Neplanirano

ABBY JOHNSON I CINDY LAMBERT

3RWUHVQD ÞLYRWQD LVSRYLMHVW RG UDYQDWHOMLFH NOLQLNH ]D SREDčDMH GR JRUOMLYH ]DJRYRUQLFH SUDYD QHURđHQLK

Abby Johnson NEPLANIRANO

ABBY JOHNSON I CINDY LAMBERT

3RWUHVQD ÞLYRWQD LVSRYLMHVW RG UDYQDWHOMLFH NOLQLNH ]D SREDčDMH GR JRUOMLYH ]DJRYRUQLFH SUDYD QHURđHQLK

VERBUM

Biblioteka:

SvjedocDQVWYD “ Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Abby Johnson with Cindy Lambert, Unplanned Š Copyright: Abby Johnson, 2010., 2014. Š Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2019., uz dopuĹĄtenje Tyndale House Publishers, Inc. Â&#x;Šȹ™›ŠÂ&#x;Šȹ™›’Â?›ċŠ—Šǯȹ ’“ŽÂ?ÂŠÂ—ČąÂœÂŽČąÂ?Â’Â˜ČąÂ˜Â&#x;Žȹ”—“’Â?ÂŽČąÂ—ÂŽČąÂœÂ–Â’Â“ÂŽČąÂžÂ–Â—Â˜Ä‹ÂŠÂ&#x;ŠÂ?Â’Ç°ČąÂ?˜Â?˜”˜™’›ŠÂ?Â’Ç°Čą ›Ž™›˜Â?žŒ’›ŠÂ?Â’ČąÂ—Â’ČąÂ™Â›ÂŽÂ—Â˜ÂœÂ’Â?Â’ČąÂžČąÂ‹Â’Â•Â˜ČąÂ”ÂŠÂ”Â&#x;ÂžČąÂ˜Â‹Â•Â’Â”ÂžČąÇťÂŽÂ•ÂŽÂ”Â?Â›Â˜Â—Â’Â˛Â”Â’Ç°ČąÂ–ÂŽÂ‘ÂŠÂ—Â’Â˛Â”Â’ČąÂ’ČąÂœÂ•ÇŻÇźČąÂ‹ÂŽÂŁČą prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Š Slika na naslovnici: Jason Pearson, Soli Deo Gloria Releasing, 2018. ÂŁÂ&#x;›ù—Šȹž›ŽÂ?Â—Â’ÂŒÂŠÇąČą ŠÂ?Š›’—Šȹ žÂ?’° ›’“ŽÂ&#x;˜Â?ǹȹ –’—Šȹ ˜Â&#x;Š²ŽÂ&#x;’° Ž”Â?ž›Šǹȹ —œŠȹ Š”˜Â&#x;•“ŽÂ&#x;’° ›ŠÂ?’²”Šȹ™›’™›Ž–Šǹȹ ’Š—Šȹ„ž™’° Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-657-1 ČąÂŁÂŠÂ™Â’ÂœČąÂ?˜œÂ?ÂžÂ™ÂŠÂ—ČąÂžČąÂ›ÂŠÂ˛ÂžÂ—ÂŠÂ•Â—Â˜Â–ÂŽČąÂ”ÂŠÂ?Š•˜Â?ž Â&#x;ÂŽÂžÂ˛Â’Â•Â’ĂąÂ—ÂŽČąÂ”Â—Â“Â’Ä‹Â—Â’ÂŒÂŽČąÂžČą ™•’Â?ÂžČąÂ™Â˜Â?ČąÂ‹Â›Â˜Â“ÂŽÂ–ČąĹ—Ĺ?Ĺ–Ĺ&#x;Ĺ˜Ĺ&#x;Ĺ–Ĺ&#x;Ĺ—ÇŻ

Za moje roditelje koji su uvijek na mojoj strani i podupiru me bez obzira na to kakvim se ludim idejama priklanjam.

Na svijetu nema boljih roditelja.

Za moga supruga i kćer koje uvijek želim učiniti ponosnima.

Tako sam zahvalna što smo zajedno na životnomu putu.

Volim vas više od sunčeva svjetla.

P R E D G O V O R H R VAT S K O M U I Z D A N J U

Predgovor hrvatskomu izdanju

Dragi čitatelji!

Bez obzira na to zalažete li se za pravo žene na izbor (prochoice) ili za pravo na život (pro-life), ovo je knjiga za vas. Napisala ju je osoba koja je bila na obje strane, a njezina iskrena i potresna ispovijest kao i životna preobrazba koju je doživjela na putu od pro-choice do pro-life aktivistice pomaže nam da postanemo svjesni da je svaka ljudska osoba misterij prema kojemu se trebamo odnositi s dostojanstvom i poštovanjem. Stoga je uzalud podizati zidove i ograde među ljudima, ma koliko različito mislili i različito se ponašali. Međutim, bez obzira na razlike koje su razumljive među slobodnim ljudskim bićima, svima bi – baš zbog temeljnoga dostojanstva svakoga čovjeka – kao zajedničko opće dobro trebala biti afirmacija i zaštita ljudskoga života u svim njegovim fazama. Usprkos različitim uvjerenjima i svjetonazorima nije se teško složiti oko toga da budućnost i sudbina svijeta leže u tek začetu djetetu skrivenu pod majčinim srcem kao što „raskošno proljeće leži u malenu pupoljku skrivenu zimi pod debelim naslagama snijega“.

Da bismo mogli surađivati i donositi ispravne odluke, moramo biti dobro informirani. Neodgovorno je – kako je netko kazao – hodati po željezničkoj pruzi ignorirajući vozni red. Stoga je važno poznavati stvarnost, tj. sve ono u što smo, na ovaj ili onaj način, upleteni. Poznavanju stvarnosti, iznutra i izvana, bitno doprinosi ova knjiga u kojoj se u gotovo „dijaloškoj“ formi iznose argumenti za i protiv i u kojoj se pažljivo i precizno 7

P R E D G O V O R H R VAT S K O M U I Z D A N J U

„dijeli pljeva od pšenice“ i prihvaća sve ono što afirmira život, a hrabro odbacuje sve ono što ga negira, a sve to u stavu poniznosti i dobrohotnosti.

Na putu prema općemu dobru čovjek može podleći napasti i pasti, ali isto tako može ustati i nadići sebe ako se otvori Bogu i povjeruje u snagu njegove milosti. Kada to učini, postaje suradnikom Božjim sposobnim činiti velika djela. Upravo na primjeru Abby Johnson možemo vidjeti „kako izgleda čovjek preoblikovan milošću“. Abby je osoba koja je živjela za određene ideale.

