Sigrid Undset KATARINA SIJENSKA
Sigrid Undset KATARINA SIJENSKA
SIGRID UNDSET
KATARINA SIJENSKA
Preveo s norveškoga Luka Miličević
Biblioteka: Stilus 77.
Glavni urednik: Petar Balta
Naslov izvornika: Sigrid Undset, Caterina av Siena
© Copyright za ovo izdanje: Verbum, Split, 2025.
Slika na naslovnici (Public domain, via Wikimedia Commons): Carlo Dolci: St. Catherine of Siena
Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.
Izvršni urednik: Darko Milošić
Stručna redaktura: Miodrag Vojvodić Grafička priprema: Mario Šantić
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.
This translation has been published with the financial support of NORLA.
Za nakladnika: Miro Radalj
ISBN 978-953-399-001-9
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001284614.
1.
Grgur Turonski u svojem djelu Franačka povijest kazuje kako je na sinodi u Mâconu 585. jedan biskup tvrdio da se ženu ne može nazivati čovjekom. Međutim, biskupi koadjutori smjesta su ispravili njegovo pogrešno shvaćanje: na samom početku Staroga zavjeta zapisano je kako je Bog stvarao čovjeka – „Et creavit Deus hominem ad imaginem suam; ad imaginem Dei creavit illum: masculum et feminam creavit eos“1. Osim toga: „Naš Gospod Isus Krist zove se Filius Hominis2, jer On je sin Djevice, to jest žene“.
S obzirom na to da Grgur u svojoj kronici spominje i niz neobičnih likova koji su u doba Merovinga ponekad postajali biskupi, sasvim je moguće da je taj biskup, koji se uhvatio problematike riječi homo, imao mršavo znanje latinskoga jezika pa nije daleko dogurao u proučavanu Biblije i povijesti Crkve. Jer iako latinski, kao, uostalom, i mnogi drugi jezici, upotrebljava istu riječ za muškarca i čovjeka, Crkva je na ženu od samih početaka gledala kao na duhovno jednaku muškarcu, slijedeći primjer našega Gospodina.
Znalo je biti rasprava, i to ponekad gorljivih, o tome što je kršćanstvo učinilo za žene. Kakva je pozicija žene u obitelji i društvu među narodima koji su prihvatili vjeru u Isusa Krista? Kako se na ženu gleda u svjetlu crkvenoga nauka i nauka različitih sekundarnih crkvenih ogranaka različitih vjeroispovijesti, koje su mjesto one namijenile ženi unutar ljudskoga društva? Mišljenja je uvijek bilo krajnje različitih, od apologeta, koji
su vrlo naivno tvrdili da samo kršćanstvo ženu poštuje, ljubi i smatra jednakom muškarcu, preko svih stupnjeva optimizma i pesimizma pa sve do kritičara, koji su kršćanstvo optuživali da žene porobljava, ponižava i okrivljuje ne samo za istočni grijeh, veći i za sva zla i nedaće ljudskoga roda. Čak je i među zagovornicima različitih vjeroispovijesti bilo neslaganja – dok su brojni protestantski teolozi s Biblijom u ruci ženi nametali život u poslušnosti, poniznosti i sjeni svojega muža, Katolička je Crkva uvijek branila njezino pravo na vlastiti život, nesputan autoritetom roditelja, muževa ili sinova, u vjerskim redovima.
Sada je poznata činjenica da su žene veća prava, u suvremenom smislu, imale u nekim poganskim kulturama nego u društvima sazdanima na kršćanskom nauku. Kod mnogih je primitivnih naroda žena imala veliki utjecaj u donošenju odluka koje su utjecale na život cijeloga plemena. Ženin je utjecaj često bio i veći, no ženina zadaća bila je bitna za cijelu društvenu strukturu – kod primitivnih je naroda podjela poslova po spolovima uvijek bila strogo određena. Ne bi se moglo reći da su kod semitskih naroda žene bile potlačena bića. Čak su i u islamu ženska imovinska prava bila solidno zaštićena, barem dok su sljedbenike Muhamedova nauka vodili semitski Arapi. U poljodjelskim društvima ženina uloga kućanice u imućnim obiteljima bila je od krucijalne važnosti i podrazumijevala solidnu razinu slobode i autoriteta; u siromašnima su i muškarci i žene morali toliko naporno raditi da uglavnom nisu ni mogli razmišljati o čemu drugome osim o dnevnim zadaćama. No, u urbanim je civilizacijama često prevladavala tendencija znatnoga ograničavanja právā ženā u bogatim obiteljima, dok su supruge obrtnika, trgovaca i radnika postupno dobivale sve veće slobode. Odricanje od obiteljskoga života radi potrage za duhovnim iskustvima svakako nije nešto jedinstveno samo za kršćanske žene, djevice ili udovice. Budističke redovnice i svete žene u islamu živjele su u mističnom promišljanju božanskoga, samo nisu bile toliko brojne i o njima se, čak i unutar njihovoga vlasti-
toga društva, znalo manje nego što mi znamo o našim svetim ženama unutar Katoličke Crkve. Dijelom stoga što su, iz najrazličitijih razloga, od kojih neki nemaju gotovo nikakve veze s religijom, opatije i samostani velikih crkvenih redova postajali utočištima brojnim ženama za koje su se njihove obitelji najlakše mogle pobrinuti tako da ih pošalju u samostan. Drugi je razlog to što se izvan kršćanstva nije sačuvalo mnogo podataka o vjerskom životu pojedine žene. Premda su štovale iste bogove kao muškarci, pa čak i bile svećenice u službi nekog boga ili božice, o izvanjskim formama kulta kojem su pripadale znamo vrlo malo, a o njihovu unutrašnjem životu, živućoj vjeri, još manje. U poganskim je društvima često postojala tendencija obavijanja jezgre religije velom tajne, velom koji su mogli i smjeli podići samo odabrani. Ta je tendencija bila posebice izražena u kultovima namijenjenima samo ženama, kultovima božanstava koja su vladala ženskim životnim ciklusom, pubertetom, trudnoćom, porodom i tranzicijom u starost. U Sagi o Olavu Svetomu nalazimo priču pjesnika Sigvata, koji u kasnu večer jaše kroz švedsko pogansko selo, ne uspijevajući pronaći prenoćište. Sa svakoga domaćinstva njega i njegovu pratnju tjeraju srdite žene: slavile su disarblót3. O karakteristikama i prirodi žrtve koju su žene prinosile zapravo znamo vrlo malo. Jednim dijelom zato što se prašuma vjerovanja i tabua, duboko ukorijenjena u drevnim vremenima i strahovima primitivnih ljudi od svega što ne razumiju ili im je čudno, napose odnosi na žene, koje fizički funkcioniraju toliko različito od muškaraca, a opet su im nezamjenjive. Zacijelo su se primitivne žene isto tako osjećale spram muškaraca, stranaca, i stvarale vlastite tabue i rituale ne bi li se zaštitile u odnosu na njih. No, žene su to svoje tajno znanje čuvale za sebe. Tek se u naše doba znalo zbiti da bi tu i tamo neki misionar ili istraživač, najčešće sasma slučajno, otkrio da u primitivnim društvima i žene imaju svoje tabue i praznovjerja, pridonoseći tako i same tom nevidljivom zidu koji
je vjekovima među raznim narodima podizan kako bi se muške duše odijelile od ženskih.
