Page 1

sveti bonaventura

Ĺživot svetoga franje VERBUM


“Diči se, slavni nosioče križa Kristova, u sigurnoj slavi križa! S križem si započeo, po pravilu si križa uznapredovao i napokon si na križu dovršio svoj put. Svim je vjernicima po svjedočanstvu križa poznato koliku slavu uživaš u nebu. Sa sigurnošću te slijede oni koji izlaze iz Egipta i koji će – jer je štapom Kristova križa razdijeljeno more – proći kroz pustinju, a pošto prijeđu Jordan smrtnosti (usp. Pnz 27,4), po čudesnoj će snazi križa ući u obećanu zemlju živih.”


Sveti Bonaventura ŽIVOT SVETOGA FRANJE


BIBLIOTEKA

KLASICI KATOLIC ˇKE KULTURE

18.

urednik: mr. sc.

PeTar balTa

Za nakladnika: dr. sc.

miro radalj


Sveti Bonaventura

ŽIVOT SVETOGA FRANJE

VERBUM Split, 2015.


Naslov izvornika: S. Bonaventura, Legenda sancti Francisci Opera omnia, Tom. VIII., Editio Collegii s. Bonaventurae, Ad Claras Aquas, Florentinae, Firenze, Quaracchi, 1898. © Copyright za ovo izdanje: Verbum, Split, 2015. Izdaje se s dopuštenjem Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Izvršna urednica: Katarina Gugić, mag. theol. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Prijevod: o. Damjan Damjanović Lektura: Anđa Jakovljević, prof. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 235.3 Franciscus Assisiensis, sanctus BONAVENTURA, sanctus Život svetoga Franje / sveti Bonaventura ; <prijevod Damjan Damjanović>. - Split : Verbum, 2015. - (Biblioteka Klasici katoličke kulture ; 18) Prijevod djela: Legenda sancti Francisci. - Bibliografija. ISBN 978-953-235-460-7 I. Franciscus Assisiensis, sanctus -- Život i djelo 160112094


PROSLOV

PROSLOV

1. Na Božjemu sluzi Franji “pojavila se doista milost Božja, spasiteljica svih ljudi” (Tit 2,11) svim istinski poniznima i prijateljima svetoga siromaštva. Dok u njemu štuju preobilno Božje milosrđe, njegov ih primjer potiče da se posve odreknu “bezbožnosti i svjetovnih požuda” (Tit 2,12) kako bi živjeli suobličeni Kristu i neutaživom željom čeznuli za blaženom nadom. Svevišnji je, naime, Bog pogledao na njega kao na prvoga siromaška i pokajnika s toliko milosrdne dobrohotnosti te bijednika nije samo pridigao iz prašine svjetovnoga života, nego ga je postavio da bude sljedbenikom evanđeoskoga savršenstva. Učinio ga je vođom i blagovjesnikom onima koji vjeruju da bi svjedočenjem za svjetlo (usp. Iv 1,7) Gospodinu pripravio put svjetla i mira do ljudskih srdaca. On je doista poput jutarnje zvijezde usred oblaka (usp. Sir 50,6), svijetleći jasnim sjajem života i nauka, blistavim svjetlom upravljao prema Svjetlu one što “sjede u tmini i sjeni smrtnoj” (Lk 1,79). Poput dúge odsijevao je među oblacima slave (usp. Sir 50,7) predstavljajući znak Gospodnjega Saveza, ljudima je navješćivao mir i spasenje. Gospodin ga je odredio da na sličan način, nasljedujući Preteču, u pustinji pripravi put najvećega siromaštva, da i primjerom i riječju propovijeda obraćenje (usp. Mk 1,3; Lk 24,27). Prije svega bijaše snabdjeven darovima nebeske milosti, a zatim je obogaćen zaslugama junačke krjeposti. Bijaše obdaren i proročkim duhom te predviđen za anđeosku službu. Sav je bio obuzet serafskim plamom i kao hijerarhijski čovjek1 bî vatrenim kolima odvezen u visinu, kao što se to jasno vidi tijekom njegova života; s pravom se ističe da je došao u duhu i sili Ilijinoj (usp. Lk 1,17). I zato je s punim pravom istinskim proročanstvom apostola i evanđelista Ivana

5


PROSLOV

predstavljen obličjem anđela koji uzlazi od sunčeva istoka i ima znak Boga živoga kao drugi prijatelj zaručnikov (usp. Iv 3,29). Prilikom otvaranja šestoga pečata Ivan u Otkrivenju kaže: “I vidjeh drugoga jednog anđela gdje uzlazi od istoka sunčeva s pečatom Boga živoga” (Otk 7,2).2 2. Da je taj Božji glasnik – Kristu drag, nama dan za nasljedovanje, a svijetu na udivljenje – bio sluga Božji Franjo, nedvojbeno razabiremo svratimo li pažnju na najviši domet njegove izvanredne svetosti po kojoj, dok je bio među ljudima, bijaše nasljedovatelj anđeoske čistoće, a zbog nje je i postavljen za uzor Kristovim sljedbenicima. Da tako u vjeri pobožno mislimo, ne navodi nas samo služba koju je vršio; što je, naime, pozivao na plač i naricanje, na brijanje glave i nošenje pasa od kostrijeti te da se čela muževa koji jadikuju i kukaju obilježe znakom tau (T) (usp. Iz 22,12; Ez 9,4)3, znakom pokorničkoga križa i križolikom haljinom, nego to nepobitnim svjedočanstvom istine potvrđuje i znak sličnosti s Bogom živim, naime, s Kristom raspetim koji mu bijaše utisnut u tijelo, ali ne snagom naravi ili umjetničkom vještinom, nego čudesnom snagom Duha Boga živoga. 3. Smatram se nevrijednim i nedoraslim za opisivanje života toga tako časna čovjeka koji zavrjeđuje da ga se posve nasljeduje. Ne bih se na to nikako odvažio da me nije potakla žarka ljubav braće, jednodušna molba Generalnoga kapitula4 i da me na to nije natjerala pobožnost što je gajim prema svetomu ocu jer sam u djetinjoj dobi, kao što se živo sjećam, po njegovu zagovoru i zaslugama izbavljen iz ralja smrti5. Ako bih zanemario izreći mu pohvale, bojim se da bih bio kriv zbog nezahvalnosti. I to mi bijaše najpreči razlog da se prihvatim ovoga posla. Prihvatio sam se toga, ja koji se ponovno sjećam kako mi je život tijela i duše sačuvan po njemu i kako sam na samome sebi doživio njegovu snagu. Upoznao sam krjeposti njegova života te prikupio njegova djela i riječi kao ulomke, dijelom zanemarene, a dijelom raspršene. Premda ih ne mogu posve sakupiti, pokušat

