Page 1

SRETAN BOŽIĆ!

ISSN 1331- 6354 Cijena: 10 kn GODINA XLV, Broj 4 (174)  –Božić  2016.


2

Božić 2016.

Sadržaj 3 4 6 7 8 10 13 14 19 23 24 26 27 29 30 31 33 34 35 37 38 40 41 42

RIJEČ UREDNIKA BOŽIĆ – ZNAK I OTAJSTVO BOŽJEGA MILOSRĐA DAR TEBI ZA BOŽIĆ SMISAO BOŽIĆA IDILA NA BOŽJI NAČIN VRIJEDNOST OBITELJI U SUVREMENOME SVIJETU RAZMIŠLJATI OBITELJSKI O BRAČNOJ I OBITELJSKOJ DUHOVNOSTI SVETI LEOPOLD BOGDAN MANDIĆ ISPOVJEDNIK BOGAT MILOSRĐEM ZAVRŠETAK IZVANREDNE SVETE GODINE MILOSRĐA U VATIKANU OBJAVLJENO APOSTOLSKO PISMO PAPE FRANJE POVODOM ZAVRŠETKA GODINE MILOSRĐA SVETI LEOPOLD: DIV LJUBAVI I APOSTOL POMIRENJA LUDOST MILOSRĐA ODRŽANO ZAHVALNO HODOČAŠĆE SV. LEOPOLDU MANDIĆU U PADOVU PRIMANJE U POSTULATURU MISIJE U BOLIVIJI CHARLES DE FOUCAULD ZA ŽIVOT SPROVOD FRA ŽELJKA CESTARA I SVETA MISA ZADUŠNICA U VARAŽDINU FRA ŽELJKO CESTAR, OFMCap HOMILIJA MONS. IVICE PETANJKA SUĆUT S. TEREZIJE ŠARČEVIĆ, VRHOVNE VODITELJICE DRUŽBE SESTARA KRALJICE SVIJETA DEUS CARITAS EST – BOG JE LJUBAV (41. – 42. poglavlje) MOLITVA SVETOJ OBITELJi

GLASNIK SVETOG LEOPOLDA MANDIĆA

Časopis za vjersku kulturu i informaciju God. XLV – Br. 4/2016. (174) ISSN 1331- 6354 List sv. Leopolda B. Mandića izlazi dopuštenjem kapucinskog provincijalata u Zagrebu i Biskupskog ordinarijata u Đakovu od 1. veljače 1971. Izdavač: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda Mandića

Administraciju vodi:

Ružica Dumančić, 31000 Osijek, Kapucinska 41 tel: +385 31 20 11 83 mob: +385 99 455 60 52 e-mail: centarleopold@gmail.com

Odgovorni urednik: fra Ivan Markanović

Sv. Leopolda Mandića 41, 10040 Zagreb – Dubrava, tel: 01 295 82 01; mob: 099 455 60 60 ivan.markanovic@kapucini.hr

Glavni urednik: fra Stjepan Novoselec Kapucinska 47, 10040 Zagreb – Dubrava, tel: 01 295 86 65; 098 25 30 86 stjepan.novoselec@gmail.com

Grafički urednik: Vjeran Grabant vjerangrabant@gmail.com

Lektorica: Dubravka Rovičanac Stalni suradnici: braća kapucini, Jelena Grabant,

Dubravka Rovičanac, Mira Šincek, Mladenko Spahija, Vinko Đotlo, Štefica Pokorny, Anika Sačić, Nevenka Špoljarić

Vanjski suradnici: Željko Paša, Marija Takać,

Vjera Milić, Radenka Skorup, Andrija Lukinović, Ilija Doborski, Zdenka Štogl, Dejan Lecić, Leon ŽganecBrajša, Danijela Blažeka, Katarina Ralbovski, Danijela Fiala, Jadranka Jakopec, Ana Vrček, Slavica Tomčić

Tisak: “Tonimir” Varaždinske Toplice Godišnja pretplata 40 kn; za države Europe 13 eura; za Kanadu i USA: 15 USD; za Australiju 20 AUD NAZIV: Centar “Leopold Mandić”, 31000 Osijek, Kapucinska 41; žiro račun 2340009-1100209229; SWIFT (BIC): PBZGHR2X IBAN: HR71 2340 0091 1002 0922 9 P. J. 12, OSIJEK


3

RIJEČ UREDNIKA Cijenjeni i dragi čitatelji!

B

ožićne blagdane ove godine, slavimo obogaćeni plodovima Godine milosrđa i posinodalnom pobudnicom pape Franje o ljubavi u obitelji Amoris Letitia ili Radost Ljubavi. Slijedom tih važnih događaja za Crkvu i mi smo u ovom broju našega lista, pokušali objediniti uz božićne priloge, i priloge o milosrđu i obiteljskome životu. Već na početku u članku o Božiću tako možete pročitati: „U početku, dakle, Božjega utjelovljenja nalazi se milosrđe. Pred Bogom čovjek je nedostojan. No, veliki Bog se udostojao utjeloviti i doći k nama kako bi nam podario svoju blizinu, ljubav i milosrđe. Dakle, u Isus Kristu Bog se udostojao poniziti. Međutim, njegovo Božansko dostojanstvo zbog te poniznosti ništa ne trpi i ne gubi, jer mu je cilj pokazati nam se kao ‘Otac, bogat milosrđem’“. Prigodom zatvaranja Godine milosrđa čitamo kako: „Milosrđe, koje nas vodi u srce evanđelja, tjera nas da odbacimo navike i prakse koje su prepreka služenju Kraljevstvu Božjem; Jer iako se Vrata milosrđa zatvaraju, istinska vrata milosrđa, koja su srce Kristovo, uvijek ostaju širom otvorena za nas, poručio papa Franjo“.

Potaknuti Posinodalnom pobudnicom pape Franje Radost ljubavi, prenosimo riječi Pape Franje koji kaže: „Htjeti zasnovati obitelj znači imati hrabrosti biti dio Božjeg sna, hrabrosti sanjati s njim, hrabrosti graditi s njim, hrabrosti pridružiti mu se u izgrađivanju svijeta u kojem se nitko neće osjećati osamljenim.“ Osim ovoga, uspjeli smo objaviti i ostale vaše priloge koje ste nam poslali, na kojima vam najiskrenije zahvaljujemo. Istovremeno vas sve, dragi čitatelji i štovatelji svetog Leopolda, pozivam i potičem na daljnju prijateljsku i bratsku suradnju u našem glasilu Ljudima prijatelj, kako bismo kroz svoje priloge, iskustva, razmišljanja i prijedloge, kao i primjedbe, u duhu poniznoga Leopolda, služili jedni drugima. Želim vam svima da u Božićnim blagdanima iskusite mir i radost obiteljskoga stola u zajedništvu sa Svetom nazaretskom obitelji Isusa, Marije i Josipa! Blagoslovljen vam Božić i Nova 2017. godina. Mir vam i dobro!

Fra Ivan Markanović Odgovorni urednik


4

Božić 2016.

BOŽIĆ – ZNAK I OTAJSTVO BOŽJEGA MILOSRĐA

B

ožić jest blagdan koji slavi većina čovječanstva. Čak se i nevjernici raznježe na taj svima nama dragi blagdan. No, za proslavu Božića teško je naći dostojne i uvjerljive riječi kojima bismo mogli opisati to veličanstveno Božje djelo. Što je Boga nagnalo na tako čudesno djelo? Je li razlog tome čovjekov (prvi) grijeh!? Božje čovjekoljublje i milosrđe, odnosno pradavni naum spasenja!? Pred neobuhvatljivim i ljudskoj logici neshvatljivim otajstvom bolje je šutjeti i kontemplirati, jer inače postoji mogućnosti i opasnost da svojim riječima umanjimo nešto od tako velikog i divnog otajstva. Bog se čovječanstvu mogao objaviti na bezbroj različitih načina, ali svaki taj mogući način mogao bi u sebi nositi mogućnost da čovjeka zastraši. No, budući da Bog nikoga nije želio uplašiti, došao nam je u liku djeteta. A malenog i nježnog djeteta nitko se od nas ne boji, nego se za njega bojimo i borimo! Na Božić, dakle, Bog nam se otkriva malenim i slabim. Temeljna poruka Božića bila bi, dakle, ta da je veliki i uzvišeni Bog u otajstvu utjelovljenja i rođenja Isusa Krista postao malenim i nježnim djetetom, drugim riječima, jednim od nas te nama u svemu jednak osim u grijehu (Heb 4, 15). Na taj način Bog nam je postao blizak, prijatelj i brat. U otajstvu proslave Božića Bog je čovjeku otvorio svoje srce, riznice svoje ljubavi i milosrđa. Zašto? Zato što nije želio i mogao dopustiti da čo-

vjek, zahvaćen grijehom i smrću, propadne (usp. Ef 2, 4-10). Bog je “radi nas i našega spasenja sišao s nebesa“ (nicejsko-carigradsko vjerovnaje), sišao k nama ljudima, utjelovio se, ponizio se, postao jednim od nas te prošao putem svakoga čovjeka – od rođenja do smrti – kako bi nas uveo u svoj božanski život, u vječnost. Od mnogih dimenzija i poruka Božića, – kao što su govor o svjetlu, radosti i ljubavi – o Božiću možemo razmišljati i kroz prizmu Božjega milosrđa. Božji silazak na zemlju i (pre)uzimanje čovještva shvatljivi su nam tek onda ako taj događaj promatramo kroz Božju dobrotu, odnosno milosrđe. Samo je ono (milosrđe) bilo kadro izvesti čovjekovo spasenje i otkupljenje. U početku, dakle, Božjega utjelovljenja nalazi se milosrđe. Pred Bogom čovjek je nedostojan. No, veliki Bog se udostojao utjeloviti i doći k nama kako bi nam podario svoju blizinu, ljubav i milosrđe. Dakle, u Isus Kristu Bog se udostojao poniziti. Međutim, njegovo Božansko dostojanstvo zbog te poniznosti ništa ne trpi i ne gubi, jer mu je cilj pokazati nam se kao “Otac, bogat milosrđem“. Temeljni razlog Božjega utjelovljenja nalazimo u Njegovoj želji za čovjekovim spasenjem. Još od postanka svijet, Bog nas je prvi ljubio i u svojoj ljubavi nije od nas digao ruke niti onda kada smo se mi od njega udaljili svojim grijehom i neposluhom. No, na čin utjelovljenja mi Ga nismo nagnali svojim grijehom, nego

temelj nalazimo u samom Bogu, tojest u njegovu naumu ljubavi za čovjekovim spasenjem (veliki franjevački teolog bl. Ivan Duns Scot smjelo tvrdi da je upravo Božja ljubav prvi razlog Božjega utjelovljenja te da bi se Bog utjelovio sve da čovjek i nije sagriješio. Pad čovjeka i anđela, tvrdio je on, nisu dostatan razlog utjelovljenju koje nadvisuje svaku ljudsku logiku i pokušaje ponovne uspostave pravednosti u svijetu. Premda je Duns Scot bio svjestan stvarnosti istočnog grijeha i njegovih posljedica za čovjeka, isto tako, ne umanjujući istinu da je Krist po svojoj smrti i uskrsnuću otkupio čovjeka, on smatra da je Božje utjelovljenje najveće Božje djelo dostojno najvećega ljudskog divljenja te da ono nije uvjetovano nikakvim kontigentnim događajem ili posljedicama grijeha /usp. Reportata Parisiensia, In III Sent., d.7/). Utjelovljenje, dakle, nije posljedica grijeha, nego je čisto djelo Božje ljubavi i milosrđa i upravo nam te dvije dimenzije otkrivaju svu Božju dobrotu i ljepotu otajstva Božića. Spasenje čovjek ne može postići sam od sebe, nego mu ono dolazi izvana. Ono mu je “dar odozgor“, a može ga se primiti samo ponizan pred Božjom poniznošću. Tako čovjek u stvarnosti vremenitog života – zaodjenut u božansku narav – ima povlasticu da njegov život postaje predokusom vječnosti. Kada je nadošla punina vremena, Bog je poslao svoga Sina, rođena od Djevice Marije (usp. Gal 4, 4-5), da na konačan način objavi


5

svoju ljubav prema nama ljudima. Sveti Ivan piše: “Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani“ (Iv 1,18). U toj i tolikoj objavi mi spoznajemo Božju ljubav prema čovjeku. U djetetu rođenu od Djevice Marije Bog nam se otkriva kao Otac bogat milosrđem. Sva čudesnost Božjega milosrđa očitovana nam je u otajstvu Utjelovljenja njegova Sina. Nekoć nevidljivi Bog, koji “prebiva u nedostupnu svjetlu“ (1Tim 6, 16) po Kristovu utjelovljenju svoje čovjekoljublje izručuje u ljudskoj spoznaji i iskustvu. Time Isus Krist na neki način postaje onaj koji utjelovljuje Božje milosrđe. Štoviše, prema riječima pape Franje, on sam jest “lice Očeva milosrđa“. A to Očevo milosrđe za nas je ljude “...postalo živo, vidljivo i dosegnulo svoj vrhunac u Isusu iz Nazareta“ (LM, 1). “U Kristu i po Kristu Bog postaje vidljiv u svome milosrđu, tj. postaje očitim onaj pridjevak božanstva koji je već Stari Zavjet različitim izrazima i pojmovima odredio kao ‘milosrđe’. Čitavoj starozavjetnoj predaji o milosrđu Božjem Krist daje konačno značenje. O njemu on govori i tumači ga ne samo slikama i prispodobama, već nadasve on milosrđe utjelovljuje i uosobljuje. On je sâm u određenom smislu ‘milosrđe’. Tko milosrđe u njemu vidi i susreće, tomu Bog postaje osobito ‘vidljiv’ kao otac ‘Bogat milosrđem’.“ (Papa Ivan Pavao II., Dives in misericordia, 2). Čitava povijest spasenja jest objava Božjega milosrđa, a božićno otajstvo najočitiji je znak objave te stvarnosti nama ljudima. To otajstvo “dobrostivosti i čovjekoljublja“ našega Boga (usp. Tim 3,4) slavimo o svetkovini Božića. Božić je otajstvo objave i utjelov-

ljenja Božjega milosrđa, a dijete Isus otkriva nam dar i prisutnost “Oca milosrđa“ (2 Kor 1,3). U djetetu Isusu svijetu i čovjeku otkriva nam se sva blagost i dobrota kojom nas Bog ljubi. U otajstvu utjelovljenja Isusa Krista Bog – sama dobrota, ljubav, praštanje, nježnost, sućut – sagnuo se nad ljudskom stvarnošću i učinio se bliskim svakom čovjeku i svekolikoj stvarnosti. Milosrđe o kojemu nam govori povijest spasenja samo pojam, nego živa stvarnost koja je očitovana u otajstvu utjelovljenja i rođenja Isusa Krista. Zato Božje utjelovljenje u Isusu Kristu, kao očitovanje Očeve ljubavi i milosrđa spram čovjeka i njegova spasenja, u ljudskom rodu treba da rodi velikim udivljenjem. Sv. Franjo Asiški, sa suzama u očima, uronjen u misterij Krista, (osobito utjelovljenja i muke), govorio je o čudesnoj Božjoj ljubavi, na poseban način očitovanoj u siromaštvu koje je pratilo Kristovo rođenje: “O, kako je sirota Djevica onoga dana bila okružena neimaštinom!“ Bez suza nije mogao na to misliti. Dok je jednog dana sjedio pri ručku, jedan je brat spomenuo siromaštvo Blažene Djevice i neimaštinu Krista, njezina sina. Smjesta je ustao od stola i bolno zajecao.“ (T. Čelanski, Drugi životopis sv. Franje, str. 151.). Kao otajstvo najočiglednijega očitovanja Božjega milosrđa i ljubavi, Božić nas poziva da se – zagledani u betlehemsko dijete Isusa – i sami odvažimo biti svjedocima Njegova milosrđa u osobnom životu, a osobito prema onima koji se, prema riječima pape Franje, nalaze na “egzistencijalnim periferijama Crkve i društva“. Dok slavimo Božić, zagledajmo se u siromašno i nježno dijete Isusa u kojemu nam se objavljuje sama

Božja nježnost i njegovo “lice milosrđa“, kako bismo i mi sami svakodnevno živjeli tu Božju dimenziju, odnosno, bili “milosrdni poput Oca“ (papa Franjo, Misericordiae vultus). Božić je vrijeme milosrđa!

Fra Juro Šimić OFMCap


6

Božić 2016.

DAR TEBI ZA BOŽIĆ

N

eka i tebe gane ova poruka djeteta, poniznost oca i čudo ljubavi! I neka ti posluži kao govor i tvoje životne priče! Kažu: “Dogodilo se to u dalekoj prošlosti.“ Ali rekla bih da i danas živi u svima nama. Da, u dalekoj prošlosti, u trenutku vremena, ali tu je uz nas, u tvom i mom djetetu, u tvojoj i mojoj kući, u meni i tebi, i danas živi istina, ma kakva ona bila. I zato evo ti prave istine jedne male ljubavi. U dubini sebe slušam i meditiram priču već davno ispričanu, ali meni upravo sada snažno govori, upućuje mi pitanje, nalazi i daje odgovor. “Jedan je otac kaznio svoju petogodišnju kćer, jer je izgubila vrlo dragocjenu stvar, a novaca je u ono vrijeme bilo veoma malo. Bio je Božić! Sljedećega jutra djevojčica je donijela malu kutiju na poklon ocu i rekla: – Dragi tata, to je za tebe! Tata je otvorio kutiju i bilo mu je vrlo neugodno kad je vidio da unutra nema ništa osim praznine. I otac se jako naljutio, a curicu je prekorio riječima: – Kad poklanjaš kutiju, u njoj se očekuje poklon! Djevojčica ga je žalosno pogledala i suznih očiju odgovorila: – Tata, ali nije prazna. Do vrha sam je napunila… – Ma čime si je napunila? Vidim da je prazna i ne čini mi to više nikada! Djevojčica progovori žalosnim glasom:

– Tata, poljupcima sam napunila kutiju, samo, samo za tebe, tata moj dragi! Otac se ražalosti na svoj bijes i bio je silno ganut, potrčao prema njoj, kleknuo je pred kćer, zaplakao, jako je zagrlio i rekao: – Oprosti mi, kćeri! Do kraja života čuvao je otac tu kutiju pored kreveta! U starosti, kad se osjećao sam, bolestan, napušten, izgubljen, jadan i očajan, uzeo je tu istu kutiju, otvorio je i iz nje uzeo jedan poljubac. Kutiju je nazvao kutijom ljubavi. I bila je ona uistinu starcu snaga ljubavi, a sjetio bi se otac upravo one ljubavi koju je njegova kći spremila unutra, samo njemu i za njega.“ Prekrasno, zar ne? Dragi moji prijatelji, svatko od nas u prilici je biti i otac i kći, biti onaj koji opominje, traži, očekuje, daruje i onaj koji prima. Biti onaj koji prepoznaje. Prepoznajmo i mi u svom vremenu Darovatelja. Prepoznajmo svoju “kćer“. Ona nam

kad-tad u životu donosi praznu kutiju, ali kutiju s puno poljubaca i ljubavi. Otvorimo ponuđenu kutiju s ljubavlju. Stavimo je pored svoga kreveta i znajmo da je upravo nama namijenjena. Jer, ne postoje važniji i veći pokloni od ljubavi nevinog i iskreno ljubljenog djeteta. Takva nas ljubav osvješćuje, osvježava, oslobađa i vodi do pokajanja i spoznaje gdje smo i kakvi trebamo biti. Samo istina ljubavi nas vadi iz gliba života! A ova zgoda djeteta i oca i nama poručuje: to je istina i tvog i mog života! Prihvatimo i mi u suštini “prazne kutije“, ali u dubini sebe osjetimo punoću poljubaca, prepoznajmo ih i u sebi slušajmo često ove riječi: “Oče moj i Bože moj, kutija moga života nije prazna, do vrha sam je napunila poljupcima samo za tebe i volim te! S ljubavlju, tvoje ljubljeno dijete!“

S. Augustina Barišić


7

SMISAO BOŽIĆA

B

ožić je najomiljeniji kršćanski blagdan u Hrvata, iako mnogi zaboravljaju njegovu stvarnu bit, jedinstvenu posebnost, da je to proslava rođenja Krista Kralja. Božić danas u svijetu sve više simbolizira masovnu potrošnju, pretjerivanje i natjecanje u smislu tko će više pojesti, tko će više potrošiti ili čiji će bor više sjajiti, odnosno, čija će djeca skuplje poklone dobiti pod bor. No, Božić nije ništa od toga, jer danas ljudi zaboravljaju da je smisao Božića prvenstveno darivati Onoga čije se rođenje slavi. To su ljudi od davnina znali, pa su tako, prije Božića, u vremenu Došašća, svakodnevno išli na svetu misu i ispovijed, donoseći tako malom Bogu – Božiću darove čistoće ljubavi, zajedništva te osobne i obiteljske žrtve. Danas je situacija znatno drugačija. Umjesto da se obitelji okupljaju u crkvi, Božjoj kući, u molitvi i u pjesmi, nerijetko se vrijeme adventa iskorištava za ludovanje po trgovačkim centrima, gdje se stvara nevjerojatno bezdušno stanje u kojem se ovo divno vrijeme ljubavi, zajedništva i molitve pretvara u nekršćansko ludilo. Dok je prije bilo nevažno što će se naći na blagdanskom stolu, jer su ljudi cijenili i zahvaljivali za bilo što, danas se dižu krediti da bi se pokrila blagdanska košarica, koja mora biti dupkom puna raznim delicijama i skupim dekoracijama. A Isus? Gdje je on u toj priči? Zaboravljen na nekoj polici dućana ili pak skriven ispred tog istog dućana u prosjaku kojeg ćemo najčešće zaobići. Jer, ne uklapa se on u tu našu idiličnu priču obiteljskog potrošačkog ludila. Zaista bih voljela kad bih sada mogla reći da generaliziram, da nisu svi takvi. Nekada su ‘jabuka božićnica’ i ukrasi od običnog šećera bili dovoljni za osmijeh na licima Tješi nas samo činjenica da zaista postoje oni koji unatoč ateističkoj propagandi čuvaju malog Božića u svojim srcima i tu ljubav, iščekivanje i narodne običaje prenose na svoju djecu. Ti su ljudi Božji blagoslov i zbog njih će Božić ostati ono što jest, blagdan neizmjerne Božje ljubavi koju primamo kroz rođenje njegova ljubljenog Sina, našeg spasitelja i otkupitelja Isusa Krista. Božićno vrijeme je posebno vrijeme u kojem su ljudi dužni darivati Krista, a ne druge ljude i u takvom duhu trebali bi odgajati djecu. On, Božji sin, na Božić je darovan nama i samim time mi smo dobili više nego što možemo dobiti od bilo kojeg čovjeka.