I to je ono što je kršćanstvo učinilo za žene, ali i za muškarce: Isus Krist je ignorirao taj nevidljivi zid kada se obraćao duši čovjeka, čovjeku stvorenom na Njegovu sliku, stvorenom kao muškarac i žena. Svaka riječ koju je izgovorio o grijehu, milosti i spasenju, bila je upućena našoj zajedničkoj ljudskoj prirodi, premda se grijeh, milost i putevi vjere mogu u svakom životu ispreplesti na jedinstven način. Naša ljudska priroda takva je da ne postoje dvije posve identične osobe, a na stvaranje različitih životnih obrazaca, između ostaloga, utjecaja ima i spol pojedinca, uz različite ciljeve, želje, dužnosti i zahtjeve koje postavljaju društvo i društvena pozicija muškarca i žene kroz cjelokupnu povijest Crkve.
Kristovi apostoli i učenici pronijeli su njegovo Evanđelje mediteranskim svijetom, gdje su žene već bile oslobođene mnogih starih običaja. Ti su običaji Grkinjama branili sudjelovanje u javnom životu, a Rimljanke su činili podložnima svojim muškim rođacima. Svetom Pavlu svakako nije bila namjera poticati žene da krše pravila prikladnoga ponašanja, što su ih muškarci njegova vremena i staleža smatrali nužnim jamstvima za očuvanje moralnih vrijednosti i dobra vladanja – naprotiv, čini se da je po tom pitanju bio poprilično staromodan. Dok apostol uzima žene za suradnice, dajući im važne zadatke u unutarnjem životu Crkve, Timotej podsjeća na vjeru svoje majke i bake, lijepo ističući kako su dvije izuzetne dame, Evodija i Sintiha iz Korinta (prve ženske članice zajednice u povijesti Crkve), mogle činiti još više dobra da su se malo bolje slagale. Možemo isto tako biti sigurni da je u okružju u kojem je apostol pogana radio, među građanskim srednjim staležom, narod bio navikao gledati žene kako sudjeluju u svim aktivnostima od interesa za zajednicu. Lidija, trgovkinja purpurom iz Tijatire, koja je u Solunu postala prvom učenicom svetoga Pavla, bila je tek jedna od brojnih obrtnica u gradovima Rimskoga Carstva koje su
uzdržavale sebe i svoje obitelji. Žene koje su se proslavile u rimskoj povijesti najčešće su to činile na druge načine, a ne svojim vrlinama. U poslanicama svetoga Pavla čitamo o dobrim ženama koje su živjele aktivnim, lijepim životima u gradovima diljem mediteranskoga svijeta.
Crkveni su misionari vjekovima širili riječ Božju dalekim krajevima Rimskoga Carstva. Kada je ono naposljetku propalo, kada su barbarski narodi na mnogim mjestima preplavili stare granice, crkveni su misionari morali zadirati dublje u zemlje kojima legionari nikad nisu stupali. Stigli su do narodā i plemenā koji su znali vrlo malo o velikoj mediteranskoj civilizaciji, izuzev činjenice da je proizvodila svakojaka dobra koja su oni cijenili i kojih bi se bili rado dočepali kao ratnoga plijena. Narodima čije su misli i način života kršćanskim misionarima bili posve strani propovijedali su vjeru čiji im je nauk bio nešto nečuveno, nezamislivo: da postoji samo jedan Bog, da je on stvorio nebo i zemlju i sve ljude. Svojim je utjelovljenjem sebe krvlju pobratimio sa svim ljudima, svojom je smrću ljudima objavio da je pravi cilj našega života na zemlji za sve ljude isti –tražiti oprost za grijehe i stremiti svetosti kako bi milošću Božjom uživali vječno spasenje. I taj je cilj univerzalan, isti za sve narode, muškarce i žene, slobodne ljude i robove.
Nama je danas nemoguće pojmiti koliko su te propovijedi morale biti šokantne i nezamislive. Živimo u svijetu kojim gotovo dvije tisuće godina vlada Isus Krist. Čak i oni koji su ga kroz vjekove svjesno ili nesvjesno odbacili obilježeni su negativom njegova lika, dok su mnogi koji su njegovu vjeru živjeli nevoljko, mlako i ne odveć predano dirnuti blagim dahom njegova duha. Čak i u našem svijetu, koji je uvelike dekristijaniziran, prisutne su ideje koje su nekada bile dijelom objave, unatoč tome što su ljudi uvjereni da su proizašle iz njihovih umova. Te ideje jedini su izvori ljudske topline i nade za budućnost s manje gorčine i prolivene krvi. Bez njih nemamo baš previše razloga nadati se ičemu u budućnosti, s obzirom na to da je cilja-
no odbacivanje Krista narode navabilo u beskrajnu potragu za prikazama koja nikada neće doseći i borbu za ideale što se urušavaju pod težinom naše vlastite ljudske prirode. Naravno da je velika većina tisućā i tisućā pogana koji su prvi put čuli riječ Božju i prigrlili novu vjeru razumjela tek djelić onoga što je ona značila i čemu je vodila. Štovanje nečega što se smatralo odveć svetim – bilo mjesta, ljudi ili običaja – nešto je što su poznavali ljudi u svim vremenima, u svim podnebljima. Baš kao i strah od nečistoće kojom su se mogli uprljati određenim činovima ili dodirima, i zbog čega se nisu mogli približiti ničemu svetomu, pa ni drugim ljudima, dok obredima pročišćavanja ne skinu ljagu sa sebe. No, iako su i vrlo primitivni narodi bili u potpunosti svjesni da postoji nešto mistično u idejama čistoće i nečistoće, te su ideje bile tek labavo prisutne u njihovim moralnim poimanjima. Obredna nečistoća mogla se navući djelima oslobođenima svake moralne krivnje, ili onima koja su predstavljala moralnu dužnost, kao što su spolni odnos muža i žene, rađanje djeteta ili dodirivanje pokojnika, čak i onda kada je preminula osoba bila najbliži rođak. Obredna se pak čistoća morala zavrijediti vanjskim sredstvima – obrednim pranjima, postom i povremenom izolacijom od drugih. Svetost u kršćanskom smislu bila je sasvim nova ideja, nastojanje da se dosegne svetost predstavljalo je duhovnu avanturu o kakvoj pogani nisu ni sanjali. Njima su kršćanski misionari osvijestili da čovjek može postati svet samo na jedan način: ljubeći Boga i čeznući za savršenim jedinstvom s njime u Isusu Kristu.
