Znak Jonin

Thomas Merton Znak Jonin

VERBUM

Thomas Merton ZNAK JONIN

Thomas Merton

ZNAK JONIN

VERBUM Split, 2017.

Biblioteka:

Posebna izdanja 124.

Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: The Sign of Jonas Copyright © 1953 by the Abbey of Our Lady of Gethsemani Copyright © renewed 1981 The Trustees of the Merton Legacy Trust © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2017.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Prijevod: Mijo Pavić Jozić Lektura: Anđa Jakovljević Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Zagreba.

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-590-1 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 170206010

Beatissimae Virgini Mariae Dolorosae

Znak što ga je Isus obećao naraštaju koji ga nije razumio bio je „znak Jone proroka“ – to jest znak njegova vlastitoga uskrsnuća. Život svakoga monaha, svakoga svećenika, svakoga kršćanina, obilježen je znakom Jone jer svi mi živimo snagom Kristova uskrsnuća. Meni se pak čini da je moj život na poseban način obilježen ovim velikim znakom koji je mojim krštenjem, monaškim pozivom i svećeničkim ređenjem utisnut u same korijene mojega bića jer, poput Jone, i ja putujem prema svojoj sudbini u utrobi paradoksa.

Proslov

PUTOVANJE U NINIVU

Ova knjiga, u kojoj su sabrane osobne zabilješke i meditacije zapisane tijekom pet godina mojega života u samostanu Gethsemani, nije pisana s mišlju da će je jednoga dana možda čitati ljudi koji nisu upoznati s monaškim životom. Stoga se, pišući je, nikada nisam opterećivao nastojanjem da objasnim uobičajene događaje i zadaće svakodnevnoga života pripadnika trapističkoga reda niti sam držao potrebnim obrazložiti njihovu pozadinu. Pojedini dijelovi ovoga dnevnika mogli bi, međutim, zbuniti čitatelja koji barem površno i ugrubo ne poznaje život samostanske zajednice.

Dvije su stvari važne. Prvo je potrebno znati što je život trapističkoga monaha, a drugo, treba poznavati posebnu snagu koja se takvim životom postiže pod zamahom nečega što se naziva „razdobljem gorljivosti“. Velik dio značenja dnevnika sadržan je u činjenici da je pisan u rijetkomu i vrlo neobičnomu trenutku povijesti posve određenoga samostana. Ova knjiga ne govori ni o tomu samostanu ni o iznenađujućemu stanju u kojemu se on sada nalazi. Ali ona odražava nešto od razmišljanja pojedinca kojega pritišću tegobe toga „stanja“.

Prosječan trapistički samostan tiho je i zabitno mjesto – najčešće negdje u Francuskoj – i u njemu obitava zajednica od sedamdeset do osamdeset muškaraca koji žive tihim i poduzetnim životom posvećenim u potpunosti Bogu. Život je to molitve i pokore te zajedničkoga slavljenja liturgije, posvećen učenju i fizičkomu radu. Od monaha se ne očekuje da svoju službu obavlja izvan samostana – on ne propovijeda, ne poučava niti radi što slično tome. Jedino naučavanje monaha ograničeno je na na9

ZNAK JONIN

stavu teologije i filozofije u samostanu – a pohađaju je mladi monasi, ili „skolastici“, koji se pripravljaju za svećenički poziv. Život u samostanu fizički je težak, no nagrada za teškoće s kojima se monah susreće nutarnji je mir. Bilo kako bilo, čovjek se relativno brzo privikne na nepovoljne životne uvjete i ubrzo shvati da oni, poslije svega, nisu tako teški. Sedam sati sna obično je dovoljno. Redovnička hrana vrlo je jednostavna, no u pravilu je dovoljna da čovjek poživi u zdravlju dugi niz godina pa monasi često dožive duboku starost. Čovjek se brzo navikne na spavanje na dasci pokrivenoj slamom. Većina monaha teško bi mogla zaspati na mekanu madracu jer je navikla na jednostavnu slamaricu. Živi se tiho. Razgovora nema. Kada je potrebno, monasi razgovaraju sa svojim superiorima ili duhovnicima. U prosječnu samostanu sve je prožeto trapističkom šutnjom – ona prodire u kamenje zdanja i prožima ljude koji žive u njemu.

Monasi žive od poljodjelstva i redovito provode pet ili šest sati dnevno u polju. Kada ne rade ili ne mole u koru, slobodno vrijeme posvećuju čitanju, meditiranju i kontemplativnoj molitvi. Očekuje se da čitav dan bude dugačka molitva tijekom koje monah ostaje sjedinjen s Bogom, radio on što god mu drago.

Upravo je to istinska svrha monaškoga života: on bi trebao proteći u manje-više uobičajenoj jednostavnoj molitvi i sjedinjenosti s Bogom čiji se intenzitet tijekom dana mijenja i nalazi svoj poseban i odgovarajući ritam u životu svakoga pojedinca, dovodeći dušu monaha uvijek iznova pod izravan i prisan utjecaj Božjega djelovanja.

Zamislimo sada da nekoliko stotina ljudi tijekom četiri ili pet godina odluči živjeti u tišini i molitvi i baviti se fizičkim radom, čineći pokoru i živeći u samoći, sjedinjeni s Bogom. Pretpostavimo, dalje, da svi oni odluče živjeti u istomu samostanu. Premda svi oni ne dolaze istodobno, dolaze u veliku broju, pristižu neprekidno, i samostanska zajednica u kojoj je dotada živjelo sedamdeset monaha narasta do brojke od sto sedamdeset, a zatim dvije stotine sedamdeset.

10

PROSLOV

Tako dvije stotine sedamdeset ljubitelja tišine i samoće biva natrpano u zdanje predviđeno za njih sedamdeset. Ovim ljudima potrebni su svećenici koji će im dati formaciju i pružiti duhovno vodstvo. U obučavanje čovjeka za svećenički poziv potrebno je uložiti barem osam godina ako prije dolaska u samostan nije pohađao sjemenište. U međuvremenu, da bi se pritisak ublažio, počinje se s gradnjom četiriju novih samostana. Ali u ovim novim samostanima žive najsposobniji svećenici matične zajednice. Posljedica toga je da u matičnoj kući ostaje samo nekoliko svećenika zaduženih za upravljanje njome i za skrb o zajednici koja broji dvjesto sedamdeset ljudi. To znači da oni imaju pune ruke posla!

U međuvremenu potrebno je podići nove zgrade, a farmu je potrebno potpuno reorganizirati i proširiti kako bi se negdje smjestilo i prehranilo sve pridošlice. S obzirom na to da je sve ove radove potrebno žurno obaviti, potrebni su novi strojevi.

Kada imate veliko mnoštvo postulanata, puno posla, nove zgrade i malu mehaniziranu vojsku graditelja koji rade pod velikim pritiskom, tišina nije uvijek potpuna.

Mlad monah koji polaže zavjete u Gethsemaniju u ovomu je nesvakidašnjem trenutku krize i promjena izložen nečemu puno većem od uobičajenih peripetija života u trapističkome samostanu. On ulazi u vatru podvojenosti koju nitko u samostanu ne umije objasniti u potpunosti i koja je stvorena, barem se meni tako čini, da posluži kao znak i znamen suvremenoj Americi.

Fenomen koji se iznenada dogodio u Gethsemaniju zbio se potpuno neočekivano i nitko ga nije pokušao držati pod nadzorom držeći se logike. Bilo ga je očito nemoguće predvidjeti i kontrolirati, a u samostanu nema nikoga tko se katkada ne bi uplašio njegova mogućega ishoda.

Bilješke zapisane u dnevniku potrebno je sagledati u ovomu kontekstu podvojenosti, propitkivanja, krajnjega duhovnog rizika. Ne znam i ne želim nagađati o tome kakva sve nadnaravna pitanja mogu biti uvjetovana odanim i uspješnim življenjem našega posebnog problema u ovomu Gethsemaniju. No znam 11

ZNAK JONIN

da je osobita situacija koja ovdje vlada pružila priliku svakomu od ovdašnjih monaha da sudjeluju u tajanstvenu i skrovitu kušanju duha što ga je u Gethsemaniju iskusio sam Krist. Naš samostan nije uzalud nazvan po Vrtu muke, ali obećavam da ću se kloniti svake dramatike kada je riječ o ovoj strani našega života.

