Ozdravljenje duše by VERBUM d.o.o.

fa b i o r o s i n i

ozdravljenje duše Put nutarnjega i afektivnog iscjeljenja

VERBUM

U svom novom bestseleru Ozdravljenje duše poznati duhovni autor don Fabio Rosini predlaže osobni (a time i univerzalni) put iscjeljenja nutarnjega i afektivnog života. Tko od nas ne treba emotivno iscjeljenje, ozdravljenje od naših kompleksa, od naših rana i od svega što nas drži zakočenima i onemogućuje nam da živimo sretan život? Jednostavnim jezikom, izravnim i vrlo privlačnim stilom don Fabio nas vodi na put ozdravljenja duše, namijenjen svima koji žele otkriti vlastitu nutarnju urođenu ljepotu počesto zamagljenu problemima, prekrivenu strahovima i lažima. Vodič kroz tri etape ovoga jedinstvenog duhovnog putovanja – dijagnozu, ozdravljenje i očuvanje zdravoga života – jest žena koja je bolovala od krvarenja iz Evanđelja po Marku, a čiji se susret s Isusom i njezino čudesno ozdravljenje postavljaju kao paradigma i simbol svakoga procesa iscjeljenja. Naučit ćemo kako da nas ne baci u potištenost i očaj sve ono što nas muči u našoj nutrini, našoj prošlosti i sadašnjosti, nego da to u nama probudi želju da „dotaknemo“ Onoga koji iscjeljuje. Doživjet ćemo snagu koja dolazi iz njega, iz njegova života koji nas preobražava. Jednom iscijeljeni, brinut ćemo se o sebi na pravi način, ponizno se suočavati sa svojim slabostima i stalno hoditi u miru.

Fabio Rosini OZDRAVLJENJE DUŠE

FA B I O R O S I N I

OZDRAVLJENJE DUŠE Put nutarnjega i afektivnog iscjeljenja

VERBUM

Biblioteka:

Posebna izdanja 203. Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: L’arte di guarire. L’emorroissa e il sentiero della vita sana © 2020 Edizioni San Paolo © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2023. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Prijevod: Ivan Nekić Lektura: Anđa Jakovljević Grafička priprema: Mario Šantić Knjiga je objavljena uz potporu Ministarsva kulture i medija Republike Hrvatske. Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-839-1 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 190903043.

PREDGOVOR

Bio sam neoprezan kad sam pozitivno odgovorio na poziv don Fabija Rosinija da napišem predgovor knjizi koju držite u rukama. Naime, ima knjiga koje odgovaraju onom što je Walt Whitman rekao za svoje remek-djelo Vlati trave (vrijedi citirati čitav odlomak): „Prijatelju, ovo nije knjiga / Tko dotakne ovo, dotakne čovjeka / (Je li noć? Jesmo li ovdje zajedno sami?) / Ja sam onaj kojega držiš i koji te drži / Iz ovih stranica iskačem ti u naručje / smrt me uskrsava.“ Tko dotakne ovu knjigu, dodiruje don Fabija. Dotaknuti je pravi glagol jer je ovo, među ostalim, knjiga o najreligioznijem osjetu od svih, čak i više od sluha, upravo o dodiru. Čitajući ove stranice, ulazimo u izravan, gotovo fizički kontakt s autorom. Tu je autor koji, poput tigra, vreba među stranicama ove knjige, spreman skočiti i zgrabiti te. Ti je držiš u ruci (knjigu), a on te drži, zahvaća te i ne pušta sve do zadnje stranice. Osobito u prvom dijelu, onom koji se odnosi na „dijagnozu“, odmah stvara uvjete za žestoku borbu prsa o prsa s čitateljem. Riječ je, naime, (i) o knjizi-ispovijedi u kojoj se don Fabio ogoljuje te tako ogoljuje i čitateljevo srce. U tome je moja neopreznost što sam prihvatio prijedlog da napišem predgovor: čitanje nije bilo mirno ni ohrabrujuće, naprotiv, jedva sam čekao da završim čitanje stranica o „dijagnozi“ koja počinje mudrom i uznemirujućom tvrdnjom Izaka iz Ninive: „Većina bolesnih ljudi

PREDGOVOR

drže da su zdravi.“ Riječ je o tome da putovanje, dapače silazak, u vlastiti „pakao“ koji vrši autor nezaobilazno povlači sa sobom čitatelja koji se također obračunava s vlastitom „dijagnozom“. Stoga je Umijeće ozdravljenja zahtjevno štivo, tekst nadasve bogat mnogim blagima. U knjizi, na primjer, ima malo citata, ali svi su vrlo zanimljivi, ponajprije Rupnik i Špidlík, savjetujem da ih sve zabilježite i produbite; izvori ovoga teksta dragocjeni su i iz njih se treba napajati životnom i plodonosnom hranom. No prvi „izvor“ je, ponavljam, don Fabijeva biografija, poglavito iskustvo bolesti s kojom se ovaj rimski svećenik godinama bori. Naslov kratkoga djela Henrija Nouwena, Ranjeni iscjelitelj, dobro pristaje osobi autora ove knjige koja između redaka zapravo pripovijeda samo jednu, svoju priču. U biti je ranjenik možda osoba koja ima najviše prava raspravljati o ranama, ona koja o ozdravljenju može govoriti kao o „pustolovini“, kako ga don Fabio definira na ovim stranicama koje se ističu i po „poetskom okusu“ (uostalom, ovo nije ogled o ozdravljenju već o umjetnosti ozdravljenja). Još više od poezije, ova knjiga snažno „odiše“ usmenošću, taj odnos „prsa o prsa“ s čitateljem proizlazi iz iskustva kateheza koje, i na ovu temu, autor desetljećima održava po Rimu i drugim talijanskim biskupijama. Radi se dakle o vrlo osobnoj (a samim tim i univerzalnoj) priči koja se bavi pitanjem umijeća ozdravljenja počevši od analize biblijskog odlomka, epizode o ženi koja je bolovala od krvarenja, kako je zabilježena u Evanđelju po Marku, tekstu koji u svom središtu ima dva aspekta od kojih je jedan upravo priča (Isus ispituje ženu i ona na kraju kaže „cijelu istinu“) i dodir, kontakt sa samim Isusom, izvorom ozdravljenja. Autor, temeljit poznavatelj biblijskoga teksta, sigurnom rukom vodi čitatelja kroz

