Uskrsnuće - upute za uporabu

FABRICE HADJADJ

USKRSNUĆE UPUTE ZA UPORABU UPOZORENJE! Svakako pročitati ako želite saznati kako živjeti uskrsnuće u svakodnevici. Čitanje ove knjige može imati blagotvornih učinaka na vaš život.

VERBUM

Jedan od najbriljantnijih mislilaca našega vremena, Fabrice Hadjadj, u ovoj izvanrednoj knjizi propituje događaj i fenomen Kristova uskrsnuća pitajući sebe i nas: mijenja li Uskrsnuće način na koji se odnosimo prema svijetu, način na koji pristupamo svakomu novom danu i živimo ga? Podrobno obrađujući niz tema i temeljeći ih na susretima s Uskrslim onako kako ih je zabilježilo Sveto pismo, Hadjadj pokazuje kako život uskrsloga Krista izravno zadire u naš život i trajno nas preobražava.

Način na koji se uskrsli Krist ukazuje ima u sebi nešto zbunjujuće: veliku jednostavnost.

Fabrice Hadjadj u ovoj knjizi ne propušta upravo to naglasiti te svojim dubokim, lucidnim i duhovitim promišljanjima konkretno pokazuje kako živjeti tu jednostavnost uskrsnuća preobražujući u njegovu svjetlu odnose s drugima, vlastiti poziv, odnos prema hrani, novcu, kućanskim poslovima, Svetomu pismu, milosrđu, vjeri, ljubavi, spolnosti…

Ovaj novi pogled poziva nas da vidimo Božje otkupljenje na djelu ovdje i sada i da iskusimo kraljevstvo nebesko i njegovu jednostavnost u vlastitoj svakodnevici i svakomu djeliću svojega života.

USKRSNUĆE UPUTE ZA UPORABU

FABRICE HADJADJ

USKRSNUĆE UPUTE ZA UPORABU

VERBUM Split, 2017.

Biblioteka: FIDES 85.

Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Resurrection: mode d’emploi © Magnificat SAS, 15-27, rue Moussorgsky, 75018 Paris, 2016. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2017.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Prijevod: Josip Balabanić Lektura: Anđa Jakovljević Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-547-5 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 161006054

Čitatelju knjigâ o samopomoći ova mala knjiga o nebeskoj pomoći

UVOD O, kako bi bilo divno da u hipu, u onomu pravom trenutku kada nas zakuju čavlima – pobjegne, da iz lijesa provali čaroban ćurlik frule! Kakva li iznenađenja!... Koje li poduke za obitelji!... Eto, prvi dobričina Ispijalac smrtne čaše koji ne poživje uzalud, koji nakraju iznudi sve blagodati Proljeća!... Revolucionar Sjenâ! Trubadur iznad grobova! Grabancijaš koji jodla nad Jamama Svijeta!... Volio bih biti taj! Koja ambicija! Meni jedina! Bogami!

Louis-Ferdinand Céline, Guignol’s Band I

Uvijek sam bio vjernik. Što je posve razumljivo: potječem iz prilično ateističke obitelji. Ispočetka vjerovao sam u svoje roditelje kao u bogove (te idole i nisam trebao srušiti; prilično su brzo pali sami od sebe). Zatim, vjerovao sam u Chantal Goyu, koja je pjevala Jutros je zec ubio lovca. Vjerovao sam i u Actarusa, u princa Euphora, koji je pilotirao Goldrakom. Vjerovao sam u Charlesa Ingallsa i u njegovu Malu kuću u preriji (kratko vrijeme, nažalost: živio sam okružen neboderima u La Défense, u poslovnomu dijelu Pariza). Zatim, vjerovao sam u svakomjesečnu playmate, u Playboyu (ili Newlooku, što znači „novi pogled“). Vjerovao sam da hrana raste na policama supermarketa (još uvijek teško mogu zamisliti vrijeme koje je potrebno da se uzgoji puran ili da na stablu dozori jabu7

