Samo istina

S amo istina

GEORG GÄNSWEIN i Saverio Gaeta

Samo istina Moj život uz Benedikta XVI.

Predgovor

Kad je, u veljači 2003., kardinal Joseph Ratzinger zatražio da budem njegov osobni tajnik, predstavljajući moju novu ulogu u Kongregaciji za nauk vjere, napomenuo je kako smo obojica „privremeni“. Pred osobljem koje se je začudilo tom pomalo čudnom opisu pojasnio nam je kako namjerava što prije odreći se odgovornosti u Kongregaciji, nakon što je taj teški teret nosio puna dva desetljeća. Riječju „privremeni“ htio je reći kako će još kratko biti pročelnik, a posljedično i ja, kao njegov tajnik.

U stvarnosti ona nagoviještena privremenost postala je stabilna nazočnost tijekom mnogih godina, sve do njegove smrti. Bio sam njegov osobni tajnik sljedeće dvije godine, počevši od 1. ožujka 2003., dok je još bio pročelnik bivšega Svetog uficija, sve do smrti pape Ivana Pavla II., u travnju 2005. To sam ostao i svih osam godina njegova pontifikata, sve do odreknuća 2013., a potom i za vrijeme preostalih godina njegova života kao „umirovljenoga pape“.

Sve te godine bile su prožete iskustvom milosti koja mi je omogućila upoznati istinsko lice jednoga od najvećih protagonista povijesti prošloga stoljeća, prečesto ocrnjena medijskim predstavljanjem i klevetnicima koji su ga definirali kao

„Panzerkardinala“ i „Božjega rotvajlera“, kako bi kritizirali njegova uvjerenja koja su u stvari samo izražavala njegovu duboku vjernost Tradiciji i Učiteljstvu Crkve i obranu katoličke vjere.

Ta zahtjevna zadaća, zajedno s onom upravitelja Papinskoga doma koju sam obnašao za vrijeme pontifikata pape

PREDGOVOR

Franje, pružila mi je mogućnost da budem dionik svih najvažnijih povijesnih crkvenih događaja tijekom posljednja dva desetljeća.

Smjenjivali su se trenuci radosti i razočaranja, zanosa i napora. Problema zacijelo nije nedostajalo; dovoljno je sjetiti se drame spolnoga zlostavljanja od klera ili poteškoća s vatikanskim financijama. No bilo je i jako lijepih i dragocjenih iskustava u kojima se je očitovala živa vjera, nadasve među mladima diljem svijeta, što budi opravdanu nadu za budućnost Crkve.

Ove stranice sadrže osobno svjedočanstvo o veličini jednoga krotka čovjeka, izvrsna znanstvenika, kardinala i pape koji je stvarao povijest našega vremena i kojega se treba sjećati kao svjetionika teološke izvrsnosti, doktrinarne jasnoće i proročke mudrosti. No one su i pripovijest iz prve ruke koja želi osvijetliti neke neshvaćene vidove njegova pontifikata te iznutra opisati pravi „vatikanski svijet“. naslovni nadbiskup Urbisaglie

„Predodređeni“ izvan shema

Trajna privremenost

Godine poznavanja vatikanske hijerarhije dovele su me do čvrsta uvjerenja: kod svakoga člana Kardinalskoga kolegija postoji svijest – skrivena u djeliću uma i srca – da bi Krist jednoga dana mogao zatražiti od njega da preuzme ulogu njegova Vikara na zemlji.

Istodobno mi je postalo jasno i da ni jedan od njih nema doista ambiciju, osim ako nema ozbiljnih psihičkih problema, sjesti za Petrovu katedru, jako svjestan materijalnih obveza, nadasve duhovne odgovornosti koju ta služba sa sobom nosi i zahtijeva. Posljedično dolazi do uklanjanja bilo kakve misli o tom pitanju, štoviše djeluje tako da tu mogućnost udalji od sebe što je više moguće.

Ove mi misli, poput bljeska, padaju na pamet kada se sjetim toga 14. veljače 2003. kada je kardinal Joseph Ratzinger, tadašnji pročelnik Kongregacije za nauk vjere, objavio vijest koja me se osobno ticala i koja je zapravo radikalno promijenila tijek mojega života u to vrijeme, a još više kasnije.

Bili smo na predahu od rada tzv. „partikularnog kongresa“ koji se održavao svakoga petka ujutro, na kojem je svaki suradnik Kongregacije za nauk vjere poglavarima Kongregacije iznio novosti o temama kojima se bavio.

Dva dana ranije objavljeno je imenovanje monsinjora Josefa Clemensa, koji je dvadesetak godina bio osobni tajnik kardinala Ratzingera, za podtajnika Kongregacije za ustano-

ve posvećenoga života i družbe apostolskoga života (sljedećega 25. studenog Ivan Pavao II. imenovat će ga tajnikom Papinskoga vijeća za laike, istodobno ga imenujući biskupom).

Dok smo pili kavu i čavrljali u manjim skupinama, Ratzinger je zamolio za trenutak tišine, pročistio grlo te u ime nazočnih čestitao monsinjoru Clemensu na promaknuću, toplo mu zahvalivši na svem radu koji je uložio u Kongregaciju i u njega osobno.

Odmah potom s dobrodušnim mi je osmijehom dao znak da priđem i nastavio pokazujući na mene: „Svi znate don Giorgia (kako su me zvali u Kongregaciji): pozvao sam ga bliže k sebi da možete vidjeti pred sobom dva privremena (provvisori).“ Začuo se žamor jer je kardinalov njemački naglasak naveo neke da pomisle kako je izgovorio riječ „profesori“, što je potaknulo pitanje na što je mislio.