PREDGOVOR

meandre pune blaga kratke epizode koju Marko pripovijeda i zajedno s čitateljem promišlja o svim točkama koje proizlaze iz teksta i upravo se, između ostaloga, zadržava na pitanju pripovijedanja. „U svjetlu simboličko-paradigmatskoga dosega ove pripovijesti shvaćamo da istinsko ozdravljenje osobe započinje slušanjem“, zato što smo mi ljudska bića „logični i bića odnosa, imamo nekome nešto reći. Jer riječ je prije svega odnos, puno više od pojma. […] Svijet riječi je ljudski svijet. Srce je protkano onim riječima koje čovjek nosi u sebi“. Promišljajući o činjenici da Isus gotovo prisiljava ozdravljenu ženu da ispripovjedi svoju priču o ozdravljenju (koje se inače ne bi posve razumjelo), don Fabio primjećuje kako je „ozdravljenje započelo slušanjem riječi i treba završiti izgovaranjem riječi. […] Imamo potrebu ispripovjediti ono što nam se događa. Svi. Čovjek je pripovijest. Njegova osobnost počiva u njegovu pamćenju, dakle u njegovu pripovijedanju“. U Poruci prigodom Svjetskoga dana sredstava društvenih komunikacija, objavljenoj 24. siječnja 2020., papa Franjo je u središte svoga promišljanja stavio temu pripovijedanja jer, piše Bergoglio: „Ako se ne želimo izgubiti na putu, moramo udisati dah istine sadržane u dobrim pričama. Priče su to koje izgrađuju, a ne ruše; priče koje nam pomažu ponovno otkriti korijene i snagu koji su potrebni da zajedno krenemo naprijed. Usred konfuzije glasova i poruka kojima smo obasuti sa svih strana potrebna nam je ljudska priča koja nam govori o nama i ljepoti koja prebiva u nama; priča koja svijet i ono što se u njemu zbiva zna gledati s pogledom punim nježnosti; priča koja nam može reći da smo dio živoga tkanja; priča koja otkriva isprepletene niti kojima smo povezani jedni s drugima. Čovjek je biće koje pripovijeda. Još od malih nogu gladni smo priča jednako kao što osjećamo glad za hranom.“

PREDGOVOR

To središnje mjesto pripovijedanja kao ljudske datosti, kao konstitutivna elementa života ljudi, nosi sa sobom dvije posljedice s obzirom na život Crkve, koja je pozvana širiti priču o Isusu (a on je bio neumoran u stvaranju priča u obliku prispodoba): krucijalnu važnost slušanja i kvalitetu pripovijedanja koje sama Crkva danas pruža ušima suvremenoga čovjeka, ušima opterećenima s dvadeset stoljeća kršćanstva i preplavljenima mnogim porukama koje nas u svakom trenutku sustižu zaglušujući nas. Što se tiče prve točke, slušanja, iz kojega proizlazi vjera, očito je koliko je važno povratiti užitak slušanja. Potreban je postupak rehabilitacije, motoričkoga oporavka „mišića“ bubnjića koji se, kao i u slučaju vida, nalazi u području srca. Don Fabijeva knjiga je pod ovim vidom lijep, vrlo praktičan i iskustvom potvrđen tretman za pročišćenje srca. Prva vježba koju treba učiniti za ovaj katarzični proces jest vježba tišine. „Nije stvar u tome da budemo kreposni, nego da šutimo“, govori Bijelom lik Crnoga u drami The Sunset Limited Cormaca McCarthyja, a upravo u tom smjeru ide i, čak vrlo ozbiljna, analiza don Fabija Rosinija, koji ne štedi oštroumnost, često punu humora, osobito kada se usredotočuje na drugi vid, na način na koji se danas propovijeda Isus: „Trebalo bi provjeriti pokreće li način govora o Isusu ljude da ga dotaknu ili ih tjera da pobjegnu glavom bez obzira.“ Način kako se o njemu govorilo „u ono vrijeme“ potaknulo je ženu koja je patila od krvarenja da ga susretne, da ga poželi barem dotaknuti, a danas? „Kako je dosadno proglašavanje žrtvama tolikih kršćana,“ primjećuje don Fabio, „koji se, suočeni s činjenicom da crkvene stvari nemaju utjecaja, ljute na svijet. Možda čak provode vrijeme prekoravajući ljude.“ Ova knjiga poziva te kršćane da skinu „odijelo

