Page 1

VERBUM USKL ÄŒNIK

.........................................................................................................................................................

Romano Guardini

Razmatranja o svetoj misi

!


Romano Guardini RAZMATRANJA O SVETOJ MISI


Biblioteka:

30. Urednik: mr. sc. Petar Balta

Prijevod: Ivan Nekić

Redaktura i lektura: Zdravko Gavran

Za nakladnika: Miro Radalj


Romano Guardini

RAZMATRANJA O SVETOJ MISI Nutarnja priprava za misno slavlje

VERBUM Split, 2014.


Naslov izvornika: Romano Guardini, Besinnung vor der Feier der heiligen Messe 7. Auflage 1961 © Matthias-Grünewald Verlag, Mainz Alle Autorenrechte liegen bei der Katholischen Akademie in Bayern © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2008. Izvršna urednica: Jelena Hrgović, dipl. teolog Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 265.3 GUARDINI, Romano Razmatranja o svetoj misi : nutarnja priprava za misno slavlje / Romano Guardini ; <prijevod Ivan Nekić>. - Split : Verbum, 2014. - (Biblioteka Uskličnik ; 30) Prijevod djela: Besinnung vor der heiligen Messe. ISBN 978-953-235-408-9 I. Misa -- Teološke značajke 150921080


PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

Razmatranja o svetoj misi Romana Guardinija nastala su kao pojedinačni nagovori koje je on tijekom više mjeseci održavao svojim župljanima prije mise. Poticao ih je da pobožno u tišini meditiraju na temu svakog od ovih nagovora kako bi se pripravili za svetu misu koja bi zatim slijedila. Nedugo zatim, ta su razmatranja sabrana i ukoričena, postavši time pravo duhovno klasično djelo koje je generacijama vjernika pomoglo da prodube svoju pobožnost i da dublje dožive iskustvo svete mise. Iako je Guardini napisao ove stranice malo prije nego što je Drugi vatikanski koncil donio mnoštvo promjena u načinu na koji se slavila misa, ova knjiga i danas ostaje jednako vrijedna i korisna te će i suvremenim čitateljima sigurno pomoći da se bolje priprave za svetu misu i da probude svoje razumijevanje tog središnjeg čina kršćanskog kulta. Kako je sam autor istaknuo u svom uvodu, njegova svrha nije bila razmatrati o pojedinačnim elementima u strukturi liturgije, nego pokazati što svaka misa zahtijeva od nas u duhovnom smislu i što je potrebno da bismo se prikladno pripravili na štovanje Boga u misi i na dostojno primanje svete pričesti. Stoga i one meditacije koje ponekad smjeraju na čine ili molitve koje više nisu u postkoncilskoj misi, ništa manje nisu – kao ni stranice svakog


6

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

velikog klasičnog djela – pravodobne za nas danas i u svim vremenima. Doista, svatko tko uzme u ruke ovu knjigu moći će se osvjedočiti o onomu što je o njoj napisao poznati suvremeni duhovni autor Henri J. M. Nouwen, u predgovoru recentnom američkom izdanju: »duboko poštovanje svetog, duboka ljubav za Crkvu i životvornu zajednicu s Isusom potvrđuje to da je sav Guardinijev rad jednako važan danas kao i onda kad je napisan. Drago mi je da su njegova razmatranja o misi dostupna ponovno i današnjim čitateljima. Oni će se u ovim razmatranjima susresti s jednim od najpoznatijih duhovnih pisaca 20. stoljeća i shvatit će da iako su liturgija i euharistija doživjele značajne promjene tijekom posljednjih desetljeća, prava milost Kristove prisutnosti među nama u misi nastavlja i dalje biti iznimni Božji dar nama – dar koji Romano Guardini prekrasno opisuje.« P. B.


PREDGOVOR AUTORA

Poglavlja ove knjige nastala su iz nagovora koje sam držao prije svete mise kao pripravu za slavlje. Njihova namjera nije bila tumačiti bît spomena Gospodnjega ili opisivati njegovu povijest, nego pokazati koje on zadaće postavlja pred nas i kako ih na pravi način ispuniti. Misa je za mnoge poprimila obilježje predstave koju vjernik promatra, ili tajanstvena događanja pred kojim se moli. Tako se prekriva ono prâvo i gubi se ono nezamjenjivo. Uzroci zbog kojih je do toga došlo brojni su i sežu daleko u prošlost, pa kritiziranje tu i nema osobita smisla. No vrijeme je da misa u svijesti vjernika ponovno u punini postane onim što ona po svom ustanovljenju jest: svetim »činjenjem« Kristove zajednice, koja dakako ima temelj u svećeničkoj službi, no koja treba uistinu živjeti i djelovati kao zajednica, kao što izvješćuju Djela apostolska (2,46) i Prva poslanica Korinćanima (11,17–34). Tomu treba pomoći ova knjižica. Ali ne tako što bi pokušavala pokazati kako se to slavlje – u okviru granica što ih određuje crkveni zakon, možda upravo u ispravnomu vršenju toga »lex orandi« – oblikuje, ili kako bi raščlanjenje svetoga događanja moglo biti razumljivije, njegovo unutarnje obličje razvidnije, sudjelovanje u njemu neposrednije itd. To bi bila zadaća obrednika – za


8

RAZMATRANJA O SVETOJ MISI

koji su uostalom već učinjene neke predradnje. Ono što ovdje želimo prethodi svemu tomu. Ovdje nam je stalo do osobne priprave za sveto slavlje. I to ne u smislu kako se »priprava« obično razumijeva: da pojedinac probudi vjeru, očisti srce, sredi i usmjeri svoju nakanu – nego nam je stalo do životnih pretpostavaka koje moraju biti prisutne kako bi od mnogo nazočnih ljudi nastala zajednica, iz nemirna mnoštva svet narod koji stoji pred Bogom; kako bi se pogled k oltaru iznutra smirio i otvorio svetomu; kako bi slušanje i govorenje u crkvi postalo nečim drugim od onoga na ulici, na poslu ili kod kuće, i tako dalje. Prvi dio našega djela sasvim će se baviti tim općenitim stvarima. Ta je zadaća podjednako važna koliko i jednostavna. Ako nju ne ispunimo, sav govor o liturgiji ostat će samo stvar razmišljanja ili estetskoga osjećanja, a upotreba misala bit će od jednako male pomoći koliko i organiziranje mise za posebne staleške skupine vjernika. Ako želimo da liturgijsko činjenje bude ozbiljno, posao treba započeti u onomu što tomu prethodi, u nutarnjemu stavu duha i srca. U nastavku knjige prijeći ćemo zatim na samu svetu misu i zapitati se što je ona po svojoj biti i što znači za nas – uvijek pod vidom što ona od nas zahtijeva. Pa opet ne samo onako kako se taj zahtjev uglavnom poima: da trebamo rado sudjelovati u svetomu slavlju, potruditi se za nj, sjediniti svoja razmišljanja s onima koja donosi euharistija, te se iz toga učiti žrtvi i svladavanju. Sve to veoma je važno; no ovdje je riječ o nečemu drugomu, naime o načinu


