Karlo i Zita Habsburški

Elizabeth Montfort

KARLO I ZITA HABSBURŠKI

Životni i duhovni put kraljevskoga para

Biblioteka:

Posebna izdanja 192.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Naslov izvornika: Charles & Zita de Habsbourg – Itinéraire spirituel d’un couple © 2021, Groupe Elidia, Éditions Artège, 10, rue Mercœur – 75011 Paris; 9, espace Méditerranée – 66000 Perpignan

Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2022.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršna urednica: Lidija Piskač

Prijevod: Božidar Petrač

Lektura: Bonislav Kamenjašević

Grafička priprema: Ivana Stanić Jerčić

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj

ISBN 978-953-235-822-3

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 190615065.

Predgovor

Gledamo li današnji svijet, treba otvoreno ustvrditi da je stanje, u najmanju ruku, loše. Na čelu zemalja nema više državnikâ ili državnica, a kamoli svetaca; Crkva se posvuda napada, demokratski objavljeni zakoni protive se Kristovu učenju i učenju Crkve, uklanjanje najslabijih postalo je norma; obitelj više nije polazna točka… i mogao bih tako dugo nabrajati. Kako odgovoriti? Svi smo pozvani na svetost, ali odakle početi? Nasreću, Crkva proglašava blaženike, a zatim i svece, osobe poput nas, koje su izabrale radikalan put. Naime, ne rađamo se kao sveci, nego imamo mogućnost u svakome trenutku našega života neprestano birati: „Hoću li Bogu reći da ili ne?“ Ako dan za danom nosi „da“, težimo prema svetosti, ali ne treba se zavaravati, to zahtijeva herojstvo. Blaženici i sveci išli su tim putom. Međutim, za početak oni su posve različiti jedan od drugoga i to nam omogućuje da lako nađemo primjer koji može osobno nama progovoriti i koji možemo nasljedovati. Majka Terezija, Ivan Pavao II., Charles de Foucauld i brat André različiti su po nacionalnosti, podrijetlu i odgoju, ali su slijedili isti put. Nedavno je Crkva proglasila svetima Louisa i Zélie Martin, roditelje svete Terezije iz Lisieuxa. Današnje se obitelji mogu „uhvatiti“ toga izvanrednog primjera obiteljskoga života bez obzira na to što potječe iz 19. stoljeća.

Bliži nama, jer njihovi životi pokrivaju gotovo cijelo 20. stoljeće, blaženi car Karlo i službenica Božja Zita drugi su uzor. Iako se za njih vode dva odvojena procesa kanonizacije, jer je carica Zita nakon smrti svoga muža živjela kao udovica šezdeset i sedam godina, pred Bogom bili su sjedinjeni sakramentom ženidbe. Zanimljivo je utvrditi da je sveti Ivan Pavao II. za moga djeda izabrao nadnevak njihova vjenčanja kao nadnevak upisa u liturgijski kalendar, a ne, kako je to uobičajeno, nadnevak ulaska u nebo.

Malo prije smrti 1922. car Karlo rekao je mojoj baki: „Uvijek i u svemu nastojim što jasnije prepoznati Božju volju i slijediti je što je više moguće.“ Jesu li uspjeli slijediti taj izvanredni životni program koji bi ih oboje trebao, ako Crkva tako prosudi, dovesti do proglašenja svetima?

Upravo je duhovni put ono što Elizabeth Montfort u ovoj knjizi osvjetljuje u svim dionicama njihova života. Slijedeći crvenu nit koja je najavljena u naslovu Karlo i Zita Habsburški – Životni i duhovni put kraljevskoga para, Montfort nas uzima za ruku i omogućuje nam da, čitajući ovu knjigu, koračamo s mojim djedom i bakom i da uđemo u njihovu duhovnost.

Problemi s kojima su se susreli car Karlo i carica Zita na početku 20. stoljeća bili su golemi, ali uspjeli su u olujama sačuvati mir. Iako, ljudski gledano, nisu vidjeli izlaz, zadržali su netaknuto pouzdanje u Božju providnost. U naše su doba problemi drukčiji, ali ne manji, i moramo sačuvati taj isti mir. Crpimo, dakle, snagu iz njihova primjera.

