Zadnje vijesti o čovjeku

FABRICE HADJADJ

ZADNJE VIJESTI

O ČOVJEKU

(UKLJUČUJUĆI I ŽENE)

KRONIKE NAJAVLJENE PROPASTI

VERBUM

Jedan on najznačajnijih intelektualca našega doba, poznati filozof, teolog, pjesnik, humorist i društveni komentator Fabrice Hadjadj dolazi pred čitatelje s najžešćom knjigom do sada.

Zadnje vijesti o čovjeku (uključujući i žene) zbir su njegovih eksplozivnih i briljantnih tekstova u kojima se vrlo srčano i angažirano bavi najaktualnijim temama te propituje budućnost našega čovještva podložna rastućem utjecaju tehnologije i potrošnje.

ZADNJE VIJESTI

O ČOVJEKU (UKLJUČUJUĆI I ŽENE)

FABRICE HADJADJ

ZADNJE VIJESTI

O ČOVJEKU

(UKLJUČUJUĆI I ŽENE)

KRONIKE NAJAVLJENE PROPASTI

VERBUM

Biblioteka: FIDES 102.

Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Dernières nouvelles de l’homme (et de la femme aussi) © Éditions Tallandier, 2017 This edition is published by arrangement with Éditions Tallandier in conjunction with their duly appointed agent Books And More Agency #BAM, Paris, France. All rights reserved. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2023.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Prijevod: Marko Gregorić Lektura: Anđa Jakovljević Grafička priprema: Mario Šantić Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

Cet ouvrage a bénéficié du soutien du Programme d’aide à la publication „A. G. Matoš“ de l’Institut français de Croatie.

Ova knjiga objavljena je uz potporu Programa pomoći izdavaštvu „A. G. Matoš“ koju dodjeljuje Francuski institut u Hrvatskoj.

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-807-0 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 190827054.

PROLOG

PROLOG Sanjati o svijetu kakav jest

Ove „zadnje vijesti“ mogu se shvatiti na tri načina: ili kao najnedavnije, ili kao konačne, ili kao i jedne i druge, nove i kobne u isti mah. Ovdje prevladava potonji smisao, onaj koji sjedinjuje novost i kobnost. * * * To bi se odmah na početku moglo izraziti na sljedeći način: novo je kobno, carstvo inovacije carstvo je programirana zastarijevanja. Njegova prolazna novina pretpostavlja ne samo pogubljenje svega što je staro, nego i razorenje prijašnje novine koja je, već i samom svojom pojavom, osuđena na nestajanje. Ništa nije štetnije za inovaciju od inovacije same. Osoba koja bi željela zauvijek prihvatiti neki od najnovijih proizvoda smjesta bi se pretvorila u konzervativca. Vozila bi Ford T. Koristila bi cilindrični fonograf.

U romanu Karta i teritorij Michel Houellebecq prisjeća se „triju savršenih proizvoda“ nove industrije: „cipela Paraboot Marche, laptopa-pisača Canon Libris, parke Camel Legend“, i to ga navodi da zaplače.

Ta tri proizvoda danas su nenabavljiva. Nemoguće ih je kupiti i nemoguće ih je popraviti. Houellebecq je mogao jednako tako – čak i više – žaliti za iščeznućem kožne sandale, guščjega pera ili rimske toge, predmeta koji su svojedobno također imali nenadmašno savršenstvo. Razlog zbog kojega on plače je, zapravo, to što uviđa kako se njegova sudbina malo razlikuje od one njegovih predmeta: budući čovjek je čovjek za jednokratnu upotrebu, prisiljen kupiti najmoderniju protezu ili promijeniti elektronički mozak ako ne želi previše brzo završiti u starom željezu.

Nekadašnji je čovjek bio trajniji jer je bio nov na drukčiji način. Bog mu je podario određeni model tijela – točnije, dva uparena modela, muški i ženski – i stao je na tome, videći da je to vrlo dobro. Bez suvišne tašti-

5

ZADNJE VIJESTI O ČOVJEKU (UKLJUČUJUĆI I ŽENE)

ne i bez greške – nije li on Svemogući? – bio je siguran da je načinio vječnu novinu, koja teče iz izvora, izavrla iz te vječnosti koja ostaje drevnijom od starine i mlađom od budućnosti. S tim božanskim jamstvom svatko je bio pozvan obnoviti pogled na ono što već postoji, ponovo otkrivajući svoje ruke, sposobnije za primanje nego za uzimanje, svoja usta u koja ulazi kruh i iz kojih izlazi riječ, svoj spol kao prst ili posudu uvijek upravljene prema drugom...

To je doba izgleda minulo. Smisao je zamijenjen napretkom. Čim nešto ima smisla, vrlo je teško to zamijeniti novim robnim proizvodom. Zato je potrebno da ti proizvodi budu besmisleni. Da naše ruke izgube svoj vječni poziv (rukovati lopatom, svirati liru, milovati svoju ženu, podizati ruke kao večernju žrtvu...) i da ih zamijeni ovaj ili onaj gadget sa svojom iznimnom promotivnom cijenom. * * * Već i sam taj početni pistup, koji ističe kobnost, odmah se preobrće te počinje i završava novošću.

Uobičajeno je oštro suprotstavljati „katastrofiste“ i „progresiste“.

Međutim, čim se malo bolje o njoj razmisli, ta opreka gubi svoju bjelodanost. Progresist veliča budući svijet: ne umanjuje li time sadašnji? Stoga itekako vjeruje u propast: postojala je propast antike, srednjega vijeka, renesanse, moderniteta; upravo svjedočimo propasti svega aktualnog u korist onoga što se profilira u jednom programu bez obećanja (jer obećanje još pripada pamćenju). Zbog toga katastrofist, na kraju krajeva, samo podupire njegova uvjerenja. Gdje ovaj vidi ruševine, on šalje svoje rovokopače. Narativ o ruševinama nužan je za narativ o rekonstrukciji.