PREDGOVOR

‘dobroga kršćanina’“ i prihvate izazov koji uvijek izvire iz Evanđelja i njegova protagonista koji ne traži konvencionalnu, „kulturnu“, udobnu vjeru, već onu koja se sastoji „od osobnoga odnosa. Isus traži ovu ženu, njemu čudo nije dovoljno, mora je vidjeti, mora uprijeti svoje oči u njezine“. Već godinu dana imam povlasticu izbliza pratiti papu Franju u njegovu poslanju sveopćega pastira Katoličke Crkve (jedan od najljepših aspekata ove knjige don Fabija Rosinija jest ljubav prema Crkvi koja se nazire na svakoj stranici) i često sam mislio, gledajući ga na djelu poglavito u susretima s mnoštvom, gdje osjet dodira nadmoćno izbija, kako je odlomak Evanđelja koji najbolje izražava Bergogliov stil upravo onaj o ženi koja boluje od krvarenja, upravo zbog toga traženja susreta „jedan na jedan“, „licem u lice“, „oči u oči“. Ova nas knjiga podsjeća, upravo kao što čini i papa Franjo, kako je bît kršćanstva prije svega susret s Osobom koja dolazi i grli nas, a tom gestom započinje proces ozdravljenja od svake rane; na nama je zatim da odgovorimo, slobodno i kreativno, kao što je učinila ona žena (bolesna, a ne kreposna), ali na svoj način „umjetnica“. A i na nama čitateljima je da odgovorimo na ovu knjigu, vrlo zahtjevnu, na čije nas čitanje može potaknuti samo (zdrava i providonosna) nesmotrenost. Andrea Monda, urednik L’Osservatore Romano

On ti otpušta sve grijehe tvoje, on iscjeljuje sve slabosti tvoje. Ps 103,3

UVOD

U ljeto 1993. pratio sam skupinu mladih na Svjetski dan mladih sa svetim papom Ivanom Pavlom II. u Denveru, u Sjedinjenim Američkim Državama. Noć prije svete mise s Papom bili smo usred neopisiva kaosa i činilo se primjereno u tom metežu nešto reći mladima, zapanjenima invazijom ljudskih tijela koja su nas okruživala; tada sam se prisjetio lika žene koja je bolovala od krvarenja i koja usred gomile koja se tiska uspijeva dotaknuti Isusa i ozdraviti. Na temelju toga evanđelja objasnio sam mladima kako mogu pokušati živjeti taj trenutak. Ono što je trebalo reći bilo je toliko važno i rasvjetljavajuće da na kraju nisam bio zadovoljan i osjećao sam da je to trebalo bolje izreći. Ilaria – tada djevojka, a danas mudra majka šestero djece – po povratku u Rim zapisala je tu katehezu, rekavši da je ona po njezinu mišljenju vrlo vrijedna. Preletio sam tekst i primijetio da je zapravo bolji nego što sam mislio. I dalje sam bio zbunjen, kao da sam na početku nečega što treba bolje razumjeti i shvatiti na dublji način. Puno sam se puta vraćao na taj tekst koji mi je nastavljao otkrivati snažna svjetla koja je sadržavao te sam ga više puta koristio kao uvodni sažetak za osobe koje su se naknadno priključivale iskustvu Deset riječi1. 1

Projekt Deset riječi – kateheze na temelju Deset Božjih zapovijedi – koji je pokrenuo don Fabio Rosini i koji je vrlo brzo stekao veliku popularnost privlačeći tisuće slušatelja (nap. ur.).

OZDRAVLJENJE DUŠE

Shvaćao sam međutim da je korištenje te priče ograničeno; nastavio sam osjećati nezadovoljstvo one denverske večeri i čekao sam da Providnost preuzme inicijativu. Mnogo godina kasnije, 2012., sestra Fulvija, sadašnja majka opatica augustinskoga samostana SS. Quattro Coronati u Rimu, ponudila mi je svoju duboku intuiciju pri tumačenju te priče i zajedno smo radili na tome za desetak djevojaka koje su bile u fazi razlučivanja. Bilo je vrlo učinkovito. Konačno, 2013. godine s grupom svećenika – istima s kojima smo kasnije razvili tečaj o šest dana Stvaranja – ponudili smo skupini od dvjestotinjak mladih tečaj o afektivnosti (kao drugi dio osnovnoga tečaja o razlučivanju), a tekst o ženi koja je bolovala od krvarenja pokazao nam se kao glavna tema toga putovanja. Konačno sam osjetio da odajem poštovanje tajni te Riječi. U tom trenutku uobličilo se iskustvo koje se potom puno puta ponavljalo – sve bolje i na sve više mjesta. Od tečajeva koje sam predlagao mladima – osim Deset riječi i Sedam znakova2 – ovaj put iscjeljenja nutarnjega i emocionalnog života pobuđivao je sve veći entuzijazam, više od tečaja o šest dana Stvaranja, koji predstavlja zaštitni znak knjige Kako započeti iznova (L’arte di ricominciare). Sada je posve razrađen i urodio je mnogim plodovima. Ova knjiga čini taj tečaj dostupnim, u pisanu obliku, odnosno linearnijim, produbljenijim i urednijim od dosadašnjega usmenog izdanja s prve crte kakav smo do sada prakticirali. *** 2

Riječ je o sedam znakova (čuda) iz Ivanova Evanđelja (nap. ur.).