Dugo poznajem gospođu Montfort i bio sam oduševljen kada je prihvatila ući u vijeće Udruge za beatifi-

kaciju carice Zite te zauzeti mjesto koje se brzo spojilo s mjestom glavne tajnice udruge koje obavlja energično, stručno i oduševljeno. Osim što je žena i majka brojne obitelji, gospođa Montfort ima snažna uvjerenja koja vode njezino djelovanje. Bila je europska zastupnica od 1999. do 2004. i borila se za očuvanje kršćanskih korijena Europe. Među ostalim, angažirala se oko pitanja poštivanja života i dostojanstva obitelji te je autorica sjajne knjige o rodu1 .

Takav životni put stavlja je u idealnu situaciju da može dobro razumjeti moje djeda i baku, a nadasve to da je njihov duhovni život bio „nositelj“ koji je određivao njihovo djelovanje. To se vrlo dobro vidi u njezinoj knjizi.

Moja je najveća želja da ovo djelo pomogne velikomu broju čitatelja i mnogim bračnim parovima da ushtjednu slijediti put kojim su moji djed i baka koračali i da njihovim posredovanjem zadobiju milosti snage i herojstva da ustraju na tome putu do svetosti. Moja baka, koja mi je bila i krsna kuma, često je na njemačkome jeziku upotrebljavala ovaj vrlo lijepi izraz: „Bog vam platio!“. Želim, dakle, nakon što sam pročitao njezinu knjigu, iz svega srca reći: „Vergelt’s Gott, gđo Montfort!“

nadvojvoda Rudolf Austrijski

1 Le genre en question, Peuple libre, Valence, 2012.

Razglednica kraljevskoga para s hrvatskim natpisom iz privatne arhive g. Claudea Grbeše, predsjednika Hrvatske udruge za beatifikaciju kraljice Zite.

Uvod

Ova knjiga nije još jedna biografija pridodana već dugomu popisu životopisa Zite i Karla, posljednjih vladara Austrije i Mađarske. Prve su životopise napisala dvojica svjedoka koji su bili bliski mladomu bračnom paru.

Godine 1924. barun Karl Werkmann, osobni Karlov tajnik, napisao je knjigu Kalvarija jednoga cara2 .

Godine 1930. grof Polzer-Hoditz, Karlov savjetnik koji je postao predstojnik njegova kabineta, napisao je knjigu Car Karlo3 .

U Francuskoj je novinar i povjesničar Jean Sévillia, koji je upoznao te dvije tako privržene osobe, napisao 1997. knjigu Zita, hrabra carica4, a 2009., poslije beatifikacije koja je održana 3. listopada 2004. u Rimu, knjigu Posljednji car, Karlo Austrijski5. Danas predsjeda Udrugom za beatifikaciju carice i kraljice Zite, supruge i majke, čija je kauza otvorena 2009. u biskupiji Mans. Šutke smo prošli preko velikoga broja događaja koje će čitatelj moći naći u tim biografijama. Zadržali smo se samo na onima koji omogućuju da se razaberu karakter, srce i duša Karla i Zite.

2 Le calvaire d’un empereur, Payot, Pariz, 1924.

3 Comte Polzer-Hoditz, L’empereur Charles et la mission historique de l’Autriche, Grasset, Pariz, 1934.

4 Zita, impératrice courage, Perrin, Pariz, 1997.

5 Le dernier empereur, Charles d’Autriche, Perrin, Pariz, 2009.

Počevši kao bajka vjenčanjem iz ljubavi, njihov život ubrzo postaje tragedija: rat, klevete, izdaje, samoća, egzil, prerana Karlova smrt… Ipak, u njima nije bilo nikakve ogorčenosti, nikakve kritike. Posve suprotno, njihova srca hranila su se opraštanjem.

Koja je, dakle, tajna njihova bračnog života da su usprkos tako teškim, gotovo nemogućim situacijama uspjeli sačuvati ljudskost? U to ćemo pokušati proniknuti te s Karlom i Zitom proći njihov životni i duhovni put vjere, hrabrosti i predanja Božjoj providnosti; život žrtvovanja za svoje narode koji je kulminirao konačnom žrtvom Karlova života. Njihov život može se sažeti u dvije Karlove izjave: „Sada si moramo pomagati doći u nebo“, u jutro njihova vjenčanja, i: „Beskrajno te ljubim. Opet ćemo se susresti u Isusovu Srcu“, nekoliko trenutaka prije nego što će svoj život predati u Očeve ruke.

Neka nas ova knjiga potakne na to da i sami krenemo tim putom svetosti na koji su pozvani svi kršćani i ljudi dobre volje!

