Page 1

TESSA AFSHAR

Kruh anđeoski


Tessa Afshar KRUH ANĐEOSKI Roman


Biblioteka

POPULUS 11.

Naslov izvornika: Tessa Afshar, Bread of Angels Knjiga je prvi put objavljena na engleskom jeziku u SAD-u. Copyright © 2017 by Tessa Afshar Copyright © za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2020. Objavljeno uz dopuštenje Tyndale House Publishers, Inc. Sva prava pridržana. Prijevod: Mijo Pavić Lektura: Anđa Jakovljević

Split, 2020. Nakladnik: VERBUM d.o.o. Sinjska 2, 21 000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 e-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Glavni urednik: Petar Balta Za nakladnika: Miro Radalj


TESSA AFSHAR

Kruh anđeoski

POPULUS


Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.111(73)-31=163.42 AFSHAR, Tessa Kruh anđeoski : <roman> / Tessa Afshar ; <prijevod Mijo Pavić>. - Split : Verbum, 2020. (Biblioteka Populus ; 11) ISBN 978-953-235-693-9 171105035


Beth i Robertu Bullu, istinskim prijateljima i doĹživotnim dragim suputnicima


Pa ozgo naredi oblaku i otvori brane nebeske, k’o kišu prosu na njih manu da jedu i nahrani ih kruhom nebeskim. Čovjek blagovaše kruh Jakih. Ps 78,23–25


Prolog

AD 51.

Nikad nisam bila u vojničkoj službi, ali imam neobičan osjećaj da sam najveći dio života bila tjerana da gledam oštricu mača i da me je progonilo lice mog neprijatelja. Moj prijatelj, general Var, jednom mi je rekao da rimski vojnici, kad se spremaju zadati smrtni udarac, najčešće koriste mač s jednom oštricom koji zovu makhaira: mač s kratkom oštricom prisiljava ih da se približe žrtvi tako da, kad vam tijelo klone pod udarcem neumoljive oštrice, vidite samo lice svojeg ubojice. U tom trenutku zaboravite svijet, zaboravite svoje drage, zaboravite nadu, izgubite čak i zadnje ostatke potrebe da se borite, što je još tinjala u vašem srcu. Vidite samo lice svojeg neprijatelja. Znam kako je to kad vam prislone oštricu makhaire na grlo. Poznajem lice svog neprijatelja. Poznajem miris njegova daha, znan mi je ujed njegovih riječi, otrov njegovih podsmijeha. Nejednom me je probo svojim kratkim mačem. Znam njegovo ime. Ime mu je Strah. Progoni me poput psa tragača otkad me je prvi put pronašao na livadi, prilijepivši se za ruku mog oca. Moj neprijatelj ima jedinstven dar za hajkanje. Sjećaš li se što si mi šapnuo u uho onog dana pored rijeke? Kad sam prignula glavu da privežem vezicu na cipeli, nagnuo si se prema meni i rekao: „Nitko te ne će razdvojiti od ljubavi Božje. Nikakva nevolja, tegoba ni pogibelj. Čak ni makhaira.“ Zamalo sam ti slomila nos, tako sam se naglo uspravila; sjećaš se? 9


Kako si znao? Kako si znao da sam vidjela sliku Straha, živopisnije nego što sam vidjela lice Božje. Da mi se uvijek činio stvarnijim, moćnijim, neposrednijim od tvorca Sunca i Mjeseca? Da sam Boga mogla vidjeti iza koprene Straha, da sam se uvijek osjećala pomalo odvojena od njegove ljubavi? Pitao si me kako mogu vjerovati Bogu s takvom spremnošću, pripravna skočiti u onu rijeku i umrijeti. Ostaviti iza sebe svoje staro, umorno ja i iznova ustati. Mislim da je počelo s tvojim riječima. Poimanjem da je Božja ljubav sposobna nadvladati makhairu tako da mi čak ni udarac mača Straha ne može oteti Božju ozdravljujuću nazočnost. Ili sam možda pobrkala stvari. Možda je moje putovanje počelo davno prije toga, dok sam još živjela u Tijatiri i vjerovala da je moja budućnost čvrsto posađena u tu dragu zemlju. Možda nikad ne bih bila zagazila u tu rijeku da me Bog nije lišio doma i nade. Trebalo je uništiti moju budućnost prije no što sam bila spremna zakoračiti na put što je vodio prema novoj budućnosti. Budućnosti svjetlijoj od bilo koje koju sam mogla zamisliti. Sjećaš li se, dragi Pavle, kako si mi govorio o svom nezadovoljstvu prije dolaska u Filipe, dok si sjedio u Troadi, zbunjen što ti je Bog zalupio vrata u lice? Bio si spreman zgužvati svoje zemljovide i zaboraviti svoje namjere; tvoje putovanje nejedanput je uništilo tvoje planove. Najprije ti je Duh zabranio ulazak u provinciju Aziju te si bio primoran napustiti udobnost dobro popločane ceste i zamijeniti je izazovima uzanih blatnih staza, a zatim, kad si se pokušao probiti u Bitiniju, ponovno te je onemogućio u tvojim planovima. Ostao si, dakle, sjediti u Troadi, nakon što su ti dvaput pomršeni računi, proučavati svoje zemljovide, češući se po glavi i pitajući se kamo bi sljedeći put trebao krenuti. Da si otišao u provinciju Aziju, kao što si bio naumio, bio bi naišao na moj nekadašnji dom. Ali ne bi me bio našao ondje jer sam davno prije toga otišla iz Tijatire. Tvoja vizija dovela te je k meni na onu riječnu obalu. Zar je otada prošla samo godina dana? Bog te je u svojoj milosti doveo k meni po snazi svog Duha. Kako se smiješnim katkad doimaju naši planovi u svjetlu vječnosti! Kako su blagoslovljeni kad bivaju osujećeni! Mjesec sjaji odveć blještavo ove noći i ja ne mogu zaspati. Glava mi je prepuna davnih uspomena – sjenâ i prikaza onog što je nekad 10


bilo. One mi izazivaju osmijeh i tjeraju me na plač. Tjeraju me da vidim ruku Božju. Nikad ti ne ću poslati ovo pismo kojem nedostaje čak i ljubaznosti dolična pozdrava. Ali misli na tebe ispunjaju mi srce, dragi Pavle, a kako si previše daleko, utjehu nalazim u ovom pismu kojim ti se obraćam. Izgubila sam sve dok sam još jedva bila žena. Izgubila sam sve i našla Boga. Ali to se nije dogodilo prije no što si ti ušao u moj život i rekao mi Istinu da sam pronašla mir.

