Issuu

A FSHAR

POPULUS

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

ISBN 978-953-235-908-4

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 200115079.

Laurenceu: Hrabru. Odanu. Brižnu. Iskrenu. Nepatvorenu. Mom ljubljenomu nećaku. Uvijek ćeš biti princ u mome srcu.

Sredozemno

Kaspijsko jezero armenija rijeka Araks

PROLOG

Kralj uzvisi Daniela i dariva ga mnogim blistavim darovima.

Postavi ga upraviteljem sve pokrajine babilonske i starješinom svih mudraca babilonskih.

Dn 2 , 48

Dvadeset deveta godina vladavine kralja Nabukodonozora

Otac mi je jače stisnuo ruku dok smo se žurili pored zigurata, na čijemu je vrhu zlatno Mardukovo svetište bliještalo na jutarnjemu suncu. Uvijek je osjećao nelagodu kada bismo se previše približili jednomu od mnogih babilonskih hramova. No zbog ovoga, najpoznatijega i najraskošnijega, njegovo bi se židovsko srce strašno uzrujalo.

Zigurat se stoljećima nalazio u središtu Babilona, a kako je vrijeme prolazilo, sve je više postajao oronuo. Kada je Nabukodonozor zasjeo na prijestolje, potrošio je ogroman novac na popravljanje te poznate znamenitosti obnovivši je i učinivši veličanstveno visokom tako da su pedesetorica muškaraca mogla stati jedan drugomu na ramena i još uvijek ne bi dosegnula njegov vrh. Kako bi ovomu spomeniku dao osobni pečat veličine, kralj je dodao svetište babilonskoga boga Marduka optočeno draguljima poput krune na toj visokoj građevini. Posrnula sam gledajući preko zidina, kroz veo palmina lišća i grana bujnih stabala, prateći polagan napredak svećenika obučena u bijelo koji se penjao ukrašenim stubištem noseći žeravnik u kojemu je nešto gorjelo.

„Koncentriraj se, Keren. Prestani zuriti u grozotu.“

„Da, oče“, rekla sam, pogleda i dalje prikovana za onoga svećenika.

„Ne smiješ dopustiti da ti misli lutaju kada počneš služiti u Danielovoj kući. Zadrži misli na zadatku koji ti je dan.“

„Naravno.“

„I ne postavljaj drska pitanja.“

„Tko? Ja?“ upitala sam uvrijeđeno. „Djed kaže da su moja pitanja znak oštra uma.“

„Kao što rekoh. Drska. Moraš suzbiti tu sklonost.“

„Da, oče.“

Sada smo već napustili glavnu prometnicu prešavši most preko jednoga od kanala koji su navodnjavali grad i došli smo do uskoga, nepopločenoga puta. Većina babilonskih cesta napravljena je od nabijene zemlje iako su neke bile dovoljno široke da prime dvije kočije.

Bez upozorenja otac se zaustavio i okrenuo prema meni. Bila sam visoka za svoje godine. No ipak je morao spustiti glavu kako bi me pogledao u oči. „Keren“, rekao je dok mu je glas postajao tiši. „Znaš da te volimo. Tvoja majka i ja.“

„I ja volim vas. Prestani se brinuti za mene.“

„Daniel je dobar čovjek. U njegovoj ćeš kući biti na sigurnome.“

Potapšala sam oca po ramenu kako bih ga umirila. Prije mnogo godina kralj je gospodara Daniela uzdigao na položaj starješine svih mudraca i upravitelja pokrajine Babilona, bogatoga glavnoga grada države Babilonije. Jednim potezom Nabukodonozor je postavio mladoga Židova da upravlja mnogim njegovim sunarodnjacima.

Nismo svi mi zarobljenici iz Judeje imali takvu čast.

Mnogi iz moga naroda služili su kao robovi. Drugi su bili poslani da žive na babilonskim područjima koja prije nisu bila naseljena. Neki su, poput moga oca, dobili niže položaje u Babilonu. Vještine koje je imao momu su ocu donijele položaj pomoćnika pisara. Iako su moja majka i sestre plele košare za trgovca na tržnici, a braća radila u luci, očeva plaća bila je glavni izvor prihoda u kući. Njegov ograničeni prihod morao se dijeliti na osam dijelova i nikada nije bio dovoljan. U trenutku očaja posudio je novac od jednoga zajmodavca uz lihvarske kamate. I sada mu ne može vratiti.

Plakao je kada je prišao svomu rođaku Danielu. Plakao zbog tuge, a rekla bih, i nemalo srama. Iako je imao moj blagoslov, ponuda da proda najmlađu kćer svomu imućnomu rođaku mojemu je ocu gotovo slomila srce. Naravno, svi smo se nadali da će moja obitelj uštedjeti dovoljno da me otkupi u roku od godinu dana. No bojala sam se da je naša nada tek pusti san, a ne realan plan. Svih ovih godina u Babilonu moja obitelj još nije uštedjela nijedan srebrni šekel.

Na naše olakšanje, Daniel je milostivo ponudio da me kupi od moga oca. Samo da bi me odmah vratio mojoj obitelji, kao pravi rođak izbavitelj.

Moj je otac spustio glavu. „Znaš, ne možemo je hraniti. Jednostavno nemamo dovoljno. Bi li joj dopustio da radi za tebe? Zaradit će svoj kruh, obećavam ti. Pošalji je kući k nama svakoga šabata kako bismo je vidjeli i radovali se.“

Gospodar Daniel pristao je. Možda nam je bio rođak, no bio je udaljen od naše krvne linije koliko i moja dotrajala tunika od ovce koja je strižena kako bi se satkala njezina tkanina. Daniel nije morao igrati ulogu moga izbavitelja po Zakonu niti je morao umnažati svoju velikodušnost hraneći me i udomljavajući o vlastitome trošku.

Shvaćala sam koliko je bilo važno da velikodušnost svoga gospodara otplatim korisnim radom. Ponovno sam oca potapšala po ramenu. „Vrijedno ću raditi, oče. Ne moraš se brinuti. Neću osramotiti tebe i majku.“

Položio je toplu ruku na moj obraz. „Mi se uopće ne brinemo zbog toga.“

Kuća gospodara Daniela izgledala je točno onako kako biste očekivali da izgleda rezidencija jednoga aristokrata. Prije mnogo je godina živio u palači, ali kada su mu se sinovi rodili, dobio je dopuštenje da se preseli u vlastitu kuću. Visoka tri kata, ta je građevina imala zidove od skupe opeke pečene u peći te je bila okrečena kako bi se nosila s nemilosrdnom vrućinom babilonskih ljeta.

Ovaj veličanstveni dom imao je malo toga zajedničkoga s našim malenim pravokutnim domom od trstike i njegovim vratima od trščanoga prostirača. Ulazna vrata Danielova raskošnoga doma, zajedno sa štokovima i nadvratnikom, bila su napravljena od čvrstoga drva, robe koju je Babilonija morala uvoziti po visokoj cijeni.

