Page 1

Robert R. Reilly

KAKO GAY POSTAJE OK

Kako racionalizacija homoseksualnoga ponaĹĄanja dovodi do sveopce promjene

VERBUM


Robert R. Reilly KAKO GAY POSTAJE OK


Biblioteka:

Posebna izdanja

103.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj


Robert R. Reilly

KAKO GAY POSTAJE OK Kako racionalizacija homoseksualnoga ponaĹĄanja dovodi do sveopce promjene

VERBUM Split, 2016.


Naslov izvornika: Making Gay Okay: How Rationalizing Homosexual Behavior Is Changing Everything © 2014 by Ignatius Press, San Francisco © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2016. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Prijevod: Lidija Paris Lektura: Anđa Jakovljević

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 176-055.3:2 261.4:176 REILLY, Robert R. Kako gay postaje ok : kako racionalizacija homoseksualnoga ponašanja dovodi do sveopće promjene / Robert R. Reilly ; <prijevod Lidija Paris>. - Split : Verbum, 2016. - (Biblioteka Posebna izdanja ; 103) Prijevod djela: Making gay okay : how rationalizing homosexual behavior is changing everything. - Bibliografija. - Kazala. ISBN 978-953-235-484-3 I. Homoseksualnost -- Vjersko gledište 160314043


Posvećeno vlč. Jamesu V. Schallu, SJ, neustrašivu tražitelju istine koji poznaje “red stvari” i koji nas je tome učio


Ljudi ne vjeruju lažima zato što moraju, nego zato što hoće. Malcolm Muggeridge Čovjek može sjajno sam sebi lagati, ali ne može pobjeći od činjenice da znade da je to laž. Melinda Selmys, bivša lezbijka Ne prihvaćaj ništa kao ljubav ako je bez istine. Edith Stein


UVOD

UVOD

Mnogi se čude zašto bi se netko htio ili trebao baviti pitanjem homoseksualnoga “braka” ako se to, gledano izvan konteksta, tiče samo malena postotka stanovništva pa bi se moglo reći da i nije tako važno. Ako homoseksualci predstavljaju tek 2% stanovništva, to znači da će još manji postotak iskoristiti mogućnost braka ako ona postoji, što se vidi u zemljama kao što su Kanada i Švedska u kojima je to dopušteno već nekoliko godina. Zašto se onda zbog toga toliko uzrujavati? Zabrinutost postaje razumljiva samo ako se to pitanje promatra u širemu kontekstu lažne stvarnosti kojoj pripada i čije je, na puno načina, dovršenje. Kamen-temeljac te lažne stvarnosti bila je kontracepcija, što ćemo vidjeti napose u odlukama Vrhovnoga suda, a krunski je kamen istospolni brak. Bilo je logično i neizbježno da se od prvoga dođe do drugoga. Prije mnogo godina, kada sam bio na posljednjoj godini studija, razgovarao sam s jednim kolegom o objektivnoj moralnosti. On je bio jako sklon moralnomu relativizmu, što nas je brzo dovelo do rasprave o temeljnomu načelu neproturječnosti, što znači da jedna stvar ne može biti i ne biti na isti način u isto vrijeme na istomu mjestu. Na moje iznenađenje kolega je bio spreman o tome raspravljati te je ustvrdio da ne znamo je li to istina i počeo je spekulirati da bi se možda moglo pokazati da to i nije tako. Razgovor je tu morao stati jer nismo imali nikakva temelja za nastavak. U to vrijeme nisam znao da je on homoseksualac. Kasnije, još kao vrlo mlad čovjek, umro je od AIDS-a. Grubo rečeno, on je poricao načelo neproturječnosti, a načelo neproturječnosti poreklo je njega. Ideje imaju posljedice, a imaju ih i djela ko-

9


UVOD

ja iz njih proizlaze. To će se dogoditi i nama kao društvu ako istospolni brak postane krunski kamen. Živjet ćemo u laži. Moja je teza vrlo jednostavna. Postoje dva temeljna načina gledanja na stvarnost. Jedan je da stvari imaju Narav koja je teleološki usmjerena prema krajnjim ciljevima koji su prirođeni njihovoj biti i koji ih čine onim što jesu. Drugim riječima, u svaku je stvar ugrađena njezina svrha. Drugi je način gledanja da stvari nemaju Narav s krajnjim ciljevima: stvari nisu ništa po sebi, nego su samo ono što mi svojom voljom i željama od njih učinimo. Zato od svega – uključujući i sebe – možemo učiniti sve što hoćemo i možemo. Prvi način gledanja vodi do prvenstva razuma, drugi do prvenstva volje. Prvi ne dopušta sodomijski brak, drugi ga dopušta. Pravi je problem u tome da ovaj drugi dopušta sve. To je pravi sadržaj rasprave o istospolnomu braku: riječ je o Naravi same stvarnosti. Budući da smisao našega života ovisi o Naravi stvarnosti, i on je stavljen pod znak pitanja. Ova knjiga govori i o tome kako ispravno živjeti s obzirom na našu spolnu Narav. Ovomu pitanju pristupamo u okviru oprečnih perspektiva teleološke i neteleološke ljudske Naravi. U Platonovu Gorgiji Kalikle kaže Sokratu: “Tko želi živjeti pravim životom, mora svojim najvećim strastima pustiti na volju da jačaju, ne obuzdavajući ih, a kada one postignu najveću mjeru, on mora biti dovoljno jak da im ugađa svojom hrabrošću i pameću i da se u potpunosti zadovolji svim onim što i kad god što zaželi.” Sokrat je po svojemu običaju odgovorio pitanjem: “I što je pritom glavno, nije li život bludnikâ strašan, odvratan i bijedan? Ili se usuđuješ i za njih kazati da žive sretno ako imaju u izobilju svega onog što žele?” (491e–492a). Je li ispravno da vlast bude u rukama onih koji su snažniji, kao što je ustvrdio Kalikle, i smije li netko samo zbog toga nesputano zadovoljavati svoje prohtjeve? Ili, kako sugerira Sokrat, u ustroju ljudske Naravi postoji nešto što kaže da je spolno iskorištavanje dječaka sramotno zato što je pogrješno? Posvetit ćemo se tim pitanjima.

