Iz vatre, po vodi

Sohrab Ahmari, rođen u sekularnoj iranskoj obitelji, još kao tinejdžer udaljio se od svake vjere, uvjeren da Bog ne postoji. Gotovo dva desetljeća kasnije bit će primljen u Rimokatoličku Crkvu i postati jedan od najcjenjenijih intelektualaca i katoličkih glasova u javnosti.

Iz vatre, po vodi njegova je potresna priča o vlastitome duhovnom putovanju od ateizma i krajnjega marksizma iz mladosti provedene u Iranu i Americi do moralnoga i duhovnoga buđenja potaknuta milosnim događajem na misi.

Pišući vrlo iskreno i privlačnim stilom prepunim emocija, Ahmari pred čitatelja stavlja ne samo duhovnu preobrazbu nego i svoje intelektualno putovanje od Nietzscheova Zaratustre do Komunističkoga manifesta; od Michela Foucaulta do Isusa iz Nazareta Benedikta XVI. Prateći njegov životni put, koji ga je od mladenačke raskalašenosti, opijanja i intelektualnih lutanja vodio ka konačnomu obraćenju na katolicizam, upoznajemo i ključna duhovna i idejna pitanja današnjice kao i istinski odgovor na njih, odgovor koji je konačno ispunio srce i um ovoga mladog čovjeka. „SOHRAB AHMARI IZRASTA U JEDNOGA OD NAJVRSNIJ IH UMOVA I PISACA SVOJE GENERACIJ E, A PRIČA O NJEGOVU OBRAĆENJU KOJU OVDJE IZNOSI DUGO ĆE OSTATI S ČITATELJEM.“

Charles J. Chaput, nadbiskup Philadelphije (iz Predgovora) SOHRAB AHMARI urednik je op-ed stranice New York Posta i suradnik urednik Catholic Heralda. Prethodno je radio kao kolumnist i urednik Wall Street Journala u New Yorku i Londonu te kao autor časopisa Commentary. Pisao je i za New York Times, Times Literary Supplement, Chronicle of Higher Education, Weekly Standard, First Things, Dissent i America. Ahmari je i autor knjige The New Philistines: How Identity Politics Disfigure the Arts.

Sohrab Ahmari

Moj put do katoličke vjere

Sohrab Ahmari IZ VATRE, PO VODI

Sohrab Ahmari

Iz vatre, po vodi Moj put do katoličke vjere

VERBUM

Biblioteka:

Posebna izdanja 171.

Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: From Fire, By Water: My Journey to the Catholic Faith © Ignatius Press, San Francisco, 2019 © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2021.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Prijevod: Valentino Findrik Redaktura i lektura: Bonislav Kamenjašević Dizajn korica: Diana Župić Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija u Godini čitanja.

ISBN 978-953-235-745-5 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 181210078.

Ocu R. C. J., koji mi je pokazao Krista.

I mojemu Maximilianu.

Gospodin ruši u Šeol i odande diže.

1 Sam 2,6

PREDGOVOR

PREDGOVOR

Pred sobom imate najbolju ispovijest koju sam pročitao u mnogo godina: iskrenu, živopisnu i uvjerljivu.

Sohrab Ahmari izrasta u jednoga od najvrsnijih umova i pisaca svoje generacije, a priča o njegovu obraćenju koju ovdje iznosi dugo će ostati s čitateljem.

To je, dakako, velika tvrdnja. Ona iziskuje objašnjenje jer „religija“ danas nerijetko nalikuje nostalgiji i sentimentalizmu, a zadnje što kršćani trebaju jest još plivanja u tim vodama. Priče o osobnom obraćenju u američkoj kulturi, koja gaji poseban interes za samoobjave, postale su svakodnevicom, a redovito ne uspijevaju zbog jednoga od dvaju razloga: taštine koja vreba ispod autorove lažne skromnosti te nedolične gladi za melodramom. Ustvari, nikada nismo tako važni kako mislimo da jesmo, a na kraju nas i naše priče zaboravit će svi osim samoga Boga.

No opet, Bog nas je s razlogom učinio društvenim bićima. Po našoj potrebi za drugima, po tome što se pouzdajemo jedni u druge, možemo učiti ljubiti kako Bog ljubi i tako jedni druge osnaživati razlozima nade. Stoga nam trebaju priče poput Ahmarijeve – priče koje nepogrešivo odzvanjaju istinom i probijaju se kroz skepticizam i razočaranja koja vladaju svakodnevnim naslovnicama.

Ironija je života u tome što, ako smo pozorni, naposljetku spoznamo i razumijemo mnoge velike stvari. To ima smisla jer tijekom godina proživljavamo mnoge velike stvari i u skladu s tim razvijamo svoje vještine.

9

PREDGOVOR

No iskustva i vještine koji nam daju nešto mudrosti i zrele prosudbe ujedno nam mogu umanjiti sposobnost prepoznavanja novih mogućnosti i rješenja. Možemo biti jako vješti u imenovanju određene bolesti, u tumačenju njezinih prirode i uzroka, možemo znati i što ne pomaže, ali nismo jednako dobri u smišljanju lijeka odnosno rješenja. Vještina dijagnosticiranja svijeta ima svoju vrijednost jer ljudi najprije moraju postati svjesni problema prije nego što ga mogu početi rješavati. No do rješenja nerijetko dovedu drukčije (i mlađe) oči, drukčije vještine.

Zbog toga su autori poput Sohraba Ahmarija tako važni i tako poticajni. Oni nas podsjećaju na to da je Bog uvijek mlad, kao i oni koji ga istinski ljube.

