Page 1

Karol Wojtyła

Osoba i čin VERBUM


Karol Wojtyła OSOBA I ČIN


Biblioteka:

IDEA 15.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Prijevod s talijanskoga: Ivan Nekić, prof.

Filozofska redaktura: dr. sc. Ante Vučković

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj


Karol Wojtyła

OSOBA I ČIN

VERBUM Split, 2017.


Naslov izvornika: Karol Wojtyła, PERSONA E ATTO II edizione Bompiani Testi a fronte luglio 2005

(Dvojezično poljsko-talijansko izdanje koje uključuje treće, kritičko i konačno, poljsko izdanje te talijanski usporedni prijevod.)

© Libreria Editrice Vaticana Copyright za hrvatsko izdanje © Verbum, Split, 2017. Izvršna urednica: Lidija Piskač, mag. theol. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Lektura: Anđa Jakovljević, prof. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 272-18 IOHANNES Paulus II, sanctus Osoba i čin / Karol Wojtyla ; <prijevod s talijanskoga Ivan Nekić>. - Split : Verbum, 2017. - (Biblioteka Idea ; 15) Prevedeno prema: Persona e atto. - Bibliografija. ISBN 978-953-235-544-4 I. Čovjek -- Teološko gledište 160930035


5

PREDGOVOR

PREDGOVOR Giovanni Reale TEMELJI I OSNOVNI KONCEPTI DJELA OSOBA I ČIN KAROLA WOJTYŁE

1. Filozof Karol Wojtyła i papa Ivan Pavao II. Čitatelj koji se sprema čitati ovu knjigu lako bi mogao zapasti u čestu pogrješku koja bi mogla onemogućiti njezino ispravno razumijevanje. Zato bi je trebalo odmah na početku istaknuti. Karol Wojtyła je papa Ivan Pavao II. pa ako je ovo Wojtyłina knjiga, nije li to i papina knjiga? Odgovor na ovo pitanje, protivno očitu očekivanju, nije pozitivan nego negativan. Naime, u ponovnim izdanjima djela koja je napisao dok je bio profesor moralne filozofije na Sveučilištu u Lublinu, inzistirao je da se otisne samo njegovo ime Karol Wojtyła izostavljajući Ivan Pavao II. Razlog tomu je vrlo znakovit: Karol Wojtyła u svojim je knjigama govorio i govori kao „filozof“; međutim, Ivan Pavao II. govori kao „Petrov nasljednik“, dakle kao čuvar i širitelj Kristove objave. Zbog toga te dvije uloge i s njima povezane poruke trebaju ostati u naslovu razdvojeni. No to nije sve. U svojoj posljednjoj enciklici Fides et ratio Papa prilično snažno brani filozofiju općenito, osobito metafiziku. Važno je primijetiti da brani filozofiju kao takvu, a ne neku posebnu filozofiju.


6

PREDGOVOR

Nadalje, izriče sljedeću iznimno važnu tvrdnju: „Crkva ne izlaže svoju vlastitu filozofiju niti preporučuje neku pojedinačnu filozofiju na štetu drugih.“1 Papa pojašnjava da se filozofija odvija prema svojim metodama te ima svoju autonomiju u odnosu na vjeru. Stoga nije zadaća Crkvenoga učiteljstva stvarati vlastitu filozofiju, nego radije reagirati protiv onih filozofskih teza koje ugrožavaju razumijevanje ili dovode do nijekanja objavljenih datosti. Konkretno kaže: „Crkva ima zadaću ukazivati na ono što bi u određenomu filozofskom sustavu moglo biti nespojivo s vjerom. Naime, mnogo filozofijskih tema, kao što su mišljenja o Bogu, čovjeku, o njegovoj slobodi i njegovu etičkomu načinu djelovanja, izravno tjeraju Crkvu na odluku jer se tiču objavljene istine koju ona čuva.“2 No ne govorimo li često o „kršćanskoj filozofiji“? Taj je izraz ispravan, ali samo ako pod njim ne podrazumijevamo neku vrstu „službene crkvene filozofije“ budući da se „vjera“ ne može poistovjetiti s „filozofijom“. Štoviše, Ivan Pavao II. ističe „meta-kulturalnu“ vrijednost vjere, odnosno stavlja vjeru iznad određenih forma, ne samo specifično filozofskih, nego i kulture općenito. Kristova objava, po Ivanu Pavlu II., ne samo da ne zarobljava kulture, nego ne dopušta ni da je ijedna od njih zarobljava; radije potiče na otvaranje istini koja komunicira i otkriva nove putove. Ivan Pavao II. nadalje izriče pronicljivu tvrdnju: „Govoreći o kršćanskoj filozofiji želimo obuhvatiti sve one važne napretke filozofske misli koji se ne bi dogodili bez izravna ili neizravna doprinosa kršćanske vjere.“3 Wojtyłine preferencije vrlo su jasne: iako iznimno voli Aristotela i Tomu, kao Ivan Pavao II., odnosno kao Petrov nasljednik, ograničava se tek na pohvalu Tomine filozofije, daleko od toga da je nameće kao filozofiju Crkve. 1 2 3