Radenka Skorup


8

Božić 2016.

IDILA NA BOŽJI NAČIN

M

arija bijaše skromna, tiha i pobožna djevojka, odgajana prema Zakonu i običajima svog naroda i vremena. Predajući se posve u Božje ruke, pripremala se za budući bračni život, zahvalna Stvoritelju što joj je za zaručnika odredio dobrog čovjeka, Josipa iz doma Davidova, muža čestita i pravedna. Sve je bilo tako jednostavno, obično, predvidivo. Sve je trebalo ići ustaljenim redom, onako kako je to Bog kroz vjekove ustanovio. Djevojaštvo, zaruke, potom svadba, brak, djeca, rad, zrelost, starost… Život ispunjen radom, molitvom, pouzdanjem u Boga. Iako se njoj samoj, a i mnogima iz njezine blizine, činilo da se život odvija ustaljeno i da se Marija ne razlikuje puno od drugih mladih zaručnica, u očima Stvoriteljevim samo je ona bila jedna jedina i jedinstvena. Samo je ona našla milost da bude odabrana, samo je ona bila dostojna postati majkom Božjeg Sina Jedinca. No, da bi to postala, Bog je trebao njezin pristanak, njezin DA. DA kojim će odbaciti sigurnost uobičajenog načina života. Da kojim će se odreći donekle predvidljivog i poznatog tijeka zbivanja. DA kojim će odabrati put nepoznat, neshvatljiv, put boli i tame, put kojim još nitko nije hodio, put potpunog predanja.Marija se i smela i začudila, a pomalo i prestrašila kad ju je pohodio anđeo i obratio joj se neobičnim pozdravom i još neobičnijim navještenjem: Evo začet ćeš i roditi sina. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega (usp. Lk 1,31). Iako je dobro poznavala Pisma, a ni čuda što ih je

Gospod činio u svom izabranom narodu ne bijahu joj nepoznata, svejedno nije mogla dokučiti kako bi se to, veliko i sveto, što joj anđeo govori moglo dogoditi. Ako i nije u potpunosti razumjela anđelovo objašnjenje, kad joj je rekao Bogu ništa nije nemoguće! – s potpunim se pouzdanjem – Neka mi bude po tvojoj riječi! – predala volji Božjoj. Samo Bog zna koliko se odjednom briga i strahova zakovitlalo njezinom dušom, jer pristala je koračati novim, neshvatljivim i nadasve nepoznatim putem. U svom kraju ni s kime se nije usudila podijeliti svoju tajnu, ni od koga zatražiti savjet, nikome postaviti sva ta brojna zbunjujuća pitanja koja su je mučila. Osjećala je da vijest o Elizabetinoj trudnoći, što ju je čula od anđela, nije samo razlog za radost, već i poziv na djelovanje. I odlučila je – otići će k njoj, jer samo žena kojoj je Bog učinio čudo razumjet će njezinu čudesnu trudnoću. Pomoći će rođakinji i biti uz nju do poroda, a Elizabeta će brižno i majčinski nju poučiti svemu što treba znati, odgovoriti joj na sva pitanja pa će se i ona pravilno pripremiti za dolazak Božjeg Sina. Kad se vratila u svoj kraj, iako je odjećom pažljivo prikrivala, ipak se naziralo da je trudna. Vidjela je začuđene poglede, optužujuće mahanje glavom i čula šaputanje kad bi u hitnji prošla kraj nekoga. Sve ju je to boljelo, ali najviše od svega brinulo ju je što li će Josip reći, što učiniti? Bojažljivo se pitalo njezino srce – Hoće li se osjetiti izdanim, prevarenim? Hoće li moći prihvatiti čudesnu istinu? Hoće li htjeti?

Poznavala je njegovu mirnu narav, čestitost srca i plemenitost, ali je isto tako znala da bi je prema Zakonu mogao izvrgnuti sramoti. Znala je da bi to mnogi zahtijevali od njega. Elizabeta, puna razumijevanja i dobrote, bila je jako daleko i Marija se osjeti malenom, neznatnom, osamljenom. Ali Bog se nije prestao brinuti za nju i već šalje anđela Josipu da ga u snu pouči. Kad se Josip probudio, ohrabren postupi po riječi anđela, uze k sebi Mariju. U Nazaretu u svom skromnom domu brinuli su jedno o drugom i pripremali se za dolazak čudesnog Djeteta. Josip je od najljepšeg drva tesao kolijevku, a Marija prela vunu za topli pokrivač Malenom. No, za kratko je trajao njihov mir. Glasnici cara Augusta oglasiše naredbu da se izvrši popis svega svijeta. Valjalo im se spremiti na dalek put – iz Galileje sve do Judeje, do grada Betlehema, jer je Josip bio iz doma i loze Davidove. Na malog magarca nisu mogli natovariti više nego što bi mogao nositi i zato je Marija pažljivo pakirala samo ono najosnovnije za putovanje, ali i najnužnije za dijete koje bi se moglo roditi za njihove odsutnosti iz Nazareta. I lijepa kolijevka i brojna meka i topla oprema za bebu morala je ostati u nazaretskoj kućici. O, koliko li se ovo putovanje razlikovalo od onog u Gorje, kad još nije u potpunosti bila svjesna što će sve njezin DA, izrečen Bogu, donijeti u do tada miran, jednoličan i bezbrižan život! Sada je strepila za dijete pod svojim srcem, za Josipa, čak i za malog krotkog magarčića koji je, kad bi joj hod


9

postao prenaporan, uz vreće i zavežljaje i nju nosio na svojim leđima. Iako nisu putovali

sami, mnogo je ljudi moralo napustiti sigurnost svog doma da se podvrgne popisu, bili su izloženi raznim nedaćama. Odasvud je vrebala opasnost od razbojnika, zmija ljutica i škorpiona, odrona kamenja na lošem putu, ledenih kiša usred nepregledne čistine, nabujalih potoka, ili pak vjetrova što dah pune pustinjskim pijeskom i sunca koje i preko vela i odjeće prži kožu svojom vrelinom. Nježnošću, pažnjom, osmijehom i brižnim pogledom Josip je danonoćno bdio nad Marijom i nastojao, najviše što je mogao, olakšati joj teret ovog mukotrpnog putovanja. Ona pak je tajila i vješto skrivala bol koju joj je nanosilo neudobno sjedenje na leđima magarca, ili hod po oštrom kamenju i tvrd ležaj pod rijetkom krošnjom usamljenog drveta. Iako ih Bog nije ostavio ni jednog trenutka, podnosili su teret puta jednako kao i ostali, možda čak i više od drugih. I kad su konačno stigli u Betlehem, Marija više nije mogla prikrivati da joj se približilo vrijeme poroda. Josip se, iako shrvan umorom dugog putovanja, nekom čudesnom snagom ustrčao tražeći prenoći-

šte. Nisu imali puno novaca, ali bio je spreman sve dati da za Mariju nađe sobu i čisti ležaj. Odbili su ga. Rekoše, sve je zauzeto. Bio je spreman, uz sav novac koji imaju, pomoći oko konja i magaraca putnika koji su prenoćili u svratištu, samo da za Mariju dobije ležaj u mirnom kutku. Nisu ga pravo ni saslušali. Zalupiše mu vrata dobacivši da nema mjesta. Bio je spreman dati sav novac, magarca i što god treba raditi, samo da Mariju prime pod krov. Izguraše ga iz svratišta ljuti što traži nešto čega nema. Dotle je Marija od bola stiskala zube, nijemo moleći Stvoritelja da se pobrine za Dijete, ona je voljna otrpjeti svaku bol i poniženje, samo da Dijete bude dobro. Sa zadnjim njenim prigušenim uzdahom vrati se Josip i povede Mariju na magarcu do usamljene staje pod stijenom. Kad je zapalio uljanicu, malo je svjetlo otkrilo svu bijedu prostorije. Dvostruke jasle ispunjene slamom, u kutu hrpa izgaženog sijena, u drugom alat za rad u polju i polomljeni ćup. Prljav pod i paučina u tamnim prozorima. Vidjevši sve to, Josip zdvojno uzdahnu, ali Marija se ohrabrujuće nasmiješi i reče: Bit će dobro. Ne brini. Tu mi pripravi ležaj. I on žurno na pod ispod jasala razbaca nešto čiste slame, prebaci preko

toga pokrivač, pomogne Mariji leći, dadne joj vode za okrepu. Za druge jasle zaveže magarca i požuri u najbližu kuću zaiskati pomoć. Kad se Josip vratio s nekom dobrom ženom koja je, čuvši gdje su se smjestili i da je dijete na putu, odmah pokupila nešto hrane, tople vode i čistog rublja i požurila s Josipom, zatekoše čudesan prizor. U staji ispunjenoj mirisom prljave slame, neočišćenog izmeta i vonja magarca, ispod tamnog, paučinom prekrivenog stropa, na jednostavnom prekrivaču nasred zemljanog poda nasmiješena Marija grli svog Jedinca, svog Isusa. U sirotinjskoj staji Bogorodica s malim Božićem u naručju – neizreciva vrijednost trenutka i svetost osoba posvećuju prostor i to više nije smrdljiva ni bijedna staja, već sveto mjesto što ga Bog odabra da tu se rodi. Josip se prignu na koljena i utisnu blagoslovni cjelov u čelo Djeteta i Majke, a onda pomogne Mariji iz zavežljaja izvaditi povoje i pelenice i ona povi svog Jedinca i položi ga u jasle. Magarac mu oprezno približi svoju meku njušku grijući nad Djetetom zrak. Sve troje – Marija, Josip i žena, s ganućem, čuđenjem, divljenjem i zahvalnošću, zagledaše se u maleno lice usnulog Djeteta koje je osvjetljavalo mrak staje i čitav svijet.

Mira Šincek


10

Božić 2016.

VRIJEDNOST OBITELJI U SUVREMENOME SVIJETU

P

otaknut Posinodalnom pobudnicom pape Franje Radost ljubavi (19. ožujka 2016.), iznijet ću razmišljanje o ljubavi u obitelji, ne ulazeći u detalje problema o kojima su raspravljali biskupi na dvijema sinodama – onoj pripravnoj 2014. i redovnoj 2015. Sve to je papa Franjo praktično i pobudno razložio u toj svojoj pobudnici. No važno je sve to duboko promisliti i u konkretnim krajevnim okolnostima sadašnjeg vremena. Ako se ne prizna u ovome modernom društvu vrijednost obitelji, nema prave radosne ljubavi ni u samoj obitelji.

Shvaćanje čovjeka u ovo vrijeme “Blago svima koji se boje Gospodina, koji njegovim hode stazama“ (Ps 128)! Stihovima ovog psalma Papa započinje ovu svoju pobudnicu (usp. Prvo poglavlje. br. 8). Započnimo i mi svoje razmišljanje o onome što nam je Bog pokazao silaskom na našu ljudsku razinu, da se rodi usred obitelji, da bude kao malo djetešce i raste, uči govoriti, raditi, stjecati iskustvo ljudskoga života. Sišao je, rodio se od majke djevice kao dijete i rastao u onog Novog Čovjeka u kojemu je vrhunac svega na što je Bog stvaranjem čovjeka pozvao. Novi Čovjek, u punini sličnosti s Bogom, jer je u svemu Bog s nama, da svima nama u ljudskoj naravi bude uzor i put uspona. Danas najveći problem čovjeka i

njegova svijeta počinje upravo na razini obitelji. Možda ni u čemu nije toliko srozan moral koliko baš u obitelji. “Ne postoji više jasna svijest o tome da jedino isključivo i neraskidivo jedinstvo između muškarca i žene ostvaruje punu društvenu zadaću kao trajnu opredijeljenost koja donosi plodove u novom životu. (…) Nijedna zajednica koja je privremena ili zatvorena prenošenju života ne može osigurati budućnost društva“ (Radost ljubavi, br. 52). A to znači da je u krizi i sam čovjek. Čovjek je samog sebe usred stvorenoga svijeta degradirao. Ako promatramo, pa i znanstveno proučavamo prirodu i sve što se u njoj zbiva, vidimo kako sve funkcionira po nekoj točno odmjerenoj zakonitosti – mislimo na ono što čovjek nije već iskvario. Sve se živo po određenom pravilu rađa. Dvoje rađa trećeg, novoga. Zamislite kako je divno promatrati, recimo, kad ptica ili koja druga životinja svoje mlade njeguje i pazi. Kako je lijepo promatrati kad i životinja uvodi svoje mlade u njihov način života u prirodi! I to je Božji znak nama ljudima. Čovjeka je Bog, usred mnoštva živih bića, na vrhuncu stvorio kao muško i žensko, ali po svojoj slici. Obdario ga razumom i slobodom stvaralaštva, da mu i stvaralačkim životom postane sličan. Dvoje njih upućeni su jedno drugom, da u ljubavi, kao jedno tijelo, rađaju trećega, novoga. Dvoje koje rađaju trećega – to je puna slika Božja u ovome stvorenome svijetu. I sve je u ovome svijetu, u

prirodi nekako u tri, čak i u onome najosnovnijem, dvije čestice spajaju se i nastaje novo, treće. To je vrlo važna i duboka spoznaja, koju čovjek, ni iz kojeg razloga, ne smije zanemariti. Divno stvaralaštvo! Ali, hodite stazama Stvoriteljevim, to je put koji je Bog od samog početka svega što jest, unio kao zakon u ljudsko stvaralaštvo, to je put čovjekove slobode. Tim stazama hoditi, zadaća je dobroga čovjeka. Slušati Gospodina, koji je Stvoritelj i Gospodar svega. To je onaj opći zakon.

Poštivati Božji zakon Ne, ne možemo mi ljudi nikakve bolje zakone stvoriti od onoga što počinje od obitelji. Ne možemo mi ljudi nikakvim svojim traganjima za ugodnostima, lagodnijim načinom života u vremenu, stvoriti bolji zakon samog života na zemlji. Život je Božje djelo i to je pravi zakon. Zato je već davno Bog objavio Mojsiju: Prenesi narodu, svakom pojedinom čovjeku, moju riječ: “Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji“ (usp. Izl 20,12)! Ne može biti dobro na zemlji, ako se to izvrće. A već je u velikoj mjeri izvrnuto i još se sve više izvrće. Danas često, evo, malo djetešce koje se rodi od oca i majke, a majka se i otac počinju razilaziti i, zamislite, građanski sud mora odlučivati kome će dijete pripasti, pa i samo dijete mora birati – mami


11

ili tati? Kome će pripasti? Tko ima veće pravo na dijete – svađaju se po djetetu! Zamislite kolika je to bol i za samo dijete! Blago onima koji hode stazama Božjim (usp. Ps 50,23)! Ono što je Bog zacrtao u cijelu životnu sferu, a posebno u čovjeka, to nitko ne smije izvrnuti. Zato sâm čovjek, koji je obdaren i slobodom stvaralaštva, mora prepoznati, upravo, staze Božje u svome životu.

U čovjeku je višak moći i ne hodi uvijek pravim stazama Čovjek više može nego smije. Vidjevši to, kako čovjek ne zna iskoristiti stvaralačko moć u sebi, ono što ga uzdiže iznad svakog živog bića u prirodi, kako se dade zavoditi, Bog u svojoj neizmjernoj ljubavi odlučuje u svome Sinu, Jedinorođencu, uzeti ljudsku narav, biti s nama i kao Sin čovječji, da pokaže jedino ispravan put čovjeka kroz vrijeme. Silazi iz Božje veličine, rađa se kao čovjek i odrasta u obitelji. Vidite, danas su toliki bračni razvodi zato što muškarac teži k ženi, ne da budu dvoje jedno tijelo koje rađa novoga čovjeka, nego zbog golog užitka, a žena jednako tako muškarcu. Potom se brzo toga zasite, pa traže i zavode

druge, te se tako obitelj kao toplo gnijezdo života novoga čovjeka raspada. Nisu krenuli Božjom stazom, nego svatko svojom. Zaboravljaju da ih je Bog doveo zajedno, jedno drugom. Zamislimo se načas, koliko se mladih parova uopće pita: Kako smo se baš nas dvoje sreli, zaljubili? Jesu li ikad pomislili da ih je Bog doveo jedno drugom? No, ako se upravo tom duhovnom spoznajom uzmu, onda znaju da im se život kreće stazama Božjim! I da je upravo na tim stazama njihov sretan život. Oni su znak ljubavi Božje. A to znači da iz ljubavi rađaju čovjeka po planu Božjemu. Rođeno dijete od njih, najprije, prima ljubav. I to ljubav koja nadilazi svaki drugi interes. Oni ljube dijete kao dar Božji, kao ono što nije kopija njih samih, nego novo biće, novi čovjek, kojega Bog uvodi po njima u svijet. E, majka se mora sva dati djetetu. Zato i u boli rađa. Ona je od njegova začeća prvi njegov dom. Ona se ljubavlju, koja je i žrtva, sva daje djetetu, djeci. Otac isto tako, on je dužan biti sav predan majci i djeci. Ali zato i dijete, poslije kad odraste u punopravnu osobu, mora biti u zahvalnosti sebedarnom ljubavlju prema roditeljima. U skladu s time, stari mudrac govori i tumači riječ Božju, kaže:

“Tko časti oca svojeg, dugo će živjeti; i sluša Gospodina tko čini radost majci svojoj“ (usp. Sir 3, 2-6. 12-14). Bog djeci najviše govori upravo po majci. Zato, drage majke, budite toga svjesne! Mudrac dalje potiče: “Tko štuje oca, okajava grijehe svoje, i tko časti majku svoju, sabire blago… radovat će se sa svoje djece“ (usp. Sir 3,12-14). Sa starima treba biti strpljiv zbog njihove slabosti, u zahvalnosti, jer oni su bili strpljivi s tobom dok si bio dijete.

Obitelj kao škola pravednog i skladnog društva Od roditelja treba učiti ono dobro. I treba naglasiti i ono, što je danas također većim dijelom izgubljeno, mladi moraju učiti od starijih. Nekad je društvo ipak bilo tako složeno da su i stari imali utjecajnu riječ. Uzmimo samu riječ senat. Postojali su senati, u nekim demokratskim zemljama još i danas postoje. U senatima su zaslužni i ugledni stariji ljudi, koji potvrđuju ili ispravljaju odluke što ih donose parlamenti. Stariji su u davnini vodili društvo, oni koji su imali neko iskustvo i koji su se potvrdili kao mudri i pravedni. Mladi najprije moraju


12

Božić 2016.

stjecati uz znanje i iskustvo, kako znanje što bolje, uspješnije, ali i što pravednije, primijeniti. I biti zahvalni starijima od kojih uče. Zato je, danas osobito, ponovno važno da počnemo istinski promišljati pravu vrijednost obitelji. Obitelj je osnovna stanica ljudskoga društva, pa i cijeloga čovječanstva. Sve ljude, cijelo čovječanstvo su odnjihale ruke žene, majke. Cijelo čovječanstvo niče i raste od krila majčina! Rađa se dobar čovjek, ali vrlo često ga sama obitelj uvede u ono zločesto. Ako se roditelji svađaju, uzajamno muče i zlostavljaju, razilaze, onda i dijete, mladi čovjek, u svom odrastanju trpi, stječe pogrešna iskustva. Grijeh u roditeljima, u njihovim međusobnim odnosima, okužuje i djecu. Iz obitelji izlazi dobar čovjek, ali vrlo često i zločest. Papa Pavao VI., još tamo šezdesetih godina prošlog stoljeća, brzo iza Drugog vatikanskog koncila, kad je posjetio Nazaret, održao je govor i rekao je: “Nazaretska obitelj je škola obitelji“! Od Isusa, Marije i Josipa treba učiti obiteljskoj duhovnosti, obiteljskom načinu života. Vidite, Josip vrši ulogu oca, mora štititi dijete koje je Bog dao njegovoj zaručnici djevici. Rodila ga je Djevica tako da ga nijedan čovjek ne može prisvojiti. Rođen je svim ljudima i svemu stvorenju. A povjeren je Josipu. Nije začet, ni rođen po volji muževljevoj, Josipovoj, pa ni po majčinoj, Marijinoj. Ona ga prva primila i dala mu svoje tijelo kao prvo zemaljsko prebivalište kao službenica Božja. Rekla je Božjem glasniku: “Evo službenica sam Gospodnja…“! Marija i Josip primili su ga kao Božji dar za sve ljude. Majka mu je dala tijelo, a Josip pred ljudima ime i primio zadaću da se za Majku i njega brine, sve

dok ne odraste. Dakle, obitelj je škola društvenosti i nesebičnosti. Djeca se rađaju od žene, a otac se mora brinuti za majku i dijete, i dok je dijete još u tijelu majke i dok ga majka rodi i postavlja na noge. Rađanje je najvažnije dobro cijele mnogostruke obitelji čovječanstva. Danas mi možemo pričati o velikom, ovakvom i onakvom znanstvenom i tehničkom napretku, ali kakav napredak, ako čitave nacije, čitave kulturne i religijske skupine izumiru? Ako se npr. u našem, hrvatskom narodu, 20 tisuća godišnje više umire nego se rađa, onda o čemu to mi pričamo kao rodoljublju?! Čime se to kao “veliki Hrvati“ ponosimo?!

