Radosni prosjak

RADOSNI PROSJAK Louis de Wohl

U ovomu iznimnu romanu Louis de Wohl, zahvaljujući svojim poznatim pripovjedačkim vještinama, razvija uzbudljivu pripovijest o sinu bogata trgovca koji želi postati vitez u službi kralja, ali koji umjesto toga postaje najomiljeniji od svih svetaca. Na podlozi burne Italije i Egipta trinaestoga stoljeća oslikana je veličanstvena i nadahnjujuća životna povijest Franje Bernardonea, mlada i drska ljubitelja užitaka, željna vojnih uspjeha, koji će svjetsku slavu steći upravo kao sv. Franjo Asiški.

Opisujući vojne bitke i političke intrige te detaljno nijansirajući karaktere glavnih likova: mladoga Franje, lijepe i pobožne Klare, cara Fridrika II., sultana al-Kamila i pape Inocenta III., de Wohl čitatelja vodi na uzbudljivo književno i duhovno putovanje od Assisija preko Rima i Sicilije sve do smrtonosnih pustinja Egipta, slijedeći tako Franjin put od vojnika do mistika.

RADOSNI PROSJAK Roman o sv. Franji Asiškom

Cijena: 130 kn

ISBN 978-953-235-192-7

www.verbum.hr

Louis de Wohl

VERBUM

VERBUM

Louis de Wohl RADOSNI PROSJAK Roman

Biblioteka:

Stilus

26.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

Louis de Wohl

RADOSNI PROSJAK Roman o sv. Franji Asiškom

VERBUM Split, 2009.

Naslov izvornika: Louis de Wohl, The Joyful Beggar Original edition © Curtis Brown, Ltd., New York © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2009.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Prijevod: Nada Zoričić Lektura: Marijana Šimić

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.111-31=163.42 DE Wohl, Louis Radosni prosjak : roman o sv. Franji Asiškom / Louis de Wohl ; <prijevod Nada Zoričić>. - Split : Verbum, 2009. (Biblioteka Stilus ; 26) Prijevod djela: The Joyful Beggar.

ISBN 978-953-235-192-7 I. Franciscus Assisiensis, sanctus -- Književne teme i motivi 130416094

Knjiga prva A. D. 1202.

Poglavlje I.

“Treba mi novac”, reče bljedoliki mladić i otmjenom kretnjom prebaci nogu preko noge.

Bernardo Quintavallski suzdržano je kimnuo glavom.

Počeo je poravnavati nabore svojega tamnozelenoga kaputa, a to je radio uvijek kad bi donosio sud o mušteriji.

Mušteriji je moglo biti jedva dvadeset godina. Odijelo mu nije bilo osobito raskošno: bilo je od drugorazredne vunene tkanine obojene u plavo i s nekakvim malim, prilično neukusnim vezom, a kožni opasač imao je jednostavnu srebrnu sponu. A cipele – uvijek pogledaj čovjeku u cipele – bile su dobre izrade, ali iznošene i bez kopči. Pa ipak se vidjelo da je to odjeća mladog viteza, a zna se da su mladi vitezovi nemarni. Mogao je biti sin nekog nižeg plemića koji je na kocki ili u viteškoj borbi s jačim protivnicima izgubio novac i opremu, a sada je bio suviše daleko od očevog malog dvorca kako bi mogao sve to nadoknaditi.

Pa ipak je bilo teško povjerovati da je mladić nemaran premda je bez oklijevanja otkrio razlog svojeg posjeta.

Mlado, izduženo lice bilo je vrlo ozbiljno. Imao je blistave sive oči, ponosit nos, čvrsta usta i tanke usnice.

Izgledao je kao stranac i Bernardo je, kao trgovac koji je mnogo putovao, osjetio malu nelagodu jer nikako nije mogao odgonetnuti odakle mladić dolazi. Sa sjevera Italije sigurno nije bio. Govorio je talijanski s naglaskom koji nije bio ni njemački ni francuski, premda je bio bliže francuskom nego njemačkom.

“Oprostite, gospodine viteže,” rekao je Bernardo, “nisam dobro čuo vaše ime kada vas je sluga najavio. Osim toga, moj jadni Filippo loše izgovara strana imena...”

“Ja sam Roger Vandrijski”, odvratio je mladić. Čini se da je držao kako je svako daljnje objašnjenje suvišno.

7

“Velika mi je čast”, uljudno je uzvratio Bernardo. “Mogu li vas upitati zašto ste se obratili meni, a ne banci?”