PREDGOVOR AUTORA

9

kako se mi trebamo uključiti u svetu misu da bi ona postala ono što je u svojoj biti, sveta radnja, liturgijsko činjenje. Vjera, ljubav i spremnost na žrtvu jesu nešto najveće što postoji, te i neka sasvim neliturgijska »misna nakana« može postati povodom istinskoga kršćanskoga služenja pred svetim Bogom, to je sigurno. Ali i ono do čega je nama stalo važno je i zaslužuje svu pomnjivost. Rekli smo da ovdje nije riječ o spoznaji, nego o činjenju. No to nije sasvim točno jer postoje različiti putovi spoznaje. Prvo oni na koje najprije mislimo kada govorimo o spoznaji: promatranje, produbljivanje, uspoređivanje, mišljenje. Time se može mnogo toga spoznati, ali ne sve; ono što je tu po sebi, ali ne i ono što nastaje tek u činjenju. Ako želim doći do toga, moram to činiti. Pukim razmišljanjem mogu spoznati koja stabla postoje i na koji se način oko mene odvija ljudski suživot, ali ne i što znače vjernost ili ljubav – bar ne u pravomu smislu; naime ona vjernost i ljubav koje se tiču mene sama. Ako iz pukoga promatranja i razmišljanja govorim o stablima ili o pojavama društvenoga života, riječi su dobre; no one postaju nedostatne i prazne govorim li na taj način o stvarima srca. Želim li doista znati što znači vjernost, moram je prakticirati. Želim li kompetentno govoriti o ljubavi, u tom se slučaju moram na bilo koji način odvažiti na nju. Tako je i ovdje. Bît svete mise mogu spoznati tako što ću se udubiti u Bibliju i misale, ili čitati knjige o povijesti liturgije; no time dolazim samo do određene granice. Ono što joj je navlastito, da je ona djelovanje, »činjenje njemu na spomen« u ozbiljnosti spasenja, dolazi mi pred oči tek onda ako to doista i »činim«.


10

RAZMATRANJA O SVETOJ MISI

Možda zbog toga bît mise, unatoč katekizmu, propovijedima i mnogim pobožnim knjigama, i nije još na pravi način u kršćanskoj svijesti, zato što se ona ne »čini« na pravi način. Ako dakle ova knjižica uspije pomoći u boljem činjenju, tada će ona dovesti i do dublje spoznaje. Rujan 1939.


11

PREDGOVOR AUTORA

PRVI DIO

DRŽANJE


13

TIŠINA

1. TIŠINA

Kad se sveta misa ispravno slavi, tada u njezinu tijeku s vremena na vrijeme zanijemi glasni svećenikov govor, a isto tako i govor vjernika. Svećenik izgovara tiho ili u sebi riječi koje propisuje sveta služba; zajednica to prati tako što sudjeluje promatranjem i molitvom.1 Što znače ti tihi trenutci? Što želimo njima postići? Što je uopće tišina? 1

Ovdje je potrebna mala digresija. Riječ je o nečemu što ne pripada strogo našoj temi, ali je u cjelini ipak nezaobilazno. Govorimo o trenutcima tišine tijekom svetoga činjenja; tu se samo od sebe nameće pitanje kada oni nastupaju. Liturgijski su oblici toliko raznoliki da na pitanje ne možemo kratko odgovoriti. Stoga polazimo od određene vrste slavlja, naime od govorene mise – za razliku od one kod koje se pjeva. No i ona se može odvijati na veoma različite načine; kažemo li dakle kada će u njoj nastupiti tišina, to ujedno znači da predlažemo na koji bi je način trebalo slaviti. U tomu smislu želimo i formulirati ovo što slijedi. Taj prijedlog, naravno, treba u pojedinostima i obrazložiti; to pak ovdje nije moguće, pa stoga moram uputiti na drugu prigodu. Ponajprije bi trebalo tiho izmoliti pristupnu molitvu na početku. U takozvanoj recitiranoj misi najčešće je glasno izgovaraju svećenik i narod. To je po sebi svakako ispravno; no kad se to čini duže vrijeme, primjećuju se i neki nedostatci. Osim toga, ta pristupna molitva, u strogomu smislu, ne pripada uopće samoj misi, nego je zapravo riječ o osobnoj pripravi svećenika te se izvorno obavljala u sakristiji. Bit ćemo dakle najbliži njezinu smislu ako je razumijemo kao tihu pripravu – koja bi onda


