Page 1

R OBERT H UGH B ENSON

GOSPODAR SVIJETA 3. izdanje

VERBUM


Robert Hugh Benson GOSPODAR SVIJETA Roman


Biblioteka:

Stilus

11.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj


Robert Hugh Benson

GOSPODAR SVIJETA Roman 3. izmijenjeno izdanje

VERBUM Split, 2015.


Naslov izvornika: Robert Hugh Benson, Lord of the World © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2005. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Prijevod: Aleksandra Marija Chwalowsky, prof. Lektura: Anđa Jakovljević, prof. Ilustracija na naslovnici © Thinkstock

CIP - katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.111-31=163.42 BENSON, Robert Hugh Gospodar svijeta : roman / Robert Hugh Benson ; <prijevod Aleksandra Marija Chwalowsky>. - 3. izmijenjeno izd. - Split : Verbum, 2015. - (Biblioteka Stilus ; 11) Prijevod djela: Lord of the world. ISBN 978-953-235-459-1 160117002


Predgovor trećem hrvatskom izdanju

U rukama držite novo Verbumovo izdanje apokaliptičnog romana Gospodar svijeta engleskog književnika Roberta Hugha Bensona (prva dva izdanja odavno su rasprodana!), koji na veoma slikovit način opisuje svijet posljednjih vremena, svijet u kojemu donekle prikriveni sekularistički totalitarizam zarobljava ljude, uništava vjeru i pripravlja put Antikristu. Pape rijetko kad javno preporučuju knjige, osobito to vrijedi za romane, a nije poznato – do nedavno – da bi dvojica papa istaknula isti roman kao značajan i vrijedan čitanja. Međutim, upravo to dogodilo se s romanom Gospodar svijeta, kojeg su pohvalili i preporučili i papa Franjo i papa emeritus Benedikt XVI. Papa Franjo Bensonov je roman prvi put spomenuo u propovijedi u studenom 2013., govoreći o tome kako kršćani ne trebaju prihvatiti duh nezreloga progresizma koji se prilagođava većini, trguje s onim što je bitno i dovodi do otpada od vjere. Knjiga Gospodar svijeta, istaknuo je tada Sveti Otac, vizionarski progovara o duhu svijeta, “gotovo kao da je proročanstvo” koje opisuje danas vrlo izazovnu, unificirajuću globalizaciju koja traži hegemonijsku uniformnost i nalaže da se odreknemo vlastitog identiteta i vjere, kako bismo stvorili umjetno jedinstvo. Drugi put papa Franjo spominje roman Gospodar svijeta prilikom razgovora s novinarima u zrakoplovu na povratku iz pastoralnog pohoda Aziji. Opisujući vrijeme u kojem živimo, istaknuo je fenomen ideološke kolonizacije, tj. “nasilnog nametanja idejnih obrazaca koji mijenjaju i žele promijeniti mentalitet i strukturu naroda”. Tu je in5


doktrinaciju usporedio s onom koju su provodili fašisti i nacisti, te je potom preporučio Bensonovu knjigu Gospodar svijeta. “Predlažem vam da je pročitate. Čitajući je, razumjet ćete što mislim kada govorim o ideološkoj kolonizaciji”, zaključio je Papa. Papa Benedikt XVI. u veljači 1992. godine, tada kao kardinal Joseph Ratzinger, prefekt Kongregacije za nauk vjere, u govoru na Sveučilištu u Milanu, kritizirajući ideju novog svjetskog poretka, pohvalio je knjigu Gospodar svijeta, rekavši: “Ona opisuje istovjetnu uniformiranu civilizaciju i njezinu moć da uništava ljudski duh. Antikrist je u toj knjizi prikazan kao veliki mirotvorac koji zastupa sličan novi svjetski poredak.” Bensonovo remek-djelo utjecalo je na niz autora apokaliptičke literature, izdvojimo samo Michaela D. O’Briena i njegove romane o posljednjim vremenima, a mnogi roman Gospodar svijeta stavljaju uz bok najpoznatijim distopijskim romanima, kao što su primjerice Orwellova 1984. ili pak Vrli novi svijet Aldousa Huxleyja. Međutim, diktatorski režimi koji su nadahnjivali Huxleyja i Orwella uglavnom su iza nas, dok ono što Bensonov roman opisuje “biva stvarnost pred našim očima”, kako ističe glasoviti engleski književni kritičar Joseph Pearce. Neporeciva je iznimna aktualnost Bensonovih predviđanja prikrivene sekularističke diktature, bezbožnog humanizma, relativizma, sveopće “tolerancije” u ime koje se ne tolerira kršćanstvo itd. Upravo te proročanske elemente, koji čitatelju pomažu jasnije promatrati svijet i procese koji kroje našu sadašnjost i budućnost, istaknula su dvojica papa. Čitanje romana Gospodar svijeta potiče da promotrimo društvenu stvarnost iz više perspektive i postavimo životno važna pitanja. Može li svijet biti ujedinjen, miran, ekonomski i znanstveno napredan, a da u njemu vladaju površnost i sivilo, u konačnici prikriveni totalitarizam i nesloboda? Može li čovjek živjeti u posvemašnjoj materijalnoj blagodati i udobnosti, raspolagati brojnim tehničkim pomagalima i gadgetima, a da mu u isto vrijeme bude 6