Ljubiti Boga, ili bogove, na taj način poganima je, međutim, bilo krajnje nepojmljivo. Pogani su znali pjevati óde moći, ljepoti ili mudrosti svojih bogova, slaviti ih u himnima kao stvaratelje, održavatelje ili uništavatelje svega života na zemlji, voljeti stare mitove zbog njihove poetičnosti, patosa, strave ili humora. Mogli su vjerovati bogovima plemena ili sela, pojedinac je mogao vjerovati u boga kojega je smatrao prijateljskim. No, ta vjera nikada nije mogla biti bez stanovite rezerviranosti. Bogove ple-
mena mogli su poraziti jači i moćniji bogovi drugoga plemena, bogovi sela mogli su napustiti svoje štovatelje i prepustiti ih neprijatelju, bog koji je nekome bio prijatelj mogao se pokazati hirovitim ili se razgnjeviti na čovjeka zbog nehotična ili beznačajna prijestupa. Počesto je poganska koncepcija boga bila dvojaka. Nebeski su bogovi blagoslivljali zemlju ili je šibali sušama i olujama, a boginje prirode bile su zaslužne da život buja ili vene. Iste te sile vladale su rođenjem i smrću, a za pogane je smrt često predstavljala tek progon u carstva tame i samoće, progon iz blagoslovljena života pod svjetlom sunca, puna svakojakih radosti dok god čovjek ima snažno tijelo i zdrava čula. I dok suvremeni autori gdjekad tvrde da je vjerovanje u dušu koja preživi smrt tijela tek plod pustih maštanja, želje da život potraje još duže, u onome što znamo o ljudskim prirodnim poimanjima života nakon smrti nema ničega što bi podupiralo tu tezu. Primitivni narodi uglavnom su se bojali mrtvih, duhova koji su vrebali oko njihovih naselja – oni su bili opasna, ogorčena, zavidna bića. Šeol je kod starih Hebreja bilo mjesto u kojem „nitko ne slavi Boga“ i ne uživa njegov blagoslov, grčki Had i nordijski Helheim bili su mjesta nemoći i beznađa. I iako su prokleti mogli biti kažnjeni u zagrobnom životu – sjetimo se Iksionova kotača i Tantalovih muka – one snažne i hrabre nije čekala nikakva nagrada: Ahilej bi radije bio rob na zemlji nego princ u Hadu, Baldr Dobri i Nanna, njegova vjerna žena, završili su u Helheimu, kamo i, čitamo u Eddama, ponosita Brynhild slijedi Sigurda Fåvnesbanea. Nadživjeti smrt bila je ljudska sudba od koje nije bilo bijega. Uzdići se k bogovima uspjelo je tek tu i tamo pokojem junaku, tim više ako je bio sin boga i zemaljske majke. Ipak, za većinu ljudi smrt nije nosila obećanje boljega života ako im je onaj zemaljski bio strašno težak, i ako su se s ovozemaljskim nedaćama nosili hrabro, uspravnih leđa. U samim počecima naše povijesti ponegdje je prevladavao i nešto malo manje mračan pogled na smrt: Egipćani su se nadali da će ljudima koji su u životu bili dobri biti osiguran ugodan boravak
u carstvu mrtvih. Misterijske religije svoje su vjernike upoznavale s manje hirovitim i okrutnim bogovima. Među nordijskim narodima vladalo je vjerovanje da će najodvažnije ratnike Odin primiti u Valhallu, no sam se Odin u nordijskom panteonu pojavljuje relativno kasno, a moguće je da je sâm koncept Valhalle kreiran prema impresijama koje su putnici stekli pod utjecajem propovijedi kršćanskih propovjednika što su ih čuli na putovanjima. To što su čuli o strahu od Boga i o paklenim mukama nije bilo ništa novo; međutim, Evanđelje o Božjoj ljubavi prema cijelomu čovječanstvu i o raju otvorenom za sve ljude, muškarce i žene, slobodne ljude i robove, Židove i pogane – to je uistinu bila velika i čudesna novost.
Kršćanstvo nije nastupilo s nekim određenim programom, u Bibliji nema nikakvoga konkretnoga nacrta, pa su vjernici gotovo dvije tisuće godina vjerovali da opravdanje za bezbrojne društvene sustave mogu pronaći u riječi Božjoj. Sveti Pavao nije učinio ništa glede ukidanja ropstva, vjerojatno nije mogao zamisliti svijet bez gospodara i robova, a nitko u njegovo doba takav svijet nigdje nije ni vidio. Još otkako su u pradavnim vremenima pobjednička plemena u najzabačenijim dijelovima kugle zemaljske shvatila da bi možda bilo dobro poštedjeti živote poraženih neprijatelja i odvesti ih u zarobljeništvo kako bi radili za njih, ropstvo je bilo dio strukture gotovo svih naroda, kako primitivnih tako i visoko civiliziranih, bijelih i crnih i smeđih i žutih. Ali kada sveti Pavao u svojoj poslanici, ne duljoj od razglednice, Filemona moli da primi njegova odbjegloga roba Onezima kao brata u Kristu, jer on ga šalje natrag krštena, te ga istovremeno podsjeća da je danas i on sam, Pavao, zarobljenik u lancima, time baca novo svjetlo na ovu uvaženu instituciju. Kada sveta Perpetua, ugledna plemkinja iz Kartage, i sveta Felicita, robinja, zajedno uđu u arenu da bi umrle za svoju vjeru, jedna drugoj pomažu poravnati halje i kosu kako bi bile dostojanstvene u smrti i kako bi se, držeći se za ruke
kao sestre, suočile s nasrtajem divlje zvijeri, cijeli taj prizor poprima određeno simbolično značenje. To što bi neki gospodar oslobodio svoje robove kada se preobratio na kršćanstvo nije bio neki odveć čudesan čin, no bio je to čin koji je Crkva odobravala i nazivala dobrim djelom koje je Kristu milo. Svoje su robove, međutim, često oslobađali i poganski vladari. Misao koja je dovela do odumiranja ropstva kao institucije kod kršćanskih naroda – i nigdje drugdje – bila je ta da je Bog mogao voljeti roba više nego njegova gospodara ako rob voli Boga većom ljubavlju. Mogao je postati svetac čiji bi zagovor mogao biti od pomoći kada bi gospodar gorio u čistilištu. Svoju su ulogu svakako igrali i gospodarski uvjeti: kada su mediteranske zemlje i ostatak Europe zapali u razdoblje ratova i nemira koje je potrajalo nekoliko stotina godina, potražnja za robovskom radnom snagom se smanjila, a Rimljani nisu smatrali robove dobrim vojnicima. Slični su uvjeti uvelike prevladavali i u svijetu Muhamedovih sljedbenika, ali ondje je društvenu poziciju nekog čovjeka u velikoj mjeri određivalo to koliko robova i robinja posjeduje. Priče iz Tisuću i jedne noći, koje predstavljaju odraz čežnje cijele jedne kulture, obiluju opisima junakove pratnje: crnih robova, bijelih robova, predivnih, pomno obrazovanih robinja koje su znale pjevati, plesati i recitirati Kur’an, zarobljenih Grkinja koje su krasile harem moćna gospodara. Ništa nije više doprinosilo respektu koji je netko mogao uživati. Napokon, Osmanlije su otkrili kako od robova mogu napraviti elitne vojnike, mameluke i janjičare; valjalo je samo oteti, unovačiti ili kupiti dječake dok su dovoljno maleni kako bi rano mogli početi s obukom. A za to su vrijeme svi pokušaji da se ropstvo ponovo ustoliči među kršćanskim narodima uvijek bili zamaskirani izlikama kojekakvih nategnutih tumačenja, ne bi li se prikrila činjenica da je zbog novonastalih okolnosti ropstvo opet postalo unosan koncept. Kršćanski misionari nisu dolazili u nepoznate i daleke krajeve da bi tamošnjim narodima koje su došli pokrstiti promicali
