Zlatno pismo

.........................................

Vilim iz Saint-Thierryja

Zlatno pismo VERBUM

Vilim iz Saint-Thierryja ZLATNO PISMO

Vilim iz Saint-Thierryja

ZLATNO PISMO

VERBUM Split, 2017.

Biblioteka:

KLASICI KATOLIC ˇKE KULTURE 20.

Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Guigonis prioris quinti Majoris Carthusiae Epistola seu tractatus ad Fratres de Monte Dei © Copyright za ovo izdanje: Verbum, Split, 2017.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Prijevod: Branko Jozić Lektura: Anđa Jakovljević Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-560-4 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 170128027 Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

PREDGOVOR

PREDGOVOR

Zlatno pismo ne može se čitati kao neka knjiga moderne duhovnosti. Njegov pisac, blaženi Vilim1 (rođen u Liègeu oko 1085., umro 1148.), opat emeritus benediktinske opatije Saint-Thierry, postao je monah cistercitske opatije Signy pod utjecajem svetoga Bernarda. Njegovo pismo upućeno je braći iz kartuzije Mont-Dieu gdje je Vilim boravio 1144. g. Bila je to gorljiva zajednica, a pojedine diskretne napomene iz Zlatnoga pisma upozoravaju monahe neka se ne uzohole zbog dobra obdržavanja pravila. Iako tekst dolazi iz 12. stoljeća, on može ponuditi neke odgovore na pitanja koja si postavljaju suvremeni monasi i monahinje. Redovnici i redovnice, dijecezanski svećenici i kršćani koji njeguju molitveni život, u njemu će naći poticaj na vjernost.

Medievalisti će ga čitati okom znanstvenika i u njemu naći brojne aluzije na latinskoga autora Seneku (4. pr. Kr. – 65. posl. Kr.) kojega je Vilim možda imao pri ruci kada je pisao svoje pismo. U to vrijeme još nisu postojale tiskare pa su monasi u svojim skriptorijima prepisivali svjetovne i vjerske klasike i tako čuvali sjećanje na korijene svoje kulture. Možemo li se nadati da će jedan srednjovjekovni tekst danas moći dirnuti široku publiku, napose mlade koji nose odgovornost za društvo i Crkvu sutrašnjice? Ja u to vjerujem.

1

Vilim iz Saint-Thierryja nije službeno proglašen blaženim zato što je crkveni postupak beatifikacije nastao tek poslije, ali ga cisterciti kao blaženika slave 8. rujna.

5

PREDGOVOR

„Idi i popravi moju kuću…“ Kada je mladi Franjo iz Asiza čuo taj Kristov poziv, u prvi je čas pomislio da je kuća o kojoj je riječ kapelica koja se nalazi na padini brijega, izvan zidina njegova rodnoga grada. Odmah se bacio na posao. Možda je pomislio da mu Gospodin želi zaposliti ruke kako bi mu srce boravilo u njegovoj prisutnosti. No kuća o kojoj je Isus govorio nije bila crkvica San Damiano, nego sveta Crkva koja je u 13. stoljeću doista trebala popravak. Ili je možda, čak sigurno, Gospodin istodobno mislio na tu crkvicu i na Crkvu, na Franjino srce i na svoje Tijelo, na toga nemirnog mladića koji je još uvijek postupao lakoumno, i ne baš u skladu s Evanđeljem, i na kršćanski puk.

Radeći lopatom i zidarskom žlicom, miješajući vapno i pijesak s vodom i praveći žbuku Franjo je malo-pomalo otkrivao gdje su prave radosti. Otkrivao je to za sebe kako bi poslije mogao prenijeti drugima.

Suvremeni čitatelj bolje pozna Franjinu priču negoli život Vilima, opata Saint-Thierryja koji je duboko povezan sa svetim Bernardom, opatom Clairvauxa, opatije što ju je Cîteaux utemeljio tek sedamdesetak godina prije rođenja Asiškoga siromaška. No između Franje, Vilima i Bernarda nema bitnih razlika. U tomu razdoblju koje nije bilo ni bolje ni lošije od našega Gospodin im se obratio, oni su ga čuli i pošli za njim.

Kada putujem, susrećem brojne mlade koji znatiželjno promatraju moj monaški habit. Većina se ne može na dulje od pet minuta otrgnuti od svojega pametnog telefona, svi pokušavaju osvojiti svoju okolinu. Tada pomislim: „Iz ovoga će naraštaja Gospodin sigurno poneke pozvati. Hoće li oni naći svoje mjesto u našim zajednicama, hoćemo li im znati pristupiti i prenijeti ono što živimo? Kada poku6

PREDGOVOR

caju na vrata sjemeništa ili samostana, hoće li oni koji otvore vrata znati s njima razgovarati? Hoće li se razumjeti?“ Vilim, opat Saint-Thierryja, imao je upravo tu namjeru kada je napisao svoje pismo: želio je prenijeti. Prenijeti svoje iskustvo kako bi ga kartuzijanci iz Mont-Dieua, a možda i drugi primili, rasli u prisnosti s Kristom Isusom i prenijeli drugima, ako Bog da.

U opatiji Nový Dvůr u Češkoj impresivan je omjer obraćenika, odraslih krštenika ili povratnika kršćanskoj vjeri poslije mnogih godina lutanja. Slično je u mnogim drugim kršćanskim zajednicama. Nikada ništa nije unaprijed dobiveno ni izgubljeno. Božja je ruka uvijek otvorena i ispružena prema onome koji za njim žeđa, čak i kada žedan čovjek ne zna imenovati ono što traži, čak i kada svoju težnju za srećom ili mirom svjesno uopće ne povezuje s Bogom.

Bog pak poziva i one koji to uopće ne očekuju. On je uvijek spreman približiti se i jednima i drugima. Te se osobe ne nalaze nužno u sredinama gdje mislimo da ćemo ih naći niti imaju osobine koje bismo od njih očekivali. Iako mi, kao kršćanski roditelji, svećenici, redovnici ili odrasli monasi u mladima koje susrećemo ne prepoznajemo uvijek onu mladost koju smo sami proživjeli, ne smijemo nikada zaboraviti da Bog, koji je promijenio naš život, može promijeniti i njihov. Hoće li oni koji žeđaju za Bogom bez obzira na životnu dob, i oni koje Bog iznenadi pozivom da ga slijede, naći nekoga da im pokaže put spasenja, put sreće, mira u Bogu, ustrajnosti i vjernosti? Kada sam imao manje od trideset godina, upravo me to pitanje privuklo tekstu Vilima iz Saint-Thierryja.