10


UVOD

Ova će knjiga najprije pokazati narav kulturnoga rata koji se najvećim dijelom sastoji od borbe oko “istospolnoga braka”, zatim će ispitati kako funkcionira racionalizacija koja je njegova pokretačka snaga, a onda ta pitanja izložiti na filozofski način, uključujući i značenje pojma Narav u onomu smislu u kojemu je prvo bio korišten u grčkoj filozofiji. Zatim ću objasniti protivljenje takvu shvaćanju Naravi, a za primjer ću uzeti misli Jean-Jacquesa Rousseaua. Drugi će dio knjige pokazati kako su homoseksualna racionalizacija i razmišljanje na kojemu se ona temelji pregazili i opustošili institucije američkoga društva i vlasti – napose na područjima prava, znanosti i psihijatrije, odgoja i obrazovanja, kod Američkih skauta, u vojsci i u diplomaciji SAD-a. Jedno je stvari razumjeti na apstraktnoj razini, a drugo vidjeti kako se one probijaju u praktičnim pojedinostima svakodnevnoga života. Naš odgovor na argumente u korist istospolnoga braka koji se daju u institucijama, napose u sudnicama, bit će argumenti koji proizlaze iz naravnoga zakona i govore protiv istospolnoga braka. U ovoj se knjizi ne ću baviti ni religijom ni objavom, nego samo razumom koji nam otkriva Narav stvari. Treba naglasiti da ova kritika homoseksualne problematike nije napad na homoseksualce i da se ne vodi neprijateljskim osjećajima. Tijekom nekoliko desetljeća moje me profesionalno bavljenje umjetnošću dovelo u doticaj s mnogim homoseksualcima. Bez obzira na to, davao sam si truda promicati djela onih čiju sam umjetnost smatrao vrhunskom. U brojnim intervjuima i raspravama s umjetnicima i skladateljima za koje sam znao da su homoseksualci tu temu nikada i ni na koji način nisam povezivao s njihovim radom niti s njima kao osobama. To je bilo nevažno. Jednom kada sam se nalazio u društvu jednoga mladog umjetnika homoseksualca koji je već bio postao zvijezda, a netko je bio postavio to pitanje, umjetnik je brzo riješio dilemu jednostavno rekavši: “To nije nešto što me definira.” Ova knjiga nije o takvim ljudima i nije joj namjera povrijediti ih. Ona govori o onima ko-

11


UVOD

ji inzistiraju ne samo na tome da na taj način definiraju sebe, nego hoće na taj način definirati i sve ostale, sve nas. Jasno je da će u moju apologiju teško povjerovati oni koji ne poznaju razliku između naravi nekoga djela i osobe koja to djelo čini. Ta nam životno važna razlika dopušta osuditi čin, ali ne i osobu. Upravo zbog te razlike ne postoji nikakva moralna odgovornost kod osobe čija homoseksualnost, ili alkoholizam, nisu osobna krivnja. No čak i genetska sklonost homoseksualnosti ili alkoholizmu, ako takvo što uopće postoji, ne oduzima osobi njezinu slobodnu volju tako da je osoba ipak moralno odgovorna za svoj homoseksualni čin ili svoje pijanstvo. (Ako ne postoji slobodna volja – što sugeriraju oni koji spolnu uzdržljivost ili apstinenciju smatraju nemogućom – tada postaje apsurdna svaka pomisao na moralnost.) U konačnici, samo sveznajući Bog može suditi u kakvu se stanju doista nalazi nečija duša, što ni u kom slučaju ne znači da mi ne možemo spoznati moralnu narav nekoga čina ili da ne možemo znati da neki čini predstavljaju veliko zlo. Siguran sam da me ova tvrdnja ne će izbaviti od neizbježne optužbe za homofobiju, no time nisam mislio ništa loše. Napomena: Riječ Narav pisana je velikim slovom kada se odnosi na metafizički pojam, a malim slovom kada se koristi kao sinonim za “karakter”. U različitim zakonskim i kulturološkim okruženjima riječ sodomija uključivala je različite stvari u različito vrijeme, no u svakoj varijanti uvijek uključuje analni snošaj, što je i ovdje slučaj. Rod (gender) između ostaloga znači “biti muško ili žensko”, tako nam barem kaže Oxford Dictionary. Nemam namjeru taj izraz prepustiti samo onima koji ga koriste da bi rekli da su muškost i ženskost umjetne konstrukcije, društveno ili politički fabricirani muškarci ili žene. I zato, ako je netko ženskoga roda, onda to jest žena – a ne netko tko misli da je žena. Riječ Dobro pisana je velikim slovom kada se odnosi na božansko, kao kod Platona.

12


PRVI DIO

RACIONALIZACIJA I KAKO ONA FUNKCIONIRA


KULTURNI RAT

1.