Osobna uvjerenja određivala su i oblikovala njezin životni put i nju kao osobu. Međutim, u jednome sudbinskom trenutku njezin se život potpuno preokrenuo. Ne ulazeći u pitanje je li taj snažni trenutak rezultat višegodišnjega traganja za nekim odgovorima, Abby je hrabro pred oči stavila sav svoj dotadašnji život i došla do spoznaje koja ju je snažno pogodila i čudesno promijenila. A to nije ništa drugo doli „izlijevanje žedna srca pred licem beskrajne ljubavi“ i poticaj onima koji otvorena srca, hrabro i ponizno, strpljivo i ustrajno, traže istinu i čine dobro, čak i onda kada ne vide plodove svojega rada jer sjemenu Božje riječi treba određeno vrijeme da raste do vremena žetve, a kada vrijeme žetve dođe, radosti našoj nema kraja.

Još samo jedno: Bog je jedini koji poznaje svakoga čovjeka.

On će „poput vjetra otpuhnuti sve suvišno i pred njim će ostati goli čovjek, točno onakav kakav jest“, kako bi taj „goli čovjek“, oslobođen vlastite oholosti i umišljenosti, mogao snagom njegove milosti otpočeti borbu protiv zla u svijetu, poglavito protiv zla u vlastitomu srcu!

Ante Čaljkušić, predsjednik udruge Hrvatska za život i predsjednik inicijative 40 dana za život – Hrvatska 8

PREDGOVOR PROŠIRENOMU IZDANJU

Predgovor proširenomu izdanju Cindy Lambert Istinita priča o Božjemu djelovanju nikada ne završava.

Kao suautorica koja ima povlasticu bilježiti zapanjujuće Božje djelo u životima drugih ljudi uvijek osjećam neobično uzbuđenje kada šaljem konačnu verziju rukopisa izdavaču. U slavlju i duboku zadovoljstvu zbog dovršetka knjige svjesna sam da priča koju Bog piše u životu dotične osobe nije ni približno gotova. Iako knjiga mora završiti, Božje se djelo nastavlja. Koja li je još čudesa Bog pripravio?

Nigdje se to ne očituje bolje nego u životu Abby Johnson.

Abby i ja dovršile smo prvo izdanje Neplaniranoga u proljeće 2010. godine, samo pet mjeseci nakon Abbyna dramatičnoga iskustva i nagle promjene koja je uslijedila kada je od ravnateljice klinike Planiranoga roditeljstva (Planned Parenthood) postala zagovornica nerođenih. Od tada su se vijesti o Abbynoj priči proširile diljem svijeta i katapultirale je u nove avanture u prvim borbenim redovima pokreta za život. Ovo prošireno izdanje Neplaniranoga ne može obuhvatiti sve te nove avanture niti mu je to namjera. Možda će se Abby jednoga dana odlučiti napisati novu knjigu u kojoj će opisati nastavak svoje priče.

No Abby mi je 18. srpnja 2013. poslala e-mail s vijestima o osobito značajnu događaju koji je nerazdruživo povezan s pričom koju ćete upravo pročitati. Još nisam prestala razmišljati o tome kako je Bog čudesno ispisao novo poglavlje od povijesne važnosti za globalni pokret za zaštitu prava nerođenih kada sam sat vremena poslije primila e-mail od Shawna Carneyja.

9

PREDGOVOR PROŠIRENOMU IZDANJU

Na stranicama ove knjige upoznat ćete Shawna, toga energičnog zagovornika prava nerođenih. Njegovo je poznanstvo s Abby započelo kada su njih dvoje stali sučelice kod crne željezne ograde koja okružuje centar za pobačaje u kojemu je Abby radila kao ravnateljica. Kako ćete uskoro otkriti, to malo vjerojatno prijateljstvo koje se rodilo između njih značajno je utjecalo na oboje, i to na načine koje je mogao isplanirati jedino Bog. Shawn je u e-mailu napisao: „Cindy, Božji je odabir trenutka uvijek otajstven, ali tako bih volio da smo ovo mogli iskoristiti za zadnje poglavlje Abbyne knjige.“ Spisateljica u meni nije mogla odoljeti novomu, neočekivanom završetku! U dogovoru s izdavačkom kućom Tyndale i organizacijom Obitelj u fokusu Abby i ja smo se složile da moramo preinačiti Neplanirano i unijeti taj završetak. Tako smo dobili ovo novo, prošireno izdanje.

Pozivam vas da zauzmete najbolja mjesta u gledalištu i na stranicama koje slijede promatrate kako se odvija drama kojoj je autor Bog. Godine 1998., kada je organizacija Planirano roditeljstvo prvi put objavila da ima namjeru otvoriti centar za pobačaje u gradu Bryanu u Teksasu, nitko nije mogao ni slutiti da će Bog upravo tu ustanovu upotrijebiti kao platno koje će oslikati pričom o iskupljenju, opraštanju i snazi molitve. Dok sam istraživala povijest kućnoga broja 4112 u 29. istočnoj ulici, upoznala sam mnoge vjernike koji su iz dana u dan, iz godine u godinu molili pred ogradom na toj adresi, a i sama sam iz prve ruke, stojeći uz bok Abby, saznala koliko je intenzivno iskustvo tako bdjeti i nuditi nadu ženama u nevolji. Da sam tada znala kakvo iznenađenje Bog sprema za 2013. godinu, ne bih mogla podnijeti koliko je sve to čudesno.

Uživajte u priči koju Bog ispisuje u Abbynu životu: u njezinoj životnoj prekretnici koja para srce, u očitovanju Božjega djela preobrazbe i u slikama hrabrosti i novih početaka koje On nastavlja upisivati u njezin život i u naš svijet.

10

PREDGOVOR PROŠIRENOMU IZDANJU

Molim za to da nakon čitanja ovoga novog izdanja Neplaniranoga više ne budete isti i da vaše razumijevanje Božje biti – njegova srca, njegove naravi i njegova djelovanja među nama – neizmjerno poraste.

Također, neka vam Abbyna priča bude poticaj da vlastiti život vidite kao ono što on doista jest – istinita priča o Božjemu djelovanju.

11

NAPOMENA ABBY JOHNSON

Napomena Abby Johnson

Moju priču nije ugodno čitati. Pošteno je da vas odmah na početku na to upozorim. Nije ugodna, ali je iskrena i istinita.