dosadno, da se osjeća nezadovoljno i da nečujno vapi za puninom života, za Bogom? Koliko se naš svijet razlikuje od svijeta opisanog u ovom romanu pisanom prije više od stotinu godina, a čija je radnja smještena upravo u naše vrijeme? Riječi dvojice papa pokazuju da je Bensonovo djelo danas aktualnije nego ikada prije. Dapače, od prvog našeg izdanja 2005. godine postao je ovaj roman još važniji i potrebniji, s obzirom da su mnogi društveni procesi – radikalni sekularizam i relativizam – u međuvremenu uznapredovali. Stoga je pravi trenutak da se s romanom Gospodar svijeta upozna i mlađi naraštaj čitatelja. Ponosni smo jer vam možemo na čitanje ponuditi treće Verbumovo izdanje Gospodara svijeta u suvremenom i cjelovitom prijevodu s izvornika, s novom naslovnicom, s dodatnim predgovorom i s bilješkom o autoru. Split, rujan 2015.

7


Predgovor prvom hrvatskom izdanju

Roman o posljednjim vremenima Gospodar svijeta engleskoga autora Roberta Hugha Bensona jedno je od najpoznatijih apokaliptičnih dijela u modernoj književnosti. Prvi put objavljen daleke 1907. odmah je izazvao, kao što je autor i predvidio, žestoke polemike u javnosti koje su na kraju učinile Bensona jednim od najzanimljivijih likova suvremene engleske književnosti o kojemu se mnogo raspravljalo. Svojim proročanskim perom Benson nas vodi u svijet u kojemu je čovjek dosegao krajnje granice materijalnoga i intelektualnog napretka, gdje je sve mehanizirano i programirano za ostvarenje jedinoga velikog plana: trijumfa humanitarizma nad svakim društvenim i religijskim oblikom. Pišući ovaj roman prije gotovo stotinu godina i smjestivši ga u 21. stoljeće Benson je sa zapanjujućom točnošću predvidio procese koji će se odvijati u našemu dobu poput ukidanja monarhija, ujedinjenja Europe, uspostave novoga svjetskog poretka, ozakonjenja eutanazije, medijskih manipulacija itd. Također na tehničkom području Benson je iskazao svoj proročanski duh predvidjevši masovnu uporabu letjelica, umjetne materijale, genetski modificiranu hranu, podzemni promet, klimatizacijske uređaje, ulične elektronske oglasne displeje itd. Upravo u ovakvu futurističku i maglovitu krajoliku kreću se, dobro iznijansirani, Bensonovi likovi, živo i znalački opisani: Oliver Brand, političar, teoretičar novoga sustava za kojega je čovjek jedini bog i gospodar stvari; Mabel, lijepa Oliverova družica koja počinje nazirati mračnu stranu novoga poretka; Julian Felsenburgh, čovjek koji ne 9


samo da Bogu osporava gospodstvo nad svijetom, nego to gospodstvo želi za sebe; Percy Franklin, svećenik koji vodi snažnu nutarnju borbu u kojoj se njegova vjera koleba da bi se potom nanovo utvrdila, življa i istinskija. Kroz živote tih protagonista odvija se drama kraja povijesti, drama konačna sukoba dobra i zla. Gospodar svijeta je, počevši od 1915. godine, u više navrata objavljivan na hrvatskomu jeziku zadobivši status jednoga od najčitanijih romana kršćanskoga nadahnuća. Međutim, sva dosadašnja hrvatska izdanja ovoga romana bila su znatno skraćena u odnosu na izvornik te su tako izgubila na autentičnosti, živosti i jasnoći. Stoga smo se odlučili za potpuno nov, suvremen i cjelovit prijevod izvornika tako da knjiga koju držite u rukama predstavlja prvo cjelovito izdanje na hrvatskomu jeziku ovoga, po mnogima, najproročanskijeg djela u svjetskoj književnosti. P. B.

10


Prolog

“Samo trenutak da se saberem”, rekao je starac nagnuvši se natrag. Percy se promeškoljio u stolici i čekao, naslonivši bradu na ruku. Soba u kojoj su sjedila trojica muškaraca bila je vrlo tiha, namještena po najistančanijemu ukusu toga doba. Nije imala ni prozora ni vrata jer je bilo prošlo već šezdeset godina otkako su ljudi – shvativši kako prostor nije ograničen samo na zemljinu površinu – počeli graditi mnoge nastambe pod zemljom. Kuća staroga gospodina Templetona bila je kojih dvanaestak metara ispod razine obale rijeke Temze, smještena na prilično zgodnu mjestu jer mu je valjalo prijeći svega stotinjak metara do središnjega kolodvora, a nešto više od četvrt kilometra do uzletišta kod Blackfriarsa. No, budući da je imao već više od devedeset godina, rijetko je izlazio iz kuće. Soba je, pak, bila prekrivena blagom zelenom glazurom od žada, prema preporuci Ministarstva zdravstva, te preplavljena umjetnom sunčevom svjetlošću što ju je prije četrdeset godina bio otkrio veliki Reuter. Imala je ton proljetnoga drveća, a poseban uređaj zračio je i grijao prostoriju održavajući stalnu temperaturu od točno 18 stupnjeva celzijusa. Gospodin Templeton bio je jednostavan čovjek te se zadovoljavao životom kakav je prije njega živio njegov otac. I pokućstvo je po izradbi i dizajnu bilo pomalo staromodno, no svejedno u skladu s vladajućim standardima, izrađeno od metala prekrivena posebnom glazurom koja je podsjećala na mahagonij i bila neuništiva i ugodna na 11