UVOD

Knjiga je podijeljena u tri dijela koji se bave temama dijagnoze, ozdravljenja i očuvanja zdravlja. Oni koji je čitaju morat će biti strpljivi u prvom dijelu, onom u kojem se odvija donekle gorko putovanje posvješćivanja, u kojem se neće nuditi rješenja već samo uzimanje na znanje, a to nije lako prihvatiti. Zapravo, bio sam vrlo neodlučan hoću li nastaviti. A izdavač se morao dobrano potruditi kako bi me uvjerio da se upustim u ovu avanturu. Pisanje ove knjige bila je velika borba između istine i milosrđa: trebalo je nazvati imenom mnoge praznine koje nosimo u sebi i pritom se ne obeshrabriti, štoviše krenuti putem slobode i više ne odustajati od njega. Samo Mesija može napraviti tu sintezu. Samo Krist može sjediniti naše bijedno ljudsko tijelo sa Životom po Duhu Svetom, s božanskim životom. Zazivam Duha Svetoga na svakoga tko se uputi u ovu avanturu, kako bi ga uvijek tješio i prosvjetljivao.

URUŠAVANJE SIMETRIJE

Ne treba tražiti pravo mjesto, već pravo putovanje. Toliko je ljudi oko nas koji se pokušavaju dobro osjećati, i kako ih zbog toga kriviti? Dakako, treba tražiti zdravlje i vedrinu; međutim, problem leži u raširenoj ideji blagostanja, jer ona u sebi nosi pojam ravnoteže ili stabilnosti – koji se doživljava i kao normalnost. Ako dobro analiziramo ovaj ideal, vidimo da nešto nije u redu. Riječ equilibrium (ravnoteža) doslovno znači „jednaka težina“ i označava stanje mirovanja nekoga tijela postignuto suprotstavljenim silama koje se međusobno poništavaju, a predstavljena je klasičnom slikom vage čije su dvije strane na istoj razini. No stvarnost je kretanje, odnosno stvarnost je uvijek neravnoteža. U fizici se uči nešto zanimljivo: narušavanje simetrije uvjet je koji proizvodi stvarnost. To je princip kvantne fizike koji su proučavali M. Kobayashi i T. Maskawa koji su za njega 2008. dobili Nobelovu nagradu za fiziku. Stanje mirovanja, u stvarnosti, ne postoji. Materija je u trajnoj promjeni. Život je nestabilnost, inače je smrt. Ideja o životu bez promjena, udaraca, nepredviđenih slučajeva i prepreka jest varka.

OZDRAVLJENJE DUŠE

Postoji li igdje mirno mjesto, gdje nas ništa ne uzrujava, gdje nema prekida niti skretanja s tračnica? Da. Postoji. Dva metra puta metar. Mrtvački kovčeg. Vrlo tihi susjedi, nema više nikakve boli i sve je vrlo stabilno. Na kraju krajeva, moderni ideal blagostanja je više-manje smrt. Međutim, život ima posve drukčiji ustroj. Stvarnost nije statična slika, nije zamrznut kadar, nego je nesigurna, nestabilna, dinamična, promjenjiva. Prije mnogo godina s nekim članovima obitelji krenuli smo na nevjerojatno putovanje kamperom kroz Sjedinjene Američke Države, trošak koji su naši roditelji odobrili velikodušno i gledajući u budućnost, uvjereni da ćemo iz toga izići ljudski obogaćeni. Istina je, imao sam gotovo 14 godina i to putovanje nosim u srcu. S nama je bio nećak od nepune dvije godine, Emilio, koji je danas obiteljski čovjek, a u tom je kamperu bio jedini koji tijekom putovanja nije udarao o sve rubove. Dok smo gutali kilometre u toj putujućoj kući, mi ostali putem smo skupljali modrice, dok je on hodao mirno, između rupa i zavoja, bez padova ili udaranja. Zavidio sam mu. Zamolio sam svoju sestru Miriam da me prosvijetli. Kao buduća učiteljica fizike objasnila mi je kako njezin sin ima prirodnu dječju sposobnost prilagođavanja, da ima promjenjiv stav koji mu je omogućavao da se prilagodi raznim zanošenjima kojima je bio podvrgnut dok je hodao. Problem smo bili mi, odrasli i ukočeni, koji smo udarali jer nismo znali kako fino modulirati vanjska i unutarnja djelovanja sile na tijelo. Nisam još imao ni 14 godina i već sam bilo sklerotičan…

