Page 1

Biblioteka

Svjedocanstva

Jacques Fesch

Za pet sati ´cu vidjeti Isusa

Zatvorski dnevnik osudenika na smrt

VERBUM


Jacques Fesch ZA PET SATI ĆU VIDJETI ISUSA


Jacques Fesch

Za pet sati ´cu vidjeti Isusa Zatvorski dnevnik osudenika na smrt Predstavlja Daniel-Ange

VERBUM Split, 2017.


Biblioteka:

Svjedocanstva 9. Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Dans 5 heures je verrai Jésus: Journal de prison © Éditions du Jubilé © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2017. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Prijevod: Lidija Paris Lektura: Anđa Jakovljević Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-572-7 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 170113004


PREDSTAVLJANJE JACQUESOVA DNEVNIKA Daniel-Ange


PREDSTAVLJANJE JACQUESOVA DNEVNIKA

OPORUKA ČIJA BIT POSTAJE NAŠA BAŠTINA

Labuđi pjev ili Pjesma nad pjesmama1? Ovaj Dnevnik posvećen kćeri Veronique, koja je tek bila napunila šest godina, otkriva samu srž Jacquesa Fescha. Dočarava njegovu intimu s Bogom više nego njegovu prisnost s članovima obitelji, više unutarnje okolnosti nego izvanjske događaje. To je putovanje njegove duše. Opisuje igru skrivača s Bogom koji se da osjetiti pa se povuče, koji se vrati, mahne rukom, a onda nestane u grmlju; tako se igra sa sinovima ljudskim. S njim nikada nije turobno. Nema opasnosti da ćemo se dosađivati ili zaspati u naslonjaču. Treba uvijek biti u zasjedi i čekati pravi trenutak poput lovca koji vreba na divokozu. To je Jacquesova Pjesma nad pjesmama. To je i njegova oporuka upućena njegovoj dragoj malenoj Veronique! Budući da joj nema što dati, u naslijeđe joj ostavlja ono bitno: dušu svoje duše, život svoga života, jednu osobu, Onoga koga je otkrio kao život svoga života, Isusa, pa silno želi da ga i Veronique upozna, a preko nje i svatko od nas. Ovaj Dnevnik pokriva dva posljednja mjeseca njegova života i na najuzvišeniji mogući način – prije odlaska u nebo – otkriva tajnu koja je Jacquesa uvela u jedan novi svijet.2 Nemoguće je razumjeti njegov smisao ako se ne vratimo na taj odlučujući trenutak njegova života. No dajmo riječ najprije njemu.

7


ZA PET SATI ĆU VIDJETI ISUSA

Izljev Duha Svetoga: Imam nove oči! „…Prošla je skoro godina dana otkako me Gospodin po svome milosrđu pozvao. Ne mogu ti reći točan datum mojega obraćenja. Ono se događalo postupno. Nekada je pravi Bog za mene bio nevažna tradicija, a, evo, sada je Jedini važan. On je u središtu svijeta… Darovano mi je načelo, sada moram prijeći na posljedice. Moj se pogled promijenio, ali se nisu promijenile moje navike u razmišljanju i ponašanju. Mogu naći mir samo ako prihvatim taj rat. Čudim se i divim kakvu je promjenu milost učinila u meni. Jedinu usporedbu koju sam mogao naći kako bih opisao tu posvemašnju smetenost našao sam kod Claudela3: ‘To je stanje čovjeka koga su jednim mahom iščupali iz njegove kože i stavili u tuđe tijelo i u nepoznat svijet.’ Našao sam mir, ali istovremeno i borbu… Što više napredujem, to sam više svjestan svoje bijede i beskrajna puta koji još moram prijeći. Obraćenje stvara određeni duh i taj me duh uči da religija nije utjeha, nego da će uvijek u nekom smislu značiti obraćenje. No Bog je tu! No Bog je tu! Poziv koji mi daje potiče me da ga zazivam.“ (bratu Thomasu, 11. veljače 1956., Lumière sur l’échafaud4)

Na drugome mjestu dodaje ovo predivno pojašnjenje: „Iz mojih se grudi izdignuo krik, poziv upomoć: ‘Bože moj!’, i u isti mah, poput snažna vjetra koji prolazi, a da ne znamo odakle dolazi, Božji me Duh ščepao za vrat… To ostavlja dojam beskrajne snage i blagosti koju čovjek ne bi mogao predugo podnositi.“ (3. kolovoza 1955.)

Snaga i blagost. To su značajke osobe Duha Svetoga. To je izljev Duha Svetoga!

8


PREDSTAVLJANJE JACQUESOVA DNEVNIKA

Kroz posljednje noćne sjene rudi zora Sve teme ovoga izvanredno lijepa i snažna ulomka naći ćemo u Jacquesovu Dnevniku. Moći ćemo dotaknuti „tu promjenu“ koju je u njemu „učinila milost“ i s njim ćemo se tome diviti. Susretat ćemo čvrstoću borbe, ali i blagost mira. Pratit ćemo ga kako iz dana u dan, sve do posljednjega dana, „postaje ono što jest“, kako „ulazi u svoj poziv“. Poziv koji potiče na zazivanje. Osjetit ćemo Božju ruku koja ga uvijek ostavlja posve slobodnim, ali ga istovremeno i primorava, no „snagom ljubavi“ (sv. Pavao). Vidjet ćemo kako se njegove nove oči polako otvaraju svjetlu, svjetlu zore koja mu prilazi sve bliže i bliže, zore koja rudi kroz posljednje noćne sjene dok se njegov pogled prilagođuje blještavoj svjetlosti svitanja koju će ugledati kada konačno prijeđe „na drugu obalu“, kao što se oči novorođenčeta polako prilagođuju svjetlosti ovoga svijeta…

Povjerljiva priopćenja koja se primaju samo na koljenima Sada je ova oporuka došla u tvoje ruke, čitatelju, pa prihvati tu baštinu. Ona nije pridržana samo maloj Jacquesovoj Veronique i njegovim budućim unucima, a još manje nekakvoj eliti ili „povlaštenoj“ klasi (zatvorenika, osuđenika na smrt, bolesnih). Ona želi da i ti u njoj imaš udjela, tko god bio, kakav god život vodio, koje god životne dobi bio. Hvala Bogu da se duhovna dobra – suprotno od onih materijalnih – mogu beskrajno umnažati. Ne moraju se komadati, raspoređivati i time umanjivati. Naprotiv, što ih se više dijeli, ona se više množe. (Kao i umnažanje kruhova!) Primi ovu baštinu koja ti je danas darovana.