dodir. Nekoliko se dobro popunjenih polica za knjige protezalo s obje strane električna kamina na brončanu postolju pred kojim su trojica muškaraca sjedila. U udaljenim su se kutovima nalazila hidraulična dizala otkrivajući ulaze: jedan u spavaću sobu, a drugi u hodnik petnaestak metara više, koji je izlazio na obalu. Otac Percy Franklin, stariji između dvojice nazočnih svećenika, bio je prilično naočit muškarac od najviše trideset i pet godina, no potpuno sijede kose. Njegove su sive oči, smještene ispod izrazito tamnih obrva, nekako posebno svijetlile, gotovo žarile, ali su zato istaknut nos i brada te iznimna odlučnost njegovih ustiju promatraču otkrivali snagu njegove volje. Bio je od onih ljudi od kojih se teško odvraća pogled. Međutim, otac Francis, koji je sjedio na uspravnoj stolici na drugoj strani ognjišta, bio je neupadljiva izgleda: iako su njegove smeđe oči bile ugodne i sućutne, lice mu nije odavalo odlučnost; kutovi su njegovih usana, kao i istaknuto spušteni kapci, čak otkrivali izvjesnu melankoličnost svojstvenu ženama. Gospodin Templeton bio je običan starac, snažna naborana lica, svježe obrijana poput ostalih, te se trenutno odmarao na svojim vodenim jastucima, pokrivača prebačena preko nogu. Napokon prekine tišinu, pogledavši prvo u Percyja, sa svoje lijeve strane. “Pa”, rekao je, “nije jednostavno prisjetiti se svih tih događaja, ali evo kako ih ja doživljavam. U Engleskoj je parlamentarni život prvi put bio ozbiljno uzdrman laburističkim Parlamentom 1917. godine. To nam je pokazalo kako je duboko herveizam prodro u čitavo društveno ozračje. I prije je bilo socijalista, ali nitko nije bio poput Gustavea Hervéa u njegovoj starosti – barem ne njegove snage. On je – kao što ste možda čitali – naučavao posvemašnji materijalizam i socijalizam dotjerane do svojih logičnih konzekvenca. Domoljublje je, prema njegovim riječima, bilo zaostavština barbarizma, dok su tjelesni uži12


ci predstavljali jedino sigurno dobro. Dakako da su mu se svi smijali. Rečeno je kako bez vjere ne može biti odgovarajućega motiva među masama za makar i najjednostavniji društveni poredak. No, činilo se kako je ipak bio u pravu. Nakon pada francuske Crkve početkom stoljeća te masakra iz 1914. buržoazija se primirila kako bi izvršila reorganizaciju. Taj je iznimni pokret, dakle, započeo iskreno, poduprijet od srednjih slojeva, bez domoljublja, bez klasnih razlika te praktično bez vojske. Razumljivo da su svime upravljali slobodni zidari. To se proširilo na Njemačku, gdje je utjecaj Karla Marxa već...” “Da, gospodine,” obazrivo se ubacio Percy, “ali što je bilo s Engleskom, ako nemate ništa protiv...” “A da, Engleska. Pa, godine 1917. Laburistička stranka je preuzela vodstvo te je komunizam doista započeo. Bilo je to puno prije no što doseže moje pamćenje, dakako, ali mi je otac spominjao početke upravo tada. Čudno je jedino to što se stvari nisu brže razvijale, no pretpostavljam kako je bilo ostalo još prilično konzervativnoga kvasca. Nadalje, stoljeća su općenito protjecala sporije od očekivanoga, napose nakon žustra početka. No, to je bio početak novoga poretka. Komunisti otada nikada nisu pretrpjeli ozbiljniju krizu, osim jedne manje 225. godine. Times je prestao izlaziti te je Blenkin utemeljio Novi narod. No – začuđujuće – Gornji je dom odolijevao sve do 1935. Godine 1939. dokinuta je državna Anglikanska crkva.” “Kakve su bile vjerske posljedice toga?” brzo je upitao Percy kada je starac zastao i blago se nakašljao, podižući svoj inhalator. Svećeniku je bilo stalo do toga da se drži teme. “Dokidanje Anglikanske državne crkve bilo je više posljedica gubitka religioznosti nego njegov uzrok. Vidite, ritualisti su se – kako su nazivali one među anglikancima koji su pristajali uz dogmu i kult – najprije očajnički pokušali infiltrirati u laburistički zamah. Poslije toga, nakon što je na Sinodi Anglikanske crkve 1919. godine odbačeno Nicejsko vjerovanje zajedničko svim kršćanima, ritualisti 13