URUŠAVANJE SIMETRIJE

Kao svećenik kasnije sam susretao mnoge mlade – i starije – ukočene, krute, nespretne, sklerotične, zaglavljene, ankilozne... Na vlastitoj sam koži morao naučiti da živjeti dobro ne znači pronaći položaj nego stav, dinamiku. Nije mudro provesti život tražeći pravo mjesto, mudro je vježbati prepoznati pravo putovanje. Spasenje za nas kršćane nije statičan nego pashalni događaj, a pasha na hebrejskom znači „preskočiti, prijeći preko“. Isusa Krista ne mora se pronaći nego slijediti, treba ići za njim, jer on uvijek ide dalje, ne zaustavlja se ni u grobu... Sam život ne dopušta da ikada nekamo doista dođemo, nego, budući da je asimetričan, traži da znamo ući u ritam stvari koje su uvijek barem djelomično nepotpune i upućuju na drugo: neophodno je znati mnogo puta započinjati iznova. Da bismo znali živjeti, trebamo izići na brisani prostor. Vrijedi tražiti put ozdravljenja koji usmjerava prema egzistenciji u redovitoj nepravilnoj stvarnosti, a ne cilja na mirnoću egzistencijalne zemlje igračaka... Ako želimo usvojiti umijeće zadržavanja u životnom ritmu, ne možemo improvizirati: potreban nam je „navigator“, netko tko nas uči toj mudrosti dajući nam disciplinu, ritmove, zadatke koje treba izvršiti, potrebne povratne informacije. Kao glazbenik znam da su oni koje se ne da naučiti više od određene mjere samouki. Općenito su dobri na početku, ali onda dosegnu neku graničnu razinu i ne idu dalje od nje. Nedostaci u postavkama, usvojeni zbog nedostatka povratnih informacija, dolaze na naplatu i blokiramo se na vlastitoj izvornoj granici. Određene stvari

OZDRAVLJENJE DUŠE

treba primiti od onoga tko je prošao teškoće putovanja, jer postoje prividni prečaci koji se potom ispostave kao slijepe ulice, a tu su i najbolje staze, ali zna ih samo onaj tko je njima već prošao. Uglavnom, kako bismo napravili kvalitativni iskorak, potreban je netko tko će nas voditi i dati nam parametre. Naš parametar i naš vodič bit će žena od prije dvije tisuće godina koja je doživjela paradigmatski i simbolički proces ozdravljenja, o čemu je ispripovijedana zgoda u petom poglavlju Markova Evanđelja te u devetom poglavlju kod Mateja i u osmom kod Luke. Markov je tekst najstariji – kako tvrde oni koji to proučavaju – te će nam on biti temelj. Ova priča ima jedinstvene značajke za put ozdravljenja. Nije slučajno da u Katekizmu Katoličke Crkve poglavlje o sakramentima započinje reprodukcijom starokršćanske freske ove žene koja dodiruje Isusa i ozdravlja… Nije to bilo kakva priča, nego važna paradigma. Prije nego što započnemo, potrebno je još jedno pojašnjenje. Ozdraviti i naučiti živjeti u stvarnosti vrlo je visok, uzvišen i definitivno ambiciozan cilj za jednu knjigu. Najpoštenije je reći kako se nadamo da ćemo uspjeti biti od pomoći u takvu procesu, makar i samo potičući na nj. Međutim, ponavljam, to ne možemo činiti sami: potrebni su nam drugi, a ponajprije nam je potreban Drugi. Naše putovanje ne bi smjelo biti samo čitanje nego, upravo, putovanje. Trebalo bi nam pomoći hodati, a to podrazumijeva neke savjete koje ćemo dobivati tijekom puta.

URUŠAVANJE SIMETRIJE

Bit će potrebno naučiti si postavljati pitanja pred licem Onoga koji nas voli te dopustiti da nam On postupno daje odgovore. Bit će potrebno izoštriti vlastitu otvorenost Duhu Svetom koji izvire u dubini srca i povezuje nas s Božjim životom. Namjera je pratiti vas na putu koji se može prijeći i ponoviti, produbiti i sve više personalizirati. Idealan je uvjet suočavanje s osobom vjere koja može služiti kao ogledalo u stvarima koje ćemo preporučiti, poput ispovjednika ili pouzdana vodiča – nešto vrlo rijetko u današnjem crkvenom krajoliku, preplavljenu operativnim upraviteljima, a s nedostatkom očeva i majki stručnjaka za predaju punoga života. U suočavanju s temama iscjeljenja nutarnjega života potrebna je sva smirenost koju posjedujemo, sva moguća strpljivost sa samim sobom te netko tko je stručniji od nas u pitanjima vjere, na koga se možemo osloniti u teškoćama. Ako se ne osjećate spokojno za osobno suočavanje s temama iz knjige, savjetujem da ne nastavljate s čitanjem ili da se ne mjerite s postavljenim pitanjima; eventualno može biti mudro nastaviti s čitanjem bez previše ulaženja u dubinu pa se kasnije vratiti na to. Kako god bilo, na što god vas ova knjiga potaknula, ozračje za njezino prihvaćenje jest molitva. Treba biti jasno kako čitav put koji se pred nama otvara nije neka tehnika, nego dijalog s Ocem milosrđa koji stvara i otkupljuje, sa Sinom po čijim smo ranama izliječeni i s Duhom Svetim, Duhom istine koji nas tješi. Oni mogu izliječiti svaku našu bolest i prenijeti nam svoju kvalitetu života.

OZDRAVLJENJE DUŠE

Bez kontakta s Božjim očinstvom, Kristovim gospodstvom i silom Duha Svetoga cijela ova knjiga bit će nestalno vježbanje, shvaćanje stvari kako bi zatim ostale kakve su i bile. Gospodin Isus, u Ivanovu Evanđelju, kaže: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.“ (Iv 10,10) Ne bilo kakav život, nego život u izobilju, život koji raste, prelijeva se, razvija se, evoluira. Ako nas zanima životarenje, ova je knjiga beskorisna. Ako nas zanima život u izobilju, nadam se da će poslužiti, barem malo.