14

RAZMATRANJA O SVETOJ MISI

Prije svega jedno: da doista nastupi šutnja i da se ništa ne govori. Da se u to vrijeme ne čuje ni neki drugi zvuk, ni okretanja ni listanja, ni kašljanja ili nakašljavanja. Ne želimo pretjerivati; ljudi su živi i miču se, pa tako ni usiljeno mirovanje ne bi bilo bolje od nemira. No tišina je upravo tišina i nastupa samo onda ako je doista želimo. Riječ je o tomu koliko je ona komu doista vrijedna; ovisno o tomu netko se u njoj osjeća ugodno ili nelagodno. Netko kaže: »Ja ne mogu svladati kašalj«, drugi pak: »Ja ne mogu mirno klečati« – no kada sjede na nekomu koncertu ili predavanju i kad su pod dojmom, zadakako i trebala biti tiha... Nadalje bi prava tišina trebala nastupiti nakon kraćeg vremena, između poziva »Pomolimo se« i svečane zborne molitve; prava stanka u kojoj nazočni iznose pred Boga svoje nakane, koje svećenik zatim skuplja u zbornu molitvu... U što većoj tišini trebalo bi proteći i prinošenje darova. Ono je u biti pripravljanje svete gozbe i zapravo uopće ne bi trebalo biti posebno istaknuto. To se najbolje postiže tako da od prinošenja darova do predslavlja (prefacije) vlada tišina... Isto vrijedi i za vrijeme nakon Jaganjče Božji i za vrijeme pričesti... Na kraju je najbolje i »posljednje evanđelje« (čitanje iz Proslova Evanđelja po Ivanu na završetku tridentske mise – red.) tiho pročitati. Naime, nakon »Idite u miru« i blagoslova očito je sveti čin završen. No Proslov Ivanova evanđelja nakon toga pojavio se iz poprilično slučajnih povijesnih povoda. Taj se raspored mijenja ako se za vrijeme svetoga čina pjeva, dakle u takozvanoj pjevanoj misi. Jednako i kad je riječ o svečanoj misi, gdje određene tekstove pjeva zbor. No i tu bi trebali postojati trenutci šutnje. Ne možemo ulaziti u pitanje kad je najbolje da se to dogodi; no svakako su potrebni trenutci kad se u crkvi tiho moli. Trajno pjevanje duže vrijeme počinje nas opterećivati. Isto je tako ako neprestano sviraju orgulje te istjeruju tišinu iz onih utočišta u kojima se još mogla spasiti. U nastavku naših razmišljanja vidjet ćemo kako su trenutci tišine jednako važni kao i trenutci govorenja, i to ne samo kao prekid govorenja i pjevanja, nego i za cjelinu svetoga činjenja.


TIŠINA

15

borave sav kašalj i kašljucanje, pa u dvorani nastane ona tišina koja je nešto najljepše što postoji: prostor osluškivanja u kojemu u prednji plan dolaze lijepe i doista važne stvari... Ne, tišinu treba ozbiljno htjeti i pomalo se za nju i žrtvovati, i ona će doći. Tek kad je jednom doživimo, ne ćemo više moći razumjeti kako smo bez nje mogli izdržati. No tišina ne smije biti samo izvanjska. Ona je takva kad se ne priča i ne meškolji. No istodobno iznutra sve može biti uznemireno. Prava tišina znači ujedno i smirivanje misli, osjećaja, srca. Ona mora vladati u nutrini i ulaziti sve dublje, te joj se ne može nazrijeti kraj, toliko je dubok svijet nutrine. Pokušamo li pak uspostaviti tu nutarnju tišinu, primijetit ćemo da to ne ide tek tako. Nije ju dovoljno htjeti, nego je moramo uvježbati. Za to su posebno dobri trenutci prije početka svete mise u crkvi. To iziskuje i nešto drugo: potrebno je doći navrijeme, kako bismo te trenutke priprave doista imali. Tada ne treba bez razloga gledati okolo i razmišljati o bespotrebnim stvarima, nego se sabrati i u sebi smiriti.2 Još bi bolje bilo već se na putu prema Crkvi malo sabrati. Ta idemo na sveto slavlje – pa bi i sam put onamo mogao postati vježbom sabiranja; poput svojevrsna uvoda u kojem se već predosjeća ono što nadolazi. Ako to čitatelj ne bi shvatio kao pretjerivanje, htio bih reći da priprava svete tišine zapra2

To je smirivanje tako važno da ga je teško precijeniti. U svojoj knjizi »Htijenje i istina« (Wille und Wahrheit, Mainz, 1938.) pokušao sam pokazati što to znači za religiozni i općenito za čitav osobni život, a i što bi se u tomu smislu moglo učiniti (str. 29ss). Zato bih htio izričito uputiti na tu knjigu – koja je i inače povezana s ovom.


16

RAZMATRANJA O SVETOJ MISI

vo započinje već prethodnoga dana. U liturgijskom smislu subotnja večer već pripada nedjelji. Kad bi se tada – možda kao nastavak nekog prikladna čitanja – ubacilo kratko vrijeme sabiranja, vrlo bismo hitro osjetili njegov učinak sljedećega dana. Do sada smo naveli samo ono čega u tišini ne bi trebalo biti: govorenja i šumova. No ona ne znači samo da nečega nema – nije puka praznina između govora i zvukova – nego je ona sama nešto. Naravno da je treba kao takvu moći i oćutjeti. Ponekad kao nastavak nekoga izlaganja ili neke pobožnosti ili bilo kojega javnoga čina nastane stanka; tada ćemo gotovo uvijek primijetiti kako odmah netko kašlje ili se nakašljava. On ćuti tišinu kao rupu i stavlja nešto unutra, bilo kakav zvuk. Za njega je tišina bila samo odsutnost nečega drugoga, praznina, i budila je u njemu osjećaj nereda ili nelagode. A zapravo je ona nešto što je puno i bogato. Ona je mirovanje nutarnjega života. Ona je dubina skrivenoga strujanja. Ona je sabrana nazočnost, otvorenost i spremnost. Odatle proizlazi da ona ne znači ništa tupo, nikakvu tromost, nikakav pasivan teret u njoj samoj. Prava tišina jest budna i posve spremna. Govorili smo o pomnji. To nas dovodi do one tišine koja nas ovdje zanima: do tišine pred Bogom. Što je naime crkva? Kao prvo, zgrada: zidovi, svod, stupovi, prostor. No to je samo dio onoga što »crkva« zapravo znači, njezin tvarni dio. Kad kažemo da se sveta misa odvija »u crkvi«, njemu se pridružuje još nešto, naime zajednica. »Zajednica« – ne tek ljudi kao stanovit broj pojedinaca. To što posjetitelji ulaze na vrata i kleče ili sjede u klupa-