USKRSNUĆE – UPUTE ZA UPORABU

ka). Bilo je vrijeme kada sam vjerovao da je moj spol samo gramatički muški rod i privid (no uskoro počeh opažati kako prolazi neka zgodna cura i privid mi posta tako stvaran kao što je to voćka u proljeće). Vjerovao sam i u Francusku revoluciju, i u socijalističku revoluciju, premda mi otac bijaše član umjerenoga radničkog sindikata, barem po francuskim mjerilima…

Naskoro, povjerovao sam u Nietzschea, zacijelo da bih bio Onkraj dobra i zla, i u libertinskoga pisca Georgesa Bataillea, iako sam bio pomalo prebojažljiv da bih se posvema uključio u igre orgijanja. Zatim sam povjerovao u Hegela, da konačno pokušam rekapitulirati sve prethodne trenutke svojih vjerovanja pa sam, stigavši do „apsolutnoga znanja“, povjerovao u Célinea koji propovijeda evanđelje Putovanja nakraj noći. Istodobno, vjerovao sam u zen budizam – priznajem to – i da se dokopam divota svoje nutarnje praznine, sjedio sam na podu s direktorima tvrtki i menopauzalnim učiteljicama. U svim tim fazama, dakako, nadasve sam vjerovao u sama sebe i, više od svega, vjerovao sam da nisam vjernik.

Pa jednoga lijepog dana, tras! Sav taj misticizam nestade pometen olujom života. Iznova sam otkrio činjenicu da sam Židov i Francuz da bih uskoro, u starim knjigama na francuskome, otkrio da je sam Bog postao Židovom. Tako sam dakle ja postao kršćaninom. Čak katolikom. Bio je to svršetak vremena kada sam bio tako lakovjeran. I početak jedne vrlo duboke – i ponižavajuće – objektivnosti.

8

UVOD

Počélo stvarnosti Moja vjera u stanovitoga galilejskog tesara imenom Isus, koji je umro i uskrsnuo u Jeruzalemu „pod Poncijem Pilatom“ – što će reći u jednoj maloj provinciji Carstva, kojom je upravljao taj niži službenik rimske administracije – bî tako učinkovita da me spustila na zemlju. Ta je vjera odviše detaljna da bi čovjeka pustila da neodređeno lebdi među apstrakcijama „znanosti“ ili „duhovnosti“. Nadasve, veoma je ozbiljno počélo stvarnosti činjenica uskrsnuća. Oni koji su povjerovali u uskrsnuće bili su ribari koji su znali pokrpati mreže, zidari sposobni podići katedrale, redovnici kadri raskrčiti šikare i obrađivati polja, drugim riječima, sve krajnje praktični i prizemljeni ljudi. Vjerovati u Uskrsloga bijaše im tako neupitno kao posijati žito ili sagraditi romaničku baziliku. Čak neupitnije jer oslonjeni na tu vjeru podizali su podjednako dobro svodove i žitna polja.

Evanđelja nas na Uskrs upućuju u tomu smjeru.

Ona izokreću naglavce sva naša isprazna očekivanja.

Bez iznimke, jer bismo mi za čovjeka koji je ušao u nebesku slavu očekivali opise koji bi potvrdili izvanredne stvari – da blista sjajnije od dobitnika Oscara, žonglira sa zvijezdama, uspostavlja sklad pa vuk prebiva s jagnjetom, ris leži s kozlićem (Iz 11,6)... Ovdje, međutim, treba prihvatiti stvarnost: od uskrsloga Isusa ništa takvo. Osim što je punio mreže ribom da pucaju i uzašao na nebo dok dva čovjeka u bijelomu hlade glave prisutnih govoreći im: Što stojite i gledate u nebo? (Dj 9

USKRSNUĆE – UPUTE ZA UPORABU

1,11), ne čini gotovo nikakvih čudesa. Ili, ako ih je činio, bijaše to neka vrsta njihova naličja, u smislu diskretnosti, suzdržanosti, običnoga.

