Kad mi je duša napustila tijelo

PATRICK THEILLIER

KAD MI JE DUŠA NAPUSTILA TIJELO Iskustva tik do smrti i život nakon ovog života

VERBUM

Postoji li život poslije smrti? Kako to možemo znati ako se nitko nije vratio da nam kaže? Ipak, postoje oni koji su, barem se tako čini, već krenuli u zagrobni život i vratili se u ovaj ovozemni. Radi se o ljudima koji su iskusili stanje kliničke smrti i koji svjedoče da su se tijekom njega našli u nekomu drugom svijetu, veličanstvenu i lijepu, svijetu koji su morali napustiti da bi se vratili na Zemlju... Od tada su, izjavljuju, doživjeli preporod: više ne razmišljaju o vlastitomu postojanju na isti način, postali su svjesni svetosti života smatrajući smrt dijelom života. I više je se ne boje!

Ti su ljudi doživjeli tzv. ITS, „iskustvo tik do smrti˝, i ma kako neobična bila, ta su iskustva postala predmetom ozbiljnih znanstvenih istraživanja. Liječnik dr. Patrick Theillier, koji je dugi niz godina radio kao voditelj Medicinskoga ureda zaduženoga za utvrđivanje medicinskih čuda u Lourdesu, otkriva što znanost misli o tim iskustvima i kako ih možemo pomiriti s kršćanskim vjerovanjem. On je cijeli život posvetio proučavanju neobjašnjivih naglih ozdravljenja povezanih s vjerom te je prikupio mnoštvo svjedočanstava o iskustvima tik do smrti.

U ovoj knjizi iznosi niz takvih fascinantnih svjedočanstava stavljajući ih pod svjetlo dosega suvremene znanosti kao i tisućljetne kršćanske tradicije, nudeći tako utemeljenu sintezu vjere i znanosti.

Patrick Theillier KAD MI JE DUŠA NAPUSTILA TIJELO Iskustva tik do smrti i život nakon ovoga života

PATRICK THEILLIER

KAD MI JE DUŠA NAPUSTILA TIJELO Iskustva tik do smrti i život nakon ovog života

VERBUM Split, 2017.

Biblioteka:

Posebna izdanja 120.

Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Patrick Theillier, Expériences de mort imminente © Groupe Artège Éditions Artège, 2015. www.editionsartege.fr © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2017.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršna urednica: Katarina Gugić Prijevod: Lidija Paris Lektura: Julija Barunčić Pletikosić Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-587-1 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 170121048

Ovu sam knjigu napisao u pratnji „male Arapkinje“ Mariam.

Kanonizirao ju je papa Franjo 15. svibnja 2015. dok sam dovršavao pisanje.

Njoj je posvećujem.

Tu su i moji roditelji Marc i Liliane, punac i punica Paul i Colette koji su već s onu stranu zavjese…

Tu su i moji unuci, svi vrlo živahni, ovdje i danas, Bogu hvala!

Jean-Baptiste, Élisabeth, Marie-Liesse, François, Félicité, Pierre, Edmée, Albert, Rémi, Philomène, Basile, Grégoire, Madeleine, Bernadette, Armand, Joséphine, Louis, Henri, Gabrielle, Geneviève, Aminthe, Joseph, Marthe, Marie, Augustin, Étienne, Jacques, dvoje koji su još u majčinoj utrobi i oni koji će još doći…

Trpio sam. Trpio sam bez ikakva opipljiva uzroka. Neki ljudi imaju dar da mogu živjeti ne postavljajući si pitanja o sebi i o svijetu oko sebe. Mene su proždirala pitanja i mojoj je frustraciji bila ravna samo moja žeđ za razumijevanjem. Zapravo sam sanjao da će doći dan kada ću uspjeti uvjeriti samoga sebe – koje li zadaće! – da nema rođenja bez smrti niti smrti bez ponovnog rođenja. Pod tim dvostrukim uvjetom, život je dobivao smisao…

Gilbert Sinoué La nuit de Maritzburg

Godinama sam boravio u neposrednoj blizini smrti, a nisam znao ništa o njoj, osim da mi je oduzela ljude koje sam najviše volio. Čekaju li me oni negdje? Želim u to vjerovati i nije me strah, jer ako nas nitko ne čeka s onu stranu vremena, ako nas ništa ne čeka, ne ćemo ništa znati i ne ćemo trpjeti. Naprotiv, ako nas netko čeka, bit će to nesumnjivo najljepša moguća proslava. U iščekivanju toga ponovnog susreta, za njega se pripremam kao za svadbu.

Christian Signol Tout l’amour de nos pères

PREDGOVOR

PREDGOVOR

Patrick Theillier dobro poznaje nadnaravne fenomene. U svojstvu liječnika u Medicinskome uredu u Lourdesu, taj je uvjereni i angažirani katolik, uz pomoć timova liječnika koji nisu svi bili vjernici, punih deset godina znanstveno proučavao ozdravljenja za koja se nije moglo naći objašnjenje, a koja su se dogodila po zagovoru Gospe Lurdske. Neki od njegovih zaključaka omogućili su Crkvi da nekoliko čudesa prizna kao autentična. Neobjašnjivo ozdravljenje proglašava se čudom nakon što nadležne crkvene vlasti to prepoznaju kao znak koji na konkretan način iskazuje snagu Božje ljubavi u životu konkretnoga čovjeka, te osnažuje vjeru kršćanskoga naroda.

U ovoj se knjizi Theillier bavi onim što u engleskom jeziku zovemo „NDE“ – Near Death Experience, a u hrvatskom „ITS“ – iskustvo tik do smrti. Posljednjih su se desetljeća umnožili zapisi o takvim iskustvima tako da o toj temi postoji obimna literatura.

Najrazličitiji svjedoci iz svih kultura, ljudi koji a priori ne vjeruju u postojanje života poslije smrti, u tančine opisuju neobične fenomene koje su doživjeli na pragu smrti, tako da postoji utvrđena tipologija tih fenomena koju ne bismo trebali odbaciti bez podrobnog proučavanja.