„Cedar iz Libanona“, prošaptao je moj otac vjerojatno se prisjećajući nekih drugih vrata iz sada izgubljenoga doma. Ja sam imala malo takvih uspomena. Majka jedva da me odvojila od svojih prsa kada je započela opsada Jeruzalema. Nedugo nakon što sam napunila četiri godine, završila je u bujici vatre i krvi. Ponekad sam u snovima još uvijek mogla čuti jeku užasnih jadikovki, onoga mučnoga, životinjskoga zavijanja koje samo rat može istisnuti iz ljudskih grla.

Stigla sam kada je moja majka već smatrala kako je prestara da bi imala djece. Dala mi je ime Keren-Hapuk, po Jobovoj najmlađoj kćeri. Mislim da su se u Jeruzalemu u to vrijeme već svi pomalo osjećali kao Job. No pokazalo se da se malo previše ponadala kada je odabrala ime kćeri koja je začeta nakon što su Jobove teškoće prošle. Naše su tek počinjale.

Naša obitelj bila je jedna od blagoslovljenih. Izuzevši moga najstarijega brata, mi ostali preživjeli smo klanje ljutitih babilonskih vojnika, kojima je bilo dosta Judina izdajništva. Preživjeli smo Nabukodonozorov mač, plamen rata, ugriz gladi, valove pošasti.

Na kraju smo odvedeni u Babilon kao zarobljenici.

Prošlo je deset godina otkako je moja obitelj sjela na obale Eufrata, iscrpljena od dugoga, nemilosrdnoga hoda, i plakala za domom koji više nikada neće vidjeti. Neke rane vrijeme ne može zaliječiti. One izblijede, ali uvijek nešto neočekivano učini da se iznova otvore i krvare. Zbog čega bi moj otac u neobičnim trenucima zastao i zagledao se, a oči bi mu se napunile suzama, baš kao i sada, kada se našao licem u lice s uspomenama zarobljenim u vratima izrađenim od rijetkoga cedra.

Stisnula sam mu ruku kako bih ga utješila. Nasmiješio se, pokušavajući smiriti bradu koja mu je drhtala, te podigao ruku kako bi s poštovanjem pokucao na daske boje jantara. Rob odjeven u urednu, kratku tuniku pozvao nas je unutra. „Gospodar vas očekuje“, rekao je uz naklon glave.

Iako je većinu svoga vremena provodio u palači, gospodar Daniel imao je čitavu jednu sobu odvojenu za rad kod kuće. Nagnut nad hrpom glinenih dokumenata na stolu koji je osim toga bio uredan, toliko je bio zamišljen da nije ni primijetio da smo ušli. Mirno smo stajali u blizini vrata čekajući da nas primijeti. Iza njega se čitavom širinom zida protezala škrinja s

odjeljcima, u kojoj su se nalazile brojne glinene pločice i valjci. U jednome njezinu kutu naslagao je svitke papirusa, koji u Babiloniji nisu bili popularni kao glineni dokumenti.

Silno sam željela pogledati te pločice i pokušati ih dešifrirati da vidim koliko sam naučila od djeda. U Babiloniji nije bilo uobičajeno da djevojčice uče čitati i pisati. No moj je djed imao drukčije ideje.

Dok sam ja napravila prve korake, kod djeda se počela razvijati bolest od koje se tresao i više nije mogao raditi kao pisar. Prvi put u životu imao je luksuz slobodnoga vremena. I bilo mu je dosadno. Brzo je otkrio da me njegova pisaljka i pločice jako zanimaju i počeo me poučavati. Povezali smo se zahvaljujući onomu što smo oboje najviše voljeli. Znanju i moći riječi. Nedostajat će mi dok budem živjela izvan doma.

Moj je novi gospodar podigao glavu i trepnuo kao da se budi iz sna. „Asa! Oprosti mi. Nisam čuo da ste ušli.“ Ustao je sa svoga stolca, a nabori njegove duge morskozelene tunike pali su oko njega u urednome valu.

„Ovo je sigurno Keren-Hapuk.“ Proučavao me uz bljesak iznenađenja. Bila sam mršava za svoju dob i ravna kao drveni krov njegove kuće. Ženstvenost, ako me ikada namjeravala posjetiti, nije se žurila kako bi me blagoslovila ikakvim očitim dražima. Još, kako me majka voljela podsjećati.

Otac je pognuo glavu. „Zovemo je Keren, gospodaru Daniele.“ Moji su roditelji brzo shvatili da će morati koristiti kraće ime ako me žele sačuvati od nevolja. Dok bi oni izgovorili čitavu kobasicu od moga imena, ja bih već otrčala niz ulicu jureći za nečim što me u tom trenutku zanimalo. „Možeš biti siguran da će marljivo raditi“, dodao je otac. „Snažnija je nego što izgleda.“

Kimnula sam kako bih naglasila njegove riječi. Oči su mi bile usmjerene na hrpu glinenih valjaka iza moga novoga gospodara. Pitala sam se koliko bih ih mogla istovremeno ponijeti u rukama.

„Siguran sam da ćemo pronaći nešto prikladno za nju. Molim te, prihvati ovo kao znak da cijenim to što si dopustio svojoj kćeri da služi u mome domu.“ Daniel je u očevu ruku ispustio platnenu vrećicu u kojoj su zveckali srebrni šekeli. „Dogovorit ću da vas svakoga šabata posjećuje kod kuće. Ne želimo da majci previše nedostaje, zar ne?“

Iza nas su se otvorila vrata i kroz njih je u sandalama ušetala najelegantnija žena koju sam vidjela. Duga, kraljevskoplava tunika plesala joj je oko gležnjeva dok je prelazila sobu kako bi stala pored Daniela. Dva svjetloplava šala ukrašena zlatnim resama koje su Babilonci toliko obožavali bila su prebačena preko jednoga ramena, a držao ih je pojas ukrašen draguljima. Netko joj je kosu uredio kao savršenu, ornamentiranu kreaciju uvojaka i kovrča, urešenu zlatnim prstenovima. No daleko najglamuroznija stvar na njoj bilo je njeno lice, s oštrim kratkim nosom, hladnim smeđim očima obrubljenima kajalom i zaobljenim usnama koje su u sredini oblikovale izraženo slovo v.

Te usne nisu odavale nikakve emocije kada me je gospodar Daniel predstavio. „Mahla, ljubavi“, rekao je Daniel s osmijehom. „Evo tvoje nove štićenice Keren. Siguran sam da ćeš pronaći koristan zadatak u kući za nju.“

To je dakle bila moja gospodarica. Činilo se da neću provoditi vrijeme služeći gospodaru Danielu u njegovoj radnoj sobi. Sakrila sam svoje razočaranje i s poštovanjem se naklonila toj elegantnoj ženi.

Moja me nova gospodarica promatrala bez riječi. Ako je ona bila svitak, ja sam bila nepismena. Nisam mogla pročitati ništa s njezina lica, koje je ostalo prazno dok me proučavala. „Pokušat ćemo s kuhinjom“, rekla je.

Srce mi je potonulo. Ovo možda neće biti obećavajući početak. Majka i sestre rijetko su me puštale u kuhinju.

„Odlična ideja“, rekao je Daniel i odmah se vratio hrpi glinenih pločica, a ja sam jedva imala vremena za tatin kratak zagrljaj na rastanku, prije nego što me gospođa Mahla izvela iz sobe.