ideje o emancipaciji žena od spona postojećih društvenih kultura i starih zakona, navada i praksi. Nisu imali ništa protiv činjenice da su kod većine narodā žene cijeli život smatrane maloljetnima, ostajući pod skrbništvom svojih muških rođaka sve dok ne bi prešle pod skrbništvo svojih muževa i sinova. Tako je moralo biti jer ljudsko društvo uvijek razvija zakone i tijela za tumačenje zakona, za zastupanje i donošenje presuda, mnogo prije nego što nekome sine da bi društvo trebalo preuzeti odgovornost za provedbu zakona i izvršavanje donesenih presuda – čime nastaju i prvi izdanci policijske službe. Ali sve dok je bila dužnost svakoga čovjeka da provodi ono što se protumači iz zakona, napose uz pomoć obitelji i, ako je potrebno, oružja u ruci, žena je morala biti pod zaštitom nekoga tko je mogao osigurati njezina prava. No, crkveni nauk o sakramentu braka nužno je dolazio u sukob s pravom muškarca da se riješi žene od koje u braku nema koristi, neovisno o njezinim željama. Jer crkvena je dogma da je valjanost braka u Božjim očima uvjetovana suglasnošću obiju strana, i sve je moralo biti potpuno svojevoljno. Nadalje, crkvena je dogma i to da svetu bračnu sponu prekinuti može samo smrt, dok su tek određene prepreke, poput krvnoga srodstva i prethodno sklopljenoga braka aktualni brak mogle učiniti ništavim. Time se, naravno, dokidala skrbnikova moć nad štićenom osobom. Nije da je to dovelo do nekih izravnih promjena u običajima i navikama pokrštenih naroda. Merovinška Francuska i srednjovjekovna Italija stalno su kršile crkvena pravila, osim ako kakvom moćnom vladaru ili obitelji nije odgovaralo držati ih se, premda je bilo odvažnih biskupa koji bi se pobunili i znamenitih slučajeva u kojima bi intervenirao i sâm papa. Svejedno, sama činjenica da je Crkva zagovarala pravo žene da vlada sama nad sobom, postupno je promijenila pogled na položaj žene u ljudskom društvu – iako se malo djevojaka usudilo zahtijevati to pravo protiv autoriteta obitelji. Žene iz naroda, marljive supruge marljivih muškaraca, aktivne građanke, besposlene dvorske dame, princeze i kraljice koje
su često bile zauzete političkim intrigama, vladanjem većim ili manjim kraljevstvima, često mudro i odvažno, sve je njih obasjalo novo svjetlo koje je svako ljudsko dijete gledalo kao dušu koja može biti spašena ili izgubljena. Za žene koje je dublje dirnula ta misao o duši i Božjim planovima za ljude, bila su otvorena vrata samostana, utočišta u koje je duša mogla pobjeći od obiteljskoga života i radosti i tuga ovoga svijeta i, kroz samodisciplinu i duhovnost, uzdići se u visove duhovne bistrine. U crnim vremenima i trenucima duhovne pustoši put je vodio gore, prema nadnaravnim radostima i nezamislivim doživljajima za one koji su htjeli živjeti ljubav Božju, sve dok duša voli samo Boga i sve što je on stvorio. Slaveći pisanom riječju djevičanstvo, apostoli nisu mogli predvidjeti razmjere monaštva kakvo će se razviti među zapadnjačkim narodima. Istočnjačku lavru4, zajednicu kontemplativnih asketa okupljenih oko crkve u kojoj svećenici podjeljuju sakramente, potpuno je transformirao rimski genij organizacije i strukturiranja. Baš ta europska neutaživa žudnja za stvaranjem nečega novoga, koja je ujedno i prokletstvo i blagoslov, uzrokovala je neprestano osnivanje novih redovničkih redova i nastanak mnoštva različitih pravila. Muškarci i žene koji su imali isti cilj, posvetiti se Bogu i Kristu, ali s različitim temperamentima i dispozicijama za različite zadaće u Božjem vinogradu, mogli su kao redovnici i redovnice raditi na posvećenju vlastite duše i svijeta kroz molitvu i kontemplaciju. Različiti redovi istovremeno su primali dječake i djevojčice i pripremali ih za samostanski život ili život u svijetu, njegovali siromašne ili slali misionare u strane i opasne zemlje. Duh reda mogao je, međutim, uvenuti, zanos za Božje stvari izblijedjeti, samostani su mogli propasti, a redovnici i redovnice postati mlaki kršćani. Muški samostani postajali bi jazbine u kojima su vladali svađe, intrige i nemoral, a ženski domovi neželjenih kćeri kojih su se obitelji riješile poslavši ih onamo. No, samostanski se duh uvijek iznova rađao, obnavljali su ga novi osnivači i osnivačice redova, novi
samostani bili su ispunjeni dušama punima žara. Nova pravila ispisivala su se kako bi se zadovoljili novi društveni uvjeti i njih se strastveno pridržavalo u svijetu uskipjelom od nasilnih strasti, mržnje i gladi za moći, zlatom i osvetom. Jer i muškarci i žene koji bi se gramzivo borili za moć i bogatstvo, kao i za to da zadovolje svoje čuvstvene žudnje i uživaju u slastima ljubavi, taštine i osvete, mogli su ipak vjerovati u svetost, čak i kada su radije slijedili svece s najveće moguće udaljenosti. Usprkos svojem užasnom apetitu za život i crnim nesrećama, usprkos svemu što su propatili pod zamasima i udarcima koje ljudi upućuju svojima bližnjima, ali i samima sebi, čvrsto su vjerovali u nadnaravno, čak i kada je njihova vjera bivala poljuljana starim i novim praznovjerjima. A kada bi velike društvene ili privatne katastrofe postale nesnosne, nadali bi se da će neki svetac svojim zagovorom moći obuzdati Božju kaznu za koju su znali da je i više nego zaslužena, i priskrbiti im milost kako bi mogli raskrstiti sa životom u grijehu i vratiti se u milost Božju. Najveća od svih svetica u svijesti puka postala je Marija, Majka Kristova – Kraljica milosrđa, odabrana posuda u kojoj se sjedinilo božansko i ljudsko. Kada je svojevoljno pristala na sudbinu koju joj je, prema anđelovu navještenju, namijenio Bog, poništila je nesreću koju je Eva namrla svom potomstvu i postala vratima kroz koja je Kralj života stupio u svijet ljudi. Njoj u čast vjernici su štovali žene koje su ispovijedale Kristovu vjeru u vremenima kada su kazna za to bili mučeništvo i smrt. Ali i žene koje su u svoje vrijeme u Kristu živjele živote posvećenosti i ljubavi prema čovječanstvu doživljavane su kao stupovi društva, vođe i učiteljice svojih naroda. Svetu Hildu od Whitbyja, svetu Hildegardu iz Bingena, svetu Elizabetu Ugarsku jamačno su u mnogim krajevima dočekivali s mržnjom i nepovjerenjem, ali drugi su im se pridruživali s povjerenjem i poletom. One su uistinu bile predvodnice u svoje doba. U vrijeme puno nasilja, krvoprolića, užasnih pošasti, razornih ratova i gladi, jedna udovica iz zakutka Europe, sveta Brigita Švedska, ili že-
na iz naroda, kći bojitelja tkanina, Katarina Sijenska, mogle su savjetovati svjetske vladare, a oni bi ih, čak i ako njihove savjete ne bi uvažili, svakako s poštovanjem saslušali. Igrale su svoju ulogu u svjetskoj politici, ispravljale, savjetovale i usmjeravale, a ponekad i zapovijedale i naređivale Kristovom namjesniku na ovome svijetu.
2.