11


Prvo poglavlje

DVADESET I ŠEST GODINA RANIJE AD 25. Sva djela umješna, ogrnuta ljubičastim i crvenim grimizom. Jr 10,9

Grimizna pređa visjela je o narijetko posađenim stablima, njišući se na lahoru poput voća neobična oblika; tkanina boje stare masnice bijaše razastrta preko dviju grubo klesanih kamenih klupa, sušeći se na suncu; velik mozaik s geometrijskim šarama dominirao je inače jednostavnim vrtom. U hladu, u golemoj kaci veličine omanjega rimskog kupatila, brčkala je tamnoljubičasta boja, tako gusta da se doimala crnom, osim u trenutcima kad bi zraka sunca pronašla svoj put preko površine, bacajući svjetlo na njezinu pravu boju. Vladarica ovoga tamnoljubičastog kraljevstva, mlada žena u labavoj i zakrpanoj odjeći, stajala je pogrbljena nad kacom, čela vlažna od znoja. Već je ranije bila pripremila formulu po očevu naputku. Došlo je vrijeme kad je platno trebalo namočiti. Ovim dijelom postupka najčešće je upravljao otac. On je bio onaj duh koji je stvorio boju. Zahvaljujući njegovoj vještini i umijeću obična pređa pretvarala se u bogatu grimiznu ljepotu. Lidija nikad nije bojila pređu bez njegove pomoći. Otac joj je bio majstor u bojanju. Ona je bila tek njegov pomoćnik, i ta joj je uloga prijala. No strašila ju je već i pomisao da bi sama bojila vunu. Eumen je kasnio. Trebao je doći još prije sat vremena. 12


Lidija je obrisala znoj što joj je kapao sa sljepoočnica i zagledala se u kacu. Razmišljala je o neuobičajeno velikoj narudžbi koju su morali podmiriti tijekom sljedeća dva tjedna. Vremena za odgađanje nije bilo. Svaki sat bio je važan ako su htjeli isporučiti robu na vrijeme. Grizlo ju je u želudcu dok je razmišljala o kratkim rokovima. Većina njihovih lokalnih mušterija ponašala se krajnje nedosljedno. Nije ih grizla savjest ako su kasnili s plaćanjem poštenu trgovcu, ali kad bi njihova roba stigla s nekoliko dana zakašnjenja, ponašali su se kao da je smak svijeta. Tražeći sve vrste odštete prijetili su uništenjem trgovčeva istinskog blaga: njegova ugleda. Kad su, jedna za drugom, stigle ove dvije narudžbe, Lidija je prigovorila ocu tražeći od njega da odgodi bar jednu od njih. „Previše je toga“, rekla je. „Ne ćemo moći udovoljiti objema narudžbama u tako kratku vremenu.“ Smijao se njezinim prigovorima. „Očajavaš kad nemamo narudžbi, zamišljajući da ćemo osiromašiti i izgubiti dom. Kad dobijemo dvije odlične narudžbe, brineš se da je previše posla i da ne ćemo moći udovoljiti očekivanjima. Moraš se odlučiti, kćeri. Kako bi trebalo biti? Treba li da umiremo od gladi ili od prezaposlenosti?“ Lidija nije vidjela problem u tome što strepi od ovih dviju mogućnosti, no to joj nije pomoglo u njezinoj tadašnjoj situaciji. Gdje je u svemu ovom bio njezin otac? Donijela je nekoliko velikih košara prepunih lanene pređe iz radionice smještene u istočnom kraju vrta. Košare su bile teške, preteške za šesnaestogodišnju djevojku. Lidija je s naporom napola vukla, napola nosila košare, vukući nogu za nogom, dovukavši ih na kraju nadohvat kace s bojom. Na drugoj strani vrta, tri minute hoda od radionice, nalazio se njihov skromni dom s tri sobe, nakrivljenim zidovima, krovom što je prokišnjavao, koji otac nikad nije imao vremena popraviti, i izblijedjelim namještajem koji nikakva količina ljubičaste boje nije mogla pretvoriti u bilo što nalik bogatstvu. Ali bio je njihov i ona se ni na jednomu drugom mjestu na svijetu nije osjećala tako sigurnom kao kad bi se ugnijezdila u njemu, zaštićena njegovim zidovima, s ocem u blizini. Lidija je metnula košare s uredno posloženom platnenom pređom blizu kace, nalik goloj novorođenčadi koju čeka kupanje. Istinu govoreći, znala je što joj je činiti. Otac joj je nejednom dao odobrenje da može završiti posao bez njega. „Tvoj problem nije u nedostatku 13


znanja,“ stalno joj je govorio, „već u nedostatku samouvjerenosti. Plašiš se da ćeš pogriješiti. Siguran sam da ćeš uspjeti.“ Šćućurila bi se od straha kad god bi joj to rekao. „Ako u svom neznanju pogriješim i uništim pripremljenu boju ili tkaninu, tko će platiti moju grješku? Ta znaš da si ne možemo priuštiti tako skupu pogrješku.“ Nikad nije inzistirao. Bio je previše blag da bi si dopustio takvo što. I sad se pitala nije li ovo odgađanje možda neka provjera. Odlučio je udaljiti se od kuće ne ostavivši joj drugog izbora doli da sama završi što je započela? Grizla je suhe usne. Mučnina joj je izjedala želudac dok je razmišljala o gomili pređe što se nalazila pred njom. Hotimice ili ne, morala je donijeti odluku. Jednom kad počne namakati pređu, povratka više nema. Bit će primorana do kraja gledati kako se pređa namače u boji. Zaustavljanje u pogrješnu trenutku uništilo bi posao. Posegnuvši za debelom balom pređe počela ju je odmatati kako bi je mogla na propisan način uroniti u tekućinu. Previše je bojadisača stavljalo preveliku količinu pređe u kacu misleći da će tako uštedjeti na boji. Ali to je značilo da pređa ne će upiti dovoljno boje i da će iz kace izići nejednako obojena, bez ujednačenosti koju je postizao njezin otac. Kad je platno bilo pripremljeno, duboko je udahnula, a ispružene su joj se ruke tresle dok je nepomično čučala pored kace, spremna da započne postupak bojenja. Neočekivana buka natjerala ju je da se još više umiri. Odnekud izvana, duž uzanog puteljka što se protezao tik uz njihov posjed, tišinu je prekinulo stenjanje nekog muškarca, za kojim je uslijedio težak topot koraka. Vrtna vrata iznenada su se uz tresak otvorila, udarivši bučno o zid. Lidija je skočila. Privinuvši zaboravljeno platno uz grudi osovila se na noge. U dvorište je, vukući jednu nogu, banuo njoj nepoznat muškarac, noseći nekoga prebačenog preko ramena. Prije no što se dala u bijeg, vidjela je dvoje. Prvo, krv. Presavijeni muškarac bio je obliven krvlju: kosa, lice i noge bili su mu prekriveni krvlju. Drugo, s užasom je razabrala da lice s kojeg se cijedila krv ne pripada nikom drugom nego njezinu ocu. „Oh, bogovi.“ Glas koji joj se oteo iz grla nije se razlikovao od kreštanja. „Oče! Što se dogodilo?“ Pređa joj je, a da to nije ni primijetila, pala iz mlitavih prstiju na pod popločan kamenom. Otac joj se prenuo tek toliko da joj se mogao slabašno osmjehnuti. „Izgleda gore nego što jest. Ovaj mi je mladić spasio život.“ 14