Iako nisam progresist, nisam ni katastrofist. Svijet je za mene još previše lijep. Crv u meni i dalje budi osjećaj fasciniranosti. I znam da mi nikakva tehnologija neće omogućiti da shvatim svoju ženu i da je više ljubim. Moj otpor progresizmu proizlazi iz mojega prihvaćanja svijeta kakav mi se nudi, uključujući sve njegove drame. Još nisam naučio sagraditi kuću, obrađivati vrt, misliti kao sveti Augustin, pjevati kao Dante – zašto bih se išao priključivati na bilo kakav izvor proširene stvarnosti? Još

6

PROLOG

nisam dovoljno čovjek, zašto bih se trudio postati kiborg? To bi značilo, pod izlikom bivanja u toku, dezertirati iz službe. Netko tko je zadivljen rođenjem djeteta slabo mari za promociju zadnjega iPhonea. Netko tko još umije vapiti za pomoć nije toliko lakovjeran da bi imao povjerenja u umjetnu inteligenciju. Osim ako mu ona ne pomogne da još glasnije vapi i da se zadivljuje nad kišnom glistom.

Ipak, valja mi priznati da je taj osjećaj novosti danas prisutan i zahvaljujući prekomjernoj artificijalizaciji. Ondje gdje je sve betonirano, i najmanja vlat trave što niče iz pločnika čini se čudom. Mi smo tako, još od doba Homo erectusa, prvi naraštaj koji otkriva hodanje. Za naše pretke kretati se pješice bilo je nešto banalno i nije zasluživalo divljenje. Za nas, koji živimo na kotačima, u motoriziranim prijevoznim sredstvima i svemirskim letjelicama, to je postalo nešto tako rijetko da sve češće nailazimo na ljude koji nam prikazuju otkriće vlastitih nogu i njihove mogućnosti kretanja kao podvig koji premašuje granice znanosti. Kad je sve podvrgnuto hegemoniji inovacije, stara knjiga s kožnim uvezom napisana na latinskom postaje nešto novo i prevratno. S nizom sustavski upravljanih „kontakata“ na virtualnoj mreži postaje nečuveno imati prijatelja koji kuca na vrata. Vidjet ćete, uskoro ćemo otkriti toplu vodu.

Već smo nadomak otkrića svojih deset prstiju. I sanjamo o svijetu kakav jest... * * * Nisam neprijateljski raspoložen prema tehnološkim predmetima. Ne vjerujem ni u kakav fantazmatski „povratak prirodi“. Ono na što se okomljujem u ovim kolumnama jest tehnologija kao paradigma kulture. Posrijedi nije pokušaj isključenja, nego hijerarhizacije: da iPod bude podređen gitari, da tablet bude podređen poslužavniku, jer nas tablet i iPod prisiljavaju na dezinkarniranu individualnu konzumaciju dok nas gitara i stol potiču na tjelesne i društvene prakse. Kritiziram tehnologiju u ime same tehnike, primijenjene znanosti u ime vještina, inženjerstvo u ime kulture – ne s namjerom da kultura poništi inženjerstvo, nego s namjerom da ga obuhvati i pokuša, umjesto da se trudi natjerati travu da ra-

7

ZADNJE VIJESTI O ČOVJEKU (UKLJUČUJUĆI I ŽENE)

ste vukući je odozgor, ponovo uklopiti inovaciju u organski rast i izumiti strojeve koji prate ritam trave.

Riječi kojima se služim pomalo su izlizane. Posuđujem izraze „tehnološka paradigma“ i „tehnoekonomska paradigma“ iz enciklike Laudato si’. Pogodnost potonjega izraza jest to što ukazuje na vezu između novca i tehnološkoga razvitka: nije moguće poduzeti kritiku tehnologije, a da se ne zadre u kritiku kapitalizma. Međutim, kao što pokazuje ustajali marksistički miris kojim potonja riječ odiše, ti označitelji imaju pristran odnos sa svojim označenima, čak i sa svojim izvornim referentnim okvirom, tako da njihova uporaba kao da potvrđuje ne samo što se tom uporabom osuđuje nego i njihove zloporabe. Doista, napadam „tehnoekonomsku paradigmu“, no ono što branim od nje jesu tehnika i ekonomija – u njihovu prvobitnom smislu, povezanom s onim što označavaju grčke riječi tekhne i oikos, odnosno latinske riječi cultura i domus. Još škakljivije: najčešće shvaćam pridjev „liberalan“ u negativnu smislu, ali sa sviješću o tome da je za Stare liberalnost bila društvena vrednota oprečna načelima liberalizma. Toma Akvinski čak je iznio sljedeću definiciju: „Liberalan je onaj koji daje više drugima nego sebi.“ Isto vrijedi za „digitalno“: ponekad ga kritiziram, ali zato što nas lišava naših prstiju.

Temeljno načelo – izloženo u tekstu Eko-logika – jest to da naš odnos prema svijetu nikad nije izravan, već je uvijek uvjetovan ekonomskim i tehničkim okolišem. Praksa prethodi teoriji, i teorija se može odmaknuti od svojih uvjetovanosti samo posredstvom drugih praksa, bez čega zabluđuje u daleku apstrakciju ili prividnu neutralnost. Twitter je moguće relativizirati samo redovitim čitanjem poezije. O internetu možemo učinkovito promišljati samo ako znamo saditi krumpire. Moji studenti žive bez wi-fija ne zato što im ja to naređujem, nego zato što imaju iskustvo ultratehnološke komunikacije, preko sve revolucionarnijih medija kao što su zajednički stol, dijeljenje kruha i vina, zajedničko pranje suđa, pjesme oko vatre, čitanje knjige naglas...

Iza dviju suparničkih paradigmi u pitanju je naš način bivanja u svijetu. Zapravo, tu nema nikakva suparništva. Svijet ima zbiljnost samo ako je transcendentni poredak koji nam se nudi i koji nam se opire, koji nam prethodi i koji nas nadmašuje. Paradigma kulture zajamčuje susret

8

PROLOG

toga dvoga. S kulturom, shvaćenom u poljoprivrednom smislu riječi (nikakve veze s ministarstvom kulture), posrijedi je prepoznavanje, praćenje i produljivanje dinamike koja nam prethodi, po prirodi i po povijesti.

S paradigmom tehnologije posrijedi je više nametanje naših planova i naših svrha prirodi bez vlastite svrhovitosti, koja postoji samo kao zaliha sirovina, energija i zakona kojima možemo po volji upravljati. U tim okolnostima možemo se upitati jesmo li još u svijetu. Ili smo možda uklopljeni u određeni mehanizam. Ali još smo loše uklopljeni, Bogu hvala.