7

PREDGOVOR

Savjetujem ti da sebi izabereš neku osobu čiji će ti se uzoran život2 duboko urezati u srce i koju ćeš toliko poštovati da ćeš svaki put kada se nje sjetiš, iz poštovanja prema njoj ustati te se dovesti u red i sabrati. (Zlatno pismo, 103)

Tko pozna Vilimov život, naslućuje da je, pišući ove retke, mislio na svetoga Bernarda koji je bio pet godina mlađi od njega, a ipak njegov učitelj. Vilim je stupio u benediktinsku opatiju Saint-Nicaise u blizini Reimsa u vrijeme kada je Bernard de Fontaine ušao u Cîteaux u blizini Dijona u Francuskoj. Vilim je bio izabran za opata Saint-Thierryja šest godina po ulasku u opatiju dok je Bernard kao opat utemeljio Clairvaux samo tri godine po ulasku u novicijat.

Vilim, koji je imao dojam da ga dužnosti nadilaze, približio se Bernardu koji je također bio pod velikim pritiskom svojih odgovornosti. Povezalo ih je tako blisko prijateljstvo da se Vilim poželio pridružiti Bernardu u Clairvauxu, no ovaj je to odbio. Bog dobro zna što radi kada nekoga pozove ovamo ili onamo i nije bitno gdje, nego kako se živi: kako gorljivo, kako ustrajno, kako iskreno. Možda je – to je moja osobna analiza – sveti Bernard primijetio da u Vilimovoj naklonosti i divljenju prema njemu ima nečega previše ljudskoga. Želio je stvoriti određeni odmak između sebe i toga gorljivog učenika kako ni jedan ni drugi ne bi ništa pretpostavljali Kristovoj ljubavi, kao što to preporučuje sveti Benedikt u Monaškome pravilu.

Dakle, neka ti pomisao na tu osobu bude kao da je ona prisutna i iz osjećaja uzajamne ljubavi neka u tebi popravi sve što treba popraviti, a da pritom tvoje samotništvo ne trpi štetu zato što je ona 2

8

„Uzoran“? Nijedan učitelj to nije; samo oduševljenje učenika može stvoriti taj privid…

PREDGOVOR

od tebe odvojena. Neka bude uza te prisutna i pomogne ti svaki put kada poželiš. Često ti treba pomagati i protiv tvoje volje. Misao na njezinu svetu strogost neka te podsjeti na njezine prijekore. Misao na njezinu milostivost i dobrostivost neka te utješi. Iskrenost njezina svetoga života neka ti bude uzor. (Ibid.)

Svetoga? Ne nužno. Riječ je o pretjerivanju što proizlazi iz divljenja oduševljena učenika. Papa Franjo nedavno je rekao novim biskupima: „Budimo svjesni da taj veliki dar, čiji smo zahvalni sluge, počiva na krhkim ramenima“ (14. rujna 2017.).

Zapravo, kada pomisliš da su joj sve tvoje misli pred očima, bit ćeš primoran sama sebe poboljšati, kao da te ona gleda i prekorava. (Ibid.)

Vilim i Bernard kao novaci – jedan kod benediktinaca, drugi kod cistercita – dobro su poznavali Pravilo svetoga Benedikta jer su ga slušali svakoga dana u kapitulu, prije nego što su ga počeli tumačiti svojoj braći kada su postali opati. Zanimljivo je primijetiti da se prvi stupanj poniznosti u procesu obraćenja sastoji u tome da monah prihvati da „Bog svakoga časa s neba na njega gleda“ (Monaško pravilo, 7), da poznaje njegove misli, da primjećuje njegov nemar, ali uvijek ostaje blizu: T``a on nije daleko ni od koga od nas (Zlatno pismo, 207). Zadobivanje te svijesti ne ide samo od sebe jer nas Bog zapravo puno ne ometa; čini se da je visoko gore na nebu dok osoba koja je živa i blizu može reagirati… Vilim je dakle stekao iskustvo da – kako bi oćutio tešku i blagonaklonu Božju ruku na sebi – dovoljno je zamoliti Bernarda da mu učini tu uslugu.

9

PREDGOVOR

Na posljednjoj večeri koju je blagovao s učenicima Krist im je povjerio zadaću da nastave njegovo djelo u svijetu i obećao im je svoju pomoć i pomoć Duha Svetoga. Na putu prema njegovu Ocu Isus je odredio da učenici trebaju jedni druge. Uz iznimke, Bog nas ne vodi neposredno, nego nas dovede nekomu starijem koji nas je sposoban saslušati i odgovoriti nam razumljivim riječima koje će nam taknuti um i srce. Što učiniti kako bi taj običaj preživio?

Kršćanska, redovnička ili monaška poslušnost (u oblicima koji su prilagođeni svakomu životnom staležu, svakomu naraštaju, svakomu čovjeku) nije podčinjavanje u modernomu smislu riječi, a još manje u onomu ekstremnom značenju koje može poprimiti u islamu. Biti poslušan znači propustiti malo Božjega svjetla u naše želje, misli i naume: svjetlo Evanđelja, primjer Krista koji je bio poslušan do smrti (Fil 2,8), siromašno svjetlo što ga iskusan čovjek pokušava prenijeti na mlađega koji žeđa za Bogom. To se ne odnosi samo na posvećene osobe. Mladić koji se pripravlja za kršćanski brak doživi iskustvo nevjere, djevojka koja bi mogla biti njegova zaručnica isto tako. Kako graditi na tim ruševinama? Kako krenuti u život gdje će Bog biti na prvomu mjestu, gdje će se živjeti vjerna ljubav, bez straha da će jednoga dana, poslije nekoliko godina, djeca – plod njihove ljubavi – biti suočena s ocem i majkom koji više ne znaju kako podnositi jedno drugo, kako se uzajamno ljubiti?

Većina mladih koji kucaju na vrata sjemeništa ili samostana sa željom da u njega stupe još uvijek nisu odrasli, kao ni mnogi drugi koji traže svoj životni smjer, što znači da nisu sposobni učiniti slobodan odabir ni prihvatiti nužna odricanja kako bi ustrajali. Kako se u tim uvjetima može očekivati da budu sposobni čuti poziv koji ne dolazi od 10

PREDGOVOR

njih samih, odbiti ga ili prihvatiti i slijediti, angažirati se, obećati vjernost? Ustvrditi da „još nisu odrasli“ ne znači da nisu sposobni odrasti. Ako još nemaju tu slobodu, trebaju je steći. Možda možemo učiniti nešto da uspiju. Jer ako su gladni Boga (i stabilnosti!), hoćemo li dopustiti da se susretnemo na putu, a da im ne ponudimo mogućnost da utaže svoju žeđ? Jesu li odgovorni što su postali to što jesu? Jesu li sami od sebe došli na ideju da traže sreću na krivim mjestima? Tko će im pokazati pravi put?