Prvi dio DIJAGNOZA

Većina bolesnih ljudi drži da su zdravi. Izak iz Ninive

DIJAGNOZA

ŠTO NIJE U REDU

Potrebna je sva Božja vječnost da izliječi moje srce. Ozdraviti. Od koje bolesti? Može se govoriti o fizičkom, duhovnom, afektivnom ozdravljenju… koliko tih ozdravljenja ima? Mnogo, samih po sebi. Pa ipak, sva su moguća ozdravljenja povezana. Ljudska osoba nije tek skup heterogenih sekcija, nego jedinstvo. Postoje različite razine moga bića, ali ja sam samo jedan, a ako se rascjepkam, gubim se. Mora postojati neka objedinjujuća dimenzija koja mi omogućuje da budem svoj i da se ne raspršim. Na fiziološkoj razini, ono što ujedinjuje različite dijelove jest njihovo organsko svojstvo, obilježeno jedinstvenom DNK: ako se neke od mojih stanica ne pokoravaju ovom kodu zajedničkom za cijelo moje tijelo, počinje nešto opasno, možda čak i neoplazija... No koja je veza između psihičkoga, duhovnog i nutarnjeg života općenito? Što spaja dijelove moga skrovitog života? Gdje ja to nalazim svoj identitet, svoje jedinstvo? Da bismo razumjeli tu povezanost, dovoljno je uzeti u obzir da u životu osobe mogu postojati izolirani aspekti koji dobro funkcioniraju, ali to ne znači da sve funkcionira. Možete biti poslovno ostvareni, a da je sve ostalo

OZDRAVLJENJE DUŠE

sivo i bez okusa. Ima ljudi željezna zdravlja, a nesretna života. Vidio sam ljude iznimne inteligencije ili izvanredne umjetničke nadarenosti kako egzistencijalno propadaju, i ne govorim o izoliranim slučajevima. Puno se puta možemo zavaravati postižući uspjeh za uspjehom kako bismo pokušali preživjeti prazna područja. Postoji li nešto što daje vrijednost svemu? Postoji li aspekt postojanja počevši od kojega je sve lijepo – čak i ako se ima problema s poslom, čak i ako je zdravlje loše, čak i ako puno toga nedostaje i život nije nimalo lak? Kao dvadesetogodišnjak bio sam zdrav i inteligentan mladić, imao sam dobro društvo, školovao se za glazbenika i ubrzo bih bio dobio izvrstan ugovor. No bio sam nesretan. Bio sam nepismen za ljubav. Danas sam muškarac od 58 godina, trenutno se borim sa svojim drugim rakom – neovisnim o prvom – i zbog niza čudnih situacija nemam kuću u kojoj bih mogao stalno živjeti i smjestiti svoje stvari, i tako guram naprijed već dvije godine; puno sam toga u prošlosti učinio pogrešno, a preda mnom su mnoge zagonetke, raznih vrsta. No imam svjetlo u srcu. Osjećam se ljubljenim. I nastojim odgovoriti na tu ljubav poput djeteta koje crta posve iskrivljene crteže za Nekoga tko ih gleda, kaže kako su krasni i ne baca ih. Između onoga što sam bio i ovoga što jesam nalazi se Netko. Netko tko je umro ubijen, gol, odbačen od svoga naroda i odbačen od svojih prijatelja, izvrijeđan poput idiota sve do posljednjega trenutka. Ali On me je ljubio i dao mi pravo da postojim do kraja, pravo koje mi nisu mogli

DIJAGNOZA

dati mladost, zdravlje, snaga, dobar glas i novac. On je najpoznatiji čovjek u povijesti, a ipak je umro u tridesetima, ništa nije napisao, ništa nije izgradio, ništa osvojio. Samo je ljubio one koji su ga ubili i opraštao kao što nitko nikada nije učinio; bio je slobodan i otvorio je nebo, otvorio ga je i meni. Došao je od Oca i zbog toga je znao ljubiti. Uistinu, temelj ljudske egzistencije jest ljubav. Ako u životu osobe postoji ljubav – ona koja oprašta, a ne sentimentalnost ili druge površnosti – sve ima smisla. Čak i ako je ostalo teško. Ima raznih ozdravljenja, ali samo jedno ozdravljenje iscjeljuje čitav život, ono koje se tiče ljubavi. Vidio sam terminalne bolesnike kako sjaje poput svjetionika u mraku zbog ljubavi koju su imali u srcu. Upoznao sam Chiaru Corbella Petrillo – koja je umrla govoreći ljudima pokraj sebe: „Volim vas“ – prepuštajući se smrti poput zaručnice koja ide ususret zaručniku. Chiara je bila zdrava. Umrla je od strašna raka s 28 godina, a ipak je bila zdrava. Nije uvijek bila takva. Imala je neuspjeha i u ljubavi, no Gospodin ju je ozdravio i preobrazio – i znala je ljubiti. Njezino je tijelo bilo izmučeno metastazama, ali malo koga sam vidio da je ozdravio poput nje. Središte naše egzistencije jest ljubav. Ako želimo govoriti o ozdravljenju, samo me jedno zanima, samo bih o jednom htio pisati, pod uvjetom da za to budem sposoban. Naime, ako gledam svoj život, sve ono što mi doista uzrokuje patnju jest – ne ljubiti. Rak visi nad mojim biološkim životom poput Damoklova mača, ali ako želim