Kao što ćete ubrzo otkriti, dosta sam godina provela u prvim redovima sukoba između zagovornika prava na život i prava na izbor. Na kojoj strani? Na obje strane. Upoznat ćete moj životni put od naivne studentice preko ravnateljice klinike Planiranoga roditeljstva do aktivistice koja se bavi obiteljima u krizi, uključujući i nerođene članove tih obitelji.

Ne otkrivam svoju priču zato što se ponosim njome. Ne ponosim se. Ali moja se razmišljanja i moje odluke ne razlikuju previše od razmišljanja i odluka tolikih ljudi koje sam upoznala.

A sve dok ne zaboravimo na vlastite prohtjeve glede toga kako želimo da drugi razmišljaju i ponašaju se ili vlastite pretpostavke o tuđim mišljenjima i ponašanju, ne ćemo moći razumjeti svoje neistomišljenike i ući s njima u istinski dijalog kako bismo došli do istine.

Dala sam sve od sebe da iskreno prikažem svoja razmišljanja i rasuđivanja u svakoj fazi mojega životnog puta – ma koliko ona bila manjkava, sramotna ili politički nekorektna – i zato pretpostavljam da ćete se povremeno zapitati isto što me neprestano iznova pitaju: Zar si doista bila toliko lakovjerna?

Zar je moguće da je postojala tolika nedosljednost između tvojih stavova i djelovanja? Jesi li zaista bila toliko neodlučna, toliko naivna, toliko glupa, toliko... i tome slično. Moj odgovor glasi: Da. Znali su me pitati i: Jeste li ti i tvoji suradnici u zalaganju za pravo na izbor zaista bili vođeni suosjećanjem i brigom, uvjereni 13

NEPLANIRANO

da stvarno pomažete ženama i svijet činite boljim? I opet, odgovor je potvrdan. Često vidim da se ljudima ne sviđaju moji odgovori.

To je razumljivo. Moja priča nije crno-bijela i ne nudi lijepe, jednostavne odgovore. O, kako volimo demonizirati svoje protivnike – i to vrijedi za obje strane. Kako lako pretpostavljamo da su oni na „našoj“ strani u pravu, mudri i dobri, a da su oni na „njihovoj“ strani podmukli, glupi i prijetvorni. Ja sam pronašla ispravno razmišljanje, dobrotu i mudrost na obje strane, ali sam na obje strane jednako tako pronašla i glupost, podmuklost i prijetvornost. Iskusila sam kako se dobre namjere mogu pretvoriti u loše odluke bez obzira na to kojoj strani pripadate.

Još i danas imam prijatelje na suprotnim stranama ove debate koja izaziva razdore. Svi mi žudimo za pričom koja dokazuje da je „naša“ strana u pravu i dobra, a „njihova“ strana u krivu i loša, zar ne? Ali ja svjedočim da na obje strane postoji i dobro, i ispravno, i pogrješno. I nešto što još više zapanjuje: imamo mnogo više zajedničkoga s onom „drugom“ stranom nego što možemo zamisliti.

Ali nemojte istoga časa zaklopiti ovu knjigu zbog toga što sam upravo rekla. Pročitajte je baš zbog toga. Pročitajte je da biste razumjeli iznenađujuća nadanja i motive one „druge“ strane.

Mene je ljubav povela od jedne do druge strane. Nadam se da će i mnoge tisuće drugih ljudi ljubav dovesti do istine. Možda ćete baš vi biti osoba koja će iskazati tu ljubav nekome sa suprotne strane.

Dakle, na kojoj ste vi strani ograde? Po svoj prilici, gledajući preko ograde, vidite pogrješna mišljenja i štetno ponašanje one druge strane. Ovo je moje pitanje za vas: Jeste li spremni pogledati preko ograde i na drugoj strani vidjeti dobrotu, suosjećanje, velikodušnost i požrtvovnost?

Jeste li se upravo promeškoljili od nelagode? Ako je tako, dobro došli u moju priču.

14

NAPOMENA ABBY JOHNSON

Posebna napomena

Imena i detalji karakteristični za pojedince koji se spominju u ovoj knjizi izmijenjeni su, uključujući i sve volontere i osoblje klinike Planiranoga roditeljstva. Prilikom opisivanja događaja u ovoj knjizi oslanjala sam se na svoja sjećanja, ali i na privatnu korespondenciju i razgovore s ljudima koji su u njima sudjelovali.

15

U LT R A Z V U K

Ultrazvuk

Cheryl je promolila glavu kroz vrata moga ureda. „Abby, trebaju još jednu osobu u ordinaciji za preglede. Jesi li slobodna?“ Iznenađeno sam podigla pogled sa službenih papira. „Može.“ Iako sam u klinici Planiranoga roditeljstva radila već osam godina, nikada prije nisam bila pozvana u ordinaciju za preglede kako bih liječničkom timu pomogla prilikom izvođenja pobačaja i nisam imala pojma zašto me sada trebaju. Medicinske sestre bile su te koje asistiraju prilikom pobačaja, a ne ostali zaposlenici klinike. Kao ravnateljica klinike u gradu Bryanu u Teksasu mogla sam odmah uskočiti kao ispomoć na bilo koje radno mjesto osim, naravno, na mjesto liječnika ili medicinskih sestara, osoba koje pružaju konkretnu medicinsku pomoć. U nekoliko sam navrata na zahtjev pacijentice čak pristala ostati uz nju i držati je za ruku tijekom zahvata, ali samo kada sam imala ulogu savjetnice koja je bila zadužena za nju u procesu prihvata i savjetovanja. To danas nije bio slučaj. Zašto su me onda trebali?

Današnji je gostujući liječnik za pobačaje dosada bio tek dva ili tri puta u našoj klinici. Imao je privatnu ordinaciju za pobačaje otprilike 160 kilometara dalje. Kada sam s njime prije nekoliko tjedana razgovarala o poslu koji će obavljati, objasnio mi je da u svojoj ordinaciji radi jedino ultrazvučno navođene pobačaje – to je način izvođenja pobačaja pri kojemu žena ima najmanji rizik od komplikacija. Budući da ta metoda liječniku omogućuje da točno vidi što se događa unutar maternice, ma17

NEPLANIRANO

nja je mogućnost perforacije stijenke maternice, što je jedan od rizika pobačaja. Ta mi se informacija u vezi s njim svidjela.