Hoće li suvremeni čitatelj biti sposoban prepoznati sve što ovaj srednjovjekovni tekst sadrži? Iako će mu se ponekad možda učiniti oporim, neka ga uzme u ruke jer će mu dati ono blago svjetlo koje mu je potrebno da bi njegova ljubav bila ta koja „nikada ne prestaje“ (ibid., 180). Neka ga čita kao što se gleda svetu sliku, gotičku oltarnu palu ili barokni kip. Može se dogoditi da nam oni ništa ne znače; možemo im se diviti kao što se divimo starinskome predmetu koji budi naše zanimanje, ali nam ništa ne kaže. Mnogi su nam dijelovi Zlatnoga pisma strani. Može se dogoditi i da nas taknu, da potaknu našu molitvu, a možda nas čak i ganu. Ovaj je tekst u jednomu mahu prekoračio mnoga stoljeća. Ne može popuniti povijesnu razdaljinu koja nas dijeli od Vilima i Bernarda, no povezuje nas ista kršćanska vjera, ista žeđ za Bogom i isti duh.

Otac Jérôme, čija je knjiga Dobri utjecaji objavljena u nakladi Verbuma i koji je s osobitom ustrajnošću prebrodio krizu koja je potresla društvo i zapadnu Crkvu poslije Drugoga svjetskog rata, govorio je da se milost prenosi na nevidljiv način i usporedio to sa šumskim požarom koji se neprimjetno širi ispod zemlje, preko korijenja stabala i onda se rasplamsa na nekomu drugom mjestu. Tako je i 11

PREDGOVOR

s vatrom Duha Svetoga. Milost klija na opustošenoj zemlji. Bog može pobijediti usprkos svim preprekama. Dat ću samo jedan primjer. Nakon što je kršćanima dopustio da u Rimskomu Carstvu žive u miru, car Dioklecijan pokrenuo je 303. g. silan progon koji je trajao deset godina. Njegova se grobnica pretvorila u splitsku katedralu. Bog je progonitelja pretvorio u svjedoka svoje moći. Čega da se bojimo? U rukama nosimo vatru. Na nama je da je održavamo i prenosimo. Vilim iz Saint-Thierryja ovako je molio: Gospodine, tvoje je lice usmjereno prema nama, a naše ga gleda s velikom nadom. Zaodjeni me svojim spasenjem, oblikuj u meni lice svojega Krista jer tada više ne ćeš moći okrenuti svoje lice od mene kada se pojavim pred tobom u svetištu. Čovječe, tko god ti bio3, koji si našao zakopano blago u polju svojega srca, idi i prodaj sve što imaš. Predaj se zauvijek u ropstvo kako bi to blago posjedovao pravom nasljedstva. Bit će ti dobro, bit ćeš sretan. Blago koje posjeduješ jest Krist u tvojoj savjesti.4

Zaodjeven tom snagom koja ne dolazi od njega, siromašan i krhak čovjek postaje sposoban obnoviti Kristovu Crkvu. dom Samuel Lauras, opat Nový Dvůr Na blagdan Gospe od Krunice 2017.

3 Vilim ovdje koristi izraz iz Proslova Pravila svetoga Benedikta.

4 Guillaume de Saint-Thierry, Méditation, u Sources chrétiennes n° 223, str. 406–407, uvod, kritički tekst, preveo i anotirao Jean Déchanet, o.s.b., 1975. Cjeloviti latinski tekst nalazi se u Migne, 180, 235a–237b. Usp. Guillaume de Saint-Thierry, Méditations et prières, predstavio i preveo J.-M. Déchanet, Bruxelles, Éditions universitaires, 1945, str. 184–189.

12

ZLATNO PISMO

PREDRAGOJ BRAĆI I GOSPODI

PREDRAGOJ BRAĆI I GOSPODI, HAJMU, PRIORU, I OSTALIMA UGODNU SUBOTU1 [ŽELI VAM] BRAT VILIM

I. Predraga braćo u Kristu, gotovo bez stida i više nego što dolikuje moja vam se usta otvaraju. Bog mi je svjedok, ne mogu šutjeti. Oprostite mi što mi se srce raširilo. I vi svoje u vlastitoj nutrini raširite i shvatite nas!2 Jer sav sam vaš u onome čijim srcem jedni za drugima međusobno žarko žudimo3.

II. Stoga, otkada sam vas ostavio, sve do sada, namjera mi je svoj skromni svakodnevni trud posvetiti, ne vama, nego bratu Stjepanu i mlađoj braći, njegovim drugovima i novacima koji vam dolaze: njihov je učitelj jedino Bog – da ga imaju i čitaju, ne bi li možda našli štogod korisno za utjehu u svojoj samoći i za ohrabrenje u svojemu svetom pozivu.

III. Pružam ono što mogu: dobru volju, a zauzvrat htio bih od vas dobiti njezine plodove. David se plešući4 svidio Bogu, ne zbog plesa, nego zbog ljubavi i poštovanja. Slično i žena koja je Gospodinu pomazala noge bila je od njega pohvaljena, ne zbog samoga pomazanja, nego zato što je ljubila. Budući da je učinila sve što je mogla5, bila je opravdana.

1 2 3 4 5

Usp. Iz 58,13.

2 Kor 6,11–13; 7,2 Fil 1,8 Usp. 2 Sam 6,14–16.

Usp. Lk 7,36–50 i Mk 14,8.

15

ZLATNO PISMO

IV. Osim toga, namjeravao sam vam posvetiti i jedno drugo djelce. Da ga sastavim, nagnala me potreba u kojoj su se nalazila neka braća, potreba izazvana više nemirom nego stvarnom opasnošću; želim ih utješiti i podržati u vjeri. Obično me njihova žalost s tim u svezi veoma raduje, samo što ih ne mogu gledati tužne.

V. Naime, zbog veličine ne samo vjere nego i ljubavi, njima je odvratno sve što vide da se vjeri protivi tako da, ako ih bogohulni duh ili tjelesna čulnost u tome i najmanje napastuje ili uznemiri, makar i nečim što su samo čuli ili što ih je tek okrznulo, oni smatraju da su u svojoj vjerničkoj savjesti toliko nagrđeni pa neutješno plaču nad samima sobom kao da su s obzirom na vjeru nešto krivi6.

VI. Onima koji iz mraka svijeta dolaze prakticiranju čišćega života događa se kao i onome tko nakon dugotrajna boravka u tami iznenada iziđe na svjetlo. Kao što im je svjetlo, inače neophodno da bi se vidjelo druge stvari, u početku svojim prodornim zrakama još slabim očima neugodno, tako i oni na prvu pojavu svjetla vjere bivaju zaslijepljeni i ne mogu podnositi neobične zrake novoga svjetla sve dok se ljubavlju prema svjetlosti na njih ne naviknu.

