Cal Newport
Kako biti uspješan i produktivan u svijetu površnosti
Uvod
U švicarskom kantonu St. Gallen, u blizini sjeverne obale Ciriškog jezera, nalazi se selo Bollingen. Godine 1922., psihijatar Carl Jung odabrao je to mjesto za gradnju utočišta. Započeo je s jednostavnom kamenom kućom na dva kata koju je nazvao Kula. Nakon povratka s putovanja u Indiju, gdje je vidio praksu dodavanja prostorije za meditaciju domovima, svojoj je građevini dodao sobu za povlačenje. „U toj sam kuli želio sobu u kojoj bih mogao biti posve sam“,1 rekao je Jung o toj prostoriji. „Ključ je uvijek kod mene; nitko drugi ne smije onamo ući bez mog dopuštenja.“2
U svojoj knjizi Daily Rituals (Dnevni rituali), novinar Mason Currey pretražio je različite izvore vezane uz Junga kako bi rekonstruirao njegove radne navike u Kuli. Jung bi ustao u sedam ujutro, izvještava Currey, i nakon obilnog doručka proveo bi dva sata neometano pišući u svom privatnom uredu. Poslijepodneva bi mu se često sastojala od meditacije ili dugih šetnji prirodom u okolici. U Kuli nije bilo struje pa kada bi dan ustupio mjesto noći, svjetlost bi dopirala iz uljanih svjetiljki, a toplina iz kamina. Jung bi se povukao u krevet do deset sati uvečer. „Osjećaj odmora i obnavljanja koji sam imao u toj kuli od samoga je početka bio snažan“,3 rekao je.
Iako bismo Kulu u Bollingenu lako mogli doživjeti kao kuću za odmor, stavimo li je u kontekst Jungove karijere u to vrijeme, jasno je kako to utočište pored jezera nije sagrađeno radi bijega od rada. Godine 1922., kada je kupio
zemljište, Jung sebi nije mogao priuštiti plandovanje. Samo godinu dana ranije, 1921. godine, objavio je utjecajnu knjigu Psihološki tipovi, koja je utvrdila mnoge razlike koje su se dugo razvijale između njegovoga razmišljanja i ideja njegovoga nekadašnjeg prijatelja i mentora Sigmunda Freuda. Neslaganje s Freudom tijekom 1920-ih bio je hrabar potez. Kako bi podržao svoju knjigu, Jung je morao ostati bistra uma i ponuditi niz pametnih članaka i knjiga koji će dodatno poduprijeti i utvrditi analitičku psihologiju, kako će se s vremenom prozvati njegova nova škola mišljenja.
Jung je u Zürichu imao dovoljno posla s predavanjima i savjetovanjima – to je jasno. No nije se zadovoljavao samo zaposlenošću. Želio je promijeniti način na koji shvaćamo nesvjesno, a taj cilj je zahtijevao dublje, pažljivije promišljanje od onoga koje mu je omogućavao njegov užurbani život u gradu. Jung se povukao u Bollingen ne da bi pobjegao od svoje karijere, već da bi je unaprijedio.
Carl Jung je postao jedan od najutjecajnijih mislilaca dvadesetog stoljeća. Postoji, naravno, mnogo razloga za uspjeh koji je ostvario. No, mene u ovoj knjizi zanima njegova predanost određenoj vještini, koja je gotovo sigurno igrala ključnu ulogu u njegovim postignućima:
Duboko usredoto eni rad: Profesionalne aktivnosti koje izvodite u stanju koncentracije slobodne od distrakcija, uz korištenje maksimuma svojih kognitivnih sposobnosti. Ti napori stvaraju novu vrijednost, unaprjeđuju vaše vještine i teško ih je ponoviti.
Duboko usredotočeni rad je nužan kako biste iscijedili i posljednju kap svojih trenutnih intelektualnih kapaciteta. Nakon desetljeća istraživanja, kako na polju psihologije tako i neuroznanosti, danas znamo da je stanje mentalnoga napo-
ra koje prati fokusirani rad također i nužno za unaprjeđivanje svojih sposobnosti. Drugim riječima, duboko usredotočeni rad je upravo ona vrsta napora potrebna da biste se istaknuli na kognitivno zahtjevnom polju kao što je psihijatrija na akademskoj razini s početka dvadesetog stoljeća.
Termin „duboko usredotočeni rad“ je moj i nije nešto što bi Carl Jung koristio, no njegovi postupci tijekom ovoga razdoblja su postupci osobe koja razumije koncept na kojem on počiva. Jung je sagradio kulu od kamena u šumi kako bi promicao duboko fokusirani rad u svom profesionalnom životu – što je zahtijevalo vrijeme, energiju i novac. To ga je također i odvraćalo od neposrednih obaveza. Kako piše Mason Currey, redoviti odlasci u Bollingen Jungu su oduzimali vrijeme za klinički rad. „Iako je imao mnogo pacijenata koji su se oslanjali na njega, Jung se nije ustručavao uzeti slobodno vrijeme.“4 Iako je duboko fokusirani rad bilo teško staviti na prvo mjesto, bio je ključan za Jungov cilj da promijeni svijet.