Karlo

Sretno i bezbrižno djetinjstvo

Karlo je rođen 17. kolovoza 1887. u dvorcu u Persenbeugu, na Dunavu, osamdeset kilometara od Beča. Karlov otac, naočiti Oton, bio je nećak cara Franje Josipa i sin nadvojvode Karla Ludovika. Karlova majka bila je nećakinja kralja Saske. Marija Josipa Saska bila je žena solidne naobrazbe i visoke svijesti o majčinskim dužnostima. Bila je ozbiljna, strpljiva i vrlo pobožna te je brižljivo poučavala sina o vjeri. Suprug Oton bio je sklon zanemarivanju supruge, pa se ona tim više posvetila Karlovu odgoju i obrazovanju. Svaki dan vodila je sina na misu i prenosila na njega omiljenu marijansku pobožnost. Navečer prije spavanja imala bi običaj učiniti znak križa na njegovu čelu i uputiti mu, kao pozdrav i želju za laku noć, u Austriji tako popularnu molitvu: „Hvaljen budi Isus Krist! Uvijeke!“

Karlo je kršten 19. kolovoza i primio je, kako se pristoji, sedam imena koja su povezana s austrijskom obitelji: Karlo, Franjo, Josip, Ludovik, Hubert, Juraj, Marija. Svoje je djetinjstvo proveo po garnizonima u kojima mu je boravio otac, ali i u vili Wartholz, gdje su mu živjeli djed i baka po ocu. Djed i krsni kum, nadvojvoda Karlo Ludovik oženio se treći put 1873., oženio je Zitinu tetu, gorljivu ka-

tolkinju Mariju Tereziju (1855. – 1944.). Ona je navršila osamnaest godina i rodit će mu dvije kćeri. Mlada supruga podizala je četvero djece svoga muža koja su vrlo mlada ostala bez majke jednako kao i svoju vlastitu. Karlo Ludovik bio je duboko religiozan čovjek. Godine 1896. otišao je na hodočašće u Svetu zemlju i pio je vodu iz svete rijeke Jordan. No voda je bila zagađena i umro je od tifusne groznice nekoliko tjedana poslije. Djeca su tako ostala bez oca. Marija Terezija nastavila se s ljubavlju brinuti za cijelu obitelj. U Karlovu životu imala je ulogu brižne i ljubljene bake i snažno je utjecala na njega kao dijete. Poslije smrti djeda Karla, a onda i oca Otona njezina će uloga u Karlovu životu biti vrlo dragocjena. Sve do sedme godine živio je s majkom i guvernantom. Bio je krhka i vrlo osjetljiva zdravlja. Već je u mladim danima pokazivao iznimnu blagost naravi i duha.6 Često je davao siromašnoj djeci igračke koje bi dobio za Božić ili za svoj rođendan i to ga je ispunjavalo radošću. Po toj će dobroti ostati trajno prepoznatljiv i ona će ga obilježavati čitav život. Njegova je obitelj živjela u Šopronu u Mađarskoj, gdje mu je otac zapovijedao 9. pukovnijom husara. Otac Geggerle, dominikanac koji se brinuo za njegov vjerski odgoj, ovako ga opisuje: „Bio je prostodušan, pobožan, skroman, vrlo osjetljive savjesti. Nikada ga nisam vidio ljuta na vršnjake. Dapače, pokazao se izvrsnim kolegom. Za dijete njegova podrijetla, odlikovala ga je rijetka skromnost.“7

6 Gordon Brook-Shepherd, Le dernier Habsbourg, Flammarion, Pariz, 1971., str. 19.

7 Michel Dugast Rouillé, Charles de Habsbourg, le dernier empereur (1887-1922), Racine, Bruxelles, 2003., str. 12.

SRETNO I BEZBRIŽNO DJETINJSTVO

U Šopronu je živjela majka Vincentia Fauland, pobožna austrougarska redovnica uršulinka koja je imala dar stigma. Dok je nadvojvoda Karlo boravio u Šopronu s obitelji, majka Fauland čula je da govore o njemu. Tada je prorokovala da će jednoga dana postati austrijski car i da će jako trpjeti. Godine 1895. ohrabrila je vjernike da naprave molitvenu skupinu kako bi molitvama i žrtvama podržali nadvojvodu.

Poslije Karlove smrti ta je molitvena skupina postala Molitvena liga cara Karla za mir među narodima. Nakon što ju je Vatikan priznao, aktivno će raditi na njegovoj beatifikaciji.

