Ljevica i desnica

YUVAL LEVIN

LJEVICA I DESNICA Kako su nastale, u čemu se razlikuju i zašto je to važno

VERBUM

Yuval Levin LJEVICA I DESNICA

Yuval Levin

LJEVICA I DESNICA Kako su nastale, u čemu se razlikuju i zašto je to važno

VERBUM Split, 2017.

Biblioteka: TEMPUS 19.

Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: The Great Debate: Edmund Burke, Thomas Paine, and the Birth of Right and Left Copyright © 2014 by Yuval Levin © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2017.

Objavljeno u dogovoru s Basic Books, dijelom Perseus Books, LLC, podružnicom Hachette Book Group, Inc., New York, USA. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Prijevod: Mijo Pavić Lektura: Anđa Jakovljević Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

ISBN 978-953-235-566-6 Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 161118017.

Ceceliji, s ljubavlju

PREDGOVOR

PREDGOVOR

Promotrimo li je površno, današnja američka politika učinit će nam se silno kompliciranom. Suočit ćemo se s cijelim nizom zbunjujućih problema vezanih uz javnu politiku i svaki od njih učinit će nam se nedokučivim, zapetljanim i manje-više nepovezanim s drugima. Tko bi mogao istodobno shvatiti zamršenost našega poreznog sustava, nedjelotvornost našega sustava beneficija, infrastrukturnu neadekvatnost našega sustava transporta, moralne izazove sadržane u raspravama o pobačaju i sve tančine desetaka drugih značajnih javnih pitanja koja traže našu pozornost?

Kruh svoj svagdanji zarađujem sudjelujući u raspravama o ovim političkim pitanjima. Urednik sam časopisa koji se bavi pitanjima unutarnje politike i kao stručnjak za interdisciplinarna pitanja proučavam zdravstveni sustav, reformu sustava beneficija, savezni budžet i slične stvari od interesa za javnost. Radio sam na ovim pitanjima kao član stručnih timova u Bijeloj kući (za predsjednikovanja Georgea W. Busha) i za nekolicinu republikanskih zastupnika u Kongresu. Baveći se tim poslom shvatio sam jedno: ako želimo da ove rasprave imaju nekoga smisla, nije dovoljno baviti se samo tehničkim detaljima. Potrebno je shvatiti kakav je odnos između dilema vezanih uz različite politike s kojima se naše društvo suočava i zašto nas one tako često dijele.

Način na koji nas one dijele, poslije svega, nipošto nije arbitraran. Nije slučajnost da se ljudi koji se međusobno slažu oko nekih pitanja (recimo, oko načina rješavanja problema deficita) često slažu i oko nekih drugih pitanja (recimo oko toga kako reformirati američko školstvo) koja se na prvi pogled ne doimlju međusobno povezanima. Postoje iznim-

7

PREDGOVOR

ke, dakako, ali konzervativci i liberali – pa stoga, vrlo često, republikanci i demokrati – često su na suprotnim stranama žučnih rasprava o vrlo široku spektru tema, počev od ekonomske politike do politike društva prema okolišu, kulturi i bezbrojnim drugim pitanjima koja zanimaju javnost. Politička desnica i politička ljevica zastupaju, čini se, krajnje različita stajališta, a život naše državne zajednice kao da je dizajniran tako da pitanja koja nas dijele uvijek iznova izbiju na površinu.

Izvorište i priroda ovih različitih stajališta već dugo izazivaju moju pažnju. A kako biti u vrevi bitke nije uvijek najpovoljnija pozicija za razumijevanje motiva koji pokreću naše politike, potraga za nekim od odgovora u jednome me je trenutku udaljila od Washingtona i počeo sam spremati doktorat iz političke filozofije na Čikaškome sveučilištu. Proučavajući djela velikih političkih mislioca Zapada uvjerio sam se da komplicirane rasprave o različitim politikama koje se odvijaju na površini našega političkog života nisu rezultat samo pristranosti i stranačke ostrašćenosti, ili ekonomskih interesa, već puno dubljih pitanja koja su – dopuštam da će to možda nekome zvučati ironično – daleko dostupnija prosječnome građaninu. Takve rasprave izazivaju moralne i filozofske dvojbe koje pokušavaju odgovoriti na pitanje što svaki od nas smatra istinom o ljudskome životu i što je u njemu važno te kako odgovori na ovo pitanje utječu na naša očekivanja koja se odnose na politiku. Možda o tim dubljim pitanjima ne razmišljamo eksplicitno baš svaki put kada pristupamo nekomu suvremenom političkom problemu, ali način na koji na njih odgovaramo uvelike oblikuje važne političke debate našega vremena.