9


ZA PET SATI ĆU VIDJETI ISUSA

Oporuku se prima na koljenima. Čak i ako se ne slažeš s onime što kaže, čak i ako ne razumiješ, primi je s poštovanjem. Ovdje je riječ o povjerljivim priopćenjima! Neki će dijelovi biti dosta nejasni svima koji nisu poprilično napredovali u duhovnome životu. Ne daj se obeshrabriti. Nastavi čitati, makar i u malim dozama. (Dobar je ritam ako svakoga dana pročitaš ono što je napisano za taj dan.) Nekih ćeš se stvari prisjetiti kasnije. Tada ćeš ih razumjeti. Zbog lakšega čitanja Dnevnika htio sam usporedo stavljati i ulomke pisama koje je Jacques pisao toga dana, ali jednostavnijim stilom i tonom, no kako su ta pisma već objavljena, a i da izbjegnem prevelik obujam knjige, mogu ti samo preporučiti da ih čitaš. Ako možeš, učini ono što sam ja učinio: čitaj ih istodobno u stereo tehnici. Tako ćemo moći slijediti Jacquesove tragove doslovno korak po korak, dan po dan, gotovo sat po sat. Nevjerojatno je koliko ćemo pojedinosti saznati o njemu u tim posljednjim mjesecima njegova života!5 Bog ga blagoslovio što je tako pisao, tako ustrajno, tako savjesno, bez obzira na duševno i zdravstveno stanje! Je li mu tu ideju nadahnula Mala Terezija? I nju možemo pratiti posljednjih šest mjeseci njezina života iz dana u dan, iz sata u sat, i to zahvaljujući jednoj od njezinih sestara koja je bilježila apsolutno sve što je Terezija rekla ili učinila. Predivno je da na taj način možemo ući u intimu svetaca! Prije nego što damo riječ Jacquesu, htio bih se obratiti trima skupinama ljudi koje će ovaj Dnevnik nesumnjivo najviše pogoditi. I prije svega samome Jacquesu, zato što je doista živ. On živi od Života!

10


PREDSTAVLJANJE JACQUESOVA DNEVNIKA

TEBI, JACQUES! MOME BRATU U BORBI I U SLAVI!

Pada noć, a ja bih želio malo s tobom popričati. Ludo je koliko ti toga dugujem! Neke od tvojih riječi prate me već godinama: „Za pet sati ću vidjeti Isusa…“ Žigosao si me užarenim željezom. Sretan sam što sam o tebi mogao govoriti, prenijeti tvoje riječi, predstaviti tvoje lice mnogoj braći zatvorenicima. Kad god prelazim prag nekoga zatvora, bojim se i dršćem. Osjećam se tako malen, tako bespomoćan! Ne mogu za njih učiniti ništa osim jedne stvari, a to je ponuditi im ono jedino što ih može preobraziti iznutra: susret s Gospodinom Isusom. No kako? Što reći? Ja (još?) nisam prošao kroz ono što oni proživljavaju! Zato riječ prepuštam tebi… A ti im predstavljaš toga Isusa koji je postao život tvojega života! Koliko sam puta vidio kako ih je potreslo tvoje svjedočanstvo! Hvala što si me pratio pri svim tim posjetima. Kako da zaboravim onaj prvi posjet i tri stotine tvojih prijatelja u zatvoru u Grenobleu gdje sam htio obaviti svoje duhovne vježbe prije svećeničkoga ređenja! U te kuće, koje su postale pravi svijet za sebe, uvijek dolazim kao siromašan hodočasnik. Slušam što mi Bog želi reći. „Osluškujem“ srce mojega Spasitelja Isusa koje gori od vatre ljubavi. A vidio sam tolike divote! Vidio sam ljude koji proživljavaju unutarnja iskustva koja su slična tvojima. Svaki sam put imao dojam da susrećem tebe, da pronalazim tebe.

11


ZA PET SATI ĆU VIDJETI ISUSA

Taj čudnovati 1. listopada Dakle, već sam te godinama volio kada se 1984., točno na obljetnicu tvojega odlaska Bogu – bio je to valjda osmijeh našega Isusa jer ja to uopće nisam planirao – otvorila jedna mala škola. Vrlo specijalna škola u kojoj će mladi tvojih godina, koji su kao i ti susreli Gospodina, posvetiti jednu ili više godina života Bogu, besplatno, velikodušno.6 Da se u njemu ukorijene, da ga bolje upoznaju, da se njemu mole i da ga ljube. Onda da ga odu naviještati posvuda, širiti njegovo svjetlo, prenositi njegovu nadu posvuda gdje ljudi umiru od čežnje za beskonačnim: u školama, bolnicama, na ulicama, napose u zatvorima gdje rado posjećujemo svoju braću. Zato smo tebe izabrali za nebeskoga kuma, zajedno s jednim drugim mladićem tvojih godina koji je isto tako otišao jednoga 1. listopada, ali trinaest godina poslije tebe, 1970. Zove se Robert Naoussi, bio je gubavac iz Kameruna. I trećega smo izabrali, jednoga mladog prijatelja kojega je u bolnici u Lyonu odnio rak: zove se Bernard Meynier. I to je bilo jednoga 1. listopada. Čudno? Ne, nego posve jednostavno: upravo 1. listopada slavimo radosni ulazak u nebo jedne djevojke koja je postala tvoja sestrica, koja te povela Isusu. Koja ti je uvijek pravila društvo u tvojoj samoći. Koja ni na trenutak nije puštala tvoju ruku. O kojoj govoriš na gotovo svakoj stranici. S kojom si bio tako ludo prisan. Koja ti je prenijela svoje odvažno djetinje povjerenje. Tvoja prijateljica po danu i po noći: Terezija od Djeteta Isusa i Svetoga Lica, mlada karmelićanka iz Lisieuxa koja ti je najprije prethodila u nekoj vrsti zatvora ljubavi (Karmel), onda na putu u nebo, točno jednoga 30. rujna navečer, šezdeset godina prije tebe!7 I točno tri godine poslije, točno u dan (dakle opet 1. listopada!), ovoga puta na 30. obljetnicu tvojega rođenja za nebo (1957.–1987.), dobivam pismo iz jednoga Karme-

12


PREDSTAVLJANJE JACQUESOVA DNEVNIKA

la (opet Terezija iz Lisieuxa!) iz Italije i prijedlog da objavim tvoj Intimni dnevnik! Koji šok! Koje emocije! Na takav dan takav poziv! Sve do tada taj je Dnevnik bio apsolutno povjerljiva stvar! I sada ćeš ga konačno dati na dar svoj svojoj braći po zatvorima? Zar će to blago proći kroz moje grješne ruke? Kako čovjek može biti dostojan takve milosti? Što ću učiniti kako te ne bih razočarao? Nekoliko dana poslije susreo sam tvoju suprugu Pierrette i tvoju kćerkicu Veronique i njezino dvoje predivne djece. Veronique!8 Kako si je nježno ljubio! Nema pisma u kojemu je ne bi spomenuo. Dok si bio u zatvoru, imala je od dvije do šest godina. Kako joj radosno i s koliko humora šalješ crteže cvijeća i životinja! Dva tjedna prije tvojega odlaska: „Ovaj je leptir za Veronique!“ Kako nestrpljivo iščekuješ pramen njezine kose! I kada ga konačno možeš pogladiti, koje li sreće!9 Kako brižno paziš da Veronique odrasta u punini Božjega svjetla. Njezina joj majka „treba dati osjećaj za vječne stvari, primjerom, razgovorom, čitanjem“ (17. rujna). „Kada budem tamo gore, molit ću za Veronique sve do njezine smrti.“ To znači: sve dok ti se ne pridruži u nebu.10 Koje li milosti što mogu moliti s osobom za koju ti moliš upravo sada u nebu! Susrećemo se preko nje. Upravo mi ona u ruke stavlja dragocjeni dokument koji je sve do danas bio u tajnosti. A zašto je ona na kraju popustila – i ti preko nje? Zbog sve one braće zatvorenika kojima bi ove stranice mogle biti blagotvorne. Smatra da je došlo vrijeme da budu posijane na sve strane svijeta, da budu izručene, poklonjene. Da to više nije njezino osobno blago koje treba ljubomorno čuvati, nego ga treba posijati u zemlju srdaca da donese obilat rod.

