetog u vrijeme prve studije ovoga tipa istoga autora, a zapisanoga i objavljenoga 1999. godine u knjizi Žrtve i mučenici. Stradanja bosanskih franjevaca u Drugom svjetskom ratu i komunizmu“, rekao je Tomas. “Ovo je do sada najbolja knjiga Marijana Karaule. Donosi povijest Bosne Srebrene, kontroverze u vrijeme komunističkog režima, jedinstven popis osuđenih svećenika sve do osamostaljenja, presude KPD Zenica, zakone i jasni prikaz teških vremena Crkve i stradalnika bivšega sustava“, pojasnio je Akmadža pohvaljujući istraživačko-objektivni pristup temi koji je rjeđe viđen u pisaca iz crkvenih krugova. “Ovo je pozamašna i teška knjiga istinoljupca i fratarskog istraživača fra Marijana Karaule, koji s ovom problematikom živi i diše dugi niz godina. Metodološki je knjiga napisana narativno, utemeljena na arhivskim materijalima dobrim dijelom pravosudne provenijencije i to u tri dijela govori o vremenima smrti, suđenja i uzurpacije. Stavljajući imenicu vrijeme u podnaslove, autor šalje jasnu poruku da se, kada su u pitanju bosanski franjevci i njihova sudbina 1944. godine, nije radilo o kratkoročnom incidentu, poratnim nesnalaženjima, nego o direktivnoj proklamaciji, a po-

sljedično tomu praktičnoj životnoj eliminaciji fratara, čuvara katoličanstva u srednjovjekovnoj Bosni, te nositelja pismenosti i kulture, pa i gospodarstva u Bosni i Hercegovini sve do današnjih dana“, istaknuo je Vrbošić koji je posvjedočio o životu bosanskih franjevaca i puka u poratnoj Fojnici te napomenuo: “Karaula je u knjizi pisao i promišljao stvarnim redoslijedom. Nije se tu radilo o socijalnoj, revolucionarnoj pravdi, bez obzira što o njoj mislili, nego o političkoj egzekuciji. Baš je trebalo udariti na franjevce jer njihova riječ s oltara, kao i u samostanskim odajama, katoličkom puku važila je uvijek kao putokaz i opredjeljenje utemeljeno na andrićevskoj strpljivosti i dobroti. Nisu ih bez osnove zvali ,ujacima’,


46

Sv. Leopold u Zagrebu

a podrijetlo te priče svi znamo. Učinkovito zastrašivanje naroda upravo se vršilo putem odstranjivanja stvarnih autoriteta.“ Naposlijetku susreta s knjigom i autorom, o sebi je Marijan Karula rekao da je franjevac Franjevačkog samostana i crkve sv. Ante u Bistriku u Sarajevu te da s osječkom publikom nije prvi put, a susret nije predstavljanje njegove knjige, već je naglasak na njezinu sadržaju, odnosno temi represivnog odnosa bivšeg jugoslavenskog sustava prema Crkvi na primjeru Bosne Srebrene. “Ne namjeravajući, što bi bilo i nepravedno, umanjivati i obezvrjeđivati žrtve drugih biskupijskih i redovničkih zajednica, ističem da se o stradanju bosanskih franjevaca, čini se, ponajmanje zna. Ideja za pisanje o temi stradanja franjevaca Bosanske franjevačke provincije rođena je spontano u jesen 1993. godine, kada sam bio u župnom uredu u Livnu, gdje je organizirana 50. godišnjica sjećanja na fra Bonu Grebenarevića, ratnog župnika u Podhumu kod Livna kojeg su partizani strijeljali 1. prosinca 1943. na Bugojanskoj malti i zakopali u smetlište... Knjiga, sa svojim nedostatcima i manama, svojevrstan je prvi ozbiljniji spomenik svim osobama i materijalnim žrtvama represije jugoslavenskog socijalističkog sustava prema bosanskoj franjevačkoj provinciji. No, nipošto ne smatram da je ovom knjigom definitivno zaokruženo i završeno istraživanje ove teme“, zaključio je Karaula. Večernji susret otvorio je Ivica Vuletić, član Udruge katoličkih intelektualaca u Osijeku.

Nevenka Špoljarić

GLAS USLIŠANIH Hvaljen Isus i Marija! Šaljem vam svoje iskustvo tijekom milosnog Leopoldova boravka u Zagrebu. Vjerujem da smo pozvani obrazlagati razloge nade koja je u nama, a ne šutjeti o Ljubavi, kojom nas Gospodin kupa svakoga dana. Stoga vam šaljem ovaj tekst.