VII. To je djelce podijeljeno na dva kratka spisa. Prvi, budući da je jasan i lagan, odlučio sam nazvati Ogledalo vjere; drugi, koji sažeto donosi obrazloženje i osnovne sadržaje vjere prema izrekama i mislima katoličkih otaca te je na neki način teži, nazvao sam Zagonetka vjere. Kao onaj koga starost i bolest udaljavaju od zajedničkih poslova – ne zbog zasluga, nego jer je lijen i beskoristan – ovim sam djelom više htio izbjeći neprijatelja duše besposlicu7, nego druge 6 7

2 Tim 3,8 Regula Benedicti (dalje RB), 48,1.

16

PREDRAGOJ BRAĆI I GOSPODI

poučavati, što uostalom ne priliči ustima grješnikovim8, nego samo onima koji životom svjedoče vrijednosti koje poučavaju.

VIII. U prvomu čitatelj najprije nauči kojim putem treba krenuti, a u drugomu kako razborito nastaviti. Naime, i Gospodin istim redom svojim učenicima kaže: Kamo ja odlazim, znate put9. Prorok pak kaže: Mudrost i znanje spasonosno su blago10. I u Psalmu najprije: Dan danu to objavljuje, a onda: a noć noći pokazuje znanje11.

IX. Osim toga, postoje i druga naša djela: dvije rasprave, od kojih je prva O promatranju Boga, a druga O naravi i dostojanstvu ljubavi; zatim knjižica Oltarski sakrament; Meditacije koje nisu posve beskorisne za duše novaka koje treba odgojiti za molitvu; Komentar Pjesme nad pjesmama, samo do ulomka: Tek što pođoh od njih, nađoh onoga koga ljubi duša moja12.

X. Naime, moja rasprava Protiv Petra Abelarda nije mi dala da to djelo i dovršim. Držao sam da ne mogu nesmetano uživati u tako ugodnu miru posve sabran u sebi dok on vani, kako se kaže, s isukanim mačem okrutno pustoši granice naše vjere. Dakle, ono što sam protiv njega napisao, s obzirom da sam, kako rekoh, crpio iz vrela svetih otaca – kao za komentar Poslanice Rimljanima i sve druge spise o kojima ću reći nešto niže, u kojima nema ništa, odnosno malo je moga – bolje je, ako se složite, da se, izbri-

Sir 15,9 Iv 14,4 10 Iz 33,6 11 Ps 18 (19),3 12 Pj 3,4 8 9

17

ZLATNO PISMO

savši moje ime, stavi među anonimna djela, nego da budem prepelica što leži na jajima koja nije snijela13.

XI. Zapravo, iz djelâ svetoga Ambrozija izvadio sam sve što se odnosi na Pjesmu nad pjesmama, važno i glasovito djelo; jednako tako crpio sam i od blaženoga Grgura, a još više od Bede; naime, kao što znadete, i on je za posljednju svoju knjigu komentara o Pjesmi učinio isti izbor.

XII. Misli o vjeri većim sam dijelom crpio od blaženoga Augustina – ako ih hoćete prepisati, naravno, vrlo su snažne i duboke, a dobro se dopunjuju s gore navedenim djelcem koje sam naslovio Zagonetka vjere.

XIII. Sastavio sam još jedno djelce O naravi duše pod naslovom Ivan Teofilu. Činilo mi se prikladnim pa sam ispred njega stavio raspravu O naravi tijela kao sažetak svega što se odnosi na čovjeka u cjelini. Građu za ovo drugo crpio sam iz knjiga onih koji se bave liječenjem tijela, a za prvo iz spisa onih koji se skrbe za duše.

XIV. Sva ta djela, dakle, čitajte; ako to ne učinite prvi, ako vam se svidi, budite barem među posljednjima koji će to učiniti. Jer ako završe u rukama onih koji ne samo ne čine nikakva dobra, nego upropašćuju sve što drugi naprave, ja star i bolestan, nesigurna koraka, a ne uma – kako se čita o Izaku14 – ne bih mogao proći neokrznut. Na koncu, ako ih se bude smatralo beskorisnima, ne prema kritici, već po razboritoj procjeni prijateljski naklonjenih osoba, radije bih da ih se u vatri uništi nego da se na njih sruči bijes pakosnih klevetnika.

13 14

Jr 17,11 Usp. Post 27,1–2.

18

PREDRAGOJ BRAĆI I GOSPODI

XV. T``a Bog nas je pozvao na mir i trebamo revno nastojati oko dobra, ne samo pred Gospodinom nego i pred ljudima15 te koliko je do nas, u miru biti sa svim ljudima16. Doista, to ponašanje koje ne će izmaknuti sudu Apostol posebno savjetuje: da bratu ne budemo zapreka ni sablazan17.

XVI. S druge strane, tko ih bude čitao bratskim duhom, makar u njima ne našao utjehu ni nešto na izgradnju, u njima ipak ne će naći ništa sablažnjivo ni odbojno, kao što bi mogao kod nekoga tko je umišljen. Osim toga, ne govoreći o odgoju, ako u tome ima moje nepromišljenosti, tko mi je prijatelj, podnijet će i ne će zlobnim okom protumačiti moju jednostavnost, posebno zbog onoga što sam gore naveo, tj. zato što sam potpuni neznalica glede onoga što se događa vani i već shrvan teretom godina i bolesti, kada se ne bih bavio ovim poslom, nikako ne bih uspio izbjeći tiraniju besposlice koja je, prema Svetomu pismu, učiteljica mnogih zala18.

2 Kor 8,21 Rim 12,18 17 Rim 14,13 18 Usp. Sir 33,28.

15 16

19

PISMO BRAĆI SAMOSTANA MONT-DIEU

PISMO BRAĆI SAMOSTANA MONT-DIEU

I. UVOD U ŽIVOT SAMOĆE

1. Braći samostana Mont-Dieu koji u tamu Zapada i u hladnoću Galije donose svjetlost Istoka i žar drevnih egipatskih monaha, tj. primjer samotništva i oblik nebeskoga života, pohiti ususret, dušo moja, i s njima trči u radosti Duha Svetoga, s klicanjem srca, sa žarom ljubavi i s potpunim predanjem posvećene volje.

2. Zar ne treba slaviti i radovati se u Gospodinu kada najljepši dio kršćanske pobožnosti i vjere, onaj koji je izgledao kao da skoro dotiče nebesa, bijaše mrtav i ponovno oživje, bijaše izgubljen i opet se nađe?

3. Svojim smo ušima slušali i nismo vjerovali; u knjigama smo čitali i bili obuzeti divljenjem prema slavi drevnoga samotničkog života i obilju Božje milosti koja ga je ispunjala. I gle, iznenada smo ga našli na šumskim proplancima, na Božjem brdu, na plodnom brdu gdje sada, zahvaljujući njemu, pustinjski pašnjaci kaplju od obilja, i brežuljci se pašu radošću1.