Ove zadnje vijesti su, dakle, vijesti o svijetu na koji više ne želimo doći, ali koji se trudimo uvesti u njegov „operativni sustav“, kao što svjedoči informatika. Doći na svijet znači roditi se. Ipak, kao što sam već rekao, u uspostavljenom carstvu robota i najneznatnije rođenje ima u sebi nešto betlehemsko. I dijete s Downovim sindromom je mesija koji nas spašava od vladavine performanse. A vol i magarac su čudesa kakva Steve Jobs ili Larry Page ne bi ni pomislili izvesti. * * * Ovo su bile tjedne kolumne, objavljivane svake nedjelje od rujna 2015. do kraja srpnja 2017. u talijanskom listu Avvenire, u prijevodu moga prijatelja Uga Moschelle. Mnoge su od njih objavljene i na francuskom na web-stranici časopisa Limite. Njihov je naslov bio jednostavno Zadnje vijesti o čovjeku. On je preuzet od jedne druge, već postojeće zbirke novinskih članaka, one što ih je objavljivao Alexandre Vialatte u Le Spectacle du monde. Prisvojenje je bilo namjerno. Želio sam odati počast učitelju. Pravna služba nakladnika Tallandier prosudila je da bi se ta počast mogla shvatiti kao krađa književnoga vlasništva. Stoga smo odlučili promijeniti naslov u Zadnje vijesti o svijetu, što je također prikladno. No to je naslov romana Anthonyja Burgessa koji nikad nisam pročitao! François Maillot, koji mi je ukazao čast odlukom da objavi ovu knjigu, više nije znao što će te se upitao, na tragu Alfreda de Musseta, i s obzirom na to da su se svi dobri naslovi činili zauzetima, nismo li „suviše kasno došli na suviše star svijet“. Da ga izvučem iz neprilike, predložio sam mu alternativu. Ili ćemo se vratiti početnom naslovu pridajući mu legitimnu parentezu: „uk-

9

ZADNJE VIJESTI O ČOVJEKU (UKLJUČUJUĆI I ŽENE)

ljučujući i žene“ (vidi tekst Komični žanr) ili ćemo odlučno odabrati onaj drugi naslov koji mi se činio vrlo originalnim i potpuno u skladu s mojim govorom o novosti i kobnosti: Cvjetovi zla... Moj dragi izdavač više nije imao nikakve nedoumice što se tiče odabira.

Jedan Vialatteov napis (objavljen u La Montagne 2. kolovoza 1960.) počinje na sljedeći način: „Što je čovjek? Još ga se čuva, ustanovili smo u zadnjem članku. Privremeno. Kao šećer na kraju. Čak su nedavno pronašli jednoga koji potječe iz Stogodišnjega rata. Engleza. U Boissy-le-Roi. Dok su tražili vodu [...]. Ali više od toga, izgleda, čovjeka se pokušava odstraniti. Njegove se potrebe kose s napretkom. To je posljednja prepreka čovjekovoj sreći. Kao što vrt može opstati bez cvijeća, čovjek možda može opstati bez samoga sebe? U tome je čitavo pitanje. Eksperiment je u tijeku.“ Još nije završen. To pokazuje da je Alah velik.

Praroman, 29. lipnja 2017., na svetkovinu sv. Petra i Pavla

10

DOK JOŠ POSTOJI ČITATELJ

I. Dok još postoji čitatelj

Zasad, velika većina mojih čitalaca još pripada ljudskoj vrsti. No nije izvjesno da će to potrajati vrlo dugo. Ne želim reći da će moje čitateljstvo jednoga dana biti sastavljeno većinom od majmuna i plamenaca – bilo bi to svojevrsno priznanje... Nevolja je više u tome što se tekstovi sve više svode na „informaciju“ podvrgnutu obradi strojeva.

U novinama sam nedavno pročitao sljedeći naslov: „Uskoro možemo očekivati automobil bez vozača“. Bez ikakve sumnje, nec plus ultra tehnologije bit će proizvođenje novina bez čitatelja. Info će biti automatski prebačen u naše mozgove, a da se nećemo morati zlopatiti sa svim onim što podrazumijeva pravo čitanje, naime osjećajem za ritam, misao, poeziju, u krajnjoj liniji za neistraživo... To je razlog zbog kojega danas započinjem ovu kolumnu: da bih navijestio tvoj nestanak, o, čitatelju, da bih ti donio zadnje vijesti o čovjeku.

Valja odmah priznati da je na neki način novinarstvo u svom razvoju uvijek imalo taj nestanak u vidu. Chesterton primjećuje: „Velika mana novinarstva kao prikaza našega modernog života jest to što taj prikaz mora biti u cijelosti sastavljen od iznimaka. Na drečavim oglasima izvješćujemo o tome kako je čovjek pao sa skele. Ne izvješćujemo na drečavim oglasima o tome kako čovjek nije pao sa skele. No potonja je činjenica u biti mnogo uzbudljivija, jer ukazuje na to da onaj živi toranj pun strahote i tajanstva – čovjek – još uvijek korača po zemlji. To da čovjek nije pao sa skele zapravo je senzacionalnije, a usto i tisuću puta banalnije. Ali nije razložno od novinarstva očekivati da se ne bavi ničim drugim osim izvješćivanja o stalnim čudesima.“ Upravo je to velika mana „svakodnevnoga“: ono zaobilazi svakodnevicu. To je slijepa točka novina: one zanemaruju jednostavno danje svjetlo. One neće opjevati činjenicu da je sunce jutros izišlo, da postoje stabla koja se poput ruku otvaraju prema nebu, da postoje ptice koje, kad

11

ZADNJE VIJESTI O ČOVJEKU (UKLJUČUJUĆI I ŽENE)

lete, imaju oblik križa i psi koji slijede ljude za koje je tako teško zamisliti da bi ikad mogli biti gospodari... One nisu zadivljene tim što ovaj ovdje čovjek diše, što onaj ondje čovjek jede odrezak, a onaj je treći kadar primijetiti sve boje ženine haljine ili hodati ulicom držeći dijete za ruku. Konačno, osim ako ne potječete iz kneževske obitelji, one nikad neće objaviti članak o tome kako ste se zaljubili ili dobili dijete, premda je to za vas događaj nad događajima... Dobar novinar ne mari za „stalna čudesa“ i potpuno je usredotočen na „ekskluzivu“, to jest katastrofu ili inovaciju. Ako su vas zaklali teroristi, odjednom postajete vrlo zanimljivi. Ako više niste čovjek nego kiborg, dobit ćete intervju na prvim stranicama.