Štoviše, proučite li živote drugih utjecajnih ličnosti iz
dalje i bliže povijesti, vidjet ćete da im je predanost duboko usredotočenom radu zajednička karakteristika. Esejist iz šesnaestoga stoljeća, Michel de Montaigne, primjerice, bio je preteča Jungu utoliko što je radio u privatnoj knjižnici koju je sagradio u južnoj obrambenoj kuli svojega dvorca u Francuskoj, dok je Mark Twain većinu knjige Pustolovine Toma Sawyera napisao u šupi na imanju Quarry Farm u državi New York, gdje je boravio preko ljeta. Twainova radna soba bila je toliko izolirana od glavne kuće da ga je obitelj pozivala na objed puhanjem u rog.
Odlazeći u nešto noviju povijest, pogledajmo scenarista i redatelja Woodyja Allena. Tijekom razdoblja od četrdeset i četiri godine, od 1969. do 2013. godine, Woody Allen je napisao i režirao četrdeset i četiri filma, nominirana za dvadeset
i tri Oscara – što je nevjerojatna umjetnička produktivnost.
Tijekom toga razdoblja, Allen nije posjedovao računalo, već je sve pisao na njemačkoj pisaćoj mašini Olympia SM3. Poput Allena, računala odbacuje i Peter Higgs, teorijski fizičar koji svoj rad obavlja u takvoj izoliranosti da ga novinari nisu mogli pronaći nakon što je objavljeno da je osvojio Nobelovu nagradu. S druge strane, J. K. Rowling koristi računalo, ali je poznato njezino odsutstvo s društvenih medija dok je pisala svoje romane o Harryju Potteru – iako je baš u to vrijeme došlo do razvoja tehnologije i porasta popularnosti njezine uporabe među medijskim ličnostima. Osoblje koje je radilo za gospođu Rowling konačno je pokrenulo račun na Twitteru u njezino ime ujesen 2009. godine, dok je radila na romanu Prijevremeni izbori, a prvih godinu i pol njezina jedina objava glasila je: „Ovo sam prava ja, no bojim se da vam se neću često javljati jer su mi trenutno prioritet olovka i papir.“
Duboko usredotočeni rad nije, naravno, ograničen na povijesne osobe ili one koji zaziru od tehnologije. Glavni izvršni direktor Microsofta, Bill Gates, bio je poznat po tome što je dva puta godišnje provodio „Tjedne razmišljanja“, tijekom kojih bi se izolirao (često u kolibu pored jezera) s ciljem da ne radi ništa osim da čita i duboko razmišlja. Tijekom jednog Tjedna razmišljanja 1995. godine Gates je napisao svoj poznati memorandum „Internet Tidal Wave“ („Internetski plimni val“) koji je Microsoftu usmjerio pažnju na jednu novu tvrtku po imenu Netscape Communications. A, pomalo ironično, Neal Stephenson, priznati cyberpunk pisac, koji je doprinio oblikovanju naše suvremene koncepcije internetskog doba, gotovo je posve nedostupan elektroničkim putem – na njegovoj mrežnoj stranici nećete naći e-mail adresu, ali hoćete esej koji objašnjava zašto je on namjerno loš u korištenju društvenih medija. Evo kako je to
jednom opisao: „Organiziram li svoj život na takav način da dobijem puno dugih, uzastopnih, neprekinutih vremenskih razdoblja, mogu pisati romane. [Ako me se umjesto toga često prekida], čime to bude zamijenjeno? Umjesto romana koji će dugo trajati… imam hrpu e-mailova koje sam poslao pojedincima.“
Važno je naglašavati sveprisutnost fokusiranog rada među utjecajnim pojedincima jer ona stoji u oštroj suprotnosti s ponašanjem većine suvremenih radnika znanja5 – skupine koja ubrzano zaboravlja važnost usredotočenosti u radu.
Razlog zbog kojega radnici znanja gube naviku usredotočenoga rada dobro je poznat: usluge dostupne na internetu. To je široka kategorija koja uključuje servise za komunikaciju poput e-maila i SMS-a, društvene medije poput Twittera i Facebooka te blještavo klupko infozabavnih stranica poput BuzzFeeda i Reddita. Pojava tih alata, u kombinaciji s njihovom lakom dostupnosti putem pametnih telefona i umreženih računala u uredima, rascjepkala je pažnju većine radnika znanja. Istraživanje tvrtke McKinsey iz 2012. godine pokazalo je da prosječni radnik znanja provede više od šezdeset posto radnog tjedna u elektroničkoj komunikaciji i pretraživanju interneta, pri čemu posveti gotovo trideset posto svog vremena samo čitanju e-mailova i odgovaranju na njih.6
Ovo stanje fragmentirane pažnje ne ostavlja prostora za duboko usredotočeni rad, koji zahtijeva duga razdoblja razmišljanja bez prekidanja. Međutim, suvremeni radnici znanja ne ljenčare. Štoviše, tvrde kako su i dalje veoma zaposleni. Što objašnjava ovu diskrepanciju? Mnogo toga može se objasniti drugom vrstom napora, koji služi kao pandan fokusiranom radu:
Površni rad: Kognitivno nezahtjevni zadaci logisti kog tipa, esto popra eni distrakcijama. Uloženi napori esto ne stvaraju naro itu novu vrijednost i lako ih je ponoviti.
