Page 1

G. K. Chesterton

KATOLIČKA CRKVA I OBRAĆENJE

VERBUM


Gilbert Keith Chesterton KATOLIČKA CRKVA I OBRAĆENJE


Gilbert Keith Chesterton

KATOLIČKA CRKVA I OBRAĆENJE

VERBUM Split, 2018.


Biblioteka:

Posebna izdanja 127. Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: The Catholic Church and Conversion © Copyright Verbum, Split, 2018. Objavljeno u suradnji s Hrvatskim društvom G. K. Chestertona. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Prijevod: Nikola Bolšec Predgovor preveo: Mihovil Katić Redaktura: Ivan Dadić Lektura: Tihana Pšenko Miloš Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-604-5 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 170411067


PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

G. K. Chesterton piše o obraćenju općenito te, specifično, o vlastitom obraćenju, na različitim mjestima i na različite načine. Jedan od razloga za to leži u tome što je po struci bio novinar, a novinari se često dotiču različitih aspekata iste teme umjesto da ih sustavno analiziraju na jednom mjestu. Drugi je razlog u tome što je prelazak na katoličanstvo bio, i intelektualno i duhovno, najznačajniji događaj u njegovu životu, i često je volio promišljati o njemu. Međutim, kao i svi obraćenici, ili barem oni s ikakvim osjećajem za veličinu onoga što im se dogodilo, Chesterton je bio osjetljiv na misteriozne značajke procesa koji je iskusio, i susprezao se od sugestije da je njegovo, ili bilo čije obraćenje, slijedilo bilo kakva jasna pravila. Svakako, sam koncept pretpostavlja da je proces obraćenja, u smislu okretanja čovjeka Bogu, nužna konstanta u životu bilo kojeg kršćanina koji živi prema evanđeoskim zahtjevima. Unatoč tome, postoji razlikovanje bez kojeg nije moguće daleko odmaknuti u razumijevanju onoga što Chesterton objašnjava u Katoličkoj Crkvi i obraćenju i drugim svojim ključnim tekstovima na ovu temu, koji se mogu naći u Gdje svi putovi vode

5


PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

(Where All Roads Lead), Zašto sam katolik (Why I am a Catholic) i Bunaru i pličinama (The Well and the Shallows)1. Postoji ključna razlika između obraćenja u smislu ponovnog prihvaćanja vjere od strane onih koji su u njoj posrnuli, i prihvaćanja vjere onih koji su prije toga uvijek bili izvan nje. I jedno i drugo može uključivati emocionalni preokret, no samo je za drugo vjerojatno da će uključivati revoluciju u načinu na koji osoba doživljava sebe, kozmos i Boga. To je dijelom stvar posvetne milosti koja, kad se javlja kroz sakramente koji se po prvi puta podjeljuju obraćeniku s ateizma ili druge vjere, ili s protestantizma – uvijek čini radikalne promjene. To je ujedno i stvar psihologije, budući da osoba prihvaća potpuno drukčije kriterije i pravila života. Za intelektualca, okvirno definiranog kao nekoga tko zbog svog zanimanja ili sposobnosti često razmatra o načelima, takva će revolucija nužno biti i intelektualna te će naći svoj izraz u kreativnoj, filozofskoj, polemičkoj i, katkada, političkoj aktivnosti. To je bio slučaj kod Chestertona i kod povelike grupe britanskih intelektualaca i književnika obraćenika od kraja devetnaestog do početka dvadesetog stoljeća, kao što su R. H. Benson, Ronald Knox, Christopher Dawson, Graham Greene i Evelyn Waugh, da samo spomenem nekolicinu. Očito, takav se fenomen nije mogao dogoditi u tradicionalno katoličkoj zemlji kao što je Hr1

6

Djela koja se ovdje navode objavljena su na engleskom jeziku u jednom svesku: The Collected Works of G. K. Chesterton, vol. 3, San Francisco, Ignatius Press, 1990.


PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

vatska, i zahtijeva trud, koji će biti nagrađen, pri predviđanju njegovih posljedica. Iako oni koji postaju katolici u većinski protestantskim zemljama kao što je Engleska mogu, u određenom smislu, smatrati da se „vraćaju kući“, kao što je i Chesterton sigurno mislio, taj proces ni tada ni sada nije uključivao ništa manje od beskompromisnog raskida i odbijanja prevladavajuće tradicije i kulturnih sveza s vlastitim društvom. To je drugi, i često bolan, aspekt revolucije obraćenja. Sljedeći aspekt pozadine Chestertonova obraćenja, a koje je i samo imalo jedinstvena obilježja, kao što ćemo vidjeti, i za koji svaki Hrvat mora znati, jest ta čudna pojava zvana Engleska crkva, ili Anglikanska crkva. Nakon gotovo tisuću godina katolicizma, za čije su vrijeme Englezi bili poznati po svojoj odanosti štovanju Blažene Djevice Marije, Henrik VIII., kojeg je papa Leon X. prethodno nagradio titulom Branitelja vjere za njegovu obranu katoličanstva od Luthera, raskinuo je s papinstvom zbog svoje želje za poništenjem braka s Katarinom Aragonskom. U tridesetim godinama 16. stoljeća, veze s Rimom bile su prekinute. Nakon kratkog povratka pod papinski autoritet pod Henrikovom kćeri Marijom, i drugog, kratkog povratka pod Jakovom II. u osamdesetim godinama 17. stoljeća, Engleskoj je protestantizam nametnut pod državnom prisilom i preko autoriteta vladajuće klase koju je predstavljao Parlament. Engleska crkva je bila osmišljena pod Elizabetom I. (koja je vladala od 1558. do 1603.) kao srednji put između 7


PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

„ekstrema“ kalvinizma i katolicizma. No, dok se protestantske denominacije mahom toleriralo, katoličke su bile smatrane izdajom. Krv katoličkih mučenika u narednim stoljećima hranila je korijene proganjane vjere, ali su istovremeno mitovi o domoljubnom protestantizmu postali sinonimom za identitet britanske države. Ovaj je identitet bio samo donekle uzdrman Zakonom o poboljšanju položaja katolika iz 1829., koji je dopuštao katolicima da budu zaposleni u većini javnih službi te da glasuju. Katoličanstvo je ubuduće bilo tolerirano, no predrasude protiv njega su bile usađene u javnosti gotovo jednako duboko kao i inače. Tijekom duge vladavine kraljice Viktorije (1837.–1901.), protestantizam je cvjetao u obliku evangeličkog entuzijazma, unutar i izvan Engleske crkve, no istovremeno su filozofski i teološki liberalizam, kao i njegova protuteža i protivnik, novooslobođeni katolicizam, izazvali status quo iz suprotnih polazišta. Ovo je, skicirano u najkraćim crtama, bila situacija u kojoj se našao mladi Gilbert Keith Chesterton dok se borio oblikovati vlastite ideje o Bogu, čovjeku i svijetu. Chestertonova pozadina nije bila ona tipičnog protestanta. Bio je kršten u Engleskoj crkvi (iako su morale postojati neke dvojbe oko valjanosti postupka, jer je bio ponovno kršten – sub conditione – kada je postao rimokatolik). Članovi njegove obitelji bili su unitarijanci, odnosno članovi sekte koja je bila toliko „protestantska“ da nisu vjerovali u temeljno kršćansko učenje o Presvetom Trojstvu. Unitarijanci su počeli kao vjerski i politički radika8


PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

li, no do devetnaestog stoljeća su bili vrlo ugledni i vrlo liberalni. Ovaj je liberalizam, kako je Chesterton kasnije primijetio, osigurao da on nije odrastao prožet tradicionalnim engleskim protestantskim predrasudama prema Katoličkoj Crkvi. S druge strane, to je značilo i da za Chestertona doktrine kao takve, barem u ranijim godinama, nisu bile od najveće važnosti. Jednom kad ih je prihvatio, bile su ugrađene, a svakako i potvrđene osobnim instinktima, uvidima, iskustvima i osjećajima, koje je gajio prije nego je susreo takve dogmatske formulacije. To je značenje nezaboravnog odlomka u petom poglavlju Pravovjerja: „A tada je uslijedilo iskustvo koje nije moguće opisati. Bilo je to kao da sam od svojega rođenja brljavio s dva golema i neukrotiva stroja, različitih oblika i prividno nepovezana – svijetom i kršćanskom tradicijom. U svijetu sam pronašao ovu rupu: činjenicu da čovjek mora pronaći način kako voljeti svijet, a da mu ne vjeruje; nekako mora voljeti svijet, a da ne bude svjetovan. Otkrio sam da iz kršćanske teologije, poput tvrda šiljka, strši jedno obilježje: dogmatsko inzistiranje na činjenici da je Bog osoba i da je stvorio svijet koji je odvojen od njega. Šiljak dogme točno se uklapao u rupu u ovome svijetu – očito je bilo namijenjeno da tamo bude – a tada se počela događati čudna stvar. Kada su se jednom ova dva dijela ovih dvaju strojeva spojila, svi ostali dijelovi, jedan za drugim, počeli su se uklapati i upadati sa sablasnom točnošću. Mogao sam čuti vijak za vijkom 9


PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

duž čitava stroja kako se uklapa u svoje mjesto s klikom olakšanja. Nakon što je jedan dio došao na svoje mjesto, svi su ostali dijelovi ponavljali tu ispravnost kao kada sat za satom otkucava podne. Nauk po nauk davao je redom odgovor na moj instinkt za instinktom.“2 Chestertonov put prema Katoličkoj Crkvi bio je ujedno i neuobičajeno dug, s obzirom na snagu njegove zaokupljenosti religijom. Ne možemo precizno pratiti svako odstupanje i oklijevanje, no određene su ključne točke dovoljno jasne. Prva takva ključna točka bio je njegov brak 1901. s predanom, praktičnom anglikankom, Frances Blogg. Do 1908., kada je napisao Pravovjerje, njegovi su vjerski pogledi bili nerazlučivi od katolicizma, iako – kao što je očito iz gore citiranog odlomka – njegovom izražaju tih pogleda nedostajalo je prepoznatljive katoličke terminologije, koja se javila kasnije. Tek je 1922. Chesterton pisao svom prijatelju i mentoru, katoličkom svećeniku vlč. Johnu O’Connoru, uzoru za detektivske priče o velečasnom Brownu, kako bi mu rekao da želi razgovarati o stvarima koje su ga mučile, „... posebice o onima najozbiljnijima, vjerskim i vezanim uz moj prilično težak položaj“3. To je ljeto velečasni O’Connor ostao nekoliko dana s Chestertonovima, a 30. srpnja Gilbert Keith je bio kršten u Katoličkoj Crkvi. Najočitiji razlog zašto se tako dugo trzao za nekoga tko je tako očito bio upecan, bila je njegova supruga, koju je 2 3

G. K. Chesterton, Pravovjerje, Verbum, Split, 2015., str. 100. Collected Works, vol. 3, Introduction, str. 9.

10


PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

Chesterton duboko volio, možda još više zbog njihove zajedničke nesreće što nisu mogli imati djecu. Frances ga je uvela u kršćansku vjeru i bila njegov uzor u njoj, i ona se pridružila njegovom „putu u Rim“ četiri godine kasnije. No, u međuvremenu, on sam nije smatrao nužnim učiniti ovaj očiti korak. Chesterton je u međuvremenu – a to je još jedan začudno engleski fenomen, s kojim se Hrvati koji žele razumjeti Chestertona moraju upoznati – bio „anglokatolik“. Anglikanska je crkva, barem donedavno, kada je gotovo sve što je ostalo spalo na zaraćene liberale (koje su vodili homoseksualci i feministice) i evangelike (koje su vodili Afrikanci), uključivala vrlo različite stilove „crkvenosti“. Uvijek je bilo nekih teoloških liberala, relativista, kako bi se danas to najbolje opisalo, koji su najčešće poznati kao „Šira crkva“ (Broad Church). Postojala je i „Visoka crkva“ (High Church), koja je katkad poznata pod imenom „presahla crkva“ (High and Dry) zbog svog stila, i previše zaokupljena veličanstvenom, arhaičnom prozom staroengleskog molitvenika i uglavnom ugodno smještena u još veličanstvenije engleske katedrale (sve redom otete od katolika, naravno). Svatko tko želi uživati u njihovom društvu danas treba čitati vrlo čitljive romane Barsetshire Anthonyja Trollopa4. I, konač4

The Chronicles of Barsetshire sastoje se od šest romana čija se radnja odvija u izmišljenoj engleskoj grofoviji Barsetshire, u kojima se bilježi život katedrale, klera i plemstva. Djelo je pisao engleski književnik Anthony Trollope (1815.−1881.) 1850-ih i 1860-ih godina.