13


ZA PET SATI ĆU VIDJETI ISUSA

Hvala ti za ono što si mi dao S kakvim ganućem čitam – i razmatram – te stranice napisane tvojim zbijenim i sitnim rukopisom koji podsjeća na gustoću tvoje misli! Potresno je slijediti te korak po korak na tomu dugom putu kojim ideš zajedno s Bogom. Pred tobom se osjećam tako malen! Što me sve nisi naučio! Protresao si me, ponizio, dao mi da osjetim svu svoju osrednjost. Tvoja hrabrost u ljubavi, tvoj mir pred neizbježnim primicanjem trenutka odlaska, tvoja jednostavna radost što živiš, makar i u takvim strahovitim uvjetima; da, sve me to probudilo iz letargična sna u koji sam zapadao. Tvoj primjer čupa iz sklerotičnosti, budi uspavane snage, pridiže za borbu, otvara pukotinu kroz koju prodire svjetlo tamo gdje je zavladala tama. I na kraju, Jacques, želio bih ti reći samo: Hvala! Hvala na onome što si proživio. Hvala što si postojao. Hvala što si oprostio. Što si ljubio sve do kraja. Što si dopustio Isusu da dođe do tebe, u najdublje dno tvojega jada. Hvala što mu nisi zalupio vrata pred nosom kada je tako diskretno kucao. Hvala ti što si – danas i zauvijek – ono što jesi. Hvala na svemu što činiš sada. U tolikim se zatvorima osjeća tvoja blaga, diskretna, nenametljiva, ali stvarna prisutnost. Ti si na poslu s našim Isusom, sudjeluješ u njegovu spasiteljskome poslu. On te naučio svojemu zanatu. Ti ga obavljaš s njime. Tješiš i krijepiš svoju braću poput Duha Svetoga i zajedno s njim, „tješiteljem“ i „okrjepiteljem“: On briše suze i daje hrabrosti da se može trpjeti, umrijeti, prikazivati i živjeti, smijati se i jednostavno pjevati.

14


PREDSTAVLJANJE JACQUESOVA DNEVNIKA

TEBI, KOJI SI JOŠ UVIJEK MLAD… ALI OKOVAN

Imaš između petnaest i trideset godina, nisi u zatvoru, a još manje osuđen na smrt i – nadam se – nikada ne ćeš ni biti. Misliš: „Jacques Fesch, kakve to veze ima sa mnom? Što mi on može dati?“ Pričekaj malo! Jer kada čovjek bolje pogleda, nevjerojatno ti je sličan! Reklo bi se da ste isti naraštaj.

Pukotina zbog koje čovjek postaje tako krhak Po jednodušnu mišljenju, Jacques nije bio ni kriminalac ni rođeni gangster, čak ni delinkvent. Bio je, kako se obično kaže, iz „dobre obitelji“, iz dobroga građanskog sloja. Primio je solidno i zdravo obrazovanje u cijenjenoj školi koju su vodili svećenici. „Dobro je odgojen“ i relativno kultiviran. Naoko nije bilo nikakva razloga da počini zločin. (Uostalom, ubojstvo nije bilo hotimično, samo je pljačka počinjena hotimice.) „Jacques je bio posve u redu. U 27 godina života plovio je prljavim vodama samo ona dva mjeseca prije svoga mahnitog čina.“ (Pierrette) No postojala je jedna pukotina. Mnogi su je od vas bolno iskusili: roditelji mu se nisu slagali. Na kraju su se i rastali. „Dugo sam znao da ću loše završiti. Vrlo sam jasno predosjećao da ću onoga dana kada budem prepušten sam sebi biti nespo-

15


ZA PET SATI ĆU VIDJETI ISUSA

soban ispravno reagirati. Zbog toga sam bio zabrinut, neuravnotežen i jako nesretan.“ (Lumière, pogl. 4)

To je, između ostaloga, i posljedica bolnoga sukoba s ocem. Jednom riječju, Jacques nije imao potrebnu afektivnu sigurnost, obiteljsku nježnost. Nije imao onaj životni minimum koji je potreban za rast djeteta, a to je sretna i složna obitelj koja moli. Složna zato što moli. To ga je ranilo za cijeli život. On je jedna od nebrojenih žrtava strahovita suvremenoga brodoloma obitelji. Zbog toga je tako blizak mnoštvu djece i adolescenata današnjice. On je iz njihova tabora. Proživio je dramu kroz koju danas prolaze toliki od vas. Ne možeš mu reći: „Ne znaš što je to!“ Zbog toga je bio strahovito ranjiv, bojažljiv, zatvoren u sebe, u svoju puževu kućicu (kao što sam i ja bio tolike godine). Nije se smiješio. Izgubio je volju za životom. Njegov fantastičan potencijal vitalnosti i kreativnosti bio je kao zamrznut (kao što može biti zamrznut bankovni račun). Njegova naravna velikodušnost bila je paralizirana. Čak spominje „morbidnu atmosferu“. Je li to baš tako različito od današnje „kulture smrti“ koja je opsjednuta morbidnošću (simptom: posvuda prisutne mrtvačke glave)?

Ranjena ljubav Kod djece iz propalih brakova prečesto se događa da i njihove obitelji proživljavaju neuspjeh. To se dogodilo i njemu… Njegova luda potreba za ljubavlju usmjerila se na Pierrette, koju je silno volio, ali možda više kao super simpatičnu najbolju prijateljicu nego kao suprugu… (Mnogi mladići danas u djevojci koju vole prečesto traže majku koju nisu imali, a premlade supruge imaju za muževe nedorasle muškarce koje moraju nositi na svojim rukama tako da se katkada ruše od umora.)11

16


PREDSTAVLJANJE JACQUESOVA DNEVNIKA

„Oženio sam se prvo zato što je moja žena bila trudna, a onda i zato što sam u svojoj novoj obitelji našao privid topline.“ (Lumière, iz teksta koji je uredio o. Devoyod, poslije procesa, u proljeće 1957.)