Moj je stav bio: što više možemo učiniti da žene budu sigurne i ostanu zdrave, to bolje. Ipak, pojasnila sam mu da takav zahvat nije dio protokola naše klinike. Rekao je da to razumije i da će slijediti naše uobičajene postupke, iako smo se dogovorili da će moći upotrijebiti ultrazvuk ako to situacija po njegovu mišljenju bude zahtijevala.

Koliko ja znam, u našoj klinici nikada nismo izveli ultrazvučno navođeni pobačaj. Pobačaje smo radili svake druge subote, a prema smjernicama naše podružnice organizacije Planirano roditeljstvo u te smo dane trebali obaviti 25 do 35 pobačaja. Običavali bismo s njima završiti do dva sata popodne. Tipičan zahvat traje desetak minuta, no ultrazvuk zahtijeva još otprilike pet minuta, a kada pokušavate isplanirati 35 pobačaja u jednomu danu, te se dodatne minute nakupe.

Ispred ordinacije za preglede na trenutak sam osjetila nevoljkost. Nikada mi se nije sviđalo ulaziti u tu prostoriju tijekom izvođenja pobačaja – nikada mi nije bilo drago ono što se događalo iza tih vrata. No budući da smo svi morali biti spremni uskočiti u bilo koje doba kako bi se sav taj posao mogao obaviti, otvorila sam vrata i ušla.

Pacijentica je već bila pod narkozom, još uvijek svjesna, ali ošamućena, a odozgor ju je osvjetljavala liječnikova blještava svjetiljka. Bila je u položaju za operaciju, instrumenti su bili uredno posloženi na plitici pored liječnika, a medicinska je sestra postavljala ultrazvuk uz operacijski stol. „Izvest ću pobačaj navođen ultrazvukom na ovoj pacijentici. Trebate mi držati ultrazvučnu sondu“, objasnio mi je liječnik.

Dok sam uzimala sondu u ruke i namještala postavke na uređaju, borila sam se sama sa sobom: Ne želim biti ovdje. Ne želim sudjelovati u pobačaju. Ne, to je pogrješan stav – trebam se sabrati za ovaj zadatak. Duboko sam udahnula i pokušala 18

U LT R A Z V U K

se usredotočiti na glazbu koja je tiho svirala u pozadini. To je dobra prilika za učenje – nikada još nisam vidjela kako izgleda ultrazvučno navođen pobačaj, govorila sam sama sebi. Možda će mi to biti od pomoći kada budem savjetovala žene. Iz prve ću ruke upoznati ovaj sigurniji postupak. Osim toga, sve će biti gotovo u samo nekoliko minuta.

Nisam mogla ni zamisliti koliko će sljedećih deset minuta potresti temelje mojih uvjerenja i promijeniti tijek moga života.

S vremena na vrijeme i prije sam obavljala dijagnostičke ultrazvučne preglede za naše klijentice. To je jedna od usluga koje nudimo da bismo utvrdili postojanje trudnoće te koliko je ona odmakla. Poznati postupak pripreme za rad s ultrazvukom umirio je moju nelagodu zbog toga što se uopće nalazim u toj prostoriji. Nanijela sam lubrikant na pacijentičin trbuh i onda namještala ultrazvučnu sondu sve dok njezina maternica nije bila vidljiva na ekranu, a zatim postavila sondu u položaj koji prikazuje sliku fetusa.

Očekivala sam da ću vidjeti isto što sam vidjela na prijašnjim ultrazvučnim pregledima. Obično bih, ovisno o tome koliko je trudnoća uznapredovala i o položaju fetusa, prvo ugledala nogu ili glavu ili dio torza pa bih onda morala neko vrijeme namještati sondu da dobijem najbolji mogući prikaz. Ali ovoga je puta slika bila potpuna. Mogla sam vidjeti cjelovit, savršen profil djeteta.

Izgleda baš kao Grace s dvanaest tjedana, iznenađeno sam pomislila sjećajući se prvoga pogleda na moju kćer prije tri godine, kada je boravila ušuškana u sigurnosti moje utrobe. Prizor koji je sada bio preda mnom izgledao je isto, samo još jasnije i oštrije. Detalji su me prenerazili. Jasno sam mogla vidjeti profil glave, obje ruke i noge, čak i prstiće na rukama i nogama. Savršeno.

Najednom je taj bljesak dragoga sjećanja na Grace zamijenila navala tjeskobe. Što ću ja to sada vidjeti? Želudac mi se zgrčio. Ne želim gledati ono što će se uskoro dogoditi.

19

NEPLANIRANO

Pretpostavljam da to zvuči čudno iz usta profesionalke koja je već dvije godine vodila kliniku Planiranoga roditeljstva, savjetovala žene u krizi, zakazivala pobačaje, pregledavala izvješća o mjesečnim financijama klinike te zapošljavala i obučavala osoblje. Ali, bilo to čudno ili ne, činjenica je da me nikada nije zanimalo promoviranje pobačaja. Organizaciji Planirano roditeljstvo pridružila sam se prije osam godina vjerujući kako je njezina svrha prvenstveno sprječavanje neželjenih trudnoća, čime se posljedično smanjuje i broj pobačaja. To je svakako bio moj cilj. Također sam vjerovala da Planirano roditeljstvo spašava živote – živote onih žena koje bi, da nema usluga koje ova organizacija nudi, možda otišle nekomu ilegalnom mesaru. Sve mi je to prolazilo kroz glavu dok sam pažljivo držala sondu na mjestu. „Trinaest tjedana“, čula sam kako izgovara sestra nakon što je uzela mjere za određivanje starosti fetusa. „U redu,“ reče liječnik gledajući prema meni, „samo držite sondu na mjestu tijekom zahvata da mogu vidjeti što radim.“ Osjetila sam kako zebem od hladnoće zraka u ordinaciji.

Dok su mi oči i dalje bile prikovane za sliku te savršeno oblikovane bebe, ugledala sam kako se na monitoru pojavljuje novi prizor. U maternicu je uvedena sukcijska kanila – instrument nalik na slamku pričvršćen za kraj sisaljke – i s boka se približavala djetetu. Na ekranu je izgledala kao uljez, kao da joj tamo nije mjesto. Pogrješno. Jednostavno je izgledala pogrješno.

Srce mi je ubrzano zakucalo. Vrijeme se usporilo. Nisam željela gledati, ali nisam željela ni prestati gledati. Nisam mogla odvratiti pogled. Bila sam užasnuta, ali i fascinirana u isto vrijeme, poput znatiželjnika koji usporava dok vozi pokraj poprišta strašne prometne nesreće i ne želi vidjeti izmrcvareno tijelo, ali svejedno gleda.