Ugradovima-državama Toskane, građani, popolani – trgovci, obrtnici, akademici – još su u srednjemu vijeku zahtijevali i dobili pravo sudjelovanja u upravljanju državom zajedno s plemstvom, gentiluomini. U Sieni im je još u dvanaestom stoljeću pripala trećina zastupničkih mjesta u Velikom vijeću. Unatoč tomu što su se stranke i suparničke grupacije u strankama nerijetko upuštale u dugotrajne, često krvave sukobe, i unatoč čestim ratovima sa susjednim gradom i najvećim rivalom Firencom, unutar gradskih zidova vladalo je blagostanje. Sijenci su bili imućni i ponosni na svoj grad, prepun predivnih crkava i javnih građevina. Zidari, kipari, slikari i kovači koji su izrađivali prekrasne željezne ograde i lanterne rijetko su bili bez posla. Život je bio poput šarene tapiserije, u kojoj su taština, pohlepa i žudnja za senzualnim užicima, žeđ za moći i ambicije bile isprepletene u mnoštvu uzoraka. No, kroz tu tkaninu, poput srebra su se protezale niti kršćanske ljubavi, duboke i istinske pobožnosti unutar samostana, s dobrim svećenicima, braćom i sestrama koji su svoje živote posvetili širenju dobra. Bogataši i pučani velikodušno su se brinuli o bolesnima, siromašnima i usamljenima koliko god su mogli. I u svim tim slojevima gradske zajednice dobri su ljudi živjeli tiho i neprimjetno, vodeći prekrasan obiteljski život u čistoći i pobožnoj vjernosti. Tako je živjela i obitelj Jacopa Benincase. Zajedno sa svojim sinovima i šegrtima bavio se bojenjem tkanine, dok je njegova žena Lapa di Puccio di Piagente suvereno vodila veliko doma-
ćinstvo, iako joj je život bio obilježen neprekidnim nizom trudnoća i poroda – gotovo polovicu djece izgubila je još u njihovoj ranoj dobi. Koliko ih je točno preživjelo ne zna se, no staro obiteljsko stablo obitelji Benincasa navodi imena trinaestero djece. Koliko god stravično zvučala stopa smrtnosti novorođenčadi u to vrijeme, čini se da su Jacopo i Lapa imali sreće što im je ostalo više od pola djece koju su donijeli na svijet.
Jacopo Benincasa bio je imućan čovjek kada je 1346. mogao sebi priuštiti najam kuće u ulici Via dei Tintori, u blizini Fontebrande, jednoga od prelijepo natkrivenih izvora koji su grad opskrbljivali pitkom vodom. Obiteljska kuća Benincasa, koja dan danas, uvelike nepromijenjena, stoji na svojem mjestu, ustvari je bila malena s obzirom na veličinu obitelji. No, srednjovjekovni ljudi nisu bili razmaženi što se prostora tiče, napose građani utvrđenih gradova, unutar čijih se zaštitničkih zidina valjalo stisnuti što se bolje moglo. Prostor je bio dragocjen, a grad je morao imati i otvorene trgove, crkve i javne građevine, koje su teoretski pripadale svemu stanovništvu. Zato su kuće u kojima je ono živjelo bile tijesne, smještene duž uskih, krivudavih ulica. Kuća obitelji Benincasa u okvirima toga vremena bila je zapravo velebna i otmjena.
Lapa je već bila rodila dvadeset i dvoje djece kada je na svetkovinu Blagovijesti, 25. ožujka 1347., dobila blizanke. Krštene su kao Katarina i Ivana. Gospa Lapa mogla je dojiti samo jednu pa je Ivana dana na skrb dojilji. Međutim, ni Katarina po pitanju dojenja nije prošla ništa bolje; gospa Lapa zapravo se nikada nije mogla posvetiti dojenju svoje novorođenčadi jer bi ih svaki put zbog nove trudnoće morala prepustiti drugim ženama. Ipak, Katarina je pila majčino mlijeko sve dok nije postala dovoljno velika da je odviknu. Sasvim je prirodno bilo da je Lapa, tada već vremešna žena, voljela svoje dijete zahtjevnom majčinskom ljubavlju ispunjenom savjetima, koja će kasnije, kada dijete odraste, odnos između dobre, priproste Lape i njezine mlade, poletne kćeri preinačiti u dugu priču punu žalosnih nespo-
21 razuma. Lapa ju je neizrecivo voljela, ali je uopće nije razumjela. Katarina je ostala najmlađe i omiljeno dijete cijele obitelji jer je malena Ivana umrla kao dojenče, a nova Ivana, koja je na svijet došla koju godinu poslije, ubrzo je slijedila svoju imenjakinju u grob. Za utjehu, njihovi su roditelji živjeli u čvrstom uvjerenju da nedužna dječica iz kolijevke idu ravno u raj, dok se Katarina, kako piše Rajmund iz Kapue, u pomalo nategnutoj igri riječi s njezinim imenom i latinskom riječi catena, lanac, morala dobrano namučiti na zemlji dok sa sobom u nebo nije povela cijeli lanac spašenih duša.
Kada je blaženi Rajmund iz Kapue prikupljao građu za svoju biografiju svete Katarine, zamolio je gospu Lapu da mu priča o svetičinom djetinjstvu – što se odnosilo na davno doba, jer je Lapa tada bila starica, osamdesetogodišnja udovica. Prema Rajmundovu pisanju stječe se dojam da je Lapa zainteresiranom, angažiranom slušatelju voljela pričati o svemu čega se mogla sjetiti. Pričala je o danima kada je bila zaposlena, aktivna majka usred gomile djece, zetova i snaha, unuka, prijatelja i susjeda, a Katarina omiljeno, najmlađe dijete tada već starijega para. Pripovijedala je i o svojemu mužu – Jacopo je bio neizrecivo dobar, pobožan i pravdan čovjek. Rajmund bilježi kako Lapa „nije imala niti jednoga jedinoga poroka kakve imaju ljudi našega doba“, bila je nedužna i priprosta duša potpuno nesposobna izmišljati priče koje nisu istinite. Međutim, kako se morala starati o toliko mnogo ljudi, nije si mogla priuštiti biti tako dobrohotna i strpljiva kao što je bio njezin muž. Ili je možda baš zato što je Jacopo bio previše dobar za ovaj svijet njegova supruga morala biti praktičnija i gdjekad biti glas razuma, kako bi zaštitila interese obitelji. Jacopo nikada nije izgovorio ishitrenu ili grubu riječ, čak ni kada su ga maltretirali ili s njime loše postupali, a ako bi ukućani dali oduška svom lošem raspoloženju, koristeći gorke i mržnjom ispunjene riječi, on ih je pokušavao urazumiti: „Slušaj, radi sama sebe budi dobar i ne budi nepristojan.“ Jednom ga je jedan sugrađanin htio natjerati da mu ispla-
ti velik iznos koji mu Jacopo nipošto nije dugovao, a kako je taj imao prijatelje na moćnim pozicijama, poštenoga su bojitelja toliko proganjali da su ga gotovo otjerali u propast. Unatoč tome, Jacopo nije dopuštao da itko kaže išta ružno o čovjeku koji ga je kinjio. Učinila je to Lapa pa joj je odmah rekao: „Pusti ga na miru i vidjet ćeš da će ga Bog nagnati da uvidi svoju grešku, a nas će zaštititi.“ Nedugo potom, priča Lapa, odista je tako i bilo.