„Suprug mi kaže da imaš četrnaest godina“, rekla je gospodarica dok me kroz hodnik vodila do pravokutnoga dvorišta. Krov djelomice od palminih dasaka i nabijene zemlje iznad naših glava činio je obranu od sunca koje se podizalo.

„Da, gospodarice. Visoka sam za svoju dob, a ostalo tek treba nadoći.“ To elegantno lice ostalo je nepomično. Ali činilo mi se da sam vidjela sićušnu iskru u smeđim očima dok se okrenula kako bi me na trenutak promotrila. „Kuhinja je ovdje“, bilo je sve što je rekla dok me povela prema prostoriji na suprotnome uglu dvorišta.

Pored otvorenih vrata stajao je bucmast čovjek tamne kose i oštrio nož. Naklonio se kada je opazio gospodaricu. Promatrala sam ga bojeći se da se ne nabode na vrh noža kada se saginjao. No pokazalo se da je vješt dok je debelim prstima okretno odmaknuo nož.

„Kako vam mogu biti na usluzi, gospođo?“

„Dovela sam ti dodatnu pomoć, Manaše. Ovo je Keren. Vidi možeš li je obučiti da bude korisna u kuhinji.“

„Da, gospođo.“ Ponovno se naklonio i nije se uspravljao sve dok gospodarica nije počela odlaziti. Slijedila sam njegov primjer iako se to činilo pretjeranim. Ako se moram nakloniti svaki put kada netko na višemu položaju od mene dođe i ode, provest ću čitav dan pognuta nad svojim cipelama.

Manaše me odmjerio. „Baš si suhonjav mali štakor, zar ne?“ Podigao je željeznu zdjelu punu neočišćenih, sušenih oraha s police i gurnuo je meni u prsa. Posrnula sam pod njenom težinom jedva zadržavajući ravnotežu.

„Čisti“, naredio je kuhar. Uperio je krupni prst prema uglu prostorije gdje je na tronošcu čekao čekić. „Kada završiš, imam zdjelu badema.“

Sjela sam na pod sa zdjelom privučenom između nogu i počela razbijati ljuske. Bio je to jednoličan posao i ubrzo mi je pozornost počela lutati. Na niskome tronošcu na kojemu sam našla čekić ugledala sam malen glineni valjak koji je ležao na svojoj zaobljenoj strani. Pored njega je otvoren ležao komadić papirusa.

U instrumentima za pisanje pronalazila sam mnogo više privlačnosti nego i u kojemu orašastome plodu pod suncem. Usporila sam udaranje čekićem dok sam klizila udesno i izvila vrat da bolje vidim. Kroz vrata je ulazilo dovoljno svjetla da mogu razabrati riječi.

Glineni valjak bio je kraljevski popis namirnica. Odmah sam vidjela da sliči na one koje bi moj otac nekada pripremao za dvorske pisare. Obrve su mi se skupile dok sam izgovarala akadske slogove za ulje, ječam, datulje i brašno.

Gospodar Daniel bio je dio prvoga vala deportacija iz Judeje – jedan od talentiranih mladića iz plemenitaške obitelji koje je Nabukodonozor odveo u Babilon devetnaest godina prije nego što smo mi ostali odvedeni u ropstvo. Kao visoki

dvoranin u službi babilonskoga kralja, primao je mjesečne zalihe hrane i ulja, koje su pisari pažljivo bilježili.

Pored uredno pripremljene kraljevske pločice ležao je prljavi komadić papirusa s dodatnim popisom, koji je bio na aramejskome. Ovaj grozno napisani tekst nije pripremio nikakav kraljevski pisar. Bacila sam kratak pogled na sadržaj. Svježe šljive, brkulju, sušene šljive, ribu, tamjan. Bilo je potrebno uključiti maštu kako bi se pročitale riječi jer su bile unakažene nevještim pisanjem.

Stopalima sam se privukla bliže tronošcu i posve zaboravila na zdjelu s orasima. Ovaj je popis uključivao cijene namirnica kao i težinu. Nije mi bila namjera zabadati nos. No mom je mozgu bilo dosadno i nije mogao odoljeti iznosima. Zbrajala sam ih u glavi, prvo težine, a onda i cijene. Ukupan iznos na papiru nije se poklapao s mojim zbrojem.

Taj mi je obračun zaokupio misli, postao je izazov kojemu nisam mogla odoljeti. Još sam jednom, sporije, zbrojila cijene, usporedila ih s težinama i još jednom prošla popis. Trebao mi je samo trenutak da pronađem tri pogreške.

Češući se po nosu, zurila sam u kuhareva leđa, savio ih je dok je tukao komad ovčetine. Taj je popis bez sumnje bio njegovo djelo. Kao glavni kuhar bio je zadužen za nabavku i mimo kraljevskih zaliha. Ovako bogato i veliko domaćinstvo moralo je kupovati više od osnovnih namirnica koje je davala palača. No potrošio je mnogo manje nego što je prikazivao na svome popisu.

Ugrizla sam usnu dok sam razmišljala. Sudeći prema nedostatnim vještinama pisara ovoga čovjeka, pretpostavila sam da je to iskrena pogreška. Bilo koji iole obrazovan pisar vrlo bi brzo uočio njegove pogreške, kao što sam to ja učinila. U najboljemu bi slučaju bio iznimno posramljen. Vjerojatnije je da bi ga optužili za krađu.

Pročistila sam grlo. „Gospodaru?“

Kuhareva velika glava okrenula se na njegovu kratkome vratu. „Još nisi gotova s tim orasima?“

„Nisam baš.“

„Pokreni se“, viknuo je i vratio se svom nabijanju.

„Samo sam htjela reći… pronašla sam pogrešku, znate.“

Ovoga se puta okrenuo sporije i fiksirajući me pogledom netremice. „Pogrešku?“

Glavom sam pokazala prema popisu. „Nisam mogla, a da ne primijetim. Pogrešno ste ih zbrojili.“

Bucmasti obrazi, sjajni od pare iz lonca koji je kuhao, postali su boje šljiva s popisa. „Pročitala si moj popis?“

Stisnula sam se. „Nisam mislila zabadati nos.“

„Pročitala si moj popis?“

„Papirus mi je praktički bio pod nosom.“ Oprezno sam se povukla unatrag. „Prirodno sam zbrojila stupce. Mogu vam pokazati gdje su pogreške. Možemo ih ispraviti u tren oka.

Dajte mi malo tinte i…“

Krupni prst ponovno je bio uperen u mene. „Ustaj!“ povikao je. „Ustaj!“

Nespretno sam ustala. „Samo sam htjela pomoći.“

„Van iz moje kuhinje! Van, kažem!“ vikanje je postalo glasnije. Sada se podigla i druga ruka, koja je mahala brončanim čekićem uprljanim gustom ovčjom krvlju.

Progutala sam knedlu. Stopala su mi se spoticala jedno o drugo dok sam se okrenula u skladu s kuharevom naredbom. Očito mu se nije svidjelo koliko se brzo krećem. Peta čizme pogodila me ravno u stražnjicu i snažno me pogurnula. Spotaknula sam se, izletjela kroz vrata i, jedva povrativši ravnotežu, otrčala iz kuhinje koliko su me moje mršave noge nosile.