Pogled mi je pao na pacijentičino lice: suze su joj tekle iz očiju. Vidjela sam da trpi bol. Sestra joj je otrla lice maramicom.

20

U LT R A Z V U K

„Samo dišite“, blago ju je upućivala medicinska sestra. „Dišite.“ „Samo što nije gotovo“, prošaptala sam. Htjela sam se usredotočiti na ženu, no pogled mi se vratio na prizor na ekranu.

Na početku se činilo kako dijete nije svjesno kanile. Ona je polako probila bebin bok i ja sam na sekundu osjetila olakšanje.

Pa naravno, mislila sam. Fetus ne osjeća bol. Nebrojene sam žene umirivala i uvjeravala u to, kako su me podučili u Planiranomu roditeljstvu. Fetalno tkivo ništa ne osjeća dok ga uklanjaju. Sredi se, Abby. Ovo je jednostavan i brz medicinski zahvat. Um mi je ubrzano radio da uspijem zadržati kontrolu nad svojim reakcijama, ali nisam mogla odagnati nutarnji nemir koji je ubrzano rastao dok sam promatrala užas na ekranu.

Zatim se dogodio nagli trzaj nožice i dijete se počelo ritati, kao da se pokušava odmaknuti od uljeza koji ga bode. Dok je kanila ulazila dublje u njegovo tkivo, dijete se s naporom pokušavalo okrenuti i izviti ustranu. Činilo mi se očitim da fetus osjeća kanilu i da mu se taj osjećaj nimalo ne sviđa. Tada je do mene dopro liječnikov glas, uplašivši me. „Teleportiraj me, Scotty“, našalio se sa sestrom. Time joj je poručio da uključi sisaljku – prilikom pobačaja sisaljka se ne uključuje sve dok liječnik nije siguran da se kanila nalazi točno na pravomu mjestu.

Odjednom sam osjetila poriv da povičem: „Stanite!“ Htjela sam protresti tu ženu i reći joj: „Pogledaj što se događa s tvojom bebom! Probudi se! Požuri! Spriječi ih!“ No istovremeno dok su mi te riječi prolazile glavom, ugledala sam svoju ruku kako drži sondu. I ja sam bila jedna od „tih“ koji izvode ovaj čin. Pogled mi je ponovno pao na monitor. Liječnik je već zakretao kanilu i sada sam vidjela kako se sićušno tijelo grčevito izvija sa svakim pokretom instrumenta.

Na trenutak je izgledalo kao da je dijete kuhinjska krpa koju cijedite pa je uvijate i stišćete, a potom se to tjelešce skupilo i 21

NEPLANIRANO

počelo nestajati u kanili tik pred mojim očima. Posljednje što sam vidjela bilo je kako malena, savršeno oblikovana kralježnica biva usisana u cijev i zatim je svega nestalo. Maternica je bila prazna. Potpuno prazna.

Skamenila sam se u nevjerici. Nesvjesno sam ispustila sondu. Skliznula je s pacijentičina trbuha i spustila se na njezino bedro. Osjećala sam kako mi srce tuče – tuklo je toliko jako da sam osjećala kako mi vrat pulsira. Pokušala sam duboko udahnuti, ali kao da nisam mogla ni udahnuti ni izdahnuti. I dalje sam zurila u ekran, premda je on sada bio zacrnjen jer sam izgubila sliku. Ništa oko sebe nisam zapažala; osjećala sam se previše zatečeno i potreseno da bih se pomaknula. Bila sam svjesna kako liječnik i medicinska sestra ležerno čavrljaju dok rade, ali to mi je zvučalo kao da dopire iz daljine, kao neka nejasna buka iz pozadine koju je teško čuti od pulsirajućega šuma krvi u mojim ušima.

Slika sićušnoga tijela koje biva izmrcvareno i usisano iznova mi se vrtjela u glavi, a zajedno s njom i slika Graceina prvoga ultrazvuka – ona je tada bila otprilike iste veličine. U sjećanju sam čula jednu od mnogih rasprava o pobačaju koje sam vodila sa svojim suprugom Dougom. „Kada si ti bila trudna i nosila Grace, to nije bio fetus, nego dijete“, rekao mi je Doug. Sada me to pogodilo poput munje: Bio je u pravu! Ono što je do malo prije bilo u utrobi te žene bilo je živo. Nije to bilo samo tkivo, samo nakupina stanica. To je bilo ljudsko dijete – i borilo se za život! I ta je bitka izgubljena u tren oka. Ono što sam godinama govorila ljudima, što sam vjerovala, podučavala i zastupala, sve je to laž.

Odjednom sam osjetila kako me liječnik i medicinska sestra gledaju. To me natjeralo da se prenem iz svojih misli. Primijetila sam da sonda leži na pacijentičinoj nozi pa sam je nespretno pokušavala vratiti na mjesto, ali ruke su mi drhtale.

22

U LT R A Z V U K

„Abby, jesi li dobro?“ pitao me je liječnik. Sestra je zabrinuto promatrala moje lice. „Da, dobro sam.“ Još uvijek nisam uspijevala pravilno postaviti sondu i sada me brinulo što liječnik ne može vidjeti unutrašnjost maternice. Desnom sam rukom držala sondu, a lijevu sam oprezno položila na ženin topli trbuh. Pogledala sam u njezino lice – i dalje je bilo u suzama i iskrivljeno od boli. Pomicala sam sondu sve dok nisam ponovno uhvatila sliku njezine sada ispražnjene maternice. Opet sam svrnula pogled na svoje ruke.

Pogledala sam ih kao da uopće nisu moje.

Koliko su štete te ruke učinile u posljednjih osam godina? Koliko je života oduzeto po njima? I ne samo po mojim rukama nego i po mojim riječima. Što bi bilo da sam znala istinu i da sam je govorila svim tim ženama? Što bi onda bilo?

Povjerovala sam u laž! Toliko sam dugo slijepo zagovarala „službenu politiku“. A zašto? Zašto sama nisam potražila istinu?

Zašto sam odbijala slušati protivne argumente koje bih čula? O, dragi Bože, što sam to učinila?

Ruka mi je još počivala na pacijentičinu trbuhu i imala sam osjećaj kao da sam joj tom rukom upravo nešto oduzela. Ja sam je pokrala. Nato me ruka počela boljeti – osjetila sam stvarnu fizičku bol. I upravo tada, dok sam stajala pokraj operacijskoga stola držeći ruku na trbuhu uplakane žene, ova je misao navrla negdje duboko iz mene: Nikada više! Nikada više.