Drugim riječima, u dobu platformi za umrežavanje radnici znanja duboko usredotočeni rad sve više zamjenjuju njegovom površnom alternativom – neprestano šalju i primaju e-mailove, poput ljudskih mrežnih usmjerivača, uz česte stanke radi kratkih distrakcija. Veći pothvati koji bi imali velike koristi od dubokog razmišljanja, poput oblikovanja nove poslovne strategije ili sastavljanja važne prijave za dodjelu sredstava, postaju rascjepkani naletima distrakcija što rezultira smanjenom kvalitetom. Što je još gore za dubinsku fokusiranost, sve je više dokaza da ovaj pomak prema površnosti nije odabir koji se lako može poništiti. Provedite dovoljno vremena u stanju mahnite površnosti, i trajno ćete smanjiti svoju sposobnost obavljanja duboko usredotočenoga rada. „Izgleda da internet nagriza moju sposobnost koncentracije i kontemplacije“,7 priznao je novinar Nicholas Carr u često citiranom članku u časopisu Atlantic iz 2008. godine. „[I] nisam jedini.“8 Carr je ovu tvrdnju proširio u knjigu The Shallow (Plitko)9, koja je bila finalist Pulitzerove nagrade. Kako bi je napisao, Carr se, sasvim prikladno, morao osamiti i namjerno se isključiti. Ideja da internetski servisi odvraćaju naš rad od usredotočenoga prema površnom nije nova. Plitko je bila tek prva u nizu novijih knjiga koje istražuju učinak interneta na naš mozak i radne navike. Među naslovima koji su uslijedili su Hamlet’s BlackBerry Williama Powersa, The Tyranny of E-mail Johna Freemana i The Distraction Addiction Alexa Soojung-Kin Panga. Sve se ove knjige, više-manje, slažu s time da nas alati za umrežavanje ometaju u radu koji zahtijeva neprekinutu koncentraciju te nam istovremeno umanjuju sposobnost da ostanemo usredotočeni.
S obzirom na ove dokaze, u nastavku knjige neću trošiti vrijeme na dokazivanje ove tvrdnje. Možemo, nadam se, ustvrditi da alati za umrežavanje negativno utječu na duboko usredotočeni rad. Također ću izbjegavati velike rasprave o dugoročnim društvenim posljedicama ove promjene, jer one vode prema nepremostivim podjelama. S jedne strane u raspravi su tehnološki skeptici poput Jarona Laniera i Johna Freemana, koji se boje kako mnogi ovi servisi, barem ovakvi kakvi su trenutno, štete društvu, dok tehnološki optimisti poput Clivea Thompsona tvrde da oni svakako mijenjaju društvo, ali nama na korist. Google, primjerice, možda smanjuje našu sposobnost pamćenja, ali nam dobro pamćenje više ni ne treba jer u trenu možemo pronaći sve što nas zanima.
Ne zauzimam stranu u ovoj filozofskoj raspravi. Ono što mene u cijeloj priči zanima više je usmjereno na pragmatičnu i individualnu korist: pomak naše radne kulture prema površnosti (bez obzira smatrate li ga filozofski dobrim ili lošim) otkriva ogromnu ekonomsku i osobnu priliku za nekolicinu onih koji prepoznaju važnost odupiranja ovom trendu i stavljanja dubine na prvo mjesto – prilika je to koju je, ne tako davno, iskoristio Jason Benn, mladi konzultant iz Virginije kojemu je bilo dosadno.
Postoji mnogo načina da otkrijete kako ne vrijedite ništa u našoj ekonomiji. Jason Benn je ovu lekciju jasno naučio kada je shvatio, ubrzo nakon što je prihvatio posao financijskog savjetnika, da se ogroman dio njegovih radnih obaveza može obaviti automatski uz pomoć „sklepanih“ skripata u Excelu.
Tvrtka koja je zaposlila Benna izrađivala je izvještaje za banke uključene u kompleksne transakcije. („Bilo je otprilike onoliko zanimljivo koliko i zvuči“, našalio se Benn u
jednom od naših razgovora.) Proces izrade izvještaja zahtijevao je sate ručnog prijenosa podataka u nizu proračunskih tablica u Excelu. Na početku je Bennu trebalo i do šest sati po izvještaju da završi ovu fazu (najučinkovitiji veterani u tvrtki mogli su taj zadatak dovršiti upola brže). To Bennu baš i nije najbolje sjelo.