Materijalni razvoj na dobro obitelji Zašto se sve to događa? Zato što se ne poštuje obitelj, ili točnije rečeno, ono bitno svojstvo obitelji kao osnovne stanice svega čovječanstva. Govorimo o gospodarskoj recesiji. Mora se štedjeti. Ali na kome ili čemu se najviše štedi? Sadašnji grabljivi kapitalizam najviše na obitelji i na djeci, na čovjeku kao osobi transcendentnog dostojanstva. Za čovjeka mora biti sve što sačinjava materijalni razvoj, jer je Bog ovaj materijalni svijet povjerio svim ljudima. O tome treba ponovno pobuditi razmišljanje na svim razinama ljudskog društva i suvremenoga društvenog poretka na razini svijeta. Taj se poredak mora promišljati upravo tako da se ima čovjeka i njegovu obitelj u središtu. Valja se itekako ozbiljno zamisliti na čemu smo, kad je riječ o obitelji. Zamislite, koliko li svake godine manje rađanja, koliko pak više pobačaja. Gdje je onda tu vrijed-

nost čovjeka?! Zamislite, ubijaju začeta čovjeka! A istodobno neprestano prebrojavamo ratne zločine, što je tko kome učinio, tko je više poubijao, a o ovim ubojstvima u majčinome tijelu uopće ne govorimo, ili čak se pozivamo na pravo žene da dade ubiti svoje, tek začeto, dijete. Neprestano se viče za zakonima o slobodi seksualnosti, kao pravu na goli užitak, a nikad o zloupotrebi seksualnosti kao plemenitog svojstva čovjeka kao stvaralačkog bića, po Božjemu planu! Gdje je tu prava ljubav? Materijalni razvoj jedino je ispravan ako je na dobro čovjeka koji se rađa i razvija preko obitelji, kao osnovne stanice jedino istinski pravednog društva.

Iz obitelji dobar čovjek “Kao izabranici Božji“ – kaže apostol Pavao – “sveti i ljubljeni, zaodjenite se u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost, podnosite jedni druge…“ (usp. Kol 3,12-21)! “A povrh svega – ljubav“! Nema ničega vrednijega od toga! Evo, Bog sam nam je to pokazao kad je uzeo ljudsko tijelo, upravo, u tijelu žene, poistovjetio se s čovjekom od samog začeća u majčinu tijelu, rodio se kao nejako djetešce. Rodivši se, ušao je u svijet, gdje se i rođenu djecu ubijalo ako nisu bila po volji moćnika. Evo, Herod, kralj, hoće ga ubiti, ubija mnoštvo betlehemskih dječaka, da bi pogodio i onoga kojega su mu kao od Boga poslanog i rođenog od žene objavili Mudraci koji su se došli pokloniti tome Božanskome djetešcu rođenom od Djevice! Ali Bog štiti rođenog od Majke. Po kome? Po Josipu, kojega je oda-


13

brao za Oca svome Sinu. Poručuje Josipu: “Bježi u Egipat, jer Herod hoće ubiti ovo Djetešce, rođeno od žene, djevice Marije“ (usp. Mt 2,13-15. 19-23). Koliko li je danas imigranata, emigranata, koji traže sklonište i kruh za svoju djecu? Treba spasiti svako dijete, treba spasiti čovjeka! U tome je jedino prava budućnost! Bog s nama u ljudskom liku postaje Spasitelj! U skladu s time upravo jako ozbiljno uzmimo “Školu svete Nazaretske obitelji, Isusa, Marije i Josipa“. Roditelji i od djece uče jer im Bog i po djeci govori. Evo, Marija i Josip slušaju što se o Djetetu govori, što se s njime i oko njega događa, promatraju ga kako raste i kako napreduje u znanju, i dobroti, u ljubavi i milosti pred Bogom i ljudima (usp. Lk 2,41-52). Majka je sve to promatrala, slušala i razmišlja i čuvala u svome srcu. Roditelji, promatrajte dijete, jer vam po njemu i Bog govori. Svako dijete je i riječ Božja nama živima u vremenu. Mi nikad ne znamo, nitko, ni vi roditelji ne znate što će biti od djeteta koje vam se rodi. Možda netko velik za sav svijet! Dobri budite zato svakom začetom i rođenom… Blagost, strpljivost, a nadasve ljubav! Vidjet ćete kako je ljubav velika! A gdje je ljubav, tu je radost, tu je Bog s nama, a gdje i kada je Bog s nama, tko će protiv nas?! Napredovat ćemo! Napredovat će narod koji se rađa, koji se raduje svakom rođenome djetetu. Ljudi će napredovati! Gdje nema ljudi, badava su nam strojevi, auti, avioni, strašna oružja… Badava velike zgrade, krasni gradovi… Što će nam spomenici mrtvima ako ne poštujemo žive, tek začete koje Bog šalje kao svoju sliku u svijetu! Trebamo žive ljude, dobre ljude!

Bono Zvonimir Šagi

RAZMIŠLJATI OBITELJSKI

N

edugo sam, sudjelujući u jednom razgovoru, premda smo razgovarali istim jezikom, shvatio da se međusobno uopće ne razumijemo. U jednom sam trenutku rekao: “Ja ne znam razmišljati drugačije, nego obiteljski.“ Te moje jednostavne riječi, od nekih dočekane s podsmijehom, shvaćene su kao iskaz nekih prošlih vremena. Neki su ih doživjeli gotovo kao svojevrsni niski udarac. Uz ostalo, imali su potrebu reći mi da ne znam što time propuštam. No mene ne zanima što time propuštam. Mene zanima samo što prepoznajem kao životnu vrijednost. Do čega mi je stalo. I pritom ne pitam kakvu mi cijenu zbog toga valja platiti. Jer u obrani temeljnih vrijednosti valja unatoč svemu izdržati. Odrastao sam i čitav svoj život živim u obiteljskom ozračju, među ljudima kojima je obitelj svetinja. A živjeti obiteljski znači razumjeti da nisam ja najvažniji, da je svaki čovjek dostojan poštovanja – sve do ljubavi, da postoje životne odrednice koje imaju snagu ispuniti ljudski život – ljudsku dušu i ljudske odnose, odrednice bez kojih se sve urušava. Očita su nastojanja da ljudski život, ljudska povijest pođe neobiteljskim putovima. Ta nastojanja prisutna su u raznovrsnim – prikrivenim ali i posve očitim pa i strukturnim – oblicima odgoja. Tako djecu – ali i ljude svih životnih dobi – nastoje odgajati za ispraznost. Za površnost i povodljivost. Za zaslijepljenost. Za zaslijepljenost promjenljivu i prilagodljivu. Za nemoć – i prepuštanje stihiji. Što ako sam samo jedan od rijetkih koji mari? Što znači ako se jedan manje trudi? Ako je jedan više odustao? Što ako je još jedna obitelj klonula, odustala? Što ako je ispraznost prisvojila još jedan pedalj svijeta, još jedan dah života? Što ako je još jedan osmijeh života utrnuo? Sledio se? Sve što se odmakne od života, sve što se primakne smrti, uljulja u samodostatnosti i ravnodušnosti, okrada dušu. Okrada duše, odnose među ljudima. Okrada današnji i sutrašnji svijet. Kako je moguće da ljudi odustaju od života, od onoga što život čini svetim? Kako je moguće da odustaju od svoje djece, lišavaju ih topline i sigurnosti obiteljskog zagrljaja – i to nazivaju svakojakim prividno poželjnim a u biti silno okrutnim nazivima? Kako smo i kada izgubili hrabrost za ljudsko življenje? Nemojte pristati svoje duše radi, svoje djece radi, nemojte pristati Boga radi, da vas uvjere da je i bez uspravnosti moguće biti čovjek. Da je prazan lakše proći ovim svijetom. Da je obitelj teret. Jer kada vam sve oduzmu to nećete ni primijetiti. Ono što vas određuje u vašoj ljudskosti, već će ostati za vama, u prašini, negdje na tko zna kojim stranputicama na koje su vas poveli s ljubaznim izrazom na licu. I prijetvornošću u srcu. Imajte hrabrosti živjeti ljudskim srcem. Zauzmite se za ljudskost u ovom svijetu. Jer bez toga, ništa, baš ništa nema značenja.

Stjepan Lice


14

Božić 2016.

O BRAČNOJ I OBITELJSKOJ DUHOVNOSTI posve – neshvatljivo: svatko je od nas pozvan biti čuvar i neprijatelja svojih. Da bi mogao biti nečiji

čuvar, ičiji čuvar, čovjeku je nužno obiteljsko srce. Srce prostrano. Srce zauzeto. Predano bez ostatka. U konačnici, ljudsko srce ili je obiteljsko ili nije srce.

Bog je član svake obitelji Radost ljubavi (Amoris Letitia) – tako je naslovljena apostolska pobudnica pape Franje. Lijep naslov. Ali svi mi, vjerujem, itekako dobro znamo da ljubav nije samo radost. Ona je i bol, patnja, dogodi se da bude i preteška. U nju su uključeni i nježnost i raspjevnost, i zapanjenost i muk, i zbunjenost i nemoć. Ljubav nije moguće opisati jednom riječju. Uostalom, ljubav uopće nije ni moguće opisati. Ali ljubiti – to je pouzdano najveća radost. Možda će zvučati pretjerano: ljubiti veća je radost od biti ljubljen. Ljubiti to znači ispuniti, opravdati svoju ljudskost. Ne ljubiti – to je neizdrživa patnja. To je kao da bi tko htio svjetlost satrti u prah. Kao da bi tko htio previdjeti svanuće. Odgurnuti od sebe – i svojih! – ono jedino iz čega se rađa život. Ono jedino što ga obnavlja. Nakaniti se pretvoriti sebe – i one koji su mu povjereni, one koji su mu darovani – pretvoriti svoje odnose u prah. Nemoguće je ne uočiti: duša čovjeka koji ljubi, diše, raste, razrasta se – i jednostavno ne mo-

žeš izreći dokle dopire. Za nju ne postoje prostorna i vremenska ograničenja. Duša čovjeka koji ne ljubi, skutri se u njemu beživotna – beživotna, jer je zaboravila svoju svrhu.

Zar sam ja čuvar? Na prvim stranicama Biblije zapisano je Kainovo pitanje: “Zar sam ja čuvar brata svoga?“ (Post 4,9). Kain je – čim je ubio Abela – shvatio ono temeljno: da je svatko od nas pozvan biti čuvar brata svoga. Sestre svoje. A on je ustao protiv brata. Još dok je izgovarao te riječi, tu spoznaju kao pitanje upućeno Bogu, Kain je razumio da se svojim pitanjem neće moći opravdati ni pred Bogom, ni pred sobom. Da krik svoje duše neće moći nadglasati ni najuvjerljivijim opravdanjima. Da ni Boga ni sebe neće uspjeti prevariti. Svatko je od nas pozvan biti čuvar brata svoga. Sestre svoje. Čuvar bračnog druga svoga. Čuvar djece svoje. Roditelja svojih. Prijatelja svojih. Susjeda svojih. Isus će nam reći i nešto gotovo – ili i

Od dana kad se rodio u Betlehemu, od dana kad je predao svoj duh na Golgoti, od uskrsnoga jutra, od Emausa, od dana uzašašća, Bog, Isus član je svake obitelji. To je nedvojbena činjenica. Bog je član svake obitelji. Ne samo svake svete obitelji. Već – svake obitelji. Podjednako svake obitelji koja ga niječe i izriče. Svake obitelji koja ga blagoslivlja i proklinje. Svake skladne i razrovane obitelji. Obitelji koja se odlučila za život i koja je od njega odustala. Svake obitelji. Jer Bog nikada ne izmiče. Njegovo je mjesto ponajprije ondje gdje svi smatraju da mu nije mjesto. Bog je član obitelji ravnopravan sa svima ostalima. Njega dopada jednaki dio radosti. Patnje. Nerazumijevanja. Ganuća. Oskudijeva li obitelj Bogom, oskudijeva i samom sobom. Obiluje li njime i njezin će život biti obilan. Papa Franjo kaže: “Htjeti zasnovati obitelj znači imati hrabrosti biti dio Božjeg sna, hrabrosti sanjati s njim, hrabrosti graditi s njim, hrabrosti pridružiti mu se u izgrađivanju svijeta u kojem se nitko neće osjećati osamljenim.“ (AL 321)


15

Obitelj je biće Usuđujem se reći: Bog na obitelj ne gleda kao na samo jedan više ili manje dobar splet odnosa. Bog se prema obitelji odnosi kao prema jednoj posebnoj zbilji, jednom posebnom biću. Biću koje u svojoj punini može živjeti samo ukoliko svjesno ili nesvjesno živi s njim. Ali živi s njim.

I brak je biće Na početku obitelji, u njegovoj jezgri, stoji brak žene i muža, majke i oca. Jednako kao za obitelj i za brak valja reći da je biće. Samosvojno biće. Do bračnih je drugova da budu, da rastu u onome što su sakramentom braka postali: jedno u Bogu. Da u tome budu, da u tome rastu do kraja. Da njeguju svoje jedinstvo, svoju jedinstvenost uvažavajući istodobno osobnost jedno drugog. Jer ljubav živi jedino u slobodi. Prisila je sakati. Potire. Lišava njezine biti.

Bračni/obiteljski mentalitet Na žalost, odviše ljudi živi u braku, u obitelji, a da nisu svjesni značenja i vrijednosti toga života. Za osobnu zrelost, za zrelost svojih odnosa nužno je steći bračni, obiteljski mentalitet. Svoj život, svoje misli, svoje riječi, svoja djela bitno odrediti brakom, obitelju. Ja više ne mogu biti netko u svijetu, ako sam nitko u braku, u obitelji. Istina o meni je ona istina koju živim u braku, u obitelji. Ona ne može biti ljepša. Ukoliko i je, naizgled, ljepša, to je tek privid. Ja ne mogu biti netko, ako nisam netko za svoje. Ja ne mogu biti netko, ako se moji uz mene ne osjećaju kao netko. Kao osobe dostojne poštovanja. Kao ljubljene osobe.

Nije mi namjera idealizirati život u braku, u obitelji. Ali, uvažajući svu ljudsku nepostojanost, duboko vjerujem da čovjek ne smije pristati na osrednjost. Na djelomičnost. Da ne smije odustati.

Molitva kojoj se Bog najviše raduje Reći svome bračnom drugu: “Hvala ti za tebe. Hvala ti za nas. Hvala ti za našu djecu. Za naš život.“, reći zajedno: “Hvala ti, Bože, za nas. Hvala ti za tebe. Hvala ti za sve.“, to je molitva kojoj se Bog najviše raduje. Zbog nje, zbog istine koja iza takve molitve stoji, Bog je poželio obitelj. I jer je u sretnim obiteljima budućnost svijeta, budućnost neba, Bog se trajno zauzima da svaka obitelj bude sretna. Da svako biće bude sretno. Na nama je da mu, koliko god nam je moguće, istom ljubavlju, istom zauzetošću uzvratimo.

Naši dani i naše svjetiljke Kažu da Bog vrijeme i vječnost – trenutke i vječnost – ne doživljava na naš način. Kažu da je za njega vječnost poput trenutka i trenutak poput vječnosti. Kažu da on može vječno čekati ali, isto tako, on žuri u ovaj naš trenutak. O kad bi i nama bilo toliko stalo do svakoga našega trenutka, do svakoga našeg dana! Apostol Pavao je pisao: “Ne dopustite da sunce zađe nad vašom srdžbom i ne dajte mjesta đavlu.“ (Ef 4,26-27) Zađe li sunce nad vašom srdžbom, dogodit će se da će se kroz noć ukorijeniti, narasti – da će se iz dana u dan, iz noći u noć, sve snažnije ukorjenjivati, sve snažnije rasti i da više nećete znati što s njom, a onda ni sa samim sobom. A onda se tako lako može dogoditi nešto posve neshvatljivo: da počnete brinuti, s mnogo pažnje brinuti o svojoj srdžbi, o njezinom korijenu, o njezinom ra-

stu, da je svednevice zalijevate pa da naposljetku postane središtem vaše pozornosti. Kažu da je u čovjekovu životu mnogo dana. I mnoge ćete čuti da već u ponedjeljak jedva čekaju petak. Da jedva čekaju da prođe još ovo ili ono. I tako se dani nižu. Nestaju. Ali odviše je da i jedan izigrate, propustite. Da i jedan ne osmislite. Ne osmislite ljubavlju. Odgovorom Božjoj ljubavi.

Zamislite da sa svakim danom svoga života palite ili gasite po jednu svjetiljku. Zamislite da to činite tristo šezdeset i pet puta godišnje. I tako kroz desetke godina. Kako će izgledati vaš svijet? Zamislite onu ljepotu da je svaki vaš dan upaljena svjetiljka. Zamislite to more svjetla. Pa zamislite da su u tom moru neke – ili mnoge – svjetiljke utrnule. Ili da i nisu bile užgane. Zamislite te prostore bez svjetla. U životu vašem. U životu onih koje ljubite. U vašim bračnim, obiteljskim životima. Bi li vam moglo biti svejedno?

Božićna pitanja i nadahnuća Božić je dobro vrijeme da promislimo o sebi i o svojim obiteljskim odnosima ali ne na neki prigodni, pomalo slatkasti način. Ne na način da bi božićno vrijeme trebalo poštedjeti nekih suvišnih tereta, nekih tereta koji nas besmisleno pritišću ili koje svojim nemarom, pa i grubošću, tovarimo na leđa, na duše svojih. Božić je vrijeme koje bi nas htjelo poučiti da i sebi i svojima damo prilike da kroza sve svoje dane živimo pune duše. Da si kroza sve svoje dane dopustimo srce djetinje. Srce hrabro. I da ono odabire istinske vrijednosti naših života. I prepoznaje i otklanja one lažne.


16

Božić 2016.

Što mislite, zašto je Bog odlučio postati čovjekom? Imao je samo jedan razlog za to, razlog njemu silno važan. Presudan: zbog tebe… zbog tebe… zbog tebe… Zbog njega… zbog njega… zbog nje… zbog nje… Da one s kojima živimo prepoznamo vrijednima Božje ljubavi – i naše ljubavi. Da sebe prepoznamo vrijednima Božje ljubavi. I da živimo puninu dostojanstva koje se iz toga rađa, rasterećeni svake sitničavosti i isključivosti.

Razlozi povrijeđenosti i razlozi ljubavi Vjerujem da ste se osvjedočili: svi mi imamo toliko razloga za povrijeđenost. I ti razlozi i te povrijeđenosti budu nam poput kamenja na putu koji otežavaju i usporavaju naš hod. I tada više pozornosti usmjerimo na to uzgredno kamenje nego li na put kojim smo nakanili ići. Nasuprot tome, za ljubav možemo imati samo jedan dobar razlog: ljubav. Kada nas ona pokreće, kada je ona put kojim idemo, nema toga kamenja na koje bismo se osvrtali, zbog kojega bismo gubili vrijeme i snage. U ovaj svijet smo poslani upravo zbog toga da poslužimo ljubavi. Da je ohrabrimo. Nema boljeg razloga za život. Brak, obitelj je mjesto gdje bi svatko trebao biti prihvaćen s ljubavlju. Ohrabren za život, osnažen za ljubav. Naša je ljubav tek ulomak, odsjaj Božje ljubavi. Ali i takva itekako može biti predivna. Kroz ljudsku ljubav uvijek dotječe Božja. Božja je ljubav ta koja je čini plodnom. A ona je uvijek prisutna. Do nas je samo da u svemu što jesmo i činimo, zagrabimo vode žive, jednako i u radu i u molitvi. Duhovnost bračnog i obiteljskog života, duhovnost u svakodnevi-

ci, duhovnost je rada i molitve. Ali – uz to – i duhovnost predaha i odmora, duhovnost tišine, osluškivanja, čak i onda kad se od životne buke, od buke u duši teško uspijeva prepoznati, kamo li razgovijetno čuti Božji glas. To je kruh naš svagdanji. Ne živimo li tu duhovnost, ništa nas – nitko nas – neće moći nasititi.

Dobra riječ za Boga i čovjeka I molitva je kruh naš svagdanji. Nije molitva neki ‘dodatni posao, dodatna obveza’. Ona je naravna potreba duše. Čuti onoga kome je toliko stalo do nas i do svega što naš život jest. Reći onome u koga se uvijek možemo pouzdati što nam je na srcu. Biti pred njim s povjerenjem. No nije moguće razgovarati s Bogom, a nemati dobre riječi za čovjeka, za one s kojima dijelimo bračni i obiteljski život. Ako ono što govorimo Bogu i ono što govorimo ljudima ne izvire iz istog izvora, naše molitve, naše riječi upućene Bogu, nisu iskrene. U njima nema žara koji pročišćuje i prosvjetljuje.

Živjeti Božje milosrđe Papa Franjo, kao malo tko, neumorno nas podsjeća na Božje milosrđe. Upućuje nas k Božjem milosrđu. Potiče nas da uđemo u iskustvo Božjega milosrđa. Da uđemo u njega kao u novi životni prostor koji nam uistinu u svemu može biti dom. No dok nam govori o milosrđu, papa Franjo ne želi umanjiti značenje naših slabosti i propusta, naših grijeha. Ne želi reći da je to nešto što se lako može prekriti

Božjim milosrđem pa da bude kao da toga i nije bilo. Jer neupitna je istina da uz nas žive oni – i naši najvoljeniji – koji su povrijeđeni, ranjeni, uznemireni, obeshrabreni… našim slabostima i propustima, našim grijesima. Papa Franjo nas želi potaknuti da osvjedočeni u Božje milosrđe, njegovim milosrđem okrijepljeni i osnaženi, i sami žarimo njegovo milosrđe. Da u odnosu prema drugima – i prema sebi – živimo milosrđe dobroga Boga. Da naši bračni i obiteljski životi budu obnovljeni i trajno prožeti milosrđem.