Fides et ratio, 49. Isto, 50. Isto, 76.


PREDGOVOR

7

Njegova osobna pozicija, kako ćemo odmah na početku vidjeti, sastoji se u prihvaćanju metode svojstvene realističkoj fenomenologiji te u aristotelovsko-tomističkoj metafizici. Ipak, on želi da taj njegov stav ostane upravo stav kršćanskoga filozofa Wojtyłe, a ne stav Ivana Pavla II., iako će znatan dio onoga što je kao filozof rekao, baš zato što je on kršćanski filozof, kasnije ući i u misao i učiteljstvo njega kao pape. Pogledajmo koje su ključne točke misli filozofa Wojtyłe u ovoj knjizi Osoba i čin, njegova glavnoga djela.

2. Realistična fenomenologija kao Wojtyłina sustavna metoda Wojtyła na samu početku kaže: „Autor ove studije sve duguje s jedne strane aristotelovsko-tomističkomu metafizičkom, antropološkom i etičkom sustavu, a s druge fenomenologiji, posebice u Schelerovoj interpretaciji.“4 Autor ne polazi od metafizičkih temelja kako bi izveo zaključke, nego kreće u suprotnomu smjeru. Drugim riječima, ne polazi od metafizičkoga pojma osobe kako bi izveo njezine čine, nego polazi od detaljne analize čina kako bi dospio do osobe. Evo njegovih riječi: „Ovo [naše proučavanje] ne će biti proučavanje čina koji pretpostavlja osobu, već ga proširujemo na iskustvo i na razumijevanje. Bit će to proučavanje čina koji objavljuje osobu; proučavanje osobe preko čina. Takva je, naime, narav korelacije, svojstvene iskustvu, u faktu ‘čovjek djeluje’: čin stvara onaj posebni moment u kojemu se objavljuje osoba. On nam na najprikladniji način omogućuje da analiziramo bit osobe i da je razumijemo na potpuniji način.“5 Ne polazi ni od nekoga traktata etičko-sistematskoga karaktera, iako više puta dolazi do tvrdnja strogo etičkoga karaktera; polazište od kojega kreće i nit vodilja koju Wojtyła 4 5

Usp. bilješka 7. Vidi u ovoj knjizi str. 38.