Dalje sam se ponašala automatski. Dok je medicinska sestra prala ženu, spremila sam ultrazvuk, a onda nježno probudila pacijenticu koja se osjećala slabo i ošamućeno. Pomogla sam joj da ustane, smjestila je u invalidska kolica i odvezla je u sobu za oporavak. Ušuškala sam je u laganu deku. Kao i mnoge druge pacijentice koje sam vidjela prije nje, nastavila je plakati: bilo je 23

NEPLANIRANO

očito da osjeća emocionalnu i fizičku bol. Dala sam sve od sebe da joj bude ugodnije.

Prošlo je možda deset ili najviše petnaest minuta otkako me Cheryl zamolila da odem pomoći u ordinaciju za preglede. U tomu se kratkom vremenu sve promijenilo, i to drastično. Slika toga malenog djeteta koje se izvija i bori uporno se ponavljala u mojoj glavi. Isto tako i slika pacijentice. Osjećala sam veliku krivicu. Oduzela sam joj nešto dragocjeno, a ona toga uopće nije bila svjesna.

Kako je došlo do toga? Kako sam dopustila da se to dogodi?

Uložila sam samu sebe, svoje srce i svoju karijeru u Planirano roditeljstvo zato što mi je bilo stalo do žena u nevolji. A sada sam i sama bila u nevolji.

Kada se danas prisjetim toga dana potkraj rujna 2009. godine, shvaćam koliko je Bog mudar što nam ne otkriva našu budućnost. Da sam tada znala sve što će se uskoro obrušiti na mene, možda ne bih imala hrabrosti napraviti sljedeći korak.

Kako god bilo, budući da to nisam znala, nisam ni težila tome da budem hrabra. Samo sam željela shvatiti kako sam se našla u ovoj situaciji – da živim laž, da širim laž i da štetim upravo ženama kojima sam toliko htjela pomoći.

Očajnički sam htjela znati što sljedeće trebam poduzeti.

Ovo je moja priča.

24

VOLONTERSKI SAJAM

Volonterski sajam

Započela sam treću godinu studija na Sveučilištu Teksas A&M razmišljajući valjda poput većine ostalih studenata. Znajući da sam prešla više od pola puta do diplome usredotočila sam se na to gdje ću i kako ostaviti svoj trag na ovomu svijetu.

Kao brucoši dolazimo na fakultet s golemim nadanjima, velikim snovima i nemalom količinom naivnosti. Barem je tako bilo sa mnom. Izabiremo što ćemo studirati, slušamo predavanja, razvijamo vještine i brinemo se oko studentskih obveza, ispita i oko toga kako se uklopiti među tisuće studenata koji već pripadaju tomu sveučilišnom svijetu. Na svijet gledamo s radoznalim čuđenjem, otvoreni za nove spoznaje i željni da ga promijenimo nabolje.

Kada dođemo do treće godine, čini nam se da smo potpuno svladali fakultetski život, ali se tada pred nama pojavljuje jedno veliko pitanje koje iz dana u dan postaje sve veće: Kako ću uspjeti preskočiti jaz između fakulteta i karijere?

Stoga nije čudno da su fakultetski kampusi raznim organizacijama idealno mjesto za novačenje, osobito neprofitnim organizacijama koje traže volontere. Teksaški A&M u tome nije bio nikakva iznimka. Svakoga se semestra u studentskomu centru održavao volonterski sajam na kojemu su studenti imali priliku saznati gdje sve mogu volontirati Smiješno je to. Pomislili biste da sam zbog onoga velikog pitanja koje mi je visjelo nad glavom obratila pažnju na plakate o predstojećemu jesenskom volonterskom sajmu, ali nisam. Jedino što mi je bilo na pameti toga toplog rujanskog poslijepod25

NEPLANIRANO

neva 2001. godine bilo je to da sam gladna i da moram ručati i odmoriti se prije sljedećega predavanja pa sam se kroz izložbenu dvoranu studentskoga centra uputila prema menzi. Nisam ni sanjala da ću upravo u tomu trenutku otkriti poslanje kojemu ću se strastveno posvetiti i koje će mi otvoriti put prema karijeri koju ću voljeti gotovo cijelo desetljeće.

Priznajem, kada se sada prisjetim toga dana, pomislim kako bih toj lakovjernoj i povodljivoj djevojci kakva sam bila voljela uputiti pokoju mudru riječ. No ne možemo poništiti prošlost, a premda mi se to danas čini prilično nevjerojatno, još uvijek jasno vidim dobre namjere koje su me privukle toj organizaciji iz koje ću jednoga dana pobjeći i još uvijek pamtim neke istine koje su bile isprepletene s obmanama. Ne mislim pritom samo na obmanu s kojom sam se susrela u dvorani studentskoga centra nego i na samoobmanu s kojom sam živjela, na tajnu koju sam skrivala.

Kako se dogodilo da sam pogrješno odabrala na temelju naizgled potpuno ispravnih razloga?

To je pitanje na koje sam ponukana odgovoriti tek nakon onoga sudbonosnog ultrazvučno navođenoga pobačaja. Zašto mi je trebalo toliko dugo – punih osam godina – da uvidim kako sam, bez obzira na dobre razloge – donijela krive odluke? Dok god ne mogu odgovoriti na to pitanje, kako ću postati dovoljno mudra da nešto naučim iz svojih pogrješaka? I kako uopće mogu biti putokaz drugima, bili oni na strani protivnika ili zagovornika pobačaja, ili su možda osobe u nevolji kojima je potrebna pomoć? Mnogi od prijatelja i suradnika s kojima sam radila u klinici tijekom svih tih godina bili su ondje iz istih razloga kao i ja – iz dobrih i plemenitih razloga. Ispravni razlozi, a pogrješni odabiri.

Budući da se volonterski sajam odvijao dvaput godišnje, nisam bila osobito iznenađena ugledavši štandove, volontere, plakate i gomilu ljudi. Izložbena dvorana studentskoga centra, 26

VOLONTERSKI SAJAM

koju neki nazivaju „dnevnim boravkom“ fakulteta, zapravo je samo središte kampusa A&M-a i uvijek je prošarana smeđim tonovima zahvaljujući brojnim studentima u odjeći službene fakultetske boje koji se ondje okupljaju, druže, jedu, smiju, uče ili se odmaraju u naslonjačima, na kaučima i za stolovima. Uvijek mi se sviđala energija toga mjesta – onaj osjećaj da sam dio povijesti i tradicije prve teksaške javne visokoškolske institucije, osnovane davne 1876. godine. Toga je dana zbog sajma uobičajen žamor stotina razgovora, praćen uvijek prisutnim zvucima koncertnoga klavira u kutu, bio pojačan do razine zaglušujuće buke. Zrak je bio naelektriziran. To mi se svidjelo.