Lidija je muškarcu koji joj je čvrsto držao oca uputila kratak pogled. Imao je svijetlozelene oči i lice koje bi poželio i sam Apolon, prije nego što je pažnju ponovno usmjerila prema ozlijeđenom roditelju. Drhtavim prstima dodirnula je očev topli obraz i ugušila u sebi želju da ga otrgne iz snažnih ruku mladog Apolona. Bila je svjesna da sama ne može odnijeti oca u kuću. Srušila bi se pod njegovom težinom. „Ovuda. Pođite za mnom. Moramo ga spustiti da vidim njegove rane“, rekla je. Mladić je pošao za njom bez riječi. Tanka očeva prostirka ležala je na podu njegove sobe, s prekrivačima uredno složenim u podnožju. „Položite ga na krevet“, rekla je glasom tankim poput niti. „Molim vas“, dometnula je pokušavajući prizvati u sjećanje pravila lijepog ponašanja usred strave koja ju je obuzimala. „Ozljeda nije velika, Lidijo“, prostenjao je Eumen. „Ne zabrinjavaj se.“ Glasno i bolno stenjanje koje mu se otelo s usana dok ga je Apolon polijegao na prostirku slabo je potkrjepljivalo njegovu tvrdnju. „Što se dogodilo?“ ponovno je upitala razgrćući tuniku što mu se omotala oko bedara. Lecnula se osjećajući nelagodu kad je vidjela dugačku posjekotinu duž cijelog bedra. Miris krvi, pogled na ranu, toplina sobe – sve to oduzimalo joj je dah. Vrijeme kao da je stalo. Na trenutak joj se činilo da se svijet promijenio i da nije više u ovoj sobi, već u odaji sanja, da kleči pored žene čije lice skriva sjena. Krv je prekrivala sve – ženinu odjeću, plahte – i kapala u krupnim kapima na pod od siva kamena. Lidija je drhtavo udahnula, pokušavajući odagnati iz uma ovo neobično preklapanje, sve dok joj se pogled nije vratio očevoj postelji i dok joj misli nisu ponovno zadobile fokus. Eumen je zatvorio oči. Škripeći zubima promrsio je: „Ludi konj.“ „Konj ti je ovo učinio?“ „Ne baš“, upleo se Apolon. „Vidio sam što se dogodilo. Neki je muškarac vodio konja za uzde kad se životinja počela propinjati na stražnje noge. Valjda ga je nešto preplašilo. Životinja se otimala svom gospodaru i nije se dala s mjesta, propinjući se i dalje na stražnje noge. Otac vam se našao na krivom mjestu u krivo vrijeme. Konj ga je udario kopitima postrance. Slučajno sam se zatekao pri ruci, uspio umiriti konja i povući ga natrag.“ 15


„Poput Herkula, jednim je dodirom obuzdao čudovište“, dometnuo je otac. Apolon se nasmiješio. „Otac vam je povratio ravnotežu. Ne bi se bio toliko ozlijedio da, na nesreću, nije stajao blizu vrha brježuljka. Noga mu se u posljednjem trenutku okliznula i prevrnuo se preko ruba. Otkotrljao se naniže i zadobio posjekotine od kamenja i trnovita grmlja. Većinu rana dobio je pri padu, ne od konja.“

16


Drugo poglavlje

Ljubljeni! Ne čudite se požaru što bukti među vama da vas iskuša, kao da vam se događa štogod neobično! 1 Pt 4,12

„Nije to bio običan konj, kažem ti“, promrmljao je Eumen uhvativši se za bok. „Hotimice je nasrnuo na mene. Pomislio sam da mi je došao kraj dok sam piljio u njegove podmukle crne oči.“ Lidija je progutala žuč. „Neka je hvala bogovima što su te poštedjeli.“ „Tu zvijer ne ću zaboraviti dok sam živ. Dlaka mu je bila neuobičajeno crna, sjajna i dobro istimarena. A ovdje mu se“ – Eumen pokaza prstom prema sredini svog čela – „nalazio bijeli biljeg nalik polumjesecu, a tik do njega majušna pjega nalik zvijezdi. Zapanjujuće je to kako upamtiš te budalaste pojedinosti kad misliš da je s tobom gotovo. Uspomenu na taj bijeli mjesec i zvijezdu odnijet ću sa sobom u grob. Bili su u savršenu uzajamnom odnosu, baš kao da ih je izradila ruka umjetnika. Zvijer je gledala u mene sa zlobom u pogledu i nasrnula na mene.“ Njihov se gost smijuljio. „Konj je bio samo preplašen.“ „Konj opsjednut zlodusima, kažem ti. Da nije bilo ovog mladića, bio bi me gazio do smrti. Ne znam kako, no ovaj moj prijatelj ovdje začarao je životinju i smirio je. Dovoljna je bila jedna njegova riječ i konj me je prestao gaziti. Pomislio sam da sam na sigurnu, a onda mi se okliznula noga i sunovratih se nizbrdo. No moj me zaštitnik ni tada nije napustio, već je poletio za mnom da mi pomogne i nosio me je cijelim putem do kuće.“ 17