Zanimljivo je da poslije svojega uskrsnuća Isus ne samo da je zasjao manje nego prilikom preobraženja na gori Tabor, već sada ima i manje prijašnjega božanskog sjaja: Marija Magdalena najprije je za nega pomislila da je običan vrtlar, učenici iz Emausa da je jedan od najneukijih jeruzalemskih žitelja, Apostoli da je na obali Tiberijadskoga jezera nekakav isluženi ribar... Svladao je smrt, uzdigao se iz Podzemlja i, unatoč svemu tome, ponaša se neshvatljivo suzdržano ukazujući se kao usput: stane Isus posred njih (Lk 24,36; Iv 20,19 i 26). Evanđelisti uporno ističu tu skromnost. To posred njih želi upozoriti na neočekivanu bliskost koja doista iznenađuje, jače od bilo kakva raskošna ukazanja jer u ovakvu tijeku događanja raskošnost se i mogla očekivati.

Valja ovdje zastati na toj pojedinosti. Ljudi očekuju blistava ukazanja do te mjere da ne čitaju što je napisano: pretpostavljaju da je prolazio kroz zidove, da je izgovarao ezoterične riječi, da se predstavljao kao artist obdaren supermoćima i blještavom aureolom.

Ali ne, ništa od toga. Jednostavno je bio tamo. Rekao im je: Mir vama, kao da bi rekao „dobra večer“. Lomio je kruh, jeo pečenu ribu, dijelio s njima obrok.

Tumačio im je Pisma onako kako se za stolom priča o događaju koji se zbio nedavno. Pa, umjesto da im je pokazao svoju moć – savijajući na primjer neku že10

UVOD

ljeznu polugu snagom misli – pokazao im je svoje rane. Kod običnih čudesa rane iščeznu; ovdje one ostaju, zauvijek.

Stvarnost na svojemu izvoru Napokon, ima ovdje nešto bolje od izvođenja izvanrednih stvari: to je bolje osvjetljavanje redovnih stvari iznutra. A Isus nije ni mogao postupiti drukčije ako je zaista stvaralačka i otkupiteljska Riječ – isti onaj koji stvara, isti onaj koji spašava i isti koji spašava ono što je stvorio, bez čega ne bi spasio ništa (nije tu neka tabula rasa, nego stol koji preuzima „plod zemlje i rada ruku čovječjih“). Redovne stvari, one su njegov pronalazak, prije njega takvo što nitko nije učinio. Pa kako da ih prezre? On ih sve otkupljuje, uzvisuje i u redovnomu razotkriva čudesno. Istina, ovdje-ondje on je učinio, pa i veći broj, dojmljivih čudesa, primjerice, izliječivši bolesne jednostavno dodirom svoje odjeće ili kada je nahranio tisuće gladnih onim što inače ne bi bilo dovoljno ni za dvoje. Ali mora se priznati da su te tri godine njegova javnoga djelovanja, spram trideset godina življenja u skrovitosti i bez buke, zapravo bile vrlo ograničen broj godina, posebno za nekoga koji je trajno bio svemoćan.

I imao je razloga za to! Da je učinio da iz zemlje izroni cijeli jedan grad, ljudi bi bili mogli zaboraviti da je on već stvorio cijeli svemir. Da je zapucketavši prstima svima dao krov nad glavom, ne bismo razumjeli da je on otpočetka učinio nešto puno bolje: ljude s nji11

USKRSNUĆE – UPUTE ZA UPORABU

hovim udovima koji energijom koju im daje prakticiraju umijeće tesarstva i graditeljstva. Mojsije je svojim štapom rastvorio Crveno more. Isus, kao vječna Riječ, stvoritelj je i samoga Crvenog mora, sve do najmanjega svjetlucanja u najmanjemu od njegovih valova, tako da u vezi s njim nije najzačudnije da razdvaja more jednom kretnjom ni to da na njemu stišava oluju (što je naravnije od toga?), nego da od Samarijanke traži čašu vode.