KULTURNI RAT

Pisati o homoseksualnosti postalo je perspektivna djelatnost, našalio se jedan pisac. Istina je da naša nacija nikada u povijesti nije bila tako javno zaokupljena tom temom. Takva vrsta ljubavi, čije se ime (u neka davna vremena) nije smjelo ni spominjati, danas se izvikuje ako ne baš s krovova, onda barem s ulica u demonstracijama i paradama, s podija na političkim skupovima, sa stranica raznoraznih popularnih i intelektualnih časopisa. I iz Bijele kuće. Dana 29. lipnja 2009. predsjednik Barack Obama sastao se u Istočnoj sobi s više od 250 “gay” lidera i s njima proslavio četrdeseti rođendan modernoga pokreta za “gay prava” koji je počeo upadom policije u homoseksualni bar Stonewall Inn u Greenwich Villageu u New Yorku, bar koji je u to vrijeme bio u vlasništvu njujorške mafije. Predsjednik Obama je na poseban način pohvalio Franklina Kamenyja: “Ponosni smo na tebe, Frank, i zahvalni za tvoje vodstvo.” Gospodin Kameny je u prošlosti bio blizak Bijeloj kući. Godine 1957. policijski odred za poroke uhitio ga je u parku Lafayette, poznatu sastajalištu homoseksualaca nasuprot Bijeloj kući. Zbog toga je bio otpušten iz državne službe. U to je vrijeme “seksualna perverzija” bila razlogom za otpuštanje iz državne službe. Kameny je pokrenuo sudski spor i borio se sve do Vrhovnoga suda koji je odbio rješavati njegov slučaj. “Vlada diskvalificira gayeve zbog nemoralna ponašanja, na što imam prigovor”, rekao je Kameny, “jer je u našemu sustavu moralnost stvar osobnoga mišljenja i individualnoga uvjerenja na koje svaki američki građanin može gledati kako želi i o čemu vlada nema ni vlast ni autoritet imati bi-

15


KAKO GAY POSTAJE OK

lo kakvo mišljenje. Osim toga, po mojemu mišljenju, homoseksualnost ne samo da nije nemoralna, nego je čak afirmativno moralna.”1 Kameny je 1968. iskovao krilaticu “gay is good”. Iako je gospodin Kameny imao ekscentričan pogled na američke institucije, nije se ustručavao svoje “osobno mišljenje i individualno uvjerenje” nametati vladi i američkomu društvu. Priznanje koje mu je u Bijeloj kući dao predsjednik Obama znak je da je u tome uspio. Kada je 2011. umro, Služba za nacionalne parkove stavila je njegovu kuću u Washingtonu DC na nacionalni popis povijesnih mjesta jer “je prepoznala da je dr. Franklin E. Kameny, borac za gay prava, od povijesnoga značenja”.2 Njegovi su zapisi arhivirani u Kongresnoj knjižnici. Nacionalni muzej američke povijesti prihvatio je među svoje izloške njegove prosvjedne plakate iz 1965. godine, kao i bedž s natpisom “gay is good”. Gospodin Kameny je postao ikona. Godine 2008., prije susreta u Bijeloj kući, gospodin Kameny je izrazio neka od svojih stajališta u otvorenu pismu organizaciji Americans for Truth. Napisao je: “Neka sve više i više sporazumnih odraslih sve više i više uživa u sve većim i boljim seksualnim perverzijama kakve god one bile… Ako općenje sa sporazumnim životinjama nekim ljudima donosi sreću, neka im bude. To je američki duh na djelu.”3 Sjetimo se da su još u nedavnoj prošlosti mnoge savezne države i gradovi zakonski zabranjivali sodomiju (a i danas zabranjuju općenje sa životinjama) i da je bilo nezamislivo da Bijela kuća javno hvali nekoga tko javno zastupa takva stajališta. Danas se homoseksualni snošaj nudi i prihvaća kao jednak bračnomu činu i kao temelj za brak. To čini i predsjednik Obama koji je u svojemu drugom nastupnom govoru najavio: “Naš posao nije dovršen sve dok se zakon prema našoj gay braći i sestrama ne odnosi kao prema svima drugima jer ako smo doista stvoreni jednaki, onda mora biti jednaka i ljubav koju imamo jedni za druge.” Čovjek se pita odakle je došla i zašto se dogodi-

16


KULTURNI RAT

la ta promjena – od zakonske cenzure i progona do javnoga slavljenja i prihvaćanja u Bijeloj kući. Jedan od razloga jest taj da je pitanje homoseksualnosti, kao i pitanje pobačaja prije njega, postalo neraskidivo pomiješano s političkom retorikom o ljudskim pravima. Ljudska su prava, kako kaže Deklaracija neovisnosti, čvrsto utemeljena i posve ovisna o “zakonima prirode i Bogu te prirode”. Iz toga razloga svi oni koji mogu dokazati da njihovi zahtjevi spadaju pod ljudska prava dobivaju golem moralni i politički zamah. Zato se homoseksualni aktivisti i oni koji ih podržavaju pokušavaju predstaviti kao novi pokret za građanska prava. Mnogi su im se pridružili. Bivša prva dama Laura Bush izjavila je: “Ako su se parovi vezali i ako se vole, trebali bi imati istu vrstu prava kao i svi drugi.” Bivši državni tajnik Colin Powell izjavio je da bi se oni “trebali moći vjenčati… Čini mi se da bismo u ovoj zemlji trebali ići tim putem”. Javna podrška istospolnomu “braku” koju je bivši potpredsjednik Dick Cheney 2009. dao svojoj lezbijskoj kćeri tipičan je primjer. Rekao je: “Mislim da sloboda znači sloboda za sve… Mislim da bi ljudi trebali imati slobodu sklopiti bilo kakvu vrstu veze po želji. Sklopiti onakav dogovor kakav žele.” Taj bivši konzervativac kao da je citirao Franklina Kamenyja. Što to znači za naše društvo? Ovaj pokušaj ozakonjivanja bilo kakva dogovora traži pomniju analizu jer stavlja pod znak pitanja značenje pojmova koji su bitni za naše moralno i političko shvaćanje nas samih, uključujući i značenje “zakona prirode i Boga te prirode” o čemu, po mišljenju naših očeva utemeljitelja SAD-a, ovisi naše postojanje kao slobodnoga naroda.