Ranjeni i osnaženi krhkošću Tako se često – k tome najčešće upravo u presudnim trenucima – očituje koliko smo krhki. Krhki u sebi, krhki u našim odnosima. Zbog te krhkosti budemo nepostojani. Dogodi se čak da se zbog nje zatvorimo pred darom milosrđa. I pred njegovim Darovateljem. No naša bi nam krhkost htjela biti blagoslov, poticaj za blizinu i rast. Jer smo krhki, imamo potrebu primaknuti se jedni drugima. Jer smo krhki, možemo se međusobno nadopunjavati, iskusiti čudo srodnosti. Krhkost nas može odvesti na putove nesklada no može nas i uvesti u neizrecive ljepote sklada. Ovisi o tome koliko nam je srce susretljivo. Koliko je hrabro. Naša nas krhkost uči da je ponekad potrebno usporiti korak da bismo mogli ići zajedno s ljubljenima. Naša nam krhkost otkriva da zbog toga nećemo biti na gubitku. Jer i u tome je življena duhovnost. Otkriva nam, uz to, da i drugi zbog nas, na različite načine, usporavaju svoj korak. U tom skrbnom nastojanju oko sklada otkrivamo da biti čovjek znači


17

biti otvoren drugome. Da biti obitelj znači biti otvoren drugima, biti otvoren svijetu.

Živjeti novost blizine Teško je opstati kao obitelj, teško je ispuniti smisao i poslanje obitelji u svijetu, bez prijatelja. Bez toga da i mi – i kao osobe i kao obitelji – budemo prijatelji. Vjerujem da u božićnom ozračju možemo bolje razumjeti da nam prijatelji mogu biti i ‘vol i magarac’, napose ako su taj ‘vol’ i ‘magarac’ oni o kojima govori prorok Izaija: “Vo poznaje svog vlasnika,

a magarac jasle gospodareve – Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije.“ (Iz 1,3) Ako su to oni s kojima možemo bliže k Bogu. Ako su to oni koji nam otkrivaju važnost nevažnog. Važnost nevažnih. U tom smislu, bilo bi dobro da i mi – barem nekome – budemo ‘vol i magarac’. Božji ‘vol i magarac’. Bog se rodio, Bog se uvijek iznova rađa kao čovjek… na rubu svijeta, na rubu važnosti. Kome anđeli prvima javljaju vijest o tome? Najnevažnijim, najprezrenijim ljudima onog vremena: pastirima. Javljaju onima koji su daleko – onima koje su ljudi odgurnuli daleko od sebe. Javljaju – po zvijezdi im javljaju – onima koji dolaze iz daleka. Onima koji su blizu, ne uspijevaju javiti. Oni ne razumiju da ih se ta vijest tiče. Oni su pred njom zatvorili svoja vrata. Tako je prečesto i s nama. Naučimo se na blizine i one nam postanu obične. Od njih više ne očekujemo nešto što bi nas moglo iznenaditi. Ne očekujemo nešto osobito. Nešto što bi moglo biti važno. Nešto što bi naš život moglo učiniti novim. Ali živjeti obiteljski znači postojano živjeti novost blizine. Kada sedamsto sedamdeset i sedmi put šećem s nekim do koga mi je istinski stalo, to nije nešto što postaje rutina – ba-

rem ne bi tako trebalo biti; ne bi tako smjelo biti. Ako se to čini s ljubavlju, onda je to sedamsto sedamdeset i sedam puta ljepše i dragocjenije. Jednako tako i kada sedamsto sedamdeset i sedmi put sjedamo za isti stol. Ili sedamsto sedamdeset i sedmi put zajedno radimo najjednostavnije, najsvakodnevnije poslove

iznova pročitati taj nevelik broj skromnih i svijetlih rečenica. Poslužiti se njima kao svojevrsnim zrcalom.

Odviše je onih koji su to počeli razumijevati kada zajedničkih dana više nije bilo pred njima. Tolike su godine živjeli blagoslovljeni a da to nisu ni znali. Toliko je puta dovoljno učiniti nešto sasvim neznatno da život postane predivno čudo, a opet, toliko puta to propustimo učiniti.

U tim je rečenicama zapisano da se Josip ne jednom uplašio pred zahtjevnošću obiteljskog života s Marijom i Isusom. I da mu se ne jednom obratio anđeo u snu. I da ga je poslušao. Da je imao više povjerenja u njegov glas, u njegovu poruku, nego u svoj strah. I činio je što je trebalo, što je u tom trenutku bilo najbolje – i najhrabrije – učiniti. Čitavim je svojim bićem prihvatio Mariju. I Isusa. Čitavim im se svojim životom posvetio.

Blagoslivljajte jedni druge. Blagoslivljajte blizinom. Uvijek i u svemu blagoslivljajte jedni druge. Nijedan blagoslov nemojte odgađati za sutra. Vjerujte: blagoslovi se roje oko vas. I u vama. Imajte hrabrosti da im se otvorite. Da im poslužite.

Nemojte previdjeti: u tom se času brinuo i o nama. O svakome od nas. Brinuo se o smislu naših dana. O našem spasu. Brinuo se o našim najdražima. Ali, jednako tako, brinuo se i o onima koji nam, moguće, nisu odviše dragi.

Obitelj – prirodno mjesto za Evanđelje U Evanđelju je o obiteljskom životu Marije, Josipa i Isusa zapisano posve malo riječi. Bilo bi dobro da su evanđelisti o tome bili rječiji. No bilo bi dobro češće pozorno prelistati i tih nekoliko stranica,

Zapisano je da je Isus u Nazaretu rastao u mudrosti, dobi i milosti pred Bogom i ljudima. Nije zapisano – ali podrazumijeva se – da su i Marija i Josip – s njim i uz njega – rasli u mudrosti, dobi i milosti pred Bogom i ljudima. Obitelj, dobar obiteljski život je upravo to: mjesto, svijet (ako hoćete, jer nije pretjerano reći


18

Božić 2016.

– i raj) u kojem svi koje okuplja rastu u mudrosti, dobi i milosti pred Bogom i ljudima. To se događa ondje gdje se osluškuje disanje drugoga, srce drugoga. Ondje gdje mi je drugi važniji od mene. Svijet u kojem sam ja sebi važniji od drugih, tuđinski je svijet. Svijet u kojem se nužno ne osjećam dobro. U njemu se ne mogu osjećati dobro. Ne mogu, jer sam preopterećen sobom. Svijet u kojem su mi drugi važniji od mene, svijet je bolji od svih koje bih mogao sanjati. Svijet je to u kojem snažno doživljavam ono nebesko. Ono što je neizrecivo i obilnije i trajnije od skučenosti u prolaznosti, na što ljudi tako često i olako pristaju. Vjerujem da ste se osvjedočili (ako niste i nemojte) da usredotočenost na sebe silno iscrpljuje. Mnogo manje iscrpljuje – a uz to i silno, blagoslovno ispunja – posvećenost potrebama, osobnostima drugih. Katkada se pitam kako to da se ljudi lakše umore od ljubavi, nego od sebičnosti. Koliko god to neshvatljivo bilo, nemam odgovora. Živjeti duhovno u obitelji – a i inače, živjeti obiteljsku duhovnost, znači uvijek i u svemu ići ususret smisla. Ići s povjerenjem u smisao. Ići i kroz lagodnosti i kroz poteškoće. Ići i kada u čovjeku sve umukne. I kada se čak i pitanja u njemu umore. Ići i prepoznavati, otkrivati razloge za zahvalnost i vedrinu. Obitelj je od početka – od Marije, Josipa i Isusa – prirodno mjesto za Evanđelje. Obitelj kod koje Evanđelje nije kod kuće, i sama je lišena doma ili njime, barem, oskudijeva. Marija, Josip i Isus nam svjedoče: uz Evanđelje ćete se ogrijati i kada vas upućuje u neizvjesnost, u studen, u progonstvo. Biti zajedno, radosno biti zajedno,

zajedno živjeti Evanđelje – to sve mijenja. To sve, baš sve čini vrijednim življenja.

-----

Zaključit ću s jednim kratkim tekstom kojega sam napisao prije tridesetak godina. I danas ga smatram najvažnijim tekstom kojega sam ikada napisao. I – bit će – kojega ću ikada zapisati:

Dar blizine Kada okrepljujuća dobrota noći i blaženstvo sna natope zemlju, sve biva posve jasno i jednostavno. I dok gledaš svoju ženu i djecu kako mirno počivaju, razumjet ćeš kako je nužna blagost, kako je obilna blizina. Kroz dan užurbanost i nestrpljivost često potkradaju čovjeka i njegove odnose. Ali noć kazuje da su godine gladi, godine neimaštine beznačajne naspram i jednog trena blizine. Jer čovjeku nije potrebno mnogo, ali ono malo, ono neznatno, ono gotovo nevidljivo mora biti zadovoljeno. I dok gledaš svoju ženu i djecu kako spavaju, razumjet ćeš da čovjek kroz

dan ide naprijed, ali da samo noću raste. I gotovo možeš očima gledati kako iz njih izbijaju nježne mladice krhke zemaljske vječnosti koje si kroz dan po ne znam koji put polomio ili pogazio nekim nemarom, nekom naglom riječi ili okamenjenim licem. I znaš da si ti došao ovamo na zemlju da živiš, upravo radi toga da budeš njihov vrtlar, da se predano brineš o njihovim tihim biljkama, da se rađaš i umireš s njima. I sve potpunije otkrivaš kako je malo toga važno. Da su mnoge obveze tek izgovori, da je nedostatak vremena tek znak da si se udaljio od svog srca. Sva su znanja i sva su umijeća neznatna pred samo jednom riječi: riječi ljubavi. I zato čovjeku valja čitav život s palete svog srca nanositi boje na platno ljubavi, da u onima koje ljubi oslika život koji ne trne, koji se razgara. Nebitno je hoće li te povijest upamtiti, ali je neizrecivo važno da tvoji upamte ljubav. Da te ljubav upamti.

Stjepan Lice


19

II. dio

SVETI LEOPOLD BOGDAN MANDIĆ ISPOVJEDNIK BOGAT MILOSRĐEM Flaviano Giovanni Gusella OFMCap (Kapucin i glavni urednik lista Portavoce di san Leopoldo Mandić.)

SPOSOBNOST ZA PRIHVAĆANJE I SLUŠANJE Kapucin Mariano iz Torina (1906.1972.), koji je proglašen slugom Božjim 2008. godine, posvetio je jednu od svojih cijenjenih i popularnih televizijskih emisija ocu Leopoldu, 12. travnja 1966., na stotu obljetnicu njegova rođenja. Iz onoga što je govorio može se zaključiti da se osobno susreo s

njim, premda to nije razvidno iz dokumenata vicepostulature, kao što mi je potvrdio otac Rinaldo Cordovani. Otac Mariano je nazvao oca Leopolda »slugom siromašnih grešnika, prijateljem krhkog, napaćenog, grešnog čovječanstva« ističući, na osobit način, njegovu sposobnost za prihvaćanje i slušanje. Prije svega: »Jedinstveno prihvaćanje od strane

tog starog kapucina. I da je ispovijedao cijeli dan, i da je duge sate proveo u ispovjedaonici, nije nikada pokazao ni trunčicu nestrpljivosti, ni najmanju dosadu, i uvijek je primao s osmijehom, poput brata koji je dugo čekao dragog brata koji je živio daleko: želio ga je zagrliti«. Mala soba ispovjedaonica oca Leopolda nazvana je »prostorijom ljubaznosti« zbog prijaznosti i raspoloživosti kojom je dočeki-


20

Božić 2016.

vao pokornike. Jedan svećenik je posvjedočio: »Jesi li išao njemu ujutro on bi govorio: ‘Izvolite sjesti, izvolite sjesti’, ili: ‘Eto me, eto me’, ili: ‘Dođite, dođite’. Jesi li išao njemu navečer uvijek iste riječi, ista blagost, isti osmijeh, nakon cjelodnevnog ispovijedanja«. Reče: »Eto me, eto me« također bratu koji ga je dvorio posljednje noći između 29. i 30. srpnja 1942., koji ga je zamolio (imao je hrabrosti to pitati čovjeka na umoru!) da ga ispovijedi. Nedavno je papa Franjo rekao: »Ispovijed je čuđenje u susretu s nekim tko te čekao. Bog je onaj koji je uvijek ispred tebe. Ti ga tražiš, ali on prvi tebe traži«. Vjernici koji su pohađali kapucinsku crkvu u Padovi svakodnevno su imali to priliku iskusiti preko oca Leopolda. Jedan gospodin iz Padove, Giovanni Chivato, koji se nije godinama ispovijedao, odlučio je poći ocu Leopoldu. Uplašen i zbunjen, ušao je u njegovu ispovjedaonicu. Otac Leopold, tek što ga ugleda, usta sa stolice, pohrli mu ususret sav sretan, kao da je prijatelj kojega je čekao, i reče mu: »Izvolite sjesti, gospodine, izvolite sjesti«. Kako je bio zbunjen, Giovanni je otišao sjesti na njegovu stolicu. Otac Leopold je, bez riječi, kleknuo na zemlju i slušao njegovu ispovijed. Tek je kasnije shvatio što je učinio i htio se ispričati, ali otac Leopold, smijući se, reče: »Ništa, ništa, idite u miru«. »Ta crta dobrote – povjerio se kasnije Chivato – duboko mi se urezala u sjećanje, jer sam shvatio njegovu milinu. Nije rekao ništa da me ne ponizi. On me time potpuno osvojio«. Kad bi pokornik bio zatvoren i neodlučan, sputan strahom ili stidom, hrabrio bi ga riječima: »Ne bojte se; gledajte, i ja, premda

sam fratar i svećenik, tako sam bijedan. Da me Svemogući Bog ne drži na uzdi, bio bih gori od drugih; ništa se ne bojte!«. Njegova je poniznost osvajala ljude. Govorio je: »Mi, u ispovjedaonici, ne smijemo se razmetati svojom izobraženošću i ne trebamo govoriti o stvarima koje pojedine duše ne mogu razumjeti, u protivnom, svojom nerazboritošću, uništavamo ono to je Gospodin u njima izveo. Bog je taj koji djeluje u dušama; mi moramo nestati i ograničiti se na to da pomažemo tome božanskom interventu na tajanstvenim putovima njihova spasenja i posvećenja.« Uljem milosrđa znao je liječiti otvorene i krvave rane, a da nije postupao okrutno s bolnima dušama, niti ih je beskorisno ponižavao. Jednoga je dana rekao: »Zašto bismo još više ponižavali duše koje se dolaze prostrti pred naše noge? Nisu li već dovoljno ponižene? Je li Isus možda ponizio carinika, preljubnicu, Magdalenu?«. A zatim – istaknuo je nadalje otac Mariano – karakteristika oca Leopolda bila je također slušanje: »Ne znamo svi slušati. Oca Leopolda je resila tolika ljudskost u slušanju pokornikâ! Bilo je nešto milo pokorniku vidjeti čovjeka koji ga sluša s tolikom dobrotom, osim ako ga ne bi prekinuo s onim njegovim: “To je dovoljno!“. Zašto? Jer je ostalo znao on. Koliko puta - o tome postoji obilje svjedočanstava - otac Leopold je “zavirio“ u nečiju savjest; nije više bilo potrebe nabrajati čak ni teške grijehe, on ih je već znao. A zatim riječi koje je izgovarao! Savjeti koje je davao! Radilo se o nekoliko šturih i jednostavnih riječi; osnovnih i jezgrovitih riječi koje daju rješenje na neki problem, koje čovjeka potaknu da donese odluku koju sam nije znao donijeti i koja se pokazala, jednom kad je donesena,

jedinom ispravnom. Izlazili su lakši, ali i zadovoljni što su bili shvaćeni. Bili su prosvijetljeni, bili su ljubljeni od nekoga i ujedno srca ispunjena zahvalnošću«. Prof. Ezio Franceschini (1906.1983.), koji je bio sveučilišni profesor četrdesetak godina, najprije u Padovi a zatim u Milanu, na Katoličkom sveučilištu, čiji je također bio rektor od 1965. do 1968., bio je pokornik, prijatelj i štovatelj oca Leopolda. Na jednom predavanju održanom u Padovi 12. svibnja 1966., također u prigodi stote obljetnice rođenja oca Leopolda, je posvjedočio: »Ispovijedao je od 10 do 12 sati dnevno, u sobičku od svega nekoliko četvornih metara, nije mario za bolesti, vrućinu, umor, onu nepreglednu kolonu duša koje su dolazile pješice s bremenom svojih grijeha, svojih muka, svojih potreba. Dolazio je umorna, ali uvijek hitra koraka, uskim hodnikom koji je vodio do sobice (“Ovdje sam, gospodine, ovdje sam“), pobožno je ljubio svećeničku stolu, zavalio se u neku vrstu naslonjača sve dok ne bi gotovo u njega potonuo, tako malen kakav je bio, slušao je strpljivo, kad bi iznosio vlastita opažanja činio bi to kao da se ispričava (“dopustite mi, gospodine, dopustite mi“), kao da je on grešnik a ne pokornik; škrt u riječima, nepogrešiv u utvrđivanju i pokazivanju prave suštine grijehâ, odlučan u otklanjanju sumnji (“prepusti odgovornost meni, gospodine“), postojan u nauku, velikodušan u opraštanju, a u izgovaranju formule odrješenja njegova je riječ izgubila svaku manu, riječi su se precizno i jasno nizale jedna za drugom, kao što se događalo kada je na misi izgovarao riječi posvete, činilo se da ih ne izgovara on, već Onaj čiji je bio služitelj. I to se primjećivalo. Imao je, nesumnjivo, dar čitanja duše i drugi dar, još veći, da ih povede Bogu takvom milinom da joj je bilo nemoguće odoljeti«.


21

SUKOB S GRIJEHOM SUSRET S GREŠNIKOM Pripovijeda nadalje Mariano iz Torina »Otac Leopold je znao vrlo dobro lučiti grijeh od grešnika. Sigurno da je grijeh za nj bio nešto najružnije što može zadesiti čovjeka i najružnije zlo, jer nagrđuje duši ono što je najvrjednije u njoj, i vrijeđa Boga koji je Gospodar svemira. Ali grešnik je, međutim, čovjek, čovjek koji je rukom dotaknuo svoju bijedu i kojeg se, dakle, ne smije umrtvljivati, već oživjeti, a može ga se oživjeti samo Božjim milosrđem. Otac Leopold je bio uvjeren da nitko ne treba tako osmijeh kao onaj kojem treba pomoći da pronađe u samome sebi, u dubini duše, ono dobra što je još ostalo, jer, u konačnici, čak i ako je riječ o običnom nitkovu, on nije

nitkov sto posto: ne postoji apsolutno zlo u čovjeku, i usred blata, i usred gnoja uvijek postoji trunka zlata. I, prije svega, otac Leopold je znao da nitko ne treba toliko poštivanje kao grešnik. Zašto? Zato jer je znao da ako mu je duša puna i najcrnjih grijeha, bilo je to – jer se radilo o čovjeku i kršćaninu – stvorenje dostojno svakog poštivanja. Božanska stvarnost još je mogla titrati u tome srcu; to je bila besmrtna duša, otkupljena Kristovom mukom iz ljubavi te, dakle, predmet Božjeg milosrđa, jer ‘Božje milosrđe – govorio je – je beskrajno veće od svakog našeg očekivanja«. Albino Luciani (1912.-1978.), budući papa Ivan Pavao I., susreo se s ocem Leopoldom samo jednom, kao vrlo mlad svećenik, u Bellunu. Ispovijedao se kod njega na duhovnim vježbama, sačuvavši na to dragu i živu uspomenu koju je

pamtio cijeli život. Brat Berto je ispripovijedao da je, nakon njegove smrti, među osobnim stvarima koje su mu vraćene, bio također njegov novčanik. Unutra, zajedno s fotografijom roditeljâ, bila je sveta sličica s likom oca Leopolda. U homiliji održanoj 30. svibnja 1976., nekoliko dana nakon beatifikacije, Albino Luciani, koji je tada bio venecijanski patrijarh je posvjedočio: »Otac Leopold je vjerno oponašao jedan Isusov aspekt: sukob s grijehom i susret s grešnikom. Jednom mu netko reče: “Ispovijedate već dugi niz godina, čuli ste već svakojake grijehe, grijeh sigurno više ne ostavlja nikakav dojam na Vas“. “Ma što to pričate, gospodine? – odgovori otac Leopold – Pa ja se ne mogu dovoljno načuditi, zadrhtim od same pomisli da ljudi izlažu pogibelji svoje vječno


22

Božić 2016.

spasenje zbog budalaština, zbog ništavnih stvari“. Otac Leopold je drhtao, plakao zbog grijeha. Bojao se, kao i Isus, grijeha, ali se prema grešniku držao potpuno suprotno. Primao je grešnika upravo kao brata, kao prijatelja i zato ljudima nije bilo teško poći njemu na ispovijed. Znate, svi smo grešnici, svi smo grešnici, znao je to jako dobro. Trebamo biti svjesni te naše žalosne stvarnosti: nitko ne može dugo izbjegavati mane, bile one male ili velike. “Ali – govorio je Franjo Saleški – ako imaš magarca i putem ti se sruši na kaldrmi što ćeš učiniti? Sigurno nećeš uzeti batinu i izmlatiti jadnog magarca, koji je već ionako dovoljno patio. Trebaš ga uzeti za uzde i reći: ‘Ustani, hajdemo dalje!’ Pomoći mu da se vrati na put. Pao je. Ali sada nastavimo svoj put, drugi put ćemo više paziti“. To je bio sistem i otac Leopold ga je primjenjivao u potpunosti. Jednom mu je došla neka osoba: dvadeset godina se nije ispovijedala. Rekla je svoje grijehe. Kada je završila otac Leopold se ustao, primio je za ruke i zahvalio joj: “Hvala, hvala vam što ste došli k meni, što ste prihvatili da ja primim vaše pokajanje nakon toliko godina“. On je bio taj, razumijete, koji je zahvaljivao! Eto što je bio, što je otac Leopold za nas: zrcalo Gospodinove dobrote. Jedan svećenik, moj prijatelj, koji se išao kod njega ispovijedati, rekao je: “Oče, Vi ste veoma široke ruke. Ja se rado ispovijedam kod vas, ali mi se čini da ste previše široke ruke“. A otac Leopold će mu: “Ali tko je bio široke ruke, dijete moje? Gospodin je taj koji je bio široke ruke; pa nisam ja umro zbog grijeha, već je Gospodin taj koji je umro zbog naših grijeha. Može li itko biti darežljiviji od njega koji je oprostio razbojniku?«. Oca Leopolda su također optuživali za »laksizam«. U vezi s tim mons. Antonio Bettanini, profesor na Padovanskom sveučilištu, je posvjedočio: »Pitao sam ga je li

ikada imao sumnje u vezi te svoje velikodušnosti prema pokornicima. Sabravši se na trenutak odgovori mi: “Ako i za čim žalim onda je to što sam, premda je to bilo jako rijetko, odbio dati odrješenje“«. A prof. E. Franceschini je posvjedočio: »Uvijek se sjećam dana kad mi je rekao tužna lica i glasa: “Kažu mi da previše olako dajem odrješenje, čak i onima koji nemaju dužnu raspoloživost“. Zastao je, raširio ruke, i dometnuo: “Pa pogledajte me, gospodine, dobro me pogledajte. Zar mislite da ako neki grešnik dođe i klekne pred mene čini to zbog mene a ne zbog Svevišnjeg Oca!?«. Nekoliko dana prije smrti se povjerio: »Ispovijedam više od pedeset godina i ne grize me savjest što sam uvijek podjeljivao odrješenje; prije žalim zbog onih tri ili četiri puta kad ga nisam mogao dati. Možda nisam učinio ono što sam morao da i u tim dušama probudim kajanje«.