Kao iskusan znanstvenik, Theillier najprije provjerava vjerodostojnost svjedočanstava. Zatim ih prosi9

PREDGOVOR

java kroz rešeto stečenih spoznaja suvremene znanosti kako bi utvrdio njihovu znanstvenu objektivnost.

Izvori judeokršćanske antropologije omogućuju mu da bolje definira ta iskustva i da utvrdi jesu li kompatibilna s vjerom. Ako Sveto pismo tvrdi da se mrtvi ne mogu vratiti u život, osim ako je riječ o čudu – primjerice kao kod uskrišenja Lazara (usp. Iv 11) – u tomu je slučaju jasno utvrđeno da se duša već odvojila od tijela: „Već zaudara: ta četvrti je dan!“ (Iv 11,39) – tada se može zaključiti da u tim iskustvima nije riječ o metafizičkoj smrti, nego o bliskom susretu s onime što se nalazi s onu stranu smrti.

Ne bi li ova knjiga mogla biti nešto nalik apologetici za naše vrijeme? U sekulariziranom društvu u kojemu se živi kao da Bog ne postoji, i u kojemu se tako lako zadovoljavamo znanošću i tehnikom koje tvrde da u ljudskom životu mogu sve objasniti i organizirati – a to je totalitarizam tehnologije – paradoksalno je da sve više i više nailazimo na ono što je neobjašnjivo. U našim „razvijenim“ društvima, teorijski i praktični ateizam – a to je vjera laicizma – koji ispovijeda znanstveni i tehnološki napredak zapravo otvara put iracionalnome: slijepom nasilju, širenju radikalnog islama, procvatu ezoterizma.

Uvijek želimo zataškati smrt, možemo to na neki način zamijetiti čak i u kršćanskim pogrebnim obredima, jer je smrt posljednji bedem protiv svemoći razuma i znanosti. Poznat je citat koji se pogrješno pripisuje svetom Augustinu1, ili ponekad Charlesu Péguyu: „Smrt je ništa.“ Olako se pokušava otjerati rastuća tjeskoba koju u današnje vrijeme budi sama pomisao na smrt. Jedno se ne može poreći: smrt 10

PREDGOVOR

postoji, a ova iskustva na samome pragu smrti, gledana u svjetlu znanosti i vjere, mogu otvoriti razum i srce naših suvremenika za mogućnost postojanja života poslije smrti, te ih istovremeno učiniti raspoloživima za navještaj umrlog i uskrslog Krista.

Nema sumnje da je vjera u uskrsnuće Božji dar, ona prosvjetljuje duh da prihvati objavljeno Otajstvo, ne na temelju osjetilnog ili razumskog iskustva, već zato što je to sam Bog objavio: „To ti ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj koji je na nebesima“ (Mt 16,17).

No Crkva je oduvijek tvrdila da trebamo dokaz vjerodostojnosti kako bismo prihvatili dar vjere koji se besplatno daje. Isusovi govori kojima je iskazivao svoj autoritet, njegova čudesa, intimna molitva Sina čovječjega u kojoj je Boga nazivao „Abba“ – Oče, sve je to omogućilo Šimunu Petru da povjeruje, da mu se razum i srce otvore milosti vjere: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga!“ (Mt 16,16). Jer, kako kaže sveti Toma Akvinski, iako je vjera dar čiji je jedini uzrok Bog koji se objavljuje čovjekovu srcu, ipak trebamo „spoznati što treba vjerovati“ – a to nazivam „dokazom vjerodostojnosti“.

Racionalistički i ateistički svijet u kojemu danas živimo treba dokaze vjerodostojnosti kako bi se ljudi otvorili spasonosnom činu vjere!

Nema sumnje da Bog, koji se tako dobro zna prilagoditi naravi čovjeka kojega je stvorio, danas nudi nove dokaze vjerodostojnosti. Sveto Torinsko platno, koje je bilo predmetom dosad neviđenih interdisciplinarnih proučavanja, jedan je od takvih dokaza: kad je o tome platnu riječ, usprkos najpodrobnijim proučavanjima i eksperimentima znanost uvijek na11

PREDGOVOR

ilazi na zagonetke koje takozvanoj znanstvenoj civilizaciji mogu pomoći da, kad se nađe licem u lice s Otajstvom, napravi korak vjere. Ivan je bio spreman vjerovati nakon što je vidio prazne povoje, a na mjestu gdje je bila glava svijen ubrus: On „vidje i povjerova“ (Iv 20,8), vidje platno i povjerova u otajstvo uskrsnuća jer još nije bio shvatio da, prema Pismima, „Isus treba ustati od mrtvih“ (Iv 20,9). Pravi razlog vjere ljubljenog učenika jest Bog koji se objavljuje po svojoj Riječi. No Ivan je lakše prihvatio tu objavu nakon što je vidio prazne povoje.

Slično je i s ITS-om. U otajstvu uskrsloga Krista čovjek – koji je u potrazi za svjetlom koje može rasvijetliti svaki život – nalazi odgovor na konačno pitanje smrti, pitanje koje tako dobro opisuju ova iskustva koja jednoglasno govore o svjetlu na kraju tunela! Doktor Patrick Theillier povezuje znanost i religiju, razum i vjeru te, oslanjajući se na ove neobične fenomene, našim suvremenicima nudi „dokaze vjerodostojnosti“ otvarajući ih vjeri u otajstvo umrlog i uskrslog Krista koji nam je obećao vječni život. Kao ustrajan čitatelj Svetoga pisma, Patrick Theillier svoje korake osvjetljuje svjetlom Božje riječi. I ovdje se potvrđuje Pascalova riječ: „Veličina razuma je u njegovoj poslušnosti.“ Kad se nađe pred neprotumačivim, razum pokazuje svoju veličinu podlažući se vjeri. Vjera nije stav čovjeka koji kapitulira pred neobjašnjivim, nego stav čovjeka koji prihvaća uzvišeniju Objavu, bez koje razum, u svojem neutaživom traganju za istinom, ne bi mogao ići do kraja! Sveti Ivan Pavao II. napisao je u uvodu enciklike Fides et Ratio: „Vjera i razum su poput dvaju krila kojima se ljud12