On, dakle, ima dijete i prije nego što se oženio. Poslije će imati još jedno, kao plod slučajna susreta s jednom pristojnom djevojkom, nekoliko dana prije drame. Tijekom posljednjih mjeseci povremeno je napuštao Pierrette. Znači da još nije bio našao sreću koju je tako očajnički tražio. Koliki se od nas mogu prepoznati u toj emocionalnoj nezrelosti, u tomu patetičnom traženju nježnosti u kojemu ne uspijevamo naći puninu! Nije li samo zatvor spriječio rastavu braka? Paradoksalno je da upravo u zatvoru počinje ljubiti! Istinski počinje ljubiti Pierrette, brine se za njezinu „dušu“ i njezin nutarnji život. Toliko je ljubi da čini sve kako bi i ona upoznala toga Isusa koji je njegovo srce ispunio takvom srećom! Njegova pisma obiluju izrazima nježnosti i tankoćutnosti. Sve što čini duboko proživljava. Ide tako daleko da se s njom želi vjenčati „u Crkvi“ kako bi sve ono što ih tako duboko veže zauvijek bilo povezano u Bogu.12 No… ne mora čovjek nužno biti u zatvoru – i hvala Bogu! – kako bi otkrio ljubav i počeo na posve nov način ljubiti one koje je sve do tada loše ljubio ili koji su njega loše ljubili… Jacques je iskusio i profesionalni neuspjeh. Nije se našao, nije uspio, probao je na raznim mjestima, doživio mnoge odbijenice. Pokušao je pokrenuti svoje poduzeće i našao se na rubu bankrota. To ga je ponizilo. Mnogi su mu govorili da je nesposoban i neodgovoran, što uopće nije istina. Zbog toga ga je i vlastita majka istjerala iz kuće! Možda osjećaš da se i u toj točki nalazite. (Napose u ovomu nemilosrdnom vremenu ekonomske recesije.) Sve je to bilo popraćeno razdobljima teška obeshrabrenja, tre-

17


ZA PET SATI ĆU VIDJETI ISUSA

nutcima kada je čovjeku dosta svega. Kada je kao riba na suhu. Kao snijeg na suncu. To ide sve do granice očaja: „Došao sam do točke kada nije teško počiniti samoubojstvo!“ (8. lipnja 1955., Lumière) A ti, nisi li i ti iskusio takve trenutke?...

Izliječen od paralize volje Jacques nije ni nesposoban ni neodgovoran, ali ima slabu volju. U obiteljskoj sredini u kojoj je živio njegova se volja nije strukturirala. Hoće mnoge stvari, ali ih ne uspijeva ostvariti ili ih na pola puta ostavi. Nije sustavan u svojim planovima ili nije ustrajan u njihovu provođenju. Ne zna ići do kraja. Tako se barem čini… Priznaj: svi se mi pomalo prepoznajemo u njemu! Svi smo mi sinovi i kćeri naraštaja čija je volja anemična. Žrtve smo društva koje ne traži trud, koje nas obeshrabruje u našim naporima, koje promiče zadovoljstvo i užitak sada i odmah. (Koje više voli komfornu žičaru od napeta uspona uz pomoć užeta.) Spasitelj je ipak došao iscijeliti njegovu hendikepiranu volju, kao što je iscijelio i njegov razum koji je bio pomućen tolikim pogrješkama. Pet mjeseci prije kraja on se još uvijek žali: „Moja je volja do krajnosti slaba. Ne sudjelujem kako bih trebao u tome djelu uskrsnuća koje Gospodin želi.“ (27. travnja 1957., Lumière)

A zapravo sudjeluje silno aktivno i svim snagama svoje pomlađene volje! Pokazuje izvanrednu hrabrost, nečuveno samosvladavanje. I to do kraja, bez posrtanja. (Vidi njegovu nemilosrdnu borbu protiv duhana i čokolade, kao i njegov zdrav razum i smisao za humor na tu temu.) Hoće da njegova volja bude u skladu s Isusovom voljom.

18


PREDSTAVLJANJE JACQUESOVA DNEVNIKA

Pod svaku cijenu. Što košta da košta. Nagrada: raj. Ništa manje! Tu prepoznajemo nepopustljivost njegove prijateljice Terezije: „Hoću postati velika svetica.“ To je i postala. I on je to postao. Kako je sada daleko ono ljenjivo dijete, onaj apatični, čak utučeni adolescent! On nalazi sebe. Bog mu objavljuje tko je doista Jacques Fesch. Otkriva sebe u Božjemu svjetlu. Mnogo je veći nego što su drugi o njemu mislili, mnogo dublji nego što je sam o sebi mislio. Susret s Gospodinom iznosi na svjetlo dana ono najbolje što je u njemu, ono najbolje što on jest. Neka tako bude i tebi! Veći si nego što možeš zamisliti. Sposobniji si za velike stvari nego što ti drugi kažu. Tvoje je srce puno dublje nego što izgleda. Ljudi sude po izgledu. Bog ljubi po srcu. On vidi tvoju ljepotu tamo gdje je ti još ne vidiš. On već vidi tvoju sutrašnju ljepotu.

Potencijalni Franjo Asiški? Jako se pravi važan, pomalo zavodi djevojke, ali nikada nije bio razularen kao Charles de Foucauld u njegovim godinama. Pomalo podsjeća na mladoga Francesca Bernardonea, kolovođu lude asiške mladeži. Nije li Franjo upravo u zatvoru u Spoletu došao k sebi? Odnosno k Bogu koji stanuje u njegovu srcu…? Je li kaznionica Santé bila Jacquesov Spoleto? A gdje je tvoj? Jacques je, kao i Franjo, imao neizmjerne ideale. Sigurno ih imaš i ti. Imao je mnoge pomalo zapuštene darove koji su čekali da se razviju i da rastu. Jacques ima profinjen osjećaj za ljepotu. U duši je pjesnik, što znači da intuitivno naslućuje istinsku stvarnost i konačnu istinu stvari. Voli lijepe stvari, umjetnost, glazbu, pjesmu. Cijelo ljeto 1949. radi tri sata dnevno svirajući instrument. Zalazi u jazz klub u Latinskoj četvrti. Ima osjećaj za književ-