Posebno se užasavam jednoga grijeha: pretjerivanja u opisu naših kušnja i naših križeva.

Dnevnik započinje mojom pripravom za svečane i vječne zavjete. On obuhvaća preostale godine mojega skolastikata, primanje svetih redova i, posebno, svećeničkoga reda. On nas vodi kroz prve godine mojega svećeništva, kada počinjem poučavati i držati predavanja, a zatim govori o vremenu kada sam postavljen za duhovnika skolastika.

Gdje se sve ovo događa? U jednoj dolini u Kentuckyju u kojoj su ljeta vruća, a zime vrlo hladne. Samostan je podignut u brježuljkastu kraju, u vrijeme Građanskoga rata. Udaljen je tek nekoliko kilometara od gradića u kojemu je rođen Abraham Lincoln i ja sam svoje monaško djetinjstvo proveo okružen istim onim krajobrazom strmih pošumljenih brježuljaka, prostranih žitnih polja i stjenovitih dražica kamo je maleni Lincoln odlazio u lov, gdje je čitao i meditirao pored vatre. Lincolnov prvi učitelj pokopan je na groblju izvan samostanskih zidina.

Samostan je golemo četvrtasto zdanje usred kojega je središnje dvorište okruženo hrpom što većih što manjih starih i novijih štala, radionica, garaža i sporednih zgrada, s velikim povrtnjakom i mljekarskom farmom te sedam stotina jutara šume koje me veoma zanimaju i u kojima obavljam neznatan i nevažan posao koji me čini vrlo sretnim.

Najvažniji dio Gethsemanija monaška je crkva. To zapravo i nije crkva već prava-pravcata bazilika. Na tu je čast, na iznenađenje svih monaha, podignuta o stotoj obljetnici postojanja samostana, 1949. godine. Crkva ima dugačku i jednostavnu središnju lađu i jednostavnu gotičku apsidu, izgrađenu u devetnaestomu stoljeću, nad kojom se uzdiže drveni zvonik obložen li12

PROSLOV

mom. Središnji dio lađe zauzimaju korska sjedala u kojima monasi za noćnih bdjenja i u različita doba dana pjevaju kanonski oficij – sastavljen uglavnom od psalama.

Uz to, svećenici ovdje svakoga jutra u četiri sata služe misu; ovdje braća laici i skolastici odlaze na pričest. Ovdje većinu vremena provodimo u meditaciji i osobnoj molitvi. Središnji je događaj svakodnevne liturgije, naravno, konventualna misa koju slavimo sredinom jutra. Misnika nazivamo „hebdomadarom“ – „tjednim“ svećenikom – jer se svakoga tjedna izmjenjujemo u pjevanju mise. Svećeniku koji pjeva misu pomaže đakon koji pjeva Evanđelje, katkada i subđakon, koji pjeva poslanicu. U međuvremenu, stalne i promjenjive dijelove mise pjeva monaški zbor. Objašnjavam to ovdje nešto potanje jer je smjena mladoga svećenika u svetištu za pripadnika trapističkoga reda bila otprilike isto ono što je bila za pripadnike levitskoga svećenstva u Staromu zavjetu, šarka oko koje se vrti cijeli njegov život. Čitatelj ne bi smio pomisliti da je svećeništvo nešto što bitno spada na monaški život kao takav. Dapače, možete biti monah, a da uopće niste svećenik; u doba sv. Benedikta (to jest u petomu stoljeću, kada se u zapadanoj Crkvi javlja monaški život u sadašnjemu obliku) samo jedan ili dvojica monaha u svakom samostanu bili su svećenici. Unatoč tome, budući da je u središtu naše današnje monaške liturgije misa i budući da skolastike, novake i braću u naše vrijeme može duhovno voditi isključivo svećenik, opatu u obavljanju dužnosti učitelja, duhovnika i upravitelja monaške zajednice obično pomažu svećenici samostana koji uz to predvode liturgiju.

Ove dužnosti koje, same po sebi, nisu teške mogu katkada biti mukotrpne zbog mnoštva dodatnih poslova, ljetnih vrućina, lošega zdravlja i drugih razloga pa katkada iziskuju neočekivane žrtve. Još veći teret leži, naravno, na ocu opatu koji upravlja cijelom zajednicom, brine se o njezinim financijama, skrbi se za život svoje monaške obitelji i bdije nad razvojem „kćerinskih kuća“ – novih samostana, i uz to svake druge godine putuje u Francusku na generalni kapitul. Na njemu se okupljaju svi opa13

ZNAK JONIN

ti Reda. Generalni kapitul najviši je autoritet Reda. Na čelu mu je generalni opat. S vremena na vrijeme na stranicama ovoga dnevnika bit će riječi o „vizitacijama“ koje povremeno obavlja generalni opat ili njegov izaslanik, katkada u liku opata iz samostana Melleray u Francuskoj, matične kuće samostana Gethsemani. Svrha je vizitacija očuvati svakodnevnu disciplinu, rješavati probleme koji iskrsavaju u monaškoj zajednici i spriječiti moguće ozbiljne probleme u budućnosti. One ostavljaju neizbrisiv trag u duši monaha i katkada dovode do značajnih promjena u životu zajednice.

Iako to nipošto nisu izvanredne i dramatične promjene, riječ je ipak o značajnim događajima u svakodnevnomu životu monaha: o njegovu polaganju zavjeta, njegovu budućemu zaređenju za svećenika, o tome kada dolazi red na njega da bude hebdomadar, njegovim poslovima u samostanu, postovima, blagdanima, knjigama što ih čita, promjenama u izgledu monaške zajednice, protjecanju vremena... Nema još puno stvari o kojima monah može pisati kada je riječ o njegovu izvanjskomu životu. Malo je koji monah smatrao vrijednim stavljati takve pojedinosti na papir.

Puno su važniji oni događaji koji se zbivaju duboko u monahovoj duši. Oni najčešće idu ukorak s vanjskim događajima ove ili one vrste. Podudaraju se sa značajnim sakramentalnim trenutcima života, no istodobno imaju vlastiti slobodan razvoj i mogu, ali ne moraju, teći mirno s tihom strujom blagdana i liturgijskih razdoblja!

U ovoj knjizi ne govorim detaljnije ni o jednomu od ovih unutarnjih događaja. Zadovoljio sam se time da ih samo naznačim. Nije mi bila nakana pisati nešto što se formalno naziva „dnevnikom duše“, premda sam, ovdje-ondje, nastojao pisati, najbolje što znam, o duhovnim stvarima. Čineći to nastojao sam, naravno, staviti na papir vlastite ideje i izraziti ih vlastitim riječima, kloneći se u potpunosti stručne terminologije. Trudio sam se dočarati ponešto od monahova duhovnoga života i njegovih razmišljanja, ne jezikom nagađanja već u terminima osobnoga 14

PROSLOV

iskustva. To je uvijek pomalo rizično jer znači skrenuti sa sigurne i utabane staze prihvaćene terminologije i zaputiti se sporednim putovima poezije i intuicije. Pišući knjigu Uspon k istini otkrio sam da tehnički jezik, premda univerzalan, siguran i koji teolozi prihvaćaju, ne dopire do prosječna čovjeka i ne dočarava ono što je najosobnije i najživotnije u religioznomu iskustvu. S obzirom na to da u središtu mojega zanimanja nisu dogme kao takve, već njihovi odjeci u životu duše u kojoj one nalaze svoje konkretno ostvarenje, nadam se da će mi biti oprošteno što se u govorenju o vlastitoj duši koristim vlastitim riječima.

Ove kratke zabilješke bile bi puno zanimljivije da sam mogao pisati više o monasima s kojima živim. Neki od njih najdivniji su ljudi na svijetu. Ali oni imaju pravo koje sam ja, zahvaljujući vlastitoj pogrješci, izgubio: pravo na privatnost, na anonimnost. Nisam čak dao ni prava imena živućim monasima, osim u slučaju nekolicine opata i jednoga od svećenika, inače poznatoga pisca. Bio sam prisiljen poštedjeti ih nabrajanja njihovih vrlina koje bi na neki način nadoknadile razočaranje i, moguće, čak skandaloznost moje osrednjosti koja je svakome očita.

