Selma Lagerlöf
LEGENDE O KRISTU
Preveo Luka Miličević
gospodin
i sveti petar
147 sveti plamen
159
sveta noc
Kad mi je bilo pet godina, morila me velika tuga.
Ne znam je li ikad poslije bila veća.
Tada mi je umrla baka. Dotad bi svaki dan sjedila na sofi u kutu svoje sobe i pričala priče.
Sjećam se samo toga da je tako pričala i pričala od jutra do večeri, dok smo mi djeca sjedili pokraj nje i slušali. Bio je to divan život. Drugoj djeci nije bilo kao nama.
O baki ne pamtim mnogo. Sjećam se da je imala krasnu, posve bijelu kosu, da je hodala jako pogrbljena i da je vječno plela čarapu.
Sjećam se također da bi mi, dok bi pripovijedala, običavala položiti ruku na glavu i reći: „Sve ovo što ti pričam živa je istina.”
A pamtim i da je znala zapjevati kakvu pjesmicu, ali ne svaki dan. Jedna od tih pjesmica bila je o vitezu i jezerskoj vili, a pripjev joj je glasio: „Nad jezerom studen vjetar puše.”
Pamtim i jednu kratku molitvu koju me je naučila, kao i neke stihove psalama.
Pripovijetki koje mi je pričala mahom se slabo sjećam, ali jednu od njih ipak sam upamtila dovoljno dobro da bih je i sama mogla ispričati. Pričica je to o Isusovu rođenju.
I to je zapravo gotovo sve čega se sjećam o svojoj baki, osim one goleme tuge kad nas je napustila.
legende o kristu
Sjećam se onog jutra kad je sofa u kutu osvanula prazna i kad mi je bilo nemoguće pojmiti da će tom danu ikada doći kraj. To se sjećam. To nikada neću zaboraviti.
Sjećam se i kako su nas, djecu, dovodili da poljubimo ruku preminule. Nas je bilo strah učiniti to, ali onda nam je netko rekao da je to posljednji put što ćemo baki moći zahvaliti na svoj radosti koju nam je priuštila.
Sjećam se i kako su priče i pjesmice napustile naše dvorište upakirane u dug crn lijes i da se više nikad nisu vratile.
Sjećam se da sam ostala bez nečega u životu. Kao da su se zatvorila vrata jednog prekrasnog, čarobnog svijeta, u koji smo mogli po volji ulaziti i izlaziti iz njega. A nitko više nije znao kako ta vrata otvoriti.
Sjećam se i da smo se mi, djeca, pomalo naučili igrati lutkama i igračkama i živjeti poput druge djece, pa je to možda i izgledalo kao da nam baka ne nedostaje ili kao da je se ne sjećamo.
Ali evo i danas, nakon četrdeset godina, dok sjedim i prikupljam legende o Kristu koje sam čula na Bliskom istoku, u meni se budi ona pripovijest o Isusovu rođenju što mi ju je znala pričati baka. I spopada me silna želja da je još jednom ispričam i uvrstim u svoju zbirku.
Bio je Božić i svi su otišli u crkvu, osim bake i mene. Mislim da smo bile same u cijeloj kući. U crkvu nismo išle jer je jedna bila premlada, a druga prestara.
I obje bijasmo žalosne što nećemo biti na jutarnjoj misi i vidjeti božićnu svijeću.
sveta noć
Ali dok smo tako sjedile u samoći, baka poče pripovijedati.
„Bio jednom jedan čovjek”, kazivala je, „koji izađe u mrklu noć posuditi vatre. Išao je od kuće do kuće i kucao na vrata. Molim vas, pomozite, vapio je. Moja je žena upravo rodila dijete, moram naložiti vatru da ih ugrijem.
Ali bijaše kasna noć i svi su spavali. Nitko mu ne otvori vrata.
Čovjek se nije predavao. Naposljetku u daljini ugleda sjaj plamena.
Otišavši u tom smjeru, vidje da vatra slobodno gori. Oko nje spavalo je mnoštvo bijelih ovaca, a stari je pastir sjedio i čuvao stado.
