Priče iz života hrvatskih svetaca i uzornih vjernika

Na ovim stranicama upoznat ćemo svete i Bogu ugodne likove iz naše povijesti. Oni nisu svi kanonizirani, ali pripadaju uzorima vjere. Nisu svi Hrvati u doslovnom smislu. Neki od njih su živjeli u vrijeme kada se to nije isticalo ili kad su strane politike odnarođivale naše ljude, drugi su potjecali od roditelja drugih nacionalnosti, ali ih je odnjihala ova naša zemlja, odrasli su u okružju Hrvata katolika i obogatili kreposnim životom naše nacionalno biće te ih s pravom doživljavamo svojima.

Dakako da ovdje nisu spomenuti svi. Tko bi nabrojio brojne požrtvovne majke moliteljice i patnice, udovice i sirotice? Tko bi izredao sve muževe priproste, ali junačke vjere koji su proživjeli teške živote na moru i na kopnu brinući se za svoje obitelji i izdržali zahvaljujući jedino vjeri. Njima pridružujemo brojne redovnice i redovnike, uglavnom male, neznatne i nepoznate ljude koji su dogorjeli u tišini i skromnosti svojih samostana, nikom poznati osim Bogu.

Monah Dorotej PRiče iZ živOTa HRvaTskiH sveTaCa i uZORNiH vjeRNika

Biblioteka:

FIDES 5.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Lektura: anđa jakovljević

Za nakladnika: Miro Radalj

Monah Dorotej

PRiče iZ živOTa HRvaTskiH sveTaCa i uZORNiH vjeRNika II. izdanje

veRBuM split, 2012.

CiP - katalogizacija u publikaciji sveučiLiŠNa kNjižNiCa u sPLiTu uDk 235.3(497.5) DOROTej, monah Priče iz života hrvatskih svetaca i uzornih vjernika / monah Dorotej. - 2. izd. - split : verbum, 2012. - (Biblioteka Fides ; 5) isBN 978-953-6197-33-0 i. sveci -- Hrvatska -- Biografije 140928052

uvOD

uvOD

Poslovica kaže: “Primjeri privlače”. u našem narodu nikli su mnogi svijetli likovi. Njihov život, ostvarene kreposti ili svjedočanstvo dano za vjeru može i nama danas biti poticaj za razmišljanje i nasljedovanje ili, jednostavno rečeno, ražariti nam srce za duhovni život. upravo se s tog razloga u katoličkoj crkvi proglašuju sveci. Ne zato da bi u nebu imali zagovornike, jer su oni to i bez kanonizacije, već da nam budu uzori za nasljedovanje, poticaj za otkrivanje i ostvarivanje vlastite svetosti. sveci su svojim životima ispisali najljepše stranice povijesti Crkve i svijeta. Putujući u nebesku domovinu, za sobom su ostavili čar i ljepotu izgubljenog raja. svakom vremenu, svakoj kulturi i mjestu Bog daruje takve ljude. istina, oni su najčešće skriveni i skromni upravo zato jer su sveci. kad ih otkrijemo, oni u nama bude želju za nasljedovanjem i radost jer postaju naši prijatelji, pomažu nam da rastemo u svetosti. važno je da svatko od nas ima barem po jednoga takva prijatelja u nebu.

Neki tvrde kako je naše vrijeme oskudno takvim osobama, kojima se možemo diviti, na ko5

uvOD

je se možemo osloniti u trenucima slabosti, koje u nama bude nadu i vjeru. sigurno je međutim da Bog i danas daruje čovječanstvu takve ljude.

On i danas čuje one koji poput abrahama vapiju za spas čovječanstva koje je krenulo krivim putem. Možda ih i nema puno. Tko bi to znao reći? sigurno je da ih ima dovoljno jer, unatoč tolikom zlu, svijet se i dalje razvija i ide prema svom dovršenju, možda baš radi deset nevinih u njemu (usp. Post 18,32).

Na ovim stranicama upoznat ćemo svete i Bogu ugodne likove iz naše povijesti. Oni nisu svi kanonizirani, ali pripadaju uzorima vjere. Nisu svi Hrvati u doslovnom smislu. Neki od njih su živjeli u vrijeme kada se to nije isticalo ili kad su strane politike odnarođivale naše ljude, drugi su potjecali od roditelja drugih nacionalnosti, ali ih je odnjihala ova naša zemlja, odrasli su u okružju Hrvata katolika i obogatili kreposnim životom naše nacionalno biće te ih s pravom doživljavamo svojima.