Osmijeh Rogera Vandrijskoga malo je pokvario dobar dojam koji je bio ostavio: gorak i podrugljiv, djelovao je kao krinka pred licem poraza.

“Moj je otac govorio da su banke kao žene, gospodine Bernardo. Dobrodošli su im oni uspješni, a ne oni koji se samo nadaju da će to postati.”

“Ima u tome nečega”, oprezno je priznao Bernardo Quintavallski. “Ali...”

“Uvijek rado posuđuju novac onima koji ga ne trebaju, a nikada onima koji ga trebaju”, nastavio je mladić. Gorki osmijeh postao je izražajniji. “U Bologni sam susreo Frescardije, a u Perugi Pisanije. Dosta mi je banaka. Isto tako ne želim ići običnim lihvarima. Stigavši u Assisi, raspitivao sam se. Rekli su za vas da ste bogat čovjek koji rado sklapa poslove. I tako sam došao k vama.”

“Dobri kršćani ne bi trebali posuđivati novac uz kamate”, rekao je Bernardo ozbiljnim tonom.

“Ah, znam, znam”, ironično je odvratio mladić. “Ne bi trebali ni ubijati, a niti vršiti preljub. Ali čujem da to ponekad rade.”

Bernardo je kimnuo glavom. “Otkako sam prestao trgovati uvezenom robom, zaključio sam više poslova, ali to je bilo povezano s trgovinom.”

“I za to sam čuo”, rekao je Roger Vandrijski slegnuvši ramenima. “Vi kupite, a kasnije onaj koji vam je prodao može otkupiti svoju imovinu. Naravno, po višoj cijeni. Tako ne uzimate kamate, ne kršite zakon Crkve, primjeran ste kršćanin – a ipak se bogatite. To je hvalevrijedan običaj, gospodine Bernardo.”

Quintavallski se namrštio. “To je uobičajen postupak...”

“Svakako. A i meni odgovara. Na prodaju vam nudim svoj zamak – pod uvjetom da ga mogu otkupiti, recimo, za dvije godine.”

8

“Vaš zamak?” Bernardo je zbunjeno pogledao mladića.

Roger se malo uspravio. “Ne bih mogao prodavati ono što mi ne pripada, zar ne?”

“A gdje se nalazi?” upitao je Bernardo pomalo sumnjičavo.

“Na Siciliji. Dva dana jahanja od Monrealaea. Kod sebe imam sve dokumente.”

“Na Siciliji!” Bernardo Quintavallski počeo se smijati. “Moj dragi mladi... moj dragi gospodine viteže, na Siciliji!”

Rogerove zjenice se suziše. “Ako smijem pitati, što vam je tako smiješno pri spomenu najljepšeg otoka na svijetu?”

Bernardo je protrljao oči. “Na Siciliji,” ponovio je, “štoviše, na otoku... Moj dragi gospodine viteže, rekli ste da su banke kao žene. Ali takve su i zemlje. Što ljepše i bogatije, to imaju više udvarača koji ih žele za sebe. U pravu ste, gospodine viteže, Sicilija je prekrasan otok. Nije čudo da ima toliko – udvarača.”

“Sicilija pripada – Siciliji”, žestoko je odvratio mladić.

“Svakako, svakako. Ali, teško je uvjeriti cara da je tome tako – zapravo, careve, sada kada i Filip Švapski i Oton Brunswički polažu pravo na taj naslov. Osim toga, tamo se nalazi i nekoliko moćnih njemačkih velikaša čija lojalnost carevima nije osobito jasna. Ako ne griješim, postoji i kralj Sicilije, mali Fridrik, dječak od jedanaest godina...

“Osam.”

“Dobro, osam. Tu su i saracenska plemena, svi naoružani do zuba i spremni tražiti sve. A tu je i Sveti Otac u Rimu koji i sam ima nešto reći. Sicilija! Kladim se da na svijetu nema nikoga tko bi mogao reći tko će za šest mjeseci vladati Sicilijom.”

“Točno,” priznao je mirno mladić, “ali to nije važno.

Moj zamak je moj zamak. Naslijedio sam ga od oca koji je prije godinu dana umro u Mainzu.”

“U Mainzu? To je u Njemačkoj, zar ne?”

9

“Da.” Odjednom je Bernardo shvatio. “U čijim je rukama – vaš zamak u ovom času, gospodine viteže?” upitao je tiho.

Roger se ugrizao za usnu. “Kad bih barem znao”, rekao je. “Ali bez obzira na to tko ga drži, ja ću ga potjerati.”