4. Naime, tu se po vama ovaj život pred svima pojavljuje i u vama se očituje; dosada nepoznat, biva poznat time što ga u nekoliko priprostih ljudi pred nas stavlja onaj koji je, na veliko divljenje svijeta, po nekoliko priprostih ljudi sebi podložio cijeli svijet.

1

Ps 131 (132),6; 67 (68),16; 64 (65),13

23

ZLATNO PISMO

5. Zapravo, koliko god čudesa što ih je Gospodin na zemlji učinio bila velika i, dakako, božanska, ipak jedino je ovo zablistalo iznad svih drugih i sva je ostala zabljesnulo; tj., kao što rekoh, uz pomoć nekoliko priprostih sebi je podložio cijeli svijet i svu uzvišenost njegove mudrosti. Sada je to čudo počeo ostvarivati i u vama.

6. Da, Oče, jer tako se tebi svidjelo2. Naime, sakrio si ovo od mudrih i umnih ovog svijeta, a objavio malenima3. Dakle, ne boj se stado malo, veli Gospodin, nego imajte potpuno povjerenje, jer svidjelo se Bogu Ocu dati vam kraljevstvo4.

7. T``a gledajte, braćo moja, sebe, pozvane. Gdje je među vama mudrac? Gdje je književnik? Gdje je istraživač ovoga svijeta?5 Doista, sve ako među vama i ima mudrih, ipak mudre je okupio po priprostima onaj koji je nekoć po ribarima sebi podložio kraljeve i filozofe ovoga svijeta.

8. Pustite, dakle, pustite mudrace ovoga svijeta, koji se nadimaju duhom ovoga svijeta, koji se zanose onim što je visoko, a ližu prašinu, neka sa svojom mudrošću siđu u pakao. Vi pak nastavite započeto dok se grješniku kopa jama. Radi Boga postanite ludi Božjom ludošću, koja je mudrija od sviju ljudi, i po Kristovu vodstvu prihvatite ponizni onu stegu kojom se uzlazi u nebo.

9. Doista, vaša jednostavnost već mnoge potiče da slijede vaš primjer; vaša skromnost i krajnje siromaštvo već zbunjuju pohlepu mnogih; vaš skroviti život mnogima ulijeva strah od onoga što stvara buku. Ima li dakle u Kristu kakve utjehe, ima li kakva ljubazna bodrenja, ima li kakva zajedniš2 3 4 5

Mt 11,26 Mt 11,25 Lk 12,32 1 Kor 1,26.20

24

PISMO BRAĆI SAMOSTANA MONT-DIEU

tva Duha, ima li kakva srca i samilosti, ispunite me radošću6, ali ne samo mene, nego i sve koji ljube ime Božje; tako da se u raznolikosti ruha kraljice koja stoji zdesna Zaručniku, ruha pozlaćena zlatom Božje mudrosti, vašom revnošću i vašom postojanšću obnovi ovaj ures svete novine, na Božju slavu i na vašu veliku diku te na radost sviju čestitih.

10. Kažem „novina“ zbog opakih jezika bezbožnih ljudi (od njihovih napada neka vas Bog sačuva u skrovištu svojega lica). Budući da jasnu svjetlost istine ne mogu zasjeniti, oni cjepidlače oko same riječi „novina“. Sami su stari i u svojim starim umovima nesposobni razmatrati o novim stvarima; oni su stare mješine, neprikladne za novo vino jer kada bi se ono u njih ulilo, razderale bi se.

11. Međutim, ova novina nije neka nova ispraznost.

Ona je zapravo srž drevnoga redovničkog života, savršena pobožnost koju je Krist utemeljio, ona je drevna baština Crkve Božje. Ona je još od vremena prorokâ najavljena i, kada je sunce nove milosti već izišlo, ostvarila se i obnovila u Ivanu Kristitelju; sam Gospodin ju je s velikom ljubavlju prakticirao i, dok je još bio s njima, njegovi su je učenici žarko željeli.

12. Kada su oni što bijahu s njime na svetomu brdu vidjeli slavu njegova preobraženja, Petar je odmah bio sav izvan sebe i nije znao što govori jer je, vidjevši Gospodinovo veličanstvo, svoju osobnu sreću htio podijeliti s drugima. No istodobno je bio potpuno priseban i savršeno svjestan onoga što govori jer kada je iskusio njezinu milinu, smatrao je kako je najbolje da tu ostane zauvijek. Poželio je taj život u društvu s Gospodinom i stanovnicima neba koje je vidio uza nj rekavši: Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako 6

Fil 2,1–2

25

ZLATNO PISMO

hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu7. Da mu je u tome udovoljeno, bez sumnje bi napravio još druge tri: jednu sebi, jednu Jakovu i jednu Ivanu.

13. Poslije muke Gospodinove, pak, dok je u srcima vjernika još bila svježa uspomena na njegovu prolivenu krv, ljudi su počeli odabirati samotnički život i nasljedovati siromaštvo duha, duhovnim vježbama i kontemplacijom Boga jedni su se s drugima natjecali u plodnoj dokolici i tako su pustinje bivale sve više nastanjene. Između ostalih čitamo o Pavlu, Makariju, Antunu, Arseniju i mnogim drugima. Oni su odličnici u ustanovi ovoga svetog života; dična imena u Božjoj državi, plemići i nositelji naslova pobjednika zbog pobjede nad ovim svijetom, nad knezom ovoga svijeta, nad svojim tijelom, kao i zbog brige za svoju dušu i za svojega Gospodina Boga.

14. Stoga neka umuknu oni koji stojeći u tami hoće suditi o svjetlu, koji vas u prekomjernoj zlobi optužuju za novotarije. Prije bi trebalo njih optužiti za zastarjelost i ispraznost. No, kao i Gospodin, uvijek ćete imati one koji vas hvale i koji vas kude. Na hvalitelje se ne osvrćite, a dobro koje u vama cijene i vi cijenite u njima; na one koji vas kude ne obazirite se i za njih molite. Zaboravivši što je iza vas i svladavši zapreke s lijeva i s desna postavljene protiv vas duž puta samo prema svojemu cilju stremite. Jer ako biste u svakoj prigodi htjeli zastati da odgovorite onima koji vas hvale ili da se svađate s onima koji vas kude, gubite vrijeme, što u svetomu naumu nipošto nije mali gubitak. Naime, onome tko sa zemlje hiti prema nebu, onaj što ga usporava nanosi veliku štetu, makar ga i ne zaustavljao.

7

Mt 17,4

26

PISMO BRAĆI SAMOSTANA MONT-DIEU

15. Ne budite nemarni i ne oklijevajte! Pred vama je još dug put jer vaš je poziv uzvišen. Nadmašuje nebesa, jednak je životu anđela i sličan njihovoj čistoći. T``a niste se zavjetovali samo na svetost, nego na savršenost sve svetosti i na vrhunac sve savršenosti. Nije vaše da se zamarate izvršavanjem općih propisa, a ni da pazite samo na ono što Bog zapovijeda, nego i na ono što on od vas želi, razabirući što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno8.