To je razlog zbog kojega je „automobil bez vozača“ udarna vijest u novinama bez papira, koje će ubrzo imati radnu značajku bivanja novinama bez čitatelja. Potrebne su nam news, to jest nove stvari, ali te nove stvari dovode do toga da izgubimo iz vida ono što je tu, što nam se neprestano nudi. Njihova inovativnost prikazuje se kao dokaz moći, ali ona proizlazi iz nemoći da se bude očaran i zadivljen te kao posljedicu ima odstranjenje ljudskoga u korist transljudskoga ili postljudskoga ili neljudskoga. Ovdje ćemo pokušati učiniti nešto drugo. Govorit ćemo o ljudskom, odnosno onom što je od njega ostalo.

6. rujna 2015.

12

TRANSHUMANIZAM I PROBAVA

II. Transhumanizam i probava

Moguće je utvrditi kako je stanovito nazadovanje čovjeka – i posljedično tome važna faza u smjeru njegova programirana nestanka – nastupilo u onom ključnom trenutku kad se on počeo stidjeti glasno podrignuti, na kraju dobra obroka, u znak zahvalnosti i zadovoljstva. Naravno, molitva prije i poslije jela označuje dragocjen napredak u usporedbi s običnim podrigivanjem, kao i artikulirani komplimenti upućeni gazdarici. No ja i dalje imam veliko poštovanje prema toj zvukovnoj emisiji kojom se blaženstvo želuca spontano očituje na našim usnama, kao neka riječ što prethodi riječi, dah što prethodi duhu, ali već sudjelujući u krajnjoj dimenziji duha i riječi – dimenziji hvale. Majka dojenčeta zna nešto o tome. Ona iščekuje, bdije nad štucajem svoga mališa kojega nuna i tapša po leđima. A kad štucaj napokon nadođe, on u njenim ušima zvuči poput najmilozvučnije melodije.

Ali počeli smo se toga stidjeti i danas bi neki htjeli proizvesti čovjeka bez želuca (bez crijeva, čak i bez rektuma, iako taj organ nosi latinsko ime za ispravnost). Transhumanisti, za koje bi se pretpostavilo da su naklonjeni svemu što ima veze s trans, zakleti su neprijatelji crijevnoga tranzita. Oni sanjaju s Rayom Kurzweilom o kalemljenju naših svijesti na „nebiološke podloge“. Zbogom probavi i svim njenim posljedicama! Za njih sve to pripada prljavoj „vreći mesa“ koju treba zamijeniti neokaljanim mikročipnim sustavom, koji se može ažurirati i kustomizirati.

Vratit ćemo se na opće načelo postmodernoga protunavještaja: plod utrobe treba biti zamijenjen industrijskim proizvodom, koji posjeduje neporecivu pogodnost patentiranja i unovčavanja. Dakako, to se načelo primjenjuje osobito na prokreaciju. No ono vrijedi i za probavu koju valja, bez daljnjega, ušutkati, koje se valja bez daljnjega riješiti kao odurne zmije koja zagađuje našu nutrinu.

13

ZADNJE VIJESTI O ČOVJEKU (UKLJUČUJUĆI I ŽENE)

Odakle to gađenje? Zbog čega je vađenje utrobe na dnevnom redu?

Zato što je probava misterij. Reakcija želuca kakvo je podrigivanje vraća nas nekoj vrsti zahvalnosti (onoj glasovitoj „zahvalnosti želuca“) koja navodnoga autonomnog subjekta podsjeća na to da je ovisan i da je njegova sloboda uklopljena u providonosan i izdašan poredak. Čudo je prilagodbe to što, dolazeći na svijet, u njemu nalazimo jestive stvari i što obavljamo tu operaciju hranjenja zahvaljujući kojoj se pizza quattro formaggi pretvara u obline prekrasne djevojke ili pojmove vremešna filozofa.

No postoji ovdje još nešto, što smo otkrili zahvaljujući najnovijoj znanosti: ako uspijevamo probaviti, to je zahvaljujući organizmima koji nas nastanjuju. U našem trbuhu ima stoput više bakterija nego što ima stanica u našem tijelu. Mi ih hranimo i one nam pomažu u hranjenju. Posrijedi je nedokučiva simbioza, zbog čega se može reći da naš abdomen sadržava „najgušći ekosustav planeta“ i, stoga, vjerojatno, i najgušći ekosustav u svemiru.

Tako, integralna ekologija već je u nama. Podrigivanje svjedoči o tome. I prije no što se uzdignemo do trojstvenoga otajstva, dovoljno je imati želudac pred očima – a ne veće oči od želuca – da se shvati kako smo mi bića zajedništva. To je zacijelo jedan od razloga zbog kojih je uskrsli Krist želio i dalje jesti sa svojim učenicima. Želio je očitovati našu crijevnu slavu.

13. rujna 2015.

14

SVJETLOST NOŽNOGA PALCA

III. Svjetlost nožnoga palca

Gajim veliko divljenje prema onom tko je izumio kotač (ipak, ne toliko zbog trkaćih automobila koliko zbog tačaka), no moram priznati da je predmet moga najvećeg divljenja izumitelj nožnoga palca. Bez sumnje, stvar koja se kotura neosporiv je znak čovjekove prisutnosti. Priroda nam pruža životinje koje hodaju, plivaju, lete, gmižu, galopiraju – ni jednu koja se kotura. Gepard trči brzinom od 112 km/h, ali sa šapama, stežući i izvijajući svoje tijelo. Samo naši ferrariji imaju sposobnost neosjetno uvući vozača u glatki život u kojem se čini da sve ide „kao po loju“.