On sve čini novo. Živimo u vremenu u kojem znanost i tehnologija mogu tvrdnje vjere učiniti nevjerojatnima – ne tako da napadaju ili opovrgavaju Boga, nego čineći ljude indiferentnima, a jezik vjere neshvatljivim. No ljudi i dalje trpe i umiru, svi mi. Tako i osobe do kojih nam je stalo, što znači da se svi pitamo: Zašto? Čeznemo za odgovorom. Imamo duboku potrebu za smislom. Ljudi također još uvijek vole, što znači da imamo potrebu za blizinom, ispunjenjem u srcu drugoga i plodnošću novoga života. Ljudi još uvijek imaju instinkt i čežnju za lijepim, što znači da ljepota može zaobići slijepu mašineriju logike i izravno dotaknuti čovjekovu dušu.

Crkva je, kako Ahmari na ovim stranicama otkriva, u svim tim stvarima majka i učiteljica, hraniteljica i tješiteljica, a one sprečavaju da poslovi ljudi, ma kako konfuzni, ne postanu trajno neljudskima. Sveti Augustin, koji se obratio u dobi i u podneblju ne mnogo drukčijima od Ahmarijevih, podsjeća nas na to kako je povijest velika rušiteljica čovjekovih iluzija i taština. Ona je i veliko

10

PREDGOVOR

vrelo osobne i crkvene nade. Iako ne trebamo dopustiti da nas svijet zarobi, itekako trebamo ljubiti sve što je u njemu dobro, služeći ljudima koji u njemu prebivaju i pozivajući ih k spoznaji i ljubavi Isusa Krista. Ne smijemo podcjenjivati snagu osobnoga svjedočanstva jer bez živoga primjera ljubavi koji ljudi mogu vidjeti i slijediti istina je nijema i sterilna.

Ono što, dakle, pojedinačno činimo kao vjernici odjekuje onkraj naših vlastitih života jer svojim svjedočanstvom oblikujemo druge, a svi smo kao Božja djeca zamišljeni da zauvijek živimo u radosti. Isto tako, ono što činimo kao zajednice kršćanskih prijatelja jednako je značajno zato što Crkva, kao obitelj obiteljî, oblikuje kulture, stvara budućnost i održava Božju prisutnost u svijetu.

Léon Bloy, veliki francuski katolički obraćenik, volio je reći kako je na kraju jedino važno biti svet. Ako smo spremni slušati, Crkva ima mnogo dobrih razloga zbog kojih bi ljudi trebali vjerovati u Boga i u Isusa Krista te u ljepotu i važnost njezina poslanja. No ona ima samo jedan nepobitan argument u prilog istinitosti onoga što naučava: osobni primjer njezinih svetaca. To je poziv koji upućuje svima nama.

Označavao sam mjesta u knjizi kojima ću se često vraćati u narednim mjesecima i godinama, ali ponajbolji redci nalaze se već na prvoj stranici prvoga poglavlja: Moja je domovina [Iran] mirisala na zemlju pomiješanu s ustajalom ružinom vodicom. U Iranu je bez daljnjega bilo uživanja i veličanstvenosti svoje vrste. No onda kada njime nisu bjesnjeli požari ideologijâ, uglavnom je obilovao žalosnom nostalgijom. To su bili njegovi zadani modusi, bijes i nostalgija. Želio sam nešto više od toga.

11

PREDGOVOR

Poruka je jednostavna. Svi smo stvoreni za „nešto više“ i naša su srca nemirna dok to ne nađemo. Iznimno smo blagoslovljeni time što je Sohrab Ahmari u tome uspio.

Charles J. Chaput, OFMCap nadbiskup Philadelphije

12

UVOD

UVOD

Bio je to klasični Onionov naslov: „Razlog zbog kojega se čovjek kasnije u životu okrenuo religiji mora biti strašan“.

Satirična je vijest govorila o Paulu D’Amatu, stanovniku gradića u Pennsylvaniji koji se u kasnim srednjim godinama iznenada posvetio življenju kršćanske pobožnosti. Iako prije nije bio religiozan, sada je počeo ići u crkvu više puta tjedno, nositi križ i u svakodnevnim razgovorima spominjati Kristovo otkupiteljsko svjetlo. Slika u članku prikazuje čovjeka u kariranoj košulji kako kleči u klupi u praznoj crkvi, zatvorenih očiju i sklopljenih ruku. „Čovječe, sigurno ga je nešto grozno natjeralo da odjednom postane religiozan“, rekla je njegova kolegica Jessica Redmond „izvjestiteljima“ Oniona. Nastavila je: „Čovjeku je skoro 50 godina i da tek sad pronađe Boga iz vedra neba?

Kladim se da ima veze s drogama. Ili je možda ubio nekoga u prometnoj nesreći. U svakom slučaju, dogodilo mu se nešto jako gadno.“ Samo nešto „jako, jako loše“ može biti razlogom takvoga obraćenja.

Poput svake dobre satire Onionov članak u preuveličanoj formi odražava duh vremena. Obraćenje poput D’Amatova u naše doba može naizmjence izazivati uznemirenost i ismijavanje. Kozmolozi danas mogu precizno odrediti starost svemira do u najmanju vremensku jedinicu, neurolozi prepoznaju svaku želju prema prijenosu impulsa u sinapsama u mozgu, automobili se voze sami,

13

IZ VATRE, PO VODI

a internet nudi potpuno, trenutno znanje gotovo o svemu. Možda ipak postoji Veliki Matematičar, dopuštaju naši suvremenici, i možda to božanstvo na kozmos gleda općenito blagonaklono. No nekakav osobni Bog kojega zanima sudbina Paula D’Amata iz Stroudsburga u Pennsylvaniji – mora da se šalite.

Ako vaše obraćenje nije šala, onda uzrok mora biti u nekoj traumi: ovisnost o drogi, krivnja zbog prošlih nedjela, tjeskoba povezana s ubrzanom globalizacijom. Ili ste možda usamljeni. Možda ste očajno željni pažnje.

Kada je Onion objavio taj članak 2. prosinca 2016., imao sam trideset i jednu godinu i manje od tri tjedna do primanja u Katoličku Crkvu. Šala me je uzdrmala do srži.