Nije mi se žurilo pa sam popustila remenje na ruksaku, prepunom knjiga, i počela polako vrludati kroz labirint izložbenih prostora. Štandovi neprofitnih organizacija bili su raštrkani posvuda po dvorani i većinom su na njima nastojali unovačiti nove članove. Lutala sam između štandova, uzimala brošure i čitala poneki plakat kadli mi je pažnju privukao štand u jarko ružičastoj boji. Bio je prepun besplatnih sitnica: običnih i kemijskih olovaka, markera, ravnala, turpijica za nokte i jarko ružičastih bočica za vodu. Žena za tim štandom izgledala je ljubazno i pristupačno, ali u isti mah profesionalno i nekako otmjeno. Bila je to vitka žena pedesetih godina, njegovane plave kose. Prišla sam bliže i pregledavala ponuđene brošure o uslugama koje nudi Planirano roditeljstvo. „Kako ide? Znaš li za organizaciju Planirano roditeljstvo?“ pitala me.

Osmjehnula sam se na njezino kako ide. Na teksaškomu A&M-u takvu dobrodošlicu smatramo svojim zaštitnim znakom. Taj je pozdrav iz njezinih usta zvučao prirodno pa sam zaključila da potječe iz nekoga gradića u Teksasu kao i ja. „Ne znam baš. Mislim, čula sam za nju, ali to je manje-više sve. O čemu se radi? Čime se bavite?“ 27

NEPLANIRANO

„Vjerujemo da svaka zajednica zaista treba kliniku u koju žene mogu doći kada se nađu u nevolji ili trebaju pomoć. Mi pomažemo ženama u krizi.“ Svidjelo mi se kako to zvuči. Bila sam poput magneta za ljude u krizi. Moj prijatelj Doug uvijek me zbog toga zadirkivao.

Govorio bi: „Abby, ti skupljaš zalutale kao što neki ljudi skupljaju marke.“ Zalutali. Tako je on nazivao ljude kojima treba rame za plakanje, riječ ohrabrenja, poticaj da nastave dalje. Ali uvijek se smiješio kada bi to rekao. Pravi se našao govoriti! Dok sam ja studirala da postanem psihološka savjetnica, on se bavio obrazovanjem ljudi s posebnim potrebama. To je bio jedan od razloga zbog kojih smo postali prijatelji. Oboje smo osjećali strast za pomaganjem ljudima. „Kakve onda volontere trebate? Što bi oni trebali raditi?“ upitala sam.

Odgovorila mi je da Planirano roditeljstvo nudi brojne mogućnosti. Neki volonteri prate žene od njihovih auta do klinike, a drugi u uredima pomažu oko papirologije i unosa podataka.

Rekla je da Planirano roditeljstvo traži volontere koji znaju učiniti da se žene osjećaju zbrinuto, koji su suosjećajni i znaju s ljudima. „Naše su klinike iznimno važne za sigurnost žena“, dodala je. „Kod nas mogu dobiti besplatnu kontracepciju i pobačaj, ako ga trebaju.“ Osjetila sam nelagodu u želucu. „Pa, nisam baš sigurna što osjećam kada je riječ o pobačaju. Hoću reći – moja obitelj zagovara život i sve to, a i ja sam valjda isto tako oduvijek za život.“ Nadala sam se da me nije prozrela i osjetila nutarnju nelagodu koju je izazvala. „Oh, razumijem“, kimnula je, naizgled odobravajući. Malo sam se opustila. Odahnula sam – ipak ne će započeti tiradu o argumentima za i protiv pobačaja.

28

VOLONTERSKI SAJAM

Da je to učinila, ja ne bih mogla obraniti svoje stajalište.

Istini za volju, nikada nisam pažljivo promislila o stavovima i argumentima bilo koje od dviju strana. Zapravo sam namjerno izbjegavala rasprave o pobačaju. Ali znala sam jedno: nije mi se sviđala pomisao da me se smatra osobom koja podržava pobačaj, bez obzira na sve. Volim obitelj i malu djecu pa sam željela da me doživljavaju kao zagovornicu obiteljskoga života. Bila sam nejasno svjesna da tu postoji plamičak nutarnjega konflikta koji prijeti da se razgori, ali nekako sam ga uspjela potisnuti i ugasiti. „Naš je cilj u Planiranom roditeljstvu da pobačaj bude rijetka pojava. Žene trebaju znati kakve im se mogućnosti nude da mogu izbjeći neželjenu trudnoću, zar ne?“ Potvrdno je kimala kao da zna da se slažemo oko toga.1 Osjetila sam kako iznenađeno podižem obrve. Ponovila sam njezine riječi: „Cilj vam je da pobačaji budu rijetka pojava?

Kako to mislite?“ Objasnila mi je da je Planirano roditeljstvo organizacija koja prednjači u educiranju lokalnih zajednica o kontracepciji.

Treba samo zamisliti, rekla mi je, koliko bi se pobačaja moglo izbjeći pružanjem osnovnih informacija. Budući da Planirano 1

Podružnice Planiranoga roditeljstva i dalje ponavljaju ovu tvrdnju u pojedinim dokumentima, kao što je izjava Planirano roditeljstvo i Zakon o obavještavanju roditelja, u kojoj se kaže: „Planirano roditeljstvo smatra kako je najbolji način da pobačaji postanu rijetkost osigurati ženama, tinejdžericama i obiteljima pristup cjenovno pristupačnim reproduktivnim zdravstvenim uslugama u kojima im je osigurana privatnost.“ Vidi: http://www.plannedparenthood.org/rocky-mountains/ planned-parenthood-parental-notification-10565.htm (4. rujna 2010.).

Reagirajući na kampanju „40 dana za život“ 2018. godine Planirano roditeljstvo Gulf Coasta objavilo je sljedeće: „Planirano roditeljstvo više od bilo koje druge organizacije pridonosi prevenciji neželjenih trudnoća i potrebe za pobačjem.“ Vidi: Stephanie Palmer, „Forty Days for Life“ Campaign Kicks Off, KBTX.com, 21. rujna 2010., http://www.kbtx. com/home/headlines/103489104.html (22. rujna 2010.).