Bernardo je kimnuo glavom. “Živjeli ste u progonstvu – vi i vaš pokojni otac? I mislio sam tako. I tražite nekoga tko bi financirao vašu borbu za povrat zamka, je li tako?

Moj dragi gospodine viteže, za to nisam dovoljno bogat. I ne mogu zamjeriti Frescardijima i Pisanijima što vam nisu pomogli.”

Opet taj gorak osmijeh. “Nisam takva budala, gospodine Bernardo. Znam da mi nitko ne će posuditi novac za ratni pohod. Moje su nade daleko skromnije. Samo želim otići u Vandriju. Za put trebam novca, a jučer popodne potrošio sam posljednji firentinski zlatnik.”

“Onda ste sigurno gladni!” Bernardo je podigao ruke.

“Tako je. Gdje su mi oči bile! Ah, tu barem mogu pomoći.

Filippo! Filippo!”

Na vratima se pojavio sluga.

“Filippo, odmah donesi nešto za jelo, kruha, mesa, sira, nešto što je spremno. I vina. Zar me ne čuješ? Što je s tobom?”

Filippo nije trebao odgovoriti. Iza njega je stajao golemi debeljko s bradom, gustim obrvama i velikim trbuhom.

“Gospodine Cuomo”, uskliknuo je Bernardo skočivši na noge. “Koja čast da mi dolazite? Filippo, stolac za gospodina Cuoma. A onda donesi hranu. Gospodine viteže, gospodin Cuomo je naš novoizabrani gradski redarstvenik...”

“I ovdje je po službenoj dužnosti”, prekinuo ga je Cuomo i malo se naklonio. “Oprostite mi stoga, gospodine 10

Bernardo, što ne ću sjesti. Mogu li vas upitati koliko dobro poznajete ovog vašeg... plemenitog posjetitelja?”

“Upravo sam vam ga želio predstaviti”, odvratio je Bernardo, a u glasu mu se osjećala trunka prijekora. “To je grof Roger Vandrijski. On je sa Sicilije.”

“Možda”, rekao je Cuomo hladno neuljudan.

Rogerova ruka poletjela je prema balčaku mača.

“Molim vas, nemojte se uzbuđivati”, rekao mu je gradski redarstvenik. “Vani su četvorica mojih ljudi. Gospodine Bernardo, moram ponoviti pitanje: koliko dobro poznajete ovog čovjeka?”

“Pa, tek sam ga danas susreo”, priznao je nevoljko Bernardo Quintavallski. “Došao je k meni zbog nekog posla.

Ali siguran sam –” “Žalim, gospodine Bernardo,” upadne mu u riječ Cuomo, “ali moram vas prekinuti bez obzira na koji posao mislite. Gospodine viteže, molim da me slijedite.” “Što to znači?” napeto je upitao Roger.

Cuomo se opet naklonio. “Mjere opreza, gospodine viteže”, prijetvorno se nasmiješio. “Ništa više. Konačno, Assisi je u ratu. Sigurno to znate, gospodine viteže?”

“Sada, kada ste spomenuli, mislim da mi je to netko rekao”, otezao je u govoru Roger Vandrijski. “U ratu ste s Perugiom, zar ne? Želim vam svaku sreću, gospodine – gospodine glavni redarstveniče. Ali vaš me se rat ne tiče.”

“Rat!” s nevjericom je uskliknuo Bernardo. “Ali moj dragi gospodine Cuomo, taj rat traje ne znam ni sam koliko dugo i ništa se ne događa, osim što smo opsjedali nekoliko okolnih zamaka, a to nije ništa riješilo. Ne bunim se – upravo suprotno. Ali odakle ta iznenadna ratobornost?”

“Nemoguće je izbjeći ratobornost u doba rata”, ponosno je ustvrdio Cuomo.

“Ne, ne, nikako”, pobunio se Bernardo. “U ratu između Cremone i Padove niti jedna strana nikada nije napala, jer su i jedna i druga mislile da su oni drugi jači, a u ratu između Siene i Lucce prije nekoliko godina sve je pro11

šlo potpuno mirno, jer se između njih nalazi Firenca, a niti jedna od zaraćenih strana nije željela narušiti njezinu neutralnost. Ako me pitate, gospodine Cuomo, rat bi se trebao dopustiti samo između gradova koji međusobno ne graniče. Ishod je mnogo humaniji i...”