TIŠINA

17

ma još ne tvori zajednicu, nego samo prostor s više ili manje pobožnim ljudima. Zajednica nastaje kad oni postanu nazočni po onomu iznutra, kad steknu osjećaj uzajamnosti i zajedno stupe u duhovni prostor, tek kada taj prostor za sebe otvore i nadsvode ga. Tada je tu »zajednica«, i ona – skupa s vanjskom zgradom koja je izražava – tvori onu »Crkvu« u kojoj se odvija sveti čin. Sve to događa se samo u tišini. Iz nje se uzdiže istinsko svetište. Važno je to uvidjeti. Izvanjske crkve mogu se srušiti ili uništiti; tada sve ovisi o tome jesu li vjernici u stanju graditi »zajednicu«, uspostaviti »Crkvu« ondje gdje se upravo nalaze, koliko god vanjsko mjesto bilo bijedno ili na vjetrometini. Tu moć nutarnjega nadsvođivanja treba otkriti i uvježbati. Želimo ozbiljno razumjeti tišinu. Sasvim promišljeno ova knjižica počinje upravo s njom. U njoj je riječ o liturgiji – no kad bi me netko pitao čime počinje liturgijski život, odgovorio bih: učenjem tišine. Bez nje sve ostaje neozbiljno ili pak uzaludno. Time je dovoljno jasno rečeno da nije riječ o nečemu stranomu ili estetskomu. Kad bismo pak tišinu tako razumjeli – kao nešto po čemu smo »došli k sebi« – opet bi sve bilo sprtljano. Govorimo o nečemu što je vrlo ozbiljno, vrlo važno, i – moram na žalost reći – vrlo zapušteno: o prvoj pretpostavci svakoga svetoga čina.


18

RAZMATRANJA O SVETOJ MISI

2. ŠUTNJA I RIJEČI

U prethodnomu poglavlju bilo je govora o tišini pred Bogom. Rekli smo da se u njoj može oblikovati ono što nosi sveto slavlje, naime zajednica, te se uspostaviti prostor u kojemu se ono odvija, Crkva. Tako s pravom možemo reći da nastajanje tišine čini početak svete službe... Sad ćemo učiniti još jedan korak i reći: tišina je također usko povezana s govorenjem i s riječima. Riječi su vrlo tajanstvene. Tako su hitre da učas iščeznu; istodobno su tako moćne da određuju sudbine i odlučuju o smislu postojanja. Riječ je krhko tkanje zvuka što odjekuje u prostoru, no sadrži nešto vječno, istinu. Riječ dolazi iz čovjekove nutrine: kao ton iz organa njegova tijela, kao izraz njegova duha i srca. Tako riječ izriču ljudi; no ona je opet u samoj sebi nešto što čovjek ne stvara, već što nalazi, uči i čime se koristi. Jedna riječ u odnosu je s drugima; tako riječi međusobno tvore veliku cjelinu, jezik. To je carstvo likova istine u kojemu čovjek živi. Živa riječ sastavljena je od različitih slojeva. Onaj vanjski sastoji se u jednostavnu priopćaju, recimo u vijesti ili zapovijedi. Za nuždu bi se taj sloj moglo i umjetno proizvesti. U nekomu smislu to se događa posredstvom pisanja; a isto tako i kada neki stroj


ŠUTNJA I RIJEČI

19

proizvodi zvukove koji reproduciraju ljudski jezik. Ti pisani znakovi i glasovi dobivaju svoj smisao iz doista govorenoga živoga jezika, te ostvaruju određene svrhe. Taj vanjski, takoreći mehanički sloj riječi još nije ono pravo. Ono se postiže u onoj mjeri u kojoj čovjekova nutrina ulazi u glas. Što jasnije smisao onoga što čovjek misli dospijeva u čujno obličje glasova, i što se u većoj punini u njemu izražava srce, utoliko više to očitovanje postaje riječju. Nutrina duha živi od istine: spoznajući što jest i što vrijedi. Tu istinu čovjek pretače u riječi. Što je bolje spoznam, to je bolje mogu izreći, a moja riječ postaje utoliko bogatijom. No kako bih mogao prepoznati istinu, moram biti u tišini. Tko uvijek govori, ne dolazi ni do kakve istine. Tu smo ipak pretjerali. Određene istine, naravno, prepoznaje i on, inače ne bi uopće mogao postojati. On vidi točne činjenice i povezanosti, izvlači zaključke i stvara planove. No to još nije istina zapravo; ona nastaje tek kad se odgonetne bît predmeta, smisao povezanosti, ono što vrijedi i što je vječno. Za to su potrebni nutarnji prostor, sloboda, čisto promatranje, a oni nastaju u šutnji. Tko uvijek govori, nikada ne dolazi k sebi; a tko nije nikada kod sebe, ne vidi istinu. Tako istina, a time i bît riječi ovisi o tome da čovjek koji govori može u pravom trenutku i šutjeti. Kako je pak s nutrinom srca? Ona živi od osjećaja i onoga što u osjećaju doživljavamo, od vrijednosti, dragocjenosti i punine smisla stvari. Ne dolazi li taj osjećaj utoliko više u riječ što je njegovo strujanje neposrednije? A nije li neposrednost utoliko veća što je manje premišljamo? To je točno – zasad. No točno je također, i to trajno, da srce čovjeka koji


20

RAZMATRANJA O SVETOJ MISI

stalno govori postaje prazno. Ako osjećaj svaki put odmah prijeđe u riječ, on umire. Srce ne može živjeti ni ako ne ostaje sa samim sobom u skrivenosti i tišini. Tada se s njim događa kao i s poljem koje bi moralo donositi plodove bez odmora: ne bi dugo trebalo da se iscrpi. Riječ je duboka i moćna samo onda ako dolazi iz šutnje... Naravno da i za šutnju vrijedi na odgovarajući način: kako bi ona bila plodna i imala snagu za djelovanje, mora naći put u otvorenu riječ. Ima, dakako, stvari koje ne treba izgovoriti: najdublja poimanja sebe, drugih i Boga. Za njih je dovoljno da prispiju do nutarnjih riječi, koje ostaju u dnu duše. No za sve ostalo taj nutarnji govor mora postati vanjskim. Kao što postoji brbljanje kao pretjerivanje u govorenju, tako je i nijemost pretjerivanje u šutnji. Nijemost je jednako loša kao i brbljavost. Tu je šutnja postala bezizlaznom, okoštala je i sasušila se te čovjeka zatočila kao da je u tamnici. Riječ razbija tu tamnicu. Ona tamu iznosi na svjetlo i oslobađa što je bilo zatočeno. Ona osposobljuje za odgovornost i daje moć za prevladavanje stanja. Postavlja čovjeka među ljude, u zajedništvo i u povijest. Ona oslobađa. Šutnja i govorenje idu jedno s drugim. Jedno pretpostavlja drugo. Oboje zajedno tvore cjelinu u kojoj se nalazi živi čovjek, a lijepo je otkriće kad dođemo do toga da za tu cjelinu nema naziva. Ali znademo da se u njoj određuje čovjekova bît – slično kao što tek u cjelini svjetla i tame, dana i noći, zbiljskom postaje cjelina života. Zato je šutnju potrebno vježbati i radi govorenja. Liturgija se naime velikim dijelom sastoji od riječi koje dolaze od Boga i koje se govore Bogu. Ri-