Grubim riječima i prostotama u njegovu domu nije bilo mjesta. Kada se njegova kći Bonaventura udala za mladoga Sijenca Niccolu, toliko je bila ogorčena lascivnim rječnikom svojega muža i njegovih prijatelja da je oboljela. Niccola, koji je ustvari bio bistar momak, uznemirio se vidjevši koliko mu je supruga mršava i blijeda. Htio je doznati u čemu je problem, a Bonaventura mu je ozbiljno odgovorila: „U očevoj kući nisam navikla slušati riječi kakve ovdje čujem svakoga dana. Budi uvjeren da ću, ne dođe li takvom nepristojnom izražavanju kraj, umrijeti.“ Niccola se smjesta pobrinuo da se odmah prestane sa svime zbog čega se njegova žena osjećala povrijeđeno, i izrazio svoje divljenje njezinu odgoju i čestitosti njezinih roditelja.
U takvu je domu odrastala mala Katarina. Svi su je mazili i voljeli, a bila je još maleno dijete kada su se roditelji divili njezinoj „mudrosti“ slušajući njezino nevino čavrljanje. S obzirom da je bila i izuzetno dražesna, Lapa je jedva uspijevala zadržati svoje blago za sebe jer su je svi susjedi stalno htjeli „posuditi“. Srednjovjekovni autori biografija rijetko detaljno pišu o djetinjstvu ili pokušavaju proniknuti u dječju prirodu, no na nekim stranicama Rajmundove knjige Lapa nam uspijeva dočarati sliku malene talijanske djevojčice, ozbiljne, a opet vedre, predivne i očaravajuće – već tada u procesu otkrivanja nevjerojatne vitalnosti i duhovne životne snage kojoj su se Rajmund i ostala njezina „djeca“ mnogo godina kasnije predali pod njezinim utjecajem, osjećajući kako njezine riječi i prisutnost raspršuju tugu i malodušnost, ispunjavajući im duše božanskim spokojem i radošću. Jer čim je umakla iz kruga svojih najbližih, mala je Kata-
rina postala vođom svoj drugoj dječici iz ulice. Podučavala ih je igrama koje je sama osmislila, ustvari malim praksama pobožnosti. U dobi od pet godina naučila je Anđeoski pozdrav i bezbroj ga je puta ponavljala. Uspinjući se ili spuštajući stubama u svojemu domu, kleknula bi na svaku stepenicu i izmolila Zdravo Marijo. Čim je čula za Boga, bilo je prirodno da se ta pobožna djevojčica iz pobožne obitelji, gdje su svi govorili blago i pristojno jedni s drugima, na isti način obraća i Bogu i njegovim svecima. Katarini je to bilo poput igre. No, mala djeca u igre i maštarije unesu svu svoju dušu.
Susjedi su je prozvali Eufrozina, prema jednoj od tri gracije. Čini se da je Rajmund s tim u vezi imao svojih sumnji – zar su dobri ljudi iz četvrti Fontebranda bilo toliko potkovani u klasičnoj mitologiji da su znali podrijetlo imena? Njegova je pretpostavka da je Katarina, možda prije nego što je mogla razgovijetno govoriti, sebe nazivala imenom koje su susjedi prepoznali kao Eufrozina, jer postoji i sveta Eufrozina. Međutim, Sijenci su bili navikli gledati predstave i slušati priče i pjesme pa su vjerojatno pokupili više iz zajedničke umjetničke baštine no što je Rajmund mislio. Primjerice, Lapin otac, Puccio di Piagente, obrtnik koji se bavio izradom madraca, u slobodno je vrijeme pisao stihove. Osim toga, bio je vrlo pobožan čovjek, široke ruke prema samostanima i dobrostiv prema bratovštinama i časnim sestrama. On je mogao poznavati i pogansku i kršćansku Eufrozinu. Katarina je jedno vrijeme bila zaokupljena legendom o svetoj Eufrozini, koja se, prema kazivanju, preobukla u mušku odjeću i pobjegla od kuće, ne bi li je primili u samostan. I sama se Katarina poigravala tom mišlju.
Tako se jedne večeri, kada joj je bilo šest godina, vraćala kući iz posjeta svojoj udanoj sestri Bonaventuri u društvu dvojice dječaka. Jedan od njih bio je njezin brat Stefano, nekoliko godina stariji od nje, kojemu je majka vjerojatno često davala zadatak da pazi na svoju sestricu. Djeca su došla do dijela gdje se
ulica strmo spušta između vrtnih zidova i pročelja kuća prema divnim kamenim strehama Fontebrande, kamo su žene iz susjedstva dolazile prati robu ili puniti bakrene posude bistrom, mrzlom vodom pa ih na glavi nositi kući. S druge strane udoline izdižu se zidovi dominikanskoga samostana, masivnoga i strogoga, bez ikakvih ukrasa na pročelju izuzev šiljastih prozora iznad ravnoga kora.
Djevojčica je pogledala preko udoline, koja se zove Valle Piatta, promatrajući nebo iznad krova crkve. Prizor koji je ugledala bio je toliko čudesan da o takvom ni sanjati nije mogla. Vidjela je Spasitelja svijeta kako sjedi na kraljevskom prijestolju, odjeven u biskupske halje i s papinskom trostrukom krunom na glavi. Uz njega su stajali njegovi apostoli, sveti Petar, sveti Pavao i sveti Ivan Evanđelist. Djevojčica je stajala kao ukopana. Oduševljena, gledala je taj prizor „i tjelesnim očima i očima duše“. Gospodin joj se s ljubavlju osmjehnuo i podigao ruku, načinivši znak križa, kao biskup kada daje blagoslov. Katarina je nepomično stajala dok je bujica božanske ljubavi zapljuskivala njezinu dušu, ispunjavala cijelo njezino biće mijenjajući ga zauvijek. Uskom ulicom te su se večeri kretali ljudi, konjanici, zaprežna kola, a na njezinu vrhu stajala je ta malena djevojčica, inače prilično plaho i povučeno djetešce, licem i očima okrenuta tom prizoru, stojeći kao okamenjena.
Dječaci su već bili na pola puta nizbrdo kada se Stefano okrenuo i ugledao sestricu na vrhu ulice. Pozvao ju je jednom, dvaput. Katarina se nije ni pomaknula. Potom je otrčao uzbrdo do nje, nestrpljivo je dozivajući. Ali tek kada ju je uhvatio za ruku – „Što je tebi?“ – ona ga je primijetila. Kao da se prenula iz duboka sna. Spustila je pogled i odgovorila: „Oh, da si vidio što sam ja vidjela, sigurno me ne bi ometao i oduzeo mi tako sladak prizor.“ Kada je ponovo podigla pogled, prizor je bio nestao. Stala je ogorčeno jecati, žaleći što je ikada s njega svrnula pogled.
Kada se počela povjeravati Rajmundu iz Kapue, Katarina mu je rekla da je toga dana počela učiti o putevima svetaca, napose o svetom Dominiku i životu pustinjskih otaca. Nije je tome nitko podučavao, prosvjetljivao ju je Duh Sveti. No, šestogodišnje dijete može upiti mnogo znanja, a da ne zna odakle ono dolazi. Dominikanski samostan s crkvom nalik na tvrđavu ležao je navrh brežuljka ponad njezine kuće. Braća iz Reda propovjednika u svojim crno-bijelim habitima jamačno su prolazili ulicama kojima su djeca obitelji Benincasa trčkarala, posjećujući svoje susjede i udane sestre. A kod njih je stanovao i jedan mladić koji je koju godinu poslije stupio u Red svetoga Dominika – Tommaso della Fonte. Bio je on brat Palmiera della Fontea, koji je oženio Niccolucciju Benincasu, a kada je Tommaso kao desetogodišnjak ostao siroče nakon kuge 1349., bratov ga je šogor primio pod svoj krov. Činjenica da je u kući imala udomljenoga brata koji je težio tome da postane dominikanac možda je na Katarinu utjecala više nego što je to ona tada poimala – ili se kasnije mogla sjetiti.