Dakako da ovdje nisu spomenuti svi. Tko bi nabrojio brojne požrtvovne majke moliteljice i patnice, udovice i sirotice? Tko bi izredao sve muževe priproste, ali junačke vjere koji su proživjeli teške živote na moru i na kopnu brinući se za svoje obitelji i izdržali zahvaljujući jedino vjeri. Njima pridružujemo brojne redovnice i redovnike, uglavnom male, neznatne i nepoznate ljude koji su dogorjeli u tišini i skromnosti svo6

uvOD

jih samostana, nikom poznati osim Bogu. Dug je niz takvih sve do mučenica naših dana s. Cecilije Grgić i s. Danke jurčević. koliko je bilo svećenika i biskupa, mučenika vjere koji su u teškim danima zauzimali prve bojne redove za obranu vjere i ljudskoga dostojanstva svoga stada. svi oni pripadaju Bogu i nama i mi se njima ponosimo i želimo ih nasljedovati.

7

Blaženi Augustin Kažotić

RaDije PčeLaR NeGO POLiTičaR

RaDije PčeLaR NeGO POLiTičaR

Dugotrajno putovanje po grbavim putovima nije izdržala ni biskupova kočija. Dok je kočijaš popravljao kvar, biskup augustin iziđe i prošeta duboko udišući svježi zrak. Lice mu je bilo blijedo i umorno. Bore na čelu i skupljene obrve odavale su teške brige koje su ga već mjesecima mučile. Pokušao je čitati knjigu koju je sa sobom ponio na put. Bile su to propovijedi sv. Grgura pape. Otvorio je nasumce i čitao: “Prisiljen sam razrješavati slučajeve sad crkava, sad samostana; često moram mjeriti živote i djela pojedinaca; čas preuzimam na sebe građanske poslove, čas uzdišem zbog provala barbara i plašim se vukova koji vrebaju na povjereno mi stado. čas sam prisiljen brinuti se za imovinu, drugi čas moram ravnodušno podnositi neke otimače...” Biskup augustin je odlučno zatvorio knjigu i uzdahnuo.

Njemu kao i u davna vremena svetom papi Grguru više je odgovarao miran samostanski život u kojem je gotovo stalno držao duh u molitvi. Takav život bio je njegova prva ljubav. Nakon što je sedamnaest prvih godina proveo u rodnom Trogiru, gdje ga je majka Dragoslava rodila 1260.

10

BLažeNi auGusTiN kažOTiĆ

godine, stupio je u dominikanski red i zavolio je družiti se s knjigom. Osobitu je ljubav razvio prema svetoj nauci za vrijeme boravka u glasovitom pariškom učilištu slušajući sv. Tomu akvinskog. ali nakon toga razdoblja Gospodin ga je neprestano izvlačio iz sabrana mira molitvene povučenosti i studija. Morao je djelovati propovijedajući po italiji, Dalmaciji i Bosni, sve dok 1304. godine nije naslijedio biskupa Mihaela na stolici zagrebačke nadbiskupije. Tada je bio posve uvučen u zamršen građanski život. Osim što se brinuo za duhovni život svoje biskupije, osobito klera, obilazeći biskupiju, propovijedajući i sazivajući sinode, bio je suočen s pljačkanjem crkvenih posjeda. Baš u to vrijeme vladale su vrlo teške političke prilike. Za ugarsku carsku krunu borili su se bavarski princ Oton i karlo, sin ugarskoga kralja. kad je augustin prvi put došao kao nadbiskup u Zagreb, grad je još mirisao na sukob zavađenih stranak o čemu i danas svjedoči krvavi most. Nahuškani pobunjenici okomili su se na crkvu i silom htjeli osvojiti kaptol. Nakon tog napada u kojem je bilo mnogo ubijenih i ranjenih, vladalo je veliko nepovjerenje i napetost. Razbojnici su kružili gradom, pljačkali crkve, ubijali svećenike i silovali posvećene djevice, a plemići se nisu mogli složiti oko izbora prijestolonasljednika. Zbog svega toga bilo je posve uobičajeno vidjeti svećenika s oružjem. Biskupu augustinu to nije bilo drago, on ih je radije poučavao moljenju 11