Kao obraćenik, znao sam što znači sadržaj unutarnjega života podvrći vanjskom ispitivanju. Moji su uglavnom sekularni prijatelji bili velikodušniji od D’Amatovih iako je na društvenim okupljanjima znalo biti tajanstvenih osmijeha, podcjenjivačkih pogleda, a iznimno i pokazivanja krajnjega neprijateljstva prema katolicizmu.

Samo što su ovozemaljski ulozi za mene bili znatno veći. U to sam vrijeme radio u Londonu kao kolumnist i urednik Wall Street Journala. Važnije od toga, rođen sam i odrastao u Islamskoj Republici Iranu. Moj je duhovni život stoga bio opterećen političkim, pa i geopolitičkim bremenom s kojim se naš prijatelj iz Onionove priče nije morao nositi. To što sam već bio obznanio svoje obraćenje na internetu nije mi išlo u prilog.

Kada sam šest mjeseci ranije započeo s podukom kod jednog svećenika u Londonu, odlučio sam da neću javno priznati da sam katolik sve do krštenja. Međutim, u srpnju 2016. dogodila se grozna stvar s druge strane Engleskoga kanala. Dvojica džihadista, nadahnuta Islamskom Državom, provalila su u crkvu u Normandiji, u Francuskoj, i

14

UVOD

ubila svećenika, oca Jacquesa Hamela, dok je slavio misu.

Bacili su oca na koljena i prerezali mu grlo trenutak nakon što je stari svećenik uspio viknuti: „Odlazi, Sotono!“ Vijesti i slike krhkoga i blagoga oca Hamela potpuno su me obuzele. Kao katolik u nastajanju, morao sam reagirati na to zvjerstvo. Ali kako? Izbacio sam poruku solidarnosti na Twitteru. Napisao sam „#IAmJacquesHamel“ po uzoru na hashtag #JeSuisCharlie, koji je na Twitteru postao popularan nakon islamističkoga masakra u prostorijama francuskoga satiričkog časopisa Charlie Hebdo u siječnju 2015.

Tomu sam dodao veliku vijest: „Ovo je ustvari pravi trenutak da objavim svoje obraćenje na katolicizam“.

Objava se brzo proširila internetom. Tisuće korisnika društvenih mreža diljem svijeta „podržale“ su i „podijelile“ moju obavijest, a neki su me izravno kontaktirali na Twitteru i Facebooku. Osim reakcija čudnih protestantskih fundamentalista koji su me upozoravali na to da se čuvam „babilonske bludnice“ – to jest, Katoličke Crkve – ostale su bile pozitivne. Ipak, istoga sam dana nešto kasnije morao obrisati objavu. Nisam bio spreman na gungulu koju sam izazvao.

Katolicizam je bio moje odredište nakon dugoga, kružnog duhovnog putovanja. To putovanje, dakako, nije moglo zaobići moj islamski milje i iransko podrijetlo, a koji su pak znatno odredili njegov tijek. Ali ne tako da sam se jednoga dana molio Alahu, a odmah idući dan prihvatio Krista kao svoga spasitelja. Moji internetski navijači željeli su upravo takvu pojednostavnjenu priču, a Twitter im ju je pružio u skladu sa svojom tendencijom srozavanja ljudskoga iskustva na razinu lako probavljivih memeova.

Nekoliko sati nakon toga kršćanski su izvori počeli objavljivati priče o mojem obraćenju na više svjetskih jezika iako me uglavnom nisu ni kontaktirali. Tipičan je na-

15

IZ VATRE, PO VODI

slov glasio „Muslimanski autor obratio se na katolicizam, potaknut mučeništvom svećenika“. Sve veći broj korisnika društvenih mreža dijelio je te članke na svojim profilima obično dodajući Tertulijanovu izreku da je „krv mučenika sjeme Crkve“. Priča je uzela maha. Isprva sam kontaktirao urednike i tražio ispravak odnosno pojašnjenje. Nisam bio „musliman“, dobijesa! Moje je obraćenje počelo mnogo prije ubojstva oca Hamela. No s vremenom sam se umorio i odustao; internetsko se ludilo umirilo.

Nisam računao s javnim, političkim aspektom vjere.

Sviđalo se to meni ili ne, mnogi su nužno shvatili moje obraćenje kao odlučni prelazak iz kuće islama u kršćanski svijet. Suvremenom liberalnom svijetu ti izrazi paraju uši. Liberalizam u najboljem slučaju poštuje religiju kao jedan od stupova građanskoga društva, ali ne više od toga: sadržaj religije i individualna savjest izvan su dohvata liberalne države (drže li se postojeće liberalne vlade toga ideala ili ne, druga je tema).

Problem je u tome što islam ne razlikuje subjektivnu i objektivnu stranu vjere. Rimokatolicizam je pak, za razliku od mnogih protestantskih struja, povezan sa zajednicom, nacionalnošću i civilizacijskim granicama. Tomu dodajte mučeništvo francuskoga svećenika u rukama radikalnih islamista i bit će vam jasno kako sam se bio uvalio preko glave. *** Pogriješio sam s objavom na Twitteru. Obraćenje je prije svega stvar osobne savjesti, a kozmičko poslanje Katoličke Crkve jest spasenje duša; sve drugo proizlazi iz toga. No u mom je slučaju postojala opasnost od toga da političke struje nastale zbog objave prevladaju nad tom važnijom unutarnjom dimenzijom. Samo bi budala ili

16

UVOD

oportunist javnim obraćenjem poput mojega izricali stav o islamu i kršćanstvu. Nisam bio ni jedno ni drugo.

Katolikom sam postao zaključivši da je katolicizam istinit. Okolnosti na koje nisam mogao utjecati – musliman po rođenju, Amerikanac iranskoga podrijetla – bile su manje važne. Zar sam trebao dopustiti da se moje obraćenje svede na pitanja politike i identiteta kad je ono zapravo posljedica suprotne ideje: da postoji nešto kao istina, istina koja je vječna i univerzalna i koja nije ograničena politikom, poviješću, genetikom, jezikom, geografijom ni identitetom?