Tako njegova čudesa redovito završe omalovažavanjem spektakularnoga. Otkupitelj nije mogao zasjeniti Stvoritelja jer tu je na djelu jedan te isti Bog. Eto zašto cilj njegovih izvanrednih djela nije bio odvratiti ljude od onoga što je redovno, nego vratiti ih redovnome – u njegovo nedokučivo ishodište i providnost. Kada on daje vid slijepome, čini to da se taj može obradovati što vidi poput svih drugih. Kada liječi Petrovu punicu, čini to da se Petar punici može diviti (što je čudo drugoga stupnja). Kada daje da Lazar iziđe iz groba, čini to da Lazar nakon toga može još jednom umrijeti, uistinu.

Raspored sati nužan je da bude moguće i neočekivano. No ništa nas ne sprječava da ponekad odstupimo od satnice kako bismo dali pravi smisao točnosti koja nam može postati nešto mehaničko i dosadno. Vrijedan ravnatelj škole koji je načinio raspored sati može napraviti iznimku i organizirati nepredviđenu malu svečanost uz prethodnu obavijest da kada zazvoni to ne će biti znak za ulazak učenika 12

UVOD

u razrede, nego poziv koji će dovesti do nevjerojatna sučeljenja profesora s bradicom i čudaka s bejzbolskom kapom koji inače nisu mogli ni sanjati o jednome takvu susretu... Čudo dakle obustavlja redovan tijek stvari samo zato da nam ponovno otvori oči koje su uhodanošću bile zatvorene i da nam razotkrije dar koji se krije u žrvnju svagdanjih navika. Ta se darovanost probija iz izvora stvarnosti izravnije negoli stvarnost sama: stvarnost se tako razotkriva i upozorava na svoju omamljujuću izvornost. Ništa običnije od toga da vidimo ono što nam je neposredno pred nosom: tome se više ne čudimo. No kada čudesno progleda slijepi od rođenja i vidi kao svi drugi, samo gledanje postaje nam ono što doista jest: dar koji dolazi od Nevidljivoga. Isto tako, iz istoga razloga, punica se čini kao blagoslov Vječnoga, a smrt kao mogućnost najuzvišenijega predanja ....

Slava i svakodnevica Ovdje dotičemo jedan od najvažnijih problema egzistencije, nešto poput kvadrature kruga – kako uskladiti slavu i svakodnevicu. Nema sumnje da je stanovita slabost da se zadovoljimo svakodnevnim te da uopće ne težimo slavi. A postoji i plićina u kojoj se radujemo slavi i tome da smo u središtu pozornosti, ne znajući više biti zahvalni za sunce koje nas svakodnevno grije. Koliko je samo umjetnika dobilo nadahnuće jer su sustavno izbjegavali usisavati prašinu u stanu? Koliko je filozofa iznašlo velike teorije 13

USKRSNUĆE – UPUTE ZA UPORABU

o Čovjeku samo zato što su htjeli izbjeći živjeti sa ženom? Osvajači su zasnovali carstva jer nisu bili sposobni obrađivati vrt. Pisci su napisali remek-djela iz straha od odgajanja djece. A što se budućih supermena tiče, oni su naravno najnesposobniji od svih.

Njihove bioničke proteze ne znaju za prevratnu snagu najjednostavnije nježnosti ni za sreću koju netko nađe kada ručno izradi komad namještaja. Ako oni traže neprekidnu internetsku povezanost i memoriju od 1000 petabajtova, to je stoga što nikada nisu znali vidjeti ptice nebeske niti su promatrali ljiljane u polju (Mt 6,26 i 28). Pa ako oni, zahvaljujući zdravstvenomu nadzoru u svakoj sekundi, misle postati besmrtnima, to je zato što nemaju ništa čemu bi poklonili svoj život (eto zašto će ti besmrtnici živjeti kraće od mnogih smrtnika: življe će željeti predati se u ruke posljednjih, najnaprednijih dostignuća eutanazije). Njihova opsjednutost super-moćima zapravo je znak njihove nemoći: oni ne uspijevaju pojmiti nevjerojatnost vidljivoga, sadašnjost svake prisutnosti, dojmljivost svakoga dojma, senzacionalno u svakomu osjetu...

Uskrsli Gospodin nije jedan od tih supermena.