Ne znajući kamo da idem, krenula sam prema glavnoj kući, svakih se nekoliko koraka osvrćući da vidim ide li Manaše za mnom sa svojim krvavim čekićem. Tek što sam ušla, sudarila sam se s nečim mekanim iz čega se širio miris ruža.

Gospodarica.

Zaustavila me rukom. „Kakva je to galama?“ mirno je upitala. „Čula sam povike iz kuhinje. Zašto nisi ondje gdje sam te ostavila?“

„Kuhar je tražio da odem, gospodarice.“

Uputila mi je pogled koji me uplašio više od Manašeova strašnoga čekića. „A zašto?“

„Pokušala sam mu pomoći“, procviljela sam.

„Pokušala si kuhati?“

„Ne, gospodarice! To ne bi bilo pametno ni za čije zdravlje.“ Usta su mi se osušila. „Pokušala sam… odnosno predložila sam mu nešto.“

Savršeno oblikovana obrva podigla se. „Ni koraka dok se ne vratim.“

Stajala sam nepomično, a znoj mi je stvarao mrlju na vunenoj tunici. Nekoliko trenutaka potom gospodarica se pojavila iz smjera kuhinje, a zlatne rese lupkale su joj po kožnim sandalama.

„Odbija te primiti natrag“, rekla je, bez ikakvoga izraza na licu.

Srce mi je potonulo. Pitala sam se hoće li me vratiti u kuću moga oca, osramoćenu, nakon manje od pola dana u njezinoj službi. No samo je rekla: „Dođi. Pronaći ćemo ti novo mjesto za služenje.“

Povela me u unutrašnjost kuće vodeći me u prostoriju na njezinu južnome dijelu. Razrogačila sam oči kako sam prvi put u životu vidjela kupaonicu – čitavu jednu prostoriju namijenjenu osobnome pranju. Čula sam za takva mjesta, ali nikada nisam bila u prilici da se na jednome takvomu nađem. U mome domu, kada smo se trebali okupati, otišli bismo na rijeku.

Sa zanimanjem sam primijetila da se popločeni pod blago spuštao prema sredini prostorije. Prije nego što sam tu neobičnu pojavu stigla pobliže proučiti, poskočila sam unatrag, iznenađena blagim pokretom u mračnome kutu prostorije. Shvatila sam da gospodarica i ja nismo same u prostoriji.

Iz sjene je prema nama došla neka žena. Imala je okruglo lice, rumeno i posuto graškama znoja, a na čelu su joj se slijepili čuperci tamne kose. Ruke su joj bile gole i ružičaste. Sinulo mi je da ona mora da je pralja kućanstva.

Naklonila se gospodarici, a zatim je uzela široku brončanu zdjelu punu vode i prolila ju na popločeni pod. Dok je sadržaj njene zdjele tekao prema nama, još sam jednom brzo zakoračila unatrag bojeći se da mi prljava voda ne uđe u jedini par sandala. No voda se samo razlila na sredinu poda i nestala niz malu rupu koju dotada nisam primijetila.

„Pa to je pravo čudo“, uzviknula sam.

„Drago mi je da se slažeš“, hladno je rekla gospodarica.

„Je li taj odvod spojen s cijevi, gospodarice? Mora da vodi dalje od temelja kuće. Kamo ide? Ja bih rekla u kanal, a tamo…“

Gospodarica je podigla ruku i ja sam uspjela progutati ostatak svojih riječi. „Ne moraš razumjeti njegovu arhitekturu, djevojko. Samo ga moraš koristiti.“ Okrenula se kako bi

se obratila ženi s ružičastim rukama. „Rahela, ovo je Keren. Naša nova sluškinja. Stavljam je pod tvoje mentorstvo. Vidi možeš li učiniti dobru pralju od nje.“

„Da, gospođo.“ Kada se gospodarica povukla, Rahela je rekla: „Drago mi je što si tu. Kći mi je pomagala s teškim teretima. No uskoro treba roditi i više to ne može.“ Dohvatila je hrpu mokre odjeće iz kuta prostorije i, ubacivši je u sada praznu zdjelu, dodala je meni. „Za mnom.“

Prebacila sam zdjelu i vidjela da je lakša nego što sam očekivala. Na jednome kraju unutarnjega dvorišta netko je razapeo komad užeta i Rahela mi je pomogla da brzo na njega objesim odjeću prema uobičajenome redu. Nekoliko lanenih tunika i kratkih suknji kakve žene nose ispod odjeće, desetak muških bedrenih omotača i lagane ljetne šalove.

Nasmiješila sam se sama sebi. Ako je ovo bio težak rad, posao pomoćnice pralje bit će mi jednostavan.

„Dođi“, rekla je. „Vrijeme je da odemo po posteljinu.“

„Posteljinu?“

Kimnula je. „Jednom mjesečno peremo plahte i pokrivače. Sve, blagoslovljeni bili. Krećemo od gospodareva i gospodaričina kreveta, zatim slijede kreveti njihovih sinova, a onda posteljina koju koriste gosti. A njih uvijek ima! Naravno, odvojimo još jedan dan za posteljinu posluge.“

Progutala sam knedlu shvativši da je to što smo upravo objesili na uže vjerojatno najlakši teret s kojim ću se susresti u ovome domaćinstvu. Raheli i meni trebalo je dobrih sat vremena da skinemo posteljinu te skupimo vunene i lanene tkanine u dvije košare. Mislila sam da će krenuti natrag u prostoriju za kupanje. No ona je krenula na ulicu.

„Kamo idemo?“

„Na rijeku“, rekla je. „Ovo je preveliko da bi se pralo unutra. Tamo perem samo odjeću obitelji. Gospodarica ima stroga pravila i ne želi da njena intimna odjeća leprša na vjetru pored Eufrata kako bi svi pasli oči.“

Nisam odgovorila. Nisam mogla. Već sam se uspuhala od nošenja ogromne košare, u kojoj se nalazilo više tkanine nego što sam ikada vidjela na jednome mjestu. Kada smo stigle do rijeke, srušila sam se na obali i udahnula uz olakšanje. Mogla sam odspavati tamo na tim plahtama, bile one oprane ili ne.

Rahela je izvukla jednu plahtu i pokazala mi kako da tražim mrlje i trljam ih kockom napravljenom od masnoće kuhane s pepelom. Nakon što je plahtu namočila u rijeci, udarala ju je glatkim kamenom kako bi odstranila prljavštinu.

„Uzmi sada ovu i isperi je“, uputila me. „Onda možeš prijeći na drugu.“ Kimnula sam noseći plahtu malo dublje u rijeku kako bi voda mogla isprati tkaninu. Razrogačila sam oči primijetivši hrpu trstike. Ondje sam primijetila nekoliko stabljika koje bi dale savršenu pisaljku za pisanje po glini. Ako bi trska bila predebela, davala bi loše simbole; ako bi pak bila pretanka, lako je pucala. Ako je bila prestara, vrh bi pucao pod pritiskom. Trebalo je iskustva kako bi se ubrala prava trska. Pružila sam ruku kako bih ubrala stabljiku koja mi je bila najbliža te sam labavo držala plahtu. Otac bi bio zahvalan na daru čvrste trstike za novu pisaljku. Stabljika se pokazala upornom i okrenula sam se još više prema njoj kako bih je čvršće primila.