OZDRAVLJENJE DUŠE

ozdraviti, ono što mora ozdraviti jest moja ljubav. Najdublje je ozdravljenje ozdravljenje moje ljubavi. Doista, ja sam posve ono što jesam samo ako ljubim zdravom, autentičnom ljubavlju. Samo prava ljubav daje pravu sreću. U stvarnosti mogu imati mnogo slabosti u ljubavi, u meni mogu postojati mnoge osjećajne krhkosti i to su moje istinske ranjivosti. No kad moja ljubav procvjeta na zreo način, tada otkrivam svoju ljepotu i događa se da se moja kreativnost i moja inteligencija razvijaju do maksimuma. Ako je to, ponavljam, autentična, odrasla, primjerena ljubav. Dakle, tema o kojoj je riječ ima kapitalnu važnost: stanje zdravlja ljudske ljubavi ključ je slave ili tragedije povijesti. To je tema punine života ili životnoga neuspjeha. Nemamo drugoga problema osim ljubavi. I nemamo drugoga rješenja osim ljubavi. Sve ovisi o ljubavi. Jesmo li bili stvarno voljeni ili se tako samo činilo. Ako je bilo ljubavi u riječima onih koji su nas učili stvarima, te su stvari drukčije. Ako nam je ljubavi nedostajalo u djetinjstvu, sve je njom obilježeno. Ako smo učinili gestu prave, besplatne, odrasle, nježne i ujedno čvrste ljubavi, cijeli je život obasjan njom. Ako nismo, nedostaje boje i sve je izblijedjelo. Ako u našem srcu nema ljubavi, zašto osnivati obitelj, sklapati prijateljstva, raditi, razgovarati, ići okolo i preživljavati? Kad sam se našao suočen s vlastitom smrću – budući da su mi bolesti pružile tu prigodu – pitao sam se: jesam li nekoga doista volio? Ima li netko na ovom svijetu tko je sretan zbog mene?

DIJAGNOZA

A kad se to i tebi dogodi, možda ćeš i ti zaplakati jer bilanca je takva kakva jest i ima toliko ne-ljubavi u sjećanju, tisuće stvari za koje si kažeš: ma što me spopalo? Zašto sam bio tako glup? Najveća bol je ne-ljubav, puno više nego rak. Najveći užitak je prava ljubav, puno više nego seks. Ako si slučajno uspio zaboraviti na sebe, onda si doista postojao. Imam samo jednu bolest: svu ljubav koja mi nedostaje. Imam samo jedno spasenje: svu ljubav koju Bog ima za mene. U ovom trenutku netko bi mogao pomisliti: ništa lakše, ako je ovo problem, počinjem voljeti i gotovo je. Pa nije tako jednostavno. Trudim se voljeti i nalazim na mnoge poteškoće, otkrivam da je najvažnije ujedno i najkompliciranije. Kako to? Dolazim pred raspelo i pitam se: zašto me Isus iz Nazareta morao ljubiti upravo ovako? Mi kršćani kažemo da je za nas ljude i za naše spasenje postao čovjekom i morao umrijeti na križu i uskrsnuti od mrtvih. Njegov je križ terapija za čovječanstvo, lijek za sve nas. Što to znači? Ako netko ide liječniku i kao terapiju dobije aspirin, dobro, nije mu tako loše. Ako dobije upute za niz terapija i injekcija te određenu dijetu… mora biti nešto kompliciranije. Ali ako je lijek kemoterapija, ili nešto slično, onda je situacija teška. Ako je potreban tako ozbiljan tretman, znači da je bolest ozbiljna. Ostavimo usporedbe: da je za moje ozdravljenje bio dovoljan mali razgovor ili neko pravilo koje treba slijedi-

OZDRAVLJENJE DUŠE

ti, moji bi problemi bili sitnica; ali za moju osobu, za Fabija, potrebno je da netko umre razapet i da uskrsne. To je više od kemoterapije, netko mora umrijeti ubijen kako bi me spasio. To je potrebno za čovjeka. To je potrebno za mene. Koliko su veliki moji problemi? Ako je temeljni problem moga života ljubav, ne mogu biti tako površan da pomislim kako ću se malo potruditi i izvući se, kako ću uložiti nešto sitniša u vidu improviziranih osjećaja i znati biti brat, prijatelj, bračni drug ili otac. Ponekad se na tečajevima priprave za brak zabrinem gledajući zaručnike koji slušaju dosađujući se i s pomalo sarkastičnim pogledom kao netko tko je već sve razumio, tko već zna ono što im se pokušava reći... Ma što si razumio? Čak i da si „razumio“, ne znaš ništa o tome! Pogledaj postotke neuspješnih brakova i posumnjat ćeš da te ono s čim ćeš se suočiti nadilazi, da se ne da na brzaka popraviti na licu mjesta, da ćeš morati znati ući u ništavilo i izići živ, jer znati ljubiti osobe znači znati sve izgubiti radi njih. Približi mi se i otkrit ćeš kako, da bi me volio, treba znati ući u moju prazninu, u ponore mojih slabosti, u moje nedosljednosti. Da bi me volio, moraš znati umrijeti, a potom i uskrsnuti. A to ćeš morati znati učiniti i za svoju zaručnicu – zar misliš da ona nema svoj nutarnji ponor? Gledajući Krista raspetoga, trebala bi se pojaviti opravdana sumnja da se mora proći kroz proces ozdravljenja, da je od vitalna značenja suočiti se s dinamikom pročišćenja, otkupljenja i oslobođenja. Liječenje ljudskoga srca golem je izazov. Naš je Gospodin došao hotimice; da je bila dovoljna porukica, po-