PREDGOVOR

ski duh uzdiže k promatranju istine. Sam Bog je pak onaj koji je usadio u srca ljudi nastojanje da spoznaju istinu i da najposlije ipak spoznaju i njega kako bi spoznavajući i ljubeći njega prispjeli isto tako k punoj istini o samima sebi.“ (Usp. Izl 33,18; Ps 27 [26], 8–9; 63 [62],2–3; Iv 14,8; 1 Iv 3,2) Knjiga doktora Theilliera je poput pukotine kroz koju nada prodire u svijet koji je zatvoren za transcendenciju i čija je kultura obilježena imanentističkim humanizmom. Papa Franjo piše u svojoj enciklici Lumen fidei (Svjetlo vjere): „(…) Jedino iz Boga, iz budućnosti koja dolazi od Isusa uskrsloga, naše društvo može pronaći čvrste i trajne temelje. U tom smislu, vjera je združena s nadom i zato što, iako se ovozemaljsko boravište raspada, postoji jedno vječno boravište koje je Bog već pripravio u Kristu, u njegovu tijelu.“ (br. 57) Želja mi je da ova knjiga dođe do brojnih naših suvremenika koji se bore sa zagonetkom i strahom od smrti, kako bi po njoj doznali da su i njima upućene riječi koje je uskrsli Isus svojedobno rekao apostolu Tomi: „Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran. […] Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“ (Iv 20,27.29) Marc Aillet Biskup Bayonnea, Lescara i Olorona 29. lipnja 2015., na svetkovinu svetih Petra i Pavla

13

UVOD

UVOD

Tko nije bar jednom poželio svratiti u vječnost i vratiti se kako bi učvrstio nadu i obasjao svoj zemaljski život?

Michel Aupetit

Zapadna kultura u ovo suvremeno vrijeme više ne želi spominjati smrt. Čak se i u načinu izražavanja nastoji izbjeći sve što se odnosi na smrt. Riječ smrt postala je tabu. Govori se o „gubitku, nestanku“ ili o „okončanju života“.

Pa ipak, što god mi učinili, usprkos napretku medicine i produžetku životnoga vijeka, dobro znamo da ostajemo samo smrtni ljudi i da ne možemo izbjeći pitanje upisano u srcu svakoga čovjeka: Ima li ičega poslije smrti? Je li smrt doista prestanak života, završava li život definitivno smrću?

Možemo li to saznati? Gdje ćemo naći odgovor?

Filozofske teze o smrti nisu uvjerljive i ne uče nas umirati… ali religije, počevši s kršćanstvom, nude ozbiljne argumente koji nam omogućuju vjerovati da zemaljski život ne prestaje smrću, da se život nastavlja, da ćemo se opet susresti s onima koje smo voljeli u ovom životu. No za to je potrebno imati vjeru… pa ljudi radije pribjegavaju pomisli da se iz smrti nitko nikada nije vratio.

15

KAD MI JE DUŠA NAPUSTILA TIJELO

To nas pitanje uvijek proganja, vjerovali mi u nebo ili ne. Nije li istina da negdje u čovjekovoj dubini uvijek postoji tračak nade da život ne prestaje smrću? Kad bismo usprkos svemu imali barem neku naznaku da je život jači od smrti, ne bi li to za svakoga od nas bila vrlo dobra vijest?

U svakom povijesnom razdoblju postoje znakovi koje ne smijemo zanemariti. Već četrdesetak godina imamo prvorazredan znak, znak onih koji su, čini se, jednom nogom bili na drugome svijetu i vratili se.

Možemo li im vjerovati?

Znak se uvijek prepoznaje srcem, on uvijek čovjeka ostavlja slobodnim da u nj vjeruje ili ne vjeruje. Zato treba ozbiljno propitati sve što ovdje namjeravamo iznijeti.

Taj su znak upravo ljudi – obični ljudi poput vas i mene – kod kojih je bila ustanovljena klinička smrt i koji su opet oživjeli i rekli da su se našli u nekom drugom, predivnom svijetu, koji su morali ostaviti kako bi se vratili na zemlju… Ti ljudi kažu da su doživjeli nešto poput novoga rođenja. Na život više ne gledaju istim očima, osnažen im je duhovni život, ljubav prema drugima stavljaju na prvo mjesto, postaju svjesni svetosti svakoga života, smrt smatraju sastavnim dijelom života i više je se nimalo ne boje.

To njihovo iskustvo postalo je poznato pod nazivom Near Death Experience (NDE) nakon 1975., kada je izišlo prvo izdanje knjige doktora Raymonda Moodyja, kasnije prevedene na 26 jezika. Zahvaljujući toj knjizi prekrasnog naslova, Life after Life (Život poslije života), ovaj je fenomen postao vrlo popularan. NDE je na hrvatskom jeziku postao poznat kao 16

UVOD

„iskustvo tik do smrti“ (ITS). Oni koji nisu doživjeli ništa slično skloni su vjerovati da su ti fenomeni imaginarni, da su ih izmislili neki čudni ljudi labilne psihe kako bi privukli pažnju. Cijela se problematika svodi na pitanje možemo li doista ozbiljno shvatiti ta neobična iskustva koja stavljaju pod znak pitanja uvjerenje da se čovjek iz smrti ne može vratiti. Čini se da su te čudne pojave „tik do smrti“ oduvijek postojale, nalazimo im spomen u svim povijesnim razdobljima i u svim civilizacijama. Posljednjih četrdesetak godina, zahvaljujući napretku na području reanimacije te modernim sredstvima komunikacije, čini se da su ta iskustva sve češća i sve poznatija. Možemo čak reći, da s obzirom na mnoštvo utvrđenih ITS-ova, koji su popisani širom svijeta i analizirani na najrazličitije načine, te s obzirom na brojne knjige, istraživanja, publikacije i znanstvene kolokvije na tu temu, danas, u 21. stoljeću više ne možemo sumnjati u njihovo postojanje.2 No treba analizirati što ta iskustva znače!