To što su ova pitanja u osnovi našega političkog života ne daje, samo po sebi, odgovor na pitanje zašto se građani naše republike okupljaju oko dvaju lako razlučivih i prilično koherentnih nizova odgovora. Otkuda, onda, podjela na ljevicu i desnicu u našemu političkom životu? Nadamo se da će

8

PREDGOVOR

ova knjiga barem potaknuti odgovor na ovo pitanje. Početak takve rasprave istodobno je povijestan i filozofijski, a takva je i ova knjiga.

Povijestan je po tome što, razmatrajući pitanje odakle dolazimo, pokušava odgovoriti na pitanje gdje se nalazimo. A u našoj konkretnoj političkoj tradiciji pokušati odgovoriti na pitanje odakle dolazimo obično znači započeti s istraživanjem kraja osamnaestoga stoljeća – toga izvanrednog razdoblja Američke i Francuske revolucije koje su, uzete zajedno, značajno oblikovale suvremeni svijet.

Filozofijski je zato što tvrdi da je ono što možemo naučiti iz toga razdoblja iznad svega način razmišljanja o temeljnim i vječnim dilemama društva i politike. Stoga ova knjiga pruža uvid u anglo-američku politiku u vrijeme nastanka Amerike – u temu koja s pravom nikada nije prestala fascinirati umove mnogih ljudi – iz posve neobična kuta i progovara o nekim njezinim nepoznatim značajkama.

Povijesnost i filozofičnost u ovomu se slučaju ne presijecaju u apstraktnim, već u stvarnim životima dvojice ljudi čiji su misao i djelo umnogome odredili političku desnicu i ljevicu već u samim njihovim početcima. Ova nam knjiga donosi priču o njihovim životima i vremenu u kojemu su živjeli i pažljivo razmatra njihove ideje i njihove argumente. Edmund Burke i Thomas Paine živjeli su u vremenu definiranu naizgled beskrajnim slijedom žestokih političkih kriza i obojica su bila duboko angažirana u najvećemu dijelu tih kriza kao mislioci i sudionici. Tijekom ovoga procesa svaki je od njih iznio vlastitu viziju svijeta i, posebno, vlastito viđenje političkih promjena. Burkeovo i Paineovo djelo označavaju početak razvoja političke desnice, odnosno ljevice. Implicitna i, vrlo često, eksplicitna debata između njih dvojice stoga nam nudi pogled u začetke naših političkih podjela. Knjiga što je čitatelj drži u rukama ogledni je primjer načina na koji ideje pokreću povijest i ona nam pruža uvid u korijene ključnih ideja koje su pokretale i koje danas pokreću našu povijest.

9

PREDGOVOR

Ukazivati na povijesne i filozofske korijene naših političkih debata ne znači stajati postrance ili iznad ovih rasprava.

Nasuprot tome, pitanjima koja nadahnjuju ovu knjigu privuklo me je upravo to što sam i sâm imao skromnu ulogu u nekim od tih političkih debata. Konzervativac sam i ne ću se praviti da svoj svjetonazor ostavljam pred vratima dok istražujem temelje našega političkog poretka. Ali konzervativac se mora zanimati za tradicije vlastitoga društva, a u našoj političkoj tradiciji oduvijek je bio prisutan lijevi i desni svjetonazor i svaki je od njih zastupao vlastito razumijevanje općega dobra. Ja sam, prema tome, konzervativac kome je jako stalo do razumijevanja podjednako i ljevice i desnice, onakvih kakve one doista jesu, i ovdje ću pokušati ispričati priču o jednomu i drugomu svjetonazoru na način koji će i današnji liberali i današnji konzervativci prepoznati kao sadržajan i točan i iz kojega i jedni i drugi mogu naučiti nešto o sebi i o svojim političkim protivnicima.