6


PROSLOV

ću to barem donekle da ne bi nestali smrću onih koji su živjeli sa slugom Božjim. 4. Da bi mi, dakle, vjerodostojnost njegova života, koju treba prenijeti potomstvu, bila što pouzdanija i što jasnija, pošao sam u mjesto rođenja, života i preminuća toga svetog čovjeka. O svemu sam potanko razgovarao s onima koji mu bijahu najbliži, a još su na životu. Napose sam razgovarao s nekolicinom koji su poznavali njegovu svetost i koji su je nasljedovali na poseban način. Zbog njihove poznate istinoljubivosti i dokazane krjeposti treba im vjerovati. U prikazivanju onoga što se Bog udostojao učiniti po svojemu sluzi smatrao sam da treba odbaciti kićeni stil jer će čitateljevoj pobožnosti više koristiti jednostavan negoli kićen govor. Da izbjegnem zbrku, nisam događaje uvijek nizao vremenskim slijedom, nego sam se radije nastojao držati njihove unutarnje povezanosti, s obzirom da su se neke stvari različite naravi zbivale istovremeno ili se činilo da ono što se događalo u različitim vremenima spada zajedno. 5. Početak njegova života, razvoj i svršetak opisani su u petnaest zasebnih poglavlja kako slijedi: U I. se govori o njegovu životu dok još bijaše u svjetovnomu staležu. U II. je riječ o njegovu posvemašnjemu obraćenju Bogu i popravljanju triju crkava. U III. o osnutku Reda i odobrenju Pravila. U IV. o razvoju Reda pod njegovim vodstvom i o potvrdi Pravila koje već prije bijaše odobreno. U V. o strogosti njegova života i kako su mu stvorovi pružali utjehu. U VI. o njegovoj poniznosti i poslušnosti te o susretljivosti koju mu je Bog na njegov znak uvijek iskazivao. U VII. o njegovoj ljubavi prema siromaštvu i čudesnu suzbijanju nestašice.

7


PROSLOV

U VIII. o njegovoj osobnoj pobožnosti i kako su se prema njemu odnosili nerazumni stvorovi. U IX. o žaru njegove ljubavi i o želji za mučeništvom. U X. o njegovoj revnosti i krjeposti molitve. U XI. o njegovu razumijevanju Svetoga pisma i o duhu prorokovanja. U XII. o uspješnosti njegova propovijedanja i o daru ozdravljenja. U XIII. o njegovim svetim ranama. U XIV. o njegovoj strpljivosti i preminuću. U XV. o njegovoj kanonizaciji i prijenosu tijela. I napokon, ponešto sam dodao o čudesima koja su se dogodila nakon njegova preminuća. Svršava proslov.

8


ŽIVOT SVETOGA FRANJE

Poglavlje I. FRANJIN ŽIVOT U SVIJETU

1. U gradu Asizu živio je čovjek imenom Franjo. Blagoslovljena je njegova uspomena (usp. Sir 45,1), njega je Bog dobrostivo predusreo blagoslovima sretnim (usp. Ps 21,4), milostivo ga istrgnuo iz pogibli sadašnjega života i obilno ga snabdio darovima nebeske milosti. Dok je u mladosti odgajan među taštim ljudskim sinovima u ispraznosti i kada je nakon školovanja bio određen za unosne trgovačke poslove, niti se uz Božju pomoć među razuzdanim mladićima prepustio tjelesnoj razvratnosti niti se među pohlepnim trgovcima, premda jest išao za dobitkom, pouzdavao u novac i blago (usp. Sir 31,8). Božjim je djelovanjem u srce mladoga Franje bila ulivena samilosna darežljivost prema siromasima. Ona je s njime rasla od djetinjstva i srce mu ispunila tolikom dobrostivošću da je, dok još nije prestao biti gluh slušatelj Evanđelja, odlučio udijeliti milostinju svakome tko ga zamoli, a naročito ako spomene ljubav Božju. Kada je jedanput, zauzet trgovačkim poslom, nekoga siromaha koji je za ljubav Božju zaprosio milostinju protivno svojemu običaju odbio neobdarena, odmah je, čim se sabrao, potrčao za njim i, udijelivši mu samilosno milostinju, obećao Gospodinu Bogu da otada ne će nikada, dokle god mu bude moguće, odbiti one koji ga zamole milostinju za ljubav Božju. To je neumornom brižljivošću obdržavao sve do smrti i zavrijedio da mu se ljubav prema Bogu i milost silno povećaju. Poslije, kada se već potpuno zaodjenuo Kristom (usp. Gal 3,27), kazivao je kako, dok je još živio u svi-