ŠUTNJA I RIJEČI

21

ječi se ne smiju svesti na blebetanje. A to se događa sa svim riječima, čak i s onima najdubljima i najsvetijima, ako ih ne izgovaramo kako valja. U njima treba sjati istina, istina Božja i istina otkupljenoga čovjeka. U njima se treba izražavati srce, Kristovo srce u kojemu živi Očeva ljubav, i čovjekovo srce, privrženo Kristu. Po njoj naša nutrina treba stupiti u prostor svete otvorenosti što ga zajednica skupa s otajstvom koje je obgrlila tvori pred Bogom. Dapače, i samo sveto otajstvo treba se zbivati po ljudskim riječima, po onima koje je Krist povjerio svojima kad je rekao: »Ovo činite meni na spomen.« Sve to mora naći mjesta u tim riječima. One moraju biti široke, mirne i pune nutarnjega znanja. A to mogu biti samo ako proizlaze iz šutnje. Važnost šutnje za sveto slavlje nije nikako moguće dovoljno visoko cijeniti – kako one šutnje koja nas na nj pripravlja, tako i one koja nadolazi kao nastavak činjenja. Ona otvara nutarnji izvor iz kojega izviru riječi.


22

RAZMATRANJA O SVETOJ MISI

3. ŠUTNJA I SLUŠANJE

Šutnja i govorenje ovise jedno o drugom i zajedno tvore ono bezimeno jedinstvo na kojemu počiva naš duhovni život. No onime što smo do sada rekli nismo ga još sasvim opisali; potrebno je dodati još nešto: slušanje. Uzmimo da se sveta misa slavi u zajednici; poslanica i evanđelje, a i promjenjivi tekstovi općenito, čitaju se naglas na njemačkom jeziku (tj. na dotičnoj nacionalnoj zajednici vlastitu jeziku, prim. red.) – što tada rade oni koji liturgiju vole pa stoga žele u njoj imati što većeg udjela? Uzimaju u ruku svoj misal i prate čitačevo čitanje. Oni to žele učiniti kako treba, sveti tekst upiti što je moguće točnije – no kako je samo neprilična čitava ta situacija! Ispred njih stoji čitač, vrši službu koju je nekada vršio đakon, izgovara svete riječi; a vjernici oko njega – i oni čitaju s njim. Je li to pravo obličje duhovnoga događanja? Očito nije. Tu je nešto upropašteno. Svečano čitanje naglas iziskuje da ga se sluša, a ne da se istodobno čita. Čemu onda uopće navještaj? Za tu nenaravnu pojavu kriv je naš odgoj za knjigu. On uzrokuje zastranjenje da ljudi čitaju onda kada bi trebali slušati. Tako je umrla bajkovitost, a pjesništvo izgubilo svoju ponajveću moć; naime sve lijepe, mudre, duboke


ŠUTNJA I SLUŠANJE

23

i svečane riječi treba slušati, a ne čitati. Tu pak, u svetoj misi, nešto je više od samo lijepih i svečanih riječi, tu je božanska Riječ. Možda će netko otpovrnuti da su to estetske finese, koje uopće nisu važne. Reći kako je jedino važno da vjernici čuju i razumiju riječ Božju; hoće li to biti čitanjem ili slušanjem, u tome nema razlike… Oprostite, razlika je vrlo velika! Naime, pri čitanju ona nježna i moćna stvar koja se zove »riječ« uopće ne dolazi pravo do izražaja. Ne biva dovršena. Zapne u tisku. Ostane bez onog tjelesnog i životnog. Oči koje brzo čitaju dovode maštu neposredno u odnos s predodžbama koje se letimice pojavljuju, a razum s pojmovnim značenjem koje se tek približno ocrtava, pa je ono što iz toga proizlazi najčešće poprilično jadno. Gubi se nešto što pripada bîti liturgijskoga događanja: naime to da se sveta riječ razvija i raste u svojoj duhovno-tjelesnoj stvarnosti, ide kroz prostor i dolazi do onoga koji sluša; da je slušatelj prima i uzimlje je u svoj život. Ne bi li se bilo na gubitku kad čovjek svoje nutarnje mišljenje ne bi iskazao drugomu u živomu govoru, nego pisanim putem? Dakako da bi se bilo; sve ono tjelesno i životno, što ječi u zvuku riječi, izgubilo bi se. Zar bi taj gubitak bio nebitan na području vjere? Krist nije rekao: »Tko ima oči, neka čita«, nego: »Tko ima uši, neka čuje« (Mt 11,15). Time se ne želi umanjiti vrijednost čitanja; na mjestu koje mu priliči ono je dobro i potrebno. No ono ne smije istisnuti nešto što je još ljepše, još bolje, još potrebnije, naime slušanje, za koje Pavao kaže da po njemu dolazi vjera (Rim 10,14). Zasigurno se vjera može ražariti i na pročitanomu tekstu, ali riječi