11


PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

no, postojali su anglokatolici, odnosno katoličko „krilo“ Anglikanske crkve. Anglokatolici su imali različite stilove, neki su bili više zainteresirani za katoličke običaje, neki za katoličku doktrinu, no svi su inzistirali na tvrdnji da je Anglikanska crkva, kao takva, dio univerzalne Katoličke Crkve, da su njena ređenja valjana, njihovi sakramenti vjerodostojni, i da je ona naravni, nacionalni dio Katoličke Crkve kojoj bi svi Englezi mogli i trebali pripadati. (Hrvati će možda primijetiti tonove pravoslavlja ovdje, i ne bez razloga, premda je engleska inačica bila krhkija i manje nacionalistička). Na osobnom planu, mogu svjedočiti o atraktivnosti anglokatoličke opcije. Sve dok netko može prihvatiti upitnu ekleziologiju, odnosno pojam da je Anglikanska crkva „katolička“, može se okoristiti onim najboljim iz više svjetova. Može uživati u ljepoti bogoštovlja, utjesi (onoga što se smatra) sakramentima, užitka u tome što je u stanju šokirati plahe evangelike vlastitim papizmom, sigurnosti da nismo napustili Englesku zbog „Rima“, da ne moramo moliti uz Irce, i, prije svega, spoznaji da možemo, na koncu, činiti manje ili više što poželimo jer nema discipline ni autoriteta, osim onoga koje uzrokuje vlastita savjest. Ovo je bilo posebno zadovoljavajuće za ljude kao što je bio Chesterton, i svakako za ljude poput mene, koji dolaze iz okruženja gdje je prevladavao liberalizam, i gdje je individualizam prihvaćen kao norma. 12


PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

Problem je, naravno, ta neugodna stvar zvana „savjest“. Za one koji imaju strogo doktrinarni mentalni sklop, gotovo bez obzira na doktrinu, takav udobni položaj kao što je anglokatolicizam uopće nije udoban: on je agonizirajući. Takva je bila i agonija koja je pogodila blaženoga kardinala Johna Henryja Newmana, koji je isprva bio rigorozni evangelički anglikanski svećenik, a zatim pokušao biti rigorozni katolički svećenik unutar Engleske crkve. Trošio je sve više i više energije i proizvodio sve više i više polemičkih tekstova kako bi pomirio svoj položaj s činjenicama Anglikanske crkve i koji ju je potom, 1845., napokon napustio. Newmanova je borba bila teža od Chestertonove jer je bio više vezan za anglikanizam, i zato što je utabao put kojim su ostali koračali, s njegovim primjerom pred sobom, u narednom stoljeću. No, i Chesterton je otkrio ono što svi obraćenici moraju otkriti: da, neovisno o tome koliko je blag nečiji temperament, koliko su tolerantni njegovi prijatelji i obitelj, koliko je isprazan stari život koji se napušta – obraćenje je zastrašujuća stvar, i stvar koja nas s razlogom plaši jer su ulozi toliko visoki, a pitanja su o životu i smrti – vječnom životu i smrti. Chesterton nije mnogo pisao o svojim anglokatoličkim godinama, a vjerojatno je mnogo njegovih čitatelja pretpostavljalo da je već bio katolik. Piše en passant kako je bio uvrijeđen činjenicom da je morao tražiti „dopuštenje“ od Anglikanske crkve kako bi postao katoli13


PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

kom. Usporedba s Newmanom, koju je napravio jedan od novijih životopisaca potonjeg, je poučna: „Napola dovršena kuća, kakva je anglokatolicizam, nikada ne bi mogla potpuno zadovoljiti Chestertona, ne zato što je bila nelogična ili nedosljedna, kao što se to činilo Newmanu, već jednostavno zato što je bila puno manje od punine katolicizma…“5 Međutim, ono što su Chesterton i Newman imali zajedničko, i što iz osobnog iskustva i svjedočenja iskustvima suvremenika mogu prosuditi da je bio ključni element koji vodi čovjeka od intelektualnog integriteta, bez obzira na moguće druge mane koje bi mogao imati, prema Katoličkoj Crkvi, jest trajna potraga za istinom. Ljudi obično u ovom trenutku citiraju Ispovijesti sv. Augustina: “Nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi”, što je duboka i utješna misao. No, ona ne zahvaća sasvim čvrstu kompulziju intelektualca da bude u pravu, koja je u mnogim slučajevima sazdana od određene količine ponosa, zajedno s poniznošću. Newmanov epitaf izvrsno sažima osjećaj napretka koji se ostvaruje obraćenjem na katoličanstvo: „Ex umbris et imaginibus in veritatem“ (Iz sjena i sličnosti u istinu). Tako je i Chesterton, s više prozaičnosti, no i dubljim psihološkim uvidom u motivaciju, opisao dva ključna razloga za postati katolikom: da je katolicizam ono što čovjek „vjeruje da je čvrsta objektivna istina, koja je istinita neovisno o tome svi5

Ian Ker, The Catholic Renewal in English Literature 1845-1961, London, Gracewing, 2003, str. 77.

14


PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

đa li mu se ili ne; a drugi je taj da traži oslobođenje od svojih grijeha“6. Chesterton je isto tako, za razliku od većine Engleza tada ili danas, i tako začudno da se čini providonosnim, imao začetke pobožnosti Blaženoj Djevici Mariji još prije no što je postao kršćaninom, a kamoli katolikom. Zapisao je: „Crkva me izvukla iz anglikanizma, baš kao što me sama slika Naše Gospe izvukla davno prije iz običnog protestantizma tako što je bila ono što jest, tako što je bila lijepa.“7 Imao je ideju Gospe još kada je bio u vrtiću8. Štoviše, kao što Chesterton lakonski i na trenutak opisuje, gotovo kao da je trenutak previše osoban za razmatranje, bilo je to 1920. na povratku iz posjeta Svetoj Zemlji. Dakle, dvije godine prije no što je konačno primljen u Crkvu: „Bilo je to ispred njene pozlaćene i vrlo skupe slike u luci Brindisi, kada sam obećao što ću učiniti ako se vratim u svoju zemlju.“9 Chesterton je, kao što je to dobro poznato, majstor paradoksa. Paradoks je sredstvo i katkad ga se može uzeti previše. Osobno mi je, kao i mnogim ljubiteljima ovog čovjeka i njegovih djela, Chestertonovih paradoksa ponekad i previše. No, oni su osobito korisni u njegovoj raspravi o kršćanskoj vjeri i Katoličkoj Crkvi. U određenom smislu, kršćanska je poruka ta da je svijet od Pada preokrenut naglavačke, i jedino ponov6 7 8 9

„Where All Roads Lead”, Collected Works, vol. 3, str. 27. Isto, str. 39. „The Well and the Shallows”, Collected Works, vol. 3, str. 462. Isto, str. 463.