9


SVETI BONAVENTURA

jetu, nije nikada mogao čuti koga govoriti o ljubavi Božjoj, a da mu se srce ne uznemiri. Nadalje se na mladiću dobre ćudi opažalo kako dobrostiva blagost, združena s otmjenošću ponašanja, strpljivost i popustljivost iznad svake ljudske mjere te obilatost darežljivosti preko imovinske mogućnosti cvatu kao predznaci da će se u budućnosti nad njim razliti obilje Božjega blagoslova. Kad god bi jedan, kako se vjeruje prostodušan, čovjek iz Asiza sreo Franju, po Božjemu bi nadahnuću svukao ogrtač i svoju bi odjeću prostro pred njegove noge govoreći ljudima kako je Franjo vrijedan svake počasti kao onaj koji će doskora postati velik te će ga zbog toga svi vjernici oduševljeno veličati. 2. Franjo još nije znao što Bog s njim namjerava. Budući da ga je očeva zapovijed odvlačila k zemaljskim stvarima, a izopačenost naravnoga naslijeđa vukla ga je prema niskim stvarima, još nije bio vičan promatrati stvari nebeske niti je znao kušati ono božansko. Budući da podneseno trpljenje daje duhovno razumijevanje, na nj se spustila ruka Gospodnja i promijenila se desnica Svevišnjega (usp. Iz 28,19; Ez 1,3; Ps 71,11). Dugotrajnom bolešću bješe mu shrvano tijelo da mu pripravi dušu za prosvjetljenje Duha Svetoga. I kada je, pošto se tjelesno oporavio, na uobičajen način dao sebi načiniti doličnu odjeću, sreo je nekoga viteza koji je doduše bio plemenit, ali je bio siromašan i loše odjeven. Smilila mu se njegova neimaština. Svukao se i zaodjenuo ga da bi tako najednom ispunio dvostruku obvezu ljubavi: time je pokrio sramežljivost plemenitoga viteza i ublažio bijedu siromašna čovjeka. 3. Kada se naredne noći prepustio snu, Bog mu je pokazao lijepu, veliku dvoranu punu oružja koje bijaše obilježeno znakom Kristova križa da bi mu unaprijed pokazao kako neusporedivom nagradom ima biti nagrađeno to milosrđe iskazano siromašnu vitezu iz ljubavi prema najuzvišenije-

10


ŽIVOT SVETOGA FRANJE

mu Kralju. Zato, kada je upitao čije je sve to, Božji mu je glas odgovorio da će sve to pripasti njemu i njegovim vojnicima. Kada se ujutro probudio, kako mu duh još ne bijaše vičan spoznavati božanske tajne niti je po vidljivim znakovima umio prelaziti na gledanje istine nevidljivih stvari, mislio je da će neobično viđenje biti znak velike sreće. Kako mu još nije bila poznata Božja namjera, odluči otputovati u Apuliju k nekomu vojvodi jer se ponadao da će se u njegovoj službi domoći vojničke slave kao što mu je spomenuto viđenje nagoviještalo. Kada se malo nakon toga dao na put i stigao do najbližega grada, u noći je čuo kako mu Gospodin povjerljivo kaže: “Franjo, tko ti može učiniti više: gospodar ili sluga, bogataš ili siromah?” Kada je Franjo odgovorio da mu bolje može učiniti kako gospodar, tako bogataš, Gospodin je odmah dodao: “Zašto, dakle, zbog sluge ostavljaš gospodara, a zbog siromašna čovjeka bogata Boga?” Nato će mu Franjo: “Gospodine, što hoćeš da činim?” (usp. Dj 9,6). A Gospodin će mu: “Vrati se u svoj zavičaj (usp. Post 23,10) jer viđenje što si ga vidio ima duhovan smisao. Na tebi se ima ispuniti božanska odredba, a ne ljudska.” Kada je svanulo, žurno je krenuo prema Asizu. Postavši uzor poslušnosti sa sigurnošću je i radošću iščekivao Gospodinov nalog. 4. Otada se povlačio iz buke javnoga poslovanja. Pobožno se molio dobrome Bogu da se udostoji očitovati što mu je činiti. Budući da se po čestoj molitvi u njemu rasplamsala žarka želja za nebom te je iz ljubavi prema nebeskoj domovini već sve zemaljsko prezirao kao bezvrijedno, bio je uvjeren da je pronašao skriveno blago te je poput mudra trgovca pomišljao na to da sve rasproda i kupi nađeni biser (usp. Mt 13,44–46). Međutim, ipak još nije znao kako da to učini, osim što mu se u duši nametala misao da duhovno trgovanje ima započeti s preziranjem svijeta, a vojevanje u vojsci Kristovoj s pobjedom samoga sebe.

11


SVETI BONAVENTURA

5. Kada je tako jednoga dana jahao poljem koje se prostiralo pored grada Asiza, sreo je nekoga gubavca, a neočekivani susret s njime pobudio je u njemu strahovitu odvratnost. No u taj se čas sjeti svoje odluke da će provoditi život savršenstva te promisli kako treba najprije svladati samoga sebe ukoliko želi postati vitezom Kristovim. Sjahao je s konja i požurio poljubiti gubavca. A kada je gubavac prema njemu pružio ruku kao da će nešto od njega dobiti, dao mu je novca i poljubio ga. Odmah je ponovno uzjahao konja i ogledao se naokolo. Iako je polje sa svih strana bilo otvoreno, ipak onoga gubavca nije više nigdje vidio. Kako je zbog toga bio ispunjen divljenjem i radošću, počeo je pobožno pjevati pohvale Gospodinu. Odlučio je da će otada uvijek napredovati sve više. Zato je tražio samotna mjesta prikladna za naricanje. Dok je na takvim mjestima vapio neizrecivim uzdasima (Rim 8,26), zavrijedio je da ga Gospodin nakon dugih i usrdnih molitava usliši. Kada je tako jednoga dana u samoći molio i od silna žara bio sav obuzet Bogom, ukazao mu se Isus Krist kao raspet na križu6. Dok ga je promatrao, rastapala mu se duša (usp. Pj 5,6) i sjećanje mu se na Kristovu muku tako utisnulo u najdublju dubinu njegova srca da se od toga časa, kad god bi se sjetio Kristova raspeća, jedva mogao naizvan suzdržati od suza i jecanja, kao što je to kasnije sam povjerljivo pripovijedao kada se približio svojemu svršetku. Čovjek je Božji, naime, tada shvatio da je upravo njemu upravljena ona evanđeoska riječ: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom” (Mt 16,24). 6. Tada je odjenuo duh siromaštva, osjećaj poniznosti i čuvstvo najdublje pobožnosti. Dok je, naime, prije strahovito zazirao ne samo od razgovora s gubavcima nego i od toga da ih samo gleda iz daljine, sada je, poradi Krista raspetoga koji se prema proroštvu pojavio prezren poput gubavca (usp. Iz 53,3), da bi samoga sebe posve obezvrijedio, gubavcima dobrostivom samilošću iskazivao usluge duboke poniznosti i čovječnosti. Često je, naime, pohađao njihove