DAVAO JE MALU POKORU VJERNICIMA. ČINIO JU JE ON ZA NJIH Pokornici oca Leopolda kazuju da je davao malu pokoru. I onima koje je ispovijedao ili se nisu dugo ispovijedali. U vezi s tim otac Mariano iz Torina svjedoči: »Otac Leopold gledajući Isusa Raspeta, koji je umro za nas, odlučio je i on umirati, iz dana u dan, malo po malo, zbog svojih dragih grešnika. Otac Leopold je često činio pokore za svoje pokornike, zadržavajući se dugo u noć u molitvi u kapelici samostanske ambulante. Bile su to duge molitve, na koljenima, pred Presvetim. Nakon

večere je ostajao u molitvi čak i do ponoći. I zajedno s molitvom radosno, slobodno, spontano, veoma velikodušno darivanje, jer je shvaćao da je to bila Božja volja, prihvaćajući sve ono što mu je Providnost slala. Prije svega, stalno odricanje onih lagodnosti, svake udobnosti, odricanje lijepe šetnje po suncu. Kad je hladno u Padovi, kako samo čovjek poželi vidjeti sunce, izaći na zrak! Ne! On je uvijek bio unutra; dragovoljni zatvor, dragovoljno zatočeništvo u sobi, tolike i tolike godine. Kasnije, teret narušenog zdravlja: imao je bolesne oči, bolestan želudac, obolio je od deformirajućeg artritisa, koji mu je razdirao kosti i zadavao mu užasne bolove, a zatim posljednji mjeseci njegova života, onaj užasni tumor na jednjaku zbog kojeg nije mogao gutati nikakvu hranu ili piće, mogao se samo pričestiti na misi, koju je slavio sve do posljednjeg dana svoga života sa žarom i gorljivošću svoje prve mise; a zatim duševni bolovi, tajanstvene kušnje kojima je bila izložena njegova duša zbog kojih je po cijele noći plakao«. Kardinal Albino Luciano je rekao: »Otac Leopold je bio posvetitelj drugih, jer je on sam bio posvećen, pustio je da ga Bog posveti. Osjećao je da je upravo nešto neznatno pred Gospodinom, ali je osjećao da nešto vrijedi samo ako je ujedinjen s njim molitvom! Razgovarao je s Bogom. Malo je razgovarao s ljudima, ali je mnogo razgovarao s Gospodinom«. Mislim da nije preuzetno tvrditi da otac Leopold nije bio samo prorok duhovnog ekumenizma već također novog načina ispovijedanja, kojeg karakteriziraju stavovi dobrote, prihvaćanja, slušanja, mudrosti i milosrđa prema grešnicima kojeg predlažu Drugi vatikanski koncil i učenja posljednjih papa, uključujući papu Franju. Nastavak u sljedećem broju…


23

ZAVRŠETAK IZVANREDNE SVETE GODINE MILOSRĐA U VATIKANU

Milosrđe, koje nas vodi u srce evanđelja, tjera nas da odbacimo navike i prakse koje su prepreka služenju Kraljevstvu Božjem; Jer iako se Vrata milosrđa zatvaraju, istinska vrata milosrđa, koja su srce Kristovo, uvijek ostaju širom otvorena za nas, poručio papa Franjo. Na svetkovinu Krista Kralja svega stvorenja, 20. studenoga, papa Franjo slavio je misu kojom je službeno zaključena Godina milosrđa. U propovijedi Papa se osvrnuo na to kakvo je Isusovo kraljevstvo. Ukazao je na paradoks: izgleda da Isus nema moći ni slave; na križu je i ne izgleda kao da vlada, već da je nadvladan. No, Isusovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, njegovo kraljevstvo ne određuje moć, kao što to vrijedi za kraljevstva ovoga svijeta, već ga definira Božja ljubav, ljubav sposobna susresti i iscijeliti sve stvari. Krist se ponizio, spustio do nas iz ljubavi prema nama i živio je ljudsku bijedu, pretrpio nepravdu, izdaju, napuštenost; okusio je smrt, grob, pakao. Naš Kralj nas nije prokleo, niti nas osvojio, niti je odbacio našu slobodu, već je pripremio put poniznom ljubavlju koja sve oprašta, svemu se nada, sve podnosi (usp. 1 Kor 13, 7). Samo je ova ljubav nadvladala i nastavlja nadvladavati naše najgore neprijatelje: grijeh, smrt, strah. Podsjetio je kako danas slavimo jedinstvenu pobjedu, kojom je Isus postao Kraljem i Gospodarem povijesti, a njegova vladavina ljubavi preobražava

grijeh u milost, smrt u uskrsnuće, strah u povjerenje. Ipak, upozorio je papa Franjo, malo znači ako vjerujemo da je Isus Kralj svemira, ali ga ne učinimo Gospodinom naših života: sve je to prazno ako Isusa ne prihvatimo osobno i ako ne prihvatimo njegov način kraljevanja. Kako bismo to shvatili, pomažu nam likovi iz današnjeg evanđelja: narod koji se drži podalje, oni blizu križa te razbojnik do Isusa. Narod je stajao ondje i promatrao, svi šute, nitko se ne približava. Ljudi su na razdaljini, promatraju što se događa. To su oni isti što su ga iskali kad su nešto trebali, a sad stoje podalje. S obzirom na okolnosti naših života, i mi možemo imati napast držati se podalje od Isusova kraljevstva, ne prihvatiti u potpunosti skandal ponizne ljubavi, koji nas uznemiruje. No narod koji je svet, čiji je kralj Isus, pozvan je slijediti njegov put vidljive ljubavi; pozvani smo pitati, svakodnevno se pitati: “Što od mene zahtijeva ljubav? Koji odgovor dajem Isusu svojim životom?“ Druga grupa ljudi – vođe naroda, vojnici i jedan od razbojnika – ruga se Isusu. Provociraju ga, govore mu da se sam spasi. Kušaju Isusa kao što je to činio đavao na početku Evanđelja (usp. Lk 4, 1-13): ne žele da vlada u skladu s Božjom voljom, nego po standardima ovoga svijeta, odnosno da siđe s križa i uništi svoje neprijatelje. Ako je Bog, neka pokaže svoju moć! Riječ je o napadu na ljubav: spasi sebe, a ne


24

Božić 2016.

druge. Isusov odgovor je šutnja. On nastavlja ljubiti; oprašta, proživljava trenutak kušnje prema Očevoj volji, uvjeren da će ljubav uroditi plodom. Kako bismo primili Isusovo kraljevstvo, pozvani smo boriti se protiv ove kušnje, usmjeriti naš pogled na Raspetoga, te postati vjerniji Isusu. Koliko se često nastojimo prilagoditi sigurnostima koje ovaj svijet nudi! Koliko smo često kušani da se spustimo s križa! Privlačnost moći i uspjeha čini se kao lagan, brz način širenja evanđelja; brzo zaboravljamo kako Kraljevstvo Božje funkcionira. Ova godina milosrđa nam pomaže otkriti srž. Vrijeme milosrđa nas poziva da pogledamo istinsko lice našeg Kralja, lice koje sjaji na Uskrsu, te otkrijemo mlado, predivno lice Crkve, čije lice zrači kad prihvaća; kad je slobodno, vjerno; kad je siromašna u sredstvima, a bogata u ljubavi. Milosrđe, koje nas vodi u srce evanđelja, tjera nas da odbacimo navike i prakse koje su prepreka služenju Kraljevstvu Božjem. Pojavljuje se i treća osoba, ističe papa Franjo, razbojnik koji Isusu govori: “Sjeti me se kad dođeš u svoje kraljevstvo“. Ta osoba nije bila zatvorena u sebe, već se – sa svojim greškama, grijesima i nevoljama – okreće Isusu. Zamolio ga je da ga se sjeti i okusio je Božje milosrđe: “Uistinu, kažem ti, danas ćeš biti sa mnom u raju“. Čim Bogu damo šansu, on nas se sjeća. Spreman je potpuno i zauvijek izbrisati naš grijeh jer njegovo pamćenje ne pamti učinjeno zlo, niti ne bilježi pretrpljenu nepravdu. Bog se ne sjeća grijeha, već samo nas, svakog od nas, koji smo njegova ljubljena djeca. I vjeruje da je uvijek moguće početi iznova, rekao je Papa te nastavio: Zamolimo Boga za milost da nikad ne zatvorimo vrata pomirenja i praštanja, već radije da spoznamo kako nadići zlo i razlike, otvarajući svaki mogući put nade. I kao što Bog vjeruje u nas, tako smo i mi pozvani ulijevati nadu drugima i pružati im priliku. Jer, iako se Vrata milosrđa zatvaraju, istinska vrata milosrđa, koja su srce Kristovo, uvijek ostaju širom otvorena za nas. Iz probodenog boka Uskrsloga sve do kraja vremena teku milosrđe, utjeha i nada, kazao je Sveti Otac te je na kraju propovijedi poručio: Toliki su osjetili Božju veliku dobrotu i na tome zahvaljujemo, dok se prisjećamo da smo primili milosrđe kako bismo bili milosrdni, da postanemo oruđa milosrđa. Idimo ovim putom zajedno. (Izvor: IKA V - 184927/11)

OBJAVLJENO APOSTOLSKO PISMO PAPE FRANJE POVODOM ZAVRŠETKA GODINE MILOSRĐA U pismu su sadržane četiri važne odrednice: svi će svećenici moći dati odrješenje onima koji su počinili grijeh pobačaja; misionari milosrđa će nastaviti svoju službu; vjernici koji pohađaju Bratstvo sveti Pio X. i nadalje će valjano primati sakramentalno odrješenje, i kao četvrta odrednica, ustanovljen je Svjetski dan siromaha. U Vatikanu je 21. studenog 2016. objavljeno apostolsko pismo pape Franje u prigodi zaključenja Izvanrednog jubileja milosrđa. Apostolsko pismo pod naslovom “Misericordia et misera“ na prigodnoj tiskovnoj konferenciji predstavio je predsjednik Papinskog vijeća za promicanje nove evangelizacije mons. Rino Fisichella, koji je istaknuo kako je riječ o programatskom dokumentu kojim se želi potaknuti kršćanske zajednice da nastave djelatno širiti milosrđe i po završetku Godine milosrđa. Izrazi “misericordia et misera“ (milosrđe i bijeda) preuzeti su od sv. Augustina koji njima opisuje susret između Isusa i preljubnice (usp. Iv 8, 1-11) kako bi objasnio otajstvo Božje ljubavi kad izlazi ususret grešniku. Ovo je vrijeme milosrđa, istaknuo je papa Franjo u apostolskom pismu “Milosrđe i bijeda“ (Misericordia et misera) koje je objavljeno na završetku Jubileja milosrđa. U pismu su sadržane četiri važne odrednice: svi će svećenici moći dati odrješenje onima koji su počinili grijeh pobačaja; misionari milosrđa će nastaviti svoju službu; vjernici koji pohađaju Bratstvo sveti Pio X. i nadalje će valjano primati sakramentalno odrješenje, i kao četvrta odrednica, ustanovljen je Svjetski dan siromaha. Kao sliku Jubileja Papa je odabrao susret između Isusa i preljubnice: Nije to apstraktni susret grijeha i suda, već grješnice i Spasitelja, a sveti Augustin veli “bijednice i milosrđa“. Farizeji i pismoznanci podsjećaju Isusa da Mojsijev zakon zapovijeda kamenovanje preljubnice. Isus pak, kaže Papa, Mojsijevu zakonu vraća izvorni smisao. U središtu nije zakon i zakonska pravda, već Božja ljubav, koja poznaje tajne ljudskog srca i ima primat nad svime. Isus je gledao u oči preljubnicu, a u njezinu srcu je našao želju


25

da ju se shvati, da joj se oprosti, da ju se oslobodi. Ljubav je jača od grijeha i omogućuje drukčiji život, kaže se u pismu. Boga ne može ništa spriječiti da zagrli sina koji mu se vraća. Priznavati jedino zakon znači podcjenjivati vjeru i Božje milosrđe. Zakon ima propedeutičku vrijednost, a cilj mu je ljubav (usp. Gal 3, 24; 1 Tim 1, 5). Kršćanin je pozvan živjeti novost evanđelja, “zakon Duha, koji daje život u Kristu Isusu“ (Rim 8, 2). Uvijek valja vjerovati u snagu Božje milosti. Nitko ne može uvjetovati Božje milosrđe, piše Sveti Otac, jer je besplatno, bezuvjetno i nezasluženo. Milosrđe je stvarna ljubav koja praštanjem preobražava i mijenja život. U kulturi kojom vlada tehnika, potrebni su svjedoci nade i prave radosti da rasprše varke koje obećavaju umjetne rajeve, primijetio je Sveti Otac. Slavili smo Godinu milosrđa tijekom koje nam je darovano obilje milo-

srđa. Sada valja nastaviti taj hod, poslušni Duhu, koji otvara nove putove da se svima nosi spasonosno evanđelje. Papa podsjeća da milosrđe ima središnje mjesto u euharistijskom slavlju i Božjoj riječi, te poziva da se jedna nedjelja u liturgijskoj godini posveti produbljivanju Svetoga pisma. Papa ističe da sakrament pomirbe treba zauzeti središnje mjesto u kršćanskom životu, jer po tom sakramentu ponovo bivamo djeca Božja. Sveti Otac stoga potiče svećenike da sa svima budu gostoljubivi, svjedoci očinske nježnosti unatoč težini grijeha, jasni u izlaganju moralnih načela, velikodušni u dijeljenju Božjega oproštenja. Svaki ispovjednik treba biti svjestan da je grešnik i istodobno službenik milosrđa. Papa se obraća obiteljima u teškoći, pozivajući ih da “sve ljudske teškoće promatraju s ljubavlju Boga, koji se ne umara prihvaćati i pratiti“. Od svećenika zahtijeva

“pozorno duhovno razlučivanje, duboko i dalekovidno, kako bi svatko mogao osjetiti da ga Bog ljubi te da može aktivno sudjelovati u životu zajednice i biti dio Božjega naroda“. Završava Jubilej, ali vrata milosrđa našega srca ostaju uvijek otvorena. Naučili smo da se Bog priginje nad nas (usp. Hoš 11, 4), mi ga trebamo oponašati priginjući se nad našom braćom, osobito nad siromašnima i trpećima. Ne možemo zaboraviti siromašne, ističe Papa i stoga određuje da se u cijeloj Crkvi na 33. nedjelju kroz godinu obilježava Svjetski dan siromaha. Ovo je trenutak da se da maha mašti milosrđa, koje svakodnevnim malim gestama, konkretnim znakovima dobrote i nježnosti prema najslabijima, nezaštićenima i napuštenima može pokrenuti pravu kulturnu revoluciju u cijelom svijetu, ističe se u zaključku apostolskoga pisma. (Izvor: IKA V - 184977/11)


26

Božić 2016.

U Svetištu svetog Leopolda Bogdana Mandića u Padovi održan je 24. listopada simpozij na kraju Jubileja Milosrđa

SVETI LEOPOLD: DIV LJUBAVI I APOSTOL POMIRENJA Sveti Leopold je, bez sumnje, prorok milosrđa. Bio je malen čovjek koji je dobro razumio i primjenjivao Kristovo Evanđelje. Imao je poseban stil u pastoralnom djelovanju. Bio je čovjek praktičnog rada kroz sakramentalnu praksu, a njegova žrtva, koju je trpio, dolazila je iz njegova srca i ona je pokazivala posebnu senzitivnu stranu ovoga sveca. To se najprije ogledalo u njegovu odnosu prema onima koje je ispovijedao. Bio je uvijek sretan kao da je govorio riječi kardinala Martinija: “Svako jutro mi Gospodin pokazuje nepregledno more ljubavi i sreće“, kaže biskup Cancian.

foto Pier Luigi Boscarato

PADOVA – Još i danas odjekuju riječi krčkog biskupa mons. Ivice Petanjka izrečene tijekom njegove propovijedi, za boravka tijela svetog Leopolda Bogdana Mandića u njemu posvećenoj kapucinskoj crkvi u zagrebačkoj Dubravi: – Sveti Leopold je cijeli život radio na sebi i sebe dovodio u red kako bi drugima mogao posredovati neizmjerno milosrđe Božje, svjestan da je Isusovo načelo poslušnosti volji Očevoj temelj svake svetosti. Ove biskupove riječi odjekuju, jer je sveti Leopold prošao zemljom u ovoj Godini milosrđa kao istinski zaštitnik, sijući i sadeći Božje milosrđe. U Svetištu svetoga Leopolda Bogdana Mandića u Padovi, u nazoč-

nosti velikoga broja znanstvenika, svećenika i redovnika, 24. listopada održan je simpozij na kraju Jubilarne Godine milosrđa. Naslov simpozija “Milosrđe je primio i dao!“ otkriva službu svetoga Leopolda i njegovu ulogu u protekloj Godini Božjega milosrđa. Moderator skupa bio je direktor Svetišta svetoga Leopolda u Padovi, fr. Flaviano Gusella, a pozdravnu riječ nakon uvodne molitve nazočnima uputio je generalni vikar biskupije u Padovi, mons. Paolo Doni. Na temu “Sveti Leopold: div ljubavi, apostol pomirenja i jedinstva kršćana“ progovorio je preuzvišeni biskup Domenico Cancian, inače član CEI za kler i posvećeni život.

– Leopold je, bez sumnje, prorok milosrđa. Bio je mali čovjek koji je dobro razumio i primjenjivao Kristovo Evanđelje. Imao je poseban stil u pastoralnom djelovanju. Bio je čovjek praktičnog rada kroz sakramentalnu praksu, a njegova žrtva, koju je trpio, dolazila je iz njegova srca i ona je pokazivala posebnu senzitivnu stranu ovoga sveca. To se najprije ogledalo u njegovu odnosu prema onima koje je ispovijedao. Bio je uvijek sretan kao da je govorio riječi kardinala Martinija: “Svako jutro mi Gospodin pokazuje nepregledno more ljubavi i sreće“. S pravom se može reći da je sveti Leopold pravi promicatelj teologije milosrđa. Lijepo je govoriti i o stvarima iz života ovog rastom maloga, ali uistinu velikoga čovjeka, jer je uistinu u njegovu životu bilo dosta toga lijepoga. Iz njega je jednostavno


27

zračila duhovna snaga koja je rađala velika djela, kazao je, između ostaloga, biskup Cancian. Nazočnima je potom progovorio pater Guido Bertagna, svećenik – isusovac iz Padove, prikazujući na videoekranu riječi svjedočanstava Božjeg milosrđa preko djelovanja svetog Leopolda. Moglo se iz riječi Agnese Moro i Valeria Moruccija vidjeti koliku je utjehu ljudima nesebično dijelio sveti Leopold. Mons. Domenico dal Molin, ravnatelj nacionalnog ureda CEI za pastoral zvanja, progovorio je na temu: “San Leopoldo: Zagrljaj Božji i radost praštanja, milosrđa prema svima.“ – Pasija svetog Leopolda bila je ekumenizam i on je to radio s posebnim dinamizmom. Mnogo je to puta pokazivao i u posebnim trenucima. Koliko je samo puta za pravoslavce kazao: “Il mio popolo!“ Sveti Leopold Bogdan Mandić imao je malu sobicu 2x2, ali je sve pozivao sebi. Imao je malu sobu, ali veliko srce, kazao je između ostaloga, ovom prigodom ravnatelj nacionalnog ureda CEI za pastoral zvanja mons. Domenico dal Molin. Ovom skupu, pored brojnih znanstvenika, svećenika, redovnika bili su nazočni i postulanti Hrvatske kapucinske rovincije koja nosi ime svetoga Leopolda. Prema riječima Matije Ivoša iz župe Presvetog Trojstva Novi Travnik, lijepo je biti nazočan ovakvim prigodama koje jačaju dušu i daju posebnu snagu za prenošenje Kristove Riječi. On kaže da nam je Sveti Leopold najbolji primjer za to.