Došlo je doba da se Karlo prestane hvatati za majčine skute i započne odgoj za nadvojvodu. U tome ga do punoljetnosti budnim okom prati grof Wallis. Režim postaje spartanski: program učenja koji zahtijeva poznavanje nekoliko jezika i ritam koji traži ustajanje točno u šest sati. Karlo sve podnosi bez riječi i postiže čvrstoću, što će mu jako koristiti pri dolasku na prijestolje.

Kad mu je otac 19. studenoga 1898. došao u Beč, Karlo je primio prvu svetu pričest. Bliski suradnik obitelji reći će: „Ako se ne znate moliti, ovaj će vas mladi gospodin naučiti.“8

U dobi od dvanaest godina njegovi ga roditelji šalju u bečku gimnaziju Schotten, licej škotskih benediktinaca, što je bila iznimka. Na koncu ne polaže završni ispit kako ga ne bi uspoređivali s drugim učenicima carstva. Njegovi vršnjaci iz razreda pamte ga kao skromnoga dječaka lišena svake arogancije i dali su mu nadimak: Unser Erz-Karl, „naš nad-Karlo“.

8 Michel Dugast Rouillé, op. cit., str. 14.

KARLO I ZITA HABSBURŠKI

Između 1900. i 1904. dolazi razdoblje putovanja s grofom Wallisom. Karlo otkriva različite dijelove carstva, osobito Mađarsku i Tirol, kao i europske zemlje: Francusku, Englesku, Švicarsku i Njemačku. U Francuskoj boravi kod vojvode od Rohana, u Josselinu u Bretanji. Vojvoda često priređuje primanja, ali 1903. Karlo je njegov najglasovitiji gost. Došao je sa svojim učiteljem obaviti jezičnu praksu i tri tjedna boravi u dvorcu. Vojvoda i vojvotkinja od Rohana pokazuju mu Josselin i u njegovu čast priređuju večere i svečanosti koje će Bretonci još dugo pamtiti. Sadašnji se vojvoda prisjeća: „U svojoj mladosti čuo sam od Josselinaca kako su o tome vremenu govorili s poštovanjem i nostalgijom jer je, primajući mnogo svijeta, dvorac davao kraju na važnosti.“9

Dugast Rouillé izvješćuje: „Bilo je to u ljeto 1903. Nadvojvoda je imao šesnaest godina. Sljedeće je godine trebao opet boraviti u Josselinu. Čuli smo iz svjedočanstva sestre vojvode od Rohana da je Karlo u josselinskoj bazilici volio moliti se pred čudotvornim kipom Gospe od Ronciera10, kojoj Bretonci na Malu Gospu svake godine hodočaste.“11

Sigurno je da se molio i ispred kipa sv. Ljudevita Marije Grigniona Montfortskoga, bretonskoga sveca, koji se nalazi u jednoj kapeli bazilike. Ovaj je svetac Rimske Crkve poznat po marijanskoj pobožnosti koju je na njega prenijela pobožna majka, a osobito je poznat po proslavljenim knjigama Marijina tajna i Rasprava o

9

Éric Mension-Rigau, Les Rohan, Perrin, Pariz, 2017., str. 173–174.

10 Hodočašće drago Bretoncima: nova.evangelisation.free.fr/notre_dame_du_roncier.htm.

11 Michel Dugast Rouillé, op. cit., str. 15.

SRETNO I BEZBRIŽNO DJETINJSTVO

pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji, iz koje je sveti Ivan Pavao II. preuzeo svoje geslo Totus tuus12 .

Ivan Pavao II. objašnjava: „Presveta je Djevica Marija zaista naša majka koja nas prati na našem hodočašću vjere, nade i ljubavi prema sve većem jedinstvu s Kristom, jedinim spasiteljem i posrednikom… Poznato je da je na mojemu biskupskom grbu geslo Totus tuus nadahnuto učenjem sv. Ljudevita Marije Grigniona Montfortskog.“13

Te dvije riječi izražavaju potpunu pripadnost Isusu po Mariji: „Tuus totus ego sum, et omnia mea tua sunt“, pisao je sveti Ljudevit. I preveo je: „Sav sam tvoj i sve moje pripada tebi, moj ljubljeni Isuse, po Mariji, tvojoj Presvetoj Majci.“

Ovo predanje Božjoj providnosti obilježava Karla i ono je ključ razumijevanja njegova načina života, odluka i strpljivosti lišene svake gorčine i kritika u nevoljama.