su pristupili Katoličkoj Crkvi. Oni su bili jedini među anglikancima koji su doista sačuvali istinski religiozni žar. Možda se jedini značajniji učinak dokidanja državne Crkve sastojao u tome što se državna Crkva pretopila u slobodnu Crkvu koja se temeljila isključivo na neodređenoj sentimentalnoj pripadnosti. Njemačka biblijska kritika je u to vrijeme definitivno srušila autoritet Biblije kao objavljene knjige među svima koji nisu istinski odani katolicizmu. Već početkom stoljeća Kristova božanska narav ostala je tek mrtvo slovo na papiru za većinu protestanata. Još prije toga pojavio se onaj čudan pokret među svećenicima slobodne Crkve kada su oni, slijedeći kulturnu plimu toga doba, masovno napuštali svećeništvo. Neobično je u povijesti toga vremena čitati kako ih se zbog toga slavilo kao neovisne mislioce, a ustvari su bili robovi vladajućega mentaliteta... O čemu sam ono govorio?... Ah, da! Svi ti događaji su nama pripravljali teren pa je Katolička Crkva neko vrijeme iznimno napredovala – iznimno, razumije se, s obzirom na okolnosti jer ne smijete zaboraviti kako su se stvari tada bitno razlikovale negoli kakvih dvadeset, pa čak i deset godina prije toga. Naime, grubo govoreći, započelo je odvajanje ovaca od jaraca. Svi religiozni ljudi su se pridružili katolicizmu i poštovali su dostojanstvo ljudske osobe dok su ostali u potpunosti odbacivali nadnaravno te su – svi do jednoga – pristali uz materijalizam i komunizam. No, mi smo napredovali jer smo raspolagali nekolicinom iznimnih ljudi – primjerice filozofom Delaneyjem, dobrotvorima McArthurom i Largentom, i tako dalje. Uistinu se činilo kako su Delaney i njegovi učenici kadri sve nositi. Sjećate li se njegove Analogije? O, da, nalazi se u svim udžbenicima... Potom, po održavanju Vatikanskoga sabora – sazvana u 19. stoljeću, a nikada raspuštena – došlo je do velika otpada od Crkve zbog saborskih zaključaka. Svijet je to nazvao ‘egzodusom intelektualaca’…” 14


“Bila je to posljedica zaključaka o tumačenju Svetoga pisma”, uključio se mlađi svećenik. “Djelomice i to; kao i čitav onaj sukob koji je započeo s usponom modernizma na početku stoljeća. No, daleko više od toga, osuda Delaneyja i Novoga transcendentalizma općenito – kako se to onda shvaćalo. On je, kao što znate, umro izopćen iz Crkve. Potom je uslijedila osuda Sciottijeve knjige o komparativnoj religiji... Nakon toga su komunisti nastavili velikim, iako vrlo sporim koracima. Vjerujem kako vama sve to zvuči nevjerojatno, ali ne možete zamisliti uzbuđenje kada je, šezdesetih godina, prihvaćen prijedlog Zakona o nužnoj privredi. Ljudi su mislili kako će s tim podržavljenjem rada sve poduzetništvo nestati, ali se nisu bunili, gotovo da su sa znatiželjom pratili te nove odluke moćnika.” “Koje je godine prihvaćen prijedlog Zakona o dvotrećinskoj većini?” upitao je Percy. “O, davno prije – kakvih godinu ili dvije nakon pada Gornjega doma. Držim kako je to bilo nužno, inače bi individualisti posve poludjeli... U svakom slučaju, Zakon o nužnoj privredi postao je neizbježan: ljudi su to stali uviđati još davno, kada je željeznica prešla u nadležnost mjesne samouprave. Neko je vrijeme vladalo pravo obilje umjetničke produkcije jer su se svi individualisti, koji su to mogli, stali njome baviti (tada je utemeljena i Tollerova škola), ali su se brzo vratili u Vladinu službu. Napokon, šest postotno ograničenje svih oblika privatnoga poduzetništva i nije predstavljalo posebnu ‘napast’ dok su plaće u Vladinoj službi bile dobre.” Percy je odmahnuo glavom. “Da, ali ne mogu shvatiti sadašnje stanje stvari. Netom ste kazali kako se sve odvijalo polako?” “Da,” rekao je starac, “ali ne smijete zaboraviti Zakon o siromašnima koji je trajno učvrstio vlast komunista. Braithwaite je svakako dobro znao što čini!” Mlađi ga je svećenik upitno pogledao. 15