Ma koliko neobična bila, ona zavrjeđuju da im se posvetimo i da ih objektivno prosudimo, kao što bismo učinili kod drugih, na prvi pogled bizarnih fenomena. To je cilj ove knjige.

Dakako, ne smijemo biti naivni. Na Internetu možemo naći raznovrsne najnevjerojatnije priče o povratku u život, pa se čovjek neizbježno zapita nije li to neka nova „zlatna žila“ koju svi žele iscrpiti, nekakav proizvod New Agea. Police knjižara prepune su knjiga o onostranom životu i nalaze se na odjeljku „ezoterije i paranormalnog“. U našem iracionalnom 17

KAD MI JE DUŠA NAPUSTILA TIJELO

svijetu lako je iskoristiti ove iznimne fenomene u korist nečega u što se ljude želi uvjeriti.

No, je li to razlog da ove fenomene strpamo pod nazivnik ezoterije i da se zatvorimo u svoju tradiciju, čak ni ne pokušavajući pogledati što je izvan nje?

Treba priznati da nije lako obrađivati tako složene, na prvi pogled izolirane i subjektivne fenomene, koji su još uvijek prilično nepoznati ili odbačeni u ime pomalo preradikalnog racionalizma, kako u krugovima znanstvenika, tako i u vjerskim krugovima koji su ili previše konzervativni (pa ne mogu izići iz svojih zadanih okvira), ili previše progresivni (pa se zatvaraju u znanstveno, „korektno“ shvaćanje svijeta). Činjenica je da većina znanstvenika odbacuje te fenomene jer smatraju da oni na ovaj ili onaj način proizlaze iz procesa u ljudskom mozgu. Čitatelji ove knjige iznenadit će se kada uvide da ti fenomeni prolaze na ispitu najozbiljnijih kritičkih proučavanja i na taj način stavljaju pod upitnik znanstvenu dogmu da je svijest čisti produkt mozga.

Paradoksalno je da su i katolici, koji vjeruju u vječni život u skladu s Vjerovanjem („vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni“), općenito skloni sumnjati u te fenomene. Najčešće ih smatraju površnima i teško prihvatljivima. Istina je da oni vjeri nisu potrebni, no nije li istina da bi mogli biti od velike pomoći u našem sekulariziranom svijetu, u kojemu je tako teško prihvatiti postojanje nevidljivih stvari? Napose zato što mnogi kršćani uopće nisu sigurni da postoji život poslije smrti, nego na to gledaju kao na nešto nejasno i možebitno.

18

UVOD

Ova knjiga ima samo jedan cilj: na najobjektivniji mogući način shvatiti ITS u odnosu na znanost i na vjeru (katoličku, jedinu koju detaljno poznajem).

Na taj se način želim suočiti i s onima koji vjeruju i s onima koji ne vjeruju – to nam je svima potrebno – s uvjerenjem i nadom da smrt ni u kom slučaju nema zadnju riječ.

Za početak ću iznijeti podatke, počevši od nekoliko pisanih i usmenih izvješća onih koji su to doživjeli. Nakon toga ta ćemo iskustva ispitati u svjetlu znanosti i kršćanske vjere, propitujući na koji način pridonose razumu i vjeri, jer sam čvrsto uvjeren da između toga dvoga, razuma i vjere, nema nikakve opreke; to između ostaloga potvrđuju i ova iskustva.

Naglašavam da osobno nisam imao to iskustvo…

Netko bi me zato mogao upitati kako se usuđujem govoriti o toj temi. Ovu temu, koja može doprinijeti nužno potrebnom dijalogu između razuma i vjere, želio sam obraditi kao liječnik i kao katolik. Isti sam pristup koristio i u svojim drugim knjigama.

Dok sam još bio mlad liječnik, knjigu doktora Moodyja doživio sam kao izazov. U njemu sam konačno našao brata po struci, koji se usudio izaći iz okvira medicinski prihvaćenog konsenzusa da ne postoji ništa izvan „psihosomatskoga“. Ta me knjiga potaknula da svoje zvanje usmjerim prema „medicini usmjerenoj na osobu“ u punom smislu riječi. Tako sam već pri kraju karijere postao stalno zaposleni liječnik u lurdskom Medicinskom uredu, čiji je zadatak bio utvrđivanje autentičnosti ozdravljenja koja bi se mogla smatrati čudesnima.

19

KAD MI JE DUŠA NAPUSTILA TIJELO

Zapazio sam brojne sličnosti između iskustava tik do smrti i izvanrednih fenomena kao što su čudesna ozdravljenja, marijanska ukazanja ili iskustva nekih mistika (neka od njih Katolička je Crkva i priznala kao autentična, nakon dugih i ozbiljnih proučavanja). Tome posvećujem jedno poglavlje. Poglavlja u ovoj knjizi popraćena su ulomcima iz Svetoga pisma koji katkada neobično podsjećaju na događaje koje opisujem, uz dodatak raznih razmišljanja ili svjedočanstava u vezi s dotičnom temom.

Neka svatko stvori svoje mišljenje.

Nećemo da budete u neznanju, braćo, o onima koji su usnuli, da ne tugujete kao drugi koji nemaju nade.

1 Sol 4,13–14

20

PRVO SVJEDOČANSTVO: NE TREBA SE BOJATI SMRTI!

PRVO SVJEDOČANSTVO: NE TREBA SE BOJATI SMRTI!

Ovo sam svjedočanstvo zabilježio u Lourdesu. Obratimo pozornost na ozdravljenje koje se dogodilo u istom trenutku kao i ITS, što nije rijetka pojava (usp. poglavlje 7).

Michel Durand rođen je 1933., kao prvo od jedanaestero djece. Oženio se i dobio dvoje djece. On je čovjek s objema nogama čvrsto na zemlji, član raznih udruga i dogradonačelnik svoje općine.