Njegova se slava vjenčava sa svakodnevicom. Čim je dosegnuo vrhunac savršenstva, nije našao ništa bolje doli da se ponovno nađe među prijateljima, da razgovara s njima i zajednički blaguje. Želi biti jednostavno čovječan i upravo je time najviše dokazao da je Bog (jer običan čovjek nikako ne bi htio da izgleda 14

UVOD

kao običan čovjek, dapače do izazivanja mučnine bi i grmio da bi izgledao kao bog). Uskrsli ne žonglira zvijezdama jer zvijezde već jesu njegova majstorija. On ne blista poput filmske zvijezde jer on želi obasjati bijednoga siromaha koji prvi naiđe. Već je učinio da vuk prebiva s jagnjetom, a ris leži s kozlićem jer šalje svoje učenike kao janjce među vukove (Lk 10,3), a meni daje da vjerno liježem sa svojom ženom.

Ujutro ustati To je dakle teza koju zastupa ova mala knjiga: ukazanja Uskrsloga imaju izrazito praktično obilježje. Nisu ona nikakve sljeparije radi bijega od ovdje i sada kako bismo se nadmudrivali oko stvari koje su daleko; ona nas upućuju na ljubav prema bližnjemu, poučavaju da stvari vidimo odozgor, što ne znači neke druge stvari od onih koje vide obični smrtnici, nego iste stvari polazeći od Duha. Ivan primjećuje da je bit u tome: Tada doista ne bijaše još došao Duh jer Isus nije bio proslavljen (Iv 7,39). A Isus to objašnjava u svojemu posljednjem govoru prije muke: Bolje je za vas da ja odem: jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama; ako pak odem, poslat ću ga k vama (Iv 16,7).

Uskrs postiže svoju puninu na Pedesetnicu. Moguće je izići iz Egipta, ali to bi oslobođenje bilo najveći promašaj da je svaki Hebrej napustio ropstvo samo zato da sam postane nekakav mali faraon. Može se netko diviti pobjedi Uskrsloga, no ovo bi uzašašće bilo najveći pad ako se vjernik oslobodio svo15

USKRSNUĆE – UPUTE ZA UPORABU

jega straha od smrti samo zato da se pretvori u oholo čudovište, dotle da prezire djela Stvoritelja i ne vodi računa o Mesijinoj poniznosti. Isusova je proslava morala dovesti do iščeznuća Uskrsloga i slanja njegova Duha koji oživljuje svakodnevicu izlijevajući se iz Neizrecivoga i prema Neizrecivome.

Glagoli koje svečano prevodimo našim izrazom „uskrsnuti“ (egeiro, anhistemi) na grčkomu znače redovne radnje: ustati, probuditi se, stati na noge. Anđeo Gabriel rabi ih govoreći Josipu: Ustani, uzmi dijete i majku njegovu (Mt 2,13). Isus kaže uzetome: Ustani, uzmi svoju postelju i hodi (Mk 2,9). Stajati na vlastitim nogama, što ima svakidašnjije? Jedino nas neki bivši uzeti čovjek može podsjetiti kolika je to povlastica. Čak samom činjenicom da joj se pridružuju ruke udvostručena je to povlastica jer čovjek od stanja prikovanosti uz postelju prelazi u stanje nosača postelje (što nosač često zaboravlja, on koji misli da je u položaju pomagača zapravo je vazda u položaju onoga kome Bog pomaže). Jer ovdje, nekoć uzeti, sada nosi postelju koja je nekoć njega nosila, nosi je kao znak slasti bez premca. Time je moćniji od kiborga kojemu je dosadno što ima noge i hoće umjesto njih motor na mlazni pogon.

Slično tomu, što je običnije od očinstva? Da tako kažemo, čak je i naš otac u tome uspio! A mi tako olako pomišljamo da je ipak puno bolje raditi i biti stručnjak na nekome posebnom i po mogućnosti inovativnom području. No ni Josip ni Marija nisu bi16

UVOD

li zaposleni na taj način. Njihova sveta obitelj doziva nam u pamet da su očinstvo i majčinstvo nešto više od tehnološke, čak i od umjetničke inovacije, da su ispunjenost i novina za vječnost. Zbog tih tako običnih stvari anđeli silaze s neba, ali ne i zbog vrhunskih uspjeha u izgradnji umjetne inteligencije (osim možda da ubace bug).