Naravno, ishodišta podjele na ljevicu i desnicu nisu identična njihovim sadašnjim inkarnacijama. Razlike između današnjih političkih podjela i onih iz Burkeova i Paineova vremena jednako su fascinantne i brojne kao i njihove sličnosti.

Nadam se da ću obje strane naše političke podjele potaknuti na razmišljanje o putu koji smo prevalili. Što bismo jedni i drugi mogli naučiti od naših intelektualnih praotaca (i praotaca naših protivnika) i koje smo ključne uvide s vremenom možda zaboravili, a bilo bi dobro da ih se prisjetimo?

Iznad svega, međutim, nadam se da će ova priča našim sugrađanima, neovisno o njihovu političkomu uvjerenju, pomoći da američkoj politici pristupe s više razumijevanja i povjerenja. Nadam se, također, da ću čitatelju pomoći da shvati kako mnoge od argumenata koji ključaju na površini, premda su oni samo tehničke naravi i vrlo komplicirani, pokreću duboka i trajna pitanja koja nisu samo važna, već i izvanredno zanimljiva.

10

UVOD

UVOD

Svakoga tko pokušava ući u trag podrijetlu naših političkih ideja mora se dojmiti važnost i brojnost događaja s kraja osamnaestoga stoljeća. Između 1770. i 1800. mnoge od ključnih ideja, pojmova, razdora i prepirki koje i danas određuju naš politički život zapljusnule su javni život nevjerojatnom žestinom, sustižući jedna drugu neviđenom brzinom.

Bila je to epoha Američke i Francuske revolucije i provalu političke filozofije i dramatike toga vremena već dugo ležerno pripisujemo ovim dvama monumentalnim prevratima.

Američka revolucija – prva uspješna pobuna neke kolonije u povijesti – dovela je do nastanka nacije koja je utjelovljivala idealizam prosvjetiteljstva dok je Francuska revolucija označila početak intenzivne moderne potrage za društvenim napretkom upornim političkim djelovanjem koje je svoju snagu crpilo iz beskompromisnih filozofskih načela. U ovim velikim topioničkim loncima revolucije skovan je, ili nam barem tako kažu, okvir suvremene politike.

U ovomu klišeju ima, naravno, dosta istine, ali ta je istina djelomična ili, recimo tako, istina iz druge ruke. Zapravo, kraj osamnaestoga stoljeća bio je svojevrsna pozornica na kojoj se odvijala znamenita angloamerička debata o značenju suvremenoga liberalizma – debata koja je otada oblikovala politički život Britanije i Amerike, a sada oblikuje značajan i sve veći dio čovječanstva izvan ovih dviju zemalja. Američka revolucija utjelovila je tu debatu, a Francuska ju je revolucija zaoštrila, ali ona je prethodila objema revolucijama i nadživjela je obje.

Ideale koji su nadahnjivali osnivanje Amerike branili su državnici-revolucionari koji se nisu slagali oko njihova prak-

11

LJEVICA I DESNICA

tičnoga značenja. Razmimoilaženjima nije trebalo dugo da isplivaju na površinu i podijele politički život nove republike u dva suprotstavljena tabora koji su na mnogo načina prisutni i danas. Tadašnje strane u sukobu u Francuskoj, međutim – jakobinci i žirondinci, monarhisti i aristokrati – nemaju prave analogije u suvremenoj politici. Ali strane u žestokoj anglo-američkoj debati o Francuskoj revoluciji – strana pravde i strana društvenoga reda, ili strana progresa i strana očuvanja poretka – uvelike su slične stranama koje danas sudjeluju u politici mnogih liberalnih demokracija, uključujući i našu, pa ne ćemo pretjerati nazovemo li ih njihovim ishodištem. I u jednomu i drugomu slučaju strane koje su sudjelovale u ovoj velikoj debati s kraja osamnaestoga stoljeća bile su jasan nagovještaj ključnih elemenata podjele na suvremenu ljevicu i desnicu. Njihove međusobne svađe nisu bile vezane samo uz konkretna obećanja i opasnosti Američke ili Francuske revolucije, a trajale su tako dugo zato što su na površinu izbacile neslaganja unutar liberalizma koja traju i danas.