A ipak, palac kudikamo nadmašuje tu pneumatsku divotu. Postoji li organ koji dovodi u pitanje naše srodstvo s majmunom, to je on. Pogledajte glavu ili ruku vašega ljudskog srodnika, neke nedoumice još može biti (imao sam staru tetku koja je s godinama sve više sličila na gabonskoga talapoina). Ali pogledajte noge i više nema nikakve dvojbe: to je ljudsko biće. Georges Bataille je isticao taj nepogrešivi način razlikovanja između starih tetki i starih majmuna: „Nožni je palac najljudskiji dio čovjekova tijela zbog toga što se ni jedan drugi dio njegova tijela ne razlikuje toliko od odgovarajućega dijela kod čovjekolikoga majmuna (čimpanze, gorile, orangutana ili gibona).“ Čuo sam da među nama ima nekih koji još nisu prežalili činjenicu da nisu četveronošci te zamjeraju našem nožnom palcu što nije „suprotstavljen“ poput palca ruke, što bi nam omogućilo da se hvatamo za grane, sviramo gitaru i pozdravljamo susjede nogom. Oni time pokazuju svoje neznanje kao i svoju nezahvalnost. Jer upravo zato što nije suprotstavljen, naš nožni palac omogućuje ravnotežu i kretanje svojstveno našem uspravnom držanju tako da ga stručnjaci za biomehaniku nazivaju „prst izvršenja“ ili čak „krajnji izvršitelj koraka“. Poznata je tvrdnja paleoantropologa Andréa Leroi-Gourhana: „Čovjek je počeo od nogu.“ Omogućujući nam da stojimo uspravno, one su oslobodile ruke za hvatanje, a ru-

15

ZADNJE VIJESTI O ČOVJEKU (UKLJUČUJUĆI I ŽENE)

ke su oslobodile usta za govor. Govorimo dakle zahvaljujući našem nožnom palcu. Naravno, jezik ima određenu ulogu, ali bez nožnoga palca on bi i dalje služio za laptanje po barama, a ne za pjevanje himana.

Takva je svjetlost nožnoga palca (lux „halluxa“, jer to je njegovo znanstveno ime). Plutarh pripovijeda kako je Pir, otac skepticizma, posjedovao „božansku moć“ u desnom nožnom palcu: kad bi ga položio na trbuh bolesne osobe, ona bi gotovo smjesta ozdravila. U Solunu se nalazi kip Aristotela čiji se lijevi nožni palac uzdiže prema nebu i sjaji poput stopala kipova svetoga Petra: turisti ga dodiruju i ljube, kao da se filozofov logos skrasio u tom udu. Konačno, ne mogu odoljeti, a da ne primijetim kako su nožni palčevi jamačno bili zadnje što su učenici vidjeli od uskrsloga Krista tijekom njegova Uzašašća (u sakralnoj ikonografiji postoji mnoštvo slika na kojima su oni prikazani dok je ostatak tijela već izgubljen u oblacima).

Vjerujem, tako, u otpor izražen nožnim palcem (više nego u onaj izražen kažiprstom ili podignutom šakom). To je skromniji i otporniji prst, koji nas potiče na hod, kojem nije potrebno daviti svoje bližnje ni pritiskati tipke. Vidjeti njegovu svjetlost znači istovremeno stajati čvrsto na zemlji i, kao što se kaže na talijanskom, „dodirnuti prstom nebo“.

20. rujna 2015.

16

OD INOVACIJE DO PREPORODA: PARADIGMA PROLJEĆA

IV. Od inovacije do preporoda: Paradigma proljeća

Ima li ičega staromodnijeg od inovacije? Ičega što se više suprotstavlja ljudskom napretku? Bez sumnje, prelazimo s guščjega pera na nalivpero, s nalivpera na pisaći stroj, s pisaćega stroja na obradu teksta, s obrade teksta na smartphone s govornim upravljanjem itd. No u međuvremenu smo zaboravili napredovati s guščjim perom. Čak i nazadujemo, jer više ne znamo pisati krasopisom ni pisati tako skladne rečenice kao Ciceron.

Nedavno, neki je mladić mahao preda mnom svojim iPhoneom 6s Plus, ponosan na njegov 3Dtouch zaslon (i u samim je tim terminima, koji stavljaju velika slova usred riječi i miješaju brojke i slova, primjetno nastojanje da se ljude oduči pravilno pisati). „Ali što znate s tim učiniti?“ upitao sam ga pružajući mu olovku i list papira, zapravo sav potreban pribor za postajanje Danteom ili Rafaelom. Nažalost, nije mi bio kadar napisati ni sonet. Nisam išao dalje. Sirotan je uložio sav trud da se upiše na poslovni fakultet i bojao sam se da ne padne u najcrnju depresiju otkrivši kako ga je njegov prividni uspjeh ustvari učinio nesposobnijim od čovjeka iz Quattrocenta.

Neki će mi zacijelo prigovoriti: „Znači, treba se vratiti u prošlost? Nije li inovacija razlikovno obilježje čovjeka?“ Prvo, nisam rekao da se treba vratiti u prošlost; naprotiv, tvrdim da treba ići naprijed, pokušavajući načiniti nova remek-djela koja će biti jednako divna i trajna kao Danteova, ili ponovo izumijevajući siromaštvo s genijalnošću jednoga Franje Asiškoga. Što se tiče priče o „razlikovnom obilježju“, s jedne strane ono po čemu se čovjek razlikuje od drugih bića nije nužno i ono što ga bitno odlikuje, kao na primjer sklonost da zakolje srodnika po vrsti kako bi mu uzeo novčanik (što se ni jedan grabežljivac još nije usudio uči-

17

ZADNJE VIJESTI O ČOVJEKU (UKLJUČUJUĆI I ŽENE)

niti); s druge strane čini mi se da je s novodarvinističkoga gledišta inovacija ono na čemu počiva struggle for life: bilo koja jedinka bilo koje vrste, počevši od prvoga trepetljikaša, genetički inovira kako bi se što bolje provukla kroz sito i rešeto prirodne selekcije – čovjek bi dakle bio originalan upravo po tome što ne inovira... Doduše, osobno se ne slažem s takvim viđenjem evolucije. Ono se ne temelji toliko na prirodi koliko na „tehnoekonomskoj paradigmi“. Unatoč tome otkriva nam nešto vrlo zanimljivo: inovacija znači rat. Njena svrha nije potaknuti napredovanje, nego satrti suparnika.

U biti, inovacija onemogućuje svaki preporod. Njezina paradigma sprečava nas da se otvorimo „paradigmi proljeća“. Zašto nas proljeće tako duboko dira? Ono nije inovacija nego obnavljanje. No nije li obnavljanje stanovito ponavljanje? Ne, ono je novina, ali novina koja se zbiva u subjektu i njegovim dubinama (stablo sa svojim sokovima), a ne u objektima (sintetičko neocvijeće) – toliko nova novina da čak nema potrebe, da bi se potvrdila, uništiti ono što joj prethodi (jer, kao što sam kazao na početku, inovacija je staromodna, ona je bitno proces zastarijevanja tako da je ono što ona u krajnjoj liniji umnaža, pod prividom hi-techa, otpad). Preporod čuva subjekt, prihvaća njegovu povijest s njezinim zimama, nudi mu budućnost s one strane mraza i smrti. To je simbol nadahnuća, obraćenja, svih nutarnjih uskrsnuća. Posrijedi nije više objekt n+1 koji zamjenjuje objekt n, od kojih su oba u suparničkom odnosu jer su smješteni na istoj ravni. Posrijedi je nezamjenjiv subjekt, vi, ja, koji se iznenada stubokom mijenja i pod njegovim pogledom sve stvari, pa i najstarije, pa i najobičnije, izgledaju kao nove, pomaljajući se u svojoj izvornoj svježini.