Ratzinger je primijetio nehotičan nesporazum i odmah pojasnio: „Ne, doista sam mislio na ‘privremeni’, jer on postaje moj osobni tajnik, ali očito će to biti samo nakratko. Naime, znate da sam pročelnik već 21 godinu i već sam nekoliko puta molio Ivana Pavla II. da me pusti u mirovinu, po pravilima, s obzirom na to da ima već više mjeseci kako sam prešao 75. godinu. Samo moram čekati pismo pape Wojtyłe o prihvaćanju mojega zahtjeva.“

Blažena naivnost, čuo se šapat koji se odmah proširio. Čak i ako je kardinal bio potpuno uvjeren u ono što je rekao, nitko nije gajio ni najmanju sumnju u to da to pismo nikada neće stići na odredište, dapače da nikada neće biti ni napisano ni poslano.

Naknadno, kad je kardinal u osobnom razgovoru izrekao primjedbu o kašnjenju Papina odgovora, pokušao sam se našaliti kako bih ublažio dramu i rekao mu da bi to mogao zatražiti na jednom od uobičajenih sastanaka petkom poslijepodne s Ivanom Pavlom II., možda u šali istaknuti kako

poštanska služba od Apostolske palače do Svetoga uficija ne radi dobro. Samo mi je uputio jedan od onih svojih osmijeha krajičkom usana, a zatim zašutio. Shvatio sam da ne želi dalje o tome razgovarati te sam prestao s takvim komentarima.

Zapravo, bio je to po tko zna koji put dokaz da je Ratzinger živio pomalo „izvan (crkvenoga) svijeta“, kako smo u šali govorili među sobom, i da se kretao na znatno eteričnijoj razini od ostale subraće kardinala, naizgled ne shvaćajući da su ga mnogi od njih smatrali prvim među „papabilima“, u sve realnijoj mogućnosti skore konklave. Ili je to možda bio samo način da se otjera strah da bi se te prikrivene aluzije koje su se čule u Vatikanu doista mogle i ostvariti... Bila je to perspektiva potpuno strana njegovim razmišljanjima i željama.

Dapače, mislio je da je uspio posložiti stvari kako bi što prije širom otvorio vrata novom nasljedniku. Osim premještaja Clemensa i nekih promjena među dužnosnicima Kongregacije (osobito dolaskom monsinjora Charlesa Sciclune kao promicatelja pravde), 10. prosinca 2002. objavljeno je imenovanje monsinjora Tarcisija Bertonea, od 1995. tajnika Kongregacije i glavnoga pročelnikova suradnika, novim nadbiskupom Genove.

Bertoneov službeni ulazak u biskupiju dogodio se 2. veljače 2003. da bi 16. veljače kardinal Ratzinger napisao iskren komentar u pismu Esther Betz, s kojom je bio u dobrim odnosima još od vremena Koncila, kada je bila dopisnica iz

Rima za njemačke novine: „Nije ni čudo da se glasine pojačavaju i da je kraj moje službe neizbježan. Hvala Bogu, našli smo nove i dobre osobe. U svakom slučaju, bio bih sretan da znam da se i meni spremaju mirnija vremena.“

U svojim memoarima monsinjor Bruno Fink – koji mu je bio tajnik dok je bio nadbiskup u Münchenu i prve dvije godine u Kongregaciji, do Božića 1983. – ispričao je kako mu

SAMO ISTINA

je, čim su stigli u Rim u veljači 1982., kardinal Ratzinger rekao da namjerava ostati na dužnosti pročelnika najviše dva petogodišnja mandata, kako bi se na vrijeme mogao vratiti u kuću koju je sagradio u Pentlingu, blizu Regensburga, i napisati teološka djela koja je imao na pameti.

Točno deset godina nakon imenovanja, 25. studenog 1991., Ratzinger je pokušao zamoliti Ivana Pavla II. da ga razriješi teške službe, pojašnjavajući kako ga je smrt sestre Marije, koja se je dogodila 2. studenog, lišila dragocjene kućne pomoći dok mu je moždano krvarenje koje je pretrpio u rujnu prouzročilo ozbiljne probleme s vidom na lijevom oku i stanje stalne tjelesne iscrpljenosti. No Papa nije prihvatio razloge i potvrdio ga je na dužnosti još pet godina.

Tako je – između kraja 1996., kada mu je isticao sljedeći mandat, i početka 1997., kada je navršavao 70 godina – kardinal povukao potez za koji je pomalo naivno vjerovao da će biti uspješan, naime diskretno je dao do znanja papi Wojtyłi da bi volio da ga imenuje arhivistom i knjižničarom Svete

Rimske Crkve. Zapravo, tih je mjeseci bila predviđena obnova službi koje se tiču Tajnoga arhiva i Vatikanske apostolske knjižnice, uz zamjenu kardinala Luigija Poggija, koji je bio gotovo osamdesetogodišnjak.

Salezijanac Raffaele Farina, imenovan pročelnikom Knjižnice 25. svibnja 1997. (i kojega će upravo Benedikt XVI. 2007. godine uzdignuti u kardinalat), nakon nekoliko tjedana imao je priliku obaviti razgovor s Ratzingerom koji je od njega zatražio informacije o točnim zadaćama kardinala knjižničara; glumeći ravnodušnost, činilo se kao da se već raduje slatku „umirovljenju“ u društvu knjiga i dokumenata punih povijesti. No još je jednom Ivan Pavao II. odbacio tu zamisao te je nije uzeo u obzir.

Pokazujući gotovo pomalo nostalgiju, Benedikt XVI. je osobno rekao 25. lipnja 2007. kardinalu Jean-Louisu Taura-

nu, tijekom posjeta Knjižnici: „Priznajem da sam na svoj sedamdeseti rođendan silno želio da mi je ljubljeni Ivan Pavao II. dopustio da se posvetim proučavanju i istraživanju zanimljivih dokumenata i artefakata koje brižno čuvate, istinskih remek-djela koja nam pomažu ponovno pratiti povijest čovječanstva i kršćanstva. U svojim providonosnim planovima Gospodin je za mene odredio druge planove.“

S povjerenjem u Providnost

Ivan XXIII. još je u mladosti usvojio geslo svetoga Franje Saleškoga: „Ništa ne traži, ništa ne odbijaj.“ Te se riječi savršeno odnose i na kardinala Ratzingera, uvelike odgovarajući onom što je on sam, 9. kolovoza 1997., napisao svojoj prijateljici Betz: „Ne planiram ništa (zapravo nikad nisam), nego se jednostavno prepuštam Providnosti, koja mi je bila blagonaklona, iako je sve bilo posve drukčije od onoga što sam zamišljao.“