RaDije PčeLaR NeGO POLiTičaR

časoslova i pjevanju korala. upravo radi duhovnog stanja klera on je 1307. godine održao crkveni sabor. Dobri biskup sveta života bio je na važnoj biskupskoj stolici i nerijetko je morao napuštati duhovni posao i obnašati dužnosti koje je od njega tražio njegov visoki društveni položaj. Godine 1308. pratio je kralja u ugarsku i tamo ostao do njegova krunjenja 1310. augustinu je međutim više od tih ceremonija na srcu bilo duhovno dobro vjernika. umjesto stranačkog nadmetanja i borbe za pridobivanje pristaša, on se zalagao da bude što više pravih isusovih vjernika. više se puta upitno zamislio nad povezanošću biskupske službe i politike: “Biskup i politika?!” upravo radi toga bio je neobičan jer bilo je u to doba posve uobičajeno da su biskupi bili značajni ljudi iz političkog života. Ostrogonski i kaločki nadbiskupi nastojali su pridobiti za svoje državne interese slavonske plemiće i velikaše. Rimska Crkva je preko svojih dostojanstvenika nastojala djelovati pomirujuće i spriječiti građanske ratove, ali gdje se sve ne ušuljaju ljudski interesi? augustinova neobičnost, briga za molitvu umjesto za politiku, za siromahe kojima je za vrijeme suše izmolio nepresušni izvor podno biskupske kule, umjesto težnje za utjecajem među plemićima – sve je to stvaralo negativno raspoloženje prema njemu pa je vjerojatno i sam karlo zamolio papu ivana XXii. da augustina premjesti.

12

BLažeNi auGusTiN kažOTiĆ

Biskup kažotić je upravo bio na putu za italiju.

Putovao je u Luceru (apulija) gdje ga je čekala biskupska stolica. kočijaš je privodio kraju popravak kočije. Trebalo je pričekati još malo da se konji odmore. čekajući tako polazak, biskup se neobično razveselio kad je podno malenog voćnjaka čuo zujanje pčela. Razdragano je prišao košnicama i ne opazivši da su u tren tegobne misli nestale. koliko su ga puta u životu razveselila ta mala stvorenja, kako je on znao reći: “po prirodi najčasnija, po radu najradišnija i najpredanija zakonima i stezi”. Pčele su augustinu bile osobito nadahnuće. Govorio je svećenicima kako moraju nasljedovati marljivost pčele jer besposlena svećenika zaposli đavao. Poticao je svoje prve suradnike slikama iz pčelinjega života: “Premda se vosak bere iz najplemenitijih i najljepših cvjetova, ipak nije prikladan za svjetlo ako ga pčele ne očiste svojim usnama. Tako se i svećenik smatra prikladnim za sklapanje evanđeoskoga svjetla zato jer se izdiže čistoćom posve nevina života.” Gledajući kako pčele savršeno obdržavaju prirodne zakone, nalazeći u tome svoj životni smisao i kako su spremne ubosti svojim žalcem onoga tko bi im htio naškoditi, razmišljao je: “Radije žrtvuju svoj život da bi zaštitile život roja i matice. Napadaju neprijatelja svojim žalcima, a potom smatraju da je časno i nužno umrijeti.”

Promatrajući ih na svom putovanju, divio im se kako je o njima lijepo pjevao pjesnik: ’Preko ra13

RaDije PčeLaR NeGO POLiTičaR

ne teže lijepoj smrti’. augustin je mislio na svoj život. Zagledao se daleko pred sobom u vijugav put kojemu nije vidio kraja. svakako, Lucera nije bio kraj. Znao je da tamo neće ostati zasvagda, gledao je dalje. Odmoren na svježem zraku, razdragan zujanjem pčelica, nastavio je svoj put. Zamislio se nad sretnom okolnosti koja ga je istrgla iz usijanih političkih prilika. Zaista, vječnim stvarima treba uvijek dati prednost jer nas inače neće spasiti ni sama činjenica što smo kršćani, što smo svećenici ili biskupi. juda je bio svećenik, apostol, pa čak i biskup, no ipak, kad je svijeća ugašena vjetrom pohlepe, izgubio je i dušu. Biskup kažotić je od srca zahvaljivao Bogu za njegove nedokučive planove. Znao je Bog da bi augustin radije izabrao da bude pčelar negoli političar. u Luceri su ga dočekale drukčije prilike. Tu je uspješno nastavio svoju evangelizatorsku službu. Nakon nekoliko godina, točnije 3. kolovoza 1329., u skromnoj sobici dominikanskoga samostana u Luceri, biskup augustin kažotić preselio se u vječnost. Narod ga je zavolio i zato mu se nakon smrti obraćao moleći njegov zagovor. Blaženim ga je proglasio papa klement Xi.