Budući da su strojevi sve savršeniji, mi sve dulje možemo ostati pod pokrivačem i zabavljati se gledajući eskapističke filmove. Međutim, uskrsli Krist prvenstveno je tu da možemo ujutro ustati, jednostavno, u zahvalnosti – za što nije dovoljan ni najnoviji uređaj za espresso kavu.

Upute za ove upute za uporabu Postoji već jedna tužno slavna publikacija pod naslovom Samoubojstvo: Upute za uporabu u kojoj se opisuje niz dovoljno uspješnih tehnika kako zaustaviti svoje srce ili prosuti vlastiti mozak. Nažalost, s uskrsnućem ne možemo ciljati na takvu učinkovitost. Ako je relativno lako skončati svoje dane, puno je teže, nešto suprotno, započeti ih ispočetka. Ne izvlači se baš tako lako sama sebe ako si dva metra pod zemljom, kao što se baca sa šestoga kata. Mogu sebe isključiti iz života, ali ne i uskrisiti od mrtvih.

Ta je nemogućnost povezana s jednom drugom posve očitom nemogućnošću: s nemogućnošću da netko sâm sebi daruje život. Doista, jednako ti je nemoguće uskrisiti sebe kao što nisi mogao učiniti ne17

USKRSNUĆE – UPUTE ZA UPORABU

što da se rodiš. A ipak – zbilo se upravo to nešto nevjerojatno za našu oholost! – rođeni smo. Netko će na ovo odmah prigovoriti da je nekome zaista bilo nemoguće nešto učiniti da se rodi, kao jedinka, ali nije tako ako se gleda čovjeka kao vrstu (do sada smo, očito, već uspjeli postići da se rodi određeni broj djece), dok je uskrsnuti od mrtvih nemoguće i za vrstu i za pojedinca. Na to odgovaram da ova analogija zacijelo ima svoja ograničenja, ali da nas ona u nekomu smislu, koji nije manje bitan, radije navodi da ustvrdimo kako je manje moguće biti rođen, nego biti uskrišen od mrtvih, štoviše, baš zato najnaprednija tehnologija radije teži proizvodnji pojedinaca, nego da ih samo pušta da se rađaju – i, mora se reći, ima neko opravdanje za to.

U osnovi teže je i nekako fundamentalnije pristati biti rođen negoli pristati na uskrsnuće. S jedne strane, da te rode Jeanine i Raymond manje je zanosno negoli biti izravno nanovo rođen od Boga. S druge strane, postići radost nebeskoga života pretpostavlja da si već osjetio neku radost življenja, pa bilo to i tu na zemlji, stanujući u blizini industrijske i trgovinske zone. Zašto bismo željeli vječni život ako ne volimo život? Što bi dobroga bilo u čudu uskrsnuća ako nema čuđenja nad time što smo došli na svijet? A, istodobno, vjera u čudo uskrsnuća tjera nas da postanemo svjesni te začuđenosti što smo došli na svijet. Da bi prihvatio svoje rođenje u nekomu mjestu i u neko vrijeme, s tim ne baš sjajnim tijelom i tom tako te18

SADRŽAJ UVOD . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Počélo stvarnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Stvarnost na svojemu izvoru. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 Slava i svakodnevica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 Ujutro ustati . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15 Upute za ove upute za uporabu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17 I . NOVAC ILI ŽIVOT . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 Oponašanje triju teologalnih krjeposti . . . . . . . . . . . . . . . 24 Trader ili svjedok?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27 Kupac ili baštinik? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30 Virtualno i živo. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31 Buduće vrijeme i ono što ima doći, završni račun i memorijal . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34 II . ŽENE NOSITELJICE MIOMIRISA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37 Pomazati Pomazanika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40 Ljubav kao smirna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43 Kurtizana, majka, žena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45 Strah od uskrsnuća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47 III . UBRUS NA SVOJEMU MJESTU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49 „Poslije vas“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 52 Čudo u praznini. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54 Kao majka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55 Kućanski poslovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57 IV . SIĐI DOLJE I POGLEDAJ JESAM LI TAMO . . . . . . . . . . . 61 Neprepoznavanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 64