Godine 2003. doživio je težak i iznenadan napadaj kolecistitisa (teška upala žučnog mjehura) koji je doveo do perforacije žučnog kanala i crijeva, do septicemije i infekcije donjeg dijela pluća, a uz to je dobio i upalu gušterače koja je sve to još dodatno zakomplicirala. Riječju – bio je to najgori mogući scenarij koji zahtijeva hitnu i riskantnu intervenciju.

Tijekom intervencije došlo je do zastoja rada srca: proglasili su ga klinički mrtvim. Za to se vrijeme njegov nećak dominikanac, sin njegove najmlađe sestre, jedanaeste u obitelji, nalazio u Lourdesu i ondje se molio za njega. Na tu je nakanu otišao u kupalište. Na opće čuđenje, ekipa za reanimaciju uspjela je ponovno pokrenuti Michelovo srce. Operiran čovjek već sutradan je ustao, stanje mu se počelo poboljšavati i poslije četiri tjedna vratio se kući. Kada je nakon 21

KAD MI JE DUŠA NAPUSTILA TIJELO

sedam tjedana došao na pregled svom kirurgu, ovaj ga je dočekao riječima: „Evo živoga čuda!“ To mi je prvi ispričao njegov nećak 6. listopada 2004., na hodočašću Krunice u Lourdesu, kad sam kao liječnik bio voditelj Medicinskoga ureda. Michela Duranda prvi sam put susreo dva dana poslije, a onda drugi put u listopadu 2006. godine. Smireno mi je rekao da ne tvrdi da se dogodilo ikakvo čudo, da su liječnici dobro obavili svoj posao, što je istina, no svejedno priznaje: „Ovo mi ozdravljenje dolazi od Gospe, a za mene, koji sam joj odan, to je velika milost.“ U nastavku razgovora konačno se odvažio ispričati svoje iskustvo „kliničke smrti“: U jednom su se trenutku preda mnom otvorila vrata i obasjala me velika bijela svjetlost. Nije bilo nikakva tunela. Bio sam sâm, nalazio sam se na nekom svijetlom, mirnom, spokojnom, neopisivom mjestu. Išao sam prema nečemu predivnom, prekrasnom. Koliko je to trajalo? Nemam pojma. Vrijeme više nije postojalo. U svakom slučaju, bilo je vrlo ugodno. Prostor sreće, blagostanja, punine. Sve je bilo lijepo, vedro. Čovjek se ondje tako dobro osjeća da se to ne može opisati! Doživio sam savršeno blaženstvo. Najgore je kad se čovjek vrati u okrutnu stvarnost u kojoj je sa svih strana priključen na aparate!

To čovjeka natjera na razmišljanje. Dugo mi je trebalo da o tome progovorim. Svjestan sam da sam se nalazio na kritičnom prijelazu: moj se duh nalazio na nekoj drugoj strani života. Onda sam si rekao da o tome, kao i o neobjašnjivom ozdrav22

PRVO SVJEDOČANSTVO: NE TREBA SE BOJATI SMRTI!

ljenju, treba svjedočiti pred onima koji su to sposobni čuti, da trebam reći da poslije doista nešto postoji. Čovjek na završetak svojega života na zemlji više ne gleda na isti način. Relativizira stvari, život više ne vidi pod istim kutom. Čovjek postane sretan što je živio život. Želi reći hvala. U molitvi želi slaviti i zahvaljivati, a ne tražiti.

Više ne može biti depresivan. Ako je smrt takva, ne treba je se uopće bojati. Kada dođe taj dan, to za mene ne će biti kraj. Osjećam kao da sam već doživio smrt, možda upravo zato da bih o tome govorio. *** Bajka: Blizanci u majčinoj utrobi…

– Što misliš, hoćemo li još dugo ostati ovdje?

– Pa jasno, zauvijek! Predobro nam je tu!

– Ma ne znam, meni se čini da ima nečega poslije ovoga.

– Nešto drugo?

– Da, neki drugi život. Mislim da smo ovdje zato da postanemo snažni i da se pripremimo za ono što nas čeka poslije.

– Ma daj, to nema smisla… nema ničega poslije. Govoriš gluposti. Otkud ti ideja da izvan ovoga prostora postoji nešto drugo? Kako bi izgledao život izvan trbuha?

– Ma puno se priča o onome što se nalazi „s druge strane“… Kažu da „tamo“ ima mnogo svjetla, mnogo radosti i emocija, tisuću stvari koje se mogu doži23

KAD MI JE DUŠA NAPUSTILA TIJELO

vjeti… Kažu, primjerice, da ćemo „tamo“ jesti ustima.

– Svašta! Imamo pupčanu vrpcu i to nas hrani, svi to znaju! Čovjek se ne hrani na usta! I nitko se nije vratio iz tog „drugog života“ u koji vjeruješ. Sve su to priče za naivce. Život jednostavno prestaje rođenjem. To je tako i to treba prihvatiti.

– Oprosti, ali ja se ne slažem. Ne znam točno kako će izgledati život poslije rođenja i ne mogu ti ništa dokazati, ali vjerujem u život koji dolazi poslije: vidjet ćemo svoju mamu, ona će nas voljeti i za nas će se brinuti.

– „Mama“? Hoćeš reći da vjeruješ da postoji „mama“? Ah! A gdje je ona?

– Pa posvuda, to osjećaš! Ona je tu, posvuda, svuda oko nas! Od nje smo nastali i zahvaljujući njoj živimo. Bez nje nas ne bi ni bilo.

– To je apsurdno. Nikad nisam vidio nikakvu „mamu“. Ona ne postoji!

– Ne slažem se s tobom, to je samo tvoje mišljenje.

Ponekad, kad je sve mirno, možemo je čuti kako pjeva… Možemo osjetiti kad miluje naš svijet… Ja sam siguran da će naš pravi život početi poslije rođenja.

24

ŠTO JE ITS?

ŠTO JE ITS?

Uklonite nadnaravno i ostaje samo ono što nije naravno.