27. rujna 2015.

18

NA TEPIHU

V. Na tepihu

„U vrijeme kad naučimo živjeti, već je prekasno“, kaže pjesnik. Najčešće, u dobi kad već počinjemo zbrajati račune, konačno smo dovoljno zreli za procjenu poslovnih odabira što smo ih izvršili u mladosti. Tako sam, danas, već dovoljno filozofičan da uvidim kako sam umjesto profesora filozofije i dramskoga pisca mogao postati, za svoje i veće dobro, prodavač tepiha – dapače, ako je dopušteno gajiti tako visoke ambicije, i izrađivač tepiha. Kad pomislim na umjetnost tepiha i njezinu rasprostranjenost među ljudima (umjetnost koja je nekoć bila toliko na cijeni u Venetskoj laguni, ali koju je industrijska revolucija pomela), zaboli me srce.

Upravo je to ono što sam uvijek pokušavao učiniti. Čak i na misaonoj razini, moj uzor nalazi se u orijentalnom rukom izvezenom tepihu – „tisuću čvorova zauzlanih tisuću puta od tisuću prepletenih niti“.

Kao i William Morris, i ja držim da su „manje umjetnosti“ na neki način puno nadmoćnije „velikim umjetnostima“. Velike, odnosno lijepe umjetnosti proizvode monumentalna djela, koja se nalaze pored našega svakodnevnog života i stavljaju nas u poziciju očaranih promatrača: izlazimo iz kuće da odemo u kazalište, prekidamo kućanske poslove ili razgovor s bližnjima kako bismo pogledali film ili poslušali koncert. Manje umjetnosti, često svedene na „dekorativne“ ili „obrtničke“ umjetnosti, proizvode atmosferska djela, koja su ugrađena u naš svakodnevni život: taj život je slika, i jedina svrha umjetnosti ovdje jest pružiti mu okvir koji ističe njegovu dražest. Takav je na primjer lijep komad obiteljskoga namještaja, s inkrustacijama i štukaturom. U njega se stavljaju gaće i čarape, no čin stavljanja u njega gaća ili vađenja iz njega para čarapa prožet je onom tihom poezijom koju ne može pružiti komad Ikeina namještaja. Isto vrijedi i za cipele koje je po mjeri izradio poznati postolar: možda im je cijena malko paprena i sigurno nisu tako moderne kao Nike tenisice, ali naš hod u njima odvija se na tlu ljudske pažnje i ljudskoga umijeća.

19

ZADNJE VIJESTI O ČOVJEKU (UKLJUČUJUĆI I ŽENE)

Kako stoji stvar s umjetnošću tepiha? Za mene ona je nešto malo iznad postolarstva (i, naravno, beskrajno iznad visokih financija i nanotehnologija). Ona ne samo da uvelike nadmašuje ikonoklazam suvremenih avangardi – proizvodeći od početka vrhunska djela namijenjena da se po njima gazi – nego i omogućuje prostiranje obiteljskoga prostora po zemljištu ljepote. Tepih nije okačen o zid, ne zauzima prostor: on daje prostora, uslužan je i gostoljubiv, i to ne prema samo jednoj osobi, poput komada odjeće ili cipele, nego prema maloj zajednici kojom vlada toplina. Imati takvu krasotu pod nogama, toliko motiva sposobnih očarati oko, ali koji žele nestati pod vašim potplatama, to vas navodi da gledate blisku osobu na drukčiji način, jer vam daje naslutiti da je ona još ljepša. Ta krotka i blistava tratina oslobađa i uzdiže naše najobičnije geste (piti kavu, ćaskati o koječem, igrati se s djecom...) dok sintetički prostirač kao da ih zarobljuje u svoju sumornost. Zbog toga je svaki lijepi tepih leteći ćilim.

Kazao sam da su za mene tepisi uzori. Zapravo, umjetnost tepiha oponaša umjetnost Stvoritelja. Svaki pravi darovatelj skriva se iza svoga dara (inače se više ne radi o daru, nego o potrebi za taštom slavom): Bog stvara dajući prostora svojim stvorenjima, a taj je prostor toliko izdašan da ga stvorenja mogu lako zaboraviti. On je samozatajan poput tepiha koji nosi i rasvjetljuje svijet, pokazuje stvari, a ipak ne stavlja sebe u prvi plan.

4. listopada 2015.

20

BOŽIĆNA PRIČA

Epilog Božićna priča

Kraljevi su prestali dolaziti. Kako bi mogli slijediti zvijezdu? Oni već počeše živjeti u velikim gradovima čija svjetla obasjavaju noć puno bolje od dana. Osobito u ovo vrijeme Božića: vijenci, natpisi, reklamni panoi bez prestanka razveseljivahu ulice i zasjenjivahu na nebu odveć slabašno svjetlucanje sazvježđâ. Uostalom, kraljevi se prestadoše baviti astrologijom: korišćahu se mikroskopom, proučavahu gene, nanotehnologije i ondje, u kodovima od četiri slova ili dvije znamenke, tražahu novoga čovjeka.

I pastiri su prestali dolaziti. Povinovahu se zahtjevima oslobođenja životinja: uslijed proizvodnje sintetičkih tkiva i mesa in vitro počeše se baviti poslovima logistike iza ekrana, u uredima tornjeva što su toliko visoki da od sebe odbijahu anđele. Navještaj „velike radosti“ od serafina sedme hijerarhije zacijelo bi ih načas ganuo, poput nekih osobito domišljatih pop-ups. No ubrzo bi se utopio u plimi mailova i notifikacija. Anđelima, uostalom, ne iđaše baš od ruke web design. Poruku su poslali na jedini način na koji znahu, putem buga ili kvara, ali novim pastirima to ne bješe prilika da otvore oči i pogledaju oko sebe, već oni uglas zameketahu od bijesa protiv ovna glavnoga tehničara.