19


ZA PET SATI ĆU VIDJETI ISUSA

nost. (U zatvoru je progutao 450 romana. A velike klasike i ne spominjemo.) Strastveno ga zanimaju povijest, zemljopis, astronomija, botanika, napose mineralogija. Jednom riječju – sve što ima veze s prirodom. Na obzoru se nazire naraštaj ekologista. Luduje za planinama, za otvorenim prostorima. (Kako samo volim onu fotografiju gdje ga vidimo na skijama zajedno s njegovom nježnom malom Pierrette, a iza njih borovi pod savršeno bijelim snježnim pokrivačem!) Je li bio rođeni istraživač? Kako bilo da bilo, u konačnici je postao strastven i uporan bogotražitelj. Oduševljava se velikim snovima. Napose zato što živi u tomu romantičnom razdoblju koje je pedesetih godina utjecalo na svu francusku mladež. Mladež se vraća u život, poslije predugih ratnih zima vraća se proljeće. No gadi mu se ozračje materijalizma koje guši sve ideale, prekriva ih olovnim pokrovom, izopačuje plemenite sklonosti srdaca.13 Srce mu je preveliko, osjetljivost ranjena djeteta prevelika je da ne bi bio gorko razočaran prizemnim životom koji vidi oko sebe, ljudima koje opsjedaju komfor, lakoća, seks, posao i rentabilnost. (Kult isplativosti koji uništava besplatnost.) Sanja o odlasku. Sanja o nečemu drugom. Sanja o jednostavnu životu, posve, posve jednostavnu. Daleko od tisuću gnjavaža modernoga života, daleko od psihološkoga uvjetovanja – koje je na granici ugnjetavanja – i koje provodi društvo koje već skreće prema bjesomučnoj potrošnji. Dignuti sidro, povući konopce, isploviti na pučinu, preploviti ocean! I Atlantik i Pacifik! Danima samo beskrajan obzor! Predan snagama prirode, posve sâm izručen vjetrovima i valovima! Izložen svim opasnostima! (U to vrijeme doktor Bombard provodi svoje odvažne eksperimente kako bi brodolomcima dokazao da čovjek može tjednima živjeti samo od planktona.) Koji mladi čovjek, ako je doista mlad, ne sanja slične snove? Bi li bez toga uopće bio mlad?

20


PREDSTAVLJANJE JACQUESOVA DNEVNIKA

Bijeg od preteške stvarnosti: nije li upravo u tome fascinacija koju donosi droga, sve vrste droga? Fascinacija vrtoglavice. Pobjeći nekamo drugamo, ma kako nerealno to bilo. Ipak je zdravije pobjeći na neki izgubljeni atol nego se drogirati kako bi čovjek imao iluziju „putovanja“… Ah! Zavodljivost nepoznatoga, nepredvidljivoga, pustolovine, rizika… tko to nije osjetio s petnaest ili dvadeset godina? Jao onima kod kojih se to prebrzo ugasi. Oni prerano postaju starmali… Jacques zapravo nikada nije otišao na Tahiti nego ravno u raj: druga obala… Ne doživljava li on svoj odlazak kao veliko putovanje u nepoznato, kao padobrančev skok u prazno? Da bi dospio do Tahitija, treba letjeti, a da bi dospio u raj, treba samo odletjeti! U međuvremenu je dobio krila…

A što ćeš sa slobodom? Poslije svega ovoga možeš li mi reći da ne osjećaš nikakvu bliskost s tim Jacquesom, a tako je simpatičan? Možda ćeš mi odgovoriti: da, ali ne zatvor. No reci mi iskreno: je li ti Jacques kao zatvorenik tako stran? Zar i ti nemaš rešetke i lisičine u srcu? Kada si nesposoban prestati pušiti, masturbirati ili ganjati djevojke… jesi li doista slobodan? Kada padneš na prvu curu koja te uzbudi; kada se ni najmanje ne odupreš želji za jednom, pa za drugom bocom; kada se ne možeš zaustaviti nego kupiš najnoviji gadget, a dobro znaš da neki siromah treba taj novac – jesi li doista slobodan? Kada si nesposoban odreći se barem jednoga obroka; kada od športa napraviš idola; kada satima kao omamljen buljiš u televizor… kada… kada… jesi li slobodan? Doista slobodan?

21


ZA PET SATI ĆU VIDJETI ISUSA

Sve to činiš, a želiš se iz toga izvući, želiš s time prekinuti, ne želiš više popustiti. Očajnički pokušavaš ne pasti i svaki put iznova i iznova padneš. I sam priznaješ: „To je jače od mene! Kao da sam opsjednut! Ne mogu ništa! Nagoni su jači od mene!“ Jesi li slobodan, doista slobodan? Da, čovjek može biti u lancima i zarobljen u vlastitomu srcu. Lagao bih kada bih to poricao. A materijalni zatvori mogu biti manje beznadni od nekih unutarnjih: „U svakom slučaju, bolje je biti u zatvoru i živjeti nego biti hodajući mrtvac kao što sam ja bio na slobodi.“ (21. prosinca 1955., Lumière)

Tek u kaznionici Santé Jacques je postao doista slobodan, doista čovjek. Čovjek po Božjemu srcu. Hvala Bogu, nije nužno proći kroz zatvor da bi to čovjek i postao, no Jacques za tebe može biti nešto kao izvidnica, onaj koji raskrčuje i istražuje put. Koji ide naprijed, ispred tebe. Koji otvara put. Put prema Bogu.

Skinuti maske s Božjega lica Bog! Oprosti Jacquesu što toliko o njemu govori. Ne može drukčije. To mu je najbitnije u životu. Bez Isusa ne bi bio svoj. Jacques ti zapravo i nema što drugo reći, što drugo dati, ništa što bi bilo tako lijepo, tako dragocjeno, tako divno. I za tebe i za njega. On to najbolje zna jer dolazi iz totalnoga ateizma. Nekoliko godina poslije prve pričesti sve je ostavio. Neizmjerna je razlika između sabrana lica koje zrači mirom koje vidimo na dan prve pričesti i onoga koje vidimo poslije, kada se sa svojom veselom bandom vuče ulicama. Možda si ti upravo danas tamo gdje je on bio jučer. Tko zna, možda se on u tebi prepoznaje kakav je bio sa šesnaest, osamnaest ili dvadeset i

22


PREDSTAVLJANJE JACQUESOVA DNEVNIKA

tri godine. Jasno je da među vama postoje sličnosti, da ste bliski! Ako kažeš da nemaš vjere, dopusti da ti kažem jedno, kako te ovaj Jacquesov Dnevnik ne bi zbunio ili čak povrijedio. Ti možda i ne znaš tko je zapravo Bog, kao što ni Jacques to nije znao. U srcu nosiš nekakvu karikaturu, krivu sliku o Bogu. No toga boga kojega odbacuješ, toga boga za kojega misliš da je nekakav svemoćni, cinični diktator koji je odgovoran za sve zločine svijeta, i ja odbacujem baš kao i ti! Jer on ne postoji! On nema nikakve veze s Bogom! Jacques je o Bogu dugo imao predodžbu zatrovanu jansenizmom. To se često primjećuje u njegovu Dnevniku. Još 8. i 9. kolovoza spominje „snažnoga, ljubomornog, osvetoljubivog Boga“, no tijekom posljednjih tjedana usuđuje se govoriti o „malom“ Isusu14. Je li to posljednje veliko teološko otkriće njegova života? Bog u krhkosti i slabosti novorođenčeta? Otkrio je da je Bog siromah! Znaš li kakav se pokazao ljudima? Kako nam je htio reći tko je? Evo, da znaš: došao je kao novorođenče koje su htjeli ubiti pa je morao bježati u izbjeglištvo. Bio je jedan od onih izbjeglica koji već stoljećima hodaju cestama ovoga svijeta. Bio je jedan od izbjeglica bez domovine. Tako je počeo njegov život. Oko njegove kolijevke tekla je krv. Da, oko Božje kolijevke tekla je nedužna krv! Betlehemska dječica bila su masakrirana zbog njega. I usred Jacquesove mladosti potekla je nedužna krv… 8. lipnja 1955. piše bratu Thomasu: „Shvaćam da sve što se dogodilo i što nazivam strahovitim udarcem sudbine proizlazi iz Božje dobrote…’Ne želim smrt grješnika nego da se odvrati od svojih putova i da živi’… No kakve se drame moraju dogoditi da bi se do toga došlo! Kakve sve posljedice moram i morat ću podnositi cijeloga života: smrt jednoga čovjeka, nesreću svoje žene i jedne djevojke,15 dvoje djece koja će