“Oprostite, gospodine Bernardo,” nepopustljivo ga prekine Cuomo, “ali sada nije trenutak za predavanje o povijesti ratovanja. Postupam prema osobnom naređenju Njihovih Preuzvišenosti konzulâ. Ovoga su čovjeka, za kojega kažete da dolazi sa Sicilije, prije nekoliko dana vidjeli u Perugi.”

“A zašto ne? To mi je i rekao i –” “Osim toga, on je plemić. Vrlo dobro vam je poznato da je malo njih na strani Assisija. U čudnom ste društvu.

Da ne znam kako ste dobar Asižanin, gospodine, ja bih...” “...pomislio da i ja kujem zavjeru protiv Assisija, zajedno s jednim sicilijanskim plemićem”, prekinuo ga je Bernardo. “I to ja, koji sam jedan od najboljih gradskih poreznih platiša. Doista, gospodine Cuomo!”

Glavni je redarstvenik raširio goleme ruke. “Pa ne ću vas uhititi, gospodine Bernardo. Uhitit ću vašega gosta. A sada moramo poći. Moje poštovanje, gospodine Bernardo, i oprostite na smetnji. Za mnom, gospodine viteže.”

Kada se Cuomo okrenuo u namjeri da krene, sudario se s Filippom koji je upravo ulazio noseći pladanj, pa je propisno opsovao uz bučnu pratnju tanjura i čaša.

“Zbogom, gospodine Bernardo”, uljudno se oprostio Roger. “Žao mi je što ne mogu uživati u vašem gostoprimstvu. Današnji ću dan zapamtiti po tome što sam saznao da zamak na Siciliji ne vrijedi ni jednog ručka, osim ako sudbina ne odluči drukčije.” Naklonio se i otišao za Cuomom.

Bernardo je rukom dao znak Filippu da iziđe i ponovno je sjeo. Zbog nečeg je osjetio tugu. Bilo je to glupo, jer zašto bi mu bilo žao tog momka s gorkim osmijehom i šašavim plemićkim ponosom, toga grofa Vandrijskoga – a 12

tko je još čuo za Vandriju? Možda je cijela priča izmišljena samo da bi dobio novac. Ali mladić je sigurno bio plemić, s naglaskom ili bez njega, a odaju ga pokreti i način kako gleda ljude. A taj momak Cuomo stvarno je izgledao kao vol dok je stajao pokraj njega. Ali plemići su danas u Assisiju izgubili svaki ugled. U Perugi njihovo plemstvo još uvijek nešto vrijedi. Većina asiških plemića pobjegli su u Perugiu kada je počeo rat. Možda su do sada i oni osiromašili kao taj momak iz Vandrije.

Mnogi su mislili da su to i zaslužili. Bernardo u to nije bio sasvim siguran. Neki su bili ono što su trebali biti, pravi plemići, kao na primjer oni iz obitelji Galeano i Scifi – neki od Scifijevih.

Duh vremena bio im je nesklon, barem što se tiče Assisija. Tu je vladalo novo raspoloženje sve od one slavne noći kada je njemački tiranin grof Leutzelinhart odjurio Papi ne bi li se stavio pod njegovu zaštitu, a građani su se pobunili, osvojili zamak, srušili mu zidine i upotrijebili kamenje za izgradnju gradskih bedema! Svaki trgovac, osobito uspješni, voli mir i spokoj, ali to doba imalo je nešto što ga je činilo nezaboravnim. Svi su stanovnici Assisija bili kao braća, smijali su se i zajedno marljivo radili. Novostečena sloboda sve ih je preobrazila u mladiće, čak i ljude kao što je bio Pietro Bernardone, tako da su on i njegov dragocjeni sin Franjo, koji je bio odjeven u baršun, satima nosili kamenje. Nosio ga je i Bernardo Quintavallski.

To bijaše izuzetno doba. Svi su to osjećali i postali su sumnjičavi prema onima koji bi mogli postati novi tirani, sumnjičavi prema plemićima.

Assisi je bio republika. Možda je bilo djetinjasto izabrati konzule kao u Rimu u doba Grakha ili Kvincita. Međutim, bilo je u skladu s novim duhom.

Zašto bi se onda trebao brinuti zbog siromašnog plemića koji ima zamak na Siciliji? Možda je doista bio uhoda Perugie, koji je pokušavao čovjeku izmusti novac za svoje putovanje na jug! Mogao se kladiti u stotinu prema je13

dan da ovaj u životu nikada nije zaradio ni bakrenjaka.