Ne postoje savršeni predstavnici dviju glavnih strana u sukobu, no njih možda nitko ne predstavlja tako dobro kao Edmund Burke i Thomas Paine. Burke je bio engleski političar i pisac, rođen u Irskoj, čovjek dubokih uvjerenja neprispodobiva dara za izražavanje svojih stavova u političkoj retorici. Bio je najgorljiviji i najsposobniji branitelj baštinjenih tradicija engleskoga ustava svojega vremena. Kao strpljiv političar koji se zalagao za postupno reformiranje institucija u svojoj zemlji bio je među prvim, najpostojanijim i najdjelotvornijim kritičarima radikalizma Francuske revolucije u engleskoj politici.

Paine, Englez koji je emigrirao u Ameriku, postao je jedan od najelokventnijih i najistaknutijih zagovornika neovisnosti kolonija, a zatim je, shvativši da će u Francuskoj izbiti revolucija, postao utjecajan zagovornik revolucionarnih ideala kao esejist i aktivist u Parizu i Londonu. Majstor engleskoga jezika, Paine je nepokolebljivo vjerovao u potencijal prosvje-

12

UVOD

titeljskoga liberalizma u promicanju pravde i mira rušenjem koruptivnih i represivnih režima i njihove zamjene vladama odgovornim narodu. Bio je vrlo inteligentan i strastven zagovornik slobode i jednakosti.

Obojica su bili u jednakoj mjeri ljudi ideja i ljudi od akcije – ljudi snažne političke retorike i duboke, principijelne predanosti cilju. Obojica su u debatama svojega vremena vidjela puno više od konkretnih događaja koji su ih iznjedrili. Poznavali su jedan drugoga, nekoliko su se puta susreli, razmjenjivali pisma i javno reagirali na objavljene radove onoga drugog. Njihova privatna i javna rasprava o Francuskoj revoluciji nazvana je „zacijelo najvažnijom ideološkom debatom koja se ikada odvijala na engleskomu jeziku“.1 No njihova neslaganja sežu daleko iza njihovih izravnih sučeljavanja.

Svaki od njih izražavao je svjetonazore koji su bili u dubokoj međusobnoj suprotnosti, a ticali su se najvažnijih pitanja liberalno-demokratske političke misli. Iako opsežne argumente toga vremena nije moguće u potpunosti dočarati debatom između Burkea i Painea, važna pitanja koja se u njoj postavljaju puno ćemo bolje razumjeti razmotrimo li pažljivo stajališta ove dvojice ljudi. Ipak, precizni pojmovi i teme njihova razmimoilaženja (posebno oni koji se odnose na pitanja koja nisu vezana uz samu Francusku revoluciju) ostaju, začudo, i dalje nedovoljno istraženi.

U ovoj knjizi nastojat ću istražiti prirodu razmimoilaženja između Burkea i Painea i doznati iz njega nešto o politici kako njihova, tako i našega vremena. Koristeći se ne samo njihovom debatom o Francuskoj revoluciji, već i drugim njihovim radovima i prepiskom, istražit ćemo teme o kojima su njih dvojica raspravljala, analizirajući njihovo shvaćanje povijesti, prirode, društva, ljudskoga razuma, političkih institucija, slobode, jednakosti, prava i drugih ključnih tema i pokušati pronaći pretpostavke koje su oblikovale razumijevanje političkoga života svakoga od njih pojedinačno. Pokušat ćemo dokazati da Burke i Paine nude koherentno i uglavnom

13

LJEVICA I DESNICA

konzistentno viđenje prirode društva i politike i da će nam u razumijevanju njihovih stavova od velike pomoći biti stavimo li ih u opreku jedno s drugim. To će nam pokazati da su Burkeovi i Paineovi argumenti međusobno tijesno povezani, posebno njihovim razmimoilaženjem u pogledu autoriteta zadane prošlosti u političkomu životu – kao i da ono nije uvjetovano samo trijeznom i jednostavnom debatom između tradicije i progresa.

Burkeov reformama okrenuti konzervativizam i Paineov ozdravljenju društva okrenuti progresivizam puno su kompleksniji i koherentniji no što se na prvi pogled čini. Pažljivo razmatranje jednoga i drugoga pomoći će nam u bistrenju pojmova u našim vlastitim debatama, napose u pronalaženju temeljne crte razdjelnice koja dijeli naš politički život.