Apolon se čedno nasmiješio. „Najbolje je da odem po liječnika. Vašem će ocu trebati zašiti ranu.“ „Čekajte!“ poviče za njim Lidija. „Kako se zovete? Ne mogu vas stalno nazivati...“, zastala je usred rečenice jer je malo falilo da ga, licem u lice, nazove Apolonom. „Hoću reći, moram znati kako se zovete jer smo vaši veliki dužnici.“ „Jazon, zovem se Jazon.“ Nimalo čudno što mu je majka dala ime heroja, pomislila je Lidija. „Od srca vam zahvaljujem, Jazone. A sad požurite, molim vas. Ne bih htjela da iskrvari do smrti.“ „To je samo ogrebotina“, rekao je njezin otac. „Da, a Nil je barica koju djevojčice preskaču bosih nogu. Nađite iskusna liječnika, molim vas“, rekla je preko ramena Lidija. „Samo da ne bude skup“, slabim je glasom rekao otac. „Dovest ću vam ne odveć skupa...,“ Jazon joj je potajice dobacio pogled, „ali iskusna liječnika.“ Lidija uze čistiti očeve rane toplom vodom. Protrnula je, a cijelo tijelo nekontrolirano joj se treslo. „Mogla sam te izgubiti“, rekla je vrteći glavom. Eumen ju je potapšao po ruci. „Konj mi nije dorastao.“ Čisteći mu ranu na kojoj se skupila prljavština otkrila je duboke masnice koje su već bile ostavile grdne tragove na njegovoj koži; lijevo oko bilo mu je otečeno i zatvoreno, a desno je i dalje krvarilo iz posjekotine u kutu. Unatoč obilju krvi Lidiji se nije bilo teško složiti s njegovom tvrdnjom da rane nisu smrtonosne. Nije otkrila ni jednu slomljenu kost, premda će liječnik morati to potvrditi. Laknulo joj je, nakon čega se osjećala malko slabašnom. Najdublja rana bila je na Eumenovu bedru i Lidija je pomislila da će na njoj biti velik broj šavova. Donijela je vino zaslađeno medom i pridržavala mu glavu dok je halapljivo otpijao. „Kako se osjećaš?“ „Zdrav sam kao gladijator.“ Lidija je zabrektala kroz nos. „Vidim da ti pad nije oduzeo sposobnost pretjerivanja.“ „Ne pretjerujem kad ti kažem da ćeš morati početi raditi na platnu bez moje pomoći. Dan ili dva ne ću moći raditi.“ Lidija je slegnula ramenima glumeći nonšalantnost, iako je bila daleko od toga da bi je osjećala. „Ne plašim se posla dok si ti uza me i vodiš me.“ 18


Tapkao je po zraku iznad njezina ramena. „Znao sam da mogu računati s tobom, hrabra djevojko“, rekao je nerazgovijetnim glasom. Vjeđe su mu se sklopile i lagano je zahrkao. Predah joj je dobro došao jer je bila sigurna da će brižnost liječnika biti bolna. Jazon se vratio iznenađujuće brzo, vukući za sobom kirurga. Ako je suditi po čovjekovoj skupoj odjeći i zlatnoj kopči na ogrtaču, Jazonovo poimanje skupoće potpuno se razlikovalo od njezina. Lidija je bila previše zbunjena da bi pitala za cijenu njegovih usluga. Doimao se iskusnim u svom zanatu i to je donekle ublažilo njezinu zebnju. Oca je držala za ruku posutu ljubičastim masnicama dok je liječnik obavljao svoj posao. Eumen je morao uložiti velik trud da ne bi zastenjao dok mu je liječnik iglom probadao meso. „Nekoliko dana i bit će opet kao ptičica“, rekao je liječnik nakon što je utrljao melem u Eumenove rane. Lidiji se zavrtjelo u glavi zbog mirisa izmirne, pomiješane s krvlju. „Nema polomljenih kostiju, iako je zadobio teške masnice i vrlo je uzdrman.“ Liječnik je obrisao ruke čistim ubrusom. „Njegovo lice... bilo je puno krvi.“ „Posjekotine na licu i glavi su površinske. Neka prespava ostatak dana i noć. Trebat će mu mir da dođe k sebi od sveg ovog uzbuđenja.“ „Da prespava cijeli dan?“ Lidijin se glas doimao slabašnim. Nisu smjeli dopustiti sebi da izgube cijeli dan posla. Morat će nastaviti s bojanjem bez očeva nadzora. „Vratit ću se ujutro s Jazonom da ga još jednom pogledam i očistim mu rane. Rane se ne smiju inficirati.“ „Ujutro?“ Lidija je progutala pljuvačku. Još jedan posjet iskusnog liječnika stajat će ih cijelo bogatstvo. Osjećala je krivnju zbog trivijalnih briga nakon što joj je otac ostao na životu. Valjda će moći nekako platiti troškove, kao i uvijek dosad. Trebalo joj je da upamti da je ovaj dan mogao završiti tragedijom koja bi joj razdrla život. Odjednom joj je sinulo još nešto i to nešto potisnulo je u pozadinu sve druge misli iz njezine glave. „S Jazonom?“ „S ovim ugodnim druškanom.“ Kirurg je potapšao Apolona po ramenu. „Želi se vratiti i uvjeriti se da je vašem ocu dobro.“ „Ako nemate ništa protiv?“ Oko Jazonovih zelenih očiju pojavili su se sitni nabori, a na njegovim usnama, koje kao da bile 19


urezane dlijetom umjetnika, bljesnuo je povjerljiv smiješak. Lidija je duboko sumnjala da bi bilo kojoj ženi, mladoj ili staroj, smetao posjet ovog mladića. Ne čudi što se konj umirio na njegovu zapovijed. Vjerojatno je bila kobila. „Naravno da nemam“, odgovorila je Lidija želeći se udariti nogom jer je osjetila kako joj je vrućina navalila u obraze. „Ja ću biti zauzeta bojanjem lana. Otac mi se bavi tim poslom. Moram raditi na narudžbama dok se ne oporavi. Ali vi slobodno možete posjetiti mog oca kad god želite. Nisam vam čak ni propisno zahvalila što ste mu priskočili u pomoć. Uvijek ćemo biti vaši dužnici.“ „Vi radite?“ Lidija je tek tad prvi put primijetila njegovu togu izrađenu od skupocjena platna, što je značilo da je rimski građanin. Na srednjaku je nosio prsten pečatnjak, načinjen od zlata i blještava zelena kamena koji nije poznavala. Jazon nije bio samo zgodan i junačkog karaktera; bio je i bogat. Toliko bogat da nije mogao zamisliti da žena radi u očevoj radionici. Podigla je glavu i bahato ga osmotrila. „Naravno. Zar vi ne radite?“ Trenuo je okom. „Zar nemate braće?“ „Jedinica sam. A vi?“ „Imam dvije mlađe sestre. Kod kuće su.“ Lidija mu je uputila dražestan osmijeh. „Gdje bi inače bile?“