Pri polaganju zavjeta cistercitski monasi polažu pet zavjeta: zavjet siromaštva, čistoće, poslušnosti, stalnosti mjesta i promjene osobnoga života (conversio morum ili conversatio morum).

Cijelo je značenje monaškoga poziva sažeto u ovim zavjetima koji se daju monahu kao sredstvo posvećenja njegova života Bogu. Oni ga oslobađaju nesigurnosti i briga kojima je izložen čovjek ovoga svijeta. Oni podrazumijevaju borbu i teškoće.

Oni zahtijevaju potpuno samoodricanje. Oni vode prema životu potpuno skrivenu u Kristu. Oni jedinstvenom potpunošću obuhvaćaju cijeli čovjekov život i sve njegove želje.

Posebno je značajan zavjet stalnosti koji monaha veže za jednu monašku zajednicu. Ako njegovi superiori ne odluče poslati ga u drugi samostan, monah živi i umire u samostanu u kojemu je položio zavjete. Da bi se monah preselio u drugi samostan, potrebno je ishoditi posebno odobrenje Rima.

15

ZNAK JONIN

Sveti Benedikt je, poput pustinjskih otaca na kojima je temeljio svoje Pravilo, gledao vrlo realno na ljudske vrijednosti. On je ovaj zavjet uveo u svoje Pravilo upravo zato što je znao da su monahova ograničenja i ograničenja zajednice u kojoj živi dio Božjega plana za posvećenje kako pojedinaca tako i zajednica.

Zavjetujući se na stalnost mjesta monah se odriče isprazne nade da će napustiti samostan u kojemu živi i krenuti u potragu za „savršenim samostanom“. To podrazumijeva čin duboke vjere: jasnu svijest o tome da nije toliko važno gdje obitavamo i s kim živimo ako se možemo posvetiti molitvi, živjeti u tišini, siromaštvu i samoći, raditi vlastitim rukama, čitati i proučavati riječ Božju i, iznad svega, ljubiti jedni druge kako je Krist ljubio nas.

Zavjeta stalnosti teško se pridržavati nekome čiji monaški ideal sadrži određenu crtu ili određeni element neuobičajenoga. Svi su samostani manje-više obični. Monaški je život po samoj svojoj naravi „običan“. Njegova je običnost jedan od njegovih najvećih blagoslova. Izvanjska monotonija redovitoga pridržavanja pravila oslobađa nas beskorisne brige oko pojedinosti svakodnevnoga života, tegobne potrebe za smišljanjem planova i donošenja mnoštva osobnih odluka. Oslobađa nas za cjelodnevnu molitvu i za život u prisnu jedinstvu s Bogom.

Meni je, međutim, zavjet stalnosti bio kitova utroba. Otkada znam za sebe, oduvijek me je privlačio život u potpunoj samoći. Vjerujem da tu potrebu ne ću nikada u potpunosti izgubiti. Tijekom mojih studentskih godina u Gethsemaniju često sam se pitao nije li moja sklonost samotničkome životu zapravo poziv za neki drugi crkveni red. Trebalo mi je nekoliko godina da shvatim da se svi kontemplativni redovi susreću s manje-više istim problemima. Svaki čovjek koji je pozvan na kontemplaciju pozvan je na određeni stupanj samoće. Bog dobro zna koliko nam je samoće potrebno. Potrebna nam je vjera da bismo odluku o tome koliko ćemo je primiti mogli prepustiti njemu. Način na koji sam ja riješio ovaj problem glavna je tema ove knjige. Poput proroka Jone kome je Bog zapovjedio da ide u Ninivu osjećao sam, negdje duboko u sebi, neodoljivu želju da kre16

PROSLOV

nem u suprotnomu smjeru. Bog mi je pokazivao jedan put, a svi moji „ideali“ pokazivali su u drugomu smjeru. Baš kada se Jona udaljavao, što je brže mogao, od Ninive i kretao prema Taršišu, bačen je s palube u more, gdje ga je progutao kit koji ga je odveo onamo kamo je Bog želio da ide.

Monah se može uvijek usporediti s prorokom jer su monasi nasljednici proroka. Prorok je čovjek čiji je cijeli život živo svjedočanstvo Božjega providonosnog djelovanja u svijetu. Svaki prorok znak je i svjedok Kristov. Svaki monah, u kome živi Krist i u kome se stoga ispunjaju sva proročanstva, svjedok je i znak kraljevstva Božjega. Rječite su čak i naše pogrješke, više no što mislimo.

Znak što ga je Isus obećao naraštaju koji ga nije razumio bio je „znak Jone proroka“ – to jest znak njegova vlastitoga uskrsnuća. Život svakoga monaha, svakoga svećenika, svakoga kršćanina, obilježen je znakom Jone jer svi mi živimo snagom Kristova uskrsnuća. Meni se pak čini da je moj život na poseban način obilježen ovim velikim znakom koji je mojim krštenjem, monaškim pozivom i svećeničkim ređenjem utisnut u same korijene mojega bića jer, poput Jone, i ja putujem prema svojoj sudbini u utrobi paradoksa.

17

Prvi dio

POLAGANJE SVEČANIH ZAVJETA

prosinac 1946. – prosinac 1947.

Ovaj sam dnevnik počeo pisati pet godina poslije ulaska u samo­ stan. To znači u vrijeme kada sam bio blizu završetka razdoblja jedno­ stavnih zavjeta i ulazio u razdoblje kada sam morao donijeti odluku o polaganju svečanih zavjeta i ostanku u samostanu do kraja života.

Poslije ulaska u cistercitski samostan neko vrijeme provedete kao postulant. Nakon toga dvije godine ste novak i u tome razdoblju nada­ te se da ćete usvojiti osnove trapističkoga života i otkriti je li vam mje­ sto u samostanu ili nije. Potom polažete privremene jednostavne zavje­ te koji traju tri godine. Njihova je svrha produljiti pripravništvo. Ako nakon ove tri godine kušnje želite napustiti samostan, slobodni ste to učiniti. Odlučite li ostati, polažete svečane vječne zavjete. Ovim zavje­ tima posvećujete čitav život Bogu živeći u samostanu. Nakon toga više vam jednostavno ne pada na pamet vraćati se u svijet.

Zahvaljujući milosti Božjoj bilo mi je lako zaboraviti na svijet čim sam izišao iz njega. Više mi nije padalo na pamet vraćati se u nj. Do­ duše, više sam se puta pitao ne bih li trebao poći u neki drugi samo­ stan. Ovo je poznato pod nazivom „kušnja“. Ali u vrijeme kada sam počeo pisati ovaj dnevnik nisam bio sasvim siguran je li to kušnja ili nije. Zbog toga su moji duhovnici u meni zacijelo morali vidjeti veli­ ko zanovijetalo.

U to me je vrijeme silno uznemirivalo to što je dom Frederic, tadaš­ nji opat, od mene očekivao da neprekidno pišem knjige. A opet, možda je moja uzrujanost bila manja nego što sam tada mislio. Bilo kako bi­ lo, istina je da sam morao napisati mnoštvo knjiga od kojih su neke bi­ le jednostavno užasne.

19

ZNAK JONIN

U prosincu 1946. od jednoga njujorškog izdavača dobio sam pismo u kojemu je stajalo da je jedna od mojih knjiga prihvaćena. Knjiga je nosila naslov Gora sa sedam krugova i bila je autobiografskoga ka­ raktera. Stekla je prilično veliku popularnost. Ne mogu reći da to ni­ sam očekivao, ali nisam želio to sebi priznati jer sam mislio da je to oho­ lost. Što ja znam, možda je i bila.