Kao što će nam Burke i Paine pokazati, razdjelna crta između progresivaca i konzervativaca zapravo dijeli dvije vrste liberala i dvije različite vizije liberalnoga društva.2 Nekome se može učiniti neobičnim traženje filozofskih argumenata u riječima dvojice ljudi tako duboko angažiranih u dnevnoj politici. Nismo navikli na političke aktere koji su uz to i politički teoretičari. Takvi su akteri bili znatno uobičajeniji u Burkeovo i Paineovo vrijeme kada i u Britaniji i u Americi susrećemo političare koji su pisali i razmišljali kao filozofi – iako su čak i tada bili prilično rijedak soj. A kako su gotovo svi Burkeovi i Paineovi pamfleti, govori, pisma i knjige pisani s određenom, sasvim izravnom političkom svrhom, čak i kada su dio neke šire argumentacije, stručnjaci koji izučavaju stajališta ove dvojice tijekom nekoliko stoljeća lomili su koplja oko nekih temeljnih pitanja.

U Burkeovu slučaju glavno je pitanje jesu li njegovi stavovi bili konzistentni tijekom cijeloga njegova života ili ga je Francuska revolucija na neki način promijenila. Kao što ćemo vidjeti, Burke je prva dva desetljeća svoje političke karije-

14

UVOD

re proveo zagovarajući različite vrste reforma koje su se odnosile na financije britanske vlade, njezino postupanje prema vjerskim manjinama, njezinu trgovačku politiku i koješta drugo. Velik dio vremena proveo je suprotstavljajući se ustaljenoj inerciji engleske politike. Ali nakon Francuske revolucije Burke se, bojeći se da bi do slična razvoja događaja moglo doći i u Britaniji, pokazao ustrajnim braniteljem britanskih političkih tradicija. Energično se suprotstavljao pokušajima slabljenja moći monarha i aristokracije i protivio se temeljitim političkim reformama (primjerice pokretima za veću demokratizaciju), strahujući da bi one mogle udaljiti Britance od njihovih drevnih tradicija. Stoga je katkada bio optuživan da mijenja svoja temeljna stajališta i okreće se protiv bivših istomišljenika i prijatelja. Ova optužba mogla se čuti već za njegova života (iznosio ju je, među ostalima, i Paine) i otada je često ponavljaju neki Burkeovi biografi i tumači.

Ali ova optužba ne uvažava Burkeova ranija i kasnija shvaćanja i zanemaruje argumente s kojima je istupao podjednako kao reformator i kao čovjek koji je nastojao očuvati britansku političku tradiciju. Smisao njegovih argumenata uvijek se svodio na pronalaženje ravnoteže između stabilnosti i promjena – nastojanje koje je, kao što ćemo vidjeti, bilo u samoj srži Burkeovih težnja. U zaključnim riječima njegove knjige pod naslovom Razmišljanja o Francuskoj revoluciji Burke je, jasno naslutivši da će biti okrivljen za nedosljednost, sebe opisao kao „čovjeka koji bi htio sačuvati dosljednost, ali tako da svoja sredstva mijenja kako bi osigurala jedinstvo cilja pa kada ravnovjesje broda kojim plovi bude ugroženo prevelikim teretom s jedne strane, on želi malu težinu svojih razloga prenijeti na onu koja bi mu to ravnovjesje sačuvala“.3 Ova slika u kojoj čovjek nastoji uspostaviti ravnotežu svojega broda – ili dovesti u ravnotežu svoju zemlju na uzburkanu moru nevolja – nasuprot raznovrsnim prijetnjama njezinoj ravnoteži koju on brižno želi sačuvati posebno je prikladna u svjetlu Burkeovih raznolikih ideala i argumenata ti-