Od vremena Drugoga vatikanskog koncila papa Pavao VI. ga je bez njegova znanja počeo držati na oku dok je Ratzinger napredovao u akademskoj karijeri te objavljivao sve zanimljivije tekstove, držeći kako je upravo to njegova zadaća. Kako bi ga zadržao u kontaktu s Rimom, Papa ga je 1969. imenovao jednim od trideset članova novoosnovane Međunarodne teološke komisije, zajedno s osobama poput Hansa Ursa von Balthasara, Carla Colomba, Yvesa Congara, Henrija de Lubaca, Jorgea Medine Esteveza, Karla Rahnera, koji su se nekoliko puta godišnje sastajali u okviru Kongregacije za nauk vjere.

Papa Montini ne samo da ga je držao uglednim teologom nego i nadarenim pastirom, do te mjere da ga je pozvao da drži duhovne vježbe u Vatikanu 1975.: „Nisam se osjećao do-

voljno sigurnim ni u svom talijanskom ni u francuskom da bih se pripremio i odvažio na takvu avanturu, tako da sam rekao ne“, otkrio je kasnije kardinal. Te ga je godine zamijenio karmelićanin Anastasio Ballestrero, tadašnji nadbiskup Barija, kasnije kardinal u Torinu, dok je 1976. voditelj bio kardinal Krakova Karol Wojtyła. Potom će biti ponovno pozvan, 1983. godine, kada će mu Ivan Pavao II. predložiti tu zadaću, na što će ovoga puta odgovoriti potvrdno.

Kada je 24. srpnja 1976. kardinal Julius Döpfner iznenada preminuo od srčanoga udara, Pavao VI. nije imao dvojbi u procjeni trijade mogućih kandidata koji su mu bili dostavljeni te je 25. ožujka 1977. osobno odlučio imenovati nadbiskupom Münchena i Freisinga četrdesetdevetogodišnjega Josepha Ratzingera, koji jedva da je stigao primiti biskupsko posvećenje, 28. svibnja, prije nego što je primio vijest da će biti imenovan kardinalom.

Svjestan zadaće koja se od njega od toga trenutka traži, tijekom obreda biskupskoga ređenja u katedrali u Münchenu, 28. svibnja 1977., Ratzinger je jasno istaknuo: „Biskup ne djeluje u svoje ime, nego je povjerenik drugoga, Isusa Krista i Crkve. On nije menadžer, šef vlastitom milošću, nego odgovorna osoba za drugoga kojem je jamac. Stoga on ne može ni mijenjati mišljenje po svojoj volji i braniti sad ovo sad ono, ovisno o tome koliko mu se to čini zgodnim. On nije tu da širi svoje ideje, nego je glasnik koji mora prenijeti poruku veću od sebe. On će se mjeriti tom vjernošću: to je njegova dužnost.“

Konzistorij održan 27. lipnja 1977. nije bio velik: uz Josepha Ratzingera bili su samo teolog Papinskoga doma Mario Luigi Ciappi, predsjednik Papinske komisije Iustitia et pax Bernardin Gantin i firentinski nadbiskup Giovanni Benelli; uz njih je bio i praški apostolski upravitelj František Tomášek, koji je prethodne godine imenovan in pectore. Za

Pavla VI. bio je to netipičan konzistorij budući da je na prethodnim imenovano između najmanje 21 kardinala 1976. godine i najviše 34 godine 1969.; 1965. bilo ih je 27, kao i 1967., a 1973. imenovano ih je 30.

Nema sumnje kako je odluka o imenovanju novih kardinala nastala zbog Papine želje da što prije na čast kardinalata uzdigne bivšega zamjenika Državnoga tajništva Benellija, koji je tek 3. lipnja imenovan nadbiskupom Firence, a vjerojatno i zbog pritiska uglednih članova Rimske kurije koji nisu cijenili njegovo samostalno donošenje odluka, što je pak papa Montini iskoristio kako bi demontirao osigurane pozicije moći. Ratzinger je uvršten – možda baš na Benellijev prijedlog – i zato što je od početka 20. stoljeća Münchenska biskupija tradicionalno bila sjedište kardinala, a tom se prilikom nije željelo da se kardinalima stvaraju samo kurijalne osobe.

Spominjući se tih okolnosti, Ratzinger se prisjetio velike ljubavi koju su mu iskazivali vjernici njegove biskupije: „Kad sam dobio kardinalski šešir, imao sam veliku prednost pred ostalom četvoricom novih kardinala. Nitko od njih nije sa sobom imao veliku obitelj. Benelli je dugo radio u Kuriji, a u Firenci nije bio poznat pa nije bilo mnogo vjernika koji su došli iz toskanske prijestolnice; Tomášek – još je postojala željezna zavjesa – nije mogao imati pratioce; Ciappi je bio teolog koji je uvijek radio na svom ‘otoku’; Gantin je bio iz Benina i nije bilo lako iz Afrike doći u Rim. Ja sam, pak, imao puno ljudi; dvorana je bila gotovo puna ljudi koji su došli iz Münchena i Bavarske. Pljesak je za mene bio veći nego za ostale. I Papa je bio vidno zadovoljan što je njegov izbor na neki način potvrđen.“

U prigodnom govoru Pavao VI. pojasnio je da je glavni dar novih kardinala „apsolutna vjernost koju su živjeli, u ovom postkoncilskom razdoblju punom zdravih vrenja, ali

i razornih elemenata, u neprekidnoj dostupnosti, u svakodnevnom služenju, u potpunu predanju Kristu, Crkvi, papi, bez skretanja, bez kolebanja, bez nagodbi“, precizirajući za Ratzingera da je njegovo „visoko teološko učiteljstvo na prestižnim sveučilišnim katedrama u Njemačkoj i u brojnim i vrijednim publikacijama pokazalo kako se teološko istraživanje – na učiteljskom putu gesla ‘fides quaerens intellectum’*

ne može i ne smije nikada odvojiti od duboka, slobodna, kreativna prianjanja uz Učiteljstvo koje autentično tumači i naviješta riječ Božju“.