Čovjek koji je htio posuditi vatre ode do ovaca i vidje da pastiru uz noge spavaju tri velika psa. Kad je prišao, sva tri se probudiše i rastvoriše gubice kao da će zalajati, ali ništa se ne dogodi. Čovjek zamijeti kako im se dlaka na leđima nakostriješila, kako im se bijeli očnjaci sjaje pod svjetlom vatre i kako su jurnuli na njega. Osjeti kako mu jedan grize nogu, drugi ruku, a treći vrat. Ali čeljusti i zubi pse nisu slušali i čovjek ostane neozlijeđen.
Htio je ići dalje po ono što je trebao. Ali ovce ležahu tik jedna uz drugu, leđima o leđa, pa nije mogao proći. Stoga čovjek zakorači na ovčja leđa i hodajući po njima dođe do vatre a da se nijedna od njih nije probudila, pa ni pomaknula.”
Baka je dosad neometano pričala, ali ja se sad već nisam mogla suzdržati i morala sam je prekinuti.
„A zašto nisu, bako?” upitala sam.
„Evo sad ćeš čuti”, odgovorila mi je baka i nastavila svoju pripovijetku.
„Kad je čovjek došao do vatre, pastir podigne pogled. Bio je to star, osoran čovjek, neljubazan i drzak prema svima. Ugledavši neznanca
legende o kristu
kako prilazi, dograbi podugačak zašiljen štap kojim je inače gonio ovce i pojuri na nj. Baci štap na čovjeka, ali tren prije nego što će ga pogoditi, štap skrene i prozuji pored njega daleko u polje.”
Tada ponovno prekinem baku. „Bako, a zašto štap nije htio pogoditi čovjeka?” Ali baka mi nije odgovorila, nego je samo nastavila s pripoviješću.
„Čovjek tada već dođe do pastira i reče mu: Molim vas, pomozite mi, posudite mi malo plamena! Moja je žena netom rodila, moram naložiti vatru da ugrijem nju i malenoga.
Pastir ga htjede odbiti, ali onda pomisli na to kako ga psi nisu mogli ozlijediti, kako ovce nisu pobjegle od njega i kako ga njegov štap nije htio pogoditi. To ga malo uplaši, pa se nije usudio uskratiti mu ono za što ga je molio.
Uzmi koliko god trebaš, reče on čovjeku.
Ali vatra već bijaše gotovo dogorjela. Nije bilo cjepanica ni grančica, nego samo jedan veliki komad žara, a stranac nije imao nikakvu lopatu ni išta u čemu je mogao ponijeti žar.
Primijetivši to, opet će pastir: Uzmi koliko god trebaš! Bilo mu je zlurado drago što čovjek nije mogao ponijeti plamen.
Ali čovjek se prigne, golim rukama pokupi žar i stavi ga u svoju halju. Žar niti mu je halju progorio niti mu je opekao ruke kad ga je dirnuo, nego ga čovjek samo odnese kao da nosi orahe ili jabuke.”
Sad je već došlo i do trećeg prekida. „Bako, zašto žar nije opekao čovjeka?”
„Sad ćeš čuti”, odgovorila mi je baka i nastavila s pričom.
„Kad je taj pastir, koji bijaše zao i pakostan čovjek, vidio što
sveta noć
se dogodilo, stao se pitati: Kakva je to noć kad psi ne grizu, kad se ovce ne plaše, kad koplja ne ubijaju, a vatra ne peče? Potom dozove neznanca pa upita i njega: Kakva je ovo noć? Kako to da ti sve pokazuje milosrđe?
A čovjek mu odgovori: Ako sam ne vidiš, ja ti to ne mogu reći. I okrene se da pođe svojim putem kako bi naložio vatru i ugrijao ženu i dijete.
Pastir ga, međutim, nije htio ispuštati iz vida dok ne sazna koje je značenje svega toga. Ustane i pođe za njim, prateći ga sve do mjesta gdje su se bili smjestili.