15

LJEVICA I DESNICA

jekom cijele njegove bogate karijere. Bio je reformator kada su pojedini elementi engleskoga ustava zaprijetili gušenjem njegove cjelovitosti. Ustao je u obranu postojećega sustava kada mu se učinilo da je, prema riječima Davida Bromwicha, „revolucija najveći neprijatelj reforme“.4 Ravnoteža za Burkea nije stagnacija, već prije način razmišljanja o promjenama i reformama te o političkome životu općenito. Kao što ćemo vidjeti, bila je to glavna metafora njegove političke misli. Što se Thomasa Painea, pak, tiče, najvažnije pitanje koje je podijelilo stručnjake sezalo je još dublje: je li Paine doista politički mislilac ili samo žestoki pamfletist i agitator? Iako su njegove retoričke vještine neupitne, Paineova ozbiljnost – njegova prepirka s autentičnim političkim idejama – katkada je dovođena u sumnju. Suvremeni kritičari odbacivali su ga kao fanatična parolaša ili, kako ga je sam Burke jednom nazvao, čovjeka „bez ikakva, pa i najskromnijega obrazovanja“.5 Pojedini kritičari okrivljavali su ga govoreći da u teme kojima se bavi unosi više žestine nego svjetla.

Ove su optužbe, međutim, redovito sadržavale primjesu snobizma iz kojega se dade štošta zaključiti. Iznosili su ih najčešće politički protivnici koji su njegovu filozofiju smatrali neozbiljnom i stoga bili skloni smatrati neozbiljnim i njezine zagovornike – posebno one koji se nisu uklapali u tradicionalni opis učenoga filozofa. Istina, Paine nije bio obrazovani intelektualac, kao što je to bio Burke. Formalno obrazovanje bilo mu je oskudno, a njegovo bavljenje filozofskom tradicijom Zapada, sirovo i neuglađeno kakvo je već bilo, odavalo je samouka. Čovjek ima osjećaj da je Paine cinično uživao u nastranu premda neopravdanu hvalisanju kako tijekom svih svojih plodnih godina pisanja nije „čitao knjige niti proučavao mišljenja drugih ljudi: mislio sam svojom glavom“.6 (Inačicu ovoga podsmješljivog hvalisanja ponavlja Paineov prijatelj Thomas Jefferson kada kaže da je Paine uvijek „više razmišljao nego što je čitao“.)7 I doista, Paineovo djelo uočljivo je (premda ne u potpunosti) lišeno izravnih referencija na

16

UVOD

velike mislioce prošlosti. Točno je i da on nije tako intenzivno i obuhvatno sudjelovao u praktičnoj politici kao Burke.

Unatoč tome, Paineova golema uloga u Američkoj revoluciji i u reakcijama engleskoga govornog područja na Francusku revoluciju nije nipošto bila slučajna; nije se, jednako tako, radilo ni o sretnu izboru trenutka niti samo o želji da njegovo ime ostane trajno zabilježeno u povijesti književnosti.

Nasuprot tome, Paineova silna retorička moć bila je rezultat njegove sposobnosti da čak i čitatelje skromnijega obrazovanja upozna s dubokim filozofskim pitanjima i da tim pitanjima dade izravnost i žestinu s kojima se mogla mjeriti samo nekolicina političkih mislilaca. Paine je vjerovao da politiku pokreću načela i smatrao je da politički sustavi moraju utjeloviti uzvišene filozofske ideale – osobito ideale jednakosti i slobode. Ma koliko čvrsti i uzvišeni režimi bili, ma koliko duboko sezali njihovi korijeni, režime je potrebno ocjenjivati po tome koliko promiču ova temeljna ljudska dobra.

Prema tome, politička načela i njihovo konkretno ozbiljenje u političkome djelovanju predstavljaju ključ za razumijevanje Paineova učenja i ona su, čak i više nego kod Burkea, u prvomu planu njegova djela. U jednomu pismu iz 1806. Paine je o sebi napisao ove riječi: „Motiv i cilj koji mi je bio pred očima u svim mojim političkim radovima, počevši sa Zdra­ vim razumom, prvom knjigom koju sam objavio, bio je osloboditi čovjeka tiranije, podmuklih sustava i dvoličnih načela javne uprave i omogućiti mu slobodu da sam uspostavi prikladan oblik javne uprave.“8 Paine je težio za teorijama i idejama koje tvore temelj političkoga života tvrdeći da se jedino vlast koja odgovara ispravnim teorijama i idejama smije pozivati na legitimitet.