Anto Pranjkić

LUDOST MILOSRĐA

Pljuni nagor, na obraz ti pade“, kaže poslovica male enklave Hrvata koja je stoljećima u tuđoj zemlji, bogatoj zlatom i bakrom, preživljavala teška, nemilosrdna vremena. Ta stara praktična mudrost sažima odnos prema svima koji su “gore“, od zemaljskih vlasti, autoriteta, silnika, do božanstava. Bogovi raznih naroda komotno su zadržali svoj položaj onih “gore“. Imati ljudsko lice, to podrazumijeva i mogućnost da ti netko pljune u njega. Jer, milosrđe nas čini ranjivima. Prisjećam se druge poslovice, koja me sablaznila kad sam počela raditi u gradiću S., uoči raspada bivše države. Meni, koju su odgajali siromašni kapucini, u Franjinoj otvorenosti svima, a napose siromašnima, gorko je zaparala uši iskustvena pouka svakome tko si priušti luksuz milosrđa: “Grij sirotu na svoju sramotu.“ Tko god je dovoljno dugo na ovom (zlom) svijetu, može se sjetiti prilike kad je i sam bio osramoćen zbog pomaganja “niščima“, onima koji su “ničiji“, “nitko i ništa“,

poniženi, niski u startu, prikraćeni u inteligenciji, izborima, prihodima, razboru... Ljudi oko vas, “visoki“ i “dobri“ neće shvatiti vaše zalaganje za mizerne. Razborito će vas upozoriti kako su korisnici vaše pomoći jamačno i sami krivi za svoju sudbinu. Prijateljski će vas opomenuti kako sredstva koja usmjeravate u dobrotvorne svrhe odlaze kamo ne bi trebalo, od lažnih humanitaraca i organizacija, preko prosjaka koji “zarađuju“ više od vaše plaće, do toga da vašu novčanu pomoć potroše ovisnici u obliku alkohola i droge... Čudit će vam se i korisnici, beskrajno osjetljivi na svoj ponos, koji im je jedini ostao – zašto dolazite u njihovu bijedu? U svojoj slabosti reći će vam: “Zašto vi to radite? Sigurno od toga imate neke koristi... A mi smo opet žrtve...“ – Nije važno, čini dobro! – hrabri nas u ludosti milosrđa majka Tereza, koja je znala prepoznati Kristovu žeđ u prezrenima. Sama je iskusila tamnu noć ostavljenosti,


28

Božić 2016.

ali i ludost i radost milosrđa, postavši Njegovim svjetlom i našim uzorom. “Dobar i bedak su braća“, kažu stanovnici kraja gdje se svatko rodi s malom maturom. Zaista, pružiti milosrđe u ovome svijetu dovest će vas u probleme. Nije li najjednostavnije točno se držati pravila, podići ogradu od žilet-žice, izgraditi zid i zapriječiti “niščima“ da ugroze vaše blagostanje, mir i sigurnost? Koliko samo osobne energije trošimo na izgradnju “svojega svijeta“, bjelokosne kule u kojoj nas “neki tamo jadnici“ neće uznemiravati? Kako je samo lako pred sobom i ljudima opravdati takav stav! Pobožni smo? Da, idemo u crkvu, molimo, dajemo crkvi od svojeg prihoda, ne živimo kao nevjernici! Bogati smo? Ta to je zato što radimo i štedimo! Čisti smo? To je zato što se oko toga trudimo! Plemeniti smo? Izdanak smo stare, kulturne Europe koja ne može dopustiti “nekima tamo“ da je preplave! Sjećam se iznenađenja koje je u krugu slušatelja izazvala moja luda tvrdnja: “Val migranata najbolje je što se Europi moglo dogoditi.“ “Kako najbolje?“ rekoše, “a teroristi, a humanitarna kriza, a tajni plan destabilizacije Europe? Izbjeglice nas ugrožavaju! To su, uostalom, mladi ljudi, neka rade u svojoj zemlji! Žele bolji život u Europi, kao da nama pada s neba! Sami su se izložili pogibelji i švercerima ljudi! Osim toga, većina država već je zabranila svojim građanima da ih pojedinačno primaju! Mi tu ništa ne možemo.“ Europljanima koji tuguju za svojim izginulima

ili ranjenima, što su se našli na putu teroristima, Papa iskazuje blizinu i suosjećanje, ali to čini u vjeri, ispovijedajući: Ja vjerujem i kada kažem: Nesretan sam veoma (Ps 166,10). Zajednička bogoslužja muslimana i kršćana za ubijenog svećenika pravo su čudo i u vjeri smijemo reći, poput svetog Leopolda: Bog i po krivim crtama pravo piše. Stoga je val migranata (ipak) najbolje je što se Europi moglo dogoditi. Naime, Europa nakon fijaska humanosti u logorima prošloga stoljeća kao da je počela namjerno zaboravljati temelje svoje kršćanske kulture, krucijalnu značajku društva koje je čulo za Krista – misericordiu, sramoteći se okrutnim odlukama država koje podižu zaštitne ograde i vraćaju nevoljnike odakle su došli. No zbog izbjegličke krize kroz medije se probijaju i drugi glasovi. Oni svjedoče da u Europi postoje ljudi koji su spremni založiti se za obespravljene, iskazati im milosrđe i riskirati ludost prihvaćanja svake ljudske osobe, čak i po cijenu pogibija građana Francuske, Njemačke, Belgije... Neka je migranata, oni ne daju Europi da mirno uživa u samodostatnosti! Neka je migranata, oni su nova krv za srce Europe! I doslovno, genetski, ali mnogo važnije – za ljudsko srce Europe. A to bi trebali biti kršćani. Postojanje migranata prilika je za kršćane Europe da se pokažu i da svjedoče. I baš u takvome trenutku, naoko skromnim riječima, Papa stavlja Europi, krštenoj i potrebitoj nove evangelizacije, pred oči Krista kao Lice Božjeg milosrđa. I to ne Boga Nedodirljivoga, već Krista Raspetoga. Boga koji nije zaklonio svoje lice od pogrda

i od pljuvanja. Papa nas poziva da budemo milosrdni kao Otac, koji svojoj djeci oprašta, rado ih prima i vodi ljudsku povijest. Učvršćuje u nama pouzdanje u Sina, koji nas ljubi ljudskim srcem. Zaziva Duha Svetoga, izvor milosrđa, radosti i mira. Jer, Božja Ljubav je milosrđe prema (nama) nedostojnima. To je Bog koji dozvoljava da mu pljunu u lice! Sablazan vjernicima čiji je bog daleko na nebesima, ludost svima koji časte znanost, empiriju i logiku kapitala, a pozvanima Krist – Božja snaga, Mudrost i Milosrđe! Ludost i žrtva križa od početka poziv su svijetu na nov poredak, zasnovan na milosrđu. To je kraljevstvo Božje na zemlji, za koje su kršćani pozvani djelati da dođe. U taj pothvat ne može se bez Božjeg milosrđa, koje mi kršćani u pričesti uzimamo zdravo za gotovo, a trebali bismo plakati pred golemom časti koja nam se iskazuje: On, Besmrtni, Triput Sveti, Milosrdni, Neograničeni, Svedržitelj, Jedini Dobri – dolazi k nama kao da smo jednaki. Zove nas prijateljima. Prihvaća naše ruke i naše utrobe kao svetohranište. Predaje nam se u najskromnijem jelu, kruhu, pauper, servus et humilis. Eto kakav je naš Bog! Samo, hoće li Europa podići pogled sa zaslona svojih računala i mobitela, na kojima lovi pokemone užitka i dobitka? Hoće li potražiti Njegovo milosrdno lice? Upustiti se u ludost milosrđa unatoč krvavim izazovima terorizma? Hoće, bude li mogla vidjeti ludost i radost milosrđa u životu nas, kršćana. Ili Europe više neće biti.

Dubravka Rovičanac


29

ODRŽANO ZAHVALNO HODOČAŠĆE SV. LEOPOLDU MANDIĆU U PADOVU

N

a poziv Venetske kapucinske provincije u subotu 8. listopada 2016. održano je zahvalno hodočašće volontera koji su sudjelovali u organizaciji dolaska tijela sv. Leopolda Bogdana Mandića tijekom travnja u Zagreb. Na hodočašće u svetište sv. Leopolda u Padovu u sedam je autobusa krenulo oko 400 volontera predvođenih kapucinskim provincijalom fra Jurom Šarčevićem i drugim franjevcima kapucinima. Njima se pridružilo i oko 150 vjernika iz Župe sv. Antuna Padovanskog u Sesvetskom Selima sa župnikom Antunom Senteom st. Okupljene su hodočasnike dočekali venetski provincijal Roberto Genuin, rektor svetišta sv. Leopolda Flaviano Guzella i gvardijal Marco Putin. Provincijal Genuin srdačnim je riječima na početku mise pozdravio sve volontere dviju kapucinskih župa u zagrebačkoj Dubravi sv. Leopolda i sv. Mihaela, samostanske i župne pastoralne suradnike, ministrante, pjevače, predstavnike molitvenih skupina, karitativce, medijske djelatnike, bogoslove, novake, postulante, redovnice, zahvalivši svima na prelijepom gostoprimstvu u Zagrebu tijekom travnja. “Kad smo bili među vama, duboko smo se radovali zbog dobra, ne samo zbog nas i vas nego i zbog svih onih koji su se uz svečevo tijelo osnažili u vjeri“ – rekao je provincijal Genuin i dodao: “U Zagrebu je to bilo pravo čudo našega malenoga velikoga sveca, bili ste zajedno sa sv. Leopoldom kao srce Božje. Ovo je mjesto na kojem je Leopold tijekom cijeloga svojeg

života dijelio milosrđe Božje, zato se ovdje osjećajte kao kod svoje kuće“ – zaključio je provincijal Genuin. Fra Jure Šarčević, koji je predvodio misu, u propovijedi je govorio o snazi sv. Leopolda koji i danas privlači brojne vjernike. “Na sprovodu sv. Leopolda bilo je oko 150 tisuća ljudi. Već se tada dogodila narodna kanonizacija. Na onoj službenoj bilo je još više ljudi, a kod nas u Zagrebu u travnju više od čak 250 tisuća ljudi. Privukao ih je Bog, naš sveti čovjek, orijaš duhom – kako je sv. Leopolda nazvao bl. Stepinac“ – istaknuo je o. Šarčević naglasivši da sv. Leopold ne privlači samo Hrvate već i ostale vjernike. “Odgovor na pitanje zašto je tome tako vezan je uz to kako je sv. Leopold živio, molio, slavio misu, ispovijedao. Bio je svjestan onoga što se događa na oltaru do te mjere da je zato tijekom mise nerijetko plakao“ – posvijestio je propovjednik. Na kraju je mise provincijalu Genuinu darovana slika s likom sv. Leopolda autora Petra Vidaka. Svečano je misno slavlje glazbeno obogatio mješoviti zbor župe sv. Leopolda “Anselmo Canjuga“ pod ravnanjem mo. Frane Kussa. Hodočašće, koje je proteklo u znaku Godine milosrđa, završeno je zajedničkim ručkom za sve hodočasnike koji je, kao i troškove putovanja, providjela Venetska kapucinska provincija, a u popodnevnom dijelu programa hodočasnici su pohodili baziliku i grob sv. Antuna Padovanskog.

Tanja Baran


30

Božić 2016.

PRIMANJE U POSTULATURU

U

četvrtak, 6. listopada gradiću Lendinara na sjeverozapadu Italije i službeno je započela godina postulature za 18 kapucinskih postulanata. Postulatura dolazi od latinske riječi postulare, što znači ispitivati, postavljati pitanja, i zaista, postulanti obično tijekom ove godine imaju veliki broj pitanja za svoje odgojitelje, ponekad možda i previše. To su pitanja što se tiču vlastitog nutarnjeg stanja tj. vlastitog puta u vjeri, pitanja o Bogu, o Crkvi, o smislu našega života. Među 18 postulanata sedmorica su za našu Hrvatsku provinciju sv. Leopolda Mandića, to su: Anto Pranjkić, Marko Nedić, Mirko Šafarić, Mislav Šebečić, Matija Ivoš, Dario Tolić i Marijan Katičić, dok ostali dolaze iz raznih provincija sjeverne Italije, Švicarske, Slovenije te Grčke delegacije koja službeno potpada pod Venetsku provinciju. Primanje je, prvi put u svojoj službi kako je sam naglasio, vodio Generalni ministar Manje braće kapucina fra Mauro Jöhri, inače član Švicarske provincije. Uz njega, tu su još bili i braća provincijalni ministri provincija sjeverne Italije, fra Robero (Veneto), fra Matteo (Emilia-Romangna), fra Michele (Pijemont), fra Sergio (Lombardija) i fra Giampiero (Genova), te u ime našeg provincijalnog ministra, gvardijan zagrebačkog samostana sv. Leopolda Mandića u Gornjoj Dubravi fra Juro Šimić. Obred primanja bio je, kako to i priliči, jednostavan i veoma lijep, a jednostavnost i jest uvijek bila odlika braće kapucina. Sve je započelo zazivom Duha Svetoga,

za kojega je inače sam sv. Franjo rekao kako je On zapravo pravi i prvi Generalni ministar Manje braće, bez Njega ustvari je sve zaludno. Prvi dio je bio molitveni, sastojao se od molitve psalama te dvaju čitanja, prvo iz Poslanice Rimljanima (Rim 12, 7-18,21), a drugo iz Legende trojice drugova, Franje Asiškog, gdje se opisuje život prve braće sv. Franje, život u jednostavnosti, siromaštvu, radu i molitvi. Drugi dio bio je službeno primanje samih postulanata od strane Generalnog ministra. Postulanti su sa svoje strane izrekli želju ulaska u franjevačku kapucinsku obitelj, a obitelj, to se zna, ima svoje obveze, odgovornosti i pravila, no prije svega ljubav, jer ako ljubav ne pokreće obitelj, pokreću je sebični osobni interesi. Generalni ministar, sa svoje strane, s radošću je prihvatio 18 novih postulanata u našu obitelj. U homiliji je naglasio da bit našega života nije postati kapucin, nego pronaći i živjeti volju Božju za nas te da naš život prate razna odricanja, ne samo od stvari nego i ona afektiv-

ne prirode, možda još teža od ovih fizičke prirode. No, istaknuo je da ta razna odricanja, koja će doći kroz vrijeme formacije, ne gledamo kao nešto negativno, nego više kao priliku za rast u slobodi. Zadnji dio sastojao se od uručivanja ogrlice sa znakom tau, koji je osobito bio drag sv. Franji jer je u njemu vidio oblik i znak križa Gospodina Isusa Krista, te knjige Franjevački izvori novim postulantima. Kao zadnji znak, možda i najbratskiji, da tako kažem, bilo je uručivanje ključeva samostana kao znak povjerenja i obiteljkog ozračja i povjerenja. Nakon završetka obreda primanja svi smo se skupili za zajedničku fotografiju. Po završetku i tog dijela svi smo se zajedno premjestili u blagovaonicu samostana na kratku okrjepu i pojedinačna čestitanja. Za kraj bih želio preporučiti svu braću postulante i njihove odgojitelje u vaše molitve, kako bi zajedno osluškivali što to Duh Sveti govori i želi od svakoga od njih. Mir i dobro!

Fra Josip Stanković


31

Početak godine postulature u Varaždinu U ponedjeljak, 19. rujna 2016., na spomendan sv. Franje Marije iz Camporossa, kapucina, započela je u kapucinskom samostanu Presvetog Trojstva u Varaždinu prva godina postulature. Obred primanja postulanata vodio je fra Jure Šarčević, provincijalni ministar Hrvatske kapucinske provincije svetog Leopolda Bogdana Mandića, u prisutnosti braće iz zajednice i fra Josipa Stankovića. Prvu godinu postulature započela su četvorica kandidata: Valentino Radaš, Ivan Horvat, Danijel Pavlić i Vladimir Sabo. Preporučujemo ih u vaše molitve.

MISIJE U BOLIVIJI Neke datosti Bolivije Bolivija je višenacionalna država smještena u središnjem dijelu Južne Amerike. Graniči sa Brazilom na sjeveru i istoku, Paragvajem i Argentinom na jugu, te Čileom i Peruom na zapadu. Zapadni dio zemlje je planinsko područje Anda, a istočni nizinski pripada amazonskom slijevu pokrivenom kišnim šumama. Zemlja je to bogate indijanske kulture, čije najstarije spomene susrećemo u 2. stoljeću prije Krista. Sredinom 15. stoljeća iz područja današnjeg Perua u Boliviju prodire pleme Inka i pripaja područje Bolivije vlastitom carstvu, sve do španjolskog osvajanja 1525. Tijekom španjolske kolonijalne vlasti ovo se područje naziva “gornjim Peruom“ i pod upravom je potkralja u Limi. Bolivijski rudnici srebra donose bogatstvo kolonizatorima, a zanimljiv je podatak da je grad Potosi, jedan od najviših gradova na svijetu, u određeno

vrijeme kolonizacije bio najnapučeniji grad na svijetu. Bolivija svoju neovisnost od španjolskih kolonizatora u pravom smislu riječi ostvaruje uspostavom republike 6. kolovoza 1825., a 2009. proglašena je višenacionalnom državom. Bolivija je treća država Latinske Amerike s više od polovice stanovništva indijanskog podrijetla. Od 11 i pol milijuna stanovnika 62 % stanovništva čine autohtoni narodi (indiosi); 23 % su mješanci europskog i indijanskog podrijetla; a ostatak stanovništva čine bijelci koji su potomci starih španjolskih kolonista, te Nijemci, Talijani, Baski, Hrvati i

drugi. Ajmarski, kečuanski i španjolski su priznati službeni jezici zemlje. Španjolskim jezikom govori oko 60 % stanovništva zemlje koje živi većinom u gradovima. U ruralnim područjima govore se mnogi domorodački jezici. Velik broj stanovništva zemlje je dvojezičan. Obrazovanje u školama i sveučilištima odvija se obično na španjolskom jeziku.

Katoličanstvo u Boliviji i stanje na terenu Katoličanstvo je državna religija Bolivije. Oko 68 % stanovništva


32

Božić 2016.

zemlje su rimokatolici, oko 27 % čine pripadnici protestantskih crkvi i pripadnici drugih religija, dok se oko 5 % izjašnjava kao ateisti. Katoličanstvo u Boliviju dolazi posredstvom španjolskih kolonizatora, a značajnu ulogu u prvotnoj evangelizaciji odigrali su isusovci i franjevci. Danas je Katolička Crkva u Boliviji podijeljena na 18 nadbiskupija, biskupija, prelatura i vikarijata. Narod je obilježen kršćanstvom, ali se to kršćanstvo zbog slabe evangelizacije i nedostatka svećenika pretvorilo u svojevrsni sinkretizam. Imenima svetaca i spomendanima zamijenjeni su pojedini spomendani tradicionalnih kultova indiosa, tako primjerice kult Pachamama (Majci Zemlji, Božici zemlje i plodnosti polja) dobiva novi značaj u slavlju Blažene Djevice Marije. Nažalost, promjena imena nije u većini slučaja rezultirala i prekidom poganskih običaja, pa se nastavlja praksa prinosa krvnih žrtava zemlji, te prinosa fetusa ljame kako bi se povećala plodnost zemlje. Nedostatak broja svećenika proizveo je praksu da se za dušu pokojnika ne služe svete mise, nego se vjernici okupljaju u kući pokojnika na devetnici, te nerijetko, ako i pozovu svećenika na kraj devetnice, molitvu iza svećenikove molitve nastavlja mjesna moliteljica da zadovolji tradicionalnu formu. Još jedan tipični, skoro magijski, obredni element jest blagoslov naroda blagoslovljenom vodom na kraju misnoga slavlja. Vjernici bi mogli propustiti i bitne dijelove misnoga slavlja, ali nikako ne smiju propustiti obilni blagoslov vodom koji za njih sadrži više purifikacijski nego blagoslovni element. Premda je Crkva u Boliviji ukorijenjena nekoliko stoljeća, još

uvijek su gorući problem domaća duhovna zvanja. U nadbiskupiji Santa Cruz, gdje djeluje naša kapucinska zajednica, sam nadbiskup je talijanski misionar, a pomoćni biskupi su Španjolac, Poljak i Bolivijanac. Većina misionara je iz Brazila, Poljske, Italije, Španjolske i Koreje. Manjak zvanja obrazlažem i općenitim stavom naroda prema braku, jer ukoliko mladi odrastaju u okruženju gdje se brak živi na probu ili uopće nema želje za reguliranjem bračnih zajednica, teško će se netko opredijeliti za posvećeni život i dati zavjete ili obećanja za cijeli život. Većina bračnih parova (oko 85%) živi u konkubinatu ili braku na probu. Razlozi takvog ponašanja su različiti, a najčešći su: nezainteresiranost za brak, manjak dokumentacije, te slika društva koje ne promovira bračne vrijednosti. Nerijetko mladi rano stupaju u spolne odnose i iz tih veza rađaju se djeca koju odgajaju po jedan samohrani roditelj ili mladi roditelji jednostavno počnu živjeti zajedno bez sklapanja braka. Nakon nekoliko godina suživota nije rijetkost da roditelji ostavljaju svoju djecu djedovima i bakama ili kumovima, a sami započinju novi život s drugim partnerima, često i izvan Bolivije. Jako puno djece nije kršteno zbog činjenice roditeljske ravnodušnosti ili zbog nedostatka pravih vjernika koji bi mogli biti kumovi na krštenjima. Budući da je vrlo teško mijenjati loše navike odraslih, ljudi misionari najviše truda ulažu u moralni i vjerski odgoj djece koja pohađaju pripravu za sakramente, s vjerom da će se ipak mladi naraštaj izdignuti iznad loših navika svojih roditelja i društva, zbog kojih mnogi od njih imaju već sada ranjena srca. Crkva je pozvana mla-

dima usađivati i općeljudske i moralne i religiozne vrijednosti kako bi izgradili kompletnu ljudsku osobu (ovdje se nerijetko susrećemo s činjenicom da ljudi i domaće životinje žive u istom prostoru, da djevojke postaju majke s četrnaest ili petnaest godina, da ljudi jednako vjeruju u moć svećenika i vrača).