24

RAZMATRANJA O SVETOJ MISI

Radosne vijesti dobivaju svoju pravu snagu tek kad ih se sluša. Mi ljudi koji čitamo to smo zaboravili; u tolikoj mjeri da nam je teško uopće uvidjeti što je pri tom uništeno. Riječ u svojoj punini nije ona tiskana, nego izgovorena. Tek nam se u njoj istina otvara. Tek riječ ljudskoga glasa ima onu nježnu i jaku moć koja dodiruje dubinu raspoloženja, krilo duha, primateljsku osjetljivost savjesti. Božja je riječ sazdana kao sakrament i kao čovjek, duhovno-tjelesno; određena je da ju primi živi čovjek, da ga ona hrani i da djeluje kao moć u njemu. Ali zato ona mora imati i svoje puno obličje. Ta povezanost jednoga s drugim vodi nas još dublje. Bog, koji je došao k nama kao Otkupitelj, bio je vječna Riječ; no način na koji je ona stupila među nas nije bio takav da rasvijetli mišljenje ili bude zapisana u knjigu, nego je postala čovjekom, »postala tijelom«, da je se može vidjeti, čuti, rukama opipati, kako to Ivan snažno opisuje na početku svoje Prve poslanice. To otajstvo nastavlja djelovati u riječi liturgijskoga navještaja i iznimno je važno da ta povezanost ostane živa. Riječ Božju valja dakle čuti; no to slušanje pretpostavlja šutnju. Kako bismo razjasnili tu situaciju, zapitajmo se načas ovako: Što može zapriječiti ispravno slušanje? Ja mogu nešto reći nekomu čovjeku; no on sjedi predaleko i do njega ne dopire moj glas. Tada moram govoriti glasnije, kako bi se uspostavila bolja veza… Može biti i to da ja govorim dovoljno glasno, ali da je njegova pozornost usmjerena na nešto drugo, te moja riječ ne dopire do njegove svijesti. Tada ću ga pozvati neka sluša što dolazi odavle… No možda on i sluša, i primjećuje, i razmišlja o tomu, i trudi


ŠUTNJA I SLUŠANJE

25

se, i čini sve, pa ipak ne razumije. Nešto u njemu ostaje zatvoreno. Na primjer, pokušavam mu objasniti kako nešto s našim međusobnim odnosom nije u redu. On čuje moje razloge, razuman je i poznaje dovoljno psihologije te bi odmah uvidio što je posrijedi kad bi bila riječ o nekomu drugomu. No ovdje on ne vidi u čemu je sveza jednoga s drugim jer mu njegov ponos ne dopušta priznati tu istinu, ili jer mu neki potajni osjećaj govori da će, ako bi je priznao, morati promijeniti stvari koje ne želi mijenjati… Mogli bismo ovako i dalje, pa bismo vidjeli da se i slušanje ostvaruje hodom preko niza stupnjeva prema unutra; tako naslućujemo što bi moglo značiti da Bog bude taj koji tu govori. Gospodin nije uzalud rekao: »Tko ima uši, neka čuje«. Imati uši kako bismo čuli, to ponajprije znači milost; naime Božju riječ može primiti samo onaj kojemu taj isti Bog otvori uho za nju. On to čini kad mu se svidi, i u tomu se smjeru upravlja molitva za istinu. No to znači i da mi sami želimo i možemo nešto činiti; biti nazočni u svojoj nutrini; osluškivati iz našega životnoga središta; otvarati se svetoj riječi koja dolazi k nama… No to sve moguće je samo ako u nutrini zavlada tišina. Samo se iz tišine može doista išta čuti. Kad dolazimo izvana, naše su uši ispunjene bukom grada; govorom onih s kojima smo došli; radom i previranjem vlastitih misli; nemirom srca, njegovih želja i briga, boli i radosti – pa kako bismo onda čuli ono što Bog govori? Tad je velika stvar već i to ako uopće naćulimo uši, jer poneki ne mogu ni to! No više ćemo učiniti ako postanemo pozorni te ako se i razumom potrudimo. No to još uvijek nije ono osluškivanje u kojemu se nastanjuje


26

RAZMATRANJA O SVETOJ MISI

riječ Božja. Za to je potrebna unutarnja tišina, koja se mora uspostaviti bar na neko kraće vrijeme prije bogoslužja; ako je moguće već tako da se šuti na putu ili, još bolje, tako da se čovjek neko vrijeme sabere večer uoči toga.


27

SABRANOST

4. SABRANOST

Čim se u religioznomu životu pojavi govor o šutnji, uglavnom mu se odmah pridruži i onaj o sabranosti. Šutnja prevladava buku i brbljanje; sabranost je pobjeda nad rastresenošću i nemirom. Šutnja znači tišinu u čovjeku koji je kadar govoriti, sabranost je živo jedinstvo u jednoj egzistenciji kojoj govore stvari iz svijeta oko nje, te je uvlače u mnoštvo događanja, puna je snage te nuka na djelovanje i stvaranje. Sabranost je jednako važna kao i šutnja – dapače, ako pozornije pogledamo, uočit ćemo da jedna bez druge nije moguća. Što dakle znači sabranost? Obično se čovjekova pozornost zaustavlja na stvarima i ljudima oko njega, usmjerena je prema van, a kako postoje mnogovrsne pojavnosti, upravljena je u različitim smjerovima. Njegova je nutrina nemirna. Njegov se osjećaj lijepi za objekte koji se brzo mijenjaju. Njegova čežnja luta od jedne stvari do druge. Njegova volja ima neprestance težnje koje ga pokreću naprijed; često različite istodobno. Tjeran je, trgan i u protimbi samu sebi. Sabranost se suprotstavlja svemu tomu. Ona vraća pozornost iz svaštarenja i sjedinjuje duh u samoj sebi. Ona izbavlja nutrinu od primamljive mnoštvenosti i vodi je k jednopredmetnom usredo-