G. K. Chesterton

„Klasično“ iskustvo tik do smrti Svako iskustvo tik do smrti jedinstveno je i osobno, ali postoje nevjerojatne podudarnosti. Dat ćemo nekoliko primjera. Iznijet ćemo prve inačice koje je objavio dr. Raymond Moody u svojoj prvoj knjizi koja sadrži 150 svjedočanstava. Čovjek umire i na vrhuncu svoje fizičke patnje čuje kako liječnik ustanovljuje njegovu smrt. […]

Osjeća kako je velikom brzinom nošen kroz mračan i dugačak tunel. Nakon toga najednom osjeti da se nalazi izvan svojega fizičkog tijela, ali ne napušta odmah svoju neposrednu fizičku okolinu: izdaleka, kao promatrač, vidi svoje tijelo. […]

Nakon nekoliko trenutaka polako se počinje privikavati na to novo neobično stanje. Primjećuje da i dalje posjeduje „tijelo“, no to je tijelo drugačije naravi i posjeduje sposobnosti koje se razlikuju od onih koje je imalo tijelo koje je napustio. […] Uskoro mu prilaze druga bića koja mu, izgleda, žele pomoći. Nazire „duhove“ rođaka i prija25

KAD MI JE DUŠA NAPUSTILA TIJELO

telja koji su preminuli prije njega. […] I onda mu odjednom prilazi duhovno biće nepoznate vrste, duh pun topline i nježnosti koji trepti od ljubavi – neko „svjetlosno biće“. To mu biće neverbalnim putem postavlja pitanja i potiče ga da napravi bilancu svojega cijelog života. […] Poslije toga dolazi trenutak kada preminuli nailazi na neku preprjeku ili granicu koja, čini se, simbolizira konačnu granicu između zemaljskog i budućeg života. Tada uviđa da se mora vratiti natrag, da mu još nije vrijeme da umre. U tom se trenutku opire jer je pod dojmom onoga što se događa poslije života, i ne želi se vratiti… […] Kada poslije pokušava objasniti svojoj okolini što je u međuvremenu doživio, nailazi na razne preprjeke. Nadasve ne uspijeva pronaći riječi kojima bi mogao na prikladan način opisati taj nadzemaljski događaj. To iskustvo iznimno snažno obilježava njegov život i mijenja sve što je dotada mislio o smrti i o odnosu života i smrti.3 ITS-ovi nisu ni rijetki ni izolirani fenomeni. U prvom istraživanju na tu temu4, Kenneth Ring, profesor psihologije na sveučilištu u Connecticutu, spominje oko osam milijuna ljudi samo u SAD-u5 koji su imali tu vrstu iskustva. Istraživanje koje je 1997. proveo US News and World Report navodi brojku od 19,6 milijuna, dakle više nego dvostruko više (4,2 % od toga broja su zapadnjaci), što bi proporcionalno6 značilo između 1,4 i 2,5 milijuna Francuza7! To, dakle, nije ništa izvanredno. Danas već postoji izraz za te ljude, američki neologizam experiencer – „iskusitelj“.

26

ŠTO JE ITS?

Jeffrey Long, koji se deklarira „znanstvenikom“, 1998. u SAD-u je utemeljio Near-Death Experience Research Foundation (Zakladu za istraživanje iskustava tik do smrti) i internetsku stranicu8 kako bi temeljem obrasca sa stotinjak pitanja sabrao što više svjedočanstava. U prvih deset godina odgovorilo je više od 1300 ljudi sa svih strana svijeta, svih religija i rasa. U knjizi koja je nastala na temelju tih svjedočanstava, J. Long kaže: Njihova želja da svjedoče dovoljno govori o utjecaju koji iskustvo tik do smrti može imati na ljudski život. Sudionici su svoje iskustvo opisali na različite načine, kao „neizrecivo“, „neiskazivo“, „nezaboravno“, „neopisivo“. Više od 95 % ispitanika smatraju ga „potpuno stvarnim“, a skoro svi drugi „vjerojatno stvarnim“. Nitko ga ne smatra „potpuno nestvarnim“. Neki čak kažu da je to najbolja stvar koja im se ikada dogodila.9 Prema epidemiološkim istraživanjima, svjedočanstva o ITS-u učestalija su kod osoba mlađih od 60 godina. ITS postoji i kod djece, od kojih su neka mlađa od 4 godine (vidi drugo svjedočanstvo). Djeca ne znaju što je smrt, nisu kulturalno ni religiozno uvjetovana i sigurno ne znaju ništa o iskustvima tik do smrti. Kad bi im netko o tome i govorio, djeca to ne bi razumjela.

Svjedočanstva o ITS-u donose različite okolnosti pod kojima je došlo do kliničke smrti: srčani zastoj (klinička smrt), iskrvarenje, moždana trauma ili krvarenje u mozgu, utapanje ili gušenje. Slična se isku27

KAD MI JE DUŠA NAPUSTILA TIJELO

stva mogu dogoditi i u okviru teških fizičkih stanja koja ne predstavljaju neposrednu životnu ugrozu, u terminalnim fazama raznih bolesti ili u nekim prijelomnim trenutcima (npr. kada pacijent čuje da ga proglašavaju mrtvim), ili pak kada osoba ima dojam da se nalazi u nekoj po život opasnoj situaciji (npr. neposredno prije prometne nesreće ili nesreće u planinama): ta su iskustva poznata kao „vizije umirućih“.

Samo 20 do 30 % ljudi koji su dotaknuli smrt doživjeli su ITS. Nije moguće predvidjeti tko bi mogao imati ITS kad se nađe blizu smrti. Nema načina da se to sazna unaprijed. Ta iskustva imaju vrlo različiti ljudi. O njima govore djeca, starije osobe, znanstvenici, liječnici, redovnici. Nisu ništa učestalija kod vjernika nego kod ateista.

Napominjemo da nije moguće namjerno izazvati ITS niti ga eksperimentalno inducirati kod nekoga pacijenta, potaknuti bilo emocionalno bilo fizički.