Takvi samo jašu, bore se, love, šepure se svojim krasnim oklopom i odjećom, jer to je sve što znaju. Nemaju pojma koliko novac vrijedi. Ne pomišljaju na rad, napor, na onaj usredotočeni posao koji je potreban da bi se uspjelo u trgovini i zanatu. Trgovci ne predstavljaju ništa u njihovim očima – sve dok ih ne zatrebaju. A čak ih i onda – preziru.

Njihova uljudnost nije ništa do li krinka prijezira. Dvorci na Siciliji! Dvorci na Mjesecu!

Tako mu i treba, toj mladoj ništariji, neka provede nekoliko dana u zatvoru! Kako se samo podsmjehivao kada je spomenuo poslovne običaje!

Ali opet, bio je mlad. Nije znao ništa bolje. Iza njegove uljudnosti nije bio samo prijezir; osjećala se neka tuga, pa čak i... očaj.

Bernardo Quintavallski duboko je uzdahnuo. Da se oženio i imao sina, on bi možda bio istih godina kao taj mladić.

Nikada nije imao vremena za ženidbu, barem je tako sebi tumačio, premda su mu se prijatelji smijali kada je to govorio, osobito Pietro Cattani, mladi kanonik katedrale – koji je, u svakom slučaju, bio mlad za kanonika.

“Ja se ne mogu ženiti”, rekao je Cattani, “jer to Sveta Crkva zabranjuje. A ti, jer si oženjen za svoje kese.”

Naravno, to nije bila istina; čovjek može cijeniti novac, a da ne bude za njega oženjen; a trgovac mora cijeniti novac ili će brzo postati prosjakom, a to je odmah iza vječnog prokletstva najtužnija sudbina.

Međutim, trgovac je morao često putovati i nije imao vremena za udvaranje. A kasnije, kada se povukao, uvijek ga je mučila pomisao da bi mogao podleći čarima neke poduzetne cure kojoj bi bio važan samo zbog nakita i dragocjenosti. Žene su oduvijek ljubile takve stvari, ali nikada toliko kao sada. Mnoge od njih hodaju s više nakita na sebi nego što su ga nosile plemićke kćeri! Zar da čovjek žrtvuje svoj mir i spokoj radi takve djevojčure? A što ako se poka14

že da je to neka svadljivica, kao što su mnoge od njih? Sva je med i mlijeko dok svećenik u crkvi ne kaže amen, a poslije samo proklinje, viče i grdi.

Ne, čovjek se treba odreći svog načina života samo ako nađe nešto bolje, nešto za što je siguran da je bolje. Izvjesnost. Sigurnost.

Većina mladih ne poznaju značenje sigurnosti, kao taj mladi vitez koji želi novac za svoju ludu pustolovinu.

Pretpostavimo da mu ga je prije nekoliko sati netko dao – a on je sada u zatvoru i novac će mu oduzeti. Onaj koji mu je dao novac mogao ga je jednako tako baciti kroz prozor.

O novom duhu koji je vladao Assisijem moglo se mnogo toga reći. Više nije bilo puzanja pred tiranskim njemačkim zapovjednikom, niti nezgrapnosti pred oholim plemićima i njihovim još oholijim gospama. Umjesto toga su vladali građanski ponos i rad, a trgovina je cvjetala.

Cuomo je bio u pravu: mnogi su plemići pobjegli u Perugiu i vjerojatno su činili sve da pobune ljude protiv rodnoga grada. Srećom da su stanovnici Perugie većinom bili miroljubivi kao i svi drugi. Samo glavni redarstvenik ili vojni zapovjednik mogu rat shvaćati ozbiljno. Rat je ipak značio muke i nevolje; trebalo je skrenuti posao prema Folignu ili Cortoni, a samo prije mjesec dana konzuli su javno ukorili jadnog starog Massima Bordija zbog trgovine s neprijateljem, a neprijatelj mu je bio nitko drugi do li brat koji živi u Perugi.

Tko je to vani tako paklenski bučio? Nisu bili izbori i zašto je na ulicu izišao gradski teklić? I još k tomu s bubnjevima, a to su gradske vlasti činile samo kada su željele da svi čuju.

U uskoj uličici bubnjevi su odjekivali kao snažna grmljavina. Njihov se zvuk prebrzo odbijao od zidova, pa se nije mogao stvoriti čisti odjek. Činilo se kao da je ta tutnjeća, prijeteća buka ispunila čitav svijet. Onda je odjednom prestala i začuo se nazalni glas gradskog teklića, ali ne i riječi koje je izgovarao. Kuća Bernarda Quintavallskog bila 15

je čvrsto građena, a prozori zatvoreni. Ali nije bilo važno.