Prihvaćanje homoseksualnosti Pitanje prakticiranja homoseksualnosti javnosti se nametnulo pod krinkom pitanja privatnosti. Zagovaratelji su tvrdili

17


KAKO GAY POSTAJE OK

da je seksualnost privatna stvar pa homoseksualce treba pustiti da biraju ono što im se sviđa. “Ne ulazi mi u spavaću sobu!” “Živi i pusti druge da žive!” Istodobno su uporno ponavljali da ih se diskriminira pa su tražili zakonske promjene, što pokazuje da njihov privatni izbor ima i javnu dimenziju. Da bi uopće mogli biti predmetom diskriminacije, moraju u javnosti biti prepoznatljivi kao homoseksualci. Ta javna dimenzija često počinje time da netko drugima kaže da je homoseksualac: on “izlazi iz ormara”, kako kažu. Zašto bi neki homoseksualac imao potrebu javno se deklarirati, napose ako očekuje da će zbog toga biti diskriminiran? U konačnici, skriveni homoseksualac koji nije “izišao iz ormara” (ili ga nitko nije protiv njegove volje identificirao kao takva) uživa privatnost koja proizlazi iz tajnosti. Militantne su homoseksualne organizacije prilično jasno pokazale zašto homoseksualci na sebe preuzimaju taj rizik. Oni to čine ne samo radi toga da bi drugi tolerirali njihovo privatno spolno ponašanje, nego i radi toga da bi to ponašanje postalo javno priznato i bilo prihvaćeno kao normalno. Ta želja nije neobična. Čovjek je društveno biće. Iako se njegov život djelomično odvija u privatnosti, u normalnim uvjetima i privatne strane života imaju svoju javnu dimenziju. Javni je društveni život organiziran tako da nekim stvarima jamči privatnost. Način na koji se javno štite neke privatne stvari uči nas što bi sve trebalo biti privatno. Kada kažemo da je nešto privatno, ne mislimo da se to nikoga ne tiče. U tomu se smislu privatne stvari tiču svih. Na primjer, jasno je da spolna intimnost između muža i žene treba biti privatna i nepovrjediva. No koje su javne manifestacije te privatnosti? Vjenčano prstenje, djeca, privatno vlasništvo, kuće, škole, zajednice – cijela struktura i organizacija društva postoji da bi zaštitila i održala uvjete za tu intimnost i njezine plodove. Takvu privatnost podržava društveni i politički poredak. Podupire je i štiti zakon jer smatra da je od opće koristi.

18


KULTURNI RAT

Homoseksualci traže tu vrstu podrške i prihvaćanja, što se vidi iz njihove želje da njihove veze budu zakonski priznate kao brak ili da im bude dopušteno posvajati djecu. Iz toga se vidi da je varljiva njihova tvrdnja da je u središtu homoseksualne rasprave pitanje prava na privatnost. Potajan homoseksualac ne traži pravo činiti stvari koje želi držati u tajnosti pa, posljedično, ne traži ni javnu zaštitu svoje privatnosti. Time posredno priznaje ispravnost društvenoga suda da je ono što čini pogrješno. Mnogi homoseksualci već neko vrijeme smatraju da je takvo posredno priznanje nepodnošljivo. Podižući svoju stvar na razinu moralnih načela – na razinu ljudskih prava – oni inzistiraju ne samo na povlačenju, nego na posvemašnjoj promjeni toga suda javnosti. Što se braka tiče, na primjer, danas se nitko ne miješa u način na koji se sklapaju homoseksualne ili lezbijske veze. Postoje čak i klerici koji su spremni improvizirati bogoslužja kojima se svečano i javno obilježavaju njihovi dogovori. Nitko ih u tome ne sprječava. To nije zakonski zabranjeno. Ali to im nije dovoljno. Oni žele zakonsko priznanje po kojemu će svi morati priznati legitimitet njihova čina. Jeffrey Levi, bivši izvršni direktor National Gay and Lesbian Task Force (Radna skupina za osobe gay i lezbijske orijentacije), kaže: “Mi [homoseksualci] više ne tražimo samo pravo na privatnost i na zaštitu od povrjede prava. Mi imamo pravo – koje heteroseksualci već imaju – da vlada i društvo podrže naš način života.” Homoseksualna autorica Urvashi Vaid izjavila je: “Naš je program stvaranje društva u kojemu se homoseksualnost smatra zdravom, prirodnom i normalnom. Za mene je to najvažnija točka programa.”4 Paula Ettelbrick, bivša direktorica pravne službe Fonda za pravno zastupanje i edukaciju Lambda (Lambda Legal Defense and Education Fund), ustvrdila je: “Biti queer5 znači proširivati parametre spola, spolnosti i obitelji i… mijenjati društvene strukture… Moramo slijediti svoj cilj, što znači ponuditi istinske alternative braku i radikalno promijeniti društveni pogled na stvarnost.”6

19


KAKO GAY POSTAJE OK

Budući da je (uz druge neobične homoseksualne prakse) bitna razlika između aktivna homoseksualca i heteroseksualca čin sodomije, homoseksualci hoće da “vlada i društvo” priznaju da je sodomija u moralnomu smislu jednaka bračnomu činu. Na razini moralnih načela “izlazak iz ormara” može značiti samo jedno: odobravanje nečega što bi se inače smatralo moralno neurednim.