14

Sveti Nikola Tavelić

sveTOsT ZasLužeNa u BOsNi

sveTOsT ZasLužeNa u BOsNi

Dolazak fra Bartula, misionara iz Bosne, u Šibenik 1371. godine, bila je izvanredna prilika da braća iz prve ruke čuju o najnovijim zbivanjima u nemirnoj Bosni. Predvečer, u polumračnoj dvorani, sjedili su fratri oko velikog kamina i pozorno slušali.

Pucketanje vatre i poneki obris sjene na zidu što su ga stvarali nemirni plamenovi pojačavali su dojam živopisnih opisa događanja u Bosni. Najbliže kaminu sjedio je na tlu prekriženih nogu mladi brat Nikola i sabrano slušao. u Bosni se u Xiii. i Xiv. stoljeću sve više širila bogumilska hereza. Bila je to mješavina raznih vjerovanja. Bogumili su učili da postoje dva božanstva. Propovijedali su da je Bog stvorio dušu, a đavao tijelo. Zaključivali su kako krist sigurno nije imao stvarno tijelo i redali zabludu za zabludom. kad su bogumili protjerani iz srbije, primio ih je bosanski ban kulin koji je zajedno sa svojim velikašima postao bogumil. Crkva se svim silama trudila obraniti pravovjerje i obratiti heretike.

Mnogi su gorljivi misionari dolazili u Bosnu. sam Papa je godine 1325. uputio u Bosnu fra Fabijana koji je potom osnovao bosanski franjevački vikarijat. ali još uvijek je trebalo gorljivih misi16

sveTi NikOLa TaveLiĆ

onara. Zato je fra Bartul obilazio područje Dalmacije i istre noseći sa sobom pismo franjevačkoga generala fra Marka viterbskog koji je pozivao sposobnije franjevce da se odazovu i pođu u Bosnu.

Te se večeri u srcu skromnoga redovnika fra Nikole nenadano zapalila iskra misionarskog poziva i on je shvatio da ga Bog poziva u Bosnu. Fra Nikola je bio sin šibenske plemićke obitelji Tavelić. živio je u rodnom gradu, ali za razliku od svojih vršnjaka, nije besposleno kružio gradom niti se dosađivao po bučnim zabavama. sve je to ostavio da bi u gruboj halji i bosonog izlazio s braćom obilazeći ulicama rodnoga grada i proseći za sebe i siromahe. susretao je brojne poznanike, ali on nije mislio na prošli, već na božanski život želeći biti njime posve obuhvaćen.

Na tom putu nikakve teškoće nisu ga mogle smesti, mada ih je sigurno bilo, kako je uvjerljivo napisao njegov redovnički subrat: “Ni vrijeme se ne sastoji od samih dana, ni godina od samih proljeća. uz dane postoje i stravične noći, za proljećem i ljetom dolaze zime... no tada svatko postavlja temelje svoje kasnije duhovne snage, vlastita značaja ili osobnoga moralnog rasula... Treba se naučiti boriti u mladosti, da se može pobjeđivati u kasnijim godinama. Tko je doživljavao samo poraze, a nikada ili samo rijetko kušao slast pobjede i ponos pobjednika, toga će život sigurno porazi17

sveTOsT ZasLužeNa u BOsNi

ti. iznimke su vrlo rijetke i one su učinak posebne Božje milosti na koju nitko ne može računati.”