„Onako kako su me u nj uputili, taj se proces činio nezgrapnim i puno se radilo ručno“, prisjeća se Benn. Znao je da Excel ima opciju makro koja korisnicima omogućava automatiziranje uobičajenih zadataka. Benn je čitao članke na tu temu i ubrzo sastavio novu proračunsku tablicu, opremljenu nizom tih makroa, koji su proces ručnoga prijenosa podataka od šest sati mogli zamijeniti, u biti, jednim klikom. Proces pisanja izvještaja za koji mu je trebao cijeli radni dan sad se mogao svesti na manje od sat vremena. Benn je pametan momak. Diplomirao je ekonomiju na elitnom fakultetu (Sveučilište u Virginiji), i poput mnogih sličnih njemu imao je planove o velikoj karijeri. Nije mu trebalo dugo da shvati kako neće ostvariti svoje ambicije ako se njegove glavne profesionalne vještine mogu ubaciti u jedan makro u Excelu. Stoga je odlučio da mora povećati svoju vrijednost na tržištu. Nakon razdoblja istraživanja, Benn je došao do zaključka: on će, objavio je svojoj obitelji, napustiti posao ljudske proračunske tablice i postati računalni programer. No, kako to često biva s takvim velikim planovima, postojao je jedan problem: Jason Benn nije imao pojma o programiranju.
Kao stručnjak za računalstvo, mogu potvrditi očito: programiranje računala je teško. Većina novih programera posveti četiri godine fakultetskom obrazovanju prije nego dobiju svoj prvi posao – a čak i tada je konkurencija za najbolja mjesta oštra. Jason Benn nije imao toliko vremena. Nakon prosvjetljenja s Excelom, dao je otkaz u financijskoj tvrtki i
vratio se kući kako bi se pripremio za sljedeći korak. Roditelji su bili sretni što ima plan, ali im se nije sviđalo to što bi njegov ostanak kod kuće mogao potrajati. Benn je morao naučiti tešku vještinu i morao ju je naučiti brzo.
Tu je naišao na isti problem koji sprečava mnoge radnike znanja u kretanju uzlaznom putanjom u razvoju svojih karijera. Učenje nečega kompleksnoga poput računalnoga programiranja zahtijeva intenzivno neprekinuto koncentriranje na kognitivno zahtjevne koncepte – vrstu koncentracije koja je Carla Junga privukla šumama pored Ciriškog jezera. Taj zadatak, drugim riječima, čin je duboko usredotočenoga rada. No, većina radnika znanja, kao što sam već ustvrdio, izgubila je sposobnost fokusiranoga rada. Benn nije bio iznimka od ovog trenda.
„Neprestano sam odlazio na internet i provjeravao e-mail; nisam se mogao zaustaviti; bila je to kompulzija“, rekao je Benn, opisujući sebe tijekom razdoblja koje je prethodilo davanju otkaza u financijskoj tvrtki. Kako bi naglasio svoj problem s dubinom, Benn mi je ispričao o projektu koji mu je upravitelj jednom bio donio. „Tražili su od mene da napišem poslovni plan“, objašnjava. Nije znao kako napisati poslovni plan pa je odlučio pronaći i pročitati pet različitih poslovnih planova te proučiti njihove sličnosti i razlike da shvati što mu je potrebno. Bila je to dobra ideja, ali Benn je imao problem: „Nisam mogao ostati usredotočen.“ U tom je razdoblju bilo dana, priznaje, kada bi gotovo svaku minutu („devedeset i osam posto svog vremena“) proveo pretražujući internet. Projekt pisanja poslovnog plana – prilika da se istakne na početku svoje karijere – ostala je po strani. Kada je dao otkaz, Benn je već bio itekako svjestan svojih poteškoća s fokusiranim radom, i kada se posvetio učenju programiranja, znao je da istovremeno mora naučiti svoj um kako da uroni u dubinu. Metoda je bila drastična, ali
učinkovita. „Zaključao sam se u sobu bez računala: samo udžbenici, papirići za bilješke i marker.“ Podvlačio je tekst u udžbenicima za programiranje, zapisivao ideje na papiriće za bilješke i ponavljao ih naglas. Razdoblja bez elektroničkih distrakcija isprva su bila teška, no Benn sebi nije ostavljao druge mogućnosti: morao je naučiti taj materijal i pobrinuo se za to da u sobi nema ničega što će ga ometati. S vremenom mu je koncentracija bivala sve bolja. U konačnici je provodio pet, pa i više sati dnevno offline, koncentrirajući se bez ometanja na učenje zahtjevne nove vještine. „Pročitao sam vjerojatno kojih osamnaest knjiga na temu programiranja dok nisam završio“, prisjeća se. Nakon što je dva mjeseca proveo u izolaciji i učio, Benn je upisao notorno zahtjevan Dev Bootcamp: brzi, iznimno intenzivni tečaj programiranja internetskih aplikacija. (Dok se pripremao za upis, Benn je upoznao polaznika koji je imao doktorat s Princetona i koji je Dev opisao kao „nešto najteže što sam napravio u životu“.) Zahvaljujući pripremama i novostečenoj sposobnosti za duboko usredotočeni rad, Benn je izvrsno prošao. „Neki ljudi dođu nepripremljeni“, rekao je. „Ne mogu se usredotočiti. Ne mogu brzo učiti.“
Samo je polovica polaznika koji su započeli s Bennom uspjela diplomirati u roku. Benn ne samo da je uspio, nego je bio i najbolji u svojoj klasi.