15


PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

nim preokretom – i dobranim protresanjem samih sebe u tom procesu – možemo vidjeti stvarnost, uključujući i nadnaravnu stvarnost, koja je njen daleko najvažniji dio. Chesterton, paradoksalno, pokazuje da upravo prihvaćanjem ograničenja koja su sadržana u postajanju katolikom, nudeći (kao što izricanje Vjerovanja zahtijeva) „vjersko podlaganje volje i intelekta“ crkvenom učiteljstvu, možemo biti sigurni da su naši pogledi uvijek novi i svježi, upravo zbog toga što ne „idemo ukorak s vremenom“. Zadobivamo samopouzdanje, ne u bespomoćne sebe, već u sebe uz pomoć crkvenog učenja, koje se tijekom stoljeća, pritisnuto krivovjerjima i pogrješkama, uvijek na koncu pokazalo ispravnim.10 Dobivamo slobodu mišljenja, jer napokon znamo kako misliti, i granice unutar kojih je nagađanje korisno, tako da se ne iscrpimo na pitanjima koja nemaju odgovor i uspijemo primijeniti naš razum na ona koja imaju. No, pustimo Chestertona da sam objasni: „Postati katolikom ne znači odreći se razmišljanja, već naučiti kako razmišljati. U točno istom smislu oporavak od paralize ne znači odreći se kretanja, već znači naučiti kako se kretati. Katolički obraćenik prvi put ima polazišnu točku za cjelovito i gorljivo razmišljanje. Prvi put posjeduje sredstvo propitivanja istine u bilo kojem pitanju koje postavlja. S obzirom na to kamo ovaj svijet ide, posebno u sadašnjem trenutku, kao da upravo dru10 „The

190.

16

Thing: Why I am a Catholic”, Collected Works, vol. 3, str.


PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

gi, pogani i krivovjerci posjeduju sve krjeposti osim moći dosljednog razmišljanja.“11 Zapravo, katolicizam nas oslobađa, i to ne samo (kroz sakramente) od grijeha, što je najvažnije, već i od širokog raspona gluposti i cijelog niza predrasuda koje, nažalost, na ovaj ili onaj način zarobljavaju većinu današnjih ljudi. Čak smo oslobođeni i straha od smrti, premda svakako ne i straha od, po svoj prilici, neugodnog procesa umiranja. Jedan od proširenih odlomaka iz Katoličke Crkve i obraćenja (otkud dolazi i gore navedeni ulomak) jest Chestertonov opis obrasca po kojem se obraćenje, koje bi se vjerojatno trebalo nazvati intelektualnim, općenito događa. Ima nepogrješivu, a u mom slučaju i osobno provjerljivu notu autentičnosti: „Iz mojega iskustva, obraćenik obično prolazi kroz tri faze, tj. stanja uma. Prvo je kada si umišlja da je potpuno nenavezan, pa čak i potpuno ravnodušan... U prvoj fazi mladi filozof osjeća kako treba biti pošten prema Rimskoj Crkvi. Želi biti pravedan prema njoj, no ponajviše zato što vidi da ona trpi nepravdu... Druga je faza ona u kojoj obraćenik postaje svjestan ne samo laži već i istine, te je nevjerojatno uzbuđen što otkriva kako je ona mnogo veća nego što je ikada očekivao. To nije toliko faza koliko napredak i odvija se poprilično brzo, no često na duže vrijeme. Ta se faza sastoji u otkrivanju koliko se izrazito mnogo živahnih i zanimljivih ide11 U

ovoj knjizi, str. 95.

17


PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

ja nalazi u katoličkoj filozofiji, da većina njih same po sebi u trenu osvajaju obraćenikovu naklonost te da čak i one koje ne bi prihvatio imaju neko opravdanje za svoje prihvaćanje. Taj tijek, koji se može zvati otkrivanjem Katoličke Crkve, možda je najugodniji i najjasniji dio cijele stvari: jednostavniji od pridruživanja Katoličkoj Crkvi te mnogo lakši od nastojanja življenja katoličkim životom. To je poput otkrivanja novoga kontinenta punoga čudnovatoga cvijeća i fantastičnih životinja koji je istodobno i divlji i gostoljubiv. Kada bi pokušali potpuno dočarati taj proces, to bi jednostavno značilo uzastopno raspravljati o pedesetak katoličkih ideja i institucija... To je, općenito govoreći, faza u kojoj se čovjek nesvjesno želi obratiti. Treća je faza možda najistinitija i najstrašnija. To je ona u kojoj se čovjek ne želi obratiti. Odveć se približio istini i zaboravio je da je istina magnet sa silama privlačenja i odbijanja... Otkriva čudnu i alarmantnu činjenicu... Nemoguće je biti pravedan prema Katoličkoj Crkvi. U trenutku kada joj se čovjek prestane protiviti, osjeti da ga ona privlači. U trenutku kada prestane na nju vikati, počinje je sa zadovoljstvom slušati. U trenutku kada nastoji biti pošten prema njoj, postaje joj privržen. No, kada taj osjećaj prijeđe preko određene točke, on počinje poprimati tragičnu i prijeteću veličanstvenost velikoga ljubavnoga odnosa. Čovjek ima posve isti osjećaj kao da se potpuno predao ili kao da je kompromitirao samoga sebe; kao da je na neki način uhvaćen u klopku, čak iako mu je drago što je uhva18


PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

ćen u nju. No, na neko duže vrijeme on nije toliko zadovoljan koliko je jednostavno prestravljen. Može biti da su to stvarno psihološko iskustvo pogrješno razumjeli gluplji ljudi te je ono odgovorno za sve što je ostalo od legende o Rimu kao pukoj zamci. Međutim, ta legenda promašuje sav smisao psihologije. Nije papa taj koji je postavio zamku niti su svećenici ti koji su stavili mamac. Sav je smisao toga gledišta da zamka jednostavno jest istina. Sav je smisao taj da se sâm čovjek zaputio prema zamki istine, a nije zamka ta koja trči za čovjekom. Sve je korake, osim posljednjega, gorljivo učinio vlastitim snagama zbog zanimanja za istinu. Pa čak ga i posljednji korak ili posljednja faza, uznemiruje samo zato što je tako istinita. Ako se još jednom mogu osvrnuti na svoje iskustvo, mogu reći da me sumnje nisu nikada manje mučile kao u posljednjoj fazi kada su me mučili strahovi. Prije posljednje odgode napravio sam odmak te sam bio spreman otvorena uma sagledati sve vrste doktrina. Nakon što se odgoda završila odlukom, doživio sam sve vrste promjena u samom raspoloženju; držim da sa sumnjama i poteškoćama suosjećam više nego prije. No, netom prije nisam ni sumnjao ni imao poteškoća. Jedino sam imao strahove, strahove od nečega što je posjedovalo konačnost i jednostavnost samoubojstva. Što sam više potiskivao tu stvar u zapećak svojega uma, bivao sam sigurniji u to što ta stvar jest. I po paradoksu koji me sada ni najmanje ne plaši, može biti da nikada više ne ću biti tako apsolutno siguran da je stvar 19


PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

istinita kao što sam bio kada sam je posljednji put pokušao zanijekati.“12 Obraćenje je uvijek osobni susret sa svemogućim Bogom, i premda je Bog uvijek isti, pojedino ljudsko biće u tom susretu nije samo različito, već i jedinstveno. Tako je jedno obraćenje uvijek različito od drugog, ili kako bi to Chesterton rekao u Katoličkoj Crkvi i obraćenju: „Crkva je kuća sa stotinu vrata. Nijedan čovjek ne ulazi pod potpuno istim kutom.“13 To je lakše opaziti nakon obraćenja jer (opet chestertonovski paradoks): „Postati katolikom proširuje um. Posebno proširuje um o razlozima zašto biti katolikom. Stojeći u središtu susretanja svih putova, čovjek slijedom može pogledati niz svaki pojedini put te shvatiti da se oni spuštaju sa svakog dijela neba.“14 Unatoč tome, postoje ograničenja takvog razumijevanja. Netko s tipičnim hrvatskim zaleđem može biti zainteresiran ili nadahnut načinom kojim je tipični, ili bolje rečeno atipični Englez pronašao put do Istine koja je utjelovljena u Katoličkoj Crkvi. Konkretno, velika popularnost koju Chesterton ima u Hrvatskoj, možda posebno među mlađim Hrvatima, proizlazi iz nečega što nije uvijek očito u hrvatskom diskursu o bilo kojoj temi: smislu za humor. To je ipak pitanje afiniteta prema drukčijem stilu, više nego uvažavanja zajedničkog 12 Isto,

str. 67–73. str. 41. 14 Isto, str. 73. 13 Isto,

20


PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

identiteta temeljenog na iskustvu. Slično tome, kao Englez sa zaleđem ne toliko različitim od Chestertonova, ali s manje dobrom naravi i bez genija, nije mi bilo moguće unići u iskustvo Hrvata koji se obrati. Ili će Hrvat ponovno otkriti nešto što ja, kao engleski protestant nisam znao, a sada znam – bogatstvo hrvatske katoličke baštine. Ili će biti prisiljen prevladati nešto za što, također, nisam znao: nešto toliko sklono iskrivljavanju i puno predrasuda i otrova kao najopakiji protestantizam – odnosno, komunizam. Muškarac ili žena u Hrvatskoj koji dolaze iz obitelji komunista i ulaze u Katoličku Crkvu imaju životnu priču za ispričati i prepreke koje moraju prevladati, a koje, pošteno bi bilo reći, nijedan Englez ne može lako zamisliti. Znači li to, dakle, da je čitanje Chestertonovih meditacija o tome što znači postati katolikom samo divna književna distrakcija, bez praktičnih posljedica? Odgovor na to je naglašeno „ne“, i to trostruka negacija. Kao prvo, u Chestertonovu životu, i to ne samo tijekom njegova dugotrajnog obraćenja, već i po njegovu ponašanju nakon njega, možemo vidjeti djelovanje Božje milosti na temeljit, privlačan i ljudski način. To je primjer svima koji pokušavaju živjeti katolički život unutar svijeta. Drugo, možemo vidjeti, dok god gledamo malo dulje u pozadinu, nešto drugo: važnost vjerske kulture, a to je sigurno nešto što Hrvati znaju cijeniti. Način na koji Chesterton priča svoju priču, a to je način na koji svi 21


PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

obraćenici govore, je izdvajanje onoga što ga je natjeralo na put koji je osobno odabrao. No, gdje bi bio bez svoje supruge Frances, pobožne anglikanke koja je, unatoč antikatoličkim predrasudama viktorijanske Engleske, upila i prenijela većinu onih doktrina koje potječu iz rane Crkve, od kojih su anglikanci otkinuli papu i svetu misu? Anglikanska crkva, nama koji smo je napustili, nije nešto na što smo ponosni ili za to osjećamo naklonost. No, da kroz nju nismo naučili Vjerovanje, većina bi nas možda završila kao budisti ili adventisti sedmog dana ili pristaše nekog osebujnog holivudskog ekscentrično-mističnog kulta. Suvremeno i nepovratno katastrofalno urušavanje anglikanizma znači da više nema strukture unutar koje doktrinarno pravovjerni kršćani mogu napraviti taj konačni, plodni iskorak prema Katoličkoj Crkvi. Britanija je danas uglavnom spaljena zemlja, duhovno i kulturno, ona je „misijski teritorij“, i po svemu je očito da su muslimani, a ne katolici, oni koji provode misije. Treći i posljednji razlog zašto je Chestertonovo pisanje o vjeri važno je u tome da je po ovom pitanju obraćenja i izazova s kojima će se susresti bio proročki. Nije vjerovao da je protestantizam stvarni problem, čak i u svom vremenu, budući da su njegove temeljne doktrine već bile gotovo univerzalno odbijene – čak i od strane protestanata. Kao što on to kaže (i to, zapamtite, prije osamdeset godina): „Protestantizam je sada samo ime, ali to je ime koje se može koristiti za pokrivanje bilo ko22


PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

jeg -izma osim katolicizma.“15 Ono s čime će se Katolička Crkva suočiti, predvidio je, i s čime se mi danas suočavamo – više na Zapadu no u Hrvatskoj, no to dolazi – nešto je potpuno drukčije, maglovitije, nešto od čega će trebati stvarati obraćenike drukčijim sredstvima od onih usavršenih u godinama pada anglosaksonske protestantske nadmoći. U vrijeme pisanja Katoličke Crkve i obraćenja (1927.), Chesterton je i dalje svjedočio stabilnom pritoku obraćenika iz Engleske crkve, i premda je bilo i onih katolika koji su otpali, mogao je odbaciti preostale rasprave kao „raspravu između filozofa i ljubavnika“16. Ova primjedba odbacivanja se značajno izmijenila do vremena kad je napisao Bunar i pličine (1935.), i to je prava primjedba kojom možemo završiti, jer prenosi ono kako je Chesterton zamišljao, i pokazalo se ispravno, pogled u budućnost. To je svijet u kojem samo Katolička Crkva ima sposobnost da govori za razum protiv nerazumnosti obnovljenog poganstva: „Rimska religija će biti, u doslovnom smislu, jedina razumska religija. Druge religije neće biti razumske, već relativističke. Izjavljivat će da je sam razum relativan i nepouzdan. Izjavljivat će da ‘biti’ znači ‘postajati’ ili da je svako vrijeme tek vrijeme promjene. Tvrdit će da u matematici dva i dva daju pet s obzirom na postojano zvjezdano nebo; a u metafizici i moralu će govoriti da postoji dobro onkraj dobra i zla.“ and the Shallows”, Collected Works, vol. 3, str. 468. ovoj knjizi, str. 123.