Fra Nikola je tijekom godina provedenih u Šibeniku postavio dobar temelj i bio je stoga spreman na nove duhovne podvige. Odmah nakon jutarnje molitve pokucao je na vrata ćelije oca gvardijana i ponudio se da s fra Bartulom pođe u Bosnu. Bila je to odvažna odluka. Mnogi su se bojali poći u Bosnu nakon vijesti koje su dopirale o krvavim obračunima. Godine 1238. bogumili su pobili 32 dominikanca i 7 franjevaca. ipak, to je mnoge svete duše još više ražarilo da u teškoćama života pokažu svoju vjernost kristu. kad je sve bilo spremno, skromna povorka siromašne Franjine braće krenula je prema Bosni. Bilo je to 1371. godine kad je Nikola imao 30 godina. Njegovu dušu preplavilo je divljenje dok je upoznavao šarolik bosanski krajolik. još je više bio dirnut kad je upoznao dušu jednostavna bosanskog čovjeka. Mladi se franjevac svim silama dao na posao. Najprije je s bratom Deodatom iz Ruticinija obilazio sela i poučavao narod u vjeri. Misionari su tumačili istine vjere i ukazivali na zablude krivovjeraca. Braća su po uzoru na svoga svetog utemeljitelja nastojala više propovijedati svojim životom negoli riječima. Dijelili su krajnje siromaštvo bosanskog seljaka, često izgladnjeli i pokisli, u strahu od razbojnika, ali uvijek radosni, spremni pomoći u bilo kojim poslovima, puni utjehe, zahvalni iz dna duše za svaki gutljaj vode. Nji18

sveTi NikOLa TaveLiĆ

hovo propovijedanje bilo je toliko istinito i svjedočko da su se nerijetko i sami bogumili čudili. više puta su Nikola i njegova braća dolazili u susret bogumilima koji su im prijetili i tjerali ih bacajući na njih kamenje. vrhkrupski knez Ninoslav poručio je franjevcima da u Bosni nema mjesta za njih i kako ne trebaju njihovih propovijedi i tuđinske nauke. ali bilo je i situacija u kojima su, oni jednostavniji, znali poslušati riječi prave vjere, pa i obratiti se.

Nakon jednoga propovjedničkog putovanja braća su se vraćala u samostan da se odmore i priprave za novi put i tako sve ispočetka. Bila je oštra zima, dvanaesta po redu otkad je fra Nikola stupio na bosansko tlo. Fra Nikola je bio na začelju povorke i krajnjim silama odolijevao je ledenom vjetru. Okrvavljenih nogu i prozeblih ruku, posve blijed i iscrpljen, ušao je u zagrijanu prostoriju. svojim izgledom ganuo je staroga fra andriju koji zbog mnogih godina više nije mogao propovijedati, ali je zato pomagao u samostanskim poslovima i hrabrio mlađu braću. Nakon što su se putnici odmorili i okrijepili, on se obratio fra Nikoli: “Brate, moraš više paziti na sebe jer nećeš dugo izdržati u misionarskom poslu.” s puno poštovanja i poniznosti branio se brat Nikola: “O, ne, brate, neće mi ovo biti posljednje propovijedanje. kad se samo sjetim koliko još ima izgubljenih ovaca, a mi im možemo pomoći da se ne izgube u vječnosti.” stari fratar razumio je tu 19

sveTOsT ZasLužeNa u BOsNi

svetačku zanesenost koju je i sam u sebi nosio pa je čeznutljivo uzdahnuo: “Da, toliko još ima posla, a ja više nisam ni za što. Ne govori tako, brate, tvoje je trpljenje dragocjen doprinos našem propovijedanju. često je lakše trenutačno umrijeti pogođen zlobom krivovjernika, negoli dugo trpjeti kao što ti trpiš, zar nije tako? uostalom, dok si bio mlađi, ni ti se nisi štedio, mnogi ti zavide na svetačkom primjeru koji si tada davao.” starac osta zamišljen nad tim riječima: “Da, svetački primjer?! Dogodi se da te katkad proglase svecem za ono što te i ne čini tako svetim.”

Fra andrija je zaista pogodio. To je bilo Nikolino posljednje propovijedanje u Bosni. Franjevci su u to doba uspjeli obratiti oko 50 000 bogumila. s dopuštenjem poglavara, zajedno s fra Deodatom, zaputio se Nikola 1383. godine u svetu zemlju i nastanio se u samostanu na sionu. Za njim je ostalo plodno tlo bosanske zemlje zasijano Božjom riječju, njegov znoj i trud poznat samo Bogu.