Na kraju spomenimo da danas poznajemo i iskustva slična ITS-u, koja opisuju ljudi koji nisu bili ni blizu smrti, niti teško bolesni. Raymond Moody to naziva „iskustvo podijeljene smrti“ ili „empatični ITS“ do kojega dolazi u trenutku smrti bliske osobe. Neki su doživjeli ITS u trenutku velikog straha od smrti, kao Marino Restrepo, zarobljenik FARC-a u Kolumbiji, čiji se život zbog toga iskustva potpuno promijenio.10 Ta su iskustva zapravo bliska karizmatičkim ili mističnim iskustvima. Riječ je o graničnim stanjima među kojima postoje sličnosti, ali koja ne smijemo pobrkati.

28

ŠTO JE ITS?

Različite faze Navest ćemo različite faze – koje su moguće, ali nisu nužne, i ne uvijek tim redoslijedom – na koje ćemo se vratiti u drugom dijelu kako bismo na znanstvenoj i vjerskoj razini pojasnili neke točke.

Možemo navesti devet faza11: 1. „dekorporacija“ ili izlazak iz tijela, 2. promjena stanja „tijela“, 3. prolazak kroz tunel, 4. kontakt s drugim „osobama-dušama“, 5. susret sa „svjetlosnim bićem“, 6. životna bilanca, 7. osjećaj mira i smirenosti, 8. povratak, 9. posljedice u načinu života.

Radi boljeg tumačenja, kod svake ću faze navesti ulomke iz knjige koja je izašla 1992., i koju čuvam kao dragocjenost. Zove se Embraced by Light (U naručju svjetlosti). Autorica je Betty J. Eadie, rođena od majke Indijanke i oca podrijetlom iz Irske i Škotske.

Betty je proživjela sve drame koje proživljavaju djeca iz razorenih obitelji: rastava roditelja, sirotište, odvajanje od braće i sestara, neuspjeh prvoga braka. S Joeom je u drugom braku imala osmero djece. Godine 2011. postala je udovica. Ima petnaestero unuka i sedmero praunuka.

Zahvaljujući nespretnom i krajnje strogom katoličkom odgoju, priključila se Crkvi svetaca posljednjih dana (Mormonima), u kojoj je poslije svojega iskustva tik do smrti preuzela odgovornosti.

29

KAD MI JE DUŠA NAPUSTILA TIJELO

„Umrla je“ kad je imala 31 godinu, 18. studenog 1973., tijekom kirurškoga zahvata (djelomično uklanjanje uterusa, pri čemu je došlo do katastrofalnoga krvarenja), i onda se vratila u život. Betty iznimno podrobno i vrlo zanimljivo opisuje svoju pustolovinu „s one strane“. Trebalo joj je devetnaest godina, mnogo poticaja i mnoštvo predavanja koja je održala na tu temu, da bi konačno napisala knjigu. Sve što piše ne treba shvatiti doslovno, jer se zna da je čovjek s vremenskim odmakom sklon uljepšavanju ugodnih stvari koje je nekad davno doživio.12 Svejedno, ne možemo sumnjati u njezino svjedočanstvo koje nije izmislila i koje je predivno! Ovdje prenosim samo ono što se odnosi na prethodno navedene faze.

Osim toga, zanimljivo je usporediti te etape s ulomcima iz Svetoga pisma.

1. „Dekorporacija“ Dekorporacija, koju Anglosaksonci zovu Out of Body Experience (OBE) (izlazak iz tijela), subjektivno je iskustvo čovjeka koji ima dojam da izlazi iz svojega tijela. To je često prva etapa ITS-a (u otprilike 45 % slučajeva). Svjedočanstva se podudaraju: osoba se najčešće nađe na stropu dvorane za reanimaciju i od gore posve smireno promatra liječnike i medicinske sestre koje se trude oko tijela, mijenjaju boce s infuzijom i razgovaraju. Poslije se potvrđuje da je ono što su vidjeli i čuli bilo točno.

Evo kako Betty o tome govori u 4. poglavlju svoje knjige: 30

ŠTO JE ITS?

Čula sam blago zujanje u glavi i utonula još dublje, sve dok nisam osjetila da mi je tijelo nepomično i da gubi život. Zatim sam osjetila kako mi se snaga vraća. Nešto u meni davalo mi je osjećaj da ću se raspuknuti ili izaći iz sebe, i duša mi je izašla kroz grudi i uzdignula se, kao da je privlači neki divovski magnet. Prvi dojam bio je osjećaj oslobođenja, i to mi se nije činilo neobičnim. Bila sam iznad kreveta, lebdjela sam ispod stropa.

Osjećala sam se kao da uživam neograničenu slobodu, slobodu koja mi se činila poznatom. Okrenula sam se i opazila da na krevetu leži tijelo. Zanimalo me tko je to pa sam se spustila prema njemu. Budući da sam radila kao bolničarka, znala sam kako izgleda mrtvac, i čim sam se približila licu, znala sam da je beživotno. Tada sam shvatila da je to moje lice! Na krevetu je ležalo moje tijelo. Nisam bila ni zbunjena ni prestrašena. Prema svojemu sam tijelu osjećala neku vrstu simpatije. Izgledalo je mlađe i ljepše od onoga kojeg sam se sjećala, a sada je bilo nepomično. Bilo mi je kao da sam skinula sa sebe staru odjeću i ostavila je zauvijek postrani, što nije lagana odluka jer je još uvijek lijepo izgledalo. Shvatila sam da se nikada nisam vidjela u tri dimenzije; sebe sam viđala samo na ravnoj plohi ogledala. No oči duše vide ono što smrtnici ne vide. Promatrala sam svoje tijelo iz svih kutova istovremeno – sprijeda, straga i s obiju strana. Zahvaljujući tom sveobuhvatnom pogledu otkrila sam neke vidove svojega tijela koje nikada nisam primijetila. Zato se možda u prvi čas nisam ni prepoznala.