Dogodilo se nezamislivo.

Ispustila sam plahtu i ona je počela plutati, nošena riječnim strujama.

„Jao! Plahta! Plahta!“ vikala je Rahela s obale divlje mašući rukom.

Možda mi je nedostajalo pozornosti, ali barem sam se znala brzo kretati. Potrčala sam niz plitko riječno korito prije nego što je plahta, plutajući na valovima, otišla predaleko i bacila sam se u vodu. Prsima sam udarila u glatki kamen koji je stršao iz pijeska i na trenutak sam ostala bez zraka. No vršci prstiju zapetljali su mi se u platno i uspjela sam ga uhvatiti i povući.

Podigla sam se na koljena, zadihana i mokra. Ruka mi se tresla dok sam podigla plahtu u zrak. „Imam je“, doviknula sam.

Rahela me potapšala po glavi dok je uzela odbjeglu plahtu. „Dobro da brzo trčiš.“

Nakon toga me nije puštala blizu rijeke s rubljem. Dala bi mi da sjedim na suncu i nanosim kuhanu masnoću i pepeo na mrlje koje nađem.

Kako sam trljala, tako sam se korila. Kako sam mogla biti tako nepažljiva? Zašto nisam ostala koncentrirana na zadatak koji je bio preda mnom?

Kada smo se vratile u Danielovu kuću, naletjele smo na gospodaricu.

„Kako joj je išlo?“ upitala je gospodarica Rahelu.

Pralja je kimala. „Dobra je djevojka i marljivo radi. Ali nije joj suđeno da bude pralja. Sigurna sam da ćete pronaći nešto što više odgovara njezinim talentima.“ U njenu obranu nije odala moju glupost.

Nakon što je pralja otišla, gospodarica je podigla savršeno počupanu obrvu. „Što si učinila? Predložila još nešto?“

„Ne, gospodarice.“ Spustila sam glavu. „Ispustila sam plahtu u rijeku.“

„Jednu moju izvezenu?“

„Nažalost, da.“

„Onda možeš pomoći s vezenjem druge kako bi je zamijenila.“

„Nećete je morati zamijeniti. Uhvatila sam je prije nego što je otplutala predaleko.“

„U toj brzoj struji?“

Protrljala sam prsa. „Skočila sam za njom.“

Ponovno mi se učinilo da sam ulovila sasvim blijedi sjaj u njenim hladnim smeđim očima prije nego što mi je pokazala da krenem za njom. „Vjerujem da s mojom tkaljom nećeš imati potrebe za skakanjem u vodu.“

Suzdržala sam se od stenjanja. Tkanje, šivanje i vezenje nije mi bilo jača strana. No bila sam odlučna u namjeri da budem bolja. Ovoga puta neću razočarati svoju gospodaricu.

Tkalja Hagita nije bila odgovorna samo za tkanje tkanina već i za šivanje novih tunika, popravak stare odjeće, vezenje i ukrase za čitavu obitelj. Govorila je aramejski s karakterističnim hebrejskim naglaskom, koji se osjetio i u govoru moga oca i majke.

Shvatila sam da je većina gospodarevih sluga bila iz naše zemlje. Neki, poput kuhara, iz vjerske nužde; drugi, bez sumnje kao i ja, zbog čina dobrote. Tko zna kolike su od nas spasili od gladi ili spriječili da padnemo u ruke okrutnih nadglednika. „Imaš li iskustva?“ upitala je Hagita podižući glavu od cinober-tunike koja je ležala pred njom na plahti koju je prostrla preko tepiha. Njezini su prsti stručno skupljali slobodne, delikatne niti koje su ukrašavale rub i vezali ih u posve jednake dijelove.

Ugrizla sam se za obraze. „Ne toliko da biste primijetili. Voljna sam učiti.“

„Da vidimo što možeš.“ Dala mi je mušku tuniku poderanu blizu ruba. „Možeš li to popraviti?“

Uzela sam iglu od slonovače koju mi je pružila i pokušala spojiti poderani dio malim šavovima najbolje što sam mogla. Tkanina se nakupljala kako sam povlačila konac. Hagita je gledala preko moga ramena i kimala. „Nemoj tako čvrsto povlačiti.“

Kod nekoliko sljedećih šavova otpustila sam konac i tkanina se razmaknula. „Ne tako labavo!“ ispalila je tkalja i uzela mi tuniku.

„Počnimo s nečim jednostavnijim.“ Položila je maramicu na plahtu pored cinober-haljine. „Porubi to. Neka bude raširena na plahti da vidiš što radiš.“

Kimnula sam. Postavila sam prste gdje mi je pokazala i počela praviti sitne šavove pretvarajući se da baratam pisaljkom na mokroj glini. Iskreno, pisanje akadskoga bilo je puno kompliciranije od šivanja jednakih šavova. Zahtijevalo je delikatnu ruku jer se gradio od slogova, a ne od abecede kao moj materinski jezik. Rekla sam si da svatko tko može pisati složene babilonske simbole sigurno može porubiti običnu maramu.

Sasvim se nagnuvši nad kvadrat sivoga platna, radila sam male šavove i dobro pazila na dužinu konca. Maramu sam držala ravnom na plahti kako bih bila sigurna da se tkanina neće nakupljati i šivala s više strpljenja nego što sam ikada kod kuće pokazala majci.

„Gotova?“ pitala je Hagita. Nagnula sam se na drugu stranu kako bi ona mogla vidjeti rad mojih ruku. Namrštila se i pokušala podići maramu. Plahta se podigla s njom. Zašila sam šav skroz do plahte. Možda bih i dobila drugu priliku da moji šavovi nisu zahvatili i crvenu haljinu tako što sam dosegnula nekoliko delikatnih niti obruba. Hagita me je nakon toga poslala što je moguće dalje od sebe, u kut sobe. Dodavši mi hrpu svježe obojene vune, naredila mi je da je namotam u urednu loptu.

„Majka mi obično da isti zadatak“, rekla sam mrzovoljno dok su mi prsti uvijali vunu ukrug. Završila sam s loptom prije nego što je gospodarica došla raspitati se kako mi ide.

Ponovno sam je slijedila niz dug hodnik glavne kuće. Nisam se usudila pitati je li me namjeravala poslati kući. Stala je ispred sobe gospodara Daniela i nakon što je kratko pokucala, ušla je dok sam je ja pratila.

Daniel je podigao glavu od svoga rada i lagano joj se osmjehnuo. „Mahla! Je li već vrijeme za večeru?“

„Nije još.“ Povukla me naprijed. „Vraćam ti ovu. Pokušala sam sve što je u mojoj nadležnosti i nigdje ne odgovara. Vidi možeš li ti što učiniti s njom.“

„Ja?“ Daniel kao da nije znao što bi rekao.