23


ZA PET SATI ĆU VIDJETI ISUSA

trpjeti, jedno siroče.16 Koliko sam zla izazvao zbog svoje sebičnosti i nerazumnosti.“

Suradnja sa Zlim, solidarnost sa svecima Svako dijete, svaki mlad čovjek, potencijalni je Staljin i potencijalni Franjo Asiški. I ti i ja smo na neki način povezani sa svima koji čine zlo. No snažnija od potajne suradnje sa Sotonom jest tajanstvena solidarnost s anđelima i svecima. Moje rodbinske veze s nebom dublje su od mojih poveznica s paklom. Sjene zla me obavijaju sa svih strana, ali i sa svih strana kroz mene prodiru valovi neba. Čini se da je Jacquesa njegova burna prošlost osudila na svijet malih i velikih delinkvenata. Život u zatvoru širom mu je otvorio pogled na nova lica, na nevidljivo mnoštvo svjedoka koji su postali njegovi prijatelji i prijateljice.

Prijatelji na putu U teškoj samoći i zbunjenosti Gospodin je na Jacquesov put stavio bića puna dobrote i svjetlosti, žive znakove da ga nije ostavio sama. Tu je zatvorski kapelan, o. Devoyoda, o kojemu je rekao: „Svi su ljubazni sa mnom i to me tješi. I kapelan je predivan. Poput svih jednostavnih i dobrih ljudi, ima neku svjetlost na licu; njegov bi osmijeh i kamen rastopio. Ima veliko iskustvo sa zatvorenicima, razumije njihove muke i zna im taknuti dušu brinući se za njihovo tijelo. Kao što vidiš, u dobru sam društvu; mogu im se povjeriti.“ (24. kolovoza 1954., Cellule 18)

24


PREDSTAVLJANJE JACQUESOVA DNEVNIKA

Zatim njegov odvjetnik, čija je vjera bila tako zarazna da ga je Jacques nazvao „Božjom panterom“ i kome se u svojemu posljednjem pismu usudio reći: „Bez Vas, bujica molitve koja me otela meni samom nikada ne bi tekla s takvim intenzitetom… U svakom slučaju, Vi ste mi dali Boga.“ (30. rujna 1957.)

Njegov „ljubljeni mali brat“, mladi brat Thomas, benediktinac iz opatije La Pierre-qui-Vire (Burgundija), pravi duhovni brat s kojim je proživio potresnu duhovnu prisnost.17 Njegova punica koju tako srdačno ljubi da joj posljednjih mjeseci piše gotovo svakodnevno i zove je „mamica“.18 Isto tako – što se često zaboravlja – njegova prava mama, koja se kroz kušnju tako zbližila sa svojim djetetom da je 1954., kada je predosjetila kobni kraj, priznala: „Umirem, ali prikazujem svoj život kako bi moj sin mogao dobro umrijeti.“ Već u jesen te iste godine njezin je sin doživio prve korake svojega obraćenja i vratio se Bogu. Odsada se Jacques brine za duhovno zdravlje svoje mame.19 Po njegovoj ju je molbi poglavar njegove bivše škole posjetio i podijelio joj bolesničko pomazanje i dao joj popudbinu. Otišla je k Bogu 7. lipnja 1956.20 Ona nas podsjeća na Moniku, predivnu majku raskalašena mladića koji je postao veliki biskup i sveti Augustin. Ili na Marie de Bondy, sestričnu izgubljenoga mladića Charlesa de Foucaulda koji je postao „mali univerzalni brat“. Tu su i drugi ljudi, manje vidljivi, ali ne manje prisutni, svi oni koji su za njega molili, a napose redovnice u klauzuri. (Odvjetnik Baudet podignuo je na noge cijeli niz samostana…) Zna se da ga je Marthe Robin21 intenzivno nosila u svojoj patničkoj molitvi. To je dvadeset godina

25


ZA PET SATI ĆU VIDJETI ISUSA

poslije rekla tada obraćenomu Andréu Hirthu, jednomu od Jacquesovih suuznika. Jacques je postao njihovo dijete. Dijete njihovih suza, njihove usrdne molitve, njihove ljubavi. Spomenuo sam tihu prisutnost tih osoba skrivenih u Jacquesovoj sjeni zato što možda i u tvojemu životu negdje postoje ljudi koji ne prestaju moliti, trpjeti i ljubiti za tebe i kojima duguješ – ili zahvaljuješ – sreću pronađenoga novog života. (A što ako je to i u tvojemu slučaju upravo tvoja majka?) Katkada to saznamo već na ovome svijetu, a katkada se zagonetka rješava tek na nebu!

…Gdje nebo dotiče zemlju… Još nevidljiviji, ali još stvarniji i učinkovitiji jesu svi oni koji su ga pratili odozgor. Novi, do tada nepoznati prijatelji, ulaze u Jacquesov život. Upoznaje se s brojnim svecima čije životopise i spise doslovno guta: Augustin, Dominik, Franjo Asiški, Terezija Avilska, Ivana Chantal, Franjo Saleški, Župnik Arški … Jedna od njih vrlo je posebna: Terezija, malo Isusovo dijete iz Lisieuxa. Apsolutno je nevjerojatna – možda jedinstvena u povijesti Crkve – Terezijina aktivna prisutnost u životu izgubljenih mladih ljudi našega vremena, prisutnost koju se može gotovo rukom dotaknuti. Susrećemo je posvuda! Potresne su njezine intervencije na životnomu putu tolikih mladih svjedoka današnjice22. Njihova bi svjedočanstva ispunila cijelu knjižnicu. Jednoga će nas dana zaslijepiti sav sjaj ukrštenih niti na tapiseriji djelovanja svetaca u našim životima! Sve njih nadilazi – ali ih ne uklanja – Majka Božja osobno. Jacquesovo je obraćenje pokrenula knjiga o Fatimi ko-

26


PREDSTAVLJANJE JACQUESOVA DNEVNIKA

ju je čitao uvijek iznova. Marija! Kako se samo zaljubio u nju! I ta je nježna ljubav rasla: „Posvuda imam lijepih slika. Razmazio si me! Dvije su mi ipak najdraže. Prva je ona u boji koja predstavlja Mariju koja doji maloga Isusa. Lice joj blista od ljepote, čistoće i ljubavi.“ (3. rujna 1957., Cellule 18)

I ove sjajne riječi: „Moli Blaženu Djevicu da u tvoje ruke položi svoga božanskog Sina. Isus ne traži ništa osim tvoga srca.“ (11. rujna 1957., Cellule 18) „Čim osjetim usamljenost, kod nje tražim zaklon, ona me čuva i tješi kao da sam malo dijete.“ (15. kolovoza 1957., Lumière23)

Tri tjedna prije odlaska: „Držat ću Gospu za ruku i ne ću je puštati sve dok me ne odvede svome Sinu.“ (3. rujna 1957., Lumière)

Posljednja preporuka iz njegova posljednjega pisma njegovu „malom bratu“: „Ne daj da se zaboravi da moja kćerkica pripada Gospi!“ (Lumière, pismo od 30. rujna 1957.)