(Sjećam se da sam kao novak, još prije no što sam napisao tu knji­ gu, otišao na ispovijed i priznao ispovjedniku, držeći to kušnjom, kako sam razmišljao o tome da napišem autobiografiju i da se njemu to uči­ nilo vrlo smiješno. „Ha,ha, ha!“ nasmijao se. „Kada je Chesterton na­ pisao autobiografiju, pokazao ju je je prijatelju, a ovaj mu je rekao da knjiga nije baš nešto. E sada, ako se to dogodilo Chestertonu, što će se dogoditi tebi?...“ I doista, neki su mi čitatelji dali jasno do znanja da knjiga nije ništa posebno. Ne kažem da sam očekivao da će to biti dobra knjiga, kažem samo da sam očekivao da će biti popularna.)

Cijelo to vrijeme studirao sam teologiju i bio sam klerik nižega re­ da. Točnije rečeno, zaređen sam za egzorcista na blagdan Sv. Mihaela i svih svetih arkanđela 1946. i činilo mi se da će proći još stotinu godi­ na prije no što postanem svećenik.

I tako, na blagdan Sv. Josipa – 19. ožujka 1947. – položio sam vječ­ ne zavjete.

Nakon polaganja vječnih zavjeta nisam postao bolji monah, već su me i dalje morile manje-više iste brige kao i ranije; žarko sam želio na­ pisati knjigu pod naslovom Vode Šiloaha u kojoj bih svečano progo­ vorio o tome kako bi se monasi trebali vladati ako žele biti monasi. Tek sada shvaćam kakva je drskost to zapravo bila. Napisao sam je zato što je dom Frederic želio da o stotoj obljetnici utemeljenja našega reda bu­ de objavljena knjiga o povijesti Reda i našega samostana. Ovom sam se knjigom, međutim, upleo u raspravu o monaškim idealima. Možda je to, barem s mojega stajališta, bilo korisno. Razmišljanje o monaškim idealima nije isto što i življenje u skladu s njima, ali, kako god okrene­ te, takvo razmišljanje ima važno mjesto u monahovu životu jer ne mo­ žete početi ništa raditi ako nemate predodžbu o tome što zapravo želi­ te učiniti.

20

POLAGANJE SVEČANIH ZAVJETA [1946.]

Monaha ništa ne priječi da moli, čak i kada piše knjigu. To sam shvatio tek kada sam se pomirio s tim da ću biti pisac i da taj posao do­ nosi veliku prednost, a to je samoća. Godine 1946. i 1947. nisam imao sobu u kojoj bih mogao na miru pisati i nije mi padalo na pamet moli­ ti dok sam pisao. Sobu u kojoj sam radio dijelio sam s monahom koji je i sam imao pisaći stroj – bio je stručnjak za kanonsko pravo i radio je na nekoj ozbiljnoj knjizi iz područja crkvenoga prava. Bio mi je, zapra­ vo, profesor teologije, a kasnije je postao i moj ispovjednik. Uz to je bio jedan od cenzora, osuđen da za pokoru čita stranice koje su u tim mo­ jim nevinim danima izlazile iz mojega pisaćeg stroja u pravilnim vre­ menskim razmacima.

Između ostaloga što mi se te godine dogodilo morao sam obavlja­ ti službu tajnika generalnoga opata Reda kada je on kao službeni vi­ zitator došao u posjet Gethsemaniju. Zatim je, u srpnju, dio monaha poslan u Utah sa zadaćom da ondje osnuje novi samostan. Te godine obavljao sam službu pomoćnoga kantora, zaduženje koje zvuči puno ozbiljnije nego što u stvarnosti jest, a tijekom ljeta u blagovaonici go­ stinjske kuće čitao sam knjige posjetiteljima koji su tijekom vikenda do­ lazili na povlačenje u samoću u naš samostan.

21

10. prosinca, DOŠAŠĆE [1946.]

Pet je godina prošlo od mojega dolaska u samostan. Vrijeme je isto kao onoga dana kada sam stigao, oblačno, s tom razlikom što danas kiši. Da barem znam kako izraziti zahvalnost Bogu i Našoj Gospi na tome što su me doveli ovamo.

Nakon popodnevnoga rada uslijedila je podulja stanka. Bilo je dobro biti u prostranoj i tihoj crkvi. U crkvi je mračno ovih zimskih popodneva.

13. prosinca, SVETA LUCIJA Pet godina koje su protekle od mojega dolaska u Gethsemani protutnjalo je kao pet tjedana. Dan je bio lijep i vedar, ne odveć hladan, s tek nekoliko oblačića visoko na jasnu nebu. Jučer mi je, iako je vrijeme došašća i ne primamo poštu, dom Frederic* uručio pismo koje mi je poslala Naomi Burton iz izdavačke kuće Curtis Brown Ltd. Nešto ranije poslao sam joj rukopis knjige Gora sa sedam krugova i sada je uzvratila pismom u kojemu je vrlo pohvalno pisala o njoj, izrazivši uvjerenje da ću bez problema naći izdavača. Bilo kako bilo, palo mi je na pamet – kao i njoj – poslati je Robertu Girouxu koji radi za Harcourt Brace.

Moj posao – pisanje – ide mi nešto bolje. Hoću reći, pisanje me manje zaokuplja, mirniji sam i suzdržaniji. Nastojim ne opterećivati se s više poslova odjednom, već radim jedan po jedan, polako i strpljivo (ako se za mene uopće može reći da išta radim polako i strpljivo), zaboravljajući na druge poslove koji če* Dom Frederic Dunne bio je opat samostana Gethsemani do svoje smrti u kolovozu 1948. [Autorove bilješke označene su zvjezdicom, a uredničke bilješke hrvatskoga izdanja brojem.]

23

ZNAK JONIN

kaju svoj red. Jay Laughlin, primjerice, traži dvije antologije za New Directions Press. Pitam se hoću li ih ikada uspjeti sastaviti.

Hoću, bude li to Božja volja. U međuvremenu, što se mene tiče, imam samo jednu želju, a to je želja za samoćom – da iščeznem u Bogu, potonem u njegov mir, da iščeznem u tajni njegova lica.

14. prosinca, SUBOTA Ovoga popodneva radili smo na cesti koja vodi od stare konjušnice do podnožja brijega, krpeći duboku vododerinu nastalu zbog velikih kiša koje su je izduble po cijeloj dužini. Još jedan vedar i topao dan. Nova konjušnica, izgrađena od cigle, ispod vodotornja, na mjestu gdje je nekoć bio vinograd, samo što nije završena. Već se počinje krčiti teren za novu vrtnu kuću. U oboru je bilo nekoliko tustih purana. Otac Joel već je počeo graditi jaslice, što znači da je Božić pred vratima. Devetnica počinje sutra. Noćas smo tijekom vespera1 pjevali Conditor alme siderum2 koji se zbog osmine Našoj Gospi nije čuo cijeloga prošlog tjedna.

Kakva je to osmina bila! Riječi Posuit immaculatam viam meam3 i Alleluia iz mise (Tota pulchra es4) ne izlaze mi iz glave. To je ono što Duns Scot pjeva na nebu.

Djevice Marijo, Kraljice neba, neka mi tvoj zagovor pomogne da utonem u samoću i tišinu i jedinstvo, da sve što radim bude neokaljano u Bogu. Učini da budem zadovoljan s tamom koja me okružuje, da po njegovoj milosti budem uvijek uz njega. Da šutim u ovomu svijetu, osim ako je Božja volja da bude drukčije, i na način na koji on to želi. Učini barem to da iščeznem u pisanju kojim se bavim. Ono mi ne bi trebalo značiti ništa posebno i ne bi trebalo štetiti mojoj sabranosti. Rad može biti molitva; njegovi rezultati ne bi me trebali zanimati.

1 2 3 4

Večernja molitva Nebesa Stvorče zvjezdanih Stere mi put besprijekoran (Ps 18,33).

Sva si lijepa.

24

POLAGANJE SVEČANIH ZAVJETA [1946.]

24. prosinca, BADNJAK Stari je otac Alberic imao propovijed u kapitulu. Čini se da je teško bolestan. Rekao je da je to njegova posljednja propovijed; ne bi me čudilo da tako i jest. Mislim da je bio vrlo usamljen u ambulanti, svih ovih godina. Ljubazan je, jednostavan i samotan taj dragi starčić. U skriptorij dolazi kroz dugački klaustar, polako poput sablasti, hvatajući se za zidove, samo da bude što bliže ljudima. Neki dan pokazao mi je svetu sličicu. Volio bih da sam mogao učiniti nešto više za njega, umjesto što sam je pogledao samo letimično i nasmiješio mu se, zastidjevši se pri pomisli da sam svojim osmijehom pokazao da me zbunjuju dvije stvari – prvo što je sličica u umjetničkome smislu bila zastrašujuća, a drugo što sam, gledajući sličice, prekršio samostansko pravilo.