15 „Well 16 U

23


PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

Živimo u vremenu gluposti, plitkosti i hihotajuće ispraznosti. Dobro je imati, i to sada na hrvatskomu jeziku, Gilberta Keitha Chestertona da razbije naš kičasti kozmos i vrati nas Istini i Vjeri. Robin Harris

24


KATOLIČKA CRKVA I OBRAĆENJE


UVODNIK: NOVA RELIGIJA

1.

UVODNIK: NOVA RELIGIJA

Katolička vjera se nekoć nazivala starom religijom, no, danas ju svrstavaju među nove religije. To ni na koji način nije povezano s njezinom istinitošću ili lažnošću, već je to činjenica koja je uvelike povezana s načinom na koji suvremeni svijet razmišlja. Bilo bi izrazito nepoželjno kada bi suvremeni čovjek prihvatio katoličanstvo samo kao puku novinu. Ali ono i jest novina. Ono na svoju sadašnju okolinu djeluje neobičnom snagom i svježinom jedne novosti. Čak i oni koji ga optužuju, općenito ga optužuju kao novost, kao inovaciju, a ne samo kao nešto što je opstalo kroz vjekove. Oni govore o „naprednoj“ stranci unutar Anglikanske crkve. Oni govore o „agresiji“ Rimske Crkve. Kada govore o ekstremistu, vjerojatno misle na ritualista kao socijalista. Promotrimo li bilo koju normalnu i uglednu protestantsku obitelj, anglikansku ili puritansku, u Engleskoj ili Americi, otkrit ćemo kako se prema katoličanstvu iz praktičnih razloga odnose kao prema novoj religiji, odnosno kao prema revoluciji. Ono nije nešto što je opstalo. U tom smislu nije ni nešto starinsko. Ono čak ništa nužno ne duguje tradiciji. Na mjestima gdje mu tradicija ni na koji način ne može pomoći, 27


KATOLIČKA CRKVA I OBRAĆENJE

gdje je cijela tradicija protiv njega, ono se nameće vlastitom vrsnošću. Ne kao tradicija, već kao istina. Otac će neke od tih anglikanskih ili američkih puritanskih obitelji često otkriti kako sva njegova djeca raskršćuju s njegovim manje-više kršćanskim kompromisom (koji su tijekom 19. stoljeća smatrali normalnim) te odlaze u različitim smjerovima za različitim vjerama i modama koje bi on prozvao hirovima. Jedan će od njegovih sinova postati socijalist te će izvjesiti Lenjinov portret. Jedna će njegova kći postati spiritist te će se igrati s pločom za prizivanje duhova. Druga će se pak kći pridružiti kršćanskoj znanosti1, a poprilično je izgledno kako će se njegov drugi sin zaputiti prema Rimu. Poanta je, za sada, da se s očeva gledišta, pa čak i u nekom smislu s gledišta obitelji, sve te stvari događaju u skladu sa svojstvima novih religija, velikih pokreta, u skladu s oduševljenjem koje mlade ljude podiže na noge, a starije ostavlja zbunjenima ili razdraženima. O katoličanstvu se doista govori, čak i više nego o drugima, kao da se radi o jednoj od divljih mladenačkih strasti. Optimistične tetke i stričevi kažu da će mlade katoličanstvo „proći“, kao da se radi o djetinjastoj ljubavnoj vezi ili o nesretnom odnosu s konobaricom. Mračniji i stroži tetke i stričevi su, možda u nekom ranijem razdoblju, o katoličanstvu zapravo običavali govoriti kao o nekom nepri1

Kršćanska znanost (engl. Christian science), protestantska sekta nastala sredinom 19. stoljeća, koja ističe da je bolest iluzija koja se može izliječiti jedino molitvom. (Sve su bilješke prevoditeljeve.)

28


UVODNIK: NOVA RELIGIJA

ličnom zadovoljstvu, kao da je njegova književnost, doslovno, određena vrsta pornografije. Newman2 sasvim prirodno primjećuje kako u to vrijeme uopće nije bilo čudno da je student pronađen s udžbenikom iz askeze ili knjigom monaških meditacija tretiran kao mračna i iskvarena osoba, kao da je uhvaćen u posjedovanju „lošega štiva“. Valjao se u osjetilnim užitcima Časoslova ili je raspaljivao svoju požudu kontemplirajući pogrješnu količinu svijeća. Vjerojatno je prestalo biti običajem smatrati obraćenje nekim oblikom traćenja života. Ali je još uvijek uobičajeno gledati na obraćenje kao na neku vrstu pobune. A s obzirom na većinu uspostavljenih običaja suvremenoga svijeta, obraćenje i jest pobuna. Kada danas čestiti trgovac iz srednje klase ili vrijedni farmer sa Srednjega zapada šalje svojega sina na fakultet, osjeća tihu uzbunu da njegov sin ne zapadne među lopove kao što su komunisti. Ali on osjeća taj isti strah da ne bi pao u ruke katolika. No, danas se on više ne boji da će pasti u ruke kalvinista. Ne boji se da će njegova djeca postati supralapsa-

2

John Henry Newman (1801.−1891.) bio je katolički kardinal i intelektualac. Isprva anglikanac, a potom se u 44. godini života obraća na katoličku vjeru i tako postaje najveći i najglasovitiji obraćenik Engleske u 19. stoljeću. Osniva Oratorij sv. Filipa Nerija u Birminghamu, a zatim i u Londonu. Papa Leon XIII. ga 1879. godine imenuje kardinalom, prepoznavši u njemu prvoborca svojega programa kojim je Crkvu htio pomiriti s kulturom. Papa Benedikt XVI. ga je 19. rujna 2010. proglasio blaženim.