Upravo stoga što su Burke i Paine bili istodobno i politički mislioci i politički akteri, njihova debata pruža nam uvid u korijene našega vlastitog političkog poretka. Oni nam omogućuju da shvatimo u kakvu su odnosu argumenti nastali u žaru političke debate i argumenti nastali u tišini filozofove

17

LJEVICA I DESNICA

radne sobe. Oni nam također pomažu da shvatimo kako je došlo do podjela kojima smo i danas svjedoci u našemu svakodnevnom političkom životu.

Burkea je uvijek boljelo shvaćanje da njega i Painea nije moguće razumjeti odvojeno požalivši se u pismu prijatelju Williamu Elliottu na toga dosadnog „građanina Painea koji, kako oni kažu, zajedno sa mnom odlazi u lov“.9 Ali koliko god dosadni bili jedan drugome, Burkea i Painea najbolje ćemo razumjeti shvatimo li ih kao pandan jedan drugome. Poput dvaju širokogrudnih sudionika u našim vlastitim političkim debatama, njih dvojica i danas zajedno odlaze u lov. Pridružimo im se stoga u lovu i pogledajmo što možemo naučiti od njih o njihovu i o našemu vremenu.

18

SADRŽAJ

SADRŽAJ

Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 1. DVA ŽIVOTA NA POPRIŠTU BORBI. . . . . . . . . . . . . . . . 19 2. PRIRODA I POVIJEST . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 68 3. PRAVDA I RED . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97 4. IZBOR I OBVEZE. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .122 5. RAZUM I PRESKRIPCIJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .160 6. REVOLUCIJA I REFORMA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .216 7. GENERACIJE I ŽIVI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .245 Zaključak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .265 Bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .277 Bibliografija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .299 Kazalo. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .307

319

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o.

Tiskano u srpnju 2017.

U knjizi Ljevica i desnica Yuval Levin, ugledni američki politički analitičar i jedan od najutjecajnijih intelektualaca našega doba, istražuje korijene političke podjele na desnicu i ljevicu ispitujući ideje ljudi koji su najbolje predstavljali svaku stranu u njezinim začetcima: Edmunda Burkea i Tomasa Painea. Pomnim proučavanjem njihova rada Levin pruža temeljit pregled početaka konzervativizma i progresivizma i filozofske rasprave koja još uvijek oblikuje suvremenu politiku i društvo na Zapadu.

I Burke i Paine bili su neobično zanimljive osobe. Obojica su bila politički aktivna, dobro upućena u filozofiju i spadaju među najsnažnije mislioce svojega vremena. Boreći se za razvijanje novoga političkog puta u burnomu dobu Francuske revolucije i Američkoga rata za neovisnost, ova dva ideološka giganta sporila su se oko moralnih i filozofskih pitanja o naravi političkoga života i najboljega pristupa društvenim promjenama: radikalna i brza (Paine) ili postupna i poštujući ono što nam je prethodilo (Burke).

Levin majstorski pokazuje kako podjela koju su oni uobličili nastavlja i danas oblikovati naš društveni život – u različitim pitanjima: od pobačaja do socijalne skrbi, obrazovanja, gospodarstva, uloge države itd. Stoga je ova knjiga temeljna za svakoga tko želi izgraditi ili dublje osvijetliti vlastiti politički svjetonazor, razumjeti konzervativizam i liberalizam kao i temelje našega političkog poretka i svijet u kojemu živimo.

U duboko podijeljenoj hrvatskoj stvarnosti ova knjiga ima još veću težinu i aktualnost jer njezini uvidi mogu unijeti itekako potrebnu jasnoću, uzdrmati ideološku samodopadnost na svim stranama te poslužiti kao osnova konstruktivna društvenoga i političkoga dijaloga. „Intelektualni izvori podjele na desnicu i ljevicu i dalje su nejasni. U svojoj elegantno pisanoj knjizi koju resi zavidno poznavanje povijesti Yuval Levin baca jasno svjetlo na ovo pitanje. Riječ je o djelu trajna značenja koje će pomoći podjednako liberalima i konzervativcima u boljemu razumijevanju njihova intelektualnoga naslijeđa.“ Robert P. George, profesor na Sveučilištu Princeton

ISBN 978-953-235-566-6

VERBUM 165 kn

www.verbum.hr