Kapucinska prisutnost u Boliviji Nakon nekoliko pokušaja ukorjenjivanja Kapucinskog reda u Boliviji od strane čileanske provincije i konferencije provincija latinske Amerike, 2001. godine Generalna uprava Reda povjerava tu zadaću Viceprovinciji Peru. Otada pa do početka djelovanja braća dotične viceprovincije, koja je u međuvremenu 2004. prerasla u provinciju, obilaze teritorij Bolivije tražeći prikladno mjesto za početak svojega djelovanja. Dvije su bitne stvari odlučile da početak prisutnosti bude na teritoriju nadbiskupije Santa Cruz de la Sierra: manjak domaćeg klera, te preuzimanje bivšeg samostana sestara klarisa kapucinki koje su zatvarale svoje djelovanje u dotičnoj nadbiskupiji. Tako 6. siječnja 2007. godine započinje Implantatio Ordinis (Ukorjenjivanje Reda) stvaranjem Kuća Prisutnosti, što će nakon nepunih deset godina, u kolovozu 2016., prerasti u Delegaturu. Trenutno u Delegaturi Bolivija djeluje 12 kapucina (11 Peruanaca i jedan Hrvat, fra Ivica Vrbić) u tri kapucinske zajednice: “San Pio iz Pietralcine” u Naranjal “Don Bosco”, “San Isidro Labrador” u Mineru i “Nuestra Señora de Guadalupe” u Santa Cruzu.

Fra Ivica Vrbić, misionar


33

CHARLES DE FOUCAULD Mali brat, otac Karlo, svojim je smiješkom alem-kamen kles’o; vlastita skončanja, slavna zapisa: ovdje, u svijetu, slijepu za boje...

BOG NJEGOVA RIJEČ NJIHOV DUH (Meditacija o crkvenom himnu “O Bože, svjetlo vječito...“) O Bože, svjetlo vječito, O Trojice jedinstvena, Mi slabašni ti kličemo, I usrdno te molimo. Bog je svjetlost. Vječna svjetlost. U Njemu nema tame. Na njemu nema mijene. Kakva spoznaja, kakva radost! Zato, mi slabašni, zapjevajmo, recimo pjesmu o suncu koje ne može ostarjeti. Kao da u ovom suncu postoji još jedno sunce. Sunce-Vječnik. Koje nikada neće ostarjeti. Ono je vječno. Ono je mlado. Na njegovu licu nema sjene. U njegovu životu nema mijene! Mi vjerujemo dušom svom U Boga Oca svevišnjeg, U Krista Sina njegova I Duha, njihov poljubac. U ono vrijeme: Apostoli rekoše Gospodinu: “Umnoži nam vjeru!“ Pridružimo se apostolima i dodajmo još svoju molitvu: Gospodine, umnoži nam trostruki dar vjere. Umnoži nam vjeru da je Bog naš Otac! Vjeru da je Njegova Riječ utjelovljena u Marijinu sinu i našem bratu, Isusu! Gospodine, obdari nas tajnom vjere i zapali u našoj duši luč razuma. Umnoži

nam vjeru, umnoži nam znanje. Te tako uzmognemo spoznati i prihvatiti taj Dar: Duha! Vaš Poljubac!! A naše Pomazanje!!! O Istino, o Ljubavi, O Svrho, Srećo, Blaženstvo, Vjerovat daj nam, nadat se I ljubiti i postići. Reče mu Pilat: “Što je istina?“ Očekujuć› na apstraktno pitanje apstraktan odgovor. Međutim, Isus mu ne odgovara, samo ga gleda. Gleda ga na predan i zaljubljen način. Gleda ga kao osoba osobu. Kao prijatelj prijatelja. Ne gleda ga toliko kao suca i karijeristu, u toj svetoj i blagoslovljenoj vazmenoj noći, gleda ga kao svoje ljubljeno dijete. Na žalost, po nalogu židovskih starješina i vlastitoj privoli, Pilat će ipak Isusa, premda je nevin, osuditi na muku križa i poslati ravno u smrt. Te tako, i ne hoteći, taj rimski nam prokurator otkriva i potvrđuje istinu o Istini. Da istina nije apstrakcija, već osoba. Gdje zapravo leži tajna Istine? U tajni Osobe! On – Troosobni Bog – On je naša ljubav, svrha, sreća, blaženstvo. Početak i Svršetak si, Ti vrelo sveg si stvorenja, Ti utjeha si jedina, Ti nada svima sigurna. Po Pavlu, sve je stvorenje podvrgnuto ispraznosti, propadljivosti i prolaznosti, ali u nadi... jer prolaznost nije isto što i bivanje. Svi su trenuci prolazni, osim Jednoga, a taj Jedan svake je pažnje vrijedan... radi se o Vječnom Trenutku – zovemo ga Duh – u prolaznom vremenu. Njega himnolog Am-

brozije naziva “Početak“ i “Svr- šetak“, a evanđelista Ivan tu istu zbilju naziva “Alfa i Omega“. Prvi i Posljednji! Kakva samo utjeha za nas smrtnike! Nismo podvrgnuti pukom vremenskom protjecanju. Ne dolazimo iz jedne tame, majčine utrobe, e da bismo na koncu života zašli u drugu grobnu tamu, vlastitog skončanja. Ne, naše kretanje nije besciljno lutanje, ono se događa u Gospodu. Gospod je to sveto vrijeme našeg bivanja. On je ta mjera našeg bivanja i istinsko vrelo za ono što bijaše prije našeg rođenja i za ono što će se zbivati nakon naše smrti. On: Trojica! Moć tvoja svemu kadra je, Ti jedin svima dostaješ, Ti svjetlo si jedinstveno, Ti zaufanih nagrada. Čudesni su ovi stihovi, ukras hrvatskog jezika. Sjajni i iznimno lijepi. Zahvaljujući kongenijalnom prepjevatelju Milanu Paveliću. Njima nije potrebno dodatno misaono tumačenje. U njima, kroz njih, zrcali se sav sjaj, toplina i nježnost ljudskih srdaca: kada se duhovnim žarom poneseni obraćamo svojem Trojedinom Bogu. I nastavljamo O Trojice preblažena. O Oče, Sine, Duše svet, Mi iz dna srca vapimo, Priteci svima u pomoć. Amen.

Mladenko Spahija


34

Božić 2016.

ZA ŽIVOT

K

ada sam saznao za molitvenu inicijativu “40 dana za život“, koja je miroljubiva, ekumenska i zalaže se za život, shvatio sam da je to hvalevrijedna akcija i da se trebam uključiti. U prvim inicijativama nije bio uključen moj grad pa nisam ni sudjelovao. Ove jeseni nakon sv. mise skupina volontera iz moga grada najavila je kako će se ovaj put inicijativa održati i u mom gradu. Nisam se odmah odazvao, nego kada je akcija već malo i odmakla. Prvi put sam molio pred bolnicom s jednim od organizatora inicijative u mom gradu. Bio sam svjestan da činim pravu stvar i da je to nekako i moja dužnost i da bi mi bilo krivo da ne sudjelujem. S druge strane, bilo me strah kako će to biti, osjećao sam se izložen pogledima drugih ljudi koji su ulazili i izlazili iz bolnice, a bio sam svjestan da će među njima biti i osoba koje me poznaju, pogotovo jer se to sve odvijalo u mom susjedstvu. U početku sam tiho i pomalo bojažljivo molio i držao transparent “Dragocjena si u mojim očima. Bog“ I tako je prošao i taj prvi put. Organizatori su me zvali da sudjelujem dva puta tjedno i ja sam se odazivao. Bio sam u paru s još jednom osobom, osim rijetko kada nas je bilo više, a jednom je tako bila i starija časna sestra, što mi je bilo posebno drago, jer smatram da se Bogu posvećene osobe trebaju odazvati i dati svoj doprinos, jer tko će ako neće oni. Jednom sam bio sam u molitvi pred bolnicom. Trebao je doći još jedan dečko, ali nije se pojavio. To mi je nekako i odgovaralo jer sam došao pred bolnicu nakon vrlo napornog dana na

poslu i odgovarao mi je mir. Svaki put kad sam bio s još nekime pred bolnicom, gotovo nitko od prolaznika nije prišao, samo su neki pozdravili. Ovaj put bilo je drugačije. Pojavio se jedan pacijent s psihijatrije i pušio cigarete kraj ulaza bolnice. Začudo, bio je vrlo drag i iskreno se brinuo za mene. Nudio mi je kavu i sendvič, da ne budem gladan i žedan i lijepo smo razgovarali. Kasnije se pojavila skupina Roma, uglavnom djevojke, koje su došle u posjet djevojci Romkinji, koja je vjerojatno rodila. Najstarija među njima bila je ljubazna i upustila se u razgovor sa mnom. Rekla je da se nitko od Roma ne odlučuje na pobačaj, no da moja prisutnost pred bolnicom i molitva neće baš puno pomoći ostalim ženama koje se  odluče na pobačaj i da je to što radim možda i uzaludno. Ja sam odgovorio da vrijedi pokušati. Moj angažman pred bolnicom sigurno je doprinio da prolaznici počnu razmišljati o pobačaju, da ih to na neki način dotakne. Mene sigurno jest i svaki put sam se osjećao sretno i ponosno što sudjelujem u tome. Kao šećer na kraju toga dana, pojavili su se muškarac i žena u četrdesetima. Odmah se vidjelo da im se ne sviđa što radim, bili su uznemireni i ljutiti. Muškarac mi je stavio svoj mobitel pred lice i rekao da čitam. Pisalo je Dječji dom u Nazorovoj. Rekao mi je da tamo trebam doći i da nema smisla što sam ovdje pred bolnicom i da samo uznemiravam žene. Žena ga je podržavala, ali uglavnom je šu-

tjela. Bio sam umoran i bilo mi je hladno nakon sat vremena stajanja pred bolnicom pa nisam želio ulaziti u svađe i nastojao sam miroljubivo i smireno raspravljati. Na neki način, čovjek je i u pravu. Treba voditi brigu i o nezbrinutoj djeci u Nazorovoj, nemam ja ništa protiv toga, ali to ne znači da se ne treba boriti za nerođenu djecu u opasnosti od pobačaja. Ali to je njemu besmisleno, jer ne vjeruje da život počinje začećem. Onda su se pojavili momak i djevojka koji su me došli zamijeniti pred bolnicom. Momak se žustro upustio u raspravu, frcale su iskre, ali su oboje zadržali prisebnost. Meni je bilo dosta za taj dan pa sam otišao kući i došao ponovno drugi dan. Ovaj susret nije me pokolebao, ionako sam očekivao da do toga može doći. Na neki način, drago mi je da ima toga jer je i smisao inicijative da ljude potakne na razmišljanje o pobačaju. Tekstovi u medijima o inicijativu “40 dana za život“ bili su uglavnom negativni, ali ništa bolje nisam ni očekivao. Meni bolje odgovara da se piše i tako nego da se kompletno ignorira. Smatram da itekako treba o ovome razgovarati i raspravljati. Dosta je bilo guranja pod tepih, straha i nečinjenja ničega. Stoga, budući da će ova molitvena inicijativa održavati opet, pozivam sve da se pridruže. Ja sam doživio nutarnju radost. Sudjelujte i vi!

Hrvoje Došen


35

SPROVOD FRA ŽELJKA CESTARA I SVETA MISA ZADUŠNICA U VARAŽDINU VARAŽDIN – U nazočnosti obitelji i rodbine, braće kapucina i mnogobrojnih svećenika, prijatelja i vjernika Varaždin se 18. studenog oprostio od zemnih ostataka fra Željka Cestara, gvardijana kapucinskog samostana u tom gradu. Sprovodne obrede predvodio je i svetu misu zadušnicu predslavio Željkov bliski prijatelj i brat u redovništvu, krčki biskup fra Ivica Petanjak. Fra Željkov životopis pročitao je župnik Župe svetog Vida u Varaždinu, fra Mirko Kemiveš. Provincijal Kapucinske provincije svetog Leopolda Bogdana Mandića fra Jure Šarčević je, tijekom ispraćaja zemnih ostataka fra Željka Cestara, između ostaloga kazao da u ovom teškom trenutku nadiru mnogobrojna pitanja: – Zašto, Bože, odlazi čovjek u najboljoj snazi? U zrelim godinama nas ostavlja. Zašto odlazi kad nam je najpotrebniji? Zašto odlazi kad je najpotrebnije raditi na Njivi Gospodnjoj? Zašto? Odgovore ne znamo, ali znamo da je Riječ Božja vječna nad onima koji ga se boje. Stojimo pored tijela uglednog brata naše Provincije i našega reda. Stojimo uz tijelo koje ćemo uskoro predati zemlji. On odlazi onome kome je cijeli svoj ovozemaljski život vjerovao i kome je vjerno služio, kazao je fra Jure i dodao: – Svaka smrt dolazi iznenada i stresno, pogotovo kad se radi o ljudima koji su nam bili bliski. Željkova je smrt došla po noći, kao tat koji krade. Ukrala nam ga je, ali nije uzela, jer njegova smrt je otvorila vrata onog vječnog, u kojem nastaju nove nera-

Anđele naš, počivaj u miru i čuvaj nas s neba! skidive veze. Pokojni Željko odlazi s ovog svijeta, a prema svetom Pavlu naš se život odvija u prolaznom i vječnom vremenu. Naš Željko prelazi u vječno vrijeme i pripravlja nam put, kazao je fra Jure Šarčević, provincijal hrvatskih kapucina opraštajući se od fra Željka Cestara. Među mnoštvom onih koji su fra Željka poznavali zanimljivi su dojmovi Stjepana Šalkovića iz Župe svetog Mihaela Arkanđela, Donja Dubrava. On kaže da je fra Željko bio pobožan, ponizan i vrijedan, istinski uzor: – Posebna je milost bila zajedno moliti sa bratom Željkom. Kada bi se Željko prekrižio, bio je to poseban znak da pripada Kristu. Uvijek staloženo i pobožno. Bio je prepoznatljiv s malo priče, a više služenja, i to dostojanstveno. U tišini je ponizno služio. Uvijek je imao posla i brinuo se o svemu, nije mu trebalo govoriti, sve je vidio. Prvi je prionuo poslu, kako o brizi za brata bolesnog, tako oko vrta koji je bio primjer. Svojim je djelima poticao ostalu braću da rade na dobrobit župe i samostana. Sve je poslove radio sa voljom i radosno, tako da je i drugim bo-

goslovima bilo lakše raditi u takvom ozračju. Toplina i ljubav je isijavala iz brata kao Božansko milosrđe kome se sav predao. Rado ću se sjećati brata Željka Cestara kao bogoslova a i kao svećenika, kaže Stjepan. Rijeke ljudi, rodbine, svećenika, prijatelja i poznanika, predvođenih hrvatskim kapucinima slijevale su se sa svih strana na gradsko groblje i kapucinski samostan u Varaždinu. Između ostalih izdvajamo kapucinske postnovake, novake i postulante koji su zajedno sa svojim odgojiteljima iz Milana i Lendinare (Italija) pohitali da svom odgojitelju i starijem bratu u redovništvu uruče posljednji pozdrav. Svom dragom prijatelju posljednji pozdrav na svoj način dali su i članovi zbora “Via“. Članica ovog zbora, Marijana Kolednjak, za “Ljudima Prijatelj“ kaže: – Radišan, marljiv, staložen, otvorenog uha za sve što ste željeli podijeliti s njim, kreativan, strpljiv, mudar, uporan, nenametljiv, dostupan, jednostavan, ponizan… teško je naći one prave riječi koje bi opisivale našega fra Željka. Svatko tko ga je poznavao,


36

Božić 2016.

stvorio je svoju sliku o njemu. Ono što je mene redovito oduševljavalo bio je njegov smisao za humor. Iako mi se, kada sam tek upoznala, činio ozbiljan i strog, stvarnost je bila potpuno drugačija. Često je, radeći nešto, ozbiljnim tonom i licem izrekao neki smiješan komentar, duhovitu dosjetku… sasvim neočekivano. A kada bi nekoga time nasmijao, onda se i na njegovom licu mogao vidjeti veliki osmijeh. Iako trenutno osjećam veliku tugu, fra Željka ću se sjećati uvijek s osmijehom na licu. Zahvalna sam na njegovoj prisutnosti u svome životu jer su otisci što ih ostavljaju čovjek na čovjeku vječni, kaže Marijana. Fra Željka su posebno voljeli ministranti. Bio je čovjek koji im je znao na svoj način pokazati ljepotu služenja Kristu i nazočnosti Njegove blizine. Biranim riječima

o fra Željku progovorila je i ministrantica iz Župe svetog Leopolda Bogdana Mandića, Arijana Husnjak: – Vijest o smrti fra Željka došla je kao grom iz vedra neba u tom trenutku bol je bila toliko jaka. Sama pomisao da sam nedavno razgovarala s njim, a da ga sada više nema stavljala je u moje misli samo jedno pitanje “Bože zašto baš on?“ To pitanje će uvijek biti u mojim mislima i najviše će me boljeti to što nikada na to pitanje neću dobiti odgovor. Ali tu ostaje puno sjećanja. Kao ministrantica u Župi sv. Leopolda u Dubravi imam puno sjećanja na njega. Svaki njegov dolazak iz Varaždina u posjetu k nama, bio je praćen posebnom radošću, vidno potresena kaže Arijana i napominje da će zauvijek biti zahvalna dragom Bogu što je upo-

znala takvog čovjeka, a kroz suze mu je i poručila: – Anđele naš, počivaj u miru i čuvaj nas s neba! Tako se Varaždin oprostio od gvardijana kapucinskog samostana u ovom gradu, fra Željka Cestara, kojega ćemo najviše pamtiti po veselom srcu, sposobnosti tješenje nevoljnika, mirnoći i odanosti dragom Bogu. Uostalom, na to ga je u svećeničkom i redovničkom životu poticala mladomisnička poruka: “Samo je u Bogu mir, dušo moja!“ Dragi fra Željko, počivao u miru, koji si tako snažno naviještao!

Anto Pranjkić


37

FRA ŽELJKO CESTAR, OFMCap Curriculum vitae Željko je rođen 21. studenog 1971. u Zagrebu od oca Ivana i majke Barice rođ. Čižmek. Sveti red krštenja primio je 18. prosinca 1971. godine u Župi uznesenja BDM u Kupincu, a krstitelj je bio župnik Juraj Tomec. Sakrament Sv. Potvrde primio je u Kupincu 29. lipnja 1986. Nakon osnovne škole u Zagrebu završava ugostiteljsku školu. Po završetku školovanja uspješno radi kao kuhar u Zagrebu i inozemstvu. Po izbijanju Domovinskog rata Željko se odmah uključio u obranu Domovine kao branitelj u jednoj postrojbi HOS-a . Kao kandidat u Red franjevaca kapucina ulazi u Karlobagu 16. listopada 2002., gdje godinu novicijata započinje 17. rujna 2003. Odlazi zatim u Rijeku, gdje 19. rujna 2004. polaže svoje prve redovničke zavjete. Nakon novicijata dolazi u zagrebački samostan sv. Mihaela u Donjoj Dubravi te započinje sa studijem teologije na Institutu za teološku kulturu laika. U želji da svoj život posveti Bogu kao svećenik, ak. godine 2005/06. upisuje studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Kao marljiv i zauzet student 13. svibnja 2011. godine uspješno je završio integralni preddiplomski i diplomski studij teologije te stekao akademski naslov magistar teologije (mag. theol.). Doživotne zavjete polaže u Zagrebu (crkva sv. Leopolda) 6. listopada 2010. u ruke generalnog ministra Kapucinskog reda fra Maura Jöhria. Dana 4. prosinca 2010. u katedrali u Zagrebu, za đakona ga je zaredio uzoriti kardinal Josip Bozanić. Nakon đakonskog ređenja, u ožujku 2011., dolazi u Varaždin gdje se marljivo uključuje u pastoralni rad Kapucinskog samostana i župe sv. Vida. Osim toga pomaže i magistru sjemeništaraca (fra Mirko Kemiveš) oko odgoja đaka-kandidata za duhovni poziv u Kapucinskom redu. Nakon uspješno završene pastoralne godine u Varaždinu, za svećenika ga je zaredio nadbiskup Josip Bozanić 19. lipnja 2011.godine u zagrebačkoj prvostolnici.

Mladu misu proslavio je u rodnom selu Bratini (Župa uznesenja BDM – Kupinec) 31. srpnja 2011. Nakon svećeničkog ređenja nastavlja sa svojim djelovanjem u Varaždinu kao učitelj (magister) naših đaka-sjemeništaraca. Na provincijalnom kapitulu, slavljenom u srpnju 2014., izabran je za jednog od provincijskih savjetnika (definitora), a nakon kapitula povjerene su mu različite dužnosti: gvardijan, magistar đaka-sjemeništaraca i postulanata te provincijski promicatelja duhovnih zvanja. U svim svojim redovničkim i svećeničkim dužnostima fra Željko je očitovao veliku ljubav i odgovornost. Bio je čovjek i redovnik rada i molitve. U preporuci za prijem u samostan, župnik vlč. Juraj Tomec 26. kolovoza 2002. godine o fra Željku napisao je sljedeće: ‘’… mladić je izrazito plemenit, skroman, jednostavan, pobožan… ukratko, mladić je pravi biser za redovničku zajednicu’’. Svi mi koji smo ga poznavali i/ili s njime živjeli uvjerili smo se da je fra Željko doista bio takav. Dragi fra Željko! Hvala ti na svemu što si dao i učinio za našu Hrvatsku kapucinsku provinciju i Crkvu u našem narodu, a dobri i Milosrdni Bog, kojemu si vjerno služio kao redovnik i svećenik, neka ti udijeli vječni život u zajedništvu sa svima svetima!

Fr. Juro Šimić OFMCap


38

Božić 2016.