28

RAZMATRANJA O SVETOJ MISI

točenju na ono što je važno. Ona dušu, koja posvuda lebdi sa svojim mislima, sa željama trči amo-tamo, koja uvijek ima težnje i planove, pozivlje natrag u sebe i daje joj dubinu. Sve se urotilo da čovjeka učini nemirnim. Prirodne pojavnosti čudesne su i poželjne; one ga privlače i vežu. No kako su one doista »prirodne«, imaju i nešto smirujuće. Slično se može reći i za ono što tvori ljudski život: za susretanje i sudbinu, rad i radost, bolest i nesreću, život i smrt. Sve to obuzima čovjeka, ispunja ga i nadvladava, ali mu ujedno može dati ozbiljnost i težinu. Ono pak što je doista kobno jest nered i izvještačenost života novoga doba. Na čovjeka stalno nasrću žestoki i proizvoljni dojmovi. Oni su ujedno i snažni i površni; tako se brzo istroše, i odmah ih nadomještaju drugi. Nemaju nikakve mjere niti ikakve prave međusobne povezanosti. Jedan staje na put drugomu, ometa ga i protuslovi mu. Čovjeka neprestano zahvaćaju težnje koje ga osvajaju na prepad i preplavljuju. Posvuda su reklame koje ga nastoje prisiliti na stvari koje on u bîti uopće ne želi, koje mu u svakom slučaju zapravo ne trebaju. Njegovu pozornost od važnoga i dubokoga neprestano odvlači ono što je zanimljivo; što uzbuđuje i na ovo ili ono pobuđuje. Takvo stanje ne vlada samo oko čovjeka, nego i u njemu samu. Čovjek nema ni blizu dubine ni središta, nego živi u izvanjskome i slučajnome. Ne nalazi ništa bitno u samu sebi; stoga teži za podražajima i senzacijama, uživa ih, zasićuje ih se, opet se osjeća praznim pa mu treba nešto novo. Ono što mu putem sve razvijenijih sredstava izvješćivanja, prometa, zabave i poučavanja dolazi ususret, on brzo ‘guta’, ali to ne


SABRANOST

29

prerađuje. Brzopoteznim izričajem »ta već sam čuo za to« miče jednu temu i poseže za sljedećom. Iznutra je prazan i zaglušen neprestanom nemirnom aktivnošću. Dobro se osjeća samo u pogonu, u buci, u hitrim efektima i uspjesima; čim oko njega nastane mir, ne zna što bi započeo sa sobom. Tako bismo mogli još mnogo toga kazati. Takvo stanje zavladalo je svuda, i u religiji, u bogoslužju, u svetoj misi. Pa se opaža neprestan nemir. Ljudi se osvrću oko sebe; bez pravoga povoda čas kleče, čas sjede, čas ustaju; sad uzimaju u ruke ovo, sad ono; kašlju, kašljucaju, prebiru prstima po odjeći i što sve još ne. Pa čak ako izvanjsko ponašanje i ostane pod nadzorom, osjeća se nutarnji nemir; po načinu kako se pjeva i govori, po načinu čitanja i slušanja, po čitavu držanju. Ljudi nisu doista tu, nisu doista prisutni, ne ispunjaju životom mjesto i vrijeme: nisu sabrani. Sabranost znači dakle više od pukog izbjegavanja nečega, od toga da čovjek ostane slobodan od rastresajućih dojmova i zanimacija; ona je nešto u sebi samoj. Ona je život u njegovoj dubini i snazi. Naravno da će se život uvijek upravljati ka mnoštvu stvari i događaja; no to je potrebno uravnotežiti upravljenošću u suprotnom smjeru. Sjetimo se kretnje disanja. Ono ima dva smjera: prema van u širinu i unutra prema nutrini. Život se odvija i u jednomu i u drugomu. I ovo i ono jest život, ali nijedno nije čitav život. Ako bi živo biće htjelo samo izdisati, ugušilo bi se jednako kao i kad bi samo udisalo. Sabranost je udisanje koje čini duhovni čovjek. Po njoj se on iz rastresenosti vraća natrag u nutrinu, u dubinu, u središte.


30

RAZMATRANJA O SVETOJ MISI

Samo je sabrani čovjek uistinu netko. Samo se takvu možemo obratiti i samo je takav kadar odgovoriti. Samo njega doista pogađa ono što život donosi. Samo je sabrani čovjek budan. Ne tek u izvanjskomu smislu, da može uočiti stvari i okoristiti se njima; takvu budnost imaju i ptica i mrav. Mislimo na unutarnje; na znanje o bitnomu; na sposobnost odgovorna odlučivanja, na životnost osjećaja i spremnost na život. Liturgija postaje mogućom tek po sabranosti. Ne znači mnogo ako se o svetim tekstovima, simbolima s dubokim značenjem i o liturgijskoj obnovi života govori, a nedostaju polazne pretpostavke za njihovo ozbiljno razumijevanje. Tada i liturgija postaje opet samo nečim »zanimljivim«; modom za koju se ljudi neko vrijeme zagriju, kako bi je zatim opet napustili. Među prve pretpostavke za istinsko slavljenje liturgije pripada sabrana nutrina. No ta sabranost ne nastaje sama po sebi, nego ju je – jednako kao i šutnju – nužno htjeti i nužno vježbati je.1 Ponajprije je nužno na vrijeme doći u crkvu, kako bismo se iznutra mogli dovesti u red. Posvijestimo sami sebi u kakvu smo stanju dok ulazimo kroz crkvena vrata; u kakvu nemiru, u kojemu previranju, gotovo pa bismo rekli: u kakvu neredu zapuštenosti. Strogo gledano, mi uopće još nismo pravi Netko, bar ne onakav kakvu se Bog može obratiti i kakav njemu može odgovoriti, nego rukovet ispremiješanih osjećaja, maštanja, misli i planova. 1

Vidi već spomenutu knjigu »Htijenje i istina« (Wille und Wahrheit), str. 67.


SABRANOST

31

Dakle, prvo što se treba dogoditi jest da se smirimo. Moramo postati na pravi način tu nazočni. Moramo pribrati svoje misli i svoju nutrinu: »Sada sam tu. Sada nemam nikakva drugoga posla doli sudjelovati u svetomu slavlju. Jedino je to sada važno, i ja sam sasvim tu, u njemu.« Čim to netko pokuša, tek će tada primijetiti koliko je rastresen. Misli ga vuku posvuda amo-tamo: k ljudima s kojima je u kontaktu: ka obitelji, prijateljima, protivnicima; k radu na poslu; u kućne brige; prema poslovima iz javnoga života; k osobnim utanačenjima i tko zna k čemu sve ne. Mora ih vraćati natrag, opet i opet iznova. Uvijek ponovno čovjek mora sebe činiti tu nazočnim. A kad primijeti kako je to teško, ne smije reći da to nema smisla, nego kako je krajnje vrijeme »da dođe k sebi«. Je li to uopće moguće? Ne ostaje li čovjek izručen dojmovima iz vanjskoga svijeta, nutarnjem nemiru, naviranju žudnje? Ovdje je riječ o onomu krajnjemu: o razlici između čovjeka i životinje. Životinja je izručena i neslobodna – no ona ima, dodajmo odmah, zaštitu, i to u nutarnjem poretku svojih instinkata. O životinjama, ako bolje razmislimo, uopće ne možemo reći da su rastresene. U smislu u kojemu se tom riječju koristimo životinja nije ni rastresena ni sabrana; ona se nalazi još prije toga ili-ili. Ona je onakva kakva mora biti po svojoj bíti, kako bi mogla opstati, dakle u redu. Samo čovjek može biti rastresen, jer nešto u njemu, njegov duh, nadilazi čistu prirodu. Taj duh može se okrenuti k svijetu i u njemu se izgubiti; no isti taj duh može prevladati rastresenost i dokopati se sabranosti. U njemu je nešto tajanstveno; nešto što pripada redu vječnosti.