Nije više bilo ni vola ni magarca. Svatko zna da je magarca odavno zamijenio Twingo, ako već ne Smart. Što se vola tiče, njega istisnuše poljoprivredni dronovi koji koriste algoritme za postizanje maksimalna uroda od vertical farming. Naravno, ne govorim o štali i jaslicama. Tko se više sjeća što su to bili štala i jasle? I kome nije poznato da oni nimalo ne odgovaraju zdravstvenim normama neonatalne skrbi?

No centar za planiranje obitelji, koji potpuno zadovoljava te norme, savjetovao je Mariji da pobaci. Siroto dijete nije napunilo ni 16 godina i nije točno znalo ni tko je otac. Njezina objašnjenja bjehu prilično nesuvisla. Obiteljski psiholozi specijalizirani za stockholmski sindom tvrdili su

257

ZADNJE VIJESTI O ČOVJEKU (UKLJUČUJUĆI I ŽENE)

da je ona toliko traumatizirana da potpuno niječe silovanje kojega je očito bila žrtvom. Doda li se tome činjenica da fetus nije bio posljedica selekcije, ni podvrgnut prenatalnoj dijagnostici, postojala je bojazan za društvenu integraciju i psihičko blagostanje premlade majke. Stoga je odlučiše podvrgnuti strogu nadzoru. Policajcima punim suosjećanja bi naređeno da se smjesta pobrinu za njenu prisilnu hospitalizaciju.

Kad je pobjegla, našla je utočište u muškarcu koji je potjecao iz dobre katoličke obitelji. Unatoč iznimnim sposobnostima, taj je čovjek odbio završiti inženjerski ili poslovni fakultet. Volio je tako neinovativne materijale kao što je drvo. Želio je biti tesar u doba pametnoga stakla i krovnih ploča Eternit. Njegovi su ga roditelji zato razbaštinili. Tako odbačen, počeo se pitati veruje li doista i dalje u Boga. To se pitao utoliko više što su drugi koji su u to doba puno govorili o Bogu priželjkivali njegovu smrt: otvoreno je izjavio da mu je draže zelenilo livada od onoga njihove zastave.

A onda je susreo – nju, nevjerojatnu. Opazio ju je dok je izlazila iz centra za planiranje obitelji i toga ga je časa obuzela neka očajnička vjera pred njezinom suzama prošaranom ljepotom.

Otkrili su tu napuštenu kuću, sa skrhanim crijepovima, u jednom od opustjelih kutaka Francuske. U njoj se grijahu kako već znahu i umijahu.

Bez vola. Bez magarca. Bez pastira i kraljeva. No kako struja ne bješe provedena do toga zabačenog zaseoka, mogli su ponovo vidjeti zvijezde. To bješe gotovo sve što imahu, zvijezde, i svoju ljubav, i svoje ruke, da bi ponovo zablistale. Šanse su im bile vrlo male. Čak pomišljahu da se prepuste smrti. No Josip je popravio krov, začepio rupe, napravio kolijevku od drva iz obližnje šume. A kad se pojavilo lice djeteta, pod izmučenim, ali uzvišenim licem majke, uvidje kako će valjati za nj ponovo izumiti i nebo i zemlju, i biljke i životinje, i pastire i pjesnike, i kako će moći računati na pomoć drugih obitelji poput njihove, i kako će uvijek biti dovoljno siromašni da u tome uspiju. Ponovno uspiju. Možda.

258

SADRŽAJ

SADRŽAJ

Prolog. Sanjati o svijetu kakav jest............................................ 5 I. II. III. IV. V. VI. VII. VIII. IX. X. XI. XII. XIII. XIV. XV. XVI. XVII. XVIII. XIX. XX.

Dok još postoji čitatelj................................................................ 11 Transhumanizam i probava..................................................... 13 Svjetlost nožnoga palca............................................................. 15 Od inovacije do preporoda: paradigma proljeća.................................................................... 17 Na tepihu..................................................................................... 19 Za stol!......................................................................................... 21 Kruh naš svagdašnji................................................................... 23 Usavršavanje impulzivnoga..................................................... 25 Društvo razdvajanja................................................................... 27 Tijela u čistilištu.......................................................................... 29 Za etiku okrutnosti.................................................................... 31 Terorizam i tehnokapitalizam: Raznijeti se u zrak pritiskom dugmeta .................................. 33 Trunkica energije........................................................................ 37 Ništa univerzalnije od univerzuma......................................... 39 Prolazno i vječno........................................................................ 41 Sveta obitelj (I.): Oikos................................................................ 43 Sveta obitelj (II.): Protiv sveopćega potržišnjenja ................................................ 45 Stari lonci..................................................................................... 47 Velika umjetnost popravljanja ................................................. 49 Pitanje imanja (I.): Imati biti...................................................................................... 51

259

SADRŽAJ

XXI. XXII.

Pitanje imanja (II.): Od upotrebe do kamate............................................................ 53

Pitanje imanja (III.): Tko je Mamon?........................................................................... 55 XXIII. Nostalgija za magijom............................................................... 57 XXIV. Star Wars i zastarjelost znanstvene fantastike ....................... 60 XXV. O fantazmi lake komunikacije.................................................. 62 XXVI. Nove Tantalove muke ............................................................... 64 XXVII. Plišano izumiranje...................................................................... 66 XXVIII. Svojta i bioraznolikost............................................................... 68 XXIX. Vazmeno otajstvo u evoluciji.................................................... 70 XXX. Life at the limits............................................................................ 72 XXXI. Gdje priroda prebiva................................................................. 74 XXXII. O ogrlici protiv bježanja ........................................................... 76 XXXIII. Kult posebnosti i indiferencijacija ........................................... 78 XXXIV. Mala rasprava o dijalogu.......................................................... 81 XXXV. U vezi s Toshibinim povrćem .................................................. 84 XXXVI. Quantified-self (I.): Ni zašto ni kako, nego koliko?................................................. 87 XXXVII. Quantified-self (II.): Portret računala kao pjesnika i čovjeka kao krajnjega korisnika............................................................. 90 XXXVIII. Chicago (I.): Od klaonične do montažne trake ............................................ 93 XXXIX. Chicago (II.): Čitati između skylines................................................................ 96 XL. Chicago (III.): Hrana progutana financijama.................................................. 99 XLI. Put za Damask i put za Vincennes........................................ 102 XLII. Himan puža golaća.................................................................. 105 XLIII. Nogometna lopta..................................................................... 108 XLIV. Jednostavno kao Kalašnjikov................................................. 112