12


ŽIVOT SVETOGA FRANJE

domove, darežljivo im davao milostinju i s velikim suosjećanjem im ljubio ruke i lice7. I siromašnim je prosjacima nastojao udijeliti ne samo ono što mu je pripadalo nego i samoga sebe. Zato bi gdjekada svukao svoju odjeću, a u nekim bi je slučajevima, kada pri ruci nije imao ništa drugo, rasporio ili razderao da ih obdari. S poštovanjem je i samilošću pritjecao u pomoć i siromašnim svećenicima, napose opremom za oltar, da bi tako bio dionikom bogoslužja i siromašnim bogoslužnicima pružio što im je trebalo. Kada je u to vrijeme hodočastio na grob sv. Petra apostola i pred vratima crkve ugledao mnoštvo siromaha, vođen s jedne strane slatkoćom samilosti, a s druge, opet, privučen ljubavlju prema siromaštvu, jednomu je od siromašnijih poklonio svoje odijelo i čitav je taj dan obučen u njegove siromašne dronjke s neuobičajenom radošću u srcu proveo među siromasima da bi tako prezreo svjetovnu slavu, ali i da bi se postupno uzdizao u evanđeoskomu savršenstvu. Pozorno je bdio nad mrtvljenjem tijela da bi Kristov križ, što ga je nosio u srcu, nosio i izvana na tijelu. Čovjek Božji Franjo sve je to provodio dok od svijeta još nije bio odijeljen odijelom i zajedničkim životom.

13


SVETI BONAVENTURA

Poglavlje II. NJEGOVO POSVEMAŠNJE OBRAĆENJE BOGU I POPRAVAK TRIJU CRKAVA

1. Budući da sluga Svevišnjega nije u ovim stvarima imao drugoga učitelja osim Krista, on ga je u svojoj dobroti nastavio pohađati slatkoćom milosti. Kada je jednoga dana izišao u polje da razmatra, prolazio je pokraj crkve sv. Damjana koja je zbog velike starosti prijetila da će se srušiti. Na poticaj Duha ušao je u nju da se pomoli. Dok se molio ničice prostrt pred likom Raspetoga, bio je ispunjen velikom duhovnom utjehom8. I dok je suznih očiju promatrao Gospodinov križ, tjelesnim je ušima čuo kako mu je glas, koji je dolazio s križa, triput rekao: “Franjo, pođi i popravi mi kuću koja se, kako vidiš, ruši!” Franjo se, čuvši taj čudesni glas, zbunio i potresao jer u crkvi bijaše sam. Snaga mu je božanskih riječi obuzela srce te je pao u zanos. Kada se napokon povratio k sebi, bio je spreman poslušati. Sav se dao na izvršenje zapovijedi s obzirom na popravak materijalne crkve, premda se glavni smisao riječi odnosio na onu Crkvu koju je Krist stekao svojom krvlju (usp. Dj 20,28), kao što ga je poučio Duh Sveti. Poslije je to sam povjerio braći. Nakon toga je ustao, prekrižio se, uzeo tkanine za prodaju i žurno otišao u grad koji se zove Foligno. Prodavši ondje sve što je donio i primivši utržak sretni je trgovac ondje ostavio i konja na kojemu je onamo dojahao. Kada se vratio u Asiz, sa strahopoštovanjem je unišao u crkvu u kojoj je primio spomenuti nalog i kada je ondje našao siromašna svećenika, iskazao mu je dolično poštovanje i pružio mu novac za popravak crkve i za potrebe siromaha.

14


ŽIVOT SVETOGA FRANJE

Također ga je ponizno zamolio da smije privremeno s njime boraviti. Svećenik je na to pristao, ali je iz straha od Franjinih roditelja odbio primiti novac. Istinski je preziratelj novca taj novac bacio u neki prozor. Bacivši ga, omalovažio ga je kao prašinu. 2. Dok je sluga Božji boravio sa spomenutim svećenikom, njegov se otac, kada je za to saznao, uznemirio i požurio onamo. Kada je Franjo, novi Kristov borac, dočuo za prijetnje progonitelja i kada je naslutio njegov dolazak, hoteći dati mjesta Božjemu gnjevu (usp. Rim 12,19), sakrio se u neku prikrivenu udubinu. Dok je u njoj nekoliko dana bio sakriven, neprestano je, obliven kišom suza, molio Gospodina da mu izbavi život iz ruku progonitelja (usp. Ps 31,16) i da mu dobrostivo ispuni pobožne želje koje mu je nadahnuo. Tada je, ispunjen zanosnim veseljem, samoga sebe počeo prekoravati zbog malodušne strašljivosti. Napustivši skrovište i potisnuvši strah uputio se prema Asizu. Kada su mu građani ugledali neumiveno lice i kako se duhom promijenio, pomislili su da je skrenuo pameću. Nabacivali su na nj ulično blato i kamenje, podrugivali mu se glasnim povicima kao slaboumnu i mahnitu. Sluga je Božji, međutim, ne davši se slomiti ni promijeniti ikakvom nepravdom, prolazio kao da je za sve to gluh. Kada je njegov otac čuo tu viku, odmah je dojurio, ali ne zato da ga oslobodi, nego da ga satre. Potisnuvši svaku samilost odvukao ga je kući te ga je najprije mučio riječima, a zatim batinama i okovima9. Franju je to, međutim, učinilo spremnijim i srčanijim da izvede ono što je započeo. Imao je na pameti onu evanđeosku riječ: “Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!” (Mt 5,10). 3. Kada je otac nakon malo vremena otputovao iz domovine, njegova mu je majka, ne odobravajući muževljev postupak i ne umijući smekšati sinovu odlučnost, skinula okove i pustila ga da ode. Zahvaljujući svemogućemu Gospodinu ponovno se vratio tamo gdje je prije boravio. Kada