Moć racionalizacije Zašto se to događa? U svojoj Etici Aristotel kaže: “Ljudi pokreću revolucionarne promjene iz razloga koji su povezani s njihovim privatnim životom.” To vrijedi i onda kada su revolucionarne promjene kulturalne. Koji bi mogli biti ti “privatni” razlozi i zašto se oni javno iskazuju u obliku revolucionarnih promjena? Odgovor na to pitanje leži u intimnoj psihologiji moralnoga pada. Čovjek teško proživljava moralni pad zato što ima grižnju savjesti. Moralni pad koji je postao navika, što se nekada zvalo porok, može se podnijeti samo ako ga se racionalizacijom opravda. Evo kako funkcionira racionalizacija moralno pogrješna ponašanja. Tko god odabere neki zao čin, mora ga sebi predstaviti kao nešto dobro, inače ga, kaže Aristotel, ne bi mogao odabrati. Kada racionaliziramo, uvjeravamo sami sebe da su one želje, koje su nekada bile zabranjene, sada dopustive. Hilaire Belloc piše da je u tomu slučaju “svako zlo svoje vlastito dobro”7. Stvarnost moralnoga reda, kojemu bi naše želje trebale biti podređene, razumski zamijenimo nečim što je bolje uskladivo s onim što činimo i za što tražimo opravdanje. Profesor J. Budziszewski to je izrazio ovako: “Ne pokušavamo postati pravedni, nego se pokušavamo opravdati.”8 Jednom riječju, tvrdimo da je dobro ono što je zlo. Savjest se često probudi tek poslije, osoba se pokaje, prizna da je ono što je počinila bilo zlo. Privremena se racionalizacija ruši i vraća

20


KULTURNI RAT

se moralna realnost. S porokom se može živjeti samo ako se uguši savjest uz pomoć stalne racionalizacije, neprekidne inverzije moralnosti. Racionalizaciju je teško prepoznati kada se živi neposredno pod njezinim utjecajem, zato je korisno navesti nekoliko povijesnih primjera. Jedan od najjasnijih je dr. Karl Brandt, osobni liječnik Adolfa Hitlera koji je bio zadužen za nacističku “Akciju T4”, program eutanaziranja “života koji nije vrijedan življenja”. U svoju je obranu rekao: “Kada sam rekao ‘da’ eutanaziji, učinio sam to s najdubljim uvjerenjem, a i danas sam uvjeren da je to bilo dobro. Smrt može značiti oslobođenje. Smrt je život.” Zbog ratnih zločina obješen je 1948. Za razliku od dr. Brandta, većina se od svojih racionalizacija oporavi kada im se probudi savjest i osjećaj za realnost. Ako pak moralno neuredni čini postanu središnji sadržaj života koji definira cijelu osobu, porok može za stalno izopačiti razum pa inverzija realnosti postaje potpuna. Racionalizacija može postati zatvor iz kojega čovjek ne može pobjeći. Smisao ove usporedbe nije da se kaže da su homoseksualni čini na bilo koji način usporedivi sa zlom eutanazije, nego da se opiše golemu moć koju racionalizacija može imati nad onima čiju savjest kvari. Primjer ovoga nacista samo pokazuje do koje mjere iskrivljena stvarnost može izopačiti ljudsko ponašanje. Ako može opravdati i narediti ubijanje milijuna ljudi, što onda ne može učiniti? Sličnije i bliskije ovoj vrsti racionalizacije jest možda provođenje i opravdavanje pobačaja koji je proizvod seksualne revolucije i koji se jednako snažno nameće društvu. Unutarnja logika pobačaja zahtijeva da se smrt proširi s fetusa na dijete koje će se uskoro roditi, zatim na bolesnu osobu i na druge koji predstavljaju teret za društvo. Psihološka dinamika racionalizacije jest takva da se oni, koji su uključeni u pobačaj, trude svoja načela što je više moguće proširiti da bi dobili što širu podršku. Pogledajmo samo kako se eutanazija širi na

21


KAKO GAY POSTAJE OK

Vermont, Oregon, Washington i Montanu, gdje liječnici sada mogu legalno ubiti svoje pacijente. Ako hoćeš ubijati nedužne ljude, bolje ti je da poput doktora Brandta uvjeriš i sebe i druge da je to ispravno, da to činiš iz samilosti. Beverly Harrison, profesorica kršćanske etike na Union Theological Seminary, smatra da je pobačaj “pozitivno dobro” i čak “izbor pun ljubavi”. Jungijanska analitičarka Ginette Paris ide još i dalje. U svojoj knjizi The Sacrament of Abortion (Sakrament pobačaja) potiče na stvaranje “novih rituala i zakona koji će pobačaju vratiti njegovu sakralnu dimenziju”. Braneći pravo na pobačaj pri djelomičnomu porodu senatorica Barbara Boxer na jednoj je raspravi u američkomu Senatu uvjeravala kolege da su majke, koje su na taj način pobacile djecu, “svoju djecu pokopale s ljubavlju”. Ako je pobačaj ljubav, onda je, kako je tvrdio dr. Brandt, doista “smrt život”. Pobačaj je posljednja od mnogih racionalizacija koje su došle sa seksualnom revolucijom (kojoj pripada i homoseksualno pitanje): ako je spolni odnos samo oblik zabave ili samoostvarivanja (ne može ni biti drugo ako je odvojen od moralnoga reda), zašto bi mu rađanje djeteta stalo na put i ometalo ga? Život djeteta je fizička i moralna osuda takvih ideja. No dijete je preslabo da bi nadjačalo moć racionalizacije. Virtualna stvarnost racionalizacije snažnija je od stvarnosti djeteta. Dijete je žrtva racionalizacije, njega se ubija u novomu “sakramentu”. Kada se pogleda brojku od više od 55 milijuna pobačaja od 1973. do danas, vidi se kako se žestoko poriče da je pobačaj zlo i kako se silovito pokušava uspostaviti alternativnu stvarnost koja će ga dopustiti. Homoseksualni je pokret dio one racionalizacije koju je donijela seksualna revolucija i uključen je u njezino širenje. Prihvaćanje svake varijante iskrivljena spolnoga ponašanja pojačava i one druge. Dinamika koja se iza toga krije jest sljedeća: ako ti racionaliziraš moje iskrivljeno spolno ponašanje, ja ću racionalizirati tvoje. Ukorijenjena moralna izopačenost