Godine 1905. započinje vojnička karijera za Karla kao i za sve članove njegove obitelji. Ulazi u 7. dragunsku pukovniju vojvode od Lorene i Bara. Uči rukovati vatrenim oružjem, vježba mačevanje i jahanje i upoznaje se s taktikom i organizacijom trupa. Njegov je život jednostavan i plemenit. Primjerice, ne oklijeva zamijeniti stražara da bi ovaj mogao provesti Božić s obitelji.

12 Usp. Dogmatska konstitucija o Crkvi Drugoga vatikanskog koncila Lumen gentium br. 60 i 62; V. D.: St. Louis-Marie Grignion de Montfort, Traité de la vraie dévotion à la Sainte Vierge, § 233. Hrvatski prijevod: Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji. Prev. o. Ante Jadrijević, Samostan misionara monfortanaca i Apostolski centar „Sav Tvoj“, Zagreb, 2007., str. 157.

13 Pismo redovnicima i redovnicama monfortanskih obitelji, 8. prosinca 2003.

KARLO I ZITA HABSBURŠKI

Sljedeće godine, 1. studenoga, umire mu otac, prema posljednjemu svjedočenju carice Zite, s neočekivanom pobožnošću i predanjem. Vrlo je ožalošćen jer je bio vrlo privržen često odsutnu ocu. O njemu neće praktički nikada govoriti: šutnja koja svjedoči ranu. Ta ga smrt približava prijestolju. Šalju ga u Prag da slijedi program što ga je pripremio grof Polzer-Hoditz, koji postaje njegovim savjetnikom: predavanja iz prava, povijesti umjetnosti i političke ekonomije sve do ljeta 1908., kada se pridružuje svojoj pukovniji u Brandeisu na Labi kao satnik. Karlo cijeni susrete sa svojim savjetnikom, koji će nekoliko godina poslije reći: „Bio sam ponesen točnošću i preciznošću s kojima je uspio otkriti neuralgične točke naše povijesti. Kada je nadvojvoda završio dvije godine viših studija, imao sam dojam da zna znatno više od većine onih koji odlaze sa sveučilišta s akademskim diplomama.“14

Vjerska, vojnička i akademska naobrazba oblikovale su Karlov karakter i stavove, a bliskost s majkom i bakom produbit će i njegovu vjeru, što će biti odlučujuće za čitav njegov život.

Zita

„U svojoj obitelji proživjela sam osobito radosno i sretno djetinjstvo. Bilo nas je dvadeset četvero djece od kojih je troje umrlo mlado. Sva ova djeca činila su radosnu i bučnu četu.“

Tako počinje Zita u svojemu intervjuu 1972. na au-

14 Comte Polzer-Hoditz, op. cit., str. 51–52.

strijskoj televiziji. Možemo samo zamisliti to mnoštvo djece. Najstariju Mariju Lujzu, rođenu 1870., koja će se udati za bugarskoga kneza, dijeli trideset i pet godina od najmlađeg brata Gaëtana rođena 1905. Njihov se otac, vojvoda od Parme, dvaput ženio i imao po dvanaestero djece sa svakom od njih.

Zita je sedamnaesto dijete vojvode Roberta I. Rođena je 9. svibnja 1892. u vili Pianore blizu Lucce u Toskani. Mogla se roditi i u Austriji jer je obitelj provodila šest mjeseci u Italiji i šest mjeseci u Austriji. Možete zamisliti njihova putovanja dvaput godišnje. Cijeli vlak bio je rezerviran da se prevezu obitelj, posluga pa i konji. Da, takav je obiteljski život zasigurno ostavio tragove na osobnost male Zite.

Njezin otac Robert Parmski (1848. – 1907.) imao je naslov francuskoga kneza koji je živio u Italiji. Bio je sin posljednjega vojvode od Parme, ubijena 1854. u vrijeme talijanskoga risorgimenta, i princeze Lujze od Francuske, sestre grofa od Chamborda i unuke posljednjega burbonskog kralja Karla X. Njihov otac vojvoda od Berryja također je bio ubijen. Lujzu i njezina brata Henrika odgojila je teta Marija Terezija, siroče, jedina koja je preživjela teror koji je odnio njezina oca Luja XVI. i majku Mariju Antoanetu. Udala se za svoga rođaka vojvodu d’Anguilêmea, starijega sina Karla X. Maloga će Roberta, koji je u dobi od šest godina ostao bez roditelja, odgojiti grof od Chamborda u Frohsdorfu, gdje je bio u egzilu kao pretendent na francusko prijestolje.