260

SADRŽAJ

XLV. XLVI.

Stroj za užitak........................................................................... 115 Improvizirano oružje............................................................... 118

XLVII. XLVIII. XLIX. L. LI. LII. LIII. LIV.

Naša mladost............................................................................ 121 Izgubiti tlo pod nogama.......................................................... 125 3D printer.................................................................................. 128 Kambizova osuda..................................................................... 132 Automat za kockanje............................................................... 135 Robinzonade............................................................................. 138 Komični žanr............................................................................. 141 U obranu latiniteta (I.): S one strane ukorijenjenosti.................................................... 144 U obranu latiniteta (II.): Uz moje stablo.......................................................................... 147 Individualizam i društveni rasap.......................................... 150 Estetika strojeva i dizajn uređaja........................................... 153 Henri Raynal (I.): Kandaulov kompleks ............................................................. 156 Henri Raynal (II.): Govoreći o krpicama................................................................ 160 Romantizam i plaćeni rad....................................................... 164 Laicitet i laicizam..................................................................... 168 Packaging.................................................................................... 171 Propovjedaonica i ozvučenje.................................................. 174 Životne dobi ............................................................................. 177 Hologram.................................................................................. 180 Milosrđe boksa......................................................................... 183 O ubrzanju (I.): Hodanje i trčanje...................................................................... 186 O ubrzanju (II.): Munjevita imobilizacija........................................................... 189 O ubrzanju (III.): Pronaći vrijeme......................................................................... 192

LV. LVI. LVII. LVIII. LIX. LX. LXI. LXII. LXIII. LXIV. LXV. LXVI. LXVII. LXVIII. LXIX.

261

SADRŽAJ

LXX. LXXI.

O metli....................................................................................... 195 Eko-logika................................................................................. 198

LXXII. LXXIII.

Polje mogućnosti...................................................................... 201 O duhovnosti u tehnološkoj eri (I.): Sadašnji trenutak ..................................................................... 203 LXXIV. O duhovnosti u tehnološkoj eri (II.): Puna svijest............................................................................... 206 LXXV. O duhovnosti u tehnološkoj eri (III.): Učinkovitost sakramenta ....................................................... 209 LXXVI. TED ili povratak potisnute retorike...................................... 212 LXXVII. Sjeme slave................................................................................ 215 LXXVIII. Izbori.......................................................................................... 218 LXXIX. O intenzivnu životu................................................................. 221 LXXX. Ekonomski smisao obljetnice................................................. 223 LXXXI. Ukazanja.................................................................................... 226 LXXXII. O stočarstvu (I.): Kraj Dobroga Pastira................................................................ 229 LXXXIII. No kidding!................................................................................. 232 LXXXIV. O stočarstvu (II.): In vitro veritas............................................................................ 235 LXXXV. Novoopskurantizam................................................................ 238 LXXXVI. Trgovina uglađuje običaje....................................................... 241 LXXXVII. Blockchain ili oslobođenje mrežom......................................... 244 LXXXVIII. Sveti šefovi?.............................................................................. 247 LXXXIX. Songlines..................................................................................... 250 XC. Glazbeni instrumenti............................................................... 253 Epilog. Božićna priča................................................................ 257

262

Fabrice Hadjadj (1971.) poznati je filozof, predavač, esejist, pjesnik i dramaturg te – kako sam voli istaknuti – otac devetero djece. Rođen u židovskoj obitelji i ateistički odgojen, obratio se na katoličanstvo i krstio u dobi od 27 godina. U svojem pisanju i predavanjima, s velikom ozbiljnošću koja ne isključuje duhovitost, humor i igru riječi, zaokupljen je pitanjem Boga.

Dobitnik je više prestižnih nagrada, među kojima je i Grand Prix catholique de littérature 2006. za knjigu Kako uspjeti u smrti: antimetoda za življenje te Prix du Cercle Montherlant – Académie des beaux-arts 2009. za knjigu L’agneau mystique: le retable des frères Van Eyck, a knjiga Uskrsnuće: upute za uporabu, koja je na hrvatskom jeziku objavljena u nakladi Verbuma, nagrađena je knjižarskom nagradom za bestseler Prix Siloë-Pèlerin 2017.

Autor je desetak knjiga, a osim navedenih na hrvatskom jeziku objavljene su i: Raj na vratima: ogled o radosti koja uznemiruje; Vjera zlih duhova: ili ateizam koji je premašen; Dubina spolova: mistika tijela; Kako danas govoriti o Bogu: antipriručnik za evangelizaciju; Kad se sve tako ima raspasti: razmišljanja o svršetku kulture i moderniteta; Što je to obitelj?: slijedom transcendencije u gaćama i drugih ultraseksističkih pogleda; Biti otac sa svetim Josipom i Blagodat je biti rođen u ovo vrijeme: za apostolat apokalipse.

Od 2012. ravnatelj je instituta Philanthropos u Fribourgu (Švicarska), koji promiče kršćansku antropologiju. Član je Papinskoga vijeća za laike.

„Iako nisam progresist, nisam ni katastrofist. Svijet je za mene još previše lijep. Crv u meni i dalje budi osjećaj fasciniranosti.

I znam da mi nikakva tehnologija neće omogućiti da shvatim svoju ženu i da je više ljubim. Moj otpor progresizmu proizlazi iz mojega prihvaćanja svijeta kakav mi se nudi, uključujući sve njegove drame. Još nisam naučio sagraditi kuću, obrađivati vrt, misliti kao sveti Augustin, pjevati kao Dante – zašto bih se išao priključivati na bilo kakav izvor proširene stvarnosti? Još nisam dovoljno čovjek, zašto bih se trudio postati kiborg? To bi značilo, pod izlikom bivanja u toku, dezertirati iz službe. Netko tko je zadivljen rođenjem djeteta slabo mari za promociju zadnjega iPhonea. Netko tko još umije vapiti za pomoć nije toliko lakovjeran da bi imao povjerenja u umjetnu inteligenciju. Osim ako mu ona ne pomogne da još glasnije vapi i da se zadivljuje nad kišnom glistom.“ Fabrice Hadjadj

ISBN 978-953-235-807-0

21,50 € | 161,99 kn verbum.hr