HOMILIJA MONS. IVICE PETANJKA Sprovodna misa fra Željka Cestara, Varaždin, 18. studenog 2016. Dragi oče i majko, sestro, rodbino i prijatelji, svećenici, redovnici i redovnice, bogoslovi, novaci i redovnički kandidati, braćo i sestre! Više puta nam se dogodi da nam Bog oduzme dah i riječ. I kada se priberemo i dođemo k sebi, počinju iz nas navirati pitanja i pitanja, a ni jedno od njih nema odgovora. Prije tri dana zanijemjeli smo, a onda počeli s pitanjima, ali ono što nas najviše boli i tišti je da ćemo ostatke naših dana i godina morati živjeti s pitanjima bez odgovora. Pitanja će se umnažati, a odgovori neće stići. U ovoj našoj svakodnevici i kolotečini života koja nas toliko pritišće svojim obvezama i sve bržim ritmom u kojem bi svi morali postati olimpijski maratonci i stići prvi i biti pobjednici i svatko gleda samo na sebe jer vodi utrku s vremenom i sa životom, Bog nas pogleda, zaustavi svoj pogled na jednome od nas, i trka je gotova. Dolazimo do cilja prije svih očekivanja, i to prvi. Svi smo danas ovdje s različitih strana svijeta jer je jedan od nas, fra Željko Cestar, pretekao sve ostale i stigao do svoga cilja i okupio nas danas oko sebe i pita nas: “Znademo li kamo trčimo? Poznajemo li put koji vodi k pravom cilju?“ Sveti Augustin je govorio: “Bolje je po pravom putu šepati, nego po krivom putu trčati. Jer onaj tko je na pravom putu, šepat će i došepat će kad-tad do svog cilja, a onaj tko je na krivom putu, što brže trči, to se više od cilja udaljuje.“

Kakav je put izabrao fra Željko Cestar? Ovo je jedinstvena prilika da nam on sam progovori o sebi. Pišući molbu za primanje u redovnički stalež, 18. travnja 2002. u Bratini, između ostalog kaže: “Rođen sam 21. studenog 1971. u Zagrebu. Sakramente krštenja, svete pričesti i potvrde primio sam u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kupincu. Završio sam srednju ugostiteljsku školu u Zagrebu, zanimanje kuhar. Radim u Ugostiteljskoj školi u Zagrebu. Kao dijete bio sam pobožan, rado sam molio, te sam u sobi napravio neku vrstu oltara gdje sam se molio. Tako je bilo sve do puberteta... ja sam se i dalje molio, ali tada sam počeo moliti Boga da me ne zove... Tako sam završio školu, vojsku, zaposlio se. Sve to vrijeme ja sam išao u crkvu i molio se Bogu, ali više nisam osjećao Božju ljubav i prisutnost. Tako je do mene došla krunica Božanskog milosrđa, koju sam molio u početku rjeđe, a kasnije sve češće, i ta molitva počela me polako vraćati Bogu. Pravo obraćenje doživio sam prije nešto više od godinu dana, kad sam na jednoj duhovnoj obnovi spoznao da je tijelo hram Duha Svetoga. Tada sam pomislio “pa Duh Sveti ne želi biti u meni, a ako je, onda mu je jako teško“. Odlučio sam ne griješiti više... ali sam se bojao da to neću moći ostvariti... Zamolio sam Boga i Isusa da mi pomognu, te je svećenik izvršio obred oslobođenja od zloga. Od tada nestale su sve požude i strasti, a u mojoj duši i srcu počela je rasti ljubav prema Bogu, Isusu i Mariji.

U meni se ponovno probudila želja za služenjem Bogu. Počeo sam častiti prve petke i potpuno se predao Srcu Isusovu, zatim sam pošao na seminare, gdje je čežnja za Bogom u mojoj duši bila još veća. Tada sam ponovno osjetio zov, ali sam mislio da je to utjecaj ushićenja od seminara. Međutim, taj zov postajao je sve veći. Svaki dan osjećao sam sve veću potrebu za molitvom. Tako sam stupio u škapularsku bratovštinu, gdje sam se ponovno vratio u Marijino krilo. Kasnije, na blagdan svete Terezije od Djeteta Isusa, spoznao sam da me ona ponovno svojim molitvama vratila na pravi put te sam nju izabrao za svoju zaštitnicu. Moj život se potpuno promijenio. Sve one svjetske stvari koje su me privlačile postale su mi nevažne. Na prvo mjesto došlo je samo ono što je Božje. Počeo sam veću pažnju polagati na bližnjega. Primio sam mnoge milosti, tako da sam oprostio onima kojima sam mislio da neću nikada. Postao sam ponizniji, počeo sam prikazivati male žrtvice, a za uzvrat dobio sam neizmjerne osjećaje sreće i Božje ljubavi tako da su mi suze radosnice navirale na oči. Preko Radio Marije čuo sam za Časoslov, ali ga u početku nisam kupio jer mi se to činilo predugačko. Nešto me vuklo da ga kupim, a kad sam ga kupio, bio mi je kratak za molitvu. Otada ga molim svaki dan. Nedjeljne mise postale su mi premalo za susret s Bogom, tako da sam krenuo na misu svaki dan, prije posla, kad god su to prilike dozvoljavale. Želja za stupanje u samostan postajala je sve veća te sam molio Isusa da


39

mi pokaže pravi put. U početku su se javljali mnogi razlozi protiv, ali sve većom ljubavlju prema Isusu tih razloga bilo je sve manje. Isus mi je otvorio oči tako da sam spoznao mnoge stvari, te u mojim mislima i duši On prebiva cijelo vrijeme, posebno sada dok ovo pišem. Nestali su u mojoj duši svi razlozi protiv te je ostala samo velika čežnja i želja da služim Bogu kao redovnik. Rješenje ove zamolbe stavljam u ruke Božje volje. Hvaljen Isus i Marija! Željko Cestar.« Draga braćo i sestre! Ovo je put fra Željka Cestara koji je on sebi zacrtao prije više od četrnaest godina. Na prijedlog ondašnjeg provincijalnog ministra, fra Mirka Kemiveša, kao odgojitelj bogoslova, odgovorio sam mu na njegovo pismo – molbu, pozvao ga na razgovor i jedne lipanjske nedjelje poslije podne dočekao ga i otvorio mu vrata samostana svetog Mihaela u Zagrebu. Sada, kada ponovno čitam njegovo pismo, uviđam da je sve što

je ovdje napisano i zacrtano, i ostvareno. On je svoj život ispunio do kraja. Iako su vam još uvijek u svijesti njegove riječi, ja ću ih ukratko sažeti i vidjet ćete da je taj život dovršen. Od ranog se djetinjstva molio Bogu i kao dijete si u sobi napravio oltar. Kroz mladost je prolazio različite krize, ali nije prestao moliti ni onda kada je htio, nije mogao Bogu okrenuti leđa. Krunica Božanskog milosrđa počela ga je polako vraćati Bogu. Nađen je mrtav u radnom odijelu, s krunicom u ruci, u Godini milosrđa. Pravo obraćenje doživio je kad je spoznao da je čovjek hram Duha Svetoga, da je čovjek najsvetije mjesto u kojem Bog želi prebivati. Ako Duh Sveti želi u meni prebivati, donosim odluku da više neću griješiti. Posvećuje se Srcu Isusovu i oblači Marijin škapular kojeg je uvijek nosio. Izabire svetu Tereziju od Djeteta Isusa za svoju zaštitnicu i nju je uvijek štovao, a njezin spo-

mendan je svake godine svečano slavio. Otada sve čari svijeta za njega idu u drugi plan, a Bog zauzima prvo mjesto. Pošto je Bog zauzeo prvo mjesto, shvaća da se mora posvetiti ljudima. Oprašta onima za koje je bio uvjeren da im nikada neće oprostiti. To ga ispunja neizmjernom srećom i suzama radosnicama. Moli još intenzivnije, pohađa svetu misu prvo nedjeljom pa svaki dan. Nakon toga nestaje svaka zapreka u srcu i duši koja ga priječi da stupi u samostan. Iako je došao u samostan u svojoj 32. godini, kao iskusan kuhar, hrvatski branitelj, dobrovoljni davalac krvi, završio je Teološki fakultet s izvrsnim uspijehom. Uz to je kao student vodio brigu o bolesnoj braći, u vrtu mu je uvijek sve u izobilju uspijevalo, služba sakristana nije mu bila teška, kad bi on kuhao, po kvaliteti i raznovrsnosti, znalo se da je on taj dan u kuhinji. Ne znam jesam li ikad čuo da su iz njegovih usta izašle


40

Božić 2016.

riječi: ne mogu, neću, nemam vremena. On bi sve svoje ispite položio u prvom ljetnom roku, a u jesen, kad bi drugi studenti polagali nepoloženo, on je išao svojim roditeljima pomoći spremiti ljetinu i pripremiti zimnicu. A na mladoj misi, koje u njegovoj župi nije bilo više od stotinu godina, jedan od uzvanika reče: “Pet sam sinova i kćeri oženio, ali nijedni svatovi nisu bili veseli kao ova mlada misa.“ I kao svećeniku, uza sve svećeničke obveze, nije mu bilo teško i kuhati i vrt obrađivati i za kuću i za crkvu se brinuti. Među nama je živio biser, a mi nismo spoznali njegovu vrijednost. Možda ga je i zato Gospodin između nas digao da mu podari raj, prije nego mu mi uništimo sjaj. Naše je srce turobno i mislimo da je još trebao ostati među nama, jer nam je trebao, jer smo računali na njega i s njime, jer ne znamo tko će nadomjestiti njegov odlazak. Da, naše ljubavi, koliko god velike bile, uvijek su i sebične. Ljubimo jer imamo koristi i da iskoristimo. Želimo ga za sebe i prozivamo Boga zašto nam ga je uzeo i zašto nas je iznenadio. No, sveti Augustin kaže: “Tko je bezbrižan, sigurno čeka kad li će doći njegov Gospodin. Jer, kakva je to ljubav prema Kristu: bojati se da ne bi došao? Braćo, nije li nas stid? Ljubimo, a bojimo se da ne bi došao. Doista, ljubimo li? Ili možda više ljubimo svoje grijehe? Stoga, mrzimo grijehe i ljubimo onoga koji dolazi kazniti grijehe. Doći će on, hoćemo li ili ne, jer to što još nije došao, ne znači da i neće. Doći će kad i ne znaš. Nađe li te pripravna, ništa ne smeta što ne znaš.“ (vidi Časoslov, 33. nedjelja kroz godinu). Vjerujemo da je unatoč svim iznenađenjima koja su nas ovih dana snašla, naš fra Željko spremno dočekao onaj trenutak koji čeka svakoga od nas, i da su se danas na njemu u potpunosti ispunile riječi Psalmista koje je on uzeo za svoje mladomisničko geslo: “Samo je u Bogu mir dušo moja, samo je u njemu spasenje.“ (Ps 62,1). Amen.

SUĆUT S. TEREZIJE ŠARČEVIĆ, VRHOVNE VODITELJICE DRUŽBE SESTARA KRALJICE SVIJETA Mnogopoštovani oče Provincijale! Dragi fra Jure! Izražavamo svoju duboku, kršćansku, redovničku sućut Vama i Vašoj braći povodom smrti Vašega i našega fra Željka. Vijest je bila kao munja s praskom groma koji se ne može zaboraviti. Paralizirala nas je i sama pomisao da bi to mogao biti naš Željko, naš brat, prijatelj, rame za plakanje i još mnogo toga što samo srce zna. Imale smo sreću biti malo izbližega povezani s našim Željkom. Ono što smo od Njega dobivali bilo je nemjerljivo našim ljudskim pojmovima, uglavnom je to bilo uvijek ohrabrujuće i poticajno za naš put prema Gospodinu u našem redovničkom životu. Radost, spremnost za pomoć u svakom času, razdanost svakome čovjeku, da smo se ponekada pitali: Ima li on vremena za sebe? Je li to današnji primjer redovničke savršenosti? Lako se naviknemo na takve osobe, ne shvaćajući da je to nešto posebno, nesvakidašnje. Ne shvaćajući da je milost živjeti u povezanosti s takvom osobom. To je samo dio onoga što smo mogli vidjeti i shvatiti iz života našega Željka. Vjerujemo da se našemu Željku život samo promijenio u vječno gledanje Dobroga Boga, kojem je On dao sav svoj život i sve svoje biće. Očekujući u vjeri ponovni susret s našim Željkom, upravljamo svoje molitve vječnom Sucu da bude milosrdan našem Željku ako je još koja mrljica na njegovoj duši ostala. Neka mu Bog da vječni pokoj. Srdačan pozdrav uz Isusove riječi ohrabrenja: „Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U kući Oca mojega ima mnogo stanova.“ (Iv 14, 1) Odana Vam u Kristu s. Terezija Šarčević, Vrhovna voditeljica, sa svojim sestrama.


41

Iz pobudnice pape Benedikta XVI. o kršćanskoj ljubavi

DEUS CARITAS EST – BOG JE LJUBAV (41. – 42. poglavlje) Iznad svih svetih uzdiže se Marija, majka Gospodinova i ogledalo svake svetosti. U Lukinu evanđelju nalazimo je zauzetom u služenju ljubavi kod njezine rođakinje Elizabete, kod koje je ostala „oko tri mjeseca“ (1,56) kako bi joj pomagala jer se Elizabeti bilo približilo vrijeme da rodi. „Magnificat anima mea Dominum“, reče prigodom tog pohoda – „Veliča duša moja Gospodina“ (Lk 1,46). Tim je riječima izrazila cijeli program svojega života: ne stavljati samu sebe u središte, već ostaviti prostor za Boga, kojega se susreće i u molitvi i u služenju bližnjemu – samo će tada dobrota ući u svijet. Marija je velika upravo zato što ne želi veličati samu sebe, već Boga. Ona je ponizna: njezina je jedina želja biti službenica Božja (usp. Lk 1,38.48). Ona zna kako je jedini način da pridonese spasenju svijeta taj da se, namjesto da ostvaruje vlastite projekte, stavi potpuno na raspolaganje za Božje inicijative. Ona je žena nade: samo zato što vjeruje u Božja obećanja i čeka spasenje Izraela, anđeo može doći k njoj i pozvati je da se stavi u službu ostvarenja tih obećanje. Ona je žena vjere: „Blažena ti što povjerova“, kaže joj Elizabeta (usp. Lk 1,45). Hvalospjev Veliča – portret, da tako kažemo, njezine duše – potpuno je protkan nitima Svetog pisma, nitima preuzetim iz Božje riječi. Iz toga se vidi kako je ona u Božjoj riječi doista u svom domu, s lakoćom iz njega izlazi i u njega se ponovno vraća. Ona govori i razmišlja s Božjom riječi; Božja riječ postaje njezina riječ i njezina se riječ rađa iz Božje riječi. Ovdje vidimo i kako su njezine misli u skladu s Božjim mislima, kako je njezina volja jedno s Božjom voljom. Potpuno prožeta Božjom riječi, ona može postati majke utjelovljene Riječi. Na kraju, Marija je žena koja ljubi. Zar bi i moglo biti drukčije? Kao vjernica, koja zahvaljujući svojoj vjeri nosi u sebi Božje misli i hoće ono što Bog hoće, ona mora biti žena koja ljubi. Osjećamo to u tihim gestama, koje se spominju u evanđeoskim izvješćima o Isusovu djetinjstvu. Vidimo to u osjetljivosti kojom u Kani uočava potrebu u kojoj su se našli mladenci i priopćava je Isusu. Vidimo to u poniznosti kojom prihvaća da bude u drugom planu tijekom Isusova

javnog života, znajući da Sin mora zasnovati novu obitelj i da će Majčin čas kucnuti tek s križem, koji će biti pravi Isusov čas (usp. Iv 2,4; 13,1). Dok su se učenici razbježali, Marija je ostala pod križem (usp. Iv 19,25-27); kasnije, na Duhove, oni će se okupiti oko nje u iščekivanju Duha Svetoga (usp. Dj 1,14). Život svetaca ne ograničava se samo na njihov ovozemni životopis, već uključuje i njihov život i djelovanje u Bogu nakon smrti. Kod svetaca je jedno očito: tko ide ususret Bogu, ne udaljava se od ljudi, već im radije postaje istinski blizak. Ni kod koga to ne vidimo bolje nego kod Marije. Riječi koje je Raspeti uputio učeniku – Ivanu i po njemu svim Isusovim učenicima: „Evo ti majke!“ (Iv 19,26) – u svakom se novom naraštaju obistinjuju. Marija je, doista, postala Majka svih vjernika. Njezinoj se majčinskoj dobroti, kao i njezinoj čistoći i dje-


42

Božić 2016.

Iz pobudnice pape Franje o ljubavi u obitelji, Amoris Letitia – Radost Ljubavi vičanskoj ljepoti, obraćaju muškarci i žene svih vremena i svih krajeva svijeta u svojim potrebama i nadama, u svojim radostima i trpljenjima, u svojim samoćama kao i u svojim zajedničkim težnjama. I uvijek kušaju dar njezine dobrote, kušaju neiscrpnu ljubav koju ona izlijeva iz dubine svoga srca. Svjedočanstva zahvalnosti, koja joj se iskazuju na svim kontinentima i u svim kulturama, znak su prepoznavanja te čiste ljubavi koja ne traži samu sebe, već jednostavno želi dobro. Pobožnost vjernikâ, istodobno, pokazuje nepogrešiv osjećaj da je ta ljubav moguća: to postaje zahvaljujući dubokom sjedinjenju s Bogom, po kojem duša biva potpuno prožeta njime – uvjet da onaj koji je pio s izvora Božje ljubavi i sam postane izvorom „iz kojeg teku rijeke žive vode“ (usp. Iv 7,38). Marija, Djevica, Majka, pokazuje nam što je ljubav i koji je njezin izvor iz kojega uvijek iznova crpi svoju snagu. Njoj povjeravamo Crkvu, njezino poslanje i služenje ljubavi: Sveta Marijo, Majko Božja, ti si dala svijetu istinsko svjetlo, Isusa, svoga Sina – Sina Božjega. Ti si se potpuno prepustila Božjem pozivu i tako postala izvor dobrote koja izvire iz njega. Pokaži nam Isusa. K njemu nas vodi. Nauči nas upoznavati ga i ljubiti, da bismo i mi mogli postati sposobni za istinsku ljubav i biti izvori vode žive usred žednoga svijeta. Amen.

Molitva Svetoj obitelji Isuse, Marijo i Josipe, u vama promatramo sjaj istinske ljubavi i vama se s pouzdanjem obraćamo. Sveta nazaretska obitelji, učini i naše obitelji mjestima zajedništva i prostorima molitve, istinskim školama evanđelja i malim kućnim Crkvama. Sveta nazaretska obitelji, neka u obiteljima nikada više ne bude nasilja, zatvorenosti i podjele; neka svatko tko je povrijeđen ili sablažnjen brzo osjeti utjehu i doživi ozdravljenje. Sveta nazaretska obitelji, daj da svi postanemo svjesni svetog i nepovredivog značenja obitelji i njezine ljepote u Božjem naumu. Isuse, Marijo i Josipe, čujte i uslišite našu molbu. Amen.


43

Molitva za buduću majku sv. Majka Terezija Moj Gospodine, daruj joj radost, hrabrost i snagu, da na svijet donese novo čudo. Učini da ona bude ponosna i zahvalna što je najbogatija od svih stvorenja majka svoga djeteta. Sveta Marijo, najmilija Majko, daruj toj ženi svoje srce, puno ljubavi i blagosti. Pokaži joj koliko će sretna biti obitelj, kao što si ti bila sretna u betlehemskoj štali. Gospodine, daruj svoju ljubav toj ženi da je ona uzmogne prenijeti na svoje tek nerođeno dijete. Tako će dijete koje će ona roditi biti željeno i ljubljeno, i založit će svoj život da nosi tvoju ljubav ljudima ove zemlje. Amen.


Antun Gustav Matoš

Gospa Marija Ima jedna mala gospa Marija, Što sve mi draža biva što je starija. Jer ona me je prvog trudno rodila, Za ručicu me slabu prva vodila. Prva me na ovom svijetu volila, Prva se za mene Bogu molila, Kupala me suzom, Bog joj platio, Anđeo joj suzom suzu vratio,

Dubravka Rovičanac

Uz Matoševu Gospu Mariju Ljubljeni Gospodine Isuse, daj da u našem životu zaživi blaga Matoševa misao, da nam roditelji budu sve draži što su stariji, molimo Te. Ljubljeni Gospodine Isuse, nagradi anđeoskim suzama radosti sve suze koje su naše majke isplakale za svoju djecu, molimo Te. Ljubljeni Gospodine Isuse, daj svim majkama da u svojim obiteljima budu prava slika Božjeg milosrđa, strpljenja i ljubavi, molimo Te. Ljubljeni Gospodine Isuse, Tebe je Tvoja Božanska Majka dojila mlijekom svoje ljubavi. Sačuvaj ljubav između djece i roditelja u svim kušnjama života, molimo Te.

Dojila me mlijekom svoje ljubavi, Učila me ovaj jezik ubavi,

Ljubljeni Gospodine Isuse, koji si svoje roditelje u svoju slavu uzeo i u nebu okrunio, daj da nikada ne zaboravimo zahvalnost svojim roditeljima, molimo Te.

Kojim ću i onda slatko tepati, Kada ću za plotom možda krepati.

Ljubljeni Gospodine Isuse, daj našim obiteljima da budu male kućne crkve, mjesto vjere, ljubavi i životne radosti, molimo Te.

Samo tebe volim, draga nacijo, Samo tebi služim, oj, Kroacijo, Što si duša, jezik, majka, a ne znamen, Za te živim, samo za te, amen!

Ljubljeni Gospodine Isuse, kroz ljubav Djevice Marije zavolio si svoju zemaljsku domovinu. Daj nam da i mi svojoj domovini Hrvatskoj iskazujemo ljubav poštenim radom i čestitim životom, molimo Te. Ljubljeni Gospodine Isuse, daj da nam sveta vjera i ljubav ne budu samo vanjski znamen, već središte duše, za koju moli Tvoja blaga i mila majka Marija. Amen.

Ljudima prijatelj 2016 4  

Sretan Božić 2016.