I tada pojmi da čovjek nema ni kolibu, nego mu žena i dijete ležahu u špilji, među golim kamenim zidovima.
Pastir pomisli da se siroto dijete ne bi smjelo nasmrt smrznuti u toj špilji i iako bijaše grub čovjek, to ga dirne pa naumi pomoći. Skinuvši torbu s ramena, izvadi iz nje bijelo ovčje krzno, pruži ga neznancu i reče mu da dijete položi na njega.
I pastir u tom času spozna kako i on može biti milosrdan, oči mu se otvore i vidje ono što dotad nije vidio, ču ono što dotad nije čuo.
Spazi da oko njega stoji kor malenih anđela srebrnih krila. Svi u rukama držahu male harfe, svirajući ih i glasno pjevajući da je te noći rođen Spasitelj koji će svijet izbaviti od grijeha.
I shvati tada da se te noći sve toliko radovalo, da ništa ničemu nije htjelo nanijeti zla.
A anđeli ne bijahu samo oko pastira, vidje ih on posvuda. U špilji, izvan nje, na brdu, gore u nebesima. Dolazili su u velikim skupinama i, prolazeći, zastajali pogledati dijete.
legende o kristu
Toliko radosti, sreće i veselja, toliko pjesme i igre vidje pastir u toj mrkloj noći, u kojoj se inače prst pred nosom nije vidio.
Toliko se i sam razveseli što mu se oči otvoriše da pade na koljena zahvaljujući Bogu.”
Na tom je dijelu baka uzdahnula i nastavila: „A to što je taj pastir vidio, to možemo vidjeti i mi. Anđeli svakog Božića silaze s neba. Kad bismo ih samo mogli ugledati…”
Položivši ruku na moju glavu, reče: „I upamti ovo jer je živa istina to što sam ti ispričala. Neće je otkriti ni svjetlo svijeća ni lampi, ni Sunce ni Mjesec, nego valja imati takve oči koje vide Božje milosrđe.”
carevo viđenje
Uono doba bijaše August car u Rimu, a Herod kralj u Jeruzalemu.
I zbi se jednom da se velika, sveta noć spustila nad Zemlju. Bijaše to mračnija noć nego što je itko pamtio, kao da je cijela zemlja završila u mračnom podrumu. Bilo je nemoguće razaznati kopno od mora, snaći se i na najpoznatijem putu. Drukčije nije ni moglo biti jer ni zraka svjetlosti nije dopirala s neba. Sve su zvijezde ostale kod kuće, čak je i prijazni Mjesec okrenuo svoje lice.
Isto tako kao tama duboki bijahu mir i tišina. Rijeke su stale, vjetar nije puhao, čak ni lišće jasike nije treperilo. Da se tko spustio do mora vidio bi da ni valovi više ne udaraju u obalu, da je tko zašao u pustinju osjetio bi da mu pijesak više ne škripi pod tabanima. Sve bijaše mirno kao da se u kamen pretvorilo, kako ne bi remetilo spokoj te svete noći. Trava se bojala rasti, magla nije mogla pasti, cvijeće se nije usuđivalo širiti svoj opojni miris.
Te noći zvijeri nisu lovile, zmije nisu grizle, psi nisu lajali. Ali još je čudnije bilo to što ni nežive stvari nisu htjele narušiti svetost te noći služeći za nedjela. Nijedan otpirač nije htio obiti nijednu bravu, nijedan nož nije bio u stanju proliti krv.
legende o kristu
I upravo te noći izađe iz careve palače na rimskom Palatinu mala skupina ljudi i zaputi se preko Foruma prema Kapitolu. Tog su netom minulog dana senatori pitali cara bi li imao išta protiv toga da mu podignu hram na svetom rimskom brdu. Ali August nije odmah dao odobrenje. Nije znao hoće li se bogovima svidjeti
što je njegov hram tik do njihovih, pa je senatorima odgovorio da najprije želi prinijeti noćnu žrtvu kako bi vidio kakva je njihova volja. On bijaše taj koji je, praćen nekolicinom vjernih ljudi, hodio prinijeti tu žrtvu.