Duboko usredotočeni rad se isplatio. Benn je brzo dobio posao programera u jednoj razvojnoj tvrtki u San Franciscu s dvadeset i pet milijuna dolara privatnog kapitala i najboljim izborom zaposlenika. Kada je dao otkaz kao financijski savjetnik, prije samo šest mjeseci, zarađivao je 40 000 dolara godišnje. Na novom poslu računalnog programera plaća mu je bila 100 000 dolara godišnje – iznos koji u Silicijskoj dolini zapravo može neograničeno rasti, zajedno s njegovim vještinama.
Kada sam posljednji put razgovarao s Bennom, cvao je na svom novom poslu. Kao novopečeni poklonik duboko usredotočenoga rada, unajmio je stan preko puta svoga ureda, što mu je omogućavalo da na posao dođe rano ujutro prije ostalih, i radi bez ometanja. „Ima dobrih dana kada uspijem biti usredotočen četiri sata prije prvoga sastanka“, rekao mi je. „Potom još kojih tri do četiri sata poslijepodne. I stvarno mislim ‘usredotočen’: bez e-maila, bez Hacker Newsa [stranice popularne među kompjuterašima], samo programiranje.“ Za nekoga tko je priznao da je na starom poslu provodio i do devedeset i osam posto vremena surfajući internetom, zadivljuje preobrazba koju je Jason Benn doživio.
Priča Jasona Benna naglašava jednu ključnu pouku: duboko usredotočeni rad nije neko nostalgično prenemaganje pisaca i filozofa s početka dvadesetoga stoljeća. On je vještina koja danas ima veliku vrijednost.
Dva su razloga za to. Prvi se odnosi na učenje. Živimo u informacijskoj ekonomiji koja ovisi o kompleksnim sustavima koji se brzo mijenjaju. Primjerice, neki računalni jezici koje je Benn naučio prije deset godina nisu postojali, i vjerojatno će za deset godina biti zastarjeli. Slično tome, netko tko je započeo karijeru u marketingu 1990-ih vjerojatno nije imao pojma da će danas morati ovladati digitalnom analitikom. Stoga, kako biste ostali traženi u našoj ekonomiji, morate savladati vještinu brzoga učenja kompliciranih stvari. Ta zadaća zahtijeva duboko fokusirani rad. Ne budete li njegovali tu sposobnost, vjerojatno ćete, s napretkom tehnologije, zaostajati.
Drugi razlog zbog kojega je duboko usredotočeni rad vrijedan je taj što su učinci revolucije digitalne umreženosti dvojaki. Možete li stvoriti nešto korisno, publika (npr.
poslodavci, kupci) do koje to može doprijeti u osnovi je neograničena – što uvelike uvećava vašu nagradu. S druge strane, ako je ono što proizvodite osrednje, onda ste u nevolji, jer će vaša publika na internetu lako pronaći bolju alternativu. Bilo da ste računalni programer, pisac, trgovac, savjetnik ili poduzetnik, vaša situacija je postala slična onoj u kojoj Jung pokušava nadmudriti Freuda, ili u kojoj se Jason Benn pokušava održati u poželjnoj razvojnoj tvrtki: kako biste uspjeli, morate proizvesti apsolutno najbolje što možete proizvesti, a taj zadatak zahtijeva fokusiranost.Rastuća potreba za duboko usredotočenim radom je novost. U industrijskoj ekonomiji postojala je mala klasa visokokvalificiranih radnika i profesionalaca za koje je duboko usredotočeni rad bio ključan, no većini radnika bilo je sasvim dobro i bez razvijanja sposobnosti da se koncentriraju bez ometanja. Plaćeni su da izrađuju stvarčice i desetljećima će im posao ostati praktički isti. No, s prelaskom na informacijsku ekonomiju, sve više ljudi postaje radnicima znanja, a duboko usredotočeni rad postaje ključna valuta – čak i ako većina ljudi još nije svjesna te činjenice.
Drugim riječima, duboko usredotočeni rad nije staromodna vještina koja postaje nevažna. Naprotiv, to je ključna sposobnost za svakoga tko želi napredovati u globalno kompetitivnoj informacijskoj ekonomiji koja često prožvače i ispljune one koji ne uspiju zaraditi dovoljno. Prave nagrade nisu rezervirane za one koji se zadovoljavaju korištenjem Facebooka (površni zadatak, lako ga je ponoviti), već za one koji se osjećaju ugodno dok grade inovativne distribuirane sustave koji tu uslugu omogućuju (dubok zadatak, teško ga je ponoviti). Duboko usredotočeni rad je toliko važan da ga možemo smatrati, citirajući poslovnog autora Erica Barkera, „supermoći 21. stoljeća“.10
Sad smo vidjeli dvije linije mišljenja – jednu o sve većem nedostatku duboko usredotočenoga rada i drugu o njegovoj rastućoj vrijednosti – koje možemo udružiti u ideju koja predstavlja temelj svega što slijedi u ovoj knjizi:
Hipoteza o duboko usredoto enom radu: Sposobnost duboko usredoto enoga rada postaje sve rjeđa upravo u vrijeme kada postaje sve vrednija u našoj ekonomiji. Posljedi no, napredovat e nekolicina onih koji e njegovati tu vještinu i u initi je središtem svog profesionalnog života.