Ali ti trenuci kada je Katarina u viziji vidjela nebo i primila blagoslov Spasiteljev zauvijek su oblikovali njezino biće. Bila je tek dijete, no njezini su ukućani primijetili da je iznenada postala neobično zrela i iznenađujuće razumna, više poput odrasle osobe nego malene djevojčice. Uvedena je u mističko iskustvo. Vesela, malena Eufrozina vidjela je tračak nevjerojatne stvarnosti kojoj je stremila igrajući se pobožnih igara, zakoračila je u beskrajne svjetove božanske ljubavi i ljubavi prema Bogu. Možda je donekle i razumjela da su njezine molitve i promišljanja postala sredstva pripreme za poziv koji će jednoga dana doći – koji poziv, tada nije znala – od Onoga kojega je vidjela u viđenju, Onoga koji je pružio ruku i blagoslovio je. Iz izvora iz kojih je učila o životima i putevima svetaca jasno je da je Katarina nastojala oponašati njihovu predanost i askezu koliko god je mogla. Suprotno onome što je obično slučaj kada djeca odrastaju, postala je mirnija, tiša, jela je manje nego prije. Ti-
jekom dana, njezin otac i ostali muškarci radili su u podrumu, dok su majka i žene bile zaposlene u kuhinji, koja je ujedno bila i dnevna soba. Bio je to polukat na vrhu kuće, s terasom čiji su rub resila stabalca i cvijeće u posudama, a rublje na konopcima lepršalo je na povjetarcu. Spavaće su sobe, međutim, većinu dana bile prazne. Katarina je u jednoj od tih praznih soba tražila samoću, potajice šibajući svoja nježna ramena malim bičem. To su, naravno, ubrzo otkrile djevojčice iz susjedstva, jer djeca nikada ne poštuju nečiju potrebu za samoćom, pa su i u tome, kao i u svemu ostalome, htjele oponašati Katarinu. Okupile bi se tako u jednom kutku kuće i stale se šibati, dok je Katarina molila Oče naš i Zdravo Marijo onoliko puta koliko je smatrala prikladnim. Bilo je to prekrasno tajanstveno, a grupica malih pokornica zacijelo se osjećala ushićeno i radosno. Usto je to bila, kako piše Rajmund, i najava budućnosti. Katarina se, međutim, gdjekad htjela odmaknuti od djece s kojom se igrala, posebice od dječaka. Tada bi pohrlila na kat tako brzo, kazuje njezina majka Rajmundu, da se činilo kako stopalima uopće ne dotiče stube, činilo se kao da lebdi. Lapu je to užasno plašilo jer je strahovala da će dijete pasti i ozlijediti se. Čežnja za samoćom i legende o pustinjskim ocima o kojima je Katarina toliko razmišljala pobudile su u njoj sanjarenja o pustinjskoj pećini u koju bi se mogla skriti i razgovarati s Bogom. Jednoga divnoga ljetnoga jutra Katarina je pojela nešto kruha i sama krenula prema kući svoje udane sestre blizu dveri San Ansano. No, ovoga je puta produžila i prošla kroz dveri, i maleno se gradsko dijete prvi puta u životu našlo ispred zidina, gledajući mirnu dolinu Valle Piatta i njezine zelene poljane. Toliko je bila navikla na svoj svijet, gdje su kuće bile nagurane uz uske ulice pune ljudi, konja, magaraca, kola s volovima ili mulama, mačaka i pasa, sveprisutnih u talijanskim obiteljima, da je Katarina pomislila kako taj mirni, zeleni svijet mora biti pustinja. Krenula je u nj, tražeći pogledom kakvu spilju. Spiljā je u vapnenačkim stijenama duž doline bilo mnogo i, čim je pronaš-
la jednu za koju je zaključila da joj odgovara, ušla je i, kleknuvši, stala moliti što je predanije mogla. No, nakon nekog vremena prožeo ju je neobičan osjećaj. Osjećala se kao da, podignuta s tla, lebdi pod svodom spilje. Ustrašila se da bi to mogla biti kušnja đavla koji ju je možda htio odvratiti od molitve. Nàtō je stala moliti još iskrenije i odlučnije. Kada se prenula iz toga zanosa, shvatila je da i dalje kleči na tlu spilje – bilo je tri popodne, vrijeme kada je Sin Božji preminuo na križu.
Shvatila je to kao znak s nebesa – Bog ne želi da postane pustinjakinja. Nije htio da se njezino mlado tijelo izloži većim naporima i kušnjama nego što priliči njezinoj dobi niti je htio da ovako napusti roditeljski dom. Putem kući bila je strašno umorna, strahovala je da je prestravila svoje roditelje – možda su mislili da se izgubila. Ponovo je stala usrdno moliti, ovoga puta za siguran povratak kući. I opet ju je obuzeo onaj neobičan osjećaj lebdenja. Kada ju je napustio, stajala je pred gradskim dverima. Otrčala je doma koliko su je noge nosile. Ali nitko u obitelji Benincasa nije ni primijetio da je nema, mislili su da je kod sestre i da je sve u redu. Niti je itko znao za njezin pokušaj da postane pustinjakinja sve dok to mnogo godina kasnije sama nije otkrila svom ispovjedniku.
Vidovita je djevojčica posvuda oko sebe primjećivala kako su i odrasli i druga djeca zaokupljeni mnoštvom stvari koje nju uopće nisu zanimale. S vremenom je shvatila da su to zapravo stvari koje Sveto pismo naziva svijetom. Činilo joj se da se njezin svijet, onaj u koji je tako silno željela prodrijeti što dublje, prostire i širi iznad svega što je mogla pojmiti svojim tjelesnim čulima. Bio je to nebeski svijet u koji je imala priliku nakratko zaviriti kada je vidjela Gospodina gdje sjedi na tronu na nebesima iznad Crkve svetoga Dominika. Ključ toga svijeta bila je molitva. No, dijete je već iskusilo da se u njega može ući i duhovno, bez posredovanja tjelesnih osjetila.
Njezini otac i majka, braća i sestre bili su dobri kršćani. Samo, oni su bili zadovoljni time da tek umjereno otpiju iz vrela za kojim je Katarina sve više žeđala što je više iz njega pila. Molili su se, išli na misu, pomagali i bili velikodušni prema siromasima i slugama Božjim, ali su se u međuvremenu svim srcem okretali onome što je ona sve više smatrala preprekama koje su stajale na putu želji njezina srca. I koliko god su djeca obitelji Benincasa bila pomno štićena od loših utjecaja, nisu mogla ne znati ništa o oholosti bogatih građana, o zavadama i svađama tvrdokornih i ratobornih ljudi, o taštini svjetovnih žena.
Katarinino srce već je plamtjelo od želje da ih vidi spašene, sve te sirote duše koje su se odvojile od božanske ljubavi, a s kojom se ona susrela i koja joj je omogućila da načas iskusi nebesko blaženstvo. Poželjela je postati jedna od onih koji se trude oko spasenja ljudskih duša – poput dominikanaca, jer znala je da je njihov red nastao upravo s tim ciljem. Često bi, kada bi braća propovjednici prolazila pored njihove kuće, primijetila kuda su koračali, a kad bi otišli, izjurila bi van i s poštovanjem poljubila onaj dio tla koji su njihova stopala dotakla.