Na sličicama-uspomenama za mladu misu, dvadeset i šest godina ranije, Ratzinger je dao otisnuti redak 1,24 iz Druge poslanice sv. Pavla Korinćanima, ubrajajući se među „suradnike vaše radosti“ (adiutores gaudii vestri). Kod odabira gesla za biskupski grb došlo je do značajne evolucije odabirom 8. retka iz Treće Ivanove poslanice: „Suradnici istine“ (Cooperatores veritatis). U autobiografiji je to pojasnio kao želju da „predstavi kontinuitet između moje prijašnje i nove zadaće: unatoč svim razlikama, radilo se i uvijek se radi o istom: slijediti istinu, staviti joj se u službu. A budući da je u današnjem svijetu tema ‘istine’ gotovo nestala, jer se čovjeku čini prevelikom, a ipak sve propada ako nema istine, to mi se biskupsko geslo učinilo najprikladnijim za naše vrijeme, modernije, u dobru smislu te riječi“.

U trenutku kad sam i ja morao razmišljati o geslu za svoj grb, s obzirom na biskupsko posvećenje u siječnju 2013., nisam dugo razmišljao. Već sam imao prigodu čuti neka razmišljanja Benedikta XVI. o tome što je za njega značila tema istine, s preciznom obvezom da izvrši ono što je sam sebi obećao učiniti kao „suradnik istine“. Stoga sam kao moguće geslo izabrao redak 18,37 iz Evanđelja po Ivanu: „Svjedoči-

* vjera koja traži razumijevanje (nap. prev.)

ti za istinu“ (Testimonium perhibere veritati). Naravno da sam bio vrlo zadovoljan kad sam vidio da me u tom izboru podupire sam Papa, koji je izrazio svoje izričito odobravanje.

U grb sam tada umetnuo sliku zmaja kojega je porazio sveti Juraj, mučenik iz četvrtoga stoljeća koji je, prema Zlatnoj legendi – Legenda aurea, u Kristovo ime ubio zastrašujuće čudovište i obratio ljude koje je ono tlačilo tako da je ta borba postala simbol borbe dobra protiv zla. Ponekad sam si dopuštao i šalu govoreći mu da se morao zadovoljiti medvjedom kojega je pokorio sveti Korbinijan dok se moj zaštitnik borio i pobijedio zmaja!

Za nadbiskupski grb kardinal Ratzinger izabrao je zapravo tri slike. Dvije su bile okrunjeni Maur (crnac), tradicionalno povezan s biskupima Freisinga („Ne zna se koje je njegovo značenje: za mene je to izraz univerzalnosti Crkve, koja ne poznaje razliku između rase i klase, budući da ‘svi smo jedno’ u Kristu“, bilo je njegovo objašnjenje), i školjka („Znak da smo hodočasnici i podsjetnik na legendu po kojoj je Augustin, koji je razbijao glavu otajstvom Trojstva, vidio dijete kako se igra na plaži sa školjkom, kojom je zahvaćao morsku vodu i pokušavao je uliti u rupicu, a bi mu rečeno: ‘Koliko malo morske vode može stati u ovu rupicu, toliko malo tvoj razum može dokučiti tajnu Boga.’“).

Treća se slika odnosila na svetoga Korbinijana, utemeljitelja i zaštitnika biskupije. Devetoga rujna 2006., tijekom apostolskoga putovanja u München, Benedikt XVI. prisjetio se razloga toga izbora: „Od djetinjstva sam bio očaran legendom po kojoj je medvjed rastrgao svečevu mazgu, tijekom njegova putovanja Alpama. Korbinijan ga je oštro izgrdio i za kaznu mu svu prtljagu stavio na leđa da je nosi u Rim.“

Godine 1977. otkrio je: „Sjetio sam se tumačenja stihova

22–23 Psalma 72. koje je iznio sveti Augustin, u situaciji vrlo sličnoj mojoj, u kontekstu svoga svećeničkog i biskupskog

SAMO ISTINA

ređenja: videći u izrazu ‘ko živinče pred tobom’ (iumentum na latinskom) poveznicu s teglećom životinjom (govedom) koja se tada koristila u sjevernoj Africi za obrađivanje zemlje, on je u tom iumentum prepoznao sebe kao Božju tegleću živinu, vidio se je kao netko tko se nalazi pod težinom svoje zadaće, sarcina episcopalis – biskupski teret. Na pozadini te misli hiponskoga biskupa medvjed svetoga Korbinijana uvijek me iznova potiče da s radošću i pouzdanjem obavljam svoju službu – prije trideset godina kao i sada – govoreći iz dana u dan svoje ‘da’ Bogu.“ S finom ironijom papa Ratzinger ovako je zaključio svoj govor: „Medvjed svetoga Korbinijana u Rimu je oslobođen. U mom slučaju ‘Gospodar’ je odlučio drukčije.“

U kolovozu 1977. Ratzinger je proveo nekoliko tjedana na odmoru u biskupijskom sjemeništu u Bressanoneu. Kardinal Albino Luciani, patrijarh Venecije, bio je u to vrijeme predsjednik Biskupske konferencije Triveneta (čiji je dio i Južni Tirol). Saznao je za prisutnost mladoga brata kardinala i želio ga je posjetiti, budući da je cijenio njegove teološke spise, posebno komentar koncilske konstitucije Lumen gentium. Razgovarali su na talijanskom jeziku, koji je Ratzinger naučio tijekom Koncila, iako s malo poteškoća, koristeći se didaktičkom metodom ploča od 33 okretaja u minuti. Potom ga je usavršio po dolasku u Rim, govoreći ga svakodnevno.