Filippo je sigurno bio vani, pa je mogao poslušati i izvijestiti ga o čemu se radilo. Činilo se da je obavijest kratka.

Nakon nekoliko časaka bubnjevi su opet počeli grmjeti, ali ovaj put tiše.

“Filippo! Filippo!”

Sluga je ušao blijed i drhteći. “Što se događa, Filippo?”

“Gradska straža”, rekao je Filippo drhtavim glasom.

“Gradska s-straža mora se okupiti s-sutra u-ujutro, u z-zoru kod Starih vrata.”

“Je li to sve? Pukovnik da Fabriano sigurno želi održati vježbe. To će biti korisno za tebe.”

“N-ne, gospodine Bernardo. Idemo na P-Perugiu i siguran sam da ću poginuti.”

“Glupost”, mrzovoljno je odvratio Bernardo. “Nitko danas u ratu ne pogiba.”

Udaljeni bubnjevi zvučali su kao podrugljiv, grohotan smijeh.

16

SADRŽAJ

KNJIGA PRVA A. D. 1202. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 Poglavlje I.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Poglavlje II. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17 Poglavlje III. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25 Poglavlje IV. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35 Poglavlje V. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 44 Poglavlje VI. A. D. 1203. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53 Poglavlje VII. A. D. 1204. – 1205. . . . . . . . . . . . . . . . 67 Poglavlje VIII. A. D. 1205. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 77 Poglavlje IX. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89 KNJIGA DRUGA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Poglavlje X. A. D. 1205. – 1206. . . . . . . . . . . . . . . .

Poglavlje XI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Poglavlje XII. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Poglavlje XIII. A. D. 1207. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Poglavlje XIV. A. D. 1207. – 1208. . . . . . . . . . . . . . .

Poglavlje XV. A. D. 1209. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Poglavlje XVI. A. D. 1209. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Poglavlje XVII. A. D. 1210. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Poglavlje XVIII.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

103 105 118 129 140 152 161 171 183 199

KNJIGA TREĆA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 209 Poglavlje XIX. A. D. 1211. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 211 Poglavlje XX. A. D. 1212. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 221 353

Poglavlje XXI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Poglavlje XXII. A. D. 1215. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Poglavlje XXIII. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Poglavlje XXIV. A. D. 1216. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Poglavlje XXV. A. D. 1219. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Poglavlje XXVI. A. D. 1219. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

234 247 257 263 267 271

KNJIGA Ä&#x152;ETVRTA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Poglavlje XXVII. A. D. 1219. . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Poglavlje XXVIII. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Poglavlje XXIX. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Poglavlje XXX. A. D. 1220. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Poglavlje XXXI. A. D. 1224. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Poglavlje XXXII. A. D. 1224. . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Poglavlje XXXIII. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Poglavlje XXXIV. A. D. 1226. . . . . . . . . . . . . . . . . .

281 283 294 302 309 315 329 336 345

Epilog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 350

354

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: GrafiÄ?ki zavod Hrvatske Tiskano u listopadu 2009.

RADOSNI PROSJAK Louis de Wohl

U ovomu iznimnu romanu Louis de Wohl, zahvaljujući svojim poznatim pripovjedačkim vještinama, razvija uzbudljivu pripovijest o sinu bogata trgovca koji želi postati vitez u službi kralja, ali koji umjesto toga postaje najomiljeniji od svih svetaca. Na podlozi burne Italije i Egipta trinaestoga stoljeća oslikana je veličanstvena i nadahnjujuća životna povijest Franje Bernardonea, mlada i drska ljubitelja užitaka, željna vojnih uspjeha, koji će svjetsku slavu steći upravo kao sv. Franjo Asiški.

Opisujući vojne bitke i političke intrige te detaljno nijansirajući karaktere glavnih likova: mladoga Franje, lijepe i pobožne Klare, cara Fridrika II., sultana al-Kamila i pape Inocenta III., de Wohl čitatelja vodi na uzbudljivo književno i duhovno putovanje od Assisija preko Rima i Sicilije sve do smrtonosnih pustinja Egipta, slijedeći tako Franjin put od vojnika do mistika.

RADOSNI PROSJAK Roman o sv. Franji Asiškom

Cijena: 130 kn

ISBN 978-953-235-192-7

www.verbum.hr

Louis de Wohl

VERBUM

VERBUM