U prvim je vijestima bilo i vulgarnoga trijumfalizma.

Nisam se javno obratio kako bih donio bod Isusovoj momčadi protiv Muhamedove, ali tako su neki tumačili moju odluku. Ako je moje obraćenje bilo reakcija na nešto, onda sam reagirao na materijalizam i relativizam koji su se s početkom devetnaestoga stoljeća ukorijenili na Zapadu.

Okrenuo sam leđa Marxu, Nietzscheu i Foucaultu, a ne proroku Muhamedu, čija je religija do moje odrasle dobi na mene ostavila tek blagi dojam. Toga nisu bili svjesni mnogi koji su mi pljeskali dok sam prelazio Tiber.

Najteže pitanje koje je ostalo neodgovoreno nakon moje objave na Twitteru i kasnijega napora da objasnim stvari bilo je: Zašto katolicizam? Iranski su kršćani sve brojniji. Unatoč intenzivnim mjerama represije vladajućih mula Iran broji oko milijun obraćenika iako neke strože procjene govore o tristo do petsto tisuća. Ti novi kršćani većinom su evangelici. U Iranu ima katolika, ali oni pripadaju povijesnim iranskim manjinama, uglavnom Armencima i Asircima. Katolicizam je, dakle, etnički fenomen i relativno je nedostupan većini šijitskih Iranaca.

Evangelici su oni koji uz ogroman osobni rizik distribuiraju evanđelja na perzijskom i obećavaju neposrednu, osobnu vezu s masihom, Mesijom.

17

IZ VATRE, PO VODI

Dakle, zašto katolicizam? Iznenadnost moga okretanja Rimskoj Crkvi zbunila je, a u nekim slučajevima i razočarala moje prijatelje evangelike. Je li me katolicizmu privukao intelektualni snobizam? Jesam li pao na liturgiju „zvona i mirisa“? Jesam li „reformiranomu“ kršćanstvu bio pružio poštenu priliku prije nego što sam ga odbacio u korist Rima?

U međuvremenu neki od mojih sekularnijih prijatelja naglas su se pitali ne bi li mi bilo bolje s nekom od glavnih protestantskih denominacija. Kako sam mogao pomiriti svoj samoproglašeni klasični liberalizam sa strogim rimokatoličkim naukom o rastavi, homoseksualnosti, ređenju žena i tomu sličnom? Pretpostavljam da je pitanje koje je vrebalo iza tih pitanja bilo: Jesam li u katoličkoj vjeri pronašao mogućnost izražavanja reakcionarnih čežnji svoje perzijske duše, premda u latinskome ključu?

Ispovijest koju držite pokušava odgovoriti na ta pitanja i ispraviti nesporazum – pokazati kako je moje obraćenje bilo iskreno, dobro promišljeno i u skladu s nalozima moje savjesti; kako je proces postajanja katolikom imao nekakve veze s mojim iranskim i muslimanskim podrijetlom, ali je napokon bio odgovor na univerzalni milosni poziv. Ona pokazuje korake koji su me vodili od oštroga ateizma i materijalizma moje iranske i američke mladosti do male kapele u središtu Londona, u kojoj sam 19. prosinca 2016. primljen u Katoličku Crkvu.

Veći dio knjige govori o tome kako sam od pozicije nevjerovanja došao do prihvaćanja osobnoga Boga. To je bio zid o koji sam udarao mnogo godina, dok nije popustio.

Put od toga do „elementarnoga kršćanstva“ – C. S. Lewisov izraz za temeljna vjerovanja zajednička glavnim denominacijama – bio je relativno lak. Završni dio, do Rima, bio je još lakši. Knjiga odražava tu trodijelnu dinamiku.

18

UVOD

Ovo nije tipična autobiografija. Knjiga govori o dijelovima mojega intelektualnog i duhovnog života koji su imali utjecaja na moju odluku. Ona izdvaja nekoliko buđenja, ako hoćete, od kojih su neka bila konkretni događaji, koji su se uglavnom ticali umnoga života. To je rezultiralo određenim izostavljanjima. Neke epizode moga života možda zavređuju spomen u knjizi, ali ne i u duhovnoj ispovijesti.

Različite faze čovjekova duhovnog života ne slijede uredno jedna za drugom. Niti u duši postoji skriven uređaj koji bi u ključnim trenutcima oglašivao alarm govoreći: Ovdje si naučio nešto duboko – ureži to u pamćenje.

Duhovni rast odvija se na mahove, različiti se stadiji preklapaju, a događaju se i mnoga nazadovanja i odustajanja. Ključni se trenutci pokazuju takvima samo u retrospekciji, nerijetko tek nakon što vrijeme uguši njihov sjaj.

Ipak je stalna napast, u ispovijestima poput moje, unutarnjem razvoju pripisivati veću koheziju i jednostavnost nego što mu doista pripada. Nisam uvijek uspio odoljeti toj napasti, ali sam pokušao zabilježiti dio nemira, slučajnosti i neizostavnoga misterija cijeloga procesa.

Konačno, knjiga se dotiče života drugih – moje supruge, roditelja, djeda i bake, učitelja, kolega, prijatelja i bivših prijatelja – koji nisu nužno tražili svoju ulogu u mojoj ispovijesti, a neki od njih nisu više s nama. Ove druge molim za oproštenje. U nekim sam slučajevima promijenio imena kako bih zaštitio njihovu privatnost. Vjerujem da bi Paul D’Amato razumio kako neugodno sve ovo može biti. Ovako je Onion zaključio svoju lažnu vijest o obraćenju: „U međuvremenu čini se da se D’Amatovo stanje dodatno pogoršalo nakon što su izvori potvrdili da je za vrijeme prošlotjedne službe dobrovoljno čitao odlomak iz Efežana o oprostu i otkupljenju.“ Znam kako ti je, Paule D’Amato.