15


SVETI BONAVENTURA

se otac vratio i kada ga nije našao kod kuće, izgrdio je ženu i razjaren pohitao onamo da ga, ne mogne li ga opametiti, barem potjera iz zavičaja. No Bog je Franju ohrabrio te je razjarenu ocu izišao u susret. Na sav je glas vikao kako omalovažava i njegove okove i batine. Osim toga izjavio je da će za Kristovo ime radosno podnijeti sva zla. Kada je otac uvidio da ga ne može odvratiti, dao se u potragu za novcem. Kada ga je konačno pronašao u nekomu prozorčiću, bijes mu se nešto stišao. Žeđ pohlepe donekle je utažio gutljajem novca. 4. Tjelesni je otac zatim pokušao toga sina milosti, već lišena novca, izvesti pred gradskoga biskupa10 da se pred njim odrekne očinske baštine i da vrati sve što je još imao. Istinski se ljubitelj siromaštva pokazao spremnim to učiniti. Došavši pred biskupa nije ni oklijevao niti je zbog ičega krzmao, niti je čekao kakvu riječ, nego je odmah svukao svu odjeću i predao je ocu. Tada je ustanovljeno da je čovjek Božji ispod raskošne odjeće na golu tijelu nosio pokornički pojas. Štoviše, upravo opijen čudesnim žarom, odbacio je i rublje. Kada se pred svima posve ogolio, rekao je ocu: “Do sada sam te zvao svojim ocem na zemlji, a sada mogu bezbrižno reći: ‘Oče naš, koji jesi na nebesima’ (Mt 6,9), kod koga sam pohranio sve svoje blago i u koga sam stavio sve pouzdanje svoje nade.” Kada je biskup to vidio, bio je zadivljen tolikom gorljivošću čovjeka Božjega. Odmah je ustao i plačući ga zagrlio. A jer bijaše čovjek samilostan i plemenit, prekrio ga je plaštem kojim bijaše ogrnut. Svojima je naredio da mu nešto dadu čime će pokriti udove svojega tijela. Dadoše mu siromašan, trošan ogrtač biskupova sluge. Sa zahvalnošću ga je primio i na njemu vlastitom rukom pomoću vapna koje mu bijaše pri ruci načinio znak križa učinivši ga tako prikladnom odjećom za čovjeka raspeta, polunaga i siromašna. Tako je, dakle, sluga svevišnjega Kralja ostao gol da bi nasljedovao raspetoga Gospodina kojega je toliko ljubio. Tako se, dakle, oboružao križem da bi svoju dušu prepustio drvu spasenja po kojemu će biti očuvan od brodoloma svijeta.

16


ŽIVOT SVETOGA FRANJE

5. Kada se ovaj preziratelj svijeta nakon toga oslobodio okova svjetovnih želja, napustio je grad te se bezbrižan i slobodan povukao u tišinu samoće da ondje osluškuje otajstvene riječi odozgor. Jednom zgodom čovjek je Božji Franjo prolazio kroz neku šumu zanosno pjevajući pohvale Gospodinu na francuskomu jeziku, kada iz zasjede na nj nasrnuše razbojnici. Kada ga grubo upitaše tko je, pun je pouzdanja proročanskim glasom odgovorio: “Glasnik sam velikoga Kralja!” Oni ga izmlatiše i baciše u jamu punu snijega govoreći: “Lezi tu, klipane, glasniče Božji!” A kada oni otiđoše, izišao je iz jame i bio je silno radostan. Počeo je kroz gajeve pjevati pohvale Stvoritelju još zanosnijim glasom. 6. Svratio je u obližnji samostan. Poput prosjaka zaprosio je milostinju i dobio ju je kao nepoznat i prezren. Otišavši odatle stigao je u Gubbio. Tu ga je prepoznao i primio negdašnji prijatelj te ga je kao Kristova siromaška zaodjenuo bijednom tuničicom. Zatim se ljubitelj najdublje poniznosti preselio k gubavcima. Prao im je noge, povezivao rane, iz rana im otirao gnoj; posebnom im je pobožnošću ljubio gnojne rane, on koji je doskora imao postati evanđeoskim liječnikom. Zato je od Gospodina primio toliku moć da je čudesno ozdravljao bolesne u tijelu i duhu. Između mnogih iznijet ću samo jedan slučaj koji se dogodio kada se za čovjeka Božjega još više pročulo. Kada je jednom čovjeku iz spoletskoga kraja neka strašna bolest izjela usta i vilicu te mu se nije moglo pomoći nikakvim lijekom, dogodilo se da je taj sreo čovjeka Božjega kada se vraćao s hodočašća što ga je poduzeo da bi pohodom grobova apostolâ izmolio njihov zagovor. Kada je dotični iz pobožnosti htio poljubiti trag Franjinih nogu, čovjek Božji nije to mogao podnijeti. A kada mu je htio poljubiti noge, Franjo ga je poljubio u lice. I gle, čim se Franjo, njegovatelj gubavaca, divnom samilošću svetim ustima dotakao one strahovite rane, nje nestade i taj je bolesnik smjesta zadobio željeno zdravlje. Ne znam čemu bi se s pravom trebalo više diviti:

17


SVETI BONAVENTURA

dubokoj poniznosti izraženoj tako dobrostivim poljupcem ili neobičnoj sili koja se očitovala u tako divnu čudu. 7. Već utvrđen u Kristovoj poniznosti, Franjo se sjetio naloga koji mu je upravljen s križa u vezi s popravkom crkve sv. Damjana. Kao pravi poslušnik vratio se u Asiz da se Božjemu glasu podloži barem po prošnji. Odbacivši svaki sram iz ljubavi prema siromašnomu Kristu išao je prositi k onima među kojima je redovito doživljavao izobilje. Slabašno je svoje tijelo iscrpljeno postovima podmetnuo pod teret kamenja. Kada je tako uz Gospodinovu pomoć i uz pripomoć građana spomenuta crkva popravljena, da mu nakon napora tijelo ne bi omlitavilo od besposlice, iz posebne se pobožnosti koju je čistoćom iskrene vjere gajio prema apostolskomu prvaku dao na popravljanje crkve sv. Petra koja bijaše podalje od grada11. 8. Kada je napokon i tu crkvu dovršio, otišao je u mjesto koje se zove Porcijunkula12. Tu se nalazila crkva Preblažene Djevice Bogorodice koja bijaše davno sagrađena, ali je tada bila zapuštena i o njoj se nije nitko brinuo. Kada ju je čovjek Božji vidio tako zapuštenu, iz žarke je pobožnosti, što ju je gajio prema Gospodarici svijeta, počeo ondje trajno boraviti da bi i nju popravio. Imajući na pameti naziv te crkve – a ona se od davnine zvala Sveta Marija Anđeoska – i da su se ondje često ukazivali anđeli, iz poštovanja se prema anđelima i iz posebne ljubavi prema Kristovoj Majci ondje nastanio. Sveti je čovjek volio to mjesto više negoli sva ostala mjesta na svijetu. Tu je, naime, ponizno počeo služiti Gospodinu, tu je doživio rast u krjepostima, tu je sretno dovršio svoj život; to je mjesto umirući preporučio braći kao mjesto vrlo drago Djevici. Jedan je pobožni brat prije svojega obraćenja o tome imao viđenje koje je vrijedno spomenuti. Taj je vidio bezbroj ljudi pogođenih sljepoćom. Licem okrenutim prema nebu klečali su uokolo crkve. Svi su uzdignutih ruku sa suzama vapili Bogu, moleći milosrđe i dar vida. I gle, s neba se spu-

18


ŽIVOT SVETOGA FRANJE

stilo silno svjetlo i sve ih obasjalo. To je svjetlo svakomu pojedinom povratilo vid i poklonilo željeno zdravlje. To je ono mjesto gdje je sveti Franjo po Božjemu nadahnuću osnovao Red male braće. Na poticaj Božje providnosti, kojoj se Kristov sluga prepuštao u svemu, obnovio je tri materijalne crkve prije nego što je po osnutku svojega Reda počeo propovijedati evanđelje; tako se nije samo uzdizao od bića bez razuma prema onima razumnima, od nižih prema višima, nego je pomoću osjetilne vanjštine na otajstven način predoznačavao što je namjeravao činiti u budućnosti. Kao što su pod vodstvom i prema nacrtu svetoga čovjeka popravljene tri građevine, tako je na sličan način trebalo obnoviti Crkvu po njegovim uputama, prema Pravilu i prema Kristovu nauku, i imala se proslaviti trostruka vojska spasenika13 kao što sada vidimo da se ispunilo.

19


SVETI BONAVENTURA

Poglavlje III. OSNUTAK REDA I ODOBRENJE PRAVILA

1. Dok je sluga Božji boravio kod crkve djevičanske Bogorodice i neprestanim uzdisajima ustrajao kod nje, koja je začela Riječ punu milosti i istine (Iv 1,14) da mu bude odvjetnicom, po zagovoru je Majke Milosrđa začeo i rodio duh evanđeoske istine. Kada je jednoga dana slušao misu u čast apostola, pročitano je Evanđelje u kojemu Krist svojim učenicima daje evanđeosko pravilo života šaljući ih da propovijedaju: da nemaju zlata ni srebra, ni novca u pojasu, ni putne torbe, ni dviju tunika, da ne nose ni obuće ni štapa. Kada je prijatelj apostolskoga siromaštva to čuo i shvatio te upamtio, odmah je, preplavljen neizrecivim veseljem, rekao: “To je ono što želim, to je ono za čim svim srcem žudim!” Zato je s nogu izuo obuću, odbacio štap, putnu torbu i prokleo novac. Zadovoljio se jednom tuničicom i, odbacivši remen, opasao se konopcem. Svim je srcem čeznuo samo za tim da izvrši ono što je čuo i da se posvema uskladi s pravilom apostolskoga načina života. 2. Otada je čovjek Božji postao po Božjemu poticaju sljedbenik evanđeoskoga savršenstva i počeo druge pozivati na obraćenje. Riječi mu ne bijahu ni prazne ni beznačajne, nego su bile pune snage Duha Svetoga (usp. Lk 4,1). Prodirale su do dna srca i u slušateljima budile neobično udivljenje. U svakoj je svojoj propovijedi naviještao mir govoreći: “Gospodin vam dao mir!” Tako je pozdravljao narod na početku govora. Taj je pozdrav, kako je to potvrdio kasnije, naučio po Gospodinovoj objavi14. Tako se dogodilo da je prema proročkim riječima i sâm bio nadahnut proročkim du-