Pravilo da dva monaha ne smiju čitati iz iste knjige dom Frederic tumači tako što kaže da monah, strogo govoreći, ne smije ništa pokazivati drugomu monahu, nikakva pismena, nikakve sličice, ništa što bi onaj drugi želio vidjeti... Ovoga puta je, po mojemu mišljenju, bilo važnije milosrđe.

Propovijed oca Alberica posebno mi se svidjela zbog domišljatosti i jednostavnosti kojom je govorio o „odanosti našim superiorima“, o tome kako bi se novak trebao nagonski žrtvovati za „svojega dragog oca magistra“. Nije to bilo nešto što je pokupio iz knjiga. Bilo je to u njemu, bilo je to dio njegove osobe – cijela njegova istrošena osoba stajala je nedvosmisleno iza značenja onoga što je govorio.

Jednoga dana, kada sam se ocu opatu u njegovoj sobi požalio da nisam dovoljno kontemplativan i samotan kakav bih želio biti, da u ovomu samostanu nisam nimalo napredovao te da bih radije bio kartuzijanac ili pravi pustinjak, dom Frederic je ležerno primijetio da u samostanu ima nekoliko ljudi koji mu mogu doći i povjeriti mu svoje probleme i zatim otići od njega zadovoljni bilo kojim odgovorom koji im dadne. S određenoga stajališta ovo rješenje doimlje se groznim. A opet, u njemu ima nešto prekrasno. Ono podrazumijeva vjeru i jednostavnost bez kojih je teško živjeti kontemplativnim životom. Doista moramo vje25

ZNAK JONIN

rovati svojim superiorima. Ne bismo ih trebali procjenjivati prema ljudskim mjerilima, uzimati stvari koje nam govore tek pukim mišljenjima koja možemo odvagivati i uspoređivati ih s našima. Ne znam hoću li ikada biti sposoban za takvo što. Ali nešto od toga mi je potrebno i nadam se da će mi Isus dati milost da to i postignem.

29. prosinca, SVETI TOMA CANTERBURYJSKI Četiri velika blagdanska dana bila su doista predivna. Bilo je dovoljno vremena za molitvu i nismo imali nikakvih drugih obveza. Paradiso!5 Jučer mi je dom Gildas u ispovjedaonici rekao nekoliko korisnih savjeta koje vrijedi zapamtiti. Zato ih ovdje zapisujem.

1. Prvo je rekao da moram biti zahvalan na tome što me toliko privlači molitva. Tu potrebu moram njegovati, težiti sabranosti i ostati u tišini pred svetohraništem.

2. Da moram moliti da bih razumio pisce poput Ruysbroecka te da nastavim čitati toga pisca.

3. Da poučavam druge kontemplaciji, a posebno da u onome što pišem dadnem ljudima do znanja da je kontemplativni život lagan i svakome dostupan te da ne iziskuje nikakve posebne ili izvanredne napore, drugim riječima, da je za težnju za svetošću potrebna samo obična ljudska velikodušnost.

4. Upozorio me je da moram biti svjestan toga da je moja želja da postanem kartuzijanac izraz sebeljublja i da samo velik i izvanredan prevrat u mojemu životu može opravdati moj odlazak iz ovoga samostana i preseljenje u kartuzijanski samostan.

5. Da bih morao izvući korist iz svih križeva koje mi Isus šalje, posebno iz onih vezanih uz moj rad – odgađanja, nezgoda s rukopisima, nepovoljnih kritika, uvreda i tako dalje.

6. Moram razumjeti koliki je užitak Isusu kada vidi da priznajemo djela njegove ljubavi, da nam on čini dobro po svim kušnjama koje nam šalje.

5

tal. raj

26

POLAGANJE SVEČANIH ZAVJETA [1947.]

7. Trebao bih čitati kartuzijanske pisce i iskoristiti sve vrijedno što nađem u njima pa ako me njihovo pisanje potakne da poželim spakirati stvari i odjuriti u kartuzijanski samostan, tu želju moram shvatiti kao svaku drugu želju koja me potiče na neurednost i da se zbog toga ne uzrujavam.

Jučer za ručkom, dok je čitač u blagovaonici čitao sjajan Bossuetov tekst o sv. Tomi Canterburyjskome iz knjige Liturgijska godina (dok ovaj mučenik umire, njegov jezik i dalje oblikuje riječ „l’eglise“6), otac prior mi je uručio brzojav. Mislio sam: „Ako mi što stigne poštom, shvatit ću to kao dar sv. Tome Becketa.“ Ali kada sam vidio brzojav, srce mi je klonulo. Prvo što mi je palo na pamet bilo je da se rukopis knjige Gora sa sedam krugova izgubio. Naomi Burton ga je prije nepunih tjedan dana odnijela u Harcourt Brace. Znao sam da izdavači redovito ostavljaju pisca da čeka najmanje dva mjeseca prije no što bilo što kažu o njegovu rukopisu... Čekao sam da ručak završi i tek tada otvorio brzojav. Bio je od Boba Girouxa. U njemu je pisalo: „Rukopis prihvaćen. Sretna nova godina.“ 5. siječnja, VIGILIJA BOGOJAVLJENJA [1947.]

Vani je sivo i pada slab snijeg.

Jutros je u kapitulu otac opat obznanio da sam zatražio dopuštenje da pristupim polaganju svečanih zavjeta. Učinio je to zato da bi zajednica mogla glasovati o meni.

Postavljen sam za pomoćnoga kantora, što znači da moram prijeći na drugu stranu kora. Ta strana iz nekoga razloga djeluje prilično mračno – možda zato što su do sada svi dani bili mračni.

7. siječnja Otac opat putuje u Utah da pronađe zemljište za novi samostan. Jutros smo imali kapitul na kojemu monasi redovito ispovijedaju svoje i ukazuju na tuđe pogrješke i nemarnosti u vezi s 6

franc. crkva

27

ZNAK JONIN

vanjskim obdržavanjem pravila; sve je proteklo iznimno mirno i u duhu milosrđa. Cijeli je samostan radostan kao božićno jutro.

12. siječnja Očaran sam knjigom Martènea i Duranda Voyage Littéraire de Deux Benédictins7. Riječ je o njihovim zapisima s putovanja po Francuskoj početkom osamnaestoga stoljeća tijekom kojega su u starim samostanima prikupljali građu za knjigu Gallia Christi­ ana8. U to je vrijeme samostana bilo na stotine. Sve u svemu, monaški je život bio vrlo bogat i živahan, čak i u to beživotno doba.

Djelovalo je više raštrkanih pokreta obnove koji su, imajući u vidu ograničenja, bili prilično uspješni. Tek nekolicina ih se, kako se čini, proširila zemljom i gotovo su svi zaboravljeni. Monaštvo je bilo nalik razgranatu stablu punu usahlih grana. Trebalo ga je potkresati. Zapravo, bilo je gotovo oboreno. Mnogo je bogatih i lijepih običaja izgubljeno sa samostanima koje je Francuska revolucija izbrisala s lica zemlje. I mnoštvo umjetničkih djela, rekao bih. Ali kada je sve završilo, vjerujem da je u samostanima koji su preživjeli bilo više Božje ljubavi.

14. siječnja Božja se ljubav brine za sve što činim. On me vodi u mojemu radu i u mojemu odabiru štiva, barem dotle dok se ne polakomim i ne počnem gutati stranice. Zbilja je nelogično to što me progoni iskušenje da odjurim u neki drugi samostan i u neki drugi red. Bog me je postavio na mjesto na kojemu se mogu iz sata u sat, svakoga dana, baviti nečim što graniči s molitvom.