32

RAZMATRANJA O SVETOJ MISI

Pravi mir i sabranost zapravo jest vječnost. Vrijeme je nemir i rastresenost; vječnost mir i jedinstvo. Ne nepomičnost ili dosada; tako govore glupi ljudi. Vječnost je punina života, ali u obliku mira. A nešto od vječnoga jest u našoj najdubljoj nutrini. Možda to možemo nazvati onim lijepim nazivima što ih nalazimo kod duhovnih učitelja: »temelj duše« ili »vršak duha«. U prvome se ono javlja kao mir dubine i nutarnjosti; u drugome kao mir visine i uzvišenosti. To je u meni, i na to se mogu osloniti. Oslonjen na to mogu se povući iz hajke; otkloniti ono što amo ne pripada; u sebi postati tiho jedinstvo, tako da, kad začujem Božji zov, doista budem taj koji je kadar reći: »Evo me, Gospodine.«


221

SADRŽAJ

SADRŽAJ

Predgovor hrvatskom izdanju . . . . . . . . . . . . . . . . . .5 Predgovor autora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .7 PRVI DIO: DRŽANJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .11 1. Tišina. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .13 2. Šutnja i riječi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .18 3. Šutnja i slušanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .22 4. Sabranost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .27 5. Sabranost i činjenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .33 6. Sabranost i sudjelovanje. . . . . . . . . . . . . . . . . .39 7. Sveto mjesto . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .46 8. Oltar: prag . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .51 9. Oltar: stol . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .57 10. Sveti dan. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .62 11. Sveti dan i sveti čas . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .67 12. Sveta radnja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .72 13. Objaviteljske riječi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .77 14. Činidbene riječi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .83 15. Hvalidbene riječi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .87 16. Molidbene riječi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .92 17. Zajednica i ispravljanje nepravde. . . . . . . . .98 18. Zajednica i Crkva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .102 19. Zaprjeke: navika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .108 20. Zaprjeke: sentimentalnost . . . . . . . . . . . . . .114 21. Zaprjeke: ljudske nesavršenosti . . . . . . . . .120


222

SADRŽAJ

DRUGI DIO: BÎT SVETE MISE . . . . . . . . . . . . . . . .125 Prethodna napomena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .127 22. Ustanovljenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .129 23. Spomen. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .136 24. Spomen Novoga saveza. . . . . . . . . . . . . . . .143 25. Zbilja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .148 26. Čas i vječnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .155 27. Oponašanje ili liturgijska forma . . . . . . . . .163 28. Oblik spomena: gozba . . . . . . . . . . . . . . . . .172 29. Kristovo sebedarje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .180 30. Gozba i susret . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .189 31. Euharistija i istina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .196 32. Misa i Novi savez . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .202 33. Misa i Kristov ponovni dolazak . . . . . . . . .210


Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u studenome 2014.


VERBUM USKLIČNIK

!

Romano Guardini ovim razmatranjima pruža dragocjenu pomoć za dublje i bogatije iskustvo svete mise. Osim što objašnjava kako se bolje pripraviti i na potpuniji način sudjelovati u svetoj liturgiji, on objašnjava značenje obreda, molitvi, riječi i gesta u misi i pomaže čitatelju da cjelovitije uđe u iskustvo Isusove riječi i sakramenta. Kroz trideset i tri meditacije Guardini se u svom prepoznatljivom stilu, kojeg istodobno odlikuju duboka teološka misao i pjesnička izražajnost, dotiče i mnoštva praktičnih pitanja, poput onih o usredotočenju pažnje tijekom mise, o stavovima tijela, o smetnjama, o ispravnom načinu primanja svete pričesti, o gestama pobožnosti itd. Ova knjiga je pomogla generacijama vjernika da prodube svoju pobožnost, usredotoče svoj um i da rastu u shvaćanju i doživljavanju Božje milosti tijekom mise. Nakon rasprodanog prvog izdanja sada se pojavljuje i u džepnom uvezu biblioteke Uskličnik kako bi bila dostupnija većem broju ljudi. Knjiga Razmatranja o svetoj misi na osobit način se nadopunjuje s Guardinijevim poznatim djelom Sveti znakovi, te zajedno omogućuju bolje razumijevanje kršćanskoga života.

Drago mi je da su Guardinijeva razmatranja o misi dostupna ponovno i današnjim čitateljima. Oni će se u ovim razmatranjima susresti s jednim od najpoznatijih duhovnih pisaca 20. stoljeća i shvatit će da iako su liturgija i euharistija doživjele značajne promjene tijekom posljednjih desetljeća, prava milost Kristove prisutnosti među nama u misi nastavlja i dalje biti iznimni Božji dar nama – dar koji Romano Guardini prekrasno opisuje. Henri J. M. Nouwen

ISBN 978-953-235-408-9

VERBUM

9 789532 354089

49 kn

www.verbum.hr

Profile for VERBUM d.o.o.

Razmatranja o svetoj misi - džepni uvez  

Romano Guardini ovim razmatranjima pruža dragocjenu pomoć za dublje i bogatije iskustvo svete mise. Osim što objašnjava kako se bolje pripra...

Razmatranja o svetoj misi - džepni uvez  

Romano Guardini ovim razmatranjima pruža dragocjenu pomoć za dublje i bogatije iskustvo svete mise. Osim što objašnjava kako se bolje pripra...

Profile for verbum.hr