22


KULTURNI RAT

ljude tjera na racionalizaciju ne samo vlastitih, nego i tuđih poroka. Na taj način racionalizacija postaje pokretačka snaga revolucionarnih promjena koje utječu na društvo u cjelini. To se i traži. Ako želiš da se sav tvoj javni život vrti oko tvojega privatnog čina sodomije, bolje ti je da pretvoriš sodomiju u visoko moralan čin. Ako je sodomija moralni poremećaj, onda se nitko za nju ne može zalagati na zakonskoj ili građanskoj razini. Ako je ona pak visoko moralan čin, onda bi trebala – zapravo mora – poslužiti kao temelj za brak, obitelj (posvajanje) i zajednicu. Kao moralan čin sodomija bi morala postati normativna. Ako je normativna, o njoj se u našim školama mora učiti kao o standardu. Ako je standard, treba je poticati. Homoseksualnost bi zapravo trebala biti hijeratička: aktivni homoseksualci trebali bi biti zaređeni za svećenike i biskupe. Sodomiju bi trebalo sakramentalizirati. Sve se to događa. To se moglo i očekivati. Homoseksualna je borba išla od molbe za tolerancijom do kulturološkoga osvajanja prostora zato što racionalizacija na kojoj se ona temelji zahtijeva da zajednica prihvati normativnu narav čina sodomije. Drugim riječima, da bi racionalizacija bila konačna, svi moramo reći da je zlo dobro. Racionalizacija ima moć voditi kulturološki rat kojemu pridaje revolucionaran karakter, a njegovim zagovarateljima daje neiscrpnu snagu. Svoju energiju možda vuče iz očaja, što je čini još snažnijom. Budući da neuspjela racionalizacija podrazumijeva samooptuživanje, to treba pod svaku cijenu izbjeći. Zato je racionalizacija tako puna samodopadnosti i nasilnosti. Zbog svega toga o spornim se pitanjima kulturnoga rata uopće ne može racionalno raspravljati. Osobe koje se štite racionalizacijom ne žele naći istinu, nego hoće sačuvati iluziju koja im omogućuje da se i dalje ponašaju isto. To se neizbježno radi zajedničkim snagama. Da bi oni uspjeli, svi moraju pristati na racionaliziranje. Zato se traže revolucionarne promjene i koriste sva moguća sredstva prisile.

23


KAKO GAY POSTAJE OK

Homoseksualna je racionalizacija tako uspješna da uključuje čak i kampanju protiv AIDS-a s porukom da su “svi u opasnosti”. Ako su svi u opasnosti, onda se bolest ne može povezati s nekim specifičnim ponašanjem. Pa ipak: upravo je homoseksualni čin najveći čimbenik rizika kod zaraze AIDS-om. Centar za nadzor i prevenciju bolesti (Centers for Disease Control and Prevention) objavio je 2011. da je 94,9% dijagnosticiranih zaraza HIV-om među muškim tinejdžerima (od 13 do 19 godina) povezano s homoseksualnim snošajem; 94,1% slučajeva HIV-a među mladićima od 20 do 24 godine dolazi od homoseksualnih odnosa.9 Ove nemile činjenice privlače neželjenu pozornost na narav homoseksualnih čina pa ih treba ignorirati. Po toj racionalizaciji homoseksualci su žrtve, a ne počinitelji. To je uloga koju su sami sebi pripisali. Marshall Kirk i Hunter Madsen tvrde: “AIDS nam, iako nakratko, daje mogućnost da se postavimo kao žrtvovana manjina.” Logika je sljedeća: kao što za zločin nije kriva žrtva pljačke, nego lopov, tako i homoseksualci nisu krivi što su se zarazili AIDS-om niti su odgovorni za njegovo širenje, nego su njegova žrtva. Oni su zapravo mučenici u velikoj borbi za seksualno oslobođenje. Poznati refren iz kazališnoga komada Marat/Sade kaže: “Kakav je smisao revolucije ako nema opće kopulacije?” Ako su osobe oboljele od AIDS-a mučenici, tko su onda mučitelji? Lezbijska lobistica Hilary Rosen objasnila je u svojoj kolumni u Washington Postu da su “stotine tisuća gayeva umrle zato što su onih ranih dana senator Jesse Helms i njegovi saveznici bili uspješniji [kada su se usprotivili povećanju pomoći Centrima za nadzor bolesti]”.10 (A što je sa stotinama tisuća onih koji su umrli zato što su oni bili žrtve onih koji su im prenijeli AIDS)? U knjizi iz 1989. After the Ball: How America Will Conquer Its Fear and Hatred of Gays in the ’90s (Poslije plesa: Kako će u devedesetima Amerika nadvladati svoj strah i mržnju prema gayevima) Kirk i Madsen su napisali: “U svakoj kampanji koja želi privući javnost gayeve treba prikazati