Uvijek mi se pruža prilika da prijeđem tu crtu i uđem u jednostavno i kontemplativno sjedinjenje s Bogom. Puno vremena provodim sam pred presvetim sakramentom. Uobičajio sam šetkati gore-dolje pod krošnjama stabala ili duž grobljanskoga zida u prisutnosti Božjoj. A opet, pravi sam glupan kada pristajem maštati o tome da bih negdje drugdje brže postigao još viši 7 8

Književno putovanje dvojice benediktinaca Kršćanska Galija

28

POLAGANJE SVEČANIH ZAVJETA [1947.]

stupanj molitvenoga života. Kada bih otišao nekamo drugamo, siguran sam da bi mi bilo gore nego ovdje. Osim toga, nisam došao ovamo radi sebe nego radi Boga. Bog je moj red i moja ćelija. On je moj redovnički život i moje pravilo. On je uredio sve u mojemu životu kako bih se mogao okrenuti prema svojoj nutrini, gdje ga mogu vidjeti i otpočinuti u njemu. Stavio me je na ovo mjesto zato što želi da budem ovdje i ako me ikada poželi premjestiti na neko drugo mjesto, učinit će to tako da će biti otprve jasno tko to čini.

18. siječnja Otac opat se u srijedu vratio iz Utaha bez farme.

Možda nam kaže što o tome u nedjelju.

Danas je otac Odo primio posljednje pomazanje. Kako sam bio pomoćni kantor, bio sam u blizini njegove ćelije. Klečao sam nasuprot vratima, ali između mene i ćelije neprekidno je prolazio dugačak red novaka, i to je potrajalo i nakon što je časni otac počeo s obredom posljednjega pomazanja. Načas sam uspio opaziti oca Oda čije je lice bilo upalo i izobličeno, po čemu se dalo zaključiti da jadni čovjek jako pati. Njegovo krupno tijelo često se treslo od napadaja astmatičnoga kašlja kada je u svojim invalidskim kolicima dolazio u kapitul. (Na pedesetu obljetnicu ređenja, za vrijeme dom Fredericova govora, držao je udubljen dlan iza uha, a kada je sve završilo, dao je znak rukom koji je značio da nije čuo ni jednu jedinu riječ.) Kašalj je znao trajati vrlo dugo. Sada je, međutim, tako slab da nije sposoban ni kašljati. Posljednje pomazanje primio je u velikoj pobožnosti, no nisam čuo da je išta rekao. Ako je i pokušao nešto reći, glas mu je bio odveć slab da bi dopro do mene vani u hodniku.

Njegov dugački monaški život, koji je trajao više od pedeset godina, od čega je polovicu proveo u Francuskoj, primiče se kraju*. Svojedobno je bio podrumar u samostanu Acey u Juri. * U međuvremenu se otac Odo oporavio i živio još godinu dana umrijevši 26. veljače 1948.

29

ZNAK JONIN

27. siječnja Ovoga tjedna poslužujem kod mise oca opata. Kada se u crkvi služi konventualna misa, on ima misu u stražnjoj sakristiji. Tada kroz dvoja zatvorena vrata možete čuti kor, premda ne možete jasno razabrati što pjeva. Na drugoj strani, vani, pri dnu brijega gdje su mlinovi, braća jutros turpijom oštre zupce goleme kružne pile. Na misi za blagdan Sv. Ivana Zlatoustoga monasi su u koru pjevali Justus ut Palma florebit9. Vani se razlijegao zvuk turpijanja i ječanje pile. Zvukovi molitve i ljudskoga rada koji se čuju u daljini skladno se nadopunjuju. Ondje, za oltarom, usred raznovrsnih i diskretnih zvukova iskazivanja odanosti, usred reda kojim ravna ljubav prema Gospodaru svega, on nije govorio ništa, ali je prostor ispunjao svojim mirom.

Poslije ručka dan se pretvorio u proljeće. Bio je to jedan od onih toplih zimskih dana koji se u Kentuckyju iznenada pretvore u zasljepljujuću hladnoću. Ali dok je bilo toplo, vrt je nalikovao Edenu i ja sam šetkao njime čitajući Ruysbroecka.

Nešto kasnije tijekom popodneva dom Frederic mi je tutnuo u ruke jednu od najljepših knjiga koje sam vidio. Bio je to album s fotografijama jedne od naših drevnih opatija u Provansi – zove se Sénanque. Fotografije i oprema knjige jednostavno su prekrasni. Bio sam presretan.

Arhitektura cistercitskih samostana objašnjava puno toga o našemu pravilu i našemu životu. Njezina jednostavnost i snaga kazuju nam kakva bi trebala biti naša molitva. Ona nam na jednostavan način poručuje nešto što nam je rekao već sv. Benedikt: da se moramo moliti Bogu „sa svom poniznošću i čistom pobožnošću... bez mnoštva riječi, već čistim srcem i skrušenim suzama“*. Crkve koje su podizali naši oci izražavale su njihovu poniznost i njihovu šutnju. U oficiju naših otaca i u njihovoj arhitekturi nije bilo ničega suvišnog, ničega beskorisnog u njihovoj osobnoj molitvi. Oni u obraćanju Bogu i ljudima nisu raK’o palma cvate pravednik * „Cum omni humilitate et puritatis devotione… non in multiloquio sed in puri­ tate cordis et compunctione lacrimarum“ (Pravilo sv. Benedikta, pogl. 20).

9

30

POLAGANJE SVEČANIH ZAVJETA [1947.]

sipali riječi i nisu ništa rasipali dižući zgrade. Nisu koristili ni kamen ni vrijeme da zadovolje bilo čiji sentimentalni ukus niti iz poštovanja prema lažnu i proizvoljnu kriteriju pobožnosti u umjetnosti. Znali su da solidno izgrađeno zdanje slavi Boga više nego nesolidno, pa makar ovo drugo bilo prekriveno službenim simbolima davanja slave. Njihove su crkve izgrađene oko psalama. Njihovi su klaustri nalikovali pjevanju iz našega graduala i iz našega drevnog antifonara. Njihove su građevine bile prikladna inscenacija za Consuetudines10 svetoga Stjepana. Savršenost tako čista i tako životna, koja proizlazi izravno iz Pravila i monaškoga načina života, govori u prilog duhovnoj plodnosti vjerodostojnije nego što smo danas spremni shvatiti. Vjerujem da je ta plodnost izraz cenobitskoga života kao takva. U jednostavnosti Sénanquea ili Fontenaya mogla je živjeti samo cenobitska zajednica. Pustinjački samostan neizbježno je nezgrapan i može biti samo arhitektonsko čudovište. S druge strane, slažem se da pustinjačka nastamba u kojoj obitava samo jedan pustinjak može biti prekrasna!

1. veljače Sutra je Sedamdesetnica. Noćas smo pjevali posljednji alle­ luia. Idući put pjevat ćemo ga uoči mojih svečanih zavjeta.

Danas sam, radeći u šumi, umalo izgubio obje noge. Sjekira kojom sam kresao posječeni bor stalno se odbijala o tvrdo drvo. U jednomu trenutku poletjela mi je prema koljenima poput divlje ptice s blistavim kljunom, ali moj anđeo čuvar cijelo je popodne svojim mačem odbijao oštricu uspjevši me zadržati na nogama. Šuma je bila naprosto čudesna.

Stigao nam je još jedna postulant: četvrti u dva dana. Problem nalaženja mjesta za spavanje za sve te ljude koji nam dolaze postaje sve ozbiljniji.

10

Običaji

31

ZNAK JONIN

8. veljače Prije koji dan časni je otac u kapitulu obznanio da svečane zavjete polažem na blagdan Sv. Josipa. Mislio sam da se to ne će dogoditi prije Uskrsa, ali što prije, to bolje.

Gadno je zahladilo, prvi put ove zime. Neku noć kada smo odlazili na počinak, primijetili smo da se blagoslovljena voda u posudama u našim spavaonicama zaledila. U dva sata noću, dok smo ustajali, počela se topiti zbog velikoga broja monaha u prostoriji jer su prozori bili zatvoreni.

17. veljače, POKLADNI UTORAK Danas je završila pobožnost Četrdeset sati.