8

PREDGOVOR

slijedi jest analiza iskustva koje omogućuje potpuno razumijevanje ljudskoga djelovanja koje pak u najvišoj mjeri otkriva osobu. Riječ je, dakle, o djelu izrazito antropološkoga karaktera. Wojtyła precizira: „[…] etika zapravo pretpostavlja osobu kao uzrok svojih čina, a njih izravno karakterizira moralna vrijednost. U ovomu pak proučavanju želimo ići u suprotnomu smjeru. Čini su posebni moment zora, pa time i iskustvene spoznaje osobe. Oni, da tako kažemo, predstavljaju najprikladnije polazište za razumijevanje dinamičke biti osobe. Moral kao intrinzično svojstvo tih čina dovodi do istoga rezultata na još izravniji način. Ovdje nas ne zanimanju moralne vrijednosti kao takve – to je područje etike; nas prije svega zanima njihovo sudjelovanje u činima, njihov dinamički fieri.“6 Takvo postavljanje problema, tijek i rješavanje pretpostavljaju prihvaćanje i povremenu primjenu „fenomenološke“ metode, s detaljnim analizama iskustva ljudskoga čina u svim njegovim posljedicama. Knjiga koju je Wojtyła napisao za slobodno poučavanje analitički je studij fenomenologije Maxa Schelera čiju metodu prihvaća, ali kritizira njezine zaključke7. U Krakovu se puno proučavalo i raspravljalo i o Romanu Ingardenu, Husserlovu učeniku. Utjecaj misli ovoga autora kod Wojtyłe je uglavnom posredan jer je s njime došao u izravan kontakt nakon što je već zacrtao glavne vodilje svoje misli.8 Rocco Buttiglione u Uvodu konačnoga poljskog izdanja ove knjige (tekst toga uvoda dostupan je i na talijanskomu jeziku9), kao poznavatelj Wojtyłine misli i fenomenologije, kaže ovako: „Ne može se reći da je fenomenologiju kojom se Woj6

7

8

9

Takav smjer istraživanja susrećemo kod M. Blondela u klasičnomu djelu L’action (Pariz, 1893., novo izd., sv. I–II, Pariz, 1936.–1937.). Ta je disertacija predstavljena 1953. i objavljena u Lublinu 1959.; knjigu je na talijanski preveo S. Bucciarelli, uz predgovor P. Palazzinija, Logos, Rim, 1980. Osobito je važno spomenuti djelo R. Ingardena, Über die Verantwortung. Ihre ontologische Fundamente, Reklam Universal Bibliothek, 1970. R. Buttiglione, Il pensiero dell’uomo che divenne Giovanni Paolo II, prir. P. L. Pollini, Mondadori, Milano, 1998. (prvo izdanje 1982.), str. 355–386.


PREDGOVOR

9

tyła služi u realističkomu značenju razradio Ingarden, iako se ne može isključiti neizravan utjecaj, a neke sličnosti, osobito s Ingardenovom knjižicom O odgovornosti [Sulla responsabilità], vrlo su dojmljive. Ipak možemo reći da Ingarden polazi od fenomenologije te, na radikalan način slijedeći Husserlovu kretnju ‘povratka samim stvarima’, nastoji je razviti na realističan način. Kako bi realizirao taj program, Ingarden se mora boriti protiv one transcendentalne interpretacije fenomenologije po kojoj su same stvari, one kojima se vraćamo, neposredne datosti svijesti. To nije problem kod Wojtyłe. Njega, u određenomu smislu, fenomenologija zanima kao metoda za opisivanje datosti svijesti, onoga što se u svijesti neposredno doživljava i proživljava. Međutim, ono što se u svijesti izravno doživljava nije ukupnost realnosti. Dapače, uglavnom se ne radi o onome realnom u njegovoj objektivnosti; mi možemo puno toga spoznavati što nam se ne daje neposredno u svijesti. Mogu spoznavati ono što mi se priopćava po iskustvu drugih ljudi, posredstvom čisto objektivnoga znanja temeljnih struktura bitka i svijeta. Tomistička metafizika kreće se upravo na toj liniji, pa tako i antropologija utemeljena na toj metafizici. Takva metafizika i na njoj utemeljena antropologija sadrže za našega autora svu svoju vrijednost. Ne radi se o njezinoj rekonstrukciji koja bi polazila od fenomenologije. U tomu se, po mojemu sudu, nalazi razlika naspram realistične fenomenologije Ingardena ili Hildebranda ili Seiferta. Za Wojtyłu se ponajprije radi ne o fenomenološkomu dokazivanju da je čovjek osoba, nego o gledanju uz pomoć antropologije na koji je način čovjek osoba, na koji se način metafizičke strukture svojstvene njegovu osobnomu biću zrcale na njegovo svjesno biće. Tomistička metafizička antropologija velika je temeljna hipoteza koja se verificira po fenomenološkoj analizi i koja, s druge strane, vodi tu analizu omogućujući joj postizanje veće dubine.“10 No kako bismo na najbolji mogući način pomogli čitatelju koji se sprema čitati ovu knjigu, držim prikladnim iznijeti ne10

Isto, str. 358s.