Starac svejedno proslijedi sa svojim razmišljanjem: “Uklanjanje staroga sustava radionica za vas je davna povijest, no ja se svega sjećam kao da je bilo jučer, kao što se sjećam i događanja koja su slijedila nakon ukidanja Monarhije, jednako kao i sveučilištâ.” “Ah”, rekao je Percy. “Volio bih da progovorite o tome, gospodine.” “Odmah, oče... Pa, to je učinio Braithwaite. Stari je sustav sve siromahe tretirao jednako, što njima nije odgovaralo. Novi je sustav uveo tri stupnja, koja i danas imamo, te davanje građanstva dvama višim stupnjevima. Jedino su oni posvema beskorisni bili svrstani u treći stupanj te se s njima postupalo manje-više kao s prijestupnicima – dakako, nakon pomna ispitivanja. Potom je nastupila reorganizacija Mirovinskoga fonda. Ne uviđate li koliko je to osnažilo komuniste? Individualisti – koje se, dok sam ja bio dječak, još uvijek nazivalo torijevcima – individualisti, dakle, nakon toga nisu imali šanse. Sada predstavljaju tek izmoždenu smetnju. Radničke mase su u devedeset i devet posto slučajeva bile protiv njih.” Percy je podigao pogled, no ovaj je nastavio: “Potom je, za Macphersonove vladavine, nastupio Prijedlog Zakona o reformi zatvora kojim je ukinuta smrtna kazna. Nakon toga je 1959. godine usvojen konačni Zakon o obrazovanju uz pomoć kojega je službeno uspostavljen dogmatski sekularizam na području obrazovanja, a iste godine je, u sklopu Reforme nasljednih poreza, dokinut i tradicionalni sustav nasljedstva.” “Zaboravio sam kakav je bio stari sustav”, rekao je Percy. “Pa, čini se nevjerojatnim, ali su po starome sustavu svi plaćali jednako. Prvo je nastupio Zakon o obiteljskoj baštini, a potom promjena prema kojoj se na naslijeđenu imovinu plaćao trostruko veći porez negoli na onu stečenu, što je dovelo do toga da su 1989. godine u potpunosti prihvaćene marksističke teorije. Ali već je 1977. godine bio uveden taj prvi zakon... 16


Eto, sve je ovo stanje u Engleskoj učinilo jednakim onomu u ostalim državama europskoga kontinenta te se ona također pridružila konačnu sustavu Slobodne privrede Zapada. Sjećate se – bio je to prvi učinak pobjede socijalista u Njemačkoj.” “A kako ste izbjegli Istočni rat?” upitao je Percy znatiželjno. “Ah, to je duga priča, no – riječju – Amerika nas je spriječila tako da smo izgubili Indiju i Australiju. Mislim da su se komunisti time najviše približili padu još od 1925. No, Braithwaite se vrlo mudro izvukao priskrbivši nam stalan protektorat nad Južnom Afrikom. On je tada već bio starac.” Gospodin Templeton se ponovno zaustavio kako bi se nakašljao. Otac Francis je uzdahnuo i promeškoljio se u stolici. “A Amerika?” upitao je Percy. “Ah, to je vrlo složeno. No, ona je bila svjesna svoje snage i iste te godine je pripojila Kanadu. Mi smo tada bili u svojoj najslabijoj fazi.” Percy je ustao. “Imate li komparativni atlas?” upitao je. Starac je pokazao na policu. “Ondje je”, odgovorio je. Percy je minutu-dvije šutke promatrao stranice rastvorivši ih na koljenima. “Svakako da je sve to daleko jednostavnije”, promrmljao je pogledavši prvo mnoštvo boja koje su predstavljale mnogobrojne države s početka dvadesetoga stoljeća, a potom samo tri velika različita područja koja su predstavljala tri preostale države u dvadeset i prvom stoljeću. Pomicao je prst duž Azije. Na velikoj površini obojenoj blijedožutom bojom rasprostirale su se riječi Istočno Carstvo koje je obuhvaćalo područje od Urala na lijevoj strani do Behringova prolaza na desnoj, uključujući Indiju, Australiju i Novi Zeland. 17


Površina obojena crveno predstavljala je Europu. Ta nova država, iako je bila puno manja od Istočnoga Carstva, i dalje je bila značajna uzimajući u obzir činjenicu da nije obuhvaćala samo dotadašnju Europu, već i čitavu Rusiju do Urala te Afriku. Plavo označena površina na karti bila je Američka Republika koja je prekrivala čitav američki kontinent, a protezala se i na mnogobrojne države u Oceanu te nestajala kružno u pravcu lijeve polovice Zapadne polutke u kiši plavih iskrica na bijelome moru. “Da, jednostavnije je”, suho odgovori starac. Percy zatvori knjigu i položi je do stolice u kojoj je sjedio. “A što je sljedeće? Što će se dogoditi?” Stari se torijevski državnik nasmiješio. “Bog znade”, rekao je. “Ako se Istočno Carstvo odluči pokrenuti, ne možemo ništa učiniti. Ne znam zašto se već nisu pokrenuli. Pretpostavljam kako je to radi vjerskih razlika.” “Europa se neće razdijeliti?” upitao je svećenik. “Ne, ne. Sada znamo gdje leži pogibelj. A i Amerika bi nam zacijelo pomogla. No, istodobno, neka nam Bog pomogne – ili, bolje rečeno vama – ako se Istočno Carstvo pokrene. Napokon je svjesno svoje snage.” Nekoliko je trenutaka vladala tišina. Blaga je vibracija potresla duboko ukopanu sobu kada je neki golem stroj prošao širokim šetalištem iznad nje. “Kakva su vaša predviđanja u svezi s vjerom?” odjednom upita Percy. Gospodin Templeton udahnuo je još jedan dugačak dah iz svoga pomagala. Potom je nastavio govoriti. “Ukratko,” rekao je, “sada postoje tri snage: katolicizam, humanitarizam i istočne religije. O posljednjima ne mogu sa sigurnošću govoriti, iako mislim kako će pobijediti sufiji. Ali svašta se može dogoditi: ezoterizam se ubrzano širi, a to podrazumijeva panteizam. Međutim, ukoli18