24


KULTURNI RAT

kao žrtve koje trebaju zaštitu tako da heteroseksualci spontano požele preuzeti ulogu zaštitnika… Treba uvjeriti javnost da su gayevi žrtve okolnosti, da svoju spolnu orijentaciju nisu izabrali kao što nisu izabrali ni svoju visinu, boju kože, talente ili ograničenja… Gayeve treba prikazati kao žrtve predrasuda.”11 To je funkcioniralo. U istraživanje AIDS-a ulaže se po pacijentu neizmjerno više novca nego u istraživanje bilo koje druge bolesti. Možda bi oni koji umiru od drugih bolesti trebali okriviti svoju bolest što se sredstva koja se ulažu u istraživanje prebacuju na druga područja? Možda bi pušači koji obole od raka pluća za svoju bolest trebali okriviti one koji nisu povećali sredstva za istraživanje raka? Budući da potreba za samoopravdanjem zahtijeva suradnju cijele kulture, neistomišljenike se ne može tolerirati zato što predstavljaju potencijalan prijekor. Mržnja prema samomu sebi, srdžba i krivnja koju osoba, čija savjest funkcionira, osjeća kada učini nešto loše, racionalizacijom se preusmjeravaju i projiciraju na društvo u cjelini (ako je zdravo) ili na one u društvu koji ne prihvaćaju racionalizaciju. Njih, koji su zapravo predmet mržnje, nazivaju homofobima. Njih optužuju za nevolje u životu homoseksualaca, nevolje koje više ne pripisuju ponašanju koje ih uzrokuje, nego onima koji to ponašanje ne prihvaćaju kao nešto moralno pa time uznemiruju one koji se tako ponašaju. Rješenje je te dvojbe u vršenju pritiska. Oni koji homoseksualno ponašanje ne prihvaćaju kao normativno moraju biti zakonom prisiljeni prihvatiti racionalizaciju ili pred njom zašutjeti. Kao što smo nekada učili da je bračni život sam po sebi dobar, sada će nas učiti “novoj moralnosti” homoseksualnosti – i natjerati nas da je prihvatimo. Instrumenti pritiska su najprije kulturološki, a tek onda politički. Homoseksualna kampanja maršira kroz društvene institucije – tisak, industriju zabave, medije, udruge liječnika (napose psihijatara i psihologa), vjerska tijela i kler, građanske udruge, poslovne i korporativne čimbenike, vodeće umjetnike, odgojno-obra-

25


KAKO GAY POSTAJE OK

zovne ustanove i konačno vojsku – te ih jednu po jednu pridobiva za svoju stvar. Nakon toga dugog marša spremna je za političku ofenzivu: osvojiti poluge vlasti služeći se sudovima ili zakonodavcima da nametnu privolu. E. Michael Jones, jedan od prvih koji su ukazali na to koliko moć racionalizacije utječe na kvarenje kulture, napisao je da je “raj seksualnoga oslobađanja uvjerljiv samo u onoj mjeri u kojoj teži prema univerzalnosti. Može učinkovito smirivati nemirnu savjest samo kada ga ozakoni režim koji je na vlasti. U tomu smislu, postoji li bolji mehanizam od onoga koji iz javnoga života izbacuje Boga i njegov zakon, a nakon toga, u ime nekakvih uzvišenih moralnih razloga, cijelomu svijetu nameće svoju viziju kao normu”?12 Jones se time osvrnuo na Maxa Eastmana i Sovjetski Savez, no ista se rečenica može primijeniti na američku vladu i njezino prihvaćanje seksualne slobode i usvajanje homoseksualnoga braka. Američki režim sada sakralizira načela seksualne revolucije unoseći ih u Ustav i izvozeći ih putem svoje vanjske politike, što ćemo vidjeti poslije.

Rastava zakona i moralnosti: devalvacija braka Ironično je da logika koja se krije iza ovoga procesa ozakonjivanja homoseksualnoga ponašanja obezvrjeđuje sve objektivne standarde po kojima bismo mogli prosuđivati moralni legitimitet bilo čega. To je najveća pogibelj koju donosi, pogibelj i za same političke temelje Amerike. Da bismo shvatili zašto je tome tako, moramo znati barem nešto o moralnim temeljima zakona i o njegovoj preskriptivnoj naravi. Zakonska zaštita heteroseksualnih odnosa između muža i žene uključuje javni sud o naravi i svrsi spolnih odnosa. Taj nam sud kaže da su spolni odnosi unutar bračne veze ispravni jer se u tomu okviru najbolje ispunjava njihova svrha: prokreacija i ujedinjenje. Obitelj je jedina