19

„DOVEO SI IMAMA SA SOBOM“

1. „DOVEO SI IMAMA SA SOBOM“

Smatrao sam se Amerikancem i prije nego što sam kročio u Sjedinjene Američke Države. Kad sam s nepunih četrnaest godina stigao u svoju novu domovinu, već sam tečno govorio engleski, s američkim naglaskom, koji sam pokupio iz filmova. Ne sjećam se da me je mučio osjećaj izgubljenosti kakav bi mogao mučiti imigranta. Jer, još dok sam boravio u Iranu, zemlji ajatolaha, osvojila me je američka Ideja. Putovanje preko Atlantika samo je potvrdilo ono što sam u srcu već bio odlučio.

Prije svega, riješio sam da je sve zapadno bolje od nezapadnoga. Tu sam elementarnu civilizacijsku činjenicu kao dijete mogao promatrati u pakiranju čokolade Toblerone i u njegovim finim linijama i racionalnim dimenzijama, s vanjskim papirnatim omotom i unutarnjom folijom koja pucketa i nježno se para pri prelamanju čokoladnih piramida. Mogao sam namirisati nadmoćnost Zapada u sintetičkim mirisima koji su se uvukli u rođake i njihove stvari kad bi se vratili iz inozemstva. Kako sam volio slatki miris robne kuće na koferu djeda i bake kad bi se vratili s jednoga od svojih godišnjih putovanja na „drugu stranu“, na Zapad!

Moja je domovina mirisala na zemlju pomiješanu s ustajalom ružinom vodicom. U Iranu je bez daljnjega bilo uživanja i veličanstvenosti svoje vrste. No onda kada njime nisu bjesnjeli požari ideologijâ, uglavnom je obilovao

21

IZ VATRE, PO VODI

žalosnom nostalgijom. To su bili njegovi zadani modusi, bijes i nostalgija. Želio sam nešto više od toga.

Sâm sam intuitivno došao do filozofije profesora Jima Dixona, protagonista romana Sretni Jim Kingsleyja Amisa – naime, toga da su „lijepe stvari ljepše od ružnih“. Sudeći po njegovim predmetima, Zapad je zasigurno bio lijep.

Odrasli oko mene uglavnom su se s time slagali, a iako su to bila teška vremena, nikada mi nije nedostajalo zapadnih igračaka ni slatkiša. No nitko meni poznat tu ljubav nije izveo do logičkoga zaključka kao što sam ja učinio.

Kada sam malo odrastao, moja sklonost Zapadu proširila se na kulturu. Bio sam jedinac, prilično usamljen, pa sam mnogo vremena provodio zaključan u sobi, okružen filmovima, glazbom i knjigama, često i stripovima. Među njima su bili strip o dječaku novinaru Tintinu i njegovu psu Čupku, koji su putovali svijetom rješavajući misterije, o Asterixu, Obelixu i njihovu malom galskom selu, koji su se odupirali Cezarovu jarmu uz pomoć čarobnoga napitka koji im je davao nadljudsku snagu, Mali princ Antoinea de Saint-Exupéryja i mnogi drugi slični naslovi.

Najčarobnije stvari bile su iz Amerike. U Iranu je vladala demotivirajuća atmosfera. Prihvaćanje islama nametalo se pod prijetnjom smrću. Žudeći za bijegom, Iranci poput mojih roditelja – srednja klasa, obrazovani, urbani – izlaz su tražili u onome što je mulama bilo najodvratnije: američkim filmovima i američkoj „kulturnoj aroganciji“.

Moja je obitelj u tom smislu bila tipična, ali ja sam ipak stvari odveo dalje od ostalih. Svjetovi snova Stana Leeja, Walta Disneyja, Georgea Lucasa, Stevena Spielberga i drugih na mahove bi mi otkrivali viziju ljudskih mogućnosti.

Holivudski bi se ili strip-junak našao pred problemom, a onda bi ga nadišao pomoću genijalna poteza, srčanosti ili čiste tjelesne snage. Ta je pripovjedna struktura predstav-

22

„DOVEO SI IMAMA SA SOBOM“

ljala čisti kontrast fatalizmu, koji je prožimao iransku mitologiju, u kojoj je nesreća junaku bila zapisana u krvi i nitko nije mogao izmaknuti Sudbini!

U zapadnoj je imaginaciji pojedinac vrijedan po sebi.

Nasuprot tomu pak, amblem iranskoga senzibiliteta jest mali dječak koji se u ratu protiv Iraka opasao bombama i bacio pod neprijateljski tenk. Dječak je tim jedinstvenim i neopozivim činom samonegacije od sebe napravio primjer za druge i potvrdio odanost naciji i režimu kako bi zaslužio svoje mjesto na velikim muralima diljem Teherana i na državnoj televiziji.

Zar griješim ako su mi draži Luke Skywalker i Indiana Jones?

Iranski je način bio iracionalan. Nije bio moderan. „Racionalno“ i „moderno“ bila su od rane dobi moja gesla. Ne mogu reći da sam jasno razabirao te pojmove, ali to je samo pojačalo moje oduševljenje njima. Ako je zapadni način bio bolji od nezapadnoga, onda je Amerika bila najbolja od svih. Amerika je bila avangarda „zapadnosti“. Jasan dokaz toga jest činjenica da su naši vođe neprestano prokazivali zla „Vaa-shang-tona“. Amerika je bila na samom čelu modernoga i racionalnoga, a ondje je i meni bilo mjesto.

Da ste mi tada rekli kako ću desetljećima kasnije srce Zapada pronaći sasvim negdje drugdje – u događajima koji su se zbili na prašnjavu, krvavu brežuljku na rubu drevnoga Jeruzalema – nasmijao bih vam se u lice. *** Moja je obitelj u biti bila nesretna, ali ja sam imao sretno, pa i čarobno djetinjstvo – bez obzira na bombardiranja i revolucionarni teror koji su potresali svijet izvan naše kuće kao i na razdore i nemire u kući.