185

SADRŽAJ

Prenijeti neprevodivo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65 Povratak iz Edena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 68 Problem Utjelovljenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 70 Da nam se otvore oči . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 71 Najveći u najmanjemu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73 V . IMATE LI ŠTO ZA JELO? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75 Tajna ljepote . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 78 Ovisnost i preuzimanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 80 Zakon stola . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 82 Tko jede moje tijelo i pije moju krv . . . . . . . . . . . . . . . . . . 84 VI . PO PISMIMA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 87 Prazna poruka i nečitka prisutnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . 90 Uzlazna loza prije Uzašašća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 92 Onaj koji povijest sažima i otkupljuje . . . . . . . . . . . . . . . . 93 Dopustimo Bibliji da ona čita nas. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 96 VII . OBNOVA DAHA: GOVORITI DOBAR DAN I OPROSTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99 Protiv pobožnjačkoga dualizma. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103 Ozdravljenje: istinski reći „Dobar dan!“ . . . . . . . . . . . . . 104 Tako nadnaravno i tako svakidašnje . . . . . . . . . . . . . . . . 106 Što je više istine, više je potrebno praštanja . . . . . . . . . . 108 VIII . PRINESI RUKU U MOJ BOK . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .111 „Ja sam kao sveti Toma...“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113 Usijana glava. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115 Vječne rane . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117 Ako se zaniječe samo jedna činjenica ovoga svijeta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 119 Onaj koji je sumnjao u dobroj vjeri. . . . . . . . . . . . . . . . . . 120

186

SADRŽAJ

IX . POVRATAK RIBOLOVU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .125 I Riječ je tesarom postala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 128 Čovjek medija i medijevalni čovjek . . . . . . . . . . . . . . . . . 131 Otac vinogradar . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 132 Ribari grješnika. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 134 X . PAPINSKA NEDOSTOJNOST . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .137 Trostruka muka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 140 Radost osjetiti se nedostojnim. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 143 Sreća u samooptuženju. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 145 Biti (Sveti) Otac. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 147 XI . SVEMU STVORENJU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .151 Ako je tu stvorenje... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 155 Sve stoji u njemu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 157 Putovi i zaobilaznice Providnosti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 159 Cijeli svijet i kraljevstvo blizine. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 162 XII . POLOŽITI GLAVU DA JE ODSIJEKU (ILI TIJELO DA GA KAMENUJU) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .165 Stjepan, Savao i Ananija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 169 Nazdravljanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 171 Snaga molitve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 172 Radikalniji od džihadista . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 175 EPILOG . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .177 Da bismo mogli biti ljudi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 178 Pred protu-navještenjima. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 180 Ukazanja Uskrsloga kao naša kušnja u pustinji . . . . . . 182

187

PREPORUČUJEMO

Poznati duhovni autor o. Marko Ivan Rupnik otkriva da je moguće živjeti drukčije nego što to diktiraju najnovije reklame, živjeti duhovno tako da ono što nosimo u srcu otkrivamo u svakodnevnom životu. Oni koji žive život po Duhu počinju ga zračiti i na okolinu u kojoj se nalaze jer ljubav se ne ostvaruje u mislima, nego se konkretizira i preobražava svu stvarnost počevši od toga kako se odnosimo prema drugim ljudima, kako upotrebljavamo misao, kreativnost i maštu, kako se odijevamo, kako uređujemo dom, kako blagujemo, kako se zabavljamo, radimo, odmaramo i priređujemo slavlja, kako se suočavamo sa životnim poteškoćama… Umijeće življenja stoga ne upućuje kako dosegnuti sreću, nego kako živjeti da sreća dođe kao učinak ispunjena života.