Sve je to dalo njihovu odgoju vrlo posebno obilježje. To što je Chambord naučio od svoje tete Marije Terezije, prenio je na svoga nećaka. Mladi Robert primio

KARLO I ZITA HABSBURŠKI

je iste pouke zadržavši pritom svoju prirodnu čilost i dobro zdravlje. Sve je dolazilo od „stare kraljice“. Ona im je usadila dostojanstvo, no još više opraštanje i ljubav prema bližnjima. To je bilo to, „duh Frohsdorfa“15. Zitina majka Marija Antonija od Bragançe (1862. –1959.) bila je portugalska princeza čiji je otac Miguel I. izgubio prijestolje 1834. i sklonio se u Austriju. Oženio je njemačku princezu Adelheid Löwenstein. Obudovjela 1866., ulazi u Samostan svete Cecilije u Solesmesu. Poslije prihvaćanja protucrkvenih zakona Treće Francuske Republike sklonila se u Ryde na otoku Wightu u Engleskoj. Postala je priorica. Marija Antonija bila je posljednje dijete obitelji sa šest djevojčica i jednim dječakom. Te su tete ostavile na Ziti neizbrisiv trag: „Sve su te žene neobično, poslije primjernoga i utjecajnoga života dosegnule vrlo visoku dob, kadšto i sto godina, i sačuvale bistrinu i optimizam sve do posljednjega daha. To što jesam, to što su moja djeca, sve to velikim dijelom dolazi od moje majke i njezinih sestara.“16

Dvije sestre zaslužuju našu pozornost: Marija Terezija, treća supruga nadvojvode Karla Ludovika, Karlova pomajka. Ona je podupirala Karlovo vjenčanje sa Zitom, a naći će se uz njegovo uzglavlje u Madeiri u času njegove smrti.

Druga sestra zove se Adelgunda. Nevjerojatno hrabra žena. Godine 1911., poslije proglašenja Republike Portugal, pristupila je legitimnim trupama za uspostavu monarhije jer nije mogla podnijeti, kao i cijela

15 Erich Feigl, Zita, mémoires d’un empire disparu, Critérion, Pariz, 1991., str. 46.

16 Ibid., str. 49.

obitelj, protucrkveni i liberalni karakter novoga režima. Pronašla je portugalskoga časnika koji je služio u austrougarskoj vojci, dom Joãoa d’Almeidu, koji će se pridružiti Karlu u egzilu na Madeiri.

Zita zaključuje: „Udavši se za vojvodu Roberta od Parme, princeza Marija Antonija prihvatila je u dvadeset drugoj godini života breme od devetero djece još iz prvoga braka vojvode Roberta… Marija Antonija nikada nije pravila razliku između svojih dvanaestero djece i ostalih. Svi su se divno slagali.“17 Šestero ih je patilo od mentalnih smetnji, a troje je umrlo u ranoj dobi.

Zitinoj obitelji po ocu i majci zajedničko je to što su izgubile prijestolje. Zato je Zitina majka Marija Antonija rekla: „Ništa na ovome svijetu nije trajno, ništa nije nesigurnije od vremenite moći. Jedino što vrijedi je ljubav i ništa drugo.“18

Nadasve im je bila zajednička katolička vjera. Pobožnost i osjećaj za služenje bili su konstante po kojima je i Zita dobila ime. Kakav neobičan odabir da se jednoj princezi nadjene ime sluškinje. Naime, sveta Zita zaštitnica je služinčadi. Rođena je 1218. u Lucci u siromašnoj obitelji. S dvanaest godina našla se u plemićkoj gradskoj obitelji kao služavka. Unatoč napornomu radu, postila je kako bi siromašnima davala dio svoje hrane, strpljivo i nasmijano podnosila je ljubomoru drugih sluškinja koje su je katkada klevetale i prijavljivale. Njezina je svetost prepoznata poslije njezine smrti zahvaljujući velikim milostima koje je puk dobivao tražeći od nje zagovor. Grob joj se časti u bazilici

17 Ibid., str. 63. 18 Ibid., str. 62.

KARLO I ZITA HABSBURŠKI

San Frediano, u kojoj se nalazi njezino tijelo. Slike koje izvješćuju o njezinu zemaljskom životu krase kapelu koja joj je posvećena. Svake godine, posljednje nedjelje u travnju, u gradu vlada veliko veselje zbog proslave ove male služavke koja je postala velika žena Lucce.