Nošahu ga u njegovoj stolici jer August bijaše odveć star i bilo mu je naporno uspinjati se dugim stubama Kapitola. On pak nošaše krletku s grlicama koje će žrtvovati. U pratnji mu ne bijahu ni svećenici ni vojnici ni senatori, nego samo najbliži prijatelji.
Lučonoša na čelu povorke osvjetljivao im je put u mrkloj noći, a za njim su hodali robovi, noseći tronožni oltar, ugljen, noževe, sveti plamen i sve ostalo potrebno za žrtvu.
Putem je car vedro čavrljao sa svojim sljedbenicima, pa nitko nije ni primijetio beskrajnu tišinu i mir te noći. Tek kad su pristigli na vrh Kapitola, na prazno mjesto predviđeno za novi hram, sinulo im je da je nešto neobično posrijedi.
Nije to nikako mogla biti noć kao svaka druga jer gore, na rubu klisure, ugledahu najčudovitije biće. Isprva pomisliše da je stara, iskrivljena maslina, a potom da je prastari kip iz Jupiterova hrama dospio na rub klisure. Najzad shvatiše da to ne može biti nitko drugi doli stara sibila.
Nešto tako staro, tako izbrazdano vremenom, tako golemo nikad ne vidješe. Strahovita bijaše ta stara žena. Razbježali bi se bili
carevo viđenje
kućama da cara nije bilo ondje. „To je ona”, šaputahu međusobno, „koja broji onoliko godina koliko je zrna pijeska na obalama njezine domovine. Zašto je baš ove noći izašla iz svoje pećine? Što ima za poručiti caru, ona, koja svoja proročanstva piše na lišće stabala i koja zna da će vjetrovi njezinu poruku donijeti onome kome je namijenjena?”
Toliko se uplašiše da bi se bili bacili na koljena, čelom prema zemlji, da se sibila i na tren pomaknula. No ona je sjedila posve nepomično, gotovo beživotno. Čučala je na rubu klisure i, zaklanjajući dlanom oči, gledala u noć. Kao da se popela na vrh brijega ne bi li vidjela nešto što se događa daleko. Jedino je ona mogla vidjeti nešto u takvoj noći!
Tek tada primijetiše car i njegova svita koliko je duboka tama bila. Nitko ni vlastiti dlan pred licem nije vidio. A kakav tek mir, kakva tek tišina! Nije se čuo ni tihi žubor Tibera. Zrak kao da ih je gušio, na čelo im je izbio hladan znoj, ruke su im bile ukočene i nemoćne. Pobojaše se da se sprema nešto strašno.
Ali nitko nije htio pokazati da se boji, nego svi caru rekoše da je to dobar znak: da sva priroda zadržava dah kako bi pozdravila novog boga.
Augusta savjetovahu da požuri sa žrtvom, rekavši da je stara sibila vjerojatno došla kako bi pozdravila njegova genija1 . No istina je bila da je stara sibila bila toliko obuzeta svojom vizijom da ni primijetila nije da je August došao na Kapitol. Duhom je bila u nekoj dalekoj zemlji gdje je, kako joj se činilo, hoda-
1 Lat. genius: duh zaštitnik, u rimskoj mitologiji božanska bit u čovjeku, čovjekov čuvar. Nap. prev.
legende o kristu
la golemom ravnicom. U mraku je stalno zapinjala za nešto za što je mislila da su buseni trave. Prigne se i opipa rukom. Ne, nisu to bili buseni, nego ovce. Hodala je kroz velika stada usnulih ovaca.
Tek tada ugleda pastirsku vatru kako gori nasred polja. Pastiri spavahu oko vatre, a do njih njihovi zašiljeni štapovi kojima su
štitili ovce od divljih životinja. A one male životinje sjajnih očiju i bujnih repova što su se prikradale vatri, nisu li to bili šakali? Ali pastiri ih nisu tjerali štapovima, psi su i dalje spavali, ovce nisu bježale. A divlje životinje polijegaše spavati uz ljude.