U miru s Crkvom Ti zemaljski i nebeski prijatelji postali su mu prava obitelj. Obitelj Božje djece. Iskusio je zajedništvo koje ih sve povezuje. To je iskustvo Crkve, te Crkve koju je toliko prezirao, kritizirao, na koju se blatom nabacivao (možda baš kao i ti) jer je vidio samo njezinu vanjštinu koja je

27


ZA PET SATI ĆU VIDJETI ISUSA

varljiva, i zato izaziva razočaranje. Tako je i s vitrajem: ne može ga se vidjeti ako ga se gleda izvana. Ali on je ušao. Utrčao. Zadivila ga je njezina skrivena ljepota. Počeo ju je ljubiti kao što netko ljubi svoju naboranu majku. Tako se ona iscjeljuje, pomlađuje. Tko je ljubi, vraća joj njezinu mladost. Sada konačno zna da sve što živi prima od Crkve. Da bez nje ne bi mogao susresti ni Isusa ni Mariju (jer ne bi bilo ni Evanđelja). Kada kaže: „Moram se brzo vratiti u Isusov naručaj i nikada iz njega ne izići!“,

odmah i dodaje, kao da je to apsolutno isto: „To je prva stvar koju treba napraviti: biti u miru s Crkvom.“ (11. rujna 1957., Cellule 18)

U posljednjem pismu, kao posljednja oporuka: „Od svega ti srca želim da se s vremenom pomiriš s našom svetom majkom Crkvom. Ona daje sve Kristove darove. Ako je odbacuješ, uskraćuješ si njezinu pomoć, dobročinstva i milosti koje je Krist u nju položio. Dobro razmisli o tome.“ (30. rujna 1957.)

Hodočašće na izvore „Možda sam u tome trenutku mogao čuti: Uzmi svoj križ, Jacques, uzmi ga preuzimajući odgovornost, obavljajući svoju zadaću. No kako sam mogao čuti glas koji govori žuborom izvora, a ne gromoglasnom bukom raspojasana života?“ (Lumière, iz teksta koji je uredio o. Devoyod, poslije procesa, u proljeće 1957.)

28


PREDSTAVLJANJE JACQUESOVA DNEVNIKA

Da, morao je najprije biti izvučen iz tih nemirnih voda koje su ga vukle prema muljevitu dnu. Morao je sjesti uz onaj zdenac gdje ga je jedan čovjek – iscrpljen od trčanja za njim – došao prositi: „Hoćeš li mi dati vode za piće? Žedan sam. Žedan tvoje ljubavi.“ I tako su si Jacques i Isus tri godine međusobno tažili žeđ. Zbližavali su se i jednostavno ljubili. A na kojemu ćeš zdencu žive vode ti konačno utažiti svoju goruću žeđ?

Naviještati Isusa: koje li sreće! I tako ni ti, kao ni Samarijanka (Evanđelje po Ivanu, poglavlje 4), više ne ćeš moći šutjeti. Trčat ćeš u svoje mjesto, govoriti o njemu i dovesti mu cijelo selo. Jacques je gorio od želje za evangeliziranjem. Najveća mu je radost bila kada je čuo da se jedan zatvorenik dao krstiti (18. rujna), napose zato što ga je djelomično i Jacquesovo svjedočanstvo potaklo da dođe do Kristu. Osjeća veliku radost i kada razmišlja o tome kako bi poslije crkvenoga vjenčanja njegova mala Veronique konačno postala „njegovo dijete u Bogu“ (21. rujna): „Treba joj dati ono jedino dobro koje joj nikada nitko ne će moći oduzeti.“ (23. rujna 1957., Cellule 18)

O, kada bi joj njegova smrt samo mogla otvoriti oči za blistavu svjetlost neprolazne istine! Kolika pisma upućena njegovu ocu izgledaju kao prave apostolske pobudnice da se vrati Kristu i njegovoj Crkvi! Koliko je puta spominjao kako Pierrette teško dopušta Gospodinu da dođe do nje? Iz dubine svoje ćelije Jacques neumorno evangelizira. Njegova je stalna briga da svi koje voli susretnu Krista, kao što ga je on susreo.24 Ne

29


ZA PET SATI ĆU VIDJETI ISUSA

zna kako bi ih povukao sa sobom, za sobom. I u tome mu je Robert Naoussi neobično sličan: nije htio sam ući u nebo, nego je poput kapetana nogometne momčadi sa sobom htio povući mnoštvo prijatelja. Njegova je najveća patnja što oni koje voli oklijevaju doći utažiti žeđ na istomu izvoru žive vode i ne pokazuju nikakvo zanimanje, možda iz čista nemara. Ono što želi jest istinsko uskrsnuće cijele obitelji. Ništa manje jer to je pitanje smrti ili života. Je li zbog toga Jacques tako privlačan tolikim mladim evangelizatorima današnjice? Je li zbog toga potaknuo mnoge u tolikim zatvorima da postanu gorljivi apostoli Ljubavi? Unutar zatvorskih zidina on koristi vrijeme „šetnje“ kako bi kome šapnuo koju riječ o Evanđelju, ali diskretno, da ne bi nikoga povrijedio niti ikome išao na živce. Četrnaestoga kolovoza 1957. o tome govori s jednim čuvarom ateistom koji zagovara komunizam. Drugom prigodom s jednom medicinskom sestrom. Jacques zaključuje da Gospodin preko njega djeluje. Strast naviještanja Gospodina izjedat će ga sve do posljednje minute. Dana 30. rujna navečer, dakle nekoliko sati prije odlaska, posljednji put pokušava Isusu dovesti zatvorenika iz ćelije iznad njegove s kojim je vodio duge razgovore25.