Možemo pretpostaviti da je fra Nikoli bilo lakše obraćati bogumile negoli saracene. No, bio je uporan, sve svoje metode upotrijebio je kako bi pokrenuo mnoštvo prema kristu. želio je biti velik u Božjim očima, ma koliko god ga to koštalo. Godine 1391. bio je presudan dan po arapskom kalendaru 13. mjeseca zulhide, četvrti dan kurban Bajrama, velikoga muslimanskog blagdana. Zajedno s nekolicinom svoje braće započeo je svoje propovijedanje u vrevi mnoštva mu20

sveTi NikOLa TaveLiĆ

slimana koji su došli na svetkovinu. Dan kasnije, 14. studenog po našem kalendaru, dovršio je svoje misionarsko poslanje i zapečatio svoje svjedočanstvo krvlju. Gvardijan samostana na sionu o.

Gerard Calvet napisao je o njegovoj mučeničkoj smrti izvještaj koji se ubrzo proširio po drugim samostanima. Tako je dospio i u Šibenik gdje se i danas čuva njegov prijepis. Braća u Bosni bila su ponosna na svoga fra Nikolu i sačuvala su o njemu lijep spomen. Papa Pavao vi. proglasio ga je 21. lipnja 1970. svetim.

21

BlaĹženi Gracija iz Mula

ZaGLeDaN u euHaRisTiju

ZaGLeDaN u euHaRisTiju

Na malom otočiću sv. kristofor pred venecijom pobožni su augustinci stoljećima živjeli tihim molitvenim životom. u samostanu je boravio lijep broj redovnika. Bilo je među njima glasovitih propovjednika, duhovnih pisaca, umjetnika, glazbenika i jedan neobičan karizmatik. Bio je to brat Gracija. Premda se ponizno uvijek nalazio na zadnjem mjestu, nekako po strani od svih događanja, sva su braća s osobitom pozornošću i udivljenjem gledali skromnog starčića kako kleči pred svetohraništem ili moli krunicu pred Gospinim kipom. svakako da u tome nije bilo ničega posebnog. Bilo je i drugih redovnika koji su tako provodili svoje dane. Brat Gracija i ne bi bio on kad bi bio poseban. On je bio posve običan redovnički brat koji je ustrajno, desetljećima, svaki dan hranio svoju pobožnost pokorom i odricanjem i tako u sebi razbuktao duhovni život.

Odricanju i samosvladavanju se naučio kao mlad novak. u samostanu na brdu Ortone pokraj Padove učitelj novaka otac Šimun često je govorio svojim učenicima kako je dobro da čovjeka snađu poteškoće i kušnje jer mu one pomažu da se vrati k sebi, da bolje shvati kako mu je Bog po24

BLažeNi GRaCija iZ MuLa

treban i da je samo u Bogu pravi mir. Mladi novak Gracija svaku je učiteljevu riječ ozbiljno uzimao k srcu i nastojao pretočiti u svoj život. Zapravo, nije mu to bilo teško kad se je već od najmlađih dana naučio odricati i suočavati s teškoćama siromašna seljačkoga života u svojoj obitelji. u malom selu Mulu u Boki kotorskoj, gdje se rodio 27. listopada 1438. godine, već kao dijete naučio je obrađivati zemlju. često je ocu pomagao u ribarenju. Prenosio je skroman ribarski pribor, učio se upravljati veslom dok je otac na pramcu izvlačio mreže.

Napokon, nakon nekoliko godina otac je s ponosom gledao svoga mladića kako raste i upušta se u bitku s pobješnjelim morem, ne bojeći se probdjevene noći ni hladnoće morskih valova. Gracija je prihvaćao sve veće izazove koje mu je donosio siromašni život i more te je postao strastven ribar. upoznao je more bolje nego kopno i ta ga je ljubav odvela na pučinu. kao mornar dospio je na drugu obalu jadranskog mora i tu je, vođen milošću, upoznao jedno drugo more s mnogo većim izazovima, ali i s mnogo većim ulovom. Bio je to ocean Božje ljubavi i kristov poziv koji je osjetio u srcu. Godinama se mladi redovnik hvatao u koštac s olujama duhovnoga života. katkada je, poput Petra, tonuo, poznavao je i brodolome, ali s beskrajnim povjerenjem u Boga koji klonule duše spašava postigao je u svojoj duši bonacu – mir 25