Sibila je vidjela sve to, ali nije znala ništa o onome što se događalo iza nje na brežuljku. Nije znala da su podigli oltar, zapalili ugljen i posuli mirodije te da je kralj izvadio jednu grlicu iz krletke s namjerom da je žrtvuje. Ali ruke su mu bile tako utrnule da je nije mogao držati. Jednim zamahom krila grlica se oslobodi i nestade u noći.
Kad se to dogodilo, carevi pomoćnici sumnjičavo pogledaše staru sibilu. Mislili su da je tu nesreću prouzročila ona.
Jesu li mogli znati da je sibila mislila kako stoji uz pastirsku va-
carevo viđenje
tru, osluškujući prigušen zvuk koji je sve glasnije ječao muklom noći? Čula ga je znatno prije nego što je primijetila da ne dopire iz zemlje, nego s neba. Naposljetku podigne glavu i tada ugleda svijetle, blistave prikaze kako kroz tamu klize prema njoj. Bijahu to male skupine anđela koji u radosnoj pjesmi nadlijetahu râvan.
I dok je sibila slušala anđeosku pjesmu, kralj priredi novu žrtvu. Opere ruke i očisti oltar kako bi prinio drugu golubicu. I premda se svim silama trudio zadržati je, golubičino glatko tijelo isklizne mu iz ruku i ptica odleprša u mrklu noć.
Car bijaše prestravljen. Pade na koljena pred praznim oltarom i zazove svojega genija, moleći ga da mu da snage izbjeći nesreće koju je ta noć nosila.
Ni to sibila nije čula. Svom svojom dušom slušala je pjesmu anđela, sve glasniju i glasniju. Naposljetku postade toliko glasna da je probudila pastire. Oni se, ležeći, podupru o lakte i ugledaju sjajne gomile srebrnobijelih anđela gdje jezde nebom u dugim, vijugavim strujama, poput ptica selica. Neki u rukama imahu lutnje i violine, neki citre i harfe, a njihova pjesma odjekivaše poput radosna dječjeg smijeha, poput bezbrižna cvrkuta iz krošnji. Čuvši to, pastiri ustadoše i požuriše u grad na brdu, pričati o tom čudu.
Krenuše uskim, vijugavim puteljkom, a stara sibila krene za njima. Odjednom zasvijetli na vrhu brda. Jedna velika, sjajna zvijezda zasja točno ponad njega, a grad na njegovu vrhu blještao je poput srebra pod svjetlom svijeća. Svi oni anđeli pohrliše onamo, a pastiri ubrzaše korak gotovo do trka. Došavši do grada, primijetiše da su se anđeli okupili oko štalice u blizini gradskih
legende o kristu
vrata. Bijaše to oronula kućica s krovom od slame i golom stijenom umjesto stražnjeg zida. Ponad nje stajaše ona zvijezda, a oko nje sve više anđela. Neki su sjedili na slamnatom krovu, neki pak po strmoj litici iznad štale, a ostali su raširenih krila lebdjeli u zraku. Nebesa bijahu obasjana njihovim blistavim krilima.
U istom onom trenutku kad je zvijezda zasjala nad gradom probudi se cijela priroda, a ljudi koji su stajali na Kapitolu ne mogaše to ne primijetiti. Osjetiše svježe, ali ugodne vjetrove kako pušu, zapuhnu ih divni miomirisi, stabla zašuštaše, Tiber poče žuboriti, zvijezde zablistaše, a Mjesec se odjednom nađe na nebu, obasjavajući svijet. S neba se, kružeći, spuste dvije grlice i sjednu caru na ramena.
Kad se to čudo dogodi, ustade August radosno i ponosito, ali njegovi prijatelji i robovi popadaše na koljena. „Ave, Cezare”, povikaše. „Vaš vam je genij odgovorio. Vi ste bog kojeg će se štovati na Kapitolu.”