237 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Naš nam se život često otkriva kao tegoban i prepun nedostataka, no da bi došlo do istinske promjene nisu dovoljne naše vlastite snage, nego nam je za to potrebno izvanjsko uporište, neophodno je da se u nama uz našu nesavršenu narav otkrije nešto drugo – stvarno i snažno načelo nekog drugog života povrh ovog našeg ograničenog.

Taj novi, bolji život, čovjek ne može stvoriti sam ni iz čega, jer on je izvan nas, mi ga trebamo primiti. I kao što ni naravni život nije stvorio sam čovjek, nego mu je dan, tako mu se i novi život od Boga daruje i stoga se naziva milošću. Jedan od najpoznatijih modernih mislilaca, ruski velikan Vladimir Solovjev, u ovoj knjizi progovara kako živjeti na toj osnovi milosti, Božjega dara, blaga koje nije obični umišljaj, nego nam je stvarno darovano.

205 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

U današnje vrijeme suvremeni kršćanin pozvan je nanovo otkriti – kako u molitvi, tako i u svim aspektima života – nužno i intimno jedinstvo teorije i prakse, kontemplacije i vanjskoga djelovanja. Molitvi se učimo samo moleći i u tomu treba sudjelovati čitavo naše biće: um, srce, ali i tijelo, naš pogled i sva naša osjetila. Otac Gabriel Bunge, monah pustinjak s darom duhovnoga razlučivanja i dubokim poznavanjem pustinjskih otaca, u ovomu djelu s velikom mudrošću i iskustvom govori o važnosti jedinstva onoga što vjerujemo i onoga što izražavamo u svojoj molitvenoj praksi.

223 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Poznati isusovački duhovnik i propovjednik, kardinal Tomáš Špidlík, u ovoj knjizi sabrao je četrdeset duhovnih bisera iz kršćanske starine i na temelju njih sastavio razmatranja pogodna za kratak molitveni predah u užurbanoj svakodnevici. Kardinal Špidlík ne zadržava se na teoretskom izlaganju, već donosi njihovo značenje za naš konkretni život i upućuje na praktičnu primjenu. Govori o duhovnosti, o zdravlju i bolesti, o braku i spolnosti, o prijateljstvu, molitvi i pokori… ukratko, o svemu onome što čini naš život. Bilo da ih čitamo u tišini svoje sobe, u autobusu ili čekaonici, ovi će nas tekstovi sabrati, duhovno obogatiti i uliti nam povjerenje u Boga koji je prisutan i djelatan u našem životu svojom očinskom ljubavlju i brigom.

103 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Printera Grupa d.o.o.

Tiskano u travnju 2017.

Fabrice Hadjadj (1971.) poznati je filozof, predavač, esejist, pjesnik i dramaturg te – kako sam voli istaknuti – otac sedmero djece.

Rođen u židovskoj obitelji i ateistički odgojen, obratio se na katoličanstvo i krstio u dobi od 27 godina. U svojemu pisanju i predavanjima, s velikom ozbiljnošću koja ne isključuje duhovitost, humor i igru riječi, zaokupljen je pitanjem Boga.

Dobitnik je više prestižnih nagrada, među kojima je i Velika katolička nagrada za književnost (Grand Prix catholique de littérature, 2006.) za knjigu Réussir sa mort – Anti-méthode pour vivre te Nagrada Društva Montherlant – Akademije umjetnosti (Prix du Cercle Montherlant – Académie des beaux-arts, 2009.) za knjigu L’agneau mystique – Le retable des frères Van Eyck, a knjiga Uskrsnuće – Upute za uporabu nagrađena je knjižarskom nagradom za bestseler Prix Siloë-Pèlerin 2017.

Od 2012. direktor je instituta Philanthropos u Fribourgu (Švicarska), koji promiče kršćansku antropologiju. Član je Papinskoga vijeća za laike.

„Posljednja lekcija Utjelovljene Riječi bila je u činjenju jednostavnih čina da se tako učenici nauče ne gledati više njega, nego vidjeti sve stvari u njemu i prepoznati njegovu slavu koja izranja svagdje u svakodnevici.“ Fabrice Hadjadj

ISBN 978-953-235-547-5

VERBUM 95 kn

www.verbum.hr

VERBUM