Jučer ujutro sastavio sam oporuku. Nema ništa prirodnije od sastavljanja oporuke prije polaganja svečanih zavjeta jer se njome oslobađate svega, kao da se spremate na smrt. Zvuči puno dramatičnije nego što je u stvarnosti. Zapravo, čim sam se odrekao svih zemaljskih dobara, pozvan sam u sobu oca opata koji mi je uručio ugovor s izdavačem Harcourt Brace za objavljivanje Gore sa sedam krugova. Tako sam, sastavivši oporuku, stavio svoj živi potpis na taj ugovor. Prihodi od autorskoga prava mrtvoga pisca idu samostanu. U međuvremenu, poslijepodne sam proveo pišući poslovna pisma i čineći sve moguće vrste pogrješaka.

Jutros, pred presvetim sakramentom, učinilo mi se da ovi zavjeti podrazumijevaju odricanje od potpuno kontemplativnoga života. Ako Isus želi da budem ovdje u Gethsemaniju, a moji me starješine uvjeravaju da želi (Qui vos audit me audit11), onda on, poslije svega, valjda ne želi da budem čisti kontemplativac.

Pretpostavljam da sve ovisi o tome što podrazumijevate pod čistim kontemplativcem.

Ubrzo sam došao do zaključka da ionako ne mogu razmišljati o ovomu problemu kako treba. Možda ovo ipak nije najsavršeniji poziv u Crkvi, per se12. I što sada? Čini se da je to moj 11 12

Tko vas sluša, mene sluša (Lk 10,16). po sebi

32

POLAGANJE SVEČANIH ZAVJETA [1947.]

poziv. To je jedino što je važno. Kakva je korist imati neki drugi, bolji poziv ako on nije tvoj? Ali kako to može biti moj poziv ako imam tako snažnu želju za nekim drugim pozivom? Ne pitajte me. Naš Gospodin traži tu žrtvu od mene. Kako to znam? Ne znam. Tako su mi rekli. Moram li im vjerovati? Pretpostavljam da ne moram. No nešto mi govori da drugoga puta za mene nema. Moja je savjest na strani mojih superiora i kada me spopadnu lucidne misli o ovomu predmetu, iskustvo me podsjeća da će ovi osjećaji iščeznuti, baš kao što su i prije iščezavali. Nema sumnje da će se vraćati i opet iščezavati puno puta prije no što se naviknem prepuštati ih zaboravu.

Tijekom svečane mise i prijenosa presvetoga oltarskog sakramenta bio sam kadioničar. Pored svih mojih nevolja nikako mi nije polazilo za rukom razgorjeti poštenu vatru u kadionici. Zrna tamjana što ih koristimo toliko su krupna da se, čim ih stavite na ugljevlje, pretvore u čvrstu masu koja ne daje dim, već istoga časa ugasi vatru. Trudio sam se najbolje što sam znao i umio, puhao u ugljevlje tijekom cijeloga kanona tako da su mi ruke bile pokrivene ugljenom, a kada je sve završilo, zaboravio sam isprazniti kadionicu i odložiti je na stranu.

20. veljače, KORIZMA Otišao sam ponovno ocu opatu i razgovarao s njim o dvojbama vezanim uz moj poziv, a on me je ponovno strpljivo uvjeravao da je sve u najboljemu redu i da je upravo naš samostan mjesto kamo pripadam. Duboko negdje u sebi osjećam da je on u pravu i da sam ja glupan. A opet, površno gledajući, sve se čini krivo. Kao obično, dižem veliku galamu oko svega toga.

Concupierunt coscupiscentiam in deserto13... Numquid poterit para­ re mensam populo suo?14

13 14

Pohlepi se daše u pustinji (Ps 106,14).

Može li stol u pustinji prostrti (Ps 78,19).

33

ZNAK JONIN

28. veljače Drugi je dan trodnevnog povlačenja prije no što primim posljednji od nižih redova i postanem akolit. Napeto iščekujem taj trenutak još od lanjskoga prosinca. Prošloga rujna, za blagdan Sv. Mihaela i arkanđelâ, bio sam zaređen za egzorcista, za blagdan Sv. Dominika u kolovozu za lektora, za blagdan Sv. Pavla za vratara. Tonzuru sam dobio na Uskrsni ponedjeljak prošle godine. Obred ređenja akolita u Pontifikalu prepun je zaziva svjetla i obećanja da će ono sići na mene. Primanje ovoga reda podiže me na oltarske stepenice, razmišljajući o krvi i vodi što su potekle iz Kristova boka na križu dok poslužujem česticu tvari za euharistiju Kristove krvi. Više od svega drugoga, više nego ikada prije, molim te, Bože moj, razgori u mojemu srcu Kristovu ljubav i pouči me kako da ti se predam sjedinjen s njegovom Žrtvom. Ne će to biti prvi put da razmišljam o čudesnoj molitvi koju svećenik izgovara kada miješa kap vode s vinom u kaležu*. Ali ja želim da ta molitva bude simbol svega za što živim. Želim da cijeli moj život bude izraz tih riječi i toga obreda.

1. ožujka, PRVA POSNA SUBOTA U KORIZMI Noćas je opet sniježilo i debeli pokrivač snijega prekrio je tlo i drveće. Nebo je olovno sivo i sve upućuje na to da će snijeg i dalje padati. Tmurno je kao što su tmurne moje misli. Ništa ne vidim. Ništa ne razumijem. Ispričavam se zbog jadikovanja i uznemiravanja. Sve što želim jest ugoditi Bogu i vršiti njegovu volju.

8. ožujka Nastavljam pisati ovaj dnevnik kao izraz poslušnosti dom Gildasu, iako sam nesklon tome. Dovoljno je da o toj stvari odluči duhovnik. Ako je zamorno voditi dnevnik, još je zamorni* „Bože, koji si dostojanstvo ljudske naravi čudesno sazdao i još čudesnije obnovio: daj nam po otajstvu ove vode i vina da sudjelujemo u božanstvu onoga koji se udostojao postati dionikom našega čovještva, Isusa Krista, Sina tvoga...“

34

POLAGANJE SVEČANIH ZAVJETA [1947.]

je neprekidno se pitati trebam li odustati od svega ili ne trebam.

Ne znam hoće li to proslaviti Boga, ali moje pisanje dnevnika raskuženo je mojom poslušnošću. Više se ne moram ispričavati ni Bogu ni sebi što pišem dnevnik.

Do mojega povlačenja prije konačnih zavjeta ostala su još tri dana.

Brat zadužen za garderobu popeo se u potkrovlje i donio mi putnu torbu koju sam prije pet godina donio sa sobom u samostan. Sada je u našoj spavaonici. Moram provjeriti je li sva moja odjeća u njoj prije no što se formalno odreknem plavoga vunenog džempera, četiri športske majice s prugama, jakni od tvida i tamnoplavoga odijela. Obavio sam to za pola minute. No torba ostaje i dalje u ćeliji. Još uvijek djeluje sjajno i kao da je nova – na sebi ima plavobijelu naljepnicu s natpisom Cuba Mail Line, sa slovom M. I dalje ima bogat i nov miris koji me se, dobro se sjećam toga, silno dojmio kada sam je prvi put otvorio u nekomu hotelu na Floridi. Teško je vjerovati da je to bilo prije sedam godina. Još je manje moguće vjerovati da sam ikada nosio tu odjeću. Ne vjerujem da sam nekada bio svjetovnjak. Nisam nikada trebao ni biti. Kako god, dobro je to znati.

Zavjetima se želim osloboditi svega čega se mogu osloboditi nekim službenim činom kako bih se pripremio za oslobađanje od svih drugih navezanosti od kojih je puno teže pobjeći, budući da tu ne pomažu čak ni zavjeti. Što se tiče samoće: najveći dio nebitnosti povezanih sa životom u zajednici ne bi me trebao previše zabrinjavati – to se prije svega odnosi na razlike u mišljenju, gledanje na duhovni život, vrstu orguljske glazbe koja se, kako se čini, sviđa mnogima. Zašto bih se time opterećivao? To me se ne tiče.

10. ožujka Jučer sam pročitao nekoliko poglavlja knjige Oblak neznanja.