To njihovo klicanje caru bijaše tako gromoglasno da ga je čula i stara sibila. Prenulo ju je iz njezinih vizija. Sibila ustade sa svog mjesta na klisuri i spusti se među ljude. Kao da se crn oblak izdigao iz ponora i survao niz padinu. Bila je zastrašujuća u svojoj starosti. Gruba joj je kosa u raštrkanim pramenovima visjela oko glave, zglobovi joj bijahu krupni, a koža, tamna poput kore drveta, sva naborana.
Silna i zadivljujuća, kročila je prema caru. Jednom rukom uze ga za zapešće, a drugom pokaza prema dalekom istoku.
„Gledaj”, naloži mu, a car podigne pogled i vidje. Nebesa se otvoriše njegovu pogledu sve do daleke zemlje na istoku. I vidje
carevo viđenje
car trošnu štalicu pod strmom pliticom, vidje pastire kako kleče pred njezinim otvorenim vratima. U štali spazi mladu majku na koljenima pred djetešcem koje ležaše na hrpi slame na podu.
Sibilini dugi, kvrgavi prsti pokažu na to siroto dijete.
„Ave, Cezare”, uz podrugljiv smijeh reče sibila. „Ono je Bog kojeg će se štovati na Kapitolu!”
August se trgne i ustukne pred njom kao pred luđakinjom.
Ali na sibilu se spusti silina proročanstva. Njezine mutne oči stadoše gorjeti, ruke joj se pružiše k nebesima, glas joj se promijeni kao da više ne bijaše njezin; odjekivaše tako zvonko i prodorno da ga je mogao čuti cio svijet. I sibila izgovori riječi koje kao da čitaše među zvijezdama:
„Na vrhu brijega Kapitola štovat će se spasitelj svijeta, Krist, a ne krhki čovjek.”
Izgovorivši to, zakorači među zaprepaštene ljude, laganim se korakom spusti niz brijeg i nestane.
August idućega dana strogo zabrani da mu se podigne hram na Kapitolu. Umjesto njega dade izgraditi svetište za novorođena bogočovjeka i nazva ga nebeski oltar, ara coeli.
Legende o Kristu Selme Lagerlöf, prve žene dobitnice Nobelove nagrade za književnost, jedinstveno je djelo u kojem se susreću ljepota narodnih predaja, dubina vjere i snaga književnoga stvaralaštva. Nadahnute biblijskim pripovijestima i drevnim pričama, ove legende osvajaju jednostavnošću i toplinom, dotičući svako srce.
U knjizi se nižu legende o Isusovu rođenju i djetinjstvu, o bijegu u Egipat, o Veronikinu rupcu i Crvendaću, o svetom Petru i svetom plamenu, i mnoge druge. Svaka od njih, ispripovijedana na osebujan način svojstven Selmi Lagerlöf, otvara vrata u svijet evanđeoskih otajstava i kršćanske predaje.
Sada ih po prvi put donosimo u posebnom Verbumovom izdanju, u bogato ilustriranoj knjizi velikoga formata i tvrdoga uveza, što ovo remek-djelo čini ne samo estetskim doživljajem, nego i knjigom trajne vrijednosti za svaku obitelj. Legende o Kristu idealan su dar za male i velike čitatelje koji žele uroniti u ljepotu
Kristova života i otkriti snagu vjere koja mijenja srce.
Selma Ottilia Lovisa Lagerlöf (1858.–1940.) slavna je švedska spisateljica, prva žena koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost, a u obrazloženju je istaknuto da njezino stvaralaštvo krasi uzvišeni idealizam, bogata mašta i duhovna prodornost. Napisala je niz zanimljivih i uzbudljivih legendi za odrasle i djecu koje govore o kršćanskim temama, o Isusovom životu, o svecima, o sedam smrtnih grijeha itd. Među njima se osobito ističu Legende o Kristu, zbirka priča u kojima na zanimljiv način prikazuje Isusovo rođenje, život i smrt, ali i neke kršćanske legende.