16. Naime, drugi trebaju Bogu služiti, a vi trebate uza nj prianjati. Drugi trebaju u Boga vjerovati, za njega znati, ljubiti ga i štovati; vi ga trebate iskusiti, shvaćati, poznavati i uživati. To je veliko i teško. Ali u vama je svemogući i dobri Bog; on milosrdan obećava, vjerno plaća i neumorno pomaže. Onima koji mu iz velike ljubavi daju velika obećanja i koji u vjeri i s pouzdanjem u njegovu milost poduzimaju ono što nadmašuje njihove sile, on ulijeva potrebnu volju i želju; onaj koji je najprije udijelio milost htijenja daje i snagu da se u tome i uspije. Kada čovjek vjerno učini što je bilo u njegovoj moći, unatoč klevetniku i njegovim napadima, sam Bog će milosrdno dosuditi pravo svojemu siromahu i podržat će njegovu stvar jer je on učinio što je mogao.

Poniznost 17. Ipak, braćo, daleko od vaše samosvijesti, od vaše skromnosti i vaše poniznosti, od vaših usta svako nadimanje! Jer onaj tko sebe vidi visoko lako se može zamantati i ugroziti svoj život. Svojemu redovničkom pozivu dajte drugo ime i drukčije naslovite svoj pothvat.

8

Rim 12,2

27

ZLATNO PISMO

18. Radije se smatrajte i nazivajte neukroćenim, divljim životinjama zatvorenima u kaveze, koje se inače na uobičajen ljudski način nije moglo pripitomiti. Promotrite vrlinu onih koji su daleko iznad vas i divite se slavi onih koji su se s objema rukama hrabro borili, kao Ehud, onaj odvažni sudac u Izraelu koji se objema rukama služio kao desnom9. Oni žude da se koliko god mogu i što pobožnije posvete svojoj nutrini i ljubavi prema istini vrijednoj razmatranja. A kada ih zove potreba ili tjera dužnost, svim marom se predaju izvanjskim aktivnostima, ali ne tako da se u njima utope, sve zbog istine o toj ljubavi koju valja ispuniti.

19. Osim toga, čuvaj se, slugo Božji, čuvaj se da ne stvoriš dojam da osuđuješ one koje ne želiš nasljedovati. Hoću da, makar bio slab, činiš ono što je učinio onaj koji, premda vrlo zdrav, reče: Isus Krist dođe spasiti grešnike, od kojih sam prvi ja10. Pavao to nije rekao kao nepromišljenu laž, nego na temelju stvarne samospoznaje. Naime, tko, ispitavši se temeljito, sebe uistinu spozna, drži da ničiji grijeh nije jednak njegovu jer tuđi ne poznaje kao svoj vlastiti.

20. Ne želim, dakle, da misliš kako sunce koje svima sja svijetli jedino u tvojoj ćeliji, da je jedino kod tebe vedro; da Božja milost djeluje jedino u tvojoj savjesti. Zar Bog pripada samo onima koji su se opredijelili za samotnički život?

Nipošto, on pripada svima! Doista, Bog je milostiv prema svima i ne mrzi ni jedno biće koje je stvorio. Bilo bi mi draže da misliš kako je posvuda vedro osim kod tebe i da o sebi misliš gore nego o ikome drugom.

9 10

Usp. Suci 3,15.

1 Tim 1,15

28

PISMO BRAĆI SAMOSTANA MONT-DIEU

Ustrajnost 21. Radije sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja11.

Ne mislite na to kakvi su drugi, nego kakvi će, koliko je do vas, zahvaljujući vama postati; i ne samo oni sadašnji, nego i oni budući koji će vas po vašemu svetom zvanju nasljedovati. O vama, o vašemu primjeru i o vašemu ugledu na ovomu području ovisi sva budućnost ovoga svetog reda.

22. Zato će vas vaši sljedbenici s poštovanjem koje se duguje uzorima dostojnima nasljedovanja zvati „ocima“ i „utemeljiteljima“. Ono što vi budete utvrdili, što po vašemu držanju i opsluživanju postane običaj, vaši će nasljednici bez ikakva ustezanja trebati držati i opsluživati, i to se ne će smjeti mijenjati. Za one koji budu došli poslije vas vi ćete biti ono što su za nas nepromjenjivi zakoni vrhovne i vječne istine, koje svi mogu proučavati i upoznavati, ali koje nitko ne smije dovoditi u pitanje.

23. Stoga zahvalimo Bogu jer vama ne će biti ispod časti, a ni vašim nasljednicima nekorisno, ako ih vi budete držali pobožno i postojano, a oni, ugledajući se na vas, vjerno nasljedovali to što vi sada obdržavate. A bude li trebalo neki propis shvatiti na drugi način, Bog će vam i to objaviti12.

Uz potpuno poštovanje što ga svetost Kartuzije u svakom pogledu zaslužuje i koju treba isticati svakom pohvalom, mnogo je toga nužno u onim strašnim Alpama s neprekidnim ledovima što, naravno, u ovim područjima ne izgleda tako nužno onima koji su zadovoljni s poljskim plodovima i koji žive u dragovoljnu siromaštvu.

11 12

Fil 2,12 Fil 3,15

29

ZLATNO PISMO

24. Shvaćate što govorim: t``a Gospodin će vam dati da razumijete13. Zbog vas se, dakle, radujem14 i premda tijelom nenazočan, duhom sam ipak s vama. Dok promatram vaš red, gorljivost duha, obilje mira, milost jednostavnosti, strogo opsluživanje pravila, samu milinu Duha Svetoga u uzajamnoj ljubavi i u svakom pogledu savršenu pobožnost koja obilježava vaš život, tada se na spomen Mont-Dieua svim srcem razveselim te pobožno štujem prvine Duha15 Svetoga i zalog milosti nadajući se da će se redovnički život u njemu razvijati.

25. Uostalom, i samo ime Mont-Dieu nagovještaj je dobre nade; to znači, kako o brdu Gospodnjemu veli psalam, na njemu će stanovati naraštaj onih koji traže Gospodina, koji traže lice Boga Jakovljeva, oni kojima su ruke čiste i srce nedužno, kojih se duša ne predaje ispraznosti16. A upravo je to vaš poziv: tražiti lice Boga Jakovljeva, ne kako to čine obični ljudi, nego tražiti ono isto Božje lice što ga je vidio Jakov koji reče: Vidjeh Gospodina licem u lice, i na životu ostadoh17.