Zitina teta i krsna kuma Adelgunda i mjesni biskup sugerirali su vojvodi od Parme to ime i njezino geslo: „Rukama u poslu, srcem u Bogu.“ Naša Zita to nikada neće zaboraviti i to će postati njezino svakodnevno geslo.

Do desete godine Zita i njezini brojni braća i sestre uče kod kuće s učiteljima, ili u vili Pianore ili u dvorcu Schwarzau u Austriji, čak i za vrijeme praznika.

Zatim odlazi na šest godina u Samostan sestara salezijanki u Zangbergu, u Gornjoj Bavarskoj, gdje su je poučavale tete i majka. Taj je samostan strog i redovnice provode rigoroznu, ali opravdanu disciplinu. Uostalom, Zita o tome periodu čuva vrlo lijepe uspomene: „Kada bih mogla slobodno izabrati školu za svoje kćeri, poslala bih ih u Zangberg.“19 Ondje je 1907. doznala za smrt svoga oca. Prvo tugovanje proživljava uza smrtnu postelju toliko ljubljena oca. No Zitin se život ne ograničava samo na učenje. Vojvoda od Parme raspolaže golemim bogatstvom. On je erudit i zaljubljenik u povijest i zemljopis. Osim toga, čovjek je pun brige za najsiromašnije. Ta briga počinje u obitelji, gdje starija djeca pomažu mlađima, a zatim se širi izvan obitelji. „Iako smo za vrijeme praznika manje učili, morali smo puno raditi. Šivati, prepravljati i krpati. I ne samo svoje rublje, svoje čarape, nego i rublje starijih i bolesnih u Schwarzauu. Morali smo 19 Ibid., str. 72.

dodati ‘naših dvanaestero djece’ iz sela.“20

Zita pripovijeda da je sa svojom sestrom Franciskom odlazila u tvornicu tražiti ostatke tkanina kako bi cijele godine imale materijala za šivanje odjeće malenim štićenicima. Podijelile bi se po područjima i vraćale se iscrpljene, ali sretne. Po povratku bi se morale dobro oprati kako ne bi djeci prenijele bolesti. No kada bi to pranje suviše potrajalo, majka bi im govorila: „Sada je dosta, ljubav je najbolji lijek protiv opasnosti od zaraze!“21

Najzad, počevši od veljače 1909., Zita je usavršavala svoje obrazovanje kod benediktinki iz Samostana svete Cecilije u Solesmesu, koje su još uvijek sklonjene na otoku Wight. Ondje je susrela svoju baku, kraljicu Adelheid Portugalsku, kao i svoju sestru Adelheid, koja je ušla u samostan 1907. Njezina je baka priorica i osobno se zauzima za odgoj svoje unuke. Prenosi joj i obiteljske tradicije. Između njih se razvija dobar odnos, sve do Zitina odlaska u kolovozu 1909. Majka Adelheid daje joj primjer duhovne i religiozne osobe obilježen potpunim odricanjem, dubokom nesebičnošću i velikom ljubavi prema bližnjemu. „Nakon što sam napustila Svetu Ceciliju, tu sam pouku vjerojatno usvojila više intuitivno nego svjesno.“22 Nikada više neće vidjeti baku, koja je umrla 16. prosinca 1909. No Zita će je opet pronaći na vrlo neobičan način šezdeset godina poslije. Godine 1969. bakini posmrtni ostaci stižu u Lisabon, gdje su ih sahranili u grobnicu portugalskih kraljeva u São Vincenteu. Kraljica

20 Ibid., str. 68.

21 Ibid., str. 69. 22 Ibid., str. 73.

KARLO I ZITA HABSBURŠKI

Adelheid nikada nije upoznala Portugal, a njezin suprug, kralj Miguel napustio ga je 1834. Njegovi posmrtni ostaci stigli su iz Njemačke nekoliko dana prije njegove supruge.

Zita se prisjeća toga trenutka u kojemu se pojavio zrakoplov nad Lisabonom: „Ona dolazi… To je nevjerojatno! Svoju baku o kojoj znam da je već šezdeset godina pod zemljom posljednji put susrela sam nekoliko mjeseci prije njezine smrti. A, evo, sada je opet vidim. Ona leti.“

Prisutni službenici bili su iznenađeni tom opaskom. No Zita dodaje: „Jesam li rekla štogod neprilično? Zasigurno ne. Moja baka, tako vesela i radosna, smatrala bi nas uz pistu isto tako vrlo smiješnima.“23