31

KAD MI JE DUŠA NAPUSTILA TIJELO

Evo što o tome kaže dr. Jeffrey Long: Dobili smo brojna svjedočanstva o iskustvima tik do smrti u kojima se svijest odvojila i udaljila od tijela. Jedan je pacijent, na primjer, tijekom operacije imao zastoj rada srca. Njegova je svijest izašla iz dvorane i otišla u kavanu gdje se nalazila njegova obitelj. Vidio je i čuo razgovor koji je obitelj vodila. Poslije se sve potvrdilo. Sve je bilo točno. To je nevjerojatno, no imamo brojne takve primjere. Nikad nisu neprecizni. Iznenadilo bi me kad bi netko dao pogrješne podatke. Mali postotak netočnih podataka uglavnom se odnosi na jednu ili dvije pojedinosti. Iskustvo promatranja vlastitoga tijela, utvrđena istinitost svega što ti ljudi vide i čuju dok su klinički mrtvi, jedan je od najjačih dokaza u prilog autentičnosti ITS-a.13 Klasična znanost ne može ni zamisliti takve činjenice. Što se tiče teologije, o njoj ćemo govoriti u poglavlju 12, i to polazeći od antropologije.

Znam čovjeka u Kristu: prije četrnaest godina – da li u tijelu, ne znam; da li izvan tijela, ne znam, Bog zna – taj je bio ponesen do trećeg neba. I znam da je taj čovjek – da li u tijelu, da li izvan tijela, ne znam, Bog zna – bio ponesen u raj i čuo neizrecive riječi…

2 Kor 12,2–4

32

SADRŽAJ

SADRŽAJ

PREDGOVOR. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 UVOD. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15 PRVO SVJEDOČANSTVO: NE TREBA SE BOJATI SMRTI! . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 ŠTO JE ITS? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .25 DRUGO SVJEDOČANSTVO: RAJ ZAISTA POSTOJI! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49 ITS KROZ POVIJEST I DANAS . . . . . . . . . . . . . . . .54 TREĆE SVJEDOČANSTVO: RAJ POSTOJI!. . . . . . 64 ZNANSTVENI PROBLEM . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .69 ČETVRTO SVJEDOČANSTVO: DODATNI ŽIVOT . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 76 DVA RAZMIŠLJANJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .81 VJERSKI PRISTUP . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83 PETO SVJEDOČANSTVO: OKRZNULA SAM PAKAO! . . . . . . . . . . . . . . . . . . .90 ANTROPOLOŠKI PRISTUP . . . . . . . . . . . . . . . . . .114 179

SADRŽAJ

ŠESTO SVJEDOČANSTVO: USTRIJELJEN!. . . . .124 DRUGI IZVANREDNI FENOMENI . . . . . . . . . . .129 SEDMO SVJEDOČANSTVO: SVEĆENIK KOJI JE VIDIO PAKAO, ČISTILIŠTE I RAJ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .142 DVIJE PROPOVIJEDI – MEDITACIJE. . . . . . . . . .147 ZAKLJUČAK . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .153 EPILOG: PREREZAN GRKLJAN. . . . . . . . . . . . . .160 MOLITVA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .165 LITERATURA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .167 BILJEŠKE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .171

180

PREPORUČUJEMO

U ovoj intrigantnoj knjizi Saverio Gaeta donosi cjelovit i iscrpan pregled stoljetne povijesti ukazanja u Fatimi, detaljne opise sva tri dijela tajne, posvetu Bezgrješnomu Srcu Marijinu, kao i pobožnosti koje je preporučila Gospa od Krunice.

Ova nam knjiga pomaže razjasniti intrigantne i nejasne dijelove poruke, kao i sumnje koje su u posljednje vrijeme potaknule pitanja o tome je li Gospina poruka objavljena u cijelosti.

208 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Osvjetljavajući u svoj njezinoj punini iznimnu duhovnu, kulturnu i znanstvenu baštinu katolicizma poznati teolog Robert Barron čitatelja vodi na obogaćujuće osobno putovanje do istinskoga identiteta kršćanstva i njegova bezvremenoga značenja. Sveobuhvatna, jedinstvena i nadahnjujuća, ova knjiga donosi trajne i životno važne istine na način prihvatljiv novim generacijama, govoreći jezikom i stilom suvremenoga života.

320 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

U knjizi Razlozi za vjerovanje Scott Hahn tumači sadržaj katoličke vjere i razloge da je prihvatimo pokazujući da razum i objava, naravno i nadnaravno, nisu u suprotnosti jedno s drugim, nego nude komplementarne dokaze da Bog postoji. Hahn vodi čitatelje k uvidu da je Bog stvorio svemir s određenom svrhom i da tragove Božjega stvaranja i djelovanja možemo pronaći ne samo u Bibliji nego i u svijetu koji nas okružuje.

232 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o.

Tiskano u studenome 2017.

Patrick Theillier, koji je 1964. dobio liječničku diplomu na Sveučilištu u Lilleu, bio je dvanaesti liječnik na čelu Medicinskoga ureda zaduženoga za utvrđivanje čudesnih ozdravljenja u svetištu u Lourdesu i tu je službu obnašao od 1998. do odlaska u mirovinu 2009. godine. Kao dugogodišnji liječnik u svetištu prikupio je mnoštvo svjedočanstava o ozdravljenjima na zagovor Gospe Lurdske. Bio je predsjednik lurdske Međunarodne udruge liječnika koja okuplja više od deset tisuća zdravstvenih djelatnika iz sedamdeset i pet zemalja. Autor je više zapaženih knjiga o čudesnim ozdravljenjima u Lourdesu.

Postoji li život poslije smrti?

Kako to možemo znati ako se nitko nije vratio da nam kaže?

Ipak, postoje oni koji su, barem se tako čini, već krenuli u zagrobni život i opet se vratili u ovaj ovozemni.

I više se ne boje smrti!

Njihova su iskustva poput pukotine kroz koju nada prodire u svijet.

Ovo je knjiga za sve one koji se bore sa zagonetkom smrti.

ISBN 978-953-235-587-1

VERBUM 98 kn

www.verbum.hr