29

NEPLANIRANO

roditeljstvo ženama omogućuje pristup kontracepciji, tisuće i tisuće pobačaja postaju nepotrebni. Ali kada žena zaista treba pobačaj, dodala je, tada su klinike ove organizacije ključne za njezinu sigurnost. „Briga za žene u nevolji svrha je našeg postojanja“, tvrdila je. „Kao volonterka, mogla bi tome svjedočiti iz prve ruke.“ Osjećala sam da govori iz srca. Svidjela mi se! Vidjela sam koliko joj je jako stalo do žena i svidjelo mi se koliko plemenito zvuči njihov cilj. Ona je to naslutila.

Naglasila je da Planirano roditeljstvo osim kontracepcije nudi i godišnje preglede, testiranja i liječenje spolno prenosivih bolesti, preglede dojki i grlića maternice te spolni odgoj. „Mi smo zapravo najugledniji pružatelj reproduktivnih zdravstvenih usluga za žene na jugoistoku Teksasa“, zaključila je. Pažljivo sam je slušala i ona je znala da me je pridobila. „Žene su toliko napredovale tijekom godina, zar ne? Možeš li vjerovati da prije samo osamdeset godina nismo imale ni pravo glasa? Morale smo se žestoko boriti za jednaku plaću za iste poslove i za ženska prava. Ali prilično je nevjerojatno da i dan-danas neki ljudi ženama žele naređivati što smiju, a što ne smiju raditi sa svojim tijelom.“ Potvrdno sam kimnula. Slagala sam se da žene trebaju biti ravnopravne s muškarcima. Imalo mi je smisla to što je govorila. „Rekli ste da vaši volonteri prate žene do klinika? Kako to mislite? Zašto im treba pratnja?“ Objasnila mi je da neki prilično agresivni protivnici pobačaja dolaze protestirati pred klinike i koriste se metodama zastrašivanja kako bi odvratili žene od toga da potraže pomoć koja im je potrebna. Ponekad okruže kliniku i izvikuju ružne uvrjede klijenticama, pokušavajući ih prestrašiti i posramiti.

Volonteri koji služe kao pratnja dočekuju žene kod njihovih automobila, ponašaju se prema njima ljubazno i smireno te ih dopraćaju do klinike.

30

6$'5ä$-

Sadržaj Predgovor hrvatskomu izdanju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Predgovor proširenomu izdanju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Napomena Abby Johnson . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 1. Ultrazvuk . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17 2. Volonterski sajam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25 3. Moć jedne tajne . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35 4. Plemeniti ciljevi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 44 5. Spona suosjećanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 56 6. 40 dana i 40 noći . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 69 7. Pravila ponašanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 82 8. Moj neprijatelj, moj prijatelj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 9. Nepomirljive razlike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 107 10. Uragan . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117 11. Dvorana za sastanke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 126 12. Sveta tišina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 136 13. Naopako . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 145 14. Pogrješna strana ograde . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 153 15. Dobrodošlica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 163 16. Čuvanje tajni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 170 17. Postupiti ispravno. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 177 18. Pogled prema naprijed . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 187 19. Sudska zabrana . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 201 20. Crveni tepih . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 212 21. Neočekivani dar . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 222 22. Saslušanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 228 23. Presuda. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 242 24. Otkriće . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 250 Epilog: Iznenađujući završetci i novi početci . . . . . . . . . . . . 261 O autoricama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 277 279

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Sinjska 2, 21000 Split ǯDZȱŖŘŗȦřŚŖȬŘŜŖǰȱ ¡DZȱŖŘŗȦřŚŖȬŘŝŖ E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o.

Tiskano u rujnu 2019.

„Ono ĹĄto sam godinama govorila ljudima, ĹĄto sam vjerovala, poduÄ?avala i zastupala, sve je to laĹž. Ĺ to bi bilo da sam znala istinu i da sam je govorila svim tim Ĺženama?â€? .DGD MH X OLVWRSDGX $EE\ -RKQVRQ GDOD RWND] RGPDK MH GRVSMHOD X VYH YLMHVWL $EE\ MH QDLPH ELOD UDYQDWHOMLFD NOLQLNH X 7H[DVX SR]QDWH SR SREDÄ?DMLPD Ă˜WR MX MH YRGLOD RUJDQL]DFLMD Planned Parenthood 3ODQLUDQR URGLWHOMVWYR 6D VYRMHJD MH SRORĂžDMD RGVWXSLOD QDNRQ Ă˜WR MH SUYL SXW YODVWLWLP RÄ?LPD VYMHGRÄ?LOD SREDÄ?DMX WH VH SULGUXĂžLOD SURWLYQLFLPD SREDÄ?DMD NRML VX VH PROLOL SUHG RJUDGRP NOLQLNH X VNORSX LQLFLMDWLYH „ GDQD ]D ĂžLYRW“ 1D VWUDQLFDPD RYH SRWUHVQH NQMLJH SR NRMRM MH VQLPOMHQ L LVWRLPHQL ´OP $EE\ -RKQVRQ SUYL SXW RWNULYD VYH GHWDOMH VYRMH GUDPDWLÄ?QH ĂžLYRWQH SULÄ?H NRMD ćH YDV GUĂžDWL X QDSHWRVWL GR VDPRJD NUDMD RVREQD SUHYLUDQMD WLVXćH SREDÄ?DMD VXGVND ELWND L QD NRQFX SRWSXQD GXKRYQD SUHREUD]ED $EE\ -RKQVRQ ELOD MH X SUYLP UHGRYLPD ELWNH QD REMH VWUDQH L QD pro-choice L QD pro-life VWUDQL L VWRJD QDP GRQRVL GRLVWD MHGLQVWYHQ XYLG XQRVHćL QDGX L VXRVMHćDQMH X WHPX NRMD L]D]LYD SROLWLÄ?NH NRQWURYHU]LMH 6WRJD RYX NQMLJX WUHEDMX SURÄ?LWDWL VYL RQL NRML VH EULQX R SUDYX QD L]ERU L SUDYX QD ĂžLYRW NDR L VYL RQL NRML SRPDĂžX ĂžHQDPD VXRÄ?HQLPD V QHĂžHOMHQRP WUXGQRćRP

„Zadivljujuće otvorena priÄ?a! Ni svaÄ‘alaÄ?ka ni ideoloĹĄki obojena, već informativna – nudi Ä?injenice iz prve ruke i posve iskrene osjećaje.“ Peter Kreeft ISBN 978-953-235-657-1

VERBUM 118 kn

www.verbum.hr