ZaGLeDaN u euHaRisTiju

u kojem je živio jednostavnim samostanskim životom kao brat vrtlar. u rane jutarnje sate, nakon noćnoga bdjenja i zajedničke mise, dok su se svećenici redali služiti privatne tihe mise, kako je tada bio običaj, brat Gracija marno je obrađivao vrt koji se nalazio pokraj samostanske crkve. On je vrlo ozbiljno uzimao taj posao koji mu je bio povjeren. “Tko ne radi, neka i ne jede”, zapisao je sveti Pavao u svojoj poslanici. kakva bi to bila odgovornost živjeti u samostanu besposleno? k tomu, svojim radom priskrbljivao je hranu svojoj braći i siromasima koje je veoma volio pa ga je to osobito usrećivalo.

Otac aleksandar šetajući vrtom jednoga jutra, uočio je kako brat Gracija odjednom prekida posao okrećući se prema crkvi i pobožno kleči.

Nakon nekoliko trenutaka opet nastavlja posao.

Ne bi u tome bilo ništa osobito da se to u raznim vremenskim razmacima nije ponavljalo pet-šest puta. Nije mogao odoljeti svojoj radoznalosti pa se približio i zapitao brata Graciju zašto tako radi. skromni redovnik jednostavno prizna da iskazuje poštovanje euharistijskom isusu u času pretvorbe. Otac aleksandar se nasmije: “kako biste vi mogli znati kada svećenik, i još k tome u sebi, izgovara svete riječi pretvorbe s druge strane debeloga crkvenog zida?” Na to pitanje brat Gracija nije znao odgovoriti.

Nije bilo teško provjeriti istinitost njegovih riječi. Otac aleksandar se potrudio da sljedeće ju26

BLažeNi GRaCija iZ MuLa

tro bude na koru odakle je kroz prozor mogao gledati pobožnoga isposnika brata Graciju dok obrađuje vrt. u polumračnoj crkvi na svim pokrajnjim oltarima svećenici su pojedinačno slavili euharistiju. i zaista, kad bi na kojem oltaru svećenik u sebi izgovarao riječi posvete i podigao hostiju, brat Gracija bi prekinuo posao i pokleknuo upravo kao da se nalazi pred oltarom, kao da vidi kroz masivan crkveni zid. Otac aleksandar se tome nije mogao načuditi.

Bratu Graciji je bilo neugodno kad se pročulo o neobičnom daru kojim ga je Bog obdario. Neugodno mu je bilo biti u središtu pozornosti braće. On, običan brat u pokrpanom i trošnom habitu, nije znao što bi to morao objašnjavati onima po čijim se riječima i na čijim se rukama uprisutnjivao svakoga dana božanski spasitelj. Zbunjen, nešto je zamuckivao pred braćom koja su tražila da im nešto kaže o svom daru. s ganućem u srcu izgovorio je nekoliko tihih nerazgovjetnih riječi dok netko nije shvatio da se Gracija ne obraća njima, već svome Gospodinu: “Mnogi trče na razna hodočasnička mjesta, žele pohoditi svetačke grobove, dive se slušajući o njihovim djelima, razgledavaju sjajne crkve, ljube zlatne relikvijare i mrtve kosti; a evo, ovdje si Ti, preda mnom na oltaru, Bože moj, jedini svet, stvoritelj ljudi i Gospodar anđela.”

Dok je njegov pogled bio upiljen negdje u daljinu, braća su se polagano uputila u crkvu i kle27

ZaGLeDaN u euHaRisTiju

kla pred presvetim Otajstvom iz zahvalnosti za ovu osobitu milost koju su doživjeli. Brat Gracija je nastavio živjeti svoj jednostavni život. ipak, toliko se toga promijenilo. Bez ikakve propovijedi on je svojim životom tako jasno progovorio da je to svu braću potaklo na žarki duhovni život prema euharistijskoj prisutnosti. Bilo je onih koji su se na koljenima dugo pripravljali na slavlje ovoga sakramenta ponavljajući: “Tko sam ja, Gospodine, da se usuđujem prići k tebi?” ili su se ponizno pitali: “kako to da se više ne ražarim uz tvoju stvarnu prisutnost?” u sedamdesetoj godini života, 9. studenog 1508., iscrpljen budnim i čeznutljivim iščekivanjem Gospodnjega dolaska, pobožni brat Gracija je zaželio još jednom primiti sveto isusovo tijelo te se tako okrijepljen radosno preselio u vječnost. Braća su ga pokopala u zajedničku samostansku grobnicu. Nakon nekoliko godina njegovo je tijelo još uvijek bilo neraspadnuto pa su ga augustinci položili u mramorni sarkofag i prenijeli u crkvu.