Ova knjiga ima dva cilja, koje pokušava ostvariti u dva dijela. Prvi cilj, kojemu se pristupa u prvom dijelu, jest uvjeriti vas da je pretpostavka o duboko usredotočenom radu istinita. Drugi cilj, kojemu se pristupa u drugom dijelu, jest naučiti vas kako iskoristiti tu činjenicu uvježbavanjem svoga mozga i preobrazbom svojih radnih navika kako biste duboko usredotočeni rad postavili u središte svoga profesionalnoga života. Kako bilo, prije nego li uronim u te pojedinosti, odvojit ću trenutak da objasnim kako sam postao takav poklonik fokusiranosti.
Proteklo desetljeće proveo sam razvijajući vlastitu sposobnost koncentriranja na teške zadatke. Kako biste razumjeli odakle taj interes dolazi, morate znati da sam stručnjak za teorijsko računalstvo; doktorski studij sam proveo u poznatoj skupini Theory of Computation na MIT-u – profesionalnom okruženju u kojem se sposobnost da budete usredotočeni smatra ključnom vještinom u vašem zanimanju. Tijekom tih godina dijelio sam ured za postdiplomce vrata do osvajača „Stipendije za genijalce“ Zaklade MacArthur – profesora kojega je MIT zaposlio prije nego što je bio dovoljno star da može legalno piti alkohol. Nije bilo
neuobičajeno vidjeti toga teoretičara kako sjedi u zajedničkom prostoru i zuri u oznake na ploči, dok su oko njega načičkani znanstvenici koji su došli u posjetu i koji također sjede bez riječi i zure. To je znalo trajati satima. Otišao bih na ručak; vratio bih se – oni i dalje zure. Do tog profesora je teško doći. Nije na Twitteru11 i, ako vas ne poznaje, vjerojatno vam neće odgovoriti na e-mail. Prošle godine je objavio šesnaest članaka.
Takva vrsta žestoke koncentracije prožimala je atmosferu tijekom mog doktorskog studija. Ne iznenađuje da sam i ja ubrzo razvio sličnu predanost usredotočenosti. Na veliku žalost mojih prijatelja, kao i različitih izdavača s kojima sam radio na svojim knjigama, nikada nisam imao račun na Facebooku ili Twitteru, ili ikako drugačije bio prisutan u medijima osim putem bloga. Ne pretražujem internet; većinu vijesti dobivam iz Washington Posta koji mi dostavljaju na vrata, i radija NPR. I mene je uglavnom teško kontaktirati: na mojoj autorskoj mrežnoj stranici nećete naći osobnu e-mail adresu, a prvi pametni telefon nabavio sam 2012. godine (kada mi je trudna supruga postavila ultimatum –„moraš imati telefon koji radi prije nego nam se sin rodi“).
S druge strane, predanost fokusiranosti me nagradila. U razdoblju od deset godina od kada sam diplomirao objavio sam četiri knjige, doktorirao, pisao recenzirane znanstvene članke s velikom produktivnošću i zaposlio se kao viši asistent na Sveučilištu Georgetown. Održavao sam ovu visoku produktivnost rijetko radeći nakon pet ili šest sati poslijepodne radnim danom.
Takav zgusnuti raspored je moguć zbog toga što sam uložio značajne napore u minimiziranje površnosti u svom životu i potrudio se izvući najviše iz vremena koje mi je to oslobodilo. Organizacija dana prilagođena je pažljivo odabranom najvažnijem poslu toga dana koji zahtijeva fokusira-
nost, a površni rad koji nikako ne mogu izbjeći grupiran je u kraća razdoblja na marginama moga rasporeda. Tri do četiri sata neprekinute i pažljivo usmjerene koncentracije dnevno, pet dana u tjednu, može, pokazalo se, donijeti mnogo vrijednih rezultata.
Predanost fokusiranosti mi je donijela dobrobiti i izvan posla. Računalo uglavnom ne diram u vremenu od kada dođem kući s posla pa do idućega jutra kada započne novi radni dan (iznimka su uglavnom objave na blogu koje volim pisati kada mi djeca odu spavati). Ta sposobnost da se potpuno isključim, za razliku od uobičajene prakse brzinskog provjeravanja poslovnih e-mailova ili čestog provjeravanja društvenih medija, omogućuje mi da navečer budem prisutan sa suprugom i dva sina te pročitam iznenađujuće mnogo knjiga za zaposlenoga oca dvoje djece. Općenitije gledano, izostanak distrakcija u mom životu utišava taj pozadinski šum nervozne mentalne energije koji, čini se, sve više prožima svakodnevne živote ljudi. Odgovara mi da mi je dosadno, što je vještina koja može donijeti iznenađujuće nagrade – posebno u lijenu ljetnu večer u D. C.-ju, dok pratim kako se utakmica Nationalsa polako odvija na radiju.