DIJAGNOZA

slao bi nam je; da je bio dovoljan niz pravila, bio bi nam ga priopćio. Ne, trebalo je puno više. Morao se podvrgnuti smrti na križu, i mislio je da je vrijedno toga. Potreban mi je taj lijek. Potrebno mi je kušati bezgraničnu ljubav koju Bog ima prema meni kako bih ozdravio. Samo ljubav istinski liječi čovjeka. Ali ona prava, a ne mnoštvo dobrih nakana. Upala se pluća ne liječi biljnim čajem... Potrebna je sva Božja vječnost da izliječi moje srce.

ZDRAVLJE

ZAHVALE

Ljudi kojima dugujem srž ove knjige spominju se u samoj knjizi, u tekstu i bilješkama: nitko se ne spominje slučajno. Moram dodati i one koji su malo-pomalo pregledavali ovaj moj rad s puno strpljenja i velikodušnosti, a to su Fabrizio Fontana, a za prvi od tri dijela i Stefano Ruggiero. Zahvalnost upućujem Fabiju Torrieru, dragom prijatelju iz djetinjstva i bratu po vjeri, koji je sa svom svojom stručnošću i komunikacijskim majstorstvom pročitao cijelu knjigu, uočavajući netočnosti i pogreške te dotjerao tekst sačuvavši njegovu prezentabilnost. Trebam zahvaliti i dvjema zajednicama koje su me ugostile tijekom pisanja: prva je Dom duhovnosti sestara Marije Tješiteljice iz Santa Severe u kojoj su mi same sestre, zajedno sa sestrama i braćom iz Centra Aletti, pružile beskrajno dobročinstvo i strpljenje, sa svom ljubavlju i radošću koja nas veže; druga je zajednica Rimske bogoslovije gdje su me primili s toplinom i simpatijama, počevši od rektora don Gabrielea Faraghinija, istinskoga brata, kao i svi ostali odgojitelji Bogoslovije, ne zaboravljajući drage bogoslove. Za knjigu je ponajviše zaslužno more ljudi koji su se molili za mene i za moje zdravlje. Živ sam zahvaljujući vama, koji ste Crkva.

255

ZDRAVLJE

SADRŽAJ

Predgovor............................................................................. 5 Uvod.................................................................................... 13 Urušavanje simetrije......................................................... 17 PRVI DIO: DIJAGNOZA Što nije u redu.................................................................... 25 Gubiti krv........................................................................... 33 Simptomatologije.............................................................. 47 Patologije............................................................................ 57 Patogeni agensi.................................................................. 67 Štetne terapije.................................................................... 81 DRUGI DIO: OZDRAVLJENJE Čuti.................................................................................... 105 Glas o isusu...................................................................... 119 Dotaknuti......................................................................... 145 Isusova haljina................................................................. 157 Vidjeti................................................................................ 171 Reći.................................................................................... 183 TREĆI DIO: ZDRAVLJE Kći...................................................................................... 197 Vjera te tvoja spasila....................................................... 207

257

SADRŽAJ

Pođi u miru...................................................................... 217 Budi zdrava od svojega zla............................................ 231 Dodatak............................................................................ 249 Zahvale............................................................................. 255

258

Don Fabio Rosini rođen je 1. listopada 1961. u Rimu gdje je doktorirao biblijsku teologiju na Papinskom biblijskom institutu. Bibličar, glazbenik, svećenik, pedagog, govornik, Fabio Rosini danas je ravnatelj Ureda za zvanja Rimske biskupije, a u javnosti je poznat po pokretanju projekta Deset riječi – katehezama na temelju Deset Božjih zapovijedi – koji se vrlo brzo proširio i zaživio, privlačeći tisuće slušatelja, posebice mladih, pa i u Hrvatskoj. Iz bogata teorijskoga i praktičnoga iskustva s ljudima te dugogodišnjega predana rada proizišle su knjige: autorov prvijenac, Samo ljubav stvara: Milosrđe kao put do istinske sreće, te Kako započeti iznova: Put istinskoga životnog preporoda, također objavljene u nakladi Verbum.

Može se govoriti o fizičkom, duhovnom, afektivnom ozdravljenju… Pa ipak, sva su moguća ozdravljenja povezana. Ljudska osoba nije tek skup heterogenih sekcija, nego jedinstvo. Postoje različite razine moga bića, ali ja sam samo jedan, a ako se rascjepkam, gubim se. Mora postojati neka objedinjujuća dimenzija koja mi omogućuje da budem svoj i da se ne raspršim… Koja je veza između psihičkoga, duhovnog i nutarnjeg života općenito? Što spaja dijelove moga skrovitog života? Gdje ja to nalazim svoj identitet, svoje jedinstvo? Postoji li nešto što daje vrijednost svemu? Postoji li aspekt postojanja počevši od kojega je sve lijepo – čak i ako se ima problema s poslom, čak i ako je zdravlje loše, čak i ako puno toga nedostaje i život nije nimalo lak?

fabio rosini

ISBN 978-953-235-839-1

15,95 € | 120,18 kn verbum.hr