20


ŽIVOT SVETOGA FRANJE

hom da naviješta mir, propovijeda spasenje (usp. Iz 52,7) i da spasonosnim poticajima privede k miru mnoge koji su, odijeljeni od Krista, prije živjeli daleko od spasenja. 3. Kada su tako mnogi upoznali jednostavnu istinu koju je naučavao i živio, po njegovu su se primjeru neki počeli oduševljavati za pokoru te su mu, odrekavši se svega (usp. Lk 5,11.28), nastojali biti slični po odjeći i načinu života. Prvi među njima bijaše ugledni čovjek Bernardo. Postavši dionikom božanskoga poziva (usp. Heb 3,1) zavrijedio je biti prvorođencem blaženoga oca, kako vremenski, tako i po osobitoj svetosti. On je, naime, upoznavši svetost Kristova sluge, po njegovu primjeru odlučio posvema prezreti svijet te je od njega zatražio savjet kako da to provede. Kada je sluga Božji to čuo, zbog začeća se prvoga potomka ispunio utjehom Duha Svetoga i rekao: “Ovakav savjet treba tražiti od Boga.” Zato, kada je zajutrilo, uđoše u crkvu sv. Nikole pa se najprije pomoliše. Franjo, štovatelj Trojstva, triput je otvorio Evanđelistar moleći Boga da trostrukim svjedočanstvom potvrdi Bernardovu svetu odluku. Kada prvi put otvoriše knjigu, namjeriše se na riječi: “Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu” (Mt 19,21). Kada knjigu otvoriše drugi put, naiđoše na riječi: “Ništa ne uzimajte na put!” (Lk 9,3), a treći se put namjeriše na riječi: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom!” (Mt 16,24). Sveti je čovjek na to rekao: “Ovo je naš život i Pravilo svih onih koji bi se htjeli pridružiti našoj družbi. Ako, dakle, hoćeš biti savršen (usp. Mt 19,21), idi i izvrši ono što si čuo!” 4. Malo poslije, kada je isti Duh pozvao još petoricu ljudi, Franjo je imao šest duhovnih sinova. Među njima je treće mjesto zapalo svetoga oca Egidija15, čovjeka zaista puna Boga i vrijedna časnoga spomena. On je, naime, po izvršavanju uzvišenih krjeposti poslije postao čuven, kao što je sluga Božji o njemu i pretkazao. Iako je bio neuk i priprost, uzdigao se do najvišega vrhunca kontemplacije. Tijekom dugo

21


SVETI BONAVENTURA

vremena bijaše neprestano obuzet mističnim zanosima. Često je padao u zanose, o čemu sam se i sâm osvjedočio vlastitim očima, te se smatralo da među ljudima živi više anđeoskim negoli ljudskim životom. 5. U ono je vrijeme neki svećenik grada Asiza imenom Silvestar16, čovjek časna života, imao viđenje koje se ne smije prešutjeti. Budući da je po ljudskomu osjećaju zazirao od Franjina načina života i od životnoga puta njegove braće, primio je posebnu Božju milost da se s obzirom na to ne bi izvrgao opasnosti neutemeljena suda. U snu je, naime, vidio kako je strahoviti zmaj opkolio cijeli grad Asiz te se činilo da će njegov bijes uništiti sav onaj kraj. Nakon toga je vidio kako zlatni križ izlazi iz Franjinih usta; vrh mu se doticao neba, a poprečni su mu se krakovi protezali u širinu sve do kraja svijeta17. Blistava pojava križa crnoga je, strašnog zmaja posvema natjerala u bijeg. Kada mu se to pokazalo i treći put, smatrao je to Božjom objavom te je Božjemu čovjeku i braći ispripovjedio sve po redu. A kada je nakon malo vremena ostavljao svijet, uz Kristove je stope tako prianjao da je njegov život u Redu dokazao vjerodostojnost onoga viđenja što ga je imao kao svjetovnjak. 6. Dok je čovjek Božji slušao o tomu viđenju, nije ga zanijela ljudska slava, nego je to ponovno pripisao Božjoj dobroti i njezinim dobročinstvima. Postao je još odvažniji u borbi protiv lukavštine staroga neprijatelja i za propovijedanje slave Kristova križa. Kada je jednoga dana na samotnu mjestu oplakivao svoje godine s gorčinom u duši (usp. Iz 38,15), radost Duha Svetoga zahvatila mu je cijelu nutrinu; dobio je jamstvo da su mu potpuno oprošteni svi grijesi. Nakon toga pao je u zanos i posvema ga je obuzela čudesna svjetlost koja mu je proširila duhovni pogled te je vidio što će se dogoditi s njim i s njegovim sinovima. Kada je nakon toga došao k sebi, rekao je braći: “Budite jaki, predragi, i radujte se u Gospodinu (Ef 6,10; Fil 3,1 i 4,4) i ne žalostite se što ste malobrojni. Nemojte se plaši-

22


ŽIVOT SVETOGA FRANJE

ti ni moje ni svoje jednostavnosti jer, kao što mi je Gospodin pokazao u jednomu viđenju, Bog će dati da narastemo do silna mnoštva i milošću svojega blagoslova proširit će nas po svem svijetu.” 7. Kada je nekako u isto vrijeme u Red ušao neki drugi dobar čovjek, broj se blagoslovljena potomstva povećao na sedam. Tada je dobri otac pozvao k sebi sve sinove i puno im govorio o preziranju svijeta, o odricanju od vlastite volje i o trapljenju tijela. Otkrio im je svoju namjeru da ih pošalje na sve četiri strane svijeta. Kada je već tada neplodna i siromašna jednostavnost svetoga oca rodila sedam sinova, želio je on da se za Krista Gospodina rode svekoliki vjerni (usp. Gal 4,19) pozvani na pokoru i oplakivanje grijeha. “Pođite,” rekao je dragi otac sinovima, “naviještajte ljudima mir, propovijedajte pokoru za oproštenje grijeha (Mk 1,4; Lk 3,3). U nevoljama budite strpljivi, u molitvi budni, u radu žustri, u govoru čedni, u ponašanju ozbiljni, a u dobročinstvima zahvalni jer vam se za sve to pripravlja vječno kraljevstvo.” Nato su se oni pred slugom Božjim prostrli po zemlji te su radosna srca primili nalog svete poslušnosti. I svakomu je napose rekao: “Povjeri Gospodinu svu svoju brigu i on će te okrijepiti” (Ps 55,23). Te je riječi običavao kazivati kad god je kojega od braće slao snagom poslušnosti. Napokon je i sam – imajući na pameti da je drugima dan za uzor te da prvo treba činiti, a onda naučavati – s jednim od drugova krenuo prema jednomu kraju svijeta, a ostaloj je šestorici prema obliku križa dodijelio tri ostala kraja svijeta. Nakon kraćega je vremena blagi otac poželio nazočnost dragih sinova. Budući da mu je bilo nemoguće sazvati ih na okup, molio je za to Onoga koji sabire raspršene Izraelce (Ps 147,2). I tako se dogodilo da su se nakon kraćega vremena, nenadano, bez ljudskoga poziva, po djelovanju Božje dobrote svi našli zajedno na svoje udivljenje. Kada su mu se onih dana pridružila još četiri čestita čovjeka, broj im je porastao na dvanaest.