Obred je slavio patrijarh Lisabona u nazočnosti članova vlade, diplomatskoga zbora i bliskih rođaka kraljevskoga para. Prisjetivši se kraljice Adelheid i njezinih šezdeset i triju godina egzila, Zita dodaje: „Prenijela sam svojoj djeci i unucima mnogo toga što sam nekoć od nje naučila: nadasve onu svijest o krhkosti svake vremenite moći i o neprekidnoj i neuništivoj snazi ljubavi.“24

Zita završava o svojemu odgoju ovim riječima: „Moja je majka bila stroga, ali mi smo je obožavali. Tata je imao istu radost i dobrotu. Nikada nas nije tukao, ali kada je morao nekoga od nas izgrditi, to bi nas duboko dirnulo.“25

Zita je priznala da je njezina genealogija vrlo složena. Ali dodaje:

23 Ibid., str. 75. 24 Ibid., str. 76. 25 Ibid., str. 69.

BEZBRIŽNO DJETINJSTVO

Kad pripovijedam o događajima iz svojega života, svi (rodbina, preci i djeca) pričaju, upotpunjuju i obogaćuju priču. Da, svi oni koji su mi prethodili označili su moj život svojim pečatom, svi koji su bili i jesu sa mnom, nadasve car Karlo, koji je mojemu životu dao smisao i puninu. Bez onih koji su nam prethodili ne bismo bili ništa. Ma što da se dogodilo, ma što da sam učinila, učinila sam za sve one koji su živjeli prije nas, oko nas i za sve one koji će živjeti poslije nas. Da, počinili smo pogreške. No dobra volja upravljala je svim naših postupcima.26

Za Zitu i Karla, odgoj koji su dobili na tako poseban način od žena iz svojih obitelji, majki, baka i teta, bio je odlučujući za njihovu budućnost. Odgoj duboko ukorijenjen u katoličkoj vjeri, odnosno u toj stalnoj vezi između molitvenoga života i djela ljubavi. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata sve će te žene biti krajnje predane njegovanju ranjenika u bolnicama ili potrebitih obitelji. Taj je zahtjevni odgoj, katkada strog, ostavio trajne tragove na njihovu karakteru. Osnaženi svime onime što su za vrijeme djetinjstva i mladosti primili, bili su spremni ući u svijet odraslih.

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, faks: 021/340-270 E-adresa: naklada@verbum.hr www.verbum.hr

Tisak: Kerschoffset d.o.o. Tiskano u siječnju 2023. 1 2 3 4 5 · 27 26 25 24 23

„U ozračju vrlo tople ljubavi, čvrstoga povjerenja, bezrezervnoga poštenja, nutarnje sigurnosti i uzajamnoga poštivanja naš je brak postao iznimno sretan. Sluga Božji bio je najvjerniji muž, nježan, dobar, strpljiv, plemenit i susretljiv. Sve smo dijelili: radost i tugu, strah i nemir, nadu i sreću. Teški udarci zajedno su nas ranili i zajedno smo ih iznijeli. Sluga Božji smatrao je našu obitelj Noinom lađom koju mu je Bog dao u svojoj beskrajnoj dobroti. Obitelj mu je bila utočište, okrepa i u njoj je crpio uvijek novu snagu za teški životni put. Obitelj mu je ovdje na zemlji bila sva njegova radost; želio je uvijek biti okružen našom djecom; nastojao nas je blagom, a čvrstom rukom sve više približiti našoj djeci i Bogu. (…) A zadnje riječi koje mi je umirući ostavio bile su: ‘Beskrajno te ljubim. Opet ćemo se susresti u Isusovu Srcu.’“ kraljica Zita Habsburška

„Blaženi Karlo Austrijski bio je istinski primjer. Od cara do siromaha, od jedne od svjetskih veličina do čovjeka za kojega nigdje nije bilo mjesta gdje bi živio, čovjeka koji je jedva imao za jelo, osuđena, koji je doslovno morao tražiti milostinju…“ mons. Nuno Brás

„Problemi s kojima su se susreli car Karlo i carica Zita na početku 20. stoljeća bili su golemi, ali uspjeli su u olujama sačuvati mir. Iako, ljudski gledano, nisu vidjeli izlaz, zadržali su netaknuto pouzdanje u Božju providnost. U naše su doba problemi drukčiji, ali ne manji, i moramo sačuvati taj isti mir. Crpimo, dakle, snagu iz njihova primjera.“ nadvojvoda Rudolf Austrijski ISBN 978-953-235-822-3

VERBUM 17,95 € I 135,24 kn

verbum.hr