10

PREDGOVOR

koliko misli koje se odnose na paradigmatske stavove koje zauzima fenomenologija.11 Fenomenologija je u osnovi metoda pomoću koje se želi „vratiti k samim stvarima“. Samo se na taj način čini mogućim izgraditi koherentnu i konzistentnu filozofiju. Za povratak k samim stvarima potrebno je tražiti one stvari koje su tako evidentne da ih se ne može nijekati. A takve su upravo pojave koje se manifestiraju u svijesti, kojima se pristupa tako da ih se„stavlja u zagrade“, odnosno da se suspendira sud o čitavu nizu pretpostavki povezanih s različitim filozofskim sustavima te koje proizlaze iz različitih znanosti i vjerovanja povezanih s čovjekovom naravi i sa svakidašnjim životom. Ono što se slijedom toga kriterija nameće kao apsolutno očito jest svijest ili subjektivnost. Dakle, nepromjenjivi su cogito i cogitata. Prema tome, fenomenolozi upravljaju svoju pozornost prema analizi „tipičnih načina“ na koji se stvari predstavljaju svijesti, a ti „tipični načini“ su „eidetske biti“. Ontologija proučava stvari kakve jesu; fenomenologija proučava stvari kako se pojavljuju, odnosno one „tipične načine“ na koje se predstavljaju. Ontologija proučava strukturu i pravila bitka; fenomenologija međutim proučava strukture i pravila koja se odnose na njegovo pojavljivanje. Jan Patočka je dao sljedeće lucidno pojašnjenje: „Fenomenologija kao znanost o fenomenu (pojavi) je strpljivo istraživanje unutar neobjektivna stava koji ne kreće u potragu za stvarima, ne koristi fenomen samo u svrhu otkrivanja stvari. Ako kažemo po istini, fenomen je tu upravo kako bi nam pokazao stvari, ali slijedeći tu internu tendenciju fenomena gubimo iz vida fenomen kao takav, više ne promišljamo, gubimo samu mogućnost njegova dohvaćanja. Fenomenologija je svjesna ekstremne širine fenomena kao takva. Nije to samo područje osjetnoga fenomena, područje analize načina na koji se objekti iz našega okruženja nama pokazuju, koja nam po11

Naravno, ovdje ću se morati ograničiti na sažete napomene, koliko je moguće svedene na bitno.


PREDGOVOR

11

kazuje kako nam se objekt, u osjetilnim prezentacijama, daje nužno u svojoj originalnosti, a nikada na neki drugi način. Fenomenologija je i područje istraživanja načina pojavljivanja općih struktura, struktura misli, načina na koji se pojavljuju drugi, načina na koji za nas postoje zajednica, prošlost i tako dalje. Sve to pripada području fenomena kao takva. U nastavku propitivanja fenomenologija traži uvjete tih struktura pojavljivanja pojedinačnoga, traži uvjete općenitije i temeljnije strukture.“12 No upravo u potrazi za tim „uvjetima“ i tim „strukturama“ fenomenolozi su krenuli dvama različitim putovima. Husserl je fenomenologiji dao idealističko-transcendentalno obilježje sa sve snažnijim značenjem: smatrao je kako su strukture fenomena postavljene izvan same svijesti; na koncu, „same stvari“, za koje vrijedi nulla re indiget ad existendum, rješavaju se u samoj svijesti te u uvjetima koje ona postavlja. Scheler (a zajedno s njime i neki drugi još i snažnije, poput Hildebranda i Seiferta) je usmjerio fenomenologiju u realističkomu smislu, upravljajući svoju fenomenološku analizu prema otkrivanju vrjednota koje se nameću kao svjetlo oku i zvuk uhu u emocionalnoj intuiciji. Patočka, koji zauzima središnju poziciju, ali s odlučnom težnjom prema realizmu, piše: „Fenomen kao takav nema nikakvu snagu. Određenje (determinacija) i su-određenje moraju stajati u samim temeljima bitka kao takva.“13 Zatim dodaje: „Iz ovoga odnosa između fenomena i bića koja se pokazuju proizlazi jedna opća i specifična situacija. Nema sumnje kako je biće koje se ne pojavljuje temelj prirode. Sami fenomeni, koji nam pokazuju naravno biće, objavljuju nam tu činjenicu da ono nije nešto što se pokazuje. Unatoč tomu, područje fenomena kao takva pokazuje nam, istodobno, to biće kao zahvaćeno nekim nedostatkom. Svemir bez 12

13

J. Patočka, Platone e l’Europa. Predstavljanje i uvod G. Reale, prijevod M. Cajthaml i G. Girgenti, Vita e Pensiero, Milano, 1997. (originalno izdanje je iz 1973.), str. 62s. Isto, str. 62.