Gospodarica Mahla nije se otvoreno nasmijala. No oči su joj plesale. „Ti, moj gospodaru. Ostavljam te tvom zadatku.“ Brzo se okrenula na peti i napustila prostoriju ostavivši me da stojim poput štapa za šator nasred prostorije.

Daniel je na trenutak buljio u mene. Zatim mi je, mahnuvši rukom, pokazao da sjednem te se vratio onome što je ležalo pred njim. Vidjela sam da piše po maloj pločici mokre gline, ne većoj od dlana njegove ruke. Na pola prvoga retka pukao mu je vrh pisaljke.

„Ne opet!“ promrmljao je. Privukao je alabasternu šalicu punu trske i potražio novu pisaljku. Vidjevši da su sve slomljene, otegnuto je uzdahnuo, nakon čega je iz šalice izvadio kratak nož. Oprezno sam stala na noge. „Gospodaru? Mogu li vam naoštriti taj vrh?“

Digao je pogled kao da je zaboravio da postojim. „Mogu vam popraviti pisaljku“, rekla sam. „Djed me naučio.“

Daniel me na trenutak promatrao. Ne rekavši ništa, pružio mi je slomljenu pisaljku. Malo je zastao prije nego što mi je dao nož. „Nećeš si odrezati prst?“

Odgovorila sam tako što sam uzela slomljenu pisaljku i proučila je pod svjetlom svjetiljke. „Trska je loše kvalitete. Stalno se lomi jer su joj stijenke pretanke i ne mogu podnijeti pritisak vaše ruke.“ Pokazala sam na sredinu. „Ako je odrežem dovde, hoće li vam biti ugodna za pisanje? Stijenke trske tu postaju deblje.“

Gospodar Daniel kimnuo je. Privukla sam k sebi glinenu pločicu koja se nalazila u kutu njegova stola i položila na nju slomljeni vrh trstike. Čvrsto primivši pisaljku, napravila sam pravilan, dijagonalan rez pri vrhu. Zadovoljna rezultatom, učinila sam nekoliko brzih rezova nožem dok trstika na vrhu

nije poprimila savršene konture za stvaranje klinastih simbola akadskoga jezika.

Mokra glina tableta oštetila se kada se vrh slomio. Pokaza- la sam prema oštećenoj glini. „Želite li da popravim i pločicu, gospodaru?“

Daniel ju je gurnuo prema meni bez komentara. Umočila sam vrh pisaljke u šalicu s vodom koja je stajala blizu gospodarove ruke i pažljivo prislonila mokri, ispolirani zakrivljeni dio na površinu te je zagladila s nekoliko brzih poteza.

„Hoće li ovo poslužiti?“ upitala sam perući glinu s vrha prije nego što sam mu dodala pisaljku.

Proučio je tek odrezanu pisaljku. „Zadivljujuće. Puno hvala.“ Bez komentara se vratio pisanju umačući vrh u vodu i brišući višak gline o krpu koju je imao u tu svrhu. Nije me otpustio, pa sam sjela na tepih i čekala u tišini. Kada je završio, odgurnuo je pločicu u stranu i pozornost posvetio meni.

„Čini se da se razumiješ u alate za pisanje“, rekao je. „Pisaljka je dobro radila.“

Nespretno sam ustala na noge. „Jutros sam vidjela čvrstu trsku pored rijeke. Nisam imala prilike bolje je proučiti, ali smatram da bi dala barem deset dobrih pisaljki. Želite li da je donesem ujutro? Mogla bih je naoštriti da vam pisaljke budu spremne za korištenje.“

Daniel se namrštio. „Ne možeš ići sama. Poslat ću jednoga od naših muškaraca s tobom.“

Najradije bih bila zapljeskala. Njegov je pristanak značio da neću biti poslana kući. Barem ne večeras. „Hvala vam, gospodaru.“

Zastao je. „Znaš li čitati i pisati?“

„Da, gospodaru. Iako mi aramejski ide bolje nego akadski.“

„Aramejski svima ide bolje nego akadski“, rekao je hladno, što me nasmijalo.

Većina ljudi u Babilonu govorila je aramejski, no jezik dvora, pa stoga i pisara, ostao je akadski, arhaični jezik koji je pripadao starim Babiloncima i Asircima. Aramejski je bio jednostavniji jezik za pisanje jer je, kao i hebrejski, imao abecedu, dok je akadski koristio šesto simbola za slogove, što je zahtijevalo učenje napamet niza kombinacija simbola, od čega se čovjeku vrtjelo u glavi.

„Kako to da toliko znaš? Većina žena ne zna čitati, a kamoli naoštriti pisaljku.“

„Moj je djed bio dvorski pisar u Judeji.“ Nasmiješila sam se. „On je onaj talentirani u obitelji. No dobio je bolest od koje se trese, pa više ne može koristiti svoje vještine. Imam sreće što mi je prenio dio svoga znanja.“

„Zar nije poučio nijednoga od tvoje braće?“

„Nije imao prilike poučavati ih dok su još bili mladi i voljni učiti nove stvari.“ Slegla sam ramenima. „Poučio je moga oca. No očevo znanje akadskoga ograničeno je, pa radi kao pomoćnik višega pisara.“ U Babiloniji se pisar s dobrim znanjem mogao obogatiti radeći za jedan od hramova ili palaču. Pomoćni je pisar tek preživljavao.

Daniel je pokazao prema stolici s druge strane stola nasuprot njemu i sjela sam na rub sjedišta s jastukom. Bacio je nešto pred mene. Progutala sam kada sam vidjela što je to.

Drvena pločica prekrivena mekanim voskom – onakva kakve pisari koriste za prvu inačicu. Na nju je položio brončanu pisaljku. „Piši“, zapovjedio je.

Privukla sam pločicu k sebi i uzela pisaljku spremno čekajući. „Gospodaru.“

Počeo je brzo diktirati riječi na akadskome, brže nego što sam ih mogla urezivati u vosak, te sam morala svaku od njih pamtiti kako bih mogla sve riječi napisati redom kojim je govorio. Jesti. Piti. Zemlja. Nebo. Radost. Plug. Svinja.

Brzo sam shvatila zašto je odlučio diktirati mi ovaj naoko nasumičan niz. Riječ jesti zahtijevala je kombinaciju simbola za usta i hranu, jedno poprilično zamršeno grupiranje crtica i trokutića. Riječ piti bila je vrlo slična i lako ju se moglo zamijeniti za ovu prvu. Riječ svinja zahtijevala je šesnaest različitih simbola. Ispitivao je moju spretnost jednako kao i moje znanje. Nakon što sam završila, uzeo je pločicu i pogledao moj rad. „Nema pogrešaka. I čitko je, što nije lak posao.“

Iz drvenoga sanduka iza sebe izvadio je maleni svitak papirusa te četku i malu posudu crne tinte. „Da provjerimo sada kako ti ide aramejski.“

Vrući i suhi uvjeti u Babilonu nisu bili naklonjeni papirusu. No glina, iz koje se izdigao kostur grada, pokazala se kao savršen odgovor na klimu doline koja leži između rijeka

Eufrat i Tigris. To je bio jedan od glavnih razloga zbog kojih su glinene pločice bile toliko popularne.