23


SADRŽAJ

SADRŽAJ

PROSLOV. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .5 I. Franjin život u svijetu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 II. Njegovo posvemašnje obraćenje Bogu i popravak triju crkava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 14 III. Osnutak Reda i odobrenje Pravila . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20 IV. Razvoj Reda pod njegovim vodstvom i potvrda već prije odobrenoga Pravila. . . . . . . . . . . . . . . 27 V. Strogost njegova života i kako su ga tješili stvorovi . . . . 35 VI. Franjina poniznost i poslušnost; Božja susretljivost prema njemu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43 VII. Ljubav prema siromaštini i čudesno podmirivanje potreba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51 VIII. Franjina pobožnost i kako su mu se pokoravali nerazumni stvorovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59 IX. Žar ljubavi i želja za mučeništvom . . . . . . . . . . . . . . . . . . 68 X. Franjin molitveni život i snaga njegove molitve. . . . . . . . 75 XI. Razumijevanje Svetoga pisma i dar prorokovanja . . . . . 81 XII. Uspješnost njegova propovijedanja i dar ozdravljanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89 XIII. Svete rane . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97 XIV. Njegova strpljivost i preminuće. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105 XV. Kanonizacija i prijenos tijela. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 110

182


SADRŽAJ

NEKA ČUDESA NAKON FRANJINE SMRTI. . . . . . . . . . 115 I. Snaga njegovih svetih rana. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117 II. Uskrišeni mrtvi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123 III. Izbavljeni iz smrtne pogibli . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 128 IV. Spašeni brodolomci. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 134 V. Oslobođeni iz okova i tamnice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 137 VI. Žene izbavljene od opasnosti teška porođaja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 141 VII. Ozdravljenje slijepih . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 144 VIII. Ozdravljeni od raznih bolesti. . . . . . . . . . . . . . . . . . 148 IX. Kazne koje snađoše one koji nisu svetkovali Svečev blagdan i koji su ga pogrđivali . . . . . . . . . . . 152 X. Razna druga čudesa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 155 ŽIVOTOPIS SV. BONAVENTURE (o. Damjan Damjanović). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .161 BILJEŠKE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .176

183


Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: JAFRA PRINT, Solin Tiskano u rujnu 2015.


Sv. Bonaventura (1221.–1274.) rodio se u Bagnoregiju u Italiji. Prvu pouku i odgoj vjerojatno je primio u franjevačkomu samostanu rodnoga grada, a poslije je otišao u Pariz na daljnje nauke gdje je prvo postigao doktorat iz filozofije. S dvadeset pet godina ušao je u franjevački red i pod vodstvom glasovitih učitelja, među njima i sv. Aleksandra Haleškoga, nastavio s učenjem bogoslovlja koje je kasnije i predavao. Godine 1257. izabran je za generala franjevačkoga reda i tu je službu obnašao 17 godina, sve do smrti. Autor je mnogobrojnih znamenitih djela kao što su Itinerarium mentis ad Deum (Put duha k Bogu) i Tria opuscula (Tri djelca), a njegov čuveni Život svetoga Franje, koji je franjevački red u jednomu razdoblju proglasio jedinim službeno prihvaćenim životopisom toga sveca, nazvan je “književnim remek-djelom srednjovjekovne hagiografije” (E. Longpré).


Ovo remek-djelo o životu sv. Franje Asiškoga, jednoga od najomiljenijih svetaca svih vremena, proizišlo iz pera njegova redovničkoga subrata, sveca i naučitelja Crkve, velikoga filozofa i teologa, sv. Bonaventure, dragocjen je dio bogate duhovne i kulturne baštine kršćanstva. Napisan na temelju izvještaja Franjine subraće i službenih zapisa o čudima koja su se dogodila po njegovu zagovoru, ovaj životopis pruža temeljit i vjerodostojan uvid u vrijeme, mjesto i događaje Franjina života, ali i u samu njegovu osobnost. Što je pokretalo ovoga velikana, otkuda je crpio snagu, ustrajnost i pouzdanje? S iznimnom pažnjom za točnost i detalje, ali nadasve književnom ljepotom, o tomu progovara ovo djelo koje uvijek iznova oduševljava čitatelje svih generacija. Njegov autor, sv. Bonaventura, “serafski naučitelj”, također je velikan Crkve koji svojim naukom i životom stoji uz bok velikomu Tomi Akvinskomu. Stoga se uz Život svetoga Franje u ovoj knjizi nalazi i opsežna biografija sv. Bonaventure koju je sastavio prevoditelj o. Damjan Damjanović i u kojoj nam je približio život, misao i osobnost toga velikog čovjeka.

ISBN 978-953-235-460-7

VERBUM 89 kn

www.verbum.hr

Život svetoga Franje  

Ovo remek-djelo o životu sv. Franje Asiškoga, jednoga od najomiljenijih svetaca svih vremena, proizišlo iz pera njegova redovničkoga subrata...

Advertisement