26


KULTURNI RAT

sposobna pružiti nužnu stabilnost duboku odnosu koji spolno sjedinjenje simbolizira i učvršćuje, kao i jamčiti dobrobit djece koja iz toga odnosa proizlaze. Ozakonjivanje homoseksualnih odnosa mijenja taj sud i njegovu poruku. Iza navodne zakonske neutralnosti prema nečijemu izboru spolnoga ponašanja – “jednakost i sloboda za sve” – zapravo se skriva omalovažavanje braka: od nečega što se smatralo dobrim po sebi i za društvo brak se svodi na samo jednu od mogućih seksualnih alternativa. Drugim riječima, ta neutralnost uopće nije neutralna: ona naučava i promiče ravnodušnost tamo gdje je nekada bila potpora. Budući da se pretpostavlja da se potpora temelji na spoznaji da je brak nešto objektivno dobro, to znači ne samo da je brak dobar, nego i da možemo znati što je dobro. Ovo posljednje je na neki način najvažnija poruka. Ravnodušnost zakona koji je prividno neutralan prema nečijemu spolnom odabiru kaže nam da nismo sposobni na objektivan način spoznati jesu li te seksualne alternative dobre ili zle, nego da njihovu vrijednost može odrediti samo pojedinac, i to privatno i subjektivno. Primjer sličnih poruka imamo u prethodnoj legalizaciji pornografije koja je pripremila teren za homoseksualnu stvar. Pogledajte bilo koji kiosk i vidjet ćete kako na policama Playboy stoji neposredno uz najčitanije časopise za žene s temama o modi, receptima, ukrasima za kućanstvo i sl. Koja je poruka koju svaka razumna osoba može iz toga izvući? Način života koji promiče Playboy protivi se dobru održavanju kućanstva. Pa ipak, oni su tu, jedan uz drugoga. Pa biraj. Drugim riječima, osoba uči (pa makar i putem osmoze) da je javnosti svejedno hoće li netko dobro koristiti ili zlorabiti spolne odnose. Još i više, legalna trgovina pornografijom poručuje nam da uopće nema razlike. Nakon što je ta poruka usvojena, gdje je granica? Ako je heteroseksualni spolni odnos samo oblik igre ili zabave, zar onda malo sodomije može ikome naštetiti? Pa čak i incest?

27


KAKO GAY POSTAJE OK

Daleko od toga da zakonska neutralnost ne izražava nikakvo moralno stajalište, ona upravo daje pravo javnosti i potiče posve subjektivan način života koji se, jasno, sa seksualnoga ponašanja širi i na druga područja. Germain Grisez piše: “Čovjek ne može dugoročno prihvaćati neka moralna pravila ako ne prihvati cijeli svjetonazor iz kojega ona proizlaze.” Na svoj satiričan način Evelyn Waugh je rekao istu stvar kada su ga pitali zašto u Engleskoj više nema dobrih profesionalnih korektora. “Zato”, odgovorio je, “što se klerike više ne razrješuje službe zbog sodomije.”13 Čovjek ne može odbaciti jednu normu, a da to ne utječe na sve druge.

28


SADRŽAJ

SADRŽAJ

Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 PRVI DIO: RACIONALIZACIJA I KAKO ONA FUNKCIONIRA 1. Kulturni rat . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15 2. Poredak u svemiru: Aristotelovi naravni zakoni . . . . 29 3. Rousseau izvrće Aristotela . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45 4. Pitanje pravednosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 66 5. Lekcije iz biologije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74 6. Izmišljanje nove moralnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 90 DRUGI DIO: POHOD NA INSTITUCIJE 7. Sodomija i znanost. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 149 8. Istospolno roditeljstvo. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 179 9. Sodomija i obrazovanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 190 10. Sodomija i Američki skauti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 209 11. Sodomija i vojska . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 221 12. Sodomija i američka vanjska politika . . . . . . . . . . . . 234 Zaključak. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 247 Dodatak: Bolest i smrtnost. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 257 Bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 261 Kazalo imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 285 Kazalo pojmova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 293

303


Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Grafički zavod Hrvatske Tiskano u veljači 2016.


Zašto smo prisiljeni prihvatiti homoseksualne čine kao moralno prihvatljive? Zašto se u mnogim zemljama prihvaća valjanost tzv. homoseksualnoga braka, nešto nečuveno u povijesti zapadne ili bilo koje druge civilizacije sve do prije jednoga desetljeća? Zašto nismo slobodni izraziti suprotno mišljenje o tomu pitanju, a da pritom ne budemo proglašeni zaostalima, neznalicama ili još gore – homofobima, nekom vrstom tiranina i okrutnika? Odakle je potekao pokret za prava homoseksualaca i kako je tako lako pokorio Ameriku, a potom i gotovo cijeli svijet? Robert Reilly na temelju detaljne analize situacije u američkomu društvu, odakle je ovaj pokret i krenuo, tumači dinamiku racionalizacije moralno pogrješnih seksualnih ponašanja koja je dovela do globalnoga prihvaćanja svih inicijativa pokreta za prava homoseksualaca. Ukratko, vodi se kulturni rat kojim se shvaćanje da sve stvari imaju u sebi svrhu nastoji zamijeniti idejom da je sve podvrgnuto ljudskoj volji i moći, koju se smatra bezgraničnom. Ova sjajna knjiga predstavlja detaljan i dojmljiv uvid u ovaj uznemirujući globalni proces i stoga je važno štivo za svakoga tko želi razumjeti suvremene društvene procese i svijet u kojemu živimo. “Čuvajte se nove ideološke kolonizacije koja pokušava uništiti obitelj. Ona ne dolazi iz snova koje nam Bog daje, iz molitve i poslanja koje nam Bog povjerava. Dolazi izvana, i zato kažem da je kolonizacija. (…) I kao što su naši narodi mogli reći ‘ne’ razdoblju kolonizacije, kao obitelji imamo biti vrlo mudri i vrlo snažni, s odvažnošću reći ‘ne’ tim inicijativama kolonizacije koje bi mogle uništiti obitelj.” papa Franjo

ISBN 978-953-235-484-3

VERBUM 165 kn

www.verbum.hr

Kako gay postaje ok  

Robert Reilly na temelju detaljne analize situacije u američkomu društvu, odakle je pokret za prava homoseksualaca i krenuo, tumači dinamiku...

Kako gay postaje ok  

Robert Reilly na temelju detaljne analize situacije u američkomu društvu, odakle je pokret za prava homoseksualaca i krenuo, tumači dinamiku...

Advertisement