ko se ujedine kineska i japanska dinastija, to će poremetiti sva moguća predviđanja. No, u Europi i Americi nema dvojbe kako otvorena borba predstoji između katolicizma i humanitarizma. Sve drugo možemo zanemariti. I mislim – ako želite da izrazim svoje mišljenje – kako će katolicizam, govoreći ljudskim pojmovima, sada naglo opadati. Savršeno je točno kako je protestantizam mrtav. Ljudi napokon priznaju kako nadnaravna religija podrazumijeva jedan apsolutan autoritet te da subjektivan sud u pitanjima vjere nije drugo doli početak raspada. Istina je također i to kako Katolička Crkva, budući da je jedina institucija s nadnaravnim autoritetom, uživa potporu praktično svih kršćana kojima je preostalo imalo nadnaravnih uvjerenja. Preostalo je nešto fideista, napose u Americi i ovdje, no njihov je broj zanemariv. Sve je to istina, no, s druge strane, morate zapamtiti kako humanitarizam – nasuprot očekivanjima sviju – i sam postaje prava religija, iako se protivi nadnaravnome. Riječ je o jednomu obliku panteizma koji malo-pomalo, pod vodstvom masonerije, razvija i vlastiti ritual. Ima i svoje vjerovanje: ‘Čovjek je Bog’, i tako dalje. Zbog svega toga on može ponuditi nešto i onima koji vape za religijom, njegujući jedan dio ljudskih ideala, istodobno ne tražeći nikakvu duhovnu zahtjevnost. Osim toga, oteli su nam većinu crkava i katedrala te počinju poticati religiju osjećaja. Nadalje, humanitarizam smije svoje simbole svuda slobodno isticati dok je nama katolicima to zabranjeno! Držim kako će on postati službena državna religija najkasnije unutar daljnjih deset godina. Ne zaboravite kako mi katolici gubimo. Gubimo uzastopce već preko pedeset godina. Pretpostavljam kako nam trenutno načelno pripada oko četiri desetine Amerike – a to je plod katoličkoga pokreta iz ranih dvadesetih. U Francuskoj i Španjolskoj ne stojimo nikako, u Njemačkoj još gore. Položaje donekle držimo na Istoku, no čak i ondje pripada nam jedna osoba na dvije stotine – tako barem kažu statistike – i raspršeni smo. Italija? Rim je i 19


opet naš, ali ništa više od toga. Ovdje imamo cijelu Irsku i možda šezdesetinu Engleske, Walesa i Škotske – no prije sedamdeset godina pripadala nam je jedna na četrdeset osoba. Potom je tu golem napredak psihologije, koja je već najmanje čitavo stoljeće jasno uperena protiv nas. Vidite, prvo je bio čist materijalizam koji je manje-više propao, jer je bio odveć krut, sve dok u pomoć nije stigla psihologija. Sada ona polaže pravo na čitav ostatak područja te se čini kako je osjećaj za nadnaravno time pokriven. Takve su tendencije. Ne, oče, gubimo i nastavit ćemo gubiti i mislim kako u svakomu trenutku trebamo biti pripravni i na pravu katastrofu.” “Ali...” započeo je Percy. “Mislite kako je ovo što govorim odraz senilnosti starca koji se nalazi na rubu groba. Eto, to je moje mišljenje. Ne vidim nikakve nade. Zapravo, čini mi se kako bi nas i sada uskoro moglo nešto zadesiti. Ne, ne vidim nade sve dok...” Percy ga prodorno pogleda u oči. “Dok Gospodin ponovno ne dođe”, zaključi stari državnik. Otac Francis je još jednom uzdahnuo te je nastupila tišina. “A pad sveučilištâ?” napokon prozbori Percy. “Dragi oče, on je bio jednak padu samostana za vladavine Henrika VIII. – s istim posljedicama, istim argumentima i istim slučajevima. Ona su bila uporišta individualizma, jednako kao što su samostani bili uporišta papinstva. Promatralo ih se s jednakim strahopoštovanjem i zavišću. Potom su krenule uobičajene primjedbe o količini ispijena vina pa su ljudi odjednom rekli kako su ona svoju dužnost obavila, da njihovi polaznici brkaju sredstva s ciljevima te je bilo još puno razloga za takve tvrdnje. Naposljetku, kada je riječ o nadnaravnome, redovničke su kuće logična posljedica, no predmetom je svjetovna obrazovanja prvenstveno stvaranje nečega vidljivog – bilo karaktera, bilo 20