12

PREDGOVOR

čovjeka, bez uma – iako je neprecizno govoriti o umu, budući da um ne ulazi u razmatranje fenomena kao conditio realis, jest realnost unutar koje se fenomen ostvaruje, ali nije fenomen po sebi – svemir bez fenomena ulazi u područje onoga što se može misliti. U konačnici, svemir je temelj i fenomenima. Fenomen je moguć samo kao fenomen sveukupnosti, a jedinstvena je činjenica da bi svemir mogao postojati bez fenomena. Upravo nas ta konstatacija dovodi do zaključka da, iako bi svemir bio moguć bez čovjeka, bez bića sličnih čovjeku, bez mišljenja i tako dalje, negdje u temeljima toga činjeničnoga svemira ipak postoji nekakvo su-uređenje fenomena kao fenomena.“14 Ipak, kako kaže Patočka, čovjek se sa strukturnoga gledišta nameće kao „mjesto fenomena“, odnosno mjesto na kojemu se svemir pokazuje kao „manifestacija“, kao „čuvar fenomena“. Ta Potočkina promišljanja pomažu nam, po mojemu sudu, približiti se Wojtyłinu stavu, iako na jednoj drugoj razini. Naime, i za Wojtyłu postoji strukturna povezanost između bitka i fenomena; a do temelja bitka dolazi se – barem na hipotetski način – polazeći od pomne analize fenomena svijesti, a najbolji put za dohvaćanje bitka upravo je onaj koji ide preko čovjeka, preko čina osobe. Od bogate fenomenološke analize čina Wojtyła dolazi, kako ćemo u knjizi vidjeti, do „transcendencije“ osobe te dakle do onoga „nesvedivog elementa čovjeka“15 koji se nameće kao meta-fenomenološki, odnosno kao metafizički.

14 15

Isto, str. 63. Ovaj je izraz stvorila Anna-Teresa Tymieniecka, u Redakcijskomu uvodu u američko izdanje ove Wojtyłine knjige.


SADRŽAJ

427

SADRŽAJ

PREDGOVOR. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 UVOD. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27 Prvi dio: SVIJEST I DJELOVANJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51 I. OSOBA I ČIN POD VIDOM SVIJESTI. . . . . . . . . . . . . . 53 II. ANALIZA DJELOTVORNOSTI U SVJETLU ČOVJEKOVA DINAMIZMA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95 Drugi dio: TRANSCENDENCIJA OSOBE U ČINU . . . . . 143 III. OSOBNA STRUKTURA SAMOODREĐENJA. . . . 145 IV. SAMOODREĐENJE I OSTVARENJE . . . . . . . . . . . . 194 Treći dio: INTEGRACIJA OSOBE U ČINU . . . . . . . . . . . . . 237 V. INTEGRACIJA I SOMATIKA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 239 VI. INTEGRACIJA I PSIHA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 276 Četvrti dio: PARTICIPACIJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 323 VII. OBRISI TEORIJE PARTICIPACIJE . . . . . . . . . . . . . . 325 ZAKLJUČAK . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 366 POGOVOR (Tadeusz Styczeń, Biti ono što jesmo i vladati sobom pomoću istine) . . . . . . . 369 KLJUČNE RIJEČI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 417 BIBLIOGRAFIJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 424