To je bila prva prilika za kontakt između njih dvojice, čega se u jednom intervjuu Ratzinger prisjetio kao prilike da se „divi njegovoj velikoj jednostavnosti, ali i njegovoj širokoj kulturi: rekao mi je da dobro poznaje ta mjesta na koja je kao dijete dolazio s majkom na hodočašće u svetište Pietralba,

„Prorok pravednik“

samostan servitâ talijanskoga govornog područja na tisuću metara nadmorske visine, koji često posjećuju vjernici iz regije Veneto“.

Dana 16. kolovoza 1977., u homiliji slavlja za svetkovinu svetoga Roka, patrijarh Luciani javno je izvijestio o susretu: „Prije nekoliko dana čestitao sam kardinalu Ratzingeru, novom nadbiskupu Münchena; u katoličkoj Njemačkoj koja je, kako sam kaže, djelomice zahvaćena proturimskim i protupapinskim kompleksom, imao je hrabrosti glasno proglasiti da ‘Gospodina treba tražiti ondje gdje je Petar’. Ratzinger mi se tom prilikom učinio poput proroka pravednika. Nemaju svi koji danas pišu i govore jednaku hrabrost; iz želje da idu kamo drugi idu, iz straha da ne izgledaju moderni, neki od njih samo uz rezove i ograničenja prihvaćaju Vjerovanje koje je Pavao VI. izrekao 1968. na kraju Godine vjere; kritiziraju papinske dokumente; stalno govore o crkvenom zajedništvu, ali nikada o papi kao nužnoj referentnoj točki za svakoga tko želi biti u istinskom zajedništvu s Crkvom. Drugi, prije nego proroci, izgledaju kao krijumčari; iskorištavaju položaj koji zauzimaju kako bi podastrli kao nauk Crkve ono što je, naprotiv, njihovo osobno mišljenje ili čak nauk posuđen od odbojnih ideologija i koje Učiteljstvo Crkve ne odobrava.“

Sljedeći osobni susret dogodio se tek tijekom konklave u ljeto 1978., nakon smrti pape Montinija 6. kolovoza. Koliko sam uspio zaključiti, Ratzingerovo poštovanje Lucianija navelo ga je da se pridruži onima koji su ga smatrali dostojnim izbora za papu, što se i dogodilo 26. kolovoza, nakon samo četiri kruga glasanja. A na dan proslave početka petrovske službe, sljedećega 3. rujna, njih su dvojica razmijenili nekoliko riječi u vezi sa skorim kardinalovim putovanjem u Ekvador. Pismom od 1. rujna, jednim od prvih čina svoga pontifikata, Ivan Pavao I. zapravo je imenovao nadbiskupa Münchena i Freisinga papinskim delegatom na Marijan-

skom kongresu u Guayaquilu, budući da su već nekoliko godina njemačka i ekvadorska biskupija bile bratimljene, a lokalni nadbiskup Bernardino Echevarría Ruiz predložio je Ratzingera kao izaslanika.

Riječima koje nisu tek „prigodne“ papa Luciani mu je napisao: „Imamo želju na neki način sudjelovati u ovim svečanostima kako bismo im dali veću važnost i sjaj. Stoga te ovim pismom biramo, imenujemo i proglašavamo svojim izvanrednim izaslanikom te ti povjeravamo poslanje da u naše ime i s našim autoritetom predsjedaš ovim slavljima. Ističeš se velikim poznavanjem svetoga nauka i, kao što znamo, goriš ljubavlju prema Majci Krista Spasitelja i našoj Majci. Nedvojbeno ćeš, dakle, obaviti povjereno ti poslanje s inteligencijom, mudrošću i uspjehom.“

Kako bi još više iskazao svoju naklonost, Ivan Pavao I. poslao je poruku Kongresu 24. rujna pozivajući da se geslo „Ekvador, po Mariji Kristu“ učini „cjelovitim programom života i apostolskoga djelovanja: Marija, Majka Kristova, Majka Crkve i nježna Majka svakoga od nas, neka ti uvijek bude uzor, putokaz, tvoj put prema starijem Bratu i Spasitelju svih, Isusu“.

Ratzinger ga je javno pročitao, zahvalivši Papi u ime svih vjernika na njegovoj brižnoj blizini. I zato ga je posebno pogodila vijest o njegovoj smrti, koja je do njega stigla na pomalo čudan način: „Spavao sam u rezidenciji nadbiskupa Quita. Nisam zaključao vrata jer sam se u biskupskoj rezidenciji osjećao kao u krilu Abrahamovu. Bilo je usred noći kada je snop svjetlosti ušao u moju sobu, pojavila se je osoba u karmelićanskom habitu. Bio sam pomalo iznenađen tim svjetlom i tom osobom odjevenom u tamnu odjeću, koja je izgledala kao glasnik zlokobnih vijesti. Nisam bio siguran je li to san ili stvarnost. Napokon sam otkrio da je to pomoćni

biskup Quita, Alberto Luna Tobar, koji me je obavijestio da je Papa umro.“

Slaveći, 6. listopada 1978., u Münchenu misu zadušnicu za papu Lucianija, izrekao je gotovo slutnju onoga što će papa Franjo kasnije potvrditi beatifikacijom od 4. rujna 2022.: „Jedina veličina u Crkvi jest biti svet. A njezini su sveci stupovi svjetla koji nam pokazuju put. Od sada će i on pripadati tim svjetlima. A ono što nam je darovano samo na trideset i tri dana baca svjetlo koje nam se više ne može oduzeti.“

U biografiji o Wojtyłi George Weigel piše da mu se Ratzinger povjerio: „Bili smo uvjereni da je izbor održan u skladu s božanskom voljom, a ne samo s ljudskom... I ako je, mjesec dana nakon što je izabran Božjom voljom, bio mrtav, Bog nam je kanio nešto priopćiti.“ Prisjećajući se tih dana konklave, kardinal Ratzinger kasnije je ustvrdio: „Izbor pape Lucianija nije bio pogreška. Ta su trideset i tri dana pontifikata odigrala važnu ulogu u povijesti Crkve. Ta iznenadna smrt otvorila je vrata neočekivanu izboru, pape koji nije Talijan. O tome je bilo riječi i na prethodnoj konklavi. Ali to nije bila stvarna hipoteza zato što je tu bio i dobri lik Albina Lucianija. Poslije se držalo da je potrebno nešto posve novo.“