stručnosti – pa je postalo posve nemogućim dokazati kako su sveučilišta postizala ijednu od te dvije hvalevrijedne stvari. Razlika između ου i μή nije sama sebi svrhom, a tip osobe stvarane proučavanjem toga nije se svidio Engleskoj dvadesetoga stoljeća. Nisam baš siguran ni da se meni to posebno svidjelo, premda sam oduvijek bio izrazit individualist – osim u smislu sažaljenja.” “Da?” kazao je Percy. “O, bilo je zbilja otužno. Učilišta na Cambridgu i odsjeci Oxforda bili su posljednja nada, a onda su i oni otišli. Stari su se profesori šuljali uokolo sa svojim knjigama, ali ih nitko nije htio – bili su odveć usmjereni ka čistoj teoriji. Neki su završili u ubožnicama prvoga ili drugog stupnja, o nekima su skrb preuzeli milosrdni redovnici i svećenici. Pokušalo ih se okupiti u Dublinu i nešto poduzeti, ali je taj pokušaj propao te su ubrzo zaboravljeni. Zgrade su, kao što znate, uporabljene u najrazličitije svrhe. Oxford je neko vrijeme bio tehnička ustanova dok je Cambridge pretvoren u neku vrstu Vladina laboratorija. Ja sam, znate, bio na King’s Collegeu. Razumije se kako je sve to bilo neizrecivo strašno, iako mi je drago što su kapelu ostavili otvorenom, pa makar i kao muzej. Nije bilo lijepo vidjeti oltare ispunjene anatomskim uzorcima. Međutim, ne mislim ni da je puno bolje vidjeti na njima muzejske izloške.” “Što je bilo s vama?” “Imao sam nešto ušteđevine, a ubrzo sam se našao i u Parlamentu. No, nekima je bilo uistinu teško: oni koji više nisu bili kadri raditi, imali su male mirovine, pretpostavljam da još žive samo od njih, iako ne znam kako. Bili su tek nešto više od živopisnih ostataka koje dragocjenima čini samo vjera.” Percy je ponovno uzdahnuo promatrajući starca kojemu se lice razvedrilo od dalekih uspomena. Potom je iznenada opet promijenio temu. “A što mislite o Europskome parlamentu?” upitao ga je. Starac je započeo. 21


“O, mislim da će ta ideja proći”, rekao je, “ako pronađu nekoga tko će sve malko pogurati. Cijelo je proteklo stoljeće vodilo k tome, kao što vidite. Domoljublje je postajalo sve manje bitno, ali umjesto da bude nadiđeno pod katoličkim utjecajem, zbog jačanja sveopćega katoličkog identiteta u svojevrsnoj božanskoj monarhiji, ono je uništeno od strane novoga poretka društvene demokracije koji se pred nama oblikuje i koji se sada složno ujedinjuje protiv Crkve. Riječ je o organiziranoj protivštini – nekoj vrsti katoličke, tj. sveopće anticrkve. Stoga ako prijedlog Europskoga parlamenta bude konačno usvojen, mislim da ponovno možemo očekivati nešto poput progonstava... No, opet ponavljam, istočna invazija bi mogla sve promijeniti... Ali tko to može znati...” Percy je još trenutak nastavio sjediti, a potom naglo ustao. “Moram poći”, rekao je prebacujući se ponovno na esperanto. “Prošlo je sedam sati. Puno vam hvala. Idete li, oče?” Otac Francis je također ustao, u svećeničkom tamnosivu odijelu, te uzeo svoj šešir. “Pa, oče,” ponovio je starac, “navratite ponovno jedan dan, ako nisam bio odveć opširan. Pretpostavljam kako pismo tek trebate napisati?” Percy je kimnuo glavom. “Jutros sam napisao polovicu,” rekao je, “ali sam držao kako mi je potreban još jedan opći pregled stanja prije no što se uhvatim detalja. Vrlo sam vam zahvalan što ste mi to omogućili. Uistinu je velik posao to svakodnevno pisanje Kardinalu-protektoru. Razmišljam o ostavci, ako mi bude dopušteno.” “Dragi moj oče, nemojte to činiti. Ako vam smijem to izravno kazati, vrlo ste oštroumni. Ako Rim ne raspolaže objektivnim informacijama, ne može ništa učiniti. Dvojim da su vaši kolege tako pozorni kao i vi.” Percy se nasmiješio podižući svoje tamne obrve kao da se na taj način želi zaštititi od pohvala. 22


“Idemo, oče”, rekao je. Izišavši na stube na kraju hodnika dvojica svećenika su se razdvojila. Percy je časak ostao stajati promatrajući dobro poznat jesenski prizor, nastojeći shvatiti što sve to znači. Ono što je dolje čuo na neki je neobičan način rasvijetlilo sliku blistava napretka koja se pružala pred njim. Zrak je bio posve čist; umjetna sunčeva svjetlost je bila toliko učinkovita da London više nije razlikovao dan od noći. Percy je stajao u nekoj vrsti ostakljena trijema popločena gumenim pripravkom na kojemu ne odzvanjaju koraci. Ispod njega, u podnožju stubišta, slijevao se beskonačan dvored ljudi odijeljenih pregradom, odvajajući se lijevo i desno, bez ikakva zvuka, osim šuma razgovora na esperantu koji se neprestance čuo dok su prolazili. Kroz jasno i čvrsto staklo javnoga prolaza vidio je široku i glatku crnu cestu kojom pješaci nisu smjeli ići, a koja je trenutačno bila prazna. No, dok je stajao ondje, začuo se zvuk iz pravca staroga Westminstera, poput zujanja goleme košnice, pojačavajući se u svome dolasku, dok trenutak kasnije nije projurila prozirna stvar, sjajeći se iz svih kutova, da bi se zvuk potom ponovno pretvorio u zujanje, a zatim tišinu kada je veliko državno javno prometalo s juga projurilo k istoku. Bila je to povlaštena cesta kojom su se smjela služiti samo državna vozila koja ne prelaze stotinu i šezdeset kilometara na sat. Drugi su zvukovi u tome gradu obloženom gumom bili prigušeni. Posebne staze za pješake nalazile su se devedesetak metara dalje dok je podzemni promet bio preduboko da bi se odavao ičime osim vibracijom. Vladini su stručnjaci već dvadeset godina radili na tome da uklone upravo tu vibraciju te utišaju zujanje redovnih vozila. Trenutak prije nego što je krenuo odozgo začuje dug, začuđujuće prodoran zvuk. Dok je podizao oči s pogleda na mirnu rijeku, koja je jedina ostala nepromijenjena unatoč sveopćemu napretku, ugledao je visoko iznad sebe, podno jarkih oblaka, dug i vitak predmet koji je isijavao blagu svjetlost, kako klizi u pravcu sjevera na raskriljenim 23