26. Tražiti Božje lice znači nastojati ga upoznati licem u lice, onako kako ga je vidio Jakov, a o čemu Apostol veli: Tada ću spoznati kao što sam i spoznat: sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice!; vidjet ćemo ga kao što jest18. Njegovo lice u ovomu životu svagda tražiti nedužnošću ruku i čistoćom srca, to je prava pobožnost i, prema Jobovim riječima, bogoštovlje. Tko nje nema, uzalud je dobio svoju dušu. To znači da takav živi uzalud ili čak uopće 2 Tim 2,7 Rim 16,19 15 Rim 8,23 16 Usp. Ps 23 (24),6.4.

17 Post 32,31 18 1 Kor 13,12 13 14

30

PISMO BRAĆI SAMOSTANA MONT-DIEU

ne živi jer ne živi onim životom za koji je svoju dušu primio da u njemu živi.

Samotnički život u ćeliji 27. Zapravo, ova je pobožnost stalna misao na Boga, neprestano nastojanje da ga se spozna, neumoran polet srca prema njegovoj ljubavi, tako da ne će biti ne nijednoga dana, nego nijednoga sata, a da Božji sluga nije zauzet duhovnim vježbanjem i nastojanjem oko napretka ili u kojemu mu ne bi bila darovana slast iskustva Boga i radost uživanja. To je pobožnost na koju Apostol potiče ljubljenoga učenika kada veli: Vježbaj se u pobožnosti! Uistinu, tjelesno vježbanje malo čemu koristi, a pobožnost je korisna za svako dobro djelo jer joj je obećan život – sadašnji i budući19.

28. Vaš redovnički habit obećava i vaš poziv zahtijeva ne samo izvanjski oblik te pobožnosti, nego u svemu i iznad svega njezinu bit. Jer, kako veli Apostol, postoje oni koji imaju obličje pobožnosti, ali snage su se njezine odrekli20.

29. Tko od vas nju nema u duši, ne pokazuje ju u životu, ne prakticira je u svojoj ćeliji, treba ga zvati ne „samostancem“ ni „pustinjakom“ nego „samcem“; ćelija mu nije ćelija nego zatvor i tamnica. Uistinu, sam je onaj tko uza se nema Boga; uistinu je zatvoren onaj tko nije slobodan u Bogu. Zapravo, samoća i zatvor izrazi su kojima se označava bijedno stanje. Samostanska ćelija pak ni u kojem slučaju ne smije biti prisilan zatvor nego mirno boravište; zatvorena vrata ne trebaju označavati skrovište nego mjesto povučenosti.

19 20

1 Tim 4,7–8 2 Tim 3,5

31

ZLATNO PISMO

30. Zapravo, onaj s kim je Bog nikada nije manje sam nego kada je sam. Tada on doista slobodno uživa u svojoj radosti; tada postaje potpuno svoj kako bi uživao što je Bog u njemu i on u Bogu. Tada u svjetlu istine, u vedrini čista srca savjest mu se sama od sebe pokazuje u svoj svojoj čistoći, a njegovo sjećanje prožeto Bogom slobodno uranja u sebe. Onda mu um biva prosvijetljen i ljubav uživa u svojemu dobru ili dragovoljno nad sobom plače zbog nedostataka ljudske slabosti.

31. Stoga u skladu sa svojim pozivom živite više u nebu nego u ćelijama. Posve iz sebe isključivši svijet potpuno ste se uključili u Boga. Jer ćelija i nebo srodna su boravišta. Naime, kao što su imenice ćelija [cella] i nebo [coelum] na neki način srodne, tako imaju nešto zajedničko i s obzirom na pobožnost. Doista, kao da obje imenice, nebo i ćelija, dolaze od sakriti [celare]. Što se skriva u nebesima, skriva se i u ćelijama i što se radi u nebesima, radi se i u ćelijama. A što to? Bavi se Bogom, uživa se u Bogu. I kada se u ćeliji to čini u skladu s pravilom, pobožno i vjerno, usuđujem se reći da sveti Božji anđeli u ćelijama borave kao u nebesima i u njima se jednako vesele kao i u nebesima.

32. Jer kada se u ćeliji neprestance vrše nebeska djela, tada se po sličnosti otajstva, po ljubavi prema pobožnosti i po sličnim djelima nebo i ćelija međusobno približuju. Naime, duhu koji moli ili napušta tijelo put od ćelije u nebo već ne izgleda dug ni težak. Jer iz ćelije se često uzlazi na nebo, a gotovo nikada se iz nje ne silazi u pakao, osim, kako psalmist veli, živi nek’ siđu u Podzemlje21, tj. da ne bi sišli kada umru.

21

Ps 54 (55),16

32

PISMO BRAĆI SAMOSTANA MONT-DIEU

33. Zapravo, stanovnici ćelija često na ovaj način silaze u pakao. Jer kao što se u neprekidnoj kontemplaciji rado vraćaju promatranju nebeskih radosti da bi za njima još žarče čeznuli, tako isto čine i s paklenim mukama, da se od njih zgroze i izbjegnu ih. Moleći upravo to ištu za svoje neprijatelje, tj. da u pakao siđu dok su živi. Umirući jedva ili nikada iz ćelije ne silazi u pakao jer teško da bi netko u njoj izdržao sve do smrti ako nije predodređen za nebo.

34. Naime, sina milosti, plod svoje utrobe, ćelija grije, hrani i grli te ga vodi do punine savršenstva i čini ga dostojnim da razgovara s Bogom. Tuđinca pak ili lažnoga sina brzo udaljuje i od sebe odbacuje. Zato Gospodin reče Mojsiju: Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo22. Dista, sveto mjesto ili sveta zemlja ne mogu dugo podnositi leš već ugaslih osjećaja ni čovjeka koji je u srcu mrtav.

35. Ćelija je sveta zemlja, sveto mjesto u kojemu Gospodin i njegov sluga ugodno razgovaraju, kao čovjek sa svojim prijateljem, gdje se vjerna duša povezuje s Božjom Riječju, zaručnica se sjedinjuje sa zaručnikom, združuju se zemaljsko i nebesko, ljudsko i božansko. Jer kao što je hram Božje svetište, tako je ćelija svetište Božjemu sluzi.

36. Zapravo, i u hramu i u ćeliji bavi se božanskim stvarima, samo u ćeliji češće. U hramu na vidljiv i slikovit način od vremena do vremena dijele se sakramenti kršćanske vjere, ali i u ćeliji, kao i na nebesima, u istoj istini i u istomu redu, mada još ne u istoj veličanstvenoj čistoći i s istim jamstvom vječnosti, revno se slavi stvarnost svih sakramenata naše vjere.