Tu su se vjernici preporučivali njegovu zagovoru sve do 1810. godine. Tada je samostan zatvoren, a blaženikovo tijelo darovano njegovu rodnom mjestu gdje se i danas nalazi i štuje po odobrenju pape Lava Xiii.

28

BlaĹžena Hosana Kotorska

saDRžaj

saDRžaj

uvOD . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .5 Blaženi augustin kažotić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .9 RaDije PčeLaR NeGO POLiTičaR. . . . . . . . . .10 sveti Nikola Tavelić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .15 sveTOsT ZasLužeNa u BOsNi. . . . . . . . . . . . .16 Blaženi Gracija iz Mula . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .23 ZaGLeDaN u euHaRisTiju. . . . . . . . . . . . . . . .24 Blažena Hosana kotorska . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .29 MiLOsT BaDNje večeRi . . . . . . . . . . . . . . . . . . .30 sveti Marko križevčanin . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .35 svjeDOčaNsTvO LjuBavi i jeDiNsTva . . . .36 sveti Leopold Mandić. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .41 isPOvjeDNikOva TajNa . . . . . . . . . . . . . . . . . .42 Blaženi alojzije stepinac . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .49 BRaNiTeLj BOžjeGa ZakONa . . . . . . . . . . . . .50 Blaženi jakov Zadranin . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .57 TajNe sveTOGa kuLiNaRsTva. . . . . . . . . . . .58 Blaženi ivan Merz . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .63 PuT DuHOvNe OBNOve - LiTuRGija. . . . . . .94 Blažena Marija Propetog isuskrsta Petković . . . . .69 Majka kOja je i sesTRa. . . . . . . . . . . . . . . . . . .70 150

aZRa kRisTiNa LjuMaNOviĆ

Marko Marulić. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .75 PRava MjeRa Riječi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .76 josip stadler . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .83 siN CRkve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .84 josip Lang. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .89 sMijeNjeNi RekTOR . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .90 Marija krucifiksa kozulić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .95 LjuBav PReMa MaLeNiMa. . . . . . . . . . . . . . . .96 Petar Barbarić. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .97 isPOvijeD Na čeTiRi jeZika . . . . . . . . . . . . . . .98 s. jula ivanišević . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .107 sLužiTi isusu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .108 Marica stanković. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .113 TRPjeTi Za DRuGe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .114 o. Gerard stantić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .121 ZaGRLiTi kRisTa i DuŠe . . . . . . . . . . . . . . . . . .122 o. ante antić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .127 BRiGa Za CijeLa čOvjeka . . . . . . . . . . . . . . .128 o. ante Gabrić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .133 TaMO GDje PaLMe CvaTu. . . . . . . . . . . . . . . .134 fra ante Tomičić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .139 RaDi BOGa ODRekaO se CiGaReTe . . . . . .140 azra kristina Ljumanović . . . . . . . . . . . . . . . . . . .145 ZaPažeNa NeZaMjeTLjivOsT. . . . . . . . . . . .146

151

Nakladnik: veRBuM d.o.o.

Trumbićeva obala 12, 21000 split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 e-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: aCMe Tisak: jaFRa PRiNT, solin i. izdanje tiskano 2001. ii. izdanje tiskano u studenome 2012.

O. Dorotej Toić je monah benediktinskog samostana Ćokovac na otoku Pašmanu. Rodom je iz Cresa. Trenutačno djeluje kao duhovnik nadbiskupskog sjemeništa u Zadru, te kao kapelan zadarskog benediktinskog samostana sv. Marije.

ISBN 978-953-6197-33-0

VERBUM

9 789 536 19733 0

50 kn

www.verbum.hr