20


Treće poglavlje

Pribavlja vunu i lan, i vješto radi rukama marnim. Izr 31,13

Lidija je ušuškala usnulog oca pod vunenim pokrivačem, utisnula mu poljubac u čelo, nečujno izišla iz sobe i vratila se u vrt. Promiješala je boju u kaci i pažljivo je pregledala pri sunčevoj svjetlosti kako bi bila sigurna da je pogođena i postojana. Kao kod svih drugih boja što ih je njezin otac proizveo tijekom godina bavljenja ovim poslom, tako ni u pripravljanju ove nije koristio morske puževe i zato je ona bila upola jeftinija od drugih. Grimiz proizveden dragocjenim izlučevinama morskih puževa imao je previsoku cijenu i mogli su si ga priuštiti samo najbogatiji klijenti dok je boja njezina oca bila dostupna mnogima. Grimiz-u-jednoj-kaci – tako je Eumen nazvao ovu boju. Odlučili su koristiti ovu formulu za jednu od velikih narudžaba zato što je djelovala brže od ostalih. Obično je Eumen koristio složeniji postupak i grimiznu je boju dobijao uranjajući platno u nekoliko kupki različitih boja, započinjući s indigom i završavajući s rastvorom dobivenim od korijena broća. Eumen je usavršio ovaj postupak i postigao kvalitetu lijepe umjetnosti. Ni jednom drugom trgovcu u Tijatiri nije polazilo za rukom proizvesti Eumenove titrave nijanse grimiza niti ih učiniti postojanim bez korištenja morskih puževa. Dio njegove tajne bio je u tome što je koristio primjesu cinobera dajući svojoj grimiznoj boji dublju nijansu, sličniju crvenoj nego plavoj, zbog čega je ta boja bila na visokoj cijeni kod Rimljana. 21


Iz praktičnih razloga, međutim, on se uz to dosjetio ovom rijetkom, jednostavnom postupku proizvodnje grimiza bez korištenja opetovanih kupki, zbog čega je ovu boju bilo lakše prodati trgovcima tkanine širom carstva. Jedan zamotak boje. Jedna kaca vode. Malo sredstva za izjedanje. Svaki majstor bojadisar mogao je uspjeti s tim. Iako grimiz nije bio vrhunske kvalitete, njegova praktičnost i pristupačna cijena učinili su da to bude njihov najpopularniji proizvod. Lidija nikad nije uspjela proniknuti u tajnu zašto se nisu obogatili. S obzirom na neporecivu kvalitetu očevih proizvoda nije mogla razumjeti zašto se i dalje moraju boriti iz mjeseca u mjesec, u neprekidnoj brizi zbog stanja njihovih financija. Istina, njezin je otac slabo mario za račune. Nije vodio evidenciju o troškovima i kupovao je ono što je godilo njegovu umjetničkom srcu, ne ono što mu je govorio razum trgovca. Da je imao i samo polovicu talenta za baratanje novcem koji je imao za proizvodnju grimiza, mogli su izgraditi raskošnu vilu na svojoj zemlji, povući se u mirovinu i proživjeti ostatak života u luksuzu. Pokazalo se, međutim, da su raskošne vile puke sanje i Lidija nije mogla čekati cijeli dan da joj se otac oporavi od zadobivenih rana. Prvi put morat će raditi sama. Zgrabila je oveći smotak pređe, pripremila ga brižnim kretnjama i uronila u kacu. Znoj joj je oblijevao lice dok je miješala boju dugačkim drvenim štapom. Pokreti su joj bili prespori, znala je to. Njezin bi otac napravio dvostruko više posla. Procijenivši da je platno spremno, izvadila ga je iz kace, izažela višak boje i zatim ga potopila u drugu kacu u kojoj je bilo sredstvo za izjedanje što ga je smislio njezin otac, koje je boji davalo postojanost. Rastvor je imao oštar miris. Radeći godinama s njim Lidija se navikla na njegov kiseo, oštar vonj. Pa ipak, za sparnih dana bez daška vjetra čak ni njezina pluća nisu mogla podnijeti vonj što se dizao iz kace. Platno je na kraju trebalo isprati. Lidija je svježe bojanu pređu bacila u košaru i odnijela do bunara. Uz vrhunske sposobnosti i očevu okretnost ovaj je bunar bio njihova velika prednost. Malo se tko mogao podičiti takvim bunarom. U bojadisarskom zanatu pristup vodi bio je od ključne važnosti. Imati pristup vodi u vlastitom dvorištu, pak, bila je doista rijetka pogodnost. 22


Lidija je već ranije bila pripremila vodenu kupku. Potopila je platno i promatrala kako se višak boje cijedi u vodu, pretvarajući je u ljubičastu. Ponovno je izažela pređu i pažljivo je objesila na granu da se suši. Ovaj postupak morat će ponoviti više puta, sve dok ljubičasta boja ne prožme vunu u potpunosti i ona dobije potrebnu nijansu. Sat za satom ponavljala je ovaj postupak sve dok nije osjetila bol u leđima, a njezina se bedra počela buniti pri svakom sagibanju. U pravilnim razmacima između potapanja pređe otrčala bi u kuću provjeriti u kakvu je stanju otac. Na njezino olakšanje, otac je spokojno spavao, dišući duboko i pravilno. S poslom je prestala tek kad je suton ustupio mjesto mrkloj noći. Uz pomoć treperave svijeće pregledala je preostale svežnjeve platna. Bila je previše spora. Brda lanene pređe ležala su u košarama, svinuta u uzlove, čekajući da ih netko razmrsi i pripremi ih za bojenje. Ujutro će morati započeti s novom turom boje i sredstva za izjedanje i taj posao uzet će joj dva ili tri sata. Tek tada moći će ponovno početi postupak bojenja. Nikad ne će moći završiti na vrijeme i isporučiti robu kako je njezin otac obećao. Te su je noći pohodili zloslutni snovi. Zbrkane slike nekog tko se previja od boli i moli za pomoć. Snovi o krvi koja se širi u jezero. I, na kraju, stari, dobro poznati san o ženi s dražesnim smiješkom. Lidija je pružila ruku da joj dodirne lice, srca ispunjena čežnjom. Na njezin užas, ženin smiješak prometnuo se u bolnu grimasu. Potom je uslijedilo vrištanje, naricanje što razdire dušu, nezaustavljivo, bez kraja. Lidija se trgnula i probudila, tijela drhtava na toplu ljetnom zraku.