37. Stoga, kao što je već rečeno, tuđinca koji nije sin kao u pobačaju ćelija brzo od sebe odbacuje, povraća ga kao ne22

Izl 3,5

33

ZLATNO PISMO

korisnu i škodljivu hranu. Takva ne može dugo trpjeti u sebi jer je ona škola pobožnosti. Dolazi noga oholosti i odnosi ga; dolazi ruka grješnika23 i odgoni ga. Jednom izbačen, ne može ostati pa bijedan, gol i prestrašen bježi kao Kajin od lica Gospodnjega, biva izložen porocima i zlodusima tako da, tko se prvi na njega namjeri, može ga, ubivši mu dušu, dokrajčiti.

Sve ako bi još neko vrijeme i izdržao u njoj, ne po postojanosti u krjeposti, nego po bijednoj tvrdoglavosti, ćelija bi mu onda postala kao zatvor, kao grob još živu čovjeku.

38. Kažnjavanjem pokvarenoga mudar će postati mudriji24 i pravednik će oprati svoje ruke u krvi grješnika25. Zato prorok veli: Ako se, Izraele, želiš vratiti, k meni se vrati26. To znači osvoji vrhunac savršena obraćenja. Jer nikome nije dopušteno dugo ostati u istomu stanju. Božji sluga uvijek mora ili napredovati ili nazadovati; ili teži uvis ili biva tjeran prema dolje.

39. Od sviju vas traži se savršenstvo, mada ne jednoobrazno. Ako krećeš, kreni dobro; ako si na putu savršenstva već uznapredovao, kroči na najbolji način; ako si dosegnuo određenu razinu savršenstva, sama sebe procijeni prema svojim stvarnim sposobnostima pa s Apostolom reci: Ne kao da sam već postigao ili dopro do savršenstva, nego – hitim ne bih li kako dohvatio Onoga koji je mene zahvatio. Jedno samo: što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu27.

40. K tome dodaje: Koji smo god savršeni, ovako trebamo misliti28. Ovom poukom Apostol nam jasno daje do znanja Ps 35 (36),12 Izr 19,25 25 Ps 57 (58),11 26 Jr 4,1 27 Fil 3,12–14 28 Fil 3,15 23 24

34

PISMO BRAĆI SAMOSTANA MONT-DIEU

da je savršenost pravedna čovjeka u ovomu životu potpuno zaboravljanje onoga što smo ostavili iza sebe i posvemašnje stremljenje prema naprijed; punina toga savršenstva bit će u savršenu postignuću nagrade višnjega poziva.

Stanovnici ćelije 41. Kao što se jedna zvijezda svojim sjajem razlikuje od druge, tako se i jedna ćelija od druge razlikuje po načinu života, tj. po životu početnika, naprednih i savršenih. Početnički se status može nazvati animalnim [animalis], naprednih razumskim [rationalis], a savršenih duhovnim [spiritualis]. Onima koji su na animalnoj razini neke se stvari katkada mogu oprostiti, ali ne i onima koje se već smatra razumskima. Jednako se razumskomu čovjeku mogu oprostiti nedostatci koji su neoprostivi duhovnome, u kojemu sve mora biti savršeno, više dostojno nasljedovanja i hvale nego prijekora.

42. Svaka se redovnička zajednica sastoji od ovih triju kategorija osoba. Kako se one razlikuju po nazivu, tako se razlikuju i po svojim posebnim zadaćama. Svi sinovi dana29 svakodnevno trebaju pomno paziti što im još nedostaje, otkuda su došli, dokle su stigli i na kojemu se stupnju napretka, iz dana u dan, iz sata u sat, po svojemu mišljenju nalaze.

43. Animalni su oni koji po svojoj naravi ne daju da ih vodi razum niti ih privlači ljubav. Ipak, potaknuti od kakva autoriteta, ili opomenuti kakvom poukom, ili pak izazvani nekim primjerom, kada se namjere na dobro, odobravaju ga i kao slijepci, premda vođeni za ruku, oni slije29

1 Sol 5,5

35

ZLATNO PISMO

de, tj. oponašaju. Razumski su oni koji zahvaljujući sudu razuma i razboru naravne spoznaje imaju pojam dobra i žele ga, ali još ne posjeduju ljubav. Savršeni [perfecti] su oni koje vodi duh, oni koji su po Duhu Svetomu obilnije prosvijetljeni. I budući da poznaju okus [sapit] dobra prema kojemu osjećaju ljubav i privlačnost, naziva ih se mudrima [sapientes]. Nadalje, s obzirom da ih, kao nekoć Gideona, zaodijeva Duh Sveti, naziva ih se duhovnima.

44. Na prvomu se stupnju kroti tijelo, na drugomu se vježbom odgaja dušu, a na trećemu se ne nalazi smiraja osim u Bogu. Kao što svaki od njih ima određeni program napredovanja, tako prema njemu ima i određenu mjeru savršenstva.

45. Prvi korak na putu dobra u animalnomu životu jest savršena poslušnost; napredak se sastoji u tome da se vlastito tijelo podvrgne i natjera na služenje30; a savršenstvo se postiže kada se navika vršenja dobra pretvori u uživanje.

Početak razumskoga života sastoji se u shvaćanju onoga što se iznosi u nauku vjere; napredak u obrađivanju iznesenoga, a savršenstvo u pretvaranju razumske prosudbe u naklonost duha. Savršenost razumskoga života predstavlja početak duhovnoga; njegov se napredak sastoji u tome da se otkrivena lica promatra slavu Gospodnju, a savršenost u tome da se preobražava u istu sliku – iz slave u slavu, kako to biva po Duhu Gospodnjemu31.

30 31

Usp. 1 Kor 9,27.

Usp. 2 Kor 3,18.

36

SADRŽAJ

SADRŽAJ

PREDGOVOR . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 ZLATNO PISMO. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 PREDRAGOJ BRAĆI I GOSPODI, HAJMU, PRIORU, I OSTALIMA UGODNU SUBOTU [ŽELI VAM] BRAT VILIM . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15 PISMO BRAĆI SAMOSTANA MONT-DIEU . . . . . . . . . . . . 21 I. UVOD U ŽIVOT SAMOĆE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Poniznost. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Ustrajnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Samotnički život u ćeliji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Stanovnici ćelije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

23 27 29 31 35

II. ANIMALNI ČOVJEK. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Početak. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Napredak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Savršenost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

37 37 44 50

III. ŽIVOT SAMOĆE. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53 IV. RAZUMSKI ČOVJEK I DUHOVNI ČOVJEK . . . . . . . . . 81 Razumski čovjek . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83 Početak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83 Napredak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 88 Savršenost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 Duhovni čovjek . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97 Početak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97 Napredak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103 Savršenost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105 VILIM IZ SAINT-THIERRYJA Kateheza Benedikta XVI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113

119

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o.

Tiskano u studenome 2017.

ISBN 978-953-235-560-4

VERBUM 110 kn

www.verbum.hr