23

IZ VATRE, PO VODI

Odrastao sam u kući djeda po majci. Baba Nasser, kako smo ga zvali, bio je svestrani samouki majstor. Pravio je vrtne šešire od kartonskih pakiranja, pisaće stolove od običnih drvenih dasaka, satove od kaširanoga papira – raznovrsne kućanske predmete koje su drugi ljudi kupovali moj je djed pravio svojim rukama. Bio je nepopravljivi sakupljač. Kad bi putem naišao na hrđavi čavao, nježno bi ga podignuo kao da spašava ranjena vrapca, umotao ga u ubrus i spremio u džep. Došavši kući, odložio bi čavao u ladicu koju je pretvorio u neku vrstu Kuće izgubljenih čavala. Bilo je i sličnih kuća namijenjenih slomljenim klamericama, iskrivljenim spajalicama kao i raznim maticama i vijcima.

Njegov najveći majstorski pothvat bila je dvokatnica koju je podignuo u staroj četvrti u središtu Teherana. Bilo je to veliko zdanje, s ravnim krovom i betonskim zidovima. U niskim i uskim koritima koja su okruživala dvorište posadio je cvijeće kako bi oživio prljavobijelu fasadu.

Posadio je ruže i lavande, jasmine i suncokrete. Kuća je s jedne strane bila naslonjena na susjednu trokatnicu, od koje ju je dijelio ozidani vrt s garažom, dok je na ostalim stranama bila slobodna. Bršljan je prekrivao vrt i penjao se uza susjedov zid. Nad bršljanom se uzdizalo stablo kakija koje je upijalo sunčeve zrake i u vrijeme plodova odsijevalo crvenom i narančastom bojom.

Glavni je ulaz vodio u predvorje i do stubišta koje je pak vodilo do dvaju stanova, po jednoga na svakom katu.

Stanovi su imali više-manje identičan plan. Dvije spavaće sobe dijelio je dug, uzak hodnik, koji je na jednom kraju vodio do prostrane dnevne sobe i blagovaonice, a na drugome do vrta.

Baba Nasser i moja baka – koju smo zvali Maman Farah – živjeli su u prizemlju. Njihov je stan bio uređen u

24

„DOVEO SI IMAMA SA SOBOM“

skladu s veličanstvenim ukusom Maman Farah, s ukrašenim namještajem i otmjenim tapetama. Baba Nasser mogao je skupljati što god je htio, ali je prema dugoročnom sporazumu između njega i supruge svoje tričarije morao držati u svojem uredu.

Djed je bio državni službenik u Nacionalnoj iranskoj naftnoj kompaniji, koja je tada kao i danas bila najznačajnija privredna institucija u zemlji. Maman Farah bila je učiteljica arapskoga u elitnoj ženskoj školi. S vremenom je zapravo imala veću plaću od djeda – začudo, s obzirom na činjenicu da je pripadala prvoj generaciji iranskih žena koje su stupile na tržište rada. U kombinaciji s njezinom snažnom, ponekad nepredvidivom osobnosti to je značilo da se njihov brak nije uvijek držao za Iran dominantna patrijarhalnog obrasca.

Bilo je dobro. Baba Nasser i Maman Farah redovito su putovali na odmor. Imali su više automobila i raznovrsno osoblje, a jedno vrijeme čak i vozača. Onda im je život zadao udarac-dva, od kojih se nikada nisu zaista oporavili. To se sve dogodilo prije nego što sam se rodio.

No te su stvari neizbrisivo označile moj život. *** Najprije se dogodila katastrofa 1979. Te su godine Iranci svrgnuli šahovu benignu autokraciju i zamijenili je islamskim režimom ajatolaha Homeinija. Baba Nasser bio je žrtva te nacionalne budalaštine, ali donekle i njezin sudionik zato što je kao umjereni državni službenik upijao revolucionarne ideje. Noću je s krova uzvikivao „Alahu ekber“, a danju je marširao ulicama.

Kako nezahvalno. Baba Nasserovo blagostanje bilo je zasluga reformi šaha Mohammada Reze Pahlavija i njegova oca šaha Reze. Ta su dva monarha podignula mo-

25

IZ VATRE, PO VODI

dernu državu iz ruševina Perzijskoga Carstva. Državi su dali čvrste granice, ceste i sveučilišta, profesionalnu državnu službu i moderno zakonodavstvo. Tako je nastala iranska srednja klasa, čijim su se višim slojevima primicali moji djed i baka u vrijeme početka revolucije. „Izgubit ćemo sve.“ „Ne znaš čime se igraš.“ „Priča o ‘islamskoj republici’ besmislica je.“ „Zar stvarno mislite da će Homeini biti dobar prema takvima kao što ste vi? Budale!“ Tako su govorili mnogi naši rođaci. U obitelji smo imali nekoliko kontrarevolucionara, što sam saznao tek kasnije (kako rekoh, rođen sam nakon što se sve to zbilo). Neki su radili za šahovu sigurnosnu službu ili su imali neku drugu funkciju u ancien régimeu. Drugi su naprosto imali bolje političko predviđanje. Baba Nasser nije obraćao pozornost. Iako je u godinama nakon revolucije postao pobožniji, on nije imao interesa za politički islam po sebi.

Najznačajnije je bilo to što je prestao piti alkohol i nositi kravate. Apstinencija je u novom uređenju bila nametnuta zakonom, dok se na zapadnjačku poslovnu odjeću gledalo s prijezirom; kravata je bila simbol dekadencije.

Glavna sila koja je nadahnjivala takav djedov svjetonazor bila je nacionalizam. Njegov otac, moj pradjed, sudjelovao je u ustavnoj revoluciji na početku dvadesetoga stoljeća, a kasnije je bio izabran za člana Medžlisa, to jest parlamenta, koji je uspostavljen kao rezultat revolucije.