29


KATOLIČKA CRKVA I OBRAĆENJE

rianisti3 iz 17. stoljeća, koliko god mu se taj nauk ne sviđa. Čak nije ni nešto posebno zabrinut mogućnošću da njegova djeca prihvate krajnje solifidejske predodžbe4 koje su nekoć bile uobičajene kod neobičnije vrste metodista. Nije izgledno da će otac u strahu očekivati brzojav kojim ga obavještavaju da je njegov sin postao članom petoga carstva5, kao što nije izgledno da će primiti vijest o njegovu pridruživanju albigenzima6. Baš mu i ne kvari san misao je li Tom u Oxfordu postao luteranom, kao ni misao da je postao lollardistom7. Sve te religije on neodređeno prepoznaje kao mrtve religije ili, kako bilo, kao stare religije. Otac se jedino boji novih religija; svježih, provokativnih, novih, paradoksalnih ideja koje mladima ulijeću u glavu. Ali među te opasnosti 3

4 5

6

7

Supralapsarianizam, kalvinistički nauk prema kojem je Bog donio odluku o izabranosti ili osudi grješnika prije stvaranja te je dopustio pad čovjeka kao sredstvo izvršavanja svojega nauma. Jedino vjera (lat. Sola fidei), protestantski nauk da se čovjek spašava jedino po vjeri. Peto carstvo, ekstremna puritanska sekta iz 17. stoljeća. Ime se odnosi na četiri carstva iz knjige proroka Daniela: babilonsko, perzijsko, makedonsko i rimsko, a peto će uspostaviti Krist, kako je to sekta vjerovala. Albigenzi ili katari (grč. kataroi, čisti), srednjovjekovna kršćanska dualistička gnostička sekta koja naučava kako je duh dobar, a materija zla, stoga su brak, rađanje i tijelo zli i treba ih se osloboditi. Lollardisti, pred-protestantski pokret nastao sredinom 14. stoljeća u Engleskoj. Njegov pokretač bio je katolički teolog John Wycliffe.

30


UVODNIK: NOVA RELIGIJA

koje privlače mlade on zapravo svrstava svježinu i novost Rima. To je poprilično čudno jer Rim nije osobito mlad. Između tih iritantnih novih religija nalazi se jedna podosta stara religija. Ali ona je jedina stara religija koja je uistinu nova. Kad je bila izvorno i stvarno nova, nesumnjivo se rimski otac često našao u jednakom položaju kao i anglikanski ili puritanski otac. I on je mogao misliti da sva njegova djeca hodaju čudnim putovima te da napuštaju kućne bogove i svete hramove Kapitolija. I on je vjerojatno vidio kako se jedno njegovo dijete pridružilo kršćanima u njihovoj Crkvi, a vjerojatno i u njihovim katakombama. Ali vidio bi i da između ostale djece jedno ne mari nizašto osim za orfijske misterije, da se drugo pridružilo kultu Mitre, da je treće postalo novopitagorejac koji se poučio vegetarijanstvu od hindusa i tako dalje. Iako je rimskom ocu, za razliku od viktorijanskoga oca, možda pruženo zadovoljstvo provođenja svoje patria potestas8 te zadovoljstvo odsijecanja glava svim krivovjercima, on nije mogao presjeći dotok svih krivovjerja. Samo što su mnogi od tih tokova poprilično presušili. Danas je rijetko potrebno da zabrinuti roditelj mora upozoravati svoju djecu na nepoželjno društvo Mitrina bika, pa čak ni da ih odgovori od isključive kontemplacije Orfeja. Pa, iako su vegetarijanci 8

Očinska vlast, u rimskom pravu, ukupnost ovlasti i prava koje glavar obitelji ima nad članovima obitelji i obiteljskom imovinom.

31


KATOLIČKA CRKVA I OBRAĆENJE

uvijek prisutni, oni vjerojatno više znaju o bjelančevinama nego o Pitagori. No, ono drugo mladenačko pretjerivanje još je uvijek mlado. Ona druga nova religija još je jednom nova. Ta je prolazna moda odbila proći, a taj drevni djelić suvremenosti još je uvijek suvremen. Ona je još uvijek protestantskim roditeljima upravo ono što je nekoć bila poganskom roditelju. Mogli bismo jednostavno reći da je ona neugodnost. No, u svakom slučaju, ona je novost. Ona jednostavno nije ono na što je otac naviknut, pa čak ni ono na što je sin naviknut. Ona pridolazi kao nešto svježe i uznemirujuće, bilo da dolazi kao što je došla Grcima koji su uvijek tražili nešto novo, ili kao što je prišla pastirima koji su prvi preko brda čuli povik radosne vijesti, koji u našem jeziku zovemo evanđeljem. Činjenicu da su je Grci u vrijeme sv. Pavla smatrali novošću možemo objasniti time što ona i jest bila novost. No, tko će objasniti zašto je ona još uvijek tako nova posljednjim obraćenicima kao što je bila prvim pastirima? To je kao da stogodišnjak sudjeluje na Olimpijskim igrama s mladim grčkim atletičarima, što bi zasigurno bilo nadahnuće za stvaranje neke grčke legende. Nešto se gotovo jednako legendarno nalazi u religiji staroj dvije tisuće godina, a koja se sada pokazuje kao suparnik novih religija. To ne možemo zanemariti, već moramo objasniti. Ništa ne može legendu pretvoriti u mit. Vlastitim smo očima vidjeli i vlastitim ušima čuli veliku suvremenu prepirku između mladih katolika 32


UVODNIK: NOVA RELIGIJA

i starih protestanata. A to je prvi korak koji se treba poduzeti u svakom proučavanju suvremenoga obraćenja. Ne ću govoriti o brojevima i statistikama, iako bih kasnije mogao o njima nešto reći. Prva činjenica koju moramo uočiti jest bitna razlika koja zamagljuje svaku razliku u veličini. Većina protestantskih zajednica danas, bilo da su snažne ili slabe, nisu ojačane u ovom posebnom pogledu: ne mogu svoje stare nauke učiniti privlačnima svojim novim sljedbenicima. Mladić će iznenada postati katoličkim svećenikom, pa čak i katoličkim redovnikom jer gaji jedno spontano, pa i nestrpljivo osobno oduševljenje za nauk o djevičanstvu, kako su ga živjele sv. Katarina ili sv. Klara. Ali koliko je muškaraca postalo baptističkim službenicima jer ih je osobno užasavala ideja da će nevino dojenče nesvjesno doći Kristu? Koliko se iskrenih prezbiterijanskih službenika u Škotskoj doista želi vratiti Johnu Knoxu9, kao što bi se katolički mistik želio vratiti Ivanu od Križa? Ti su muževi naslijedili nazore za koje osjećaju da ih mogu držati s razumnom dosljednošću i općim dogovorom. Ali oni ih nasljeđuju. Religija je za njih tradicija. Naravno, mi se katolici ne podrugujemo tradiciji, ali kažemo da se u ovom slučaju radi samo o tradiciji i ni o čemu drugom. Nijedan se muškarac od njih stotinu nikada ne bi pridružio svojoj sadašnjoj zajednici da je bio rođen izvan 9

John Knox (o. 1513.−1572.) bio je škotski teolog i pisac koji je predvodio reformaciju u Škotskoj. Osnovao je Prezbiterijansku škotsku crkvu.