Shvatila je, međutim, da će, ako želi jednoga dana i sama sudjelovati u radu te braće i svih dobrih redovnica i redovnika, i izbjeći da je od njezina tajnoga života odvlače radosti i brige koje su toliko zaokupljale misli i vrijeme njezine majke i udanih sestara, morati zauvijek ostati djevica. Kada je Katarini bilo sedam godina, molila je Djevicu Mariju da se zauzme za nju, toliko se žarko željela predati njezinu sinu Isusu Kristu i postati njegova zaručnica. „Ljubim ga svom dušom svojom, zaklinjem se i njemu i tebi da ni za koga drugoga nikada neću poći.“ Molila je potom svoga nebeskoga Zaručnika i njegovu Majku da joj pomognu, kako bi mogla ostati čista i bez mrlja na tijelu i na duši, „koliko god je to u njezinoj moći“.
Jedna talijanska sedmogodišnjakinja i danas je zrelija od djeteta iste dobi iz nordijskoga ili anglosaksonskoga područja. A u srednjem su vijeku djeca u cijeloj Europi odrastala ranije
nego danas, čak su se i u Norveškoj petnaestogodišnjaci i petnaestogodišnjakinje smatrali spremnima za brak. U Romeu i Juliji gospođa Capuleti svoju kćer, koja još ni četrnaestu nije bila napunila, podsjeća:
I mlađe su od tebe
I poštovane gospe u Veroni
Već bile majke. 5
Usprkos tomu, kada je Katarina položila zavjet čistoće, nije mogla biti u potpunosti svjesna svih žudnji, tjelesnih i duševnih, kojima se odlučila nikada ne predati. Zavodljivost tijela njoj je predstavljao tek apetit – dobar tȇk zdrave djevojčice njezinih godina, jer iako je već potajice počela s askezom, Katarina je bila zdravo i snažno dijete – te prirodni strah od fizičke boli. Protiv toga potonjega naumila se boriti disciplinom i, nerijetko, samokažnjavanjem. Kako bi kontrolirala apetit, nije htjela jesti ništa osim kruha i povrća. Obilate porcije mesa koje je uvijek dobivala za obiteljskom trpezom potajice je prosljeđivala Stefanu, koji je sjedio do nje, ili mačkama što su se motale ispod stola. Dječak i mačke dodatne su porcije rado prihvaćali, a ostatak obitelji koji je blagovao hranu što ju je spravljala gospa Lapa nije, čini se, primjećivao što se zbiva na kraju stola gdje su sjedili najmlađi.
Kod kuće nisu mogli ne primijetiti da je Katarina sve mirnija i strpljivija. Mnogo godina kasnije nazvat će strpljivost sȃmom sȓži pobožnosti, a kako milost našu prirodu ne mijenja, već je usavršava, za pretpostaviti je da je ta djevojčica, koja će kasnije srčano i revno izvršavati Božju volju otkrivanu u viđenjima, zasigurno rođena s izvanrednom količinom prirodne tvrdoglavosti. Roditeljima je pak uvijek bila poslušna, strpljivo prihvaćajući majčine ukore, jer Lapa je bila toliko zatrpana kućanskim poslovima i svim tim ljudima oko sebe da bi je gdjekad ponijele emocije pa ne bi baš pazila što govori kada bi se
zbog nečega rasrdila. No, Katarinina je obitelj već bila iznimno zadovoljna njezinim uzornim vladanjem i divila joj se, uvidjevši da je mnogo mudrija nego što bi se očekivalo od djeteta te dobi, tako pobožna i ljubazna.
Lapa je vjerojatno znala da svojemu djetetu pričinja radost zadajući joj takav zadatak pa je jednoga jutra Katarinu poslala u župnu crkvu da zapali svijeće, ostavi milodare na oltaru i zamoli župnika da prikaže misu na čast svetoga Antuna, blagoga sveca koji je za svojega života na zemlji pokazivao veliko razumijevanje i suosjećanje za brige i tegobe običnih, sirotih žena te su ga majke i kućanice mahom smatrale svojim prijateljem na nebu. Katarina je otišla i učinila kako joj je majka rekla, ali je toliko žarko željela prisustvovati toj misi da je ostala u crkvi sve do njezina svršetka i kući se vratila mnogo kasnije no što je trebala – Lapa joj je bila rekla da se vrati odmah nakon razgovora sa svećenikom. Stoga je dočekala kćer s poslovicom koja se u Sieni upotrebljavala kada bi netko debelo okasnio: „Prokleti bili zli jezici koji su mi rekli da se nikada nećeš vratiti.“ Djevojčica isprva nije rekla ništa, ali je onda pozvala majku ustranu i ozbiljno je i ponizno upitala: „Majko draga, ako sam učinila nešto loše ili nešto drugo no što si od mene tražila, udari me da za drugi put znam. Ali molim te, nemoj da tvoj jezik proklinje ikoga, dobroga ili zloga, zbog mene. Ne priliči tvojoj dobi, a meni razdire srce.“ To je ostavilo snažan dojam na Lapu. Znala je da je njezina kći u pravu, ali ju je, hineći da se na to ne obazire, upitala gdje je tako dugo. Katarina joj je rekla da je ostala na misi. Kada se Jacopo poslije vratio kući, supruga mu je ispričala što je njihova kći učinila i rekla. Jacopo ju je saslušao, tiho i zamišljeno, ali u srcu je zahvaljivao Bogu. Tako je Katarina rasla dok nije postala mlada djevojka i otkrila da se promijenila, baš kao i svijet oko nje.
Prekrasno napisan i duboko nadahnjujući životopis svete Katarine Sijenske iz pera dobitnice Nobelove nagrade za književnost Sigrid Undset, jedno je od najhvaljenijih djela o ovoj iznimnoj katoličkoj svetici i mističarki iz 14. stoljeća.
Poznata po svojim povijesnim romanima, Undset u ovom djelu spaja književnu snagu i duhovnu dubinu, donoseći živ i potresan portret žene koja se izborila za vlastiti životni put, suprotno svim konvencijama. Snagom duha i čiste vjere postala je savjetnica papama i sudjelovala u ključnim političkim i vjerskim previranjima svoga vremena, uključujući povratak papinstva u Rim.
Temeljeći životopis na izvornim povijesnim izvorima, vlastitom životnom i obraćeničkom iskustvu te dubokom razumijevanju ljudskoga srca, Undset dojmljivo dočarava Katarinin život, njezinu osobnost i mističke zanose.
Stoga ovo remek-djelo nije samo vrhunska biografija jedne svetice, nego i intiman uvid u nutarnji svijet ove mističarke, dirljivi roman o neizrecivoj ljubavi između Boga i ljudske duše.
Ovaj poticajni i literarno raskošni životopis sv. Katarine Sijenske fascinantna je priča o ženi koja je snagom svoje svete strasti posvjedočila da je „sva ljubav na svijetu tek lom zrâkã vatre vječne ljubavi“.
„Jedna od ponajboljih autorica 20. stoljeća udružuje svoj literarni talent i vjeru da bi napisala biografiju jedne od najneobičnijih svetica u povijesti Crkve. Prekrasna, pročišćena proza Sigrid Undset predstavlja nam živu svetu Katarinu Sijensku, zaokuplja našu maštu i produbljuje naše poimanje Božjih otajstvenih djela.“
Michael D. O’Brien