Djed me naučio kako pisati aramejski na papirusu. No u Babiloniji je papirus srozan na razinu dosadnih svakodnevnih zadaća i nije korišten za važne dokumente. Iznenadilo me je što Daniel želi provjeriti koliko ga znam.

„Spremna?“

„Da, gospodaru.“

Počeo je diktirati govoreći čistim i biranim aramejskim. Ovoga mi je puta bilo lakše pratiti ga iako je diktirao dosta kompliciran tekst o astronomiji. Posljednju sam riječ završila vijugom i vratila mu papirus.

Podigao je tamnu obrvu. „Uredan rukopis.“

Očajnički se želeći dokazati kako me ne bi vratio kući, pročistila sam grlo i rekla: „Imate malo tinte. Želite li da vam napravim malo?“

Podigao je glavu. „Znaš praviti i tintu?“

Kimnula sam. „Crvenu i crnu.“

„Puno toga znaš za nekoga od četrnaest godina.“

Lice mi se razvuklo u osmijeh. „Djed me dobro poučio.“

Daniel se naslonio u svojoj stolici. „Izgleda da moja žena nije mogla pronaći prikladno mjesto za tebe u kućanstvu.“

Progutala sam knedlu. „Više ću se truditi. Ako mi date još jednu priliku…“

Daniel je podigao dlan. „Imam nekoliko pisara Babilonaca koji rade za mene u palači. No rijetko ih pozivam u svoj dom. Ovo je moje mjesto odmora. Moje osobno utočište. Ne odgovara mi imati dvorske službenike pored sebe. Što znači da nemam nikoga tko bi mi pomogao kada radim ovdje.“ Nagnuo se naprijed. „Bi li voljela raditi za mene, Keren? To bi zahtijevalo puno sati obuke kao i službe.“

Skočila sam na noge i umalo uzviknula aleluja. „Jako bih to voljela!“ uzviknula sam. U uzbuđenju sam udarila rukom po stolu točno ondje gdje je ležala pločica s voskom. Kažiprst mi je prešao preko mekanoga voska. Spustila sam pogled i vidjela kako sam u svojemu zanosu izbrisala riječ radost.

Daniel je ustao i uhvatio štap za hodanje. Većina babilonskih velikaša nosila je štapove za hodanje koji su imali glave ukrašene dragim kamenjem i rezbarijama koje simboliziraju moć, poput lavljih glava ili orlova u letu. Danielov je bio jed-

nostavan, bez ikakvoga dragoga kamenja, s glavom izrezbarenom u obliku košute.

Vidjevši da ga gledam, blago se nasmiješio. „Gospodin, moj Bog, moja je snaga, on mi daje noge poput košutinih i vodi me na visine.“

„Prorok Habakuk?“ pogađala sam.

„Uistinu. Razumiješ ga?“

„Ne, gospodaru.“

„Hoćeš.“ Nagnuo je tu izrezbarenu košutu prema meni dajući mi znak da ga slijedim.

„Nemam vremena poučavati te“, objasnio je dok je hodao niz hodnik, a ja ga pratila poput sjene. „A pametna kakva jesi, trebat ćeš još puno poduke. Imam rješenje za taj problem. Moja dvojica sinova i njihov prijatelj imaju privatne poduke u kući pločica koju smo za njih organizirali.“

Babilonci su koristili izraz kuća pločica za javne škole koje su pohađali sinovi plemenitaša. Ondje su bogati mladići učili čitati i pisati, kao i zazive, molitve, astronomiju i računanje. Daniel je organizirao jednu takvu privatnu školu u vlastitome domu.

„Ujutro ćeš“, rekao je opušteno, „raditi za mene. Poslijepodne ćeš pohađati njihovu nastavu.“

„Njihovu nastavu?“ procviljela sam pokušavajući se zamisliti kako se slažem s trojicom aristokratskih dječaka. „Ali…“ Babilonci nisu formalno obrazovali svoje žene, osim pokoje princeze koja je trebala postati svećenicom u nekome važnu hramu. „Želim reći, gospodaru, ja nisam muškarac!“

Daniel je samo odmahnuo rukom. „Bog koji je pozvao Deboru da bude sutkinja sigurno se može skrbiti za djevojku u kući pločica.“ Odjednom je stao i mahnuo štapom prema meni. „Što misliš zašto na svome štapu imam izrezbarenu košutu?“

„Da vas podsjeti na taj stih svaki put kada ga primite.“

„Da me podsjeti na to obećanje svaki put kada ga primim. Vodim te na jedno od onih nemogućih mjesta na koja te život katkada odvede. Tešku, strmu stazu kojom se moraš uspeti. Kuća pločica za židovsku djevojku.“

„Pitanje je hoćeš li dopustiti Bogu da ti dâ snage da se uspneš na ovu planinu? Hoćeš li mu vjerovati da će ti dati noge poput košutinih?“

Prije negoli sam stigla odgovoriti, otvorio je vrata i pozdravio mršavoga čovjeka koji je stajao u prednjemu dijelu dugačke prostorije.

„Oprosti mi što prekidam, Azarele. Ovo je Keren. Prijepodne će raditi za mene, a poslijepodne pohađati tvoju kuću pločica.“ Gospodar je iznio skraćeni uvod i ne trepnuvši, a zatim me prepustio mojoj sudbini.

Grlo mi se skupilo kada se učitelj okrenuo prema meni. Trudila sam se stajati uspravno i izgledati kao da pripadam tu. Moram priznati da Azarelovo blago lice nije odavalo znakove uzrujanosti. Ako ga je imalo mučilo to što mora poučavati mladu ženu, nije to pokazivao.

Danielov najstariji sin Johanan naslijedio je majčin dobar izgled i zagonetno lice. Njegov mlađi brat Abel otvoreno me proučavao ne trudeći se sakriti svoju znatiželju. No prijateljski se nasmiješio kada me Azarel predstavio.

Njihov prijatelj Jared, koji se udobno smjestio pored Joha- nana, izgledao je najmlađe među njima. Činilo mi se da je za glavu niži od mene i bio je dječački vitak, dok mu je lice bilo glatko poput jajeta. Ubacila sam se u klupu iza njega smatrajući da je najsigurnije baš to mjesto.

Okrenuo se da me pogleda izravno u lice. „Kakva to djevojka pohađa kuću pločica?“

Razrogačila sam oči na ovaj neočekivani izazov prije nego što sam se uopće smjestila. „Ovakva kao ja.“

Azarel je vrhovima prstiju lupio po rubu svoga stola. „Pozornost, molim.“ Zanemarila sam Jaredovo buljenje i usmjerila svoj pogled na učitelja. Azarel je na jednoj pločici bio nacrtao nepravilan komad zemlje i pokazivao nam je kako izračunati prinos stabala jabuka koja na njemu rastu.