33


KATOLIČKA CRKVA I OBRAĆENJE

nje. Nijedan muškarac od njih tisuću ne bi izmislio nešto takvo poput njihovih crkvenih obrednika, a da oni nisu bili stavljeni pred njega. Nitko od njih nema nikakav pravi razlog što je dio svoje posebne crkve, bez obzira na to koji god dobar razlog još uvijek imali da budu izvan naše Crkve. Drugim riječima, staro je vjerovanje njihove zajednice prestalo djelovati kao svježa i poticajna misao. Ono je u najboljem slučaju neko geslo ili ratni poklik, a u najgorem slučaju dosjetka. Ono se ne uspoređuje sa suvremenim idejama kao suvremena ideja. Vjerujemo da će, u njihovo vrijeme i kad na njih dođe red, i te druge suvremene ideje također dokazati svoju smrtnost tako što će postati gesla, dosjetke i tradicije. Stoga bi, za stoljeće ili dva, i spiritizam mogao postati tradicijom, i socijalizam bi mogao postati tradicijom, i kršćanska znanost mogla bi postati tradicijom. Ali katoličanstvo ne će postati tradicijom. Ono će i dalje biti neugodnost te nova i opasna stvar. To su općenita razmatranja koja usmjeravaju svako osobno proučavanje obraćenja na katoličku vjeru. Crkva je branila tradiciju u vremenu koje je nerazumno nijekalo i preziralo tradiciju. To je jednostavno tako zato što jedino Crkva uvijek brani što se god u danom trenutku nerazumno prezire. Ona se već pokazuje kao jedini prvak razuma u 20. stoljeću kao što je bila jedini prvak tradicije u 19. stoljeću. Znamo da se viša matematika trudi zanijekati da dva i dva daju četiri, a viša mistika da zamislimo nešto što je onkraj dobra i zla. Po34


SADRŽAJ

SADRŽAJ

Predgovor hrvatskomu izdanju (Robin Harris) . . . . .5 1. UVODNIK: NOVA RELIGIJA. . . . . . . . . . . . . . . . .27 2. OČIGLEDNE ZABLUDE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .37 3. STVARNE PREPREKE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .59 4. PREOKRENUTI SVIJET . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .83 5. IZNIMKA POTVRĐUJE PRAVILO . . . . . . . . . . .101 6. BILJEŠKA O SADAŠNJIM IZGLEDIMA. . . . . . .119

125


PREPORUČUJEMO

U svojemu bezvremenom klasiku G. K. Chesterton s jedinstvenom uvjerljivošću i neodoljivim šarmom predstavlja razloge za vjerovanje: razumske, logične i osobne. Na uzbudljiv način opisujući zašto je on osobno započeo vjerovati i kako je prešao put od nevjernika i agnostika do kršćanina istodobno opisuje i svu ljepotu, veličinu i dramatičnost vjere. 223 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr


PREPORUČUJEMO

Ovo, po mnogima ponajbolje, djelo G. K. Chestertona daje pogled na ukupnu ljudsku povijest i postojanje, suprotstavljajući se evolucionističkim i materijalističkim teorijama. Započinjući od postanka čovjeka i različitih religioznih oblika kroz povijest, svojim blistavim stilom i razornom ironijom karakterističnima za njegova najbolja djela, Chesterton pokazuje kako se ispunjenje svih ljudskih želja nalazi u osobi Isusa Krista i njegovoj Crkvi.

325 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr


Nakladnik: VERBUM d.o.o. Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u svibnju 2018.


Otkriće „pravovjernoga“ kršćanstva i vraćanje u Anglikansku crkvu 1901., prikazano u remek-djelu Pravovjerje, za engleskoga je mislioca Gilberta Keitha Chestertona bilo početak poduljega puta ka katoličkoj vjeri koji je konačno 1922., u dobi od 48 godina, rezultirao njegovim ulaskom u okrilje Katoličke Crkve. Pet godina potom Chesterton je napisao svojevrsni nastavak Pravovjerja – djelo Katolička Crkva i obraćenje, u kojemu ponovno sjaji njegova briljantnost kao pisca i mislioca dok objašnjava svoje shvaćanje katolicizma i Katoličke Crkve. U ovoj knjizi ovaj „apostol zdravoga razuma“ i „jedan od najomiljenijih, najsjajnijih i najduhovitijih“ branitelja kršćanstva iskreno svjedoči kako ga je konačno osvojilo katoličko pozivanje na razum i istinu te kako je uvidio da nas katoličanstvo oslobađa od mnogih gluposti i predrasuda koje na ovaj ili onaj način zarobljavaju većinu današnjih ljudi. A to je stoga što se katolička vjera, kako ističe Chesterton, ne mijenja s obzirom na ljudsko raspoloženje i na trenutačnu modu, nego nas postojano uči kako ispravno razmišljati i prihvaćati istinu. Stoga katoličanstvo ne skučuje naša obzorja, već nam omogućava uvijek nov i svjež pogled na stvarnost, dajući nam istodobno istinsko samopouzdanje i slobodu mišljenja. Katolicima će ova knjiga zacijelo pobuditi ponos što su dijelom Katoličke Crkve, a ljepota Chestertonove misli će, u konačnici, svakoga čitatelja potaknuti na preispitivanje vlastite vjere ili nevjere tako da bi svaka osoba koja se želi služiti vlastitim razumom i teži istinskoj slobodi trebala pročitati ovo iznimno djelo, sada dostupno i na hrvatskomu jeziku. Živimo u vremenu gluposti, plitkosti i hihotajuće ispraznosti. Dobro je imati, i to sada na hrvatskomu jeziku, Gilberta Keitha Chestertona da razbije naš kičasti kozmos i vrati nas Istini i Vjeri. Robin Harris

ISBN 978-953-235-604-5

VERBUM 98 kn

www.verbum.hr

Objavljeno u suradnji s Hrvatskim društvom G. K. Chestertona.

Katolička Crkva i obraćenje  

Pet godina potom Chesterton je napisao svojevrsni nastavak Pravovjerja – djelo Katolička Crkva i obraćenje, u kojemu ponovno sjaji njegova b...

Katolička Crkva i obraćenje  

Pet godina potom Chesterton je napisao svojevrsni nastavak Pravovjerja – djelo Katolička Crkva i obraćenje, u kojemu ponovno sjaji njegova b...

Advertisement