30


SADRŽAJ

SADRŽAJ

PREDSTAVLJANJE JACQUESOVA DNEVNIKA Daniel-Ange Oporuka čija bit postaje naša baština . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Tebi, Jacques! Mome bratu u borbi i u slavi! . . . . . . . . . 11 Tebi, koji si još uvijek mlad… ali okovan. . . . . . . . . . . . . 15 Tebi, brate i sestro u zatvoru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31 Tebi, kojemu se bliži posljednja zora… . . . . . . . . . . . . . . 53 DUHOVNI DNEVNIK JACQUESA FESCHA Život cvate tamo gdje je sve u svjetlu. . . . . . . . . . . . . . . . 67 Poput snažna vjetra Duh me zgrabio za gušu Subota, 3. kolovoza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 69 Na izvorima žive vode moja se žalost pretvara u radost Nedjelja, 4. kolovoza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 72 Dječačić kojega mama drži za ruku Ponedjeljak, 5. kolovoza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74 Volio bih moliti na koljenima Utorak, 6. kolovoza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 77 Zbog patnje jedne djevojčice i kamen bi trebao proplakati Srijeda, 7. kolovoza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 Tek poslije molitve osjećam snagu! Četvrtak, 8. kolovoza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83

219


SADRŽAJ

Ponizne i jednostavne djetinje molitve Petak, 9. kolovoza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 85 Obilje miline, radost koja se prelijeva Subota, 10. kolovoza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 88 Tko nije zaplakao poput Petra? Nedjelja, 11. kolovoza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91 Koliku utjehu pruža Marija! Ponedjeljak, 12. kolovoza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 Neka mi Blažena Djevica dušu ponese u raj! Utorak, 13. kolovoza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95 Od Kraljevstva nas dijeli tek tanka koprena Srijeda, 14. kolovoza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98 Moja posljednja velika svetkovina Četvrtak, 15. kolovoza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 101 Najradije bih poljubio kamenje Petak, 16. kolovoza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103 Pada noć, utočište tražim u molitvi Subota, 17. kolovoza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 106 Još malo pa ni jedna cigareta, ali svakoga jutra ustajanje u pet Nedjelja, 18. kolovoza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 108 Eto me sve više i više na zemlji… Ponedjeljak, 19. kolovoza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 110 Borba će prestati kada to Bog bude htio Utorak, 20. kolovoza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 112 Kćerkice! Želio bih te povesti sa sobom sve do nakraj svijeta! Srijeda, 21. kolovoza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113 Isus će pobijediti i poteći će suze radosnice Četvrtak, 22. kolovoza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 116 S osmijehom primiti sve što Gospodin pošalje Subota, 24. kolovoza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 118

220


SADRŽAJ

Krv i meso stvarniji su od slova i brojki Nedjelja, 25. kolovoza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 119 Ja govorim o nebu, oni o zemlji Utorak, 27. kolovoza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 120 U nebu zacijelo odzvanja: „Spasenje Jacquesu Feschu!“ Srijeda, 28. kolovoza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121 Taj vražji duhan… Izići ću s tobom na kraj! Petak, 30. kolovoza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123 Proslaviti Božić u nebu! Tamo bih mogao puno toga učiniti Subota, 31. kolovoza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 125 Draži mi je blagi osmijeh Siromaška Nedjelja, 1. rujna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 127 Za mjesec dana bit ću razapet Ponedjeljak, 2. rujna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129 Dati sve što nije nužno potrebno Utorak, 3. rujna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 131 Marija će sigurno dodati koju kapljicu meda… Srijeda, 4. rujna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 132 Posve sam malen, trebam Tereziju Četvrtak, 5. rujna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 134 S njima dvjema nema straha Petak, 6. rujna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 136 Koracati malim koracima, ali ciljati visoko Subota, 7. rujna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 139 Znam da me Djevica Marija želi povesti ravno u nebo Nedjelja, 8. rujna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 142 Ta su dva mjeseca cijeli jedan život! Ponedjeljak, 9. rujna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 145 Poljupci na Marijine rane! Utorak, 10. rujna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 147

221


SADRŽAJ

Suze naviru pri samu spomenu imena Isusova Srijeda, 11. rujna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 150 Kročim prema smrti, prihvaćam, prikazujem Četvrtak, 12. rujna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 152 Sve gledati u svjetlu Isusove muke Petak, 13. rujna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 154 Pada noć i osjećam se tako sam Subota, 14. rujna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 158 S Marijom slijediti Isusa u njegovoj muci, korak po korak Nedjelja, 15. rujna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 160 U životima svetaca nema ni mlakosti ni polovičnosti Ponedjeljak, 16. rujna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 165 Malo-pomalo umirem svijetu i rađam se za nebo Utorak, 17. rujna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 167 Klija evanđeosko sjeme koje je bilo nasumce bačeno Srijeda, 18. rujna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 169 Za nekoliko će dana Isus doći uzeti moju dušu Četvrtak, 19. rujna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 171 O, Bože, kako mi je večeras srce radosno! Petak, 20. rujna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 173 Moja kćerkica po tijelu, moje dijete u Bogu! Subota, 21. rujna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 176 Za osam sam dana na nebu, a Isus je uza me sve do kraja Nedjelja, 22. rujna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 179 Gospodine Isuse, dolazim! Eto me u raju! Ponedjeljak, 23. rujna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 181 Svu pravdu predajem u ruke svojega Boga Utorak, 24. rujna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 184 Ne umirem, samo mi se život mijenja! Srijeda, 25. rujna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 186

222


SADRŽAJ

Tako sam zahvalan svojoj dobroj Majci! Četvrtak, 26. rujna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 188 Mogu se još samo klanjati u tišini u želji da umrem od ljubavi Petak, 27. rujna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 191 Mislim da ću ići u nebo, ravno u nebo Subota, 28. rujna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 193 Kada bih mogao dati svoj život poput mučenika! Nedjelja, 29. rujna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 195 Za pet sati ću vidjeti Isusa! Ponedjeljak, 30. rujna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 197 Završetak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 201 Nekoliko svjedočanstava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 207 Završni akord . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 211 Bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 213

223


Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u studenom 2017.


 Bio je buntovni ateist, izvrsio pljacku, ubio policajca i ranio nekoliko ljudi. Osuden je na smrtnu kaznu i uskoro ga ceka stravicna smrt giljotiniranjem.  Dva mjeseca prije smaknuca pocinje pisati dnevnik u kojemu pripovijeda o svojemu iskustvu spoznaje Boga iznoseci misli i dozivljaje koji ce vas ostaviti bez daha.!  Godine l957., odlazeci u smrt giljotiniranjem, u dnevnik upisuje svoje posljednje rijeci:

„Za pet sati ´cu vidjeti Isusa“

VERBUM 98 kn

www.verbum.hr

Biblioteka

ISBN 978-953-235-572-7

Svjedocanstva

 Procitajte ovo potresno svjedocanstvo, jednu od najdramaticnijih ispovijesti o obracenju suvremenoga doba, zivotnu pricu ubojice za kojega je otvoren postupak za proglasenje blazenim.!

Za pet sati ću vidjeti Isusa  

Pročitajte ovo potresno svjedočanstvo, jednu od najdramatičnijih ispovijesti o obraćenju suvremenoga doba, životnu priču ubojice za kojega j...

Advertisement