23


Četvrto poglavlje

Što si mi, dušo, klonula i što jecaš u meni? Ps 43,5

Iz iskustva je znala da ne će moći zaspati poslije ovog sna. Donijela je svježu vodu u glinenom krčagu, umila se, odjenula i splela dugačku kosu u pletenicu, pustivši je da joj visi niz leđa. Predmnijevajući da će joj otac ogladnjeti, uvježbanim je pokretima umijesila i ispekla kruh, ne prestajući razmišljati o poslu što ju je čekao. Prije no što se dala na posao, ušla je na prstima u očevu odaju i zatekla ga budna. Zijevnuo je. „Koliko sam dugo spavao?“ „Nekoliko sati. Kako se osjećaš?“ Eumen se počešao po obrazu. „Bolje. Je li vrijeme za večeru?“ Lidija se osmjehnula. „Zvijezde blijede. Uskoro će zora. Donijela sam ti topla kruha sa sirom i maslinama za doručak.“ Eumen je protrljao ruke. „Bogovi su me blagoslovili onog dana kad si se rodila. Kako napreduje bojenje?“ „Sve što sam obojila djeluje ljubičasto.“ Eumen je prasnuo u smijeh. „Zvuči obećavajuće.“ Rukom je dodirnuo prostirku što je ležala tik do njega. „Doručkuj sa mnom. Pred tobom je još jedan dug dan. Trebat će ti snaga.“ Jela je šutke, a on je pažljivo proučavao njezino poniknuto lice. „Zabrinuta?“ Protrljala je svoj bolni vrat. „To je zato što dosad nisam radila taj dio posla. Sad se moram snalaziti bez tvoje pomoći.“ 24


„Siguran sam da ćeš sjajno obaviti posao. Kad završiš, shvatit ćeš da ti tvoj stari otac nije više uopće potreban i poslat ćeš me u pašu.“ Lidijine oči napunile su se suzama. Spustila je vjeđe da bi ih sakrila od njega. „Razočarat ću te.“ Rukom joj je podupro bradu. „Znaš više od većine majstora u glasovitim cehovima Tijatire.“ „Ako je tako, tad su velike nevježe.“ Eumen se samodopadno nasmiješio. „Jesu, u usporedbi s tobom i sa mnom. Ali to mora ostati naša tajna. Ne želimo da nas smatraju oholicama.“ Lidija se slabašno nasmijala. „Tako je bolje“, na to će njezin otac. „Poslušaj me, Lidijo. Ne bih te pustio da radiš s mojom bojom i dovodiš u pitanje moj ugled da ne vjerujem da ćeš obaviti posao kako treba. Odgodio bih ga. Ali ne prezam pred tim. Kad se to platno isporuči mušteriji, na njemu će biti moj pečat. Moje ime. Povjeravam ti posao bez trunke oklijevanja. Zadovoljan sam što ćeš posao obaviti jednako dobro kao što bih ga sam obavio. Učim te ovom poslu još otkako si bila dijete i ne bojim se reći da boljeg učenika još nisam vidio, izuzimajući mene, naravno.“ „Za tebe nema nade. Postao si pravi hvalisavac.“ Načas je podigao Lidijinu pletenicu i nježno je povukao. „Nažalost, tvoj talent za boje ravan je tvom talentu za zabrinutost. Čim zakašljem i dobijem malenu groznicu, misliš da sam dobio kopnicu. Dobijem sitnu ogrebotinu,“ pokazao je na nekoliko šavova u nozi, “a ti odmah zaključiš da umirem. Treseš se već na samu pomisao da ću nekamo otputovati.“ „Ali, Lidijo, unatoč tome što se toliko bojiš za mene, još uvijek si najhrabrija osoba koju poznajem. Ideš dalje i ne daš se, boriš se protiv svojih zebnja i spremna si uvijek iznova uhvatiti se ukoštac s izazovima. Ne bih mogao voditi ovaj posao bez tebe. Da nije tebe, ne bih mogao putovati. Poput stijene, stojiš uza me i ni jedan strah ne može te pokolebati. Ti si moja hrabra plašljiva djevojka.“ „I jeftina radna snaga“, dometnula je, no njene bockave riječi nisu mogle sakriti zamku. Povukao joj je tuniku, ispravivši pomnjivo zavinuti ovratnik. Njegov dodir bio je očitovanje bez riječi. Očitovanje ljubavi. Zaštite. Razumijevanja. Očitovanje pripadanja. „Katkad me neodoljivo 25


podsjećaš na svoju majku. Isti bockav jezik. Poput tebe, vrlo lijepa. Imaš njezino rumenilo. Jantarna kosa, oči boje tirkiza. Toga u mojoj obitelji nije bilo.“ Lidija se nasmiješila. „Samo me ti smatraš lijepom. Obična sam kao jogurt i jednako blijeda.“ Igrala se poderotinom na tunici koja je čekala na krpanje. „Noćas sam usnula neobičan san. Nije prvi put da ga sanjam. Čini mi se da je bio u vezi s mojom majkom. Ne sjećam se pojedinosti. Bila je to bezoblična masa nepovezanih sjećanja. Znam da je bila bolesna. Sjećam se njezinih krikova. Kratke slike koje mi se vraćaju u noćnim morama. Što joj se dogodilo, oče?“ Eumen je kratko udahnuo, zagrcnuvši se zalogajem mekana sira što ga je upravo bio stavio u usta. Lidija ga je lagano udarala po leđima pokušavajući umiriti napadaj kašlja. „Umrla je nesretnim slučajem, kao što znaš“, rekao je kad je došao do daha. „Dok sam bila dijete?“ Kimnuo je glavom. Izraz lica iznenada mu je postao kamen i zatvoren. Lidija je navaljivala. „Ali kako? Kako je umrla?“ „Bila je to užasna tragedija. Lidijo, nije vrijeme da govorimo o tome. Imaš pune ruke posla. I ja... Nanosi mi bol kad počnem čeprkati po tom danu. Taj tvoj san. Izbaci ga iz glave.“ Lidiju je spopalo grizodušje i odustala je. Njezinu je ocu bilo loše i osjećao je bolove, a ona je znatiželjom samo pogoršavala njegovo stanje. Potisnula je u pozadinu slike koje su joj dolazile u san, kao što je uvijek činila. „Oprosti mi, oče.“ Eumen je povukao vuneni prekrivač do brade, doimajući se krhkim u njegovim naborima. „Nisi učinila ništa loše, dijete. Ja sam kriv. Ne mogu podnijeti pomisao na taj dan. Draže mi je sjećati je se onakvom kakva je bila.“