Dobitna kombinacija

Kardinal Ratzinger je 19. rujna 1978. otišao u Ekvador i tamo ostao do kraja mjeseca. Upravo tih dana u Njemačku je na susret s njemačkom subraćom stiglo izaslanstvo biskupa iz Poljske predvođeno primasom Stefanom Wyszyńskim i kardinalom Karolom Wojtyłom. Bio je to plod duga hoda započeta prije trinaest godina, 18. studenog 1965., pismom koje su potpisali poljski biskupi prisutni na Drugom vatikanskom koncilu: „Iz klupa Koncila koji je pri kraju pružamo

SAMO ISTINA

vam ruke dajući oprost i tražeći oprost“; na što su 5. prosinca njemački biskupi odgovorili: „I mi vas molimo da zaboravite, molimo vas da oprostite.“

Ratzinger i Wojtyła se, dakle, tom prigodom nisu susreli, pa čak ni u vrijeme Koncila; unatoč tome što su obojica surađivala u formuliranju nekih dokumenata, nikad se nisu osobno susreli. Ratzinger će kasnije istaknuti: „Naravno da sam čuo za njegov filozofski i pastoralni rad i odavno sam ga želio upoznati. On je pak pročitao moj Uvod u kršćanstvo, koji je i navodio u duhovnim vježbama koje je vodio za Pavla VI. i Kuriju u korizmi 1976. godine. Stoga kao da smo obojica u sebi čekali da se susretnemo.“ Jedina prilika, usputna, bila je u listopadu 1977. za vrijeme Biskupske sinode o katehezi, na kojoj su obojica sudjelovala.

Prema novinarskim rekonstrukcijama, u konklavi koja je održana od 14. do 16. listopada 1978., đenovski nadbiskup Giuseppe Siri i firentinski nadbiskup Giovanni Benelli krenuli su upareni u prvim glasovanjima i praktički poništili jedan drugoga. Tako se na osmom glasanju pojavilo ime krakovskoga nadbiskupa, ne iznenadivši Ratzingera, kako je i sam izjavio: „Podupro sam to. Kardinal König je razgovarao sa mnom. I, koliko god bilo ograničeno, moje osobno poznavanje Wojtyłe uvjerilo me je da je on doista pravi čovjek.“

Ivan Pavao II. odmah se počeo osvrtati oko sebe kako bi izgradio vlastiti tim u Rimskoj kuriji. Svakako je želio da Ratzinger što prije bude jedan od naslovnika, do te mjere da ga je, nakon manje od godinu dana, pozvao za pročelnika Kongregacije za katolički odgoj, gdje se kardinal Gabriel-Marie Garrone trebao umiroviti. No nadbiskup Münchena uspio ga je uvjeriti da su „prošle samo dvije godine i držao sam da je nemoguće tako brzo napustiti stolicu sv. Korbinijana. Biskupsko posvećenje predstavljalo je na neki način obećanje vjernosti mojoj biskupiji. Stoga je Papa odgodio imenovanje i

pozvao kardinala Bauma iz Washingtona na tu dužnost, nagovijestivši mi pak toga trenutka da će mi se kasnije obratiti za drugu dužnost“.

U jesen 1980. Ivan Pavao II. imao je dvije važne prigode za dublje upoznavanje kardinala: u Vatikanu je od 26. rujna do 25. listopada bio glavni izvjestitelj petoga zasjedanja

Biskupske sinode na temu Kršćanska obitelj; u Njemačkoj, za prvo papinsko putovanje od 15. do 19. studenog, pripremio mu je nekoliko nacrta govora i homilija. Na te se dane odnosi anegdota koju mi je Ratzinger jednom ispričao: vidjevši umorna Papu, ponudio mu je sobu u biskupskoj palači za popodnevni odmor, ali mu je Wojtyła, smiješeći se, odgovorio da će „u nebu biti dovoljno vremena za odmor!“, a potom mu je priopćio zamisao da bi ga htio u Rimu kao novoga pročelnika Kongregacije za nauk vjere.

Dana 6. siječnja 1981. kardinal je stigao u Vatikan na biskupsko posvećenje monsinjora Ennija Appignanesija, župnika Svete Marije Tješiteljice u Casal Bertoneu, čiji je Ratzinger bio titular (kao i svi kardinali, tako je idealno postao pripadnik rimskoga klera). Ivan Pavao II. htio se nasamo sastati s njim i povjeriti mu novu službu, no minhenski je nadbiskup pripremio put za bijeg te mu odgovorio da će prihvatiti imenovanje samo ako može nastaviti pisati teološke radove s vlastitim potpisom, uz službene dokumente dikasterija.

Papa Wojtyła zamolio je svoje suradnike da provjere je li to moguće; doznao je da je i kardinal Garrone, kao pročelnik Kongregacije za katolički odgoj, objavio nekoliko knjiga; Ratzinger je u tom trenutku osjetio da mu nema spasa! Jednom mi je prilikom povjerio da je već imenovanje u Münchenu nadmašilo sva njegova očekivanja, a kamoli premještaj u Rim u neku kongregaciju... No tada se uvjerio da ne može odbiti stalne zahtjeve Ivana Pavla II., istodobno shvaćajući

SAMO ISTINA

da u toj ulozi može još bolje nastaviti osobni studij i služenje sveopćoj Crkvi.

Prije četrdeset godina postavljanje takva uvjeta papi moglo se činiti grijehom oholosti, ponosa, stavom potpuno suprotnim Ratzingerovu stilu. U stvarnosti od tada je u svojoj spisateljskoj aktivnosti vidio dar koji je trebalo iskoristiti kako bi od toga učinio pastoralno oruđe. Nije bilo riječi o taštini velikoga teologa, nego svijest o službi koja se može pružiti Crkvi. Odustajanje od te mogućnosti osobnoga utjecaja na teološku raspravu doživio bi kao amputaciju, štetnu za sebe, ali i za druge.