PREPORUČUJEMO

Prvi cjelovit hrvatski prijevod Teologije tijela – monumentalnoga djela o tjelesnoj dimenziji ljudske osobnosti, spolnosti, braku i celibatu u kojemu nam je sveti Ivan Pavao II. ostavio srž velike vizije, usmjerene na otajstvo ljubavi koje se proteže iz Trojstva preko zaručničkoga odnosa Krista i Crkve sve do konkretne tjelesne ljubavi muškarca i žene. Sv. I., 471 str. Tvrdi uvez. Sv. II., 463 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr


PREPORUČUJEMO

Ova već desetljećima vrlo čitana i na mnoge jezike prevođena knjiga nesumnjivo je jedna od temeljnih autorskih djela Karola Wojtiłe te se drži osnovom za razumijevanje njegova papinskoga nauka o ljubavi i spolnosti, poznata kao teologija tijela Ivana Pavla II. 331 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr


PREPORUČUJEMO

Bilješke nisu primjer klasičnog dnevnika, nego su pretežno duhovnog karaktera te jasno pokazuju kako put prema svetosti nipošto nije monotono putovanje nego izrazito dinamično i radosno. U njima susrećemo čovjeka koji teži sve dubljem prodiranju u otajstvo samoga Boga, ali je istodobno svjestan vlastitih slabosti i koji se posve pouzdaje u Boga. Zapisi Ivana Pavla II. svjedoče o izvanrednom duhovnom razvoju jednoga čovjeka, biskupa, kardinala i na koncu pape te pokazuju da je ovaj svetac bio istinski duhovni velikan našega doba. 560 str. Tvrdi uvez u koloru.

www.verbum.hr


PREPORUČUJEMO

U ovoj knjizi po prvi put jedan rimski prvosvećenik bez zadrške odgovara na pitanja i nedoumice koje su vlastite današnjem čovjeku, a uključuju čitav niz različitih tema kao što su uloga papinstva, molitva, Božja opstojnost, odnos kršćanstva spram židovstva, islama i budizma, vječni život, budućnost kršćanstva, uloga žene u Crkvi itd. 269 str. Tvrdi uvez

www.verbum.hr


Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u oĹžujku 2017.


Osoba i čin temelj je cijeloga sustava moralne teologije Ivana Pavla II. i polazište filozofske obrane dostojanstva ljudske osobe, što knjizi u suvremenim okolnostima daje iznimnu aktualnost i praktičnu vrijednost. Izvorno objavljeno u Poljskoj 1969., ovo je najbolje filozofsko djelo Karola Wojtyłe koje tvori srce njegove personalističke etike te donosi ključne kategorije Wojtyłine antropologije koja je u suprotnosti sa svakim materijalizmom, relativizmom, totalitarizmom i individualizmom. Sreća znači ostvariti se kao osoba koja djeluje svjesno, voljno i slobodno. Osoba i čin nisu dvije odvojene stvarnosti nego jedna duboko povezana stvarnost. Samo u činu, duboko ljudskomu i moralno dobru, čovjek se ostvaruje kao osoba. No Wojtyła u svojoj filozofiji u kojoj se služi realističkom fenomenologijom te aristotelovsko-tomističkim pojmovljem ne polazi od moralnih norma i kriterija pa prema osobi, nego obratno, od čovjeka kao osobe preko čina koji je u sebi određeno htijenje, odluka i izbor za neku vrijednost, ide prema ispunjenju i ostvarenju sebe. Autor upozorava da čovjekovo opredjeljenje za čine koji su u sebi moralno dobri jedini omogućuju autentično ostvarenje sebe, istinsko zajedništvo i osobnu sreću, dok čini koji se temelje na htijenju i odluci za moralno zlo vode prema neostvarenju osobe. Ovo vrijedno filozofsko djelo, sada dostupno i na hrvatskome jeziku, važan je doprinos ne samo poznavanju misli Karola Wojtyłe / Ivana Pavla II., nego i cjelokupnomu filozofskom i antropološkom opusu o ovoj temi, a svojim sadržajem i uvidima pomaže da se čovjek suoči s temeljnim pitanjima vlastitoga postojanja i djelovanja. ISBN 978-953-235-544-4

VERBUM 198 kn

www.verbum.hr

Osoba i čin  

Osoba i čin temelj je cijeloga sustava moralne teologije Ivana Pavla II. i polazište filozofske obrane dostojanstva ljudske osobe, što knjiz...

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you