26


Peto poglavlje

Daj da nam uspije djelo naših ruku, djelo ruku naših nek’ uspije. Ps 90,17

Lidija se zgranula vidjevši koliko je sati. Sunce je, dižući se na nebeskom svodu, pravilo plamene pruge na sve svjetlijem nebu. Pospremila je oskudne ostatke doručka i dala ocu brz cjelov u bljedunjavi obraz. „Moram početi s novom kacom boje.“ „Eto me uskoro k tebi; sjest ću i gledati te kako radiš.“ Lidija je odmahnula glavom. „Moraš ostati u postelji dok liječnik ne odredi drukčije.“ „Kad već spominješ liječnika, jesi li vidjela kolika mu je zlatna igla? Bit će bolje da mu pokušaš prodati nešto grimiznog platna, kad je već ovdje. Što bi bilo da su se moljci prošlog ljeta zavukli u sve to platno? Bila bi to poštena razmjena s obzirom na to koliko mi je rupa napravio iglom.“ „Bolje ti je da se ponašaš kako treba, da ti jučerašnjim rupama ne doda još koju.“ Na bunaru Lidija je napunila dva krčaga čistom vodom. Po običaju, prstima je opipala grubi kamenorez s unutarnje strane staroga kamenog zida. Prsti su joj našli grčko slovo theta i iza njega ipsilon; krenula je prstima dalje sve dok nije napipala ime Themistius. Bilo je to ime oca njezine majke, prvog vlasnika ovog posjeda. Urezao je svoje ime u kamen dok je još bio dječak. Lidija je voljela dodirivati taj nepostojani potpis, sačuvan u kamenu. Činilo joj se da dodiruje dio sebe kad je doticala taj kameni trag što je vodio natrag, do njezinih krvnih korijena. 27


Njezin djed rođen je u staroj obitelji čiji su korijeni sezali duboko u prošlost Tijatire. Članovi njezine obitelji ovdje su živjeli, radili i podizali naraštaje djece još od vremena kad je grad bio pod vlašću Lidijaca. Nakon što su zemlju osvojili Grci, njezina se obitelj, poput drugih Tijatirana, miješala s osvajačima, prihvatila njihov jezik i njihove bogove i postala praktički grčka. Grčku Tijatiru, s njezinim profinjenim i jedinstvenim primjesama lidijske kulture, naslijedili su Rimljani. Mnoge stare obitelji nalik Lidijinoj preživjele su promjene vladara i ostale vjerne svojim tradicijama. Njezin djed rođen je u bogatoj obitelji koja je, prema riječima njegova oca, nekoć posjedovala velike komade zemlje širom Tijatire. Unatoč dobrim namjerama, Themistus je u svojoj razuzdanoj mladosti uspio potraćiti najveći dio svoje baštine. Zahvaljujući napornu radu zadržao je samo ovaj komad imanja. Prema obiteljskoj predaji, nakon rođenja jedinog djeteta, Lidijine majke, užasnuo se vidjevši koliko je malo ostavio u naslijeđe svojoj kćerki. Prvi put u životu stavio je ruke na muke i zadivljujućom moralnom čvrstinom počeo fanatično raditi, nastojeći sačuvati ovaj posljednji dio baštine, znamenit po bunaru. Na samrtnoj postelji Themistius je ovaj posjed darovao svojoj kćerki; bio je to skroman, ali veličanstven dar čiji je svaki lakat nosio ne samo uspomenu na brojne naraštaje predaka, već i njegov znoj i žuljeve te očinski ponos. Roditelji su joj, poput njezinih djedova, donijeli na svijet samo jedno dijete, i opet kćerku. I sad je na Lidiji bio red da se bori za posljednji komad obiteljske baštine, za ovaj sićušni komadić zemlje koji je predstavljao sve ono što je bilo dobro, i sigurno, i plemenito na ovom svijetu. Za dom, za svog oca i za grimiz. Lidija je bila posve zadovoljna s ovim, makar joj svijet ne nudio ništa više od toga. Do podneva Lidijine su ruke bile ljubičaste kao platno, a lice joj se zarumenjelo od napora. Umor ju je već počeo uhoditi poput tamne sjene, koja ne će posustati. Kao i dan ranije, vrtna su se vrata iznenada otvorila, natjeravši je da skoči drugi put u dva dana. Izbrisala je namrštenost s lica i zaputila se prema gostima trudeći se namjestiti na nj izraz dobrodošlice. Sa zabrinutošću je primijetila da liječnikova vanjština i dalje prijeti velikim izdatcima dok je, s druge strane, Jazon zračio dražešću i ljupkošću koju je zapazila još pri prvom susretu s njim. 28