Međutim, konstitucionalizam nije uhvatio korijena u Iranu. Umjesto slobode donio je točenje alkohola i kaos. Neuspjeh svoga oca kao i sve ostalo što mu se nije sviđalo u vezi sa stanjem stvari u državi Baba Nasser promatrao

26

„DOVEO SI IMAMA SA SOBOM“

je kao djelo pokvarenih stranaca, u prvom redu lukavih, prepredenih Engleza.

Baba Nasser rođen je 1927. Iran je u to vrijeme bio igračka različitih imperijalnih sila. One su ga držale zaduženim i svjesno nisu poštivale njegove državne granice kad god bi to odgovaralo njihovim geopolitičkim ciljevima. Zahvaljujući predatorskim koncesijama, lavovski dio dobiti od iranske nafte išao je britanskim kompanijama. Još jedna stvarna opasnost bila je i komunistička subverzija koja se izlegla u Moskvi. Baba Nasserovo nepovjerenje prema strancima nije bilo posve iracionalno.

No ono se s godinama pretvorilo u paranoičnu povijest svijeta prema kojoj su Iranci odnosno muslimani izmislili sve što vrijedi da bi Zapad potom pokrao njihove ideje i resurse. Stoga on šahovu prozapadnu diplomaciju nije promatrao kao promišljenu hladnoratovsku politiku, nego kao najodvratniju izdaju.

Djed nije bio jedini koji je iransku povijest promatrao kao dugi niz poniženja nastalih od tuđinske ruke, još tamo od Aleksandra Velikoga i njegova osvajanja ahemenidske Perzije. Malo koji Iranac nije bio zadojen pogledom na povijest kao na 2500 godina uvreda. Tipski lik perzijskih komedija jest starac koji za najsitnije nezgode – izgubljeni duhan, razbijeni čajnik – optužuje skrivenu britansku ruku. Iranci mu se smiju, a pritom u njemu ne prepoznaju sami sebe.

Nacionalisti staroga kova poput moga djeda u sloganima iz 1979. – „Nezavisnost, sloboda, Islamska Republika!“ i „Ni Istok ni Zapad!“ – čuli su odjeke ranijih ustavnih borbi. Ipak, nije im bilo jasno što bi sloboda trebala značiti u režimu utemeljenu na propisima šerijatskoga prava. Niti su se pitali kako bi Homeini trebao pomiriti republikanstvo sa svojom idejom tutorstva islamskoga

27

IZ VATRE, PO VODI

pravnika, prema kojoj bi državom trebao upravljati šijitski vjerski vođa kao vrhovni vladar. Valovi entuzijazma pomeli su svaku sumnju.

Nakon trijumfa revolucije razmjer njihovih loših procjena postao je očiglednim. Homeini je bez odlaganja udario temelje totalitarne države. Ukinuo je političke stranke, napravio čistke u institucijama, razmontirao nezavisne radničke sindikate i po kratkom postupku pogubio svoje nekadašnje lijeve i sekularne saveznike. Hidžab je postao obvezatnim za sve žene. Ples, alkohol, strani filmovi i glazba kao i većina drugih oblika zabave postali su strogo zabranjeni. Iranci s revolucijom nisu dobili narodni suverenitet koji su željeli, a izgubili su društvene i individualne slobode koje su imali u prethodnom režimu.

Novi je Iran postao zemljom zavjera i denuncijacija, divljih utopijskih fantazija i sveprisutne disfunkcije, u kojoj je svaki dan započinjao i završavao litanijom imena novih pogubljenih neprijatelja revolucije, koju su na državnom radiju mahnito izvikivali ljudi grmećih glasova. Moj je djed bio preumjeren i prepošten da bi mogao napredovati među bradatim fanaticima koji su upravljali novom državom. Baki je bilo još gore. Prirodno plava i plavooka, nije dijelila oduševljenje revolucijom kao Baba Nasser. Maman Farah marginalizirali su u školi u kojoj je radila, a na ulici su je vrijeđali. Dok su jednom šetali gradom, neki je mlad revolucionar dotrčao do njih i povikao: „Idite kući, prljavi Jenkiji!“ Mladić se ponizno ispričao kada je shvatio da su Iranci, ali to im nije mnogo značilo.

Baba Nasser ipak nikada nije mogao priznati da je revolucija bila pogreška. Stoga se povukao u svoje hobije. Ako se nije zabavljao svojim stvarčicama i izumima, vrijeme je provodio prepisujući tisuću godina stare perzijske rukopise o astronomiji i matematici kako bi jednom zasvagda do-

28

„DOVEO SI IMAMA SA SOBOM“

kazao da su Iranci bili začetnici svih središnjih znanstvenih dosega koje su zapadni otimači pripisivali sebi. *** Drugo veliko razočaranje za djeda i baku bio je brak njihove kćeri – to jest, veza po kojoj sam ja došao na svijet.

Baba Nasser i Maman Farah imali su dvoje djece, sina i kćer. Sina su (mojega ujaka) poslali na studij u Sjedinjene Američke Države netom prije revolucije i on je ostao u Uti te kasnije oženio Amerikanku. Kći im je ostala u Iranu, gdje je na sveučilištu studirala apstraktno ekspresionističko slikarstvo i, razumije se, tražila muža.

Niloofar, moja majka, bila je dobroćudna žena, blaga karaktera i nesvakidašnje lijepa. Mislim da je bila jedna od onih kćeri koje se sav svoj život pokušavaju osloboditi stiska svojih majki.

Baka je, sjećate se, bila vrstan matrijarh. Maman Farah kuhala je prema cijelom repertoaru tradicionalnih perzijskih recepata; organizirala je velike zabave; uspješno je balansirala karijeru i obiteljski život; brinula se za dobar odnos s ljudima koji su obitelji mogli biti od pomoći, što je ključna stvar u društvu u kojem se sve temelji na uslugama. Maman Farah nije mogla podnijeti da joj kći zakaže u bilo kojem od tih područja. Umjesto da pusti moju majku da se sama razvije u pravu i samosvojnu ženu, ona je intervenirala gdje god bi zamijetila ikakav nedostatak.