Ovu knjigu je najbolje opisati kao pokušaj da formaliziram i objasnim zašto me ono duboko privlači više nego površno, i detaljno izložim strategije koje su mi pomogle da djelujem u skladu s tim. To sam razmišljanje pretočio u riječi, jednim dijelom kako bih vam pomogao slijediti moj primjer u preoblikovanju svoga života na temeljima duboko usredotočenoga rada – no to nije cijela priča. Moj drugi interes u destilaciji i pročišćavanju ovih misli je daljnji razvoj osobne prakse. Prepoznavanje hipoteze o duboko usredotočenom radu pomoglo mi je da napredujem, ali sam siguran da još nisam ostvario svoj puni potencijal za stvaranje vrijednosti.
Dok se budete borili i na kraju pobijedili s idejama i pravilima u poglavljima koja slijede, budite sigurni da i ja činim isto – nemilosrdno odstranjujem površno i s naporom njegujem intenzitet svoje dubine. (Kako sam prošao saznat ćete u zaključku ove knjige.)
Kada je Carl Jung želio izazvati revoluciju na polju psihijatrije, sagradio je utočište u šumi. Njegova Kula u Bollingenu postala je mjesto na kojemu je mogao održavati svoju sposobnost dubinskoga razmišljanja, a zatim tu vještinu primijeniti kako bi stvorio djelo toliko zapanjujuće originalnosti da je promijenilo svijet. Na stranicama koje slijede pokušat ću vas uvjeriti da mi se pridružite u nastojanju da izgradimo svoje osobne bollingenske kule; da njegujemo sposobnost stvaranja stvarne vrijednosti u svijetu prožetom ometanjem; i da uočimo istinu koju su prigrlile najproduktivnije i najvažnije osobnosti prethodnih generacija: dubok život je dobar život.
rad je vrijedan
Kako se približavao Dan izbora 2012. godine, promet na mrežnoj stranici New York Timesa dosegao je vrhunac, što je normalno tijekom događaja od nacionalne važnosti. No ovoga puta, nešto je bilo drugačije. Ludo neproporcionalan dio tog prometa – više od sedamdeset posto prema nekim izvještajima – bili su posjeti jednoj lokaciji na raširenoj domeni. Nije to bila prijelomna vijest s naslovnice, nije bio ni komentar jednoga od kolumnista tih novina koji je osvojio Pulitzerovu nagradu; radilo se o blogu Natea Silvera, ekscentrika zaluđenoga bejzbolskim statistikama, koji je postao prognozer izbora. Nije prošla ni godina dana, ESPN i ABC News odmamili su Silvera od Timesa (koji ga je pokušao zadržati, obećavši mu dodatno osoblje, do dvanaest tekstopisaca) u velikom poslovnom dogovoru koji će Silverovoj operaciji dati ulogu u svemu, od sporta i vremena, segmenata vijesti na mreži pa do, posve nevjerojatno, prijenosa dodjela Oscara. Iako se raspravlja o metodološkoj strogosti Silverovih ručno podešavanih modela, rijetki će poreći da je 2012. godine taj tridesetpetogodišnji čarobnjak za podatke bio dobitnik u našoj ekonomiji.12
Još jedan dobitnik je David Heinemeier Hansson, zvijezda računalnoga programiranja, koji je stvorio okvir za razvoj mrežnih stranica Ruby on Rails13, koji trenutno nudi temelj za neke od najpopularnijih odredišta na internetu,
poput Twittera i Hulua. Hansson je partner u utjecajnoj programerskoj tvrtci Basecamp (koja se do 2014. godine zvala 37signals). Hansson ne govori javno o veličini svojega udjela u zaradi Basecampa ili o drugim izvorima prihoda, ali možemo pretpostaviti da su unosni, budući da Hansson vrijeme provodi u Chicagu, Malibuu i Marbelli u Španjolskoj, gdje se igra vozača snažnih trkaćih automobila.
Naš treći i posljednji primjer nedvojbenoga dobitnika u našoj ekonomiji je John Doerr, jedan od generalnih partnera u Kleiner Perkins Caufield & Byers, poznatom fondu za rizični kapital u Silicijskoj dolini. Doerr je pomogao u financiranju mnogih ključnih tvrtki pokretača trenutne tehnološke revolucije, uključujući Twitter, Google, Amazon, Netscape i Sun Microsystems. Povrat od tih ulaganja bio je astronomski: u trenutku pisanja ovih redaka, Doerr je vrijedan više od tri milijarde dolara.
Zašto su Silver, Hansson i Doerr toliko uspješni? Postoje dvije vrste odgovora na ovo pitanje. Prvi su mikro u svom opsegu i usmjereni su na crte osobnosti i taktike koje su ovaj trio dovele do uspona. Druga vrsta odgovora više je makro utoliko što su manje usredotočeni na pojedince, a više na vrstu rada koju oni predstavljaju. Iako su oba ova pristupa tom temeljnom pitanju važna, makro odgovori pokazat će se važnijima za našu raspravu jer bolje otkrivaju ono što naša ekonomija trenutno nagrađuje.