Gospodin liječi preko Leopolda Tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima (Mt 10,33). Željela bih s vama ovim putem podijeliti svoje iskustvo. Za ovo što slijedi ne postoje medicinski dokazi. Postoji samo produbljena vjera i pouzdanje u Gospodina i njegovu ljubav. Dokazi, ustvari, nisu niti potrebni, jer odavno je Leopold s pravom zavrijedio epitet SVETI ispred svoga imena. Unazad gotovo četiri mjeseca imam problema s kukovima. U lijevom kuku sam osjećala bolove tijekom cijelog dana, a noću, pri okretanju, kosti u kuku su me pekle. Noći su mi zbog toga bile teške i mučne, a ujutro bih se budila neispavana. S vremenom su bolovi prešli i na desni kuk. Kako mi je 35 godina, te sam radila uredski posao, smatrala sam da je riječ o zakočenosti zbog dugotrajnog sjedenja, i da je to potrebno samo “ishodati“, pa nisam potražila liječničko mišljenje. U petak, 15. travnja s majkom sam pohodila susjednu župu sv. Leopolda, te prisustvovala jutarnjoj misi u pola osam. Nakon mise narod je krenuo prema Svečevu tijelu, no kako je uskoro trebala početi sljedeća misa, fratri su nas usmjeravali prema vratima, te nije bilo mogućnosti ni za dodir rukom. U blizini je bio fra Dejan, te sam mu pružila dvije pamučne krpice i zamolila da njima dotakne sarkofag. Za to sam mu neizmjerno zahvalna. Te večeri, kada sam krenula na spavanje, ponovno je počela jaka bol u kukovima. Željela sam popiti tabletu protiv bolova jer sam znala da uz ovakvu bol neću moći zaspati. Tada sam se sjetila svojih pamučnih krpica koje su toga jutra dotakle Leopoldov sarkofag i stavila sam ih na kukove. Držala sam ih nekoliko sekundi, ne duže od minute i tada sam otišla spavati. Tabletu nisam popila. Noć je protekla bez ikakvih bolova. Bolovi i peckanje u kostima nisu se više javljali niti u subotu, iako sam cijeli dan bila u pokretu, a također niti u noći sa subote na nedjelju. S obzirom na velik broj hodočasnika koji su dolazili u Dubravu, nisam ni sanjala da mi taj jutarnji susret s Leopoldom neće biti jedini i da ću već iste večeri, a također i u subotu navečer, ponoviti svoj posjet crkvi i Svetcu i da ću mu moći zahvaliti za milosti koje mi je kroz njega Gospodin ovih dana ulio u život. Ovo svjedočanstvo je sastavljeno ubrzo nakon događaja (17. travnja), ali ga šaljem s vremenskim odmakom (25. travnja), kako bih i nakon tjedan dana od toga događaja i dalje bez bolova mogla svjedočiti o veličini Božjoj koja i 74 godine nakon smrti svetog Leopolda teče tijelom toga malog čovjeka. J. L.


47

Poštovani! Pošto sam upravo pročitala svjedočanstvo o zagovoru sv. Leopolda, moram i ja posvjedočiti kako je on zaista čudotvoran svetac i po njegovu zagovoru uslišane su mi mnoge molitve. Naime, kako znam za sebe, molim devetnicu sv. Leopoldu. Moja majka je njegova velika štovateljica i ljubav prema njemu je prenijela na mene i cijelu našu obitelj. Jako se veselimo dolasku njegova tijela u Zagreb, a najviše zbog moje kćerke Lee, jer Lea je najveće čudo kroz koje smo osjetili veliku Božju blizinu i ljubav. Ja sam majka četvero djece. Lea je moje treće dijete. Kada sam treći puta ostala u drugom stanju, nakon dva sina silno sam željela djevojčicu. Na ultrazvuku mi je rečeno da i treći put nosim sina i ja sam u tom trenutku osjetila razočaranje, koje je kratko trajalo, jer ipak mi je najvažnije bilo da trudnoća bude uredna i da se dijete rodi živo i zdravo. Cijelu trudnoću molila sam devetnicu sv. Leopoldu na tu nakanu. I 12. svibnja 2004., na sam blagdan sv. Leopolda (na njegov rođendan), gotovo bezbolno i normalnim putem na svijet je došla prekrasna djevojčica Lea (ime je dobila po sv. Leopoldu). O, kako veliko Božje čudo…! Nakon devet godina Lea se teško razboljela, zajedno smo prošli dugo i mukotrpno liječenje, ali kako je naša vjera bila jaka i po zagovoru sv. Leopolda Isus je ozdravlja… Mi smo danas sretna obitelj s našom Leom i naša tri sina… A. T. Č.


Ljudima prijatelj 2016 2  

Tijelo sv. Leopolda u Zagrebu