krilima. Taj je melodiozan zvuk – Percy ga je dobro poznavao – najavljivao dolazak i slijetanje u London letjelica jedne od europskih linija. “Dok Gospodin ponovno ne dođe!” pomislio je u sebi te je za trenutak stara strepnja stegnula njegovo srce. Kako je bilo teško držati oči usredotočene na tako daleko obzorje kada je pred očima ležao ovaj svijet, tako zanosan u svojoj ljepoti i snazi! Da, zaista! Upravo se s ocem Francisom prije sat vremena prepirao kako tehnički napredak ne znači i istinsku veličinu te da se iza blještave vanjštine mogu kriti najopasnije zamke. Vjerovao je u ono što je tada rekao, no sada ga je doticala sjena sumnje sve dok je nije utišao snažnim naporom volje, vapeći velikim žarom Siromahu iz Nazareta s molbom da mu održi srce kao u djeteta. Potom je napućio usnice pitajući se koliko će dugo otac Francis izdržati taj pritisak te krenuo niza stube.

24


Sadržaj

Predgovor trećem hrvatskom izdanju . . . . . . . . . . . . . . . . 5 Predgovor prvom hrvatskom izdanju. . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Prolog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 Knjiga prva DOLAZAK . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25 Knjiga druga OKRŠAJ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 107 Knjiga treća POBJEDA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 243 Bilješka o piscu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 333

335


PREPORUČUJEMO

Najčitaniji suvremeni kršćanski roman uzbudljiva je priča o redovniku ocu Iliji koji se po Papinu nalogu suočio s čovjekom koji se uspinje na vrhunce svjetske moći. Papa je posumnjao da bi upravo on mogao biti Antikrist te je ocu Iliji povjerio tajni zadatak da mu se približi i pozove ga na obraćenje. 592 str. Meki uvez.

www.verbum.hr


PREPORUČUJEMO

U ovomu drugom nastavku hit romana Posljednja vremena, glavni junak o. Ilija pokušava razotkriti Antikrista i tako upozoriti čovječanstvo na nadolazeću duhovnu opasnost. Ilija ustraje u svojoj misiji do samoga kraja, čak i kada sve izgleda izgubljeno, a čitatelje čeka neočekivani i uzbudljivi vrhunac priče. 304 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr


Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Zrinski d.d. I. izdanje tiskano u sijeÄ?nju 2005. III. izmijenjeno izdanje tiskano u listopadu 2015.


Roman Gospodar svijeta Roberta Hugha Bensona po mnogima je najproročanskije djelo u svjetskoj književnosti, koje na vrlo slikovit i uzbudljiv način prikazuje svijet posljednjih vremena u kojemu prikriveni sekularistički totalitarizam neprimjetno zarobljava ljude, uništava vjeru i pripravlja put Antikristovoj vladavini. Napeta radnja, živo i znalački opisani likovi, pronicavi prikaz budućnosti..., sve je to doprinijelo da se Gospodar svijeta nametne kao najpoznatija književna obrada teme kraja povijesti i konačnog sukoba dobra i zla. Pišući ovaj roman prije više od stotinu godina i smjestivši ga upravo u naše vrijeme, Benson je sa zapanjujućom točnošću predvidio suvremene procese poput ujedinjenja Europe, globalizacije i pokušaja uspostave novoga svjetskog poretka, pojave institucionalnih napada na vjerski identitet, brak i obitelj itd. Ne treba stoga čuditi da su obojica posljednjih papa istaknuli ovaj roman kao vrlo značajan i aktualan. Papa Franjo je – preporučivši njegovo čitanje – naglasio da se radi o knjizi koja „gotovo kao da je proročanstvo“ i koja pomaže razumjeti kako opasnosti svijeta u kojem živimo tako i ideološku pozadinu suvremenih društvenih procesa.

ISBN 978-953-235-459-1

VERBUM 120 kn

www.verbum.hr

Gospodar svijeta  

Roman "Gospodar svijeta" Roberta Hugha Bensona po mnogima je najproročanskije djelo u svjetskoj književnosti, koje na vrlo slikovit i uzbudl...