„Evo još jednoga komada zemlje na kojemu rastu stabla jabuke“, rekao je učitelj dajući nam različite mjere. „Tko može izračunati njegovu površinu i prinos plodova na njemu?“

„Pitajte ovu curu, ravnatelju Azarele“, rekao je Jared pokazujući mi vragolast smiješak. „Da vidimo može li nas pratiti.“

Pisar je polako kimnuo. Pružio mi je drvenu pločicu za vježbu s čistim voskom. „Misliš li da bi mogla pokušati?“

„Da, učitelju.“ Želja da se dokažem pred drugima u razredu, koji su se sada već potpuno okrenuli prema meni kako

bi me proučavali, ne skrivajući zanimanje, dodala je brzinu momu računanju.

Ravnatelj Azarel promatrao je kako radim preko mog ramena. „Izvrstan rad, Keren. Bravo.“ Iz košare u uglu sobe izvadio je jabuku, dovoljno crvenu da namami vodenoga bivola. „Evo tvoje nagrade. Budući da su te drugi gledali kako radiš, ti sada možeš na zasluženi odmor, dok oni sami ne riješe ovaj zadatak.“

Zabrinula sam se da je momu osmijehu nedostajalo poniznosti. Odgrizla sam velik zalogaj svoje jabuke i, s užitkom žvačući, izazivala Jareda. On se nasmiješio, bez obzira na moj samozadovoljni izraz lica, i vratio svojoj pločici. Ova trojica dječaka očito su bila sposobna jer su u tren oka došli do točnoga odgovora.

Do kraja poslijepodneva svi smo se upoznali. Naviknuta na braću i sestre koji su više voljeli prirodu nego pažljiv rad pisara, u sposobnostima svojih novih drugova pronašla sam dobrodošao izazov.

Kada je učitelj po završetku nastave otišao, Johanan se obratio ostalima. „Ruben danas neće doći. Nedostaje nam čovjek za vježbu mačevanja.“

„Ja mogu pomoći“, rekla sam.

Johanan je podigao obrvu. „Curo, dokazala si da imaš mentalne sposobnosti u vezi s računanjem. Budi zadovoljna time. Ostavi mačevanje nama.“

Slegnula sam ramenima. „Samo sam htjela pomoći. Braća su me naučila osnovama jer su trojica i uvijek im je nedostajao četvrti.“

Johanan je ustao na noge. Unatoč mojoj visini bio je viši od mene. Njegov mlađi brat Abel stao je pored njega i bio je viši od njega za dva prsta. „I dalje misliš da nam se možeš suprotstaviti u mačevanju?“ rekao je Johanan.

„Tebi? Možda ne. Ali mogu vježbati s njim.“ Pokazala sam bradom na Jareda.

Dječak je polako ustao. Glava mu je dosezala tek do mojih prsa. „Možeš pokušati.“

Kimnula sam. „Mogu pokušati.“ Namrštila sam se razmišljajući. „Koliko uopće imaš godina?“ Nisam ga željela previše pritisnuti ako se pokaže da ima manje od dvanaest. „Šesnaest.“

Trepnula sam. Njegove jantarne oči žestoko su me gledale, kako da su me izazivale da ga zadirkujem zbog zaostajanja njegova tijela u razvoju. Nisam to željela. Budući da sam godinu dana izgledala poput debla, dok su druge djevojke postale meke i zaobljene, to me naučilo mnoge vrijedne lekcije iz poniznosti.

„Ja imam četrnaest“, rekla sam. „Nadam se da ću doživjeti petnaest. Zato nemoj previše divljački mahati mačem prema meni.“

Jaredovo lice obasjao je osmijeh. „Iskazat ću ti milost.“

I dobro da jest. Jared se pokazao kao lukav protivnik, žestok koliko i malen. Iako mu je priroda zasada uskratila prednosti odrasle figure, manjak stasa i mišića nadoknadio je brzinom koristeći munjevitu i prepredenu strategiju kakvu još nisam vidjela. Treći put kada je moj drveni mač odletio u zrak, a tupa strana Jaredova mača našla se pod mojim vratom, podigla sam ruke u zrak u znak dobronamjerne predaje. „Vidim da moram još puno vježbati“, rekla sam trljajući bolnu ruku. Jared je pregledao moj mač. „Ovaj držak ne odgovara tvojoj šaci. Vidiš?“ Pokazao je na zaobljeni držak. „To je drvo predebelo. Kod kuće imam jedan stari koji će ti bolje odgovarati. Donijet ću ti ga.“

Održao je svoje obećanje. Idućega se dana pojavio s oružjem za vježbu koje je savršeno odgovaralo mojoj maloj ruci i odvojio nekoliko trenutaka kako bi mi pokazao neke nove kretnje. Prije nego što je otišao kući, naučio me kako omotati ruku komadićima tkanine kako bih je zaštitila od užasnih žuljeva koji su se počeli stvarati. Gledajući ga kako odlazi jašući svoga dobro timarenoga konja, shvatila sam nešto što me je iznenadilo.

Bog mi je poslao prijatelja koji će me pratiti kada se popnem visoko.

„Tessa Afshar kombinira pustolovinu i romansu u ovoj napetoj ljubavnoj priči koju nisam mogla ispustiti iz ruku.

Jako mi se sviđa što je uključila toliko povijesnih ličnosti u radnju. Svesrdno preporučujem Skrivenoga princa!“

FRANCINE RIVERS, autorica omiljene trilogije Znak lava

Omiljena autorica inspirativnih romana Tessa Afshar u romanu Skriveni princ donosi uzbudljivu priču o ženi bez budućnosti, koja bježi kako bi spasila vlastiti život – a onda otkriva da u njezinim rukama možda leži sudbina čitavih naroda.

Keren i njezina obitelj žive u siromaštvu, u babilonskome sužanjstvu. Kada njezini roditelji, suočeni s bezizlaznom situacijom, odluče prodati voljenu kćer, Keren dospijeva u kućanstvo proroka Daniela. Tamo postaje jedan od njegovih najpouzdanijih pisara, uči mačevanje uz Danielove sinove i Jareda, svojega najboljega prijatelja.

No strašna tragedija zauvijek mijenja tijek njezina života. Prisiljena na bijeg u nepoznatu zemlju, Keren dobiva neobičan zadatak: mora poučavati dječaka pastira kao da je plemić. Kada slučajno otkrije njegov pravi identitet, shvaća da ju je sam Bog postavio na to mjesto – njezina je misija zaštititi dječaka od zlog kralja koji ga želi uništiti.

Jared, slomljen Kereninim postupcima, ipak kreće na opasno putovanje kako bi je pronašao i vratio kući. No kada dozna tko je njezin učenik, i sam osjeća poziv da ga zaštiti. Ljubav prema Keren bori se s gorčinom i boli dok zajedno bježe od kraljevih ubojica vodeći na sigurno dječaka čija bi sudbina mogla donijeti slobodu njihovu narodu.

Tessa Afshar i ovim romanom potvrđuje status majstorice povijesnoga romana ispreplićući biblijske motive, romantičnu radnju i duboke duhovne poruke u priču koja će vas nadahnuti i dirnuti.

ISBN 978-953-235-908-4 18,90 € /bibliotekapopulus

Skriveni princ web listanje

SKRIVENI PRINC

SKRIVENI PRINC

POPULUS

SKRIVENI PRINC TESSA

A FSHAR

POPULUS

PROLOG