Njezina je ljubav bila vatrena – i zagušljiva.

Kad je moja majka imala dvadeset godina, pojavio se prosac u obliku arogantna tamnoputog arhitekta, orlovskoga nosa i nestašnih očiju. Bio je sedam godina stariji od nje. Službeno ga je predstavio jedan obiteljski prijatelj, a iako je bilo i drugih prosaca, djed i baka odmah su ga prihvatili. Podrazumijevalo se da će se novi par nakon svadbe

29

IZ VATRE, PO VODI

useliti u gornji stan. Maman Farah smatrala je suviše nesigurnim pustiti djecu da žive sama, pogotovo u jeku novoga režima, koji je državu bacao iz jedne krize u drugu.

Moji roditelji nikada nisu trebali preuzeti punu odgovornost za vlastito uzdržavanje jer su znali da će uvijek imati krov nad glavom i da će Maman Farah i Baba Nasser uvijek biti uz njih i nadoknaditi im sve ono što moji roditelji sami ne uspiju ostvariti. To međugeneracijsko uređenje imalo je svoje povlastice. Možda bi sve i bilo dobro da je moj otac imao malo konvencionalnije ideje o obiteljskom životu.

No malo je što bilo konvencionalno na Parvizu Ahmariju.

On je bio jedno od šestero djece Buicka Ahmarija, poznatoga slikara i kaligrafa koji je, među ostalim stvarima, bio začetnik pop-arta u Iranu. Obitelj je pripadala azerbajdžanskoj (turskoj) manjini, podrijetlom iz sjeverozapadnoga Irana. Azerski je bio prvi jezik u očevoj kući, a njegovi roditelji, braća i sestre perzijski su govorili s izraženim azerskim naglaskom. Otac se uporno trudio riješiti se toga naglaska; do njegove odrasle dobi nije mu bilo ni traga.

No nije se uspio riješiti nekih djedovih sirovih, provincijalnih manira. „Apa“ je – tako su staroga slikara zvali na turskom – bio divljega, nepredvidiva temperamenta. Njegova je supruga (moja baka) bila tužna i plašljiva žena, kao što bi se moglo očekivati. Vrijeme je provodila ili rintajući u kuhinji ili hodajući na prstima oko minskoga polja muževljeva ega.

Apa je bio strogi vegan i preferirao je sirovu hranu vjerujući da je u tome tajna duga života. Njegove ideje o prehrani i probavi bile su predmetom beskonačnih rasprava kod Ahmarijevih. Njegov trošni stan u radničkom dijelu Teherana uvijek je mirisao po izmetu zato što je iz nekakva ekscentrična razloga odbijao popraviti pokvareni zahod u gostinskoj kupaonici.

30

SADRŽAJ

SADRŽAJ

Predgovor (Charles J. Chaput, OFMCap, nadbiskup Philadelphije) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 1. „Doveo si imama sa sobom“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 2. Žalosti i nevolje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37 3. O Bogu i džinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 56 4. Stranac s dozvolom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 71 5. Na putu od Zaratustre . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 87 6. Božanska susretljivost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105 7. Pogranična područja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121 8. Tri gozbe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 140 9. Et incarnatus est . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 150 10. Kuća na Maslinskom rtu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 170 11. Iz vatre, po vodi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 191 Zahvale . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 211 Daljnje čitanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 215 Kazalo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 219

231

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-adresa: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o.

Tiskano u svibnju 2021.

Sohrab Ahmari, rođen u sekularnoj iranskoj obitelji, još kao tinejdžer udaljio se od svake vjere, uvjeren da Bog ne postoji. Gotovo dva desetljeća kasnije bit će primljen u Rimokatoličku Crkvu i postati jedan od najcjenjenijih intelektualaca i katoličkih glasova u javnosti.

Iz vatre, po vodi njegova je potresna priča o vlastitome duhovnom putovanju od ateizma i krajnjega marksizma iz mladosti provedene u Iranu i Americi do moralnoga i duhovnoga buđenja potaknuta milosnim događajem na misi.

Pišući vrlo iskreno i privlačnim stilom prepunim emocija, Ahmari pred čitatelja stavlja ne samo duhovnu preobrazbu nego i svoje intelektualno putovanje od Nietzscheova Zaratustre do Komunističkoga manifesta; od Michela Foucaulta do Isusa iz Nazareta Benedikta XVI. Prateći njegov životni put, koji ga je od mladenačke raskalašenosti, opijanja i intelektualnih lutanja vodio ka konačnomu obraćenju na katolicizam, upoznajemo i ključna duhovna i idejna pitanja današnjice kao i istinski odgovor na njih, odgovor koji je konačno ispunio srce i um ovoga mladog čovjeka. „SOHRAB AHMARI IZRASTA U JEDNOGA OD NAJVRSNIJ IH UMOVA I PISACA SVOJE GENERACIJ E, A PRIČA O NJEGOVU OBRAĆENJU KOJU OVDJE IZNOSI DUGO ĆE OSTATI S ČITATELJEM.“

Charles J. Chaput, nadbiskup Philadelphije (iz Predgovora) SOHRAB AHMARI urednik je op-ed stranice New York Posta i suradnik urednik Catholic Heralda. Prethodno je radio kao kolumnist i urednik Wall Street Journala u New Yorku i Londonu te kao autor časopisa Commentary. Pisao je i za New York Times, Times Literary Supplement, Chronicle of Higher Education, Weekly Standard, First Things, Dissent i America. Ahmari je i autor knjige The New Philistines: How Identity Politics Disfigure the Arts.

Sohrab Ahmari

Moj put do katoličke vjere