Kako bismo istražili tu makro perspektivu, okrenut ćemo se dvojici ekonomista s MIT-a, Eriku Brynjolfssonu i Andrewu McAfeeju, koji u svojoj utjecajnoj knjizi iz 2011. godine, Race Against the Machine (Utrka protiv stroja), nude uvjerljiv argument za to da među različitim silama koje tu imaju svoju ulogu, naše tržište radne snage na neočekivane načine posebno preobražava sve veća prisutnost
digitalne tehnologije. „Prolazimo kroz rane muke Velikog restrukturiranja“,14 objašnjavaju Brynjolfsson i McAfee na početku knjige. „Tehnologije nam jure naprijed, ali mnoge naše vještine i organizacije zaostaju.“15 Za mnoge radnike to zaostajanje znači loše vijesti. Kako inteligentni strojevi postaju sve bolji, a razlika između sposobnosti ljudi i strojeva se smanjuje, sve je vjerojatnije da će poslodavci zapošljavati „nove strojeve“, a ne „nove ljude“. A kada nešto može jedino čovjek, napredak tehnologija za komunikaciju i suradnju čini rad na daljinu lakšim nego ikada prije, potičući tvrtke da ključne uloge daju zvijezdama izvana – ostavljajući svoje vlastite rezerve talenata praznima. No, ova činjenica nije općenito loša vijest. Kako Brynjolfsson i McAfee ističu, to Veliko restrukturiranje ne ruši sve poslove, već ih zapravo dijeli. Iako će u toj novoj ekonomiji sve veći broj ljudi biti na gubitku kako njihove vještine postanu automatizirane ili lako izdvojene, postoje oni koji ne samo da će preživjeti, već će i napredovati – postajući više cijenjeni (a time i više nagrađivani) nego prije. Brynjolfsson i McAfee nisu jedini koji govore o ovom dvojakom razvoju ekonomije. Primjerice, ekonomist sa Sveučilišta George Mason, Tyler Cowen, 2013. godine izdao je knjigu Average Is Over (S prosječnim je gotovo), koja izražava istu tezu o digitalnoj podjeli. No, analiza Brynjolfssona i McAfeeja je posebno korisna jer oni ističu tri skupine koje će se naći na unosnoj strani ove podjele i pokupiti nesrazmjernu količinu koristi koje Doba inteligentnih strojeva nosi. Naravno, Silver, Hansson i Doerr pripadaju tih trima skupinama. Razmotrimo nakratko svaku od njih, kako bismo bolje razumjeli zašto su odjednom toliko vrijedne.
Cal Newport profesor je računarskih znanosti na Sveučilištu Georgetown. Autor je sedam knjiga, uključujući So Good They Can’t Ignore You (Toliko dobar da te ne mogu ignorirati), Digitalni minimalizam (već objavljen u Verbumovom izdanju) i Fokusiraj se, prevedenih na više od trideset jezika.
Uza svoj akademski i publicistički rad Newport vodi i popularni blog Study Hacks (Savjeti za učenje), koji privlači više od tri milijuna posjeta godišnje, a na kojemu piše o tehnologiji i osobnome razvoju s naglaskom na usredotočenost, mudro korištenje vremena, poslovnu učinkovitost i smisleniji život.
Knjiga Fokusiraj se ističe se kao ključno djelo u njegovom opusu, posebno u kontekstu suvremenoga digitalnoga doba. Newport, poznat po svojim promišljanjima o produktivnosti i tehnologiji, u ovoj knjizi detaljno razrađuje koncept duboko usredotočenoga rada kao protutežu sveprisutnom površnom radu koji dominira našim svakodnevnim životima.
U ovoj važnoj knjizi Newport tvrdi da navike modernih profesionalaca –provjeravanje e-pošte u svako doba, jurnjava s jednoga sastanka na drugi i vrednovanje „multitaskinga“ iznad svega ostalog – zapravo stoje na putu istinski vrijednom radu.
Publisher’s Weekly
Kako automatizacija i „outsourcing“ preoblikuju radno mjesto, koja nam je nova vještina potrebna? Sposobnost obavljanja duboko usredotočenoga rada. Uzbudljiva nova knjiga Cala Newporta uvod je i vodič za vrstu intenzivne koncentracije u okruženju bez ometanja, što rezultira brzim, snažnim učenjem i izvedbom. Zamislite to kao kalisteniku za vaš um – i započnite svoj program vježbanja danas.
Daniel H. Pink
Cal Newport je jasan glas u moru buke, glas koji uspješno kombinira znanost i strast. Ne trebamo više klikova, više mačaka i više emojija. Trebamo hrabar rad, rad koji se odvija kada odbijemo skrenuti pogled.
Seth Godin
Cal Newport nudi najinformiraniju i najbistriju zbirku praktičnih savjeta za obnovu mentalne snage koju sam vidio.
Matthew B. Crawford
Ova knjiga snažno odiše osjećajem da je pogrešno smatrati duboko usredotočeni rad još jednom tlakom koju morate pokušati ugurati u svoj raspored. Istinski se posvetiti tome, sugerira Newport, transformira ostatak vašeg vremena – tako da ćete brže odraditi površni rad, biti prisutniji u svome obiteljskom životu i eliminirati vrijeme izgubljeno skakanjem sa zadatka na zadatak. Ukratko, fokusiranost nije u suprotnosti s ispunjenim životom – ona ga olakšava.
Oliver Burkeman, The Guardian
ISBN 978-953-235-923-7
22,90 €
verbum.hr