Imao sam priliku dodatno razumjeti njegove motive raspravljajući s njim o kritikama upućenim na njegov račun kada je objavio sveske o Isusu Kristu; Benedikt XVI. bio je odlučan u osporavanju onih koji su tvrdili da je vrijeme koje je posvetio pisanju oduzeto od upravljanja Crkvom, jer je to trebala biti njegova primarna dužnost. Pozivajući se na svetoga Bonaventuru i svoga prethodnika Benedikta XIV., uvijek mi je naglašavao da je i pisanje oblik upravljanja jer uz učiteljska djela daje vjernicima duhovnu hranu.

S osvrtom, nadam se ne pretjerano riskantnim, 7. lipnja 2013. sjedio sam pokraj pape Franje, tijekom susreta u Vatikanu s učenicima škola koje vode isusovci, i dok sam ga slušao kako pomalo zabavljeno odgovara jednoj djevojčici kako je izbor da živi u Domu svete Marte bio „iz psihijatrijskih razloga, jer je to moja osobnost“, pomislio sam da bi isto zapažanje mogao iznijeti i Ratzinger, i kao kardinal i kao papa, u vezi s njegovim izborom da nastavi pisati. Zapravo, u mnogim mi je prigodama Benedikt XVI. jasno rekao: „Za mene pisanje nije obveza, već oslobođenje koje mi čini dobro. Ne oduzima mi snagu, već je stvara. To su dvije različite energije i obje treba vježbati.“ U biti, rekao bih da bez izlaza

teološke produkcije „ekspres lonac“ njegova intelekta ne bi imao sigurnosni ventil i eksplodirao bi. Pas čuvar ili promicatelj?

Ratzingerovo imenovanje pročelnikom Kongregacije za nauk vjere službeno je proglašeno 25. studenog 1981., a njegov oproštaj od Münchena obilježen je 28. veljače 1982. Jednom mi je, dirljivom slikom, opisao da je u tim trenucima vidio svoje vjernike kako se „jednim okom smiju od radosti zbog promaknuća njihova nadbiskupa, a drugim plaču od nezadovoljstva što vide da odlazi“. Bavarski premijer Franz Josef Strauss jasno je rekao: „Radije vas ne bismo pustili u Rim.“ A on je odgovorio: „Uvijek ću ostati Bavarac, čak i kad budem u Vatikanu.“

Radeći u Kongregaciji, mogao sam od starijih kolega čuti sjećanja vezana uz prve pročelnikove dane, s puno očekivanja jednih i otvorenih strepnji drugih glede toga kako će postupiti. Zapravo, svi su bili radoznali vidjeti konkretne promjene koje će donijeti Kongregaciji, koju su mnogi nazivali „Najveća“, onaj koji je nadahnuo govor u kojem je 8. studenog 1963. kardinal Joseph Frings stigmatizirao „načine postupanja koji u raznim aspektima nisu u skladu s vremenom, što je za Crkvu štetno, a za mnoge skandalozno“, riječi koje su izazvale buran pljesak među sudionicima Drugoga vatikanskog koncila.

Vjerojatno je Ivan Pavao II. odabrao teologa i pastira, suprotno tradiciji koja je bila naklonjena diplomatima i kanonicima, jer je Kongregacija, kada je kardinal preuzeo vodstvo, bila „na pola puta“. Naime, 7. prosinca 1965. Pavao VI. promijenio joj je naziv iz Svete kongregacije Svetoga uficija u Svetu kongregaciju za nauk vjere, zadržavajući pak pred-

sjedništvo Vrhovnoga Prvosvećenika, dok je vodstvo i dalje bilo povjereno kardinalu tajniku.

Papa Montini je, 15. kolovoza 1967., reformirao Kongregaciju, ustanovivši da joj na čelu bude kardinal pročelnik i povjeravajući joj zadaću da „štiti nauk koji se tiče vjere i morala u cijelom katoličkom svijetu“. Međutim, zadaci su još uvijek bili neuravnoteženi s negativne strane: „Ona ispituje nove nauke i nova mišljenja, na bilo koji način promicana; promiče studije o tom pitanju i potiče konferencije znanstvenika; osuđuje one nauke koji se pokažu protivnima načelima vjere, nakon što je ipak saslušala mišljenje biskupa tih krajeva, ako ih to zanima. Marljivo ispituje knjige koje su joj prijavljene i, ako je potrebno, osudit će ih, nakon što ipak sasluša autora i dadne mu pravo da se brani. Na njoj je i da prosuđuje zablude koje se tiču vjere, prema normama redovitoga postupka.“

Ratzingerovo zalaganje za ažuriranje zakonodavstva, u skladu sa zahtjevima Ivana Pavla II., prvo se usredotočilo na Zakonik kanonskoga prava, koji je proglašen 1983. i gdje se njegov utjecaj može prepoznati u nekim kanonima povezanima s ekleziologijom, Učiteljstvom, biskupskim konferencijama, odnosima između biskupâ i Rimske kurije. Zatim je radio na pozitivnu redefiniranju zadaće Kongregacije, što je odobreno 28. lipnja 1988. u apostolskoj konstituciji Pastor bonus: „Promicati i štititi nauk o vjeri i moralu u cijelom katoličkom svijetu.“

U vršenju te zadaće, navedeno je, „ona daje prednost studijama usmjerenim na povećanje razumijevanja vjere te kako bi se na nove probleme koji proizlaze iz napretka znanosti ili civilizacije mogli dati odgovori u svjetlu vjere. Pomaže biskupima, pojedinačno i u njihovim tijelima, u vršenju zadaće za koju su postavljeni kao autentični učitelji i naučitelji vjere i za koju su dužni čuvati i promicati cjelovitost iste vjere. Kako

bi se zaštitili istina vjere i integritet morala, aktivno se zalaže za to da vjera i moral ne bi bili povrijeđeni zbog zabluda, ma kako bile širene. Stoga: ima dužnost zahtijevati da se knjige i drugi spisi, koje su objavili vjernici, a tiču se vjere i morala, podvrgnu prethodnom ispitivanju nadležne vlasti; ispituje spise i mišljenja koja se čine protivnima ispravnoj vjeri i stoga opasnima te ih, ako se pokažu protivnima nauku Crkve, dajući priliku njihovu autoru da potpuno pojasni svoju misao, pravodobno odbaci, nakon što je prethodno obaviješten zainteresirani ordinarij, i koristeći, ako je prikladno, odgovarajuće pravne lijekove; konačno, nastoji osigurati da ne manjka odgovarajućega pobijanja zabluda i opasnih nauka koji se šire među kršćanskim narodom.“