Mehanički i bez razmišljanja skrila je svoje ružne obojene ruke pod nabore tunike. „Kako je mom pacijentu?“ upitao je liječnik. „Pođete li za mnom u kuću, vidjet ćete da se dobro oporavlja. Već je dvaput jeo i inzistira na tome da iziđe iz kuće i pomogne mi u poslu.“ „Vidjet ćemo“, rekao je liječnik. Jazon je opipao pređu što je visjela o grani. „Radite?“ Lidija je kimnula glavom. „Moj je otac majstor. Ja mu samo pomažem. Prvi put pokušavam raditi sama.“ „Čini se da ste dobro izučili njegov zanat. Grimizna je boja tamna i bogata. A ne koristi puževe, kažete?“ Lidija ga je pogledala u čudu. „Mnogo ste naučili o nama od jučer.“ Slegnuo je ramenima. „Koliko vidim, svi znaju za Eumena. Možda kupim nekoliko komada od vas. No mislim da ću malo pričekati dok ne izradite komad tkanine svojim nježnim ručicama.“ Lidija je prasnula u smijeh. Trudeći se suzbiti sujetu koja zamalo, poput zmije, nije izmigoljila na površinu, pokazala mu je svoje ljubičaste ruke. „Teško da su nježne. Ovdje je sve ljubičasto, vidjet ćete, pa tako i moji prsti.“ Jazon je na trenutak ostao zatečen njezinom iskrenošću. „Nijansa je prekrasna“, rekao je kavalirski. Lidija je frknula kroz nos. „Drago mi je da vam se sviđa.“ „Otac vas je očito naučio svojim tajnama posla.“ „Ni jedan majstor ne odaje sve tajne svog zanata“, rekla je Lidija. Tiho je i s olakšanjem odahnula kad su stigli pred vrata očeve sobe. „Otac vas čeka. Donijet ću vina i ostaviti vas da ga u miru pregledate.“ „Bit će ugodnije ako nam se pridružite“, rekao je Jazon. „Hvala. Moram se vratiti poslu. Budući da se moj otac oporavlja, zaostajemo s poslom.“ Liječnik je unišao u Eumenovu odaju, a Jazon se zadržao pred vratima. „Zašto ne zaposlite upravitelja? Ili još jednog majstora? Dobro bi vam došao bar još jedan radnik. Tako biste se rasteretili.“ Lidija je osjetila prigovor u njegovu glasu. Nisu svi muškarci u Tijatiri mislili da bi žene trebale igrati neku ulogu u ovom ili bilo kojem obrtu. Prekrižila je ruke. „Zato što volim raditi s grimizom. 29


Osim toga, znam više od većine upravitelja.“ S lakoćom je zaboravila vlastite prosudbe od jutros, koje su išle u sasvim suprotnom smjeru. „Ispričajte me, molim vas. Moram donijeti vino.“ Njegov grohotan smijeh izmamio joj je osmijeh. Očekivala je da će mu zasmetati to što je iskreno priznala da je majstor u svom poslu. Ne bi se začudila da kod njega ima još nečeg, ne samo pristale vanjštine i herojskog držanja.

30


Prije nego što je srela Krista i krišom „ukrala“ ozdravljenje dotičući rub njegove haljine, djevojka Eliana bila je shrvana krivnjom. Njezin se svijet urušava, a ona raskida zaruke s muškarcem kojega voli svim srcem… Kada je nestalo svake nade, počele su kružiti glasine o čovjeku koji samim dodirom ozdravlja bolesnike. Nakon tolikih godina trpljenja i razočaranja je li moguće da jedan čovjek može zaliječiti rane njezina tijela… i duše? 276 str. Meki uvez.


Nakon velikoga uspjeha romana prvijenca Biser u pijesku Tessa Afshar svojim čitateljima donosi jednu od najljepših ljubavnih priča iz Svetoga pisma. Napisana na temelju detaljna istraživanja knjiga Polje milosti oživljava nježnu i osjećajnu Rutu, koja će zacijelo osvojiti sve ljubitelje dobrih romana. 236 str. Meki uvez.


Može li kanaanska bludnica Rahaba, čiji se život sastoji u tome da bude poželjna muškarcima, biti prikladna žena jednom od izraelskih vođa? Može li muškarac vjere voljeti ženu poput nje? Što žena uništene prošlosti treba učiniti kada želi prihvatiti ljubav, ali u nju više ne vjeruje? Ovo je ljubavna priča kakvu samo Bog može potaknuti i zamisliti! 278 str. Meki uvez.


Tisak: Kerschoffset d.o.o. Tiskano u siječnju 2020.


Grimizna tkanina bila je temeljni proizvod vrlo unosne trgovine u Rimskome Carstvu u kojemu su glavnu ulogu imali muškarci. U takvu svijetu jedna se žena odvažila krenuti putem hrabrosti, snalažljivosti i prijateljstva, izdignula se do uspjeha i pritom – promijenila cijeli svijet. Ali prije nego što je postala poznata prodavačica grimiza, Lidija je bila obična kći iz trgovačke obitelji koja je najviše na svijetu voljela svojega oca, rodnu kuću i proizvodnju grimiza. No kada je doživjela strašnu izdaju, ostala je bez ičega i Lidijin je život postao pustoš. Bila je prisiljena pobjeći u Filipe noseći sa sobom jedino očeve tajne formule za dobivanje grimizne boje. Stigavši u Filipe borila se svim snagama te zahvaljujući znanju, odlučnosti i poduzetnu duhu uspjela postati jedan od najuspješnijih trgovaca u gradu. Ipak, svaki je njezin uspjeh, svaku radost uporno pratila sjena sve do dana kada je upoznala apostola Pavla i čula od njega poruku nade i ljubavi, postavši prva kršćanka u Europi. No njezine su je tajne ipak kad-tad morale sustići, a kada je taj trenutak došao, Lidija je morala donijeti presudnu odluku – hoće li ostati čvrsta i nepokolebljiva u vjeri ili će se predati strahu koji je do tada upravljao cijelim njezinim životom?

Tessa Afshar donosi nam nezaboravnu priču o predanosti, izdaji i otkupljenju koja u svojoj završnici postaje bogato svjedočanstvo Božjih čudesa i milosrđa. Publishers Weekly

119 kn

Tessa Afshar jedna je od najomiljenijih suvremenih autorica popularne književnosti i zvijezda inspirativne literature. Čitatelje je osvojila već svojim prvim romanom Biser u pijesku te je proglašena „novim autorom godine“ pod pokroviteljstvom magazina Family Fiction, a velik je uspjeh postigla i romanom Polje milosti koji je bio nominiran za Grace Award, kao i romanom Mjesto tišine koji je dobitnik nagrade INSPY za najbolje vjerski nadahnuto književno djelo i finalist RT Book ReviewISBN 978-953-235-693-9 sa za najinspirativniji ljubavni roman. Sva tri romana objavljena su u Verbumovu izdanju u biblioteci Po/bibliotekapopulus pulus i naišla su na odličan prijam hrvatske publike.

Profile for VERBUM d.o.o.

Kruh anđeoski  

Više o knjizi na linku: https://verbum.hr/kruh-andeoski Tessa Afshar donosi nam nezaboravnu priču o predanosti, izdaji i otkupljenju koja u...

Kruh anđeoski  

Više o knjizi na linku: https://verbum.hr/kruh-andeoski Tessa Afshar donosi nam nezaboravnu priču o predanosti, izdaji i otkupljenju koja u...

Profile for verbum.hr
Advertisement