Svaki put kada posegnem za knjigom pisanom u toj tradiciji, napose ako ju je napisao sv. Ivan od Križa, osjećam se poput one trojice mudraca nakon što su izišli iz Jeruzalema i tako umaknu35

ZNAK JONIN

li Herodu i opet vidjeli svoju zvijezdu. Njihovu veselju nije bilo kraja. Nisu više morali postavljati pitanja, bili su lišeni svakoga osjećaja nesigurnosti i jasno su vidjeli put pred sobom. U ovomu slučaju ne radi se čak ni o tome da vidite put pred sobom. Stvar je puno jednostavnija. Čim prestanete putovati, znači da ste stigli.

Sjećam se nekih odlomaka iz nekih drugih knjiga koji su ostavili jednako snažan dojam na mene. Oni svjedoče o trenutcima kada sam, negdje u dubini svojega bića, znao da sam pronašao ono što Bog želi za mene. Tako se, primjerice, sjećam jednoga poglavlja iz Puta k savršenosti svete Terezije u kojemu ova svetica govori o nevažnosti nehotične rastresenosti tijekom molitve smirenosti. Zatim sam, prije četiri godine, dok sam još bio u novicijatu, otkrio cijeli dio Živoga plamena ljubavi, u III. strofi, gdje sv. Ivan od Križa govori o „dubokim pećinama“ i molitvi.

Potom sam nedavno u knjizi Le Paradis Blanc15 naišao na poglavlje o nutarnjemu životu. Bilo je naslovljeno Un Chartereux Parle16.

Ali to se jednako tako odnosi i na nas. Na drukčiji način snažno me se dojmila distinkcija Dunsa Scota o blaženstvu, 49., u IV. knjizi Oxeniense17, kao i sve što sveti Bonaventura govori o čežnji, posebno u knjizi Itinerarium18. Te su misli prodrle duboko u mene i oblikovale moj život i moju molitvu. One nisu samo privukle moju pozornost, već su preobrazile moju dušu. Unatoč tome, vjerujem da su one bile samo zadnji korak u procesima na kojima je Božja milost krišom radila ranije. One su mi, a da toga nisam bio svjestan, pomogle da shvatim što se događa u mojoj nutrini. Čitao sam manje-više isto što i prije dolaska u Gethsemani, ali tada me to nije preobrazilo. Zapravo, jedva sam shvaćao o čemu je tu uopće riječ.

15 16 17 18

Bijeli raj Kartuzijanac govori Oxfordski komentari (Opus Oxoniense) Put duše k Bogu (Itinerarium mentis in Deum)

36

SADRŽAJ

Proslov PUTOVANJE U NINIVU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .9 Prvi dio POLAGANJE SVEČANIH ZAVJETA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19 Drugi dio OPATOVA SMRT . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 101 Treći dio VIŠI REDOVI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 141 Četvrti dio K OLTARU BOŽJEMU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 203 Peti dio KIT I BRŠLJAN . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 253 Šesti dio ZNAK JONIN . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 331 Epilog PROTUPOŽARNA STRAŽA, 4. srpnja 1952.. . . . . . . . . . . . . 381

395

PREPORUČUJEMO

Jedna od najpopularnijih knjiga ikada napisanih o čovjekovoj potrazi za vjerom i nutarnjim mirom donosi potresnu životnu i duhovnu priču Thomasa Mertona koji je kao mlad, briljantan čovjek, prepun strasti, želje za svjetovnim užitcima i težnje k uspjehu, napustio obećavajuću literarnu karijeru i započeo traganje za duhovnošću koje ga je dovelo do vjere i krštenja u Katoličkoj Crkvi, a potom i do ulaska u strogi trapistički red.

Nenadmašni klasik koji govori o duhovnim stremljenjima koja su svojstvena svakom čovjeku u potrazi za smislom.

499 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Prepuno dubokih i snažnih misli, ovo iznimno djelo jednoga od najpoznatijih duhovnih velikana 20. stoljeća već desetljećima osvaja srca čitatelja diljem svijeta. U vremenu u kojemu je čovjek neprestano okružen i ispunjen bukom svijeta, međuljudskih odnosa i vlastitih emocija, Merton u prvi plan stavlja samoću kao neotuđivu potrebu svakog čovjeka. Samoća, ne nužno izvanjska, koliko ona nutarnja, pomaže nam da postanemo više mi sami. „U samoći sam napokon otkrio da si Ti čeznuo za ljubavlju mojega srca onakvom kakva jest – ljubav srca čovječega.”

115 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Topla i očaravajuća pripovijest o tri čovjeka koji su osnivanjem cistercitske opatije izvršili snažan utjecaj na europsku duhovnost i kulturu. Odbacujući suhoparnost klasične biografije autor, trapistički monah M. Raymond, razvija ovu iznimnu priču nenadmašnim stilom i kreativnošću, živopisno oslikavajući povijesne činjenice trojice buntovnih redovnika: sv. Roberta, sv.

Alberika i sv. Stjepana Hardinga. Radnja romana smještena je na razmeđi 11. i 12. stoljeća i prati život ove trojice povijesnih i duhovnih velikana opisujući njihovu nutarnju snagu, duhovnost, kao i važne značajke koje su krasile njih i red koji su iznjedrili.

293 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Zlatno pismo (Epistola aurea) klasično je djelo kršćanske duhovnosti koje već gotovo tisuću godina uvijek iznova oduševljava čitatelje.

Nastalo kao pismo Vilima iz Saint-Thierryja, jednoga od najpoznatijih srednjovjekovnih monaha cistercita, upućeno kartuzijancima iz samostana Mont-Dieu sadrži učenja o duhovnom životu koja su i danas dragocjena za sve one koji žele rasti u zajedništvu s Bogom. Vilim tumači etape duhovnog usavršavanja te izvrsno objašnjava da se do toga savršenstva ne dolazi osobnim nastojanjem, pa bilo ono iskreno i velikodušno, nego po djelovanju Duha Svetoga, koji se nastanjuje u duši i čisti, upija i preobražava u ljubav svaki ljubavni zanos i želju prisutnu u čovjeku. Učeći kako se otvoriti Duhu i postići tu ljubav Vilim ući kako naći istinsku radost, predokus vječnoga blaženstva.

119 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: GrafiÄ?ki zavod Hrvatske Tiskano u studenome 2017.

Thomas Merton (1915.–1968.) jedan je od najpoznatijih duhovnih velikana 20. stoljeća, a njegova djela i danas svojom dubinom i nutarnjim bogatstvom utječu na milijune ljudi. Napisao je više od sedamdeset knjiga, od kojih su mnoge ubrojene među duhovne klasike. Uz autobiografsko djelo Gora sa sedam krugova najcjenjenije njegovo djelo upravo je Znak Jonin.

Nakon što je u Gori sa sedam krugova opisao svoj životni put od razuzdane mladosti perspektivna studenta do obraćenja na katoličanstvo i ulaska u trapistički samostan, u knjizi Znak Jonin sabire i iznosi vlastite dnevničke zapise napisane u razdoblju između 1946. i 1952. godine. Ova iznimna knjiga osim što upoznaje čitatelje s monaškom vizijom vjere i njihovim životom i svakodnevicom, istodobno je i svojevrsna škola duhovnosti. Ali ne na općenit i teoretski način, već po osobnim dubokim uvidima u život Mertona kao duhovnoga tragača, kao i po njegovim životnim usponima i padovima u potrazi za nadnaravnim. Pišući s velikim mladenačkim žarom, osebujnošću, a ponekad i buntom, Merton iskreno iznosi duhovne izazove, svakodnevne borbe, nemire i sukobe unutar sama sebe koje treba razriješiti, istodobno dajući poticajno i vrlo korisno duhovno iskustvo. Osim toga, prateći Mertonovo prilagođavanje monaškome životu Znak Jonin na pristupačan način nudi prokušanu i drevnu monašku mudrost za sve one koji traže duhovno obogaćenje i usmjerenje za svoj život u svijetu. „Nastavak Gore sa sedam krugova… Zadivljujuće!“ Commonweal „Fantastična knjiga! Najpitkije i najpoučnije autorovo djelo!“ Catholic World ISBN 978-953-235-590-1

VERBUM 165 kn

www.verbum.hr