Dana 22. travnja 2007., tijekom pastoralnoga pohoda biskupiji Pavia (gdje se čuvaju kosti Augustina iz Hipona), Benedikt XVI. gotovo kao da nudi autobiografsku bilješku opisujući život svetoga teologa nakon njegova biskupskoga posvećenja i navodeći značajan odlomak iz njegovih Govora:

„Lijepi je san o kontemplativnu životu nestao, Augustinov se život iz temelja promijenio. Ono što je sada bila njegova svakodnevica ovako je opisao: ‘Popravljaj nedisciplinirane, tješi malodušne, podupri slabe, pobijaj protivnike... potiči nemarne, obuzdaj svadljive, pomozi potrebite, oslobodi potlačene, pokaži odobravanje dobrima, podnosi zločeste, a ljubi sve.’“

Te riječi opisuju ono što sam i sam mogao svakodnevno iskusiti uz pročelnika, potvrđujući potpunu neutemeljenost onih opisa „Panzerkardinala“ i „Božjega rotvajlera“, koje besramno prenose kardinalovi kritičari, posve tuđi spoznaji onoga kakav je doista bio. Svi su suradnici u njemu susreli nov stil, budući da primjena odredaba Kongregacije uvelike ovisi o tome tko njom upravlja i o ozračju koje on uspijeva stvoriti.

SAMO ISTINA

Ratzinger je oduvijek bio uvjeren da se, kako bismo učvrstili međusobno povjerenje, moramo dobro upoznati. Stoga je snažno poticao osobne ljudske odnose i širok raspon susreta, primjerice s teološkim komisijama raznih naroda, s biskupskim konferencijama i s generalnim poglavarima redovničkih redova i instituta, s ciljem uklanjanja predrasuda kojih se tijekom vremena nakupilo o Kongregaciji.

Kardinal je započeo i susrete petkom sa svim suradnicima Kongregacije, a svatko je od nas trebao do četvrtka poslijepodne pripremiti bilješke o pitanjima o kojima će se raspravljati, kako bi ih on mogao proučiti kod kuće te o njima prikladno raspravljati sljedećega jutra. Bilo je uobičajeno da rasprava započne s najnižim po rangu tako da nitko nije bio u strahu ako bi proturječio nadređenom.

Pročelnik je imao zadnju riječ, ali je uvijek uvažavao različita mišljenja, koja je u potpunosti saslušao. Ako ga je predloženo rješenje uvjerilo, prihvatio ga je sa zadovoljstvom; inače, elegantno je u sintezi ponovio ono što je suradnik izložio te bi zaključio: „Vrednovali ste prema perspektivi koja je sama po sebi ispravna, ali možda nije potpuna. Postoji taj drugi aspekt koji bi mogao dovesti do drukčijega rješenja, na ovaj način…“ Tako nikada nikoga nije ponizio i konačni rezultat svima se činio najboljim.

Ponedjeljkom je bilo zasjedanje Vijeća stručnjaka, pod vodstvom tajnika, a srijedom sastanak kardinala članova i biskupa (tzv. feria quarta), kojim je predsjedao pročelnik. Ozračje je uvijek bilo vrlo spokojno i neformalno, toliko da su se često zbijale i šale. Važna Ratzingerova značajka, za koju malo tko zna, bio je zapravo njegov istančan smisao za humor. Do te mjere da je 4. siječnja 1989. u Münchenu sa zadovoljstvom primio nagradu nazvanu po komičaru Karlu Valentinu te je u zahvalnom govoru podsjetio na tvrdnju svetoga Pavla: „Mi ludi poradi Krista“ (1 Kor 4,10), ističući da je

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Sinjska 2, 21 000 Split

Tel.: 021/340-260, faks: 021/340-270

E-adresa: naklada@verbum.hr

www.verbum.hr

Gra

fička priprema: Durieux d.o.o.

Tisak: Denona d.o.o.

Tiskano u travnju 2023.

Teško da je itko tako dobro poznavao papu Benedikta

XVI. i bio mu posljednjih godina tako blizak: Georg

Gänswein upoznao je Josepha Ratzingera kao procelnika Kongregacije za nauk vjere u Rimu i bio uz njega kao osobni tajnik gotovo dva desetljeca, sve do njegove smrti. Kao jedan od njegovih najvažnijih ljudi od povjerenja tijekom papinske službe zna što se zapravo krije iza povijesnoga odreknuca 2013. godine. O tome Gänswein prvi put otvoreno i iskreno progovara u ovoj knjizi, nastaloj u suradnji s uglednim vatikanistom Saveriom Gaetom.

Piše podrobno i o godinama prije izbora za papu, konklavi, ali i pojedinostima skrovita života pape Benedikta

XVI. nakon odreknuca te životu s „dvojicom“ papa u Vatikanu. Iznosi i mnoge pojedinosti o kontroverznim temama kao što su dosjei Vatileaks, misterij slucaja Orlandi, skandal s pedofilijom te odnos izmedu Pape emeritusa i njegova nasljednika pape Franje.

O svemu tome Georg Gänswein daje uvide koje nitko drugi ne bi mogao imati i koji citatelju omogucuju sudjelovanje u povijesnim dogadajima i vrlo osobnim iskustvima. Stoga je ovo knjiga za sve koji žele upoznati Benedikta XVI. izbliza i doista razumjeti njegov život, misao i kljucne odluke, ali i sadašnji trenutak Crkve.

ISBN: 978-953-235-832-2

ISBN 978-953-235-832-2