Duša svakog apostolata

.............................................................................................................................................................

Dom Chautard

DuĹĄa svakog apostolata

VERBUM

Čuveni klasik duhovnosti cistercitskoga monaha Dom Chautarda, opata Sept-Fonsa, pod naslovom Duša svakog apostolata govori o tajni uspjeha svakoga kršćanskoga djelovanja, a to je povezanost s Kristom.

Ova je knjiga u vrijeme kad se pojavila, u prvoj polovini dvadesetoga stoljeća, bila pravo otkriće, poziv na produbljenje nutarnjega života kao nužnoga preduvjeta svakoga apostolskog rada, svake zajedničke katoličke aktivnosti. Stoga je bila iznimno dobro prihvaćena i u kratkom roku prevedena na mnoge svjetske jezike, svrstavši se u klasike duhovne literature.

Duša svakog apostolata bila je omiljeno štivo pape sv. Pija X. Neprestano se nalazila na njegovu noćnom ormariću i svakom ju je preporučivao. I tijekom dvadesetoga stoljeća tu je knjigu preporučivalo više papa, ističući njezinu trajnu aktualnost.

Dom Chautard DUÅ A SVAKOG APOSTOLATA

Biblioteka:

ANIMA 20.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Prijevod: dr. Mladen Parlov

Za nakladnika: Miro Radalj

Dom Chautard

DUÅ A SVAKOG APOSTOLATA

VERBUM Split, 2007.

Naslov izvornika: L'âme de tout apostolat Priređeno prema izdanju: L’anima di ogni apostolato Nuova redazione di Bernard Martelet © Copyright za hrvatski prijevod: Verbum, Split, 2007.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Lektura: Josipa Korljan, prof.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 248 CHAUTARD, Gustave Duša svakog apostolata / Dom Chautard ; <prijevod Mladen Parlov>. - Split : Verbum, 2007. - (Biblioteka Anima ; 20) Prevedeno prema: L’anima di ogni apostolato; izv. stv. nasl.: L’ame de tout apostolat.

ISBN 978-953-235-099-9 470419047

Trenutak istinskog klanjanja ima veÄ&#x2021;u vrijednost i duhovni plod nego najintenzivnija djelatnost, pa bila to i sama apostolska djelatnost.

Ivan Pavao II.

PREDGOVOR

Čuveni klasik duhovnosti cistercitskoga monaha Dom Chautarda, opata Sept-Fonsa, pod naslovom Duša svakog apostolata govori o tajni uspjeha svakoga kršćanskog djelovanja, a to je povezanost s Kristom.

Samo onaj koji se sjedinjuje s Kristom, koji na njemu temelji svoj život, može preporađati i obnavljati druge, preporađati svijet. Možda je upravo čovjekovo nedovoljno participiranje na nadnaravnom životu razlog što danas mnoga pastoralna nastojanja, mnoge katehetske metode i mnogi evangelizacijski planovi ne daju plodove.

Ova je knjiga u vrijeme kada se pojavila, u prvoj polovini dvadesetoga stoljeća, bila pravo otkriće, poziv na produbljenje nutarnjega života kao nužnoga preduvjeta svakoga apostolskog rada, svake zajedničke katoličke aktivnosti. Stoga je bila iznimno dobro prihvaćena i u kratkom roku prevedena na mnoge svjetske jezike, svrstavši se u klasike duhovne literature.

Duša svakog apostolata bila je omiljeno štivo pape sv. Pija X. Neprestano se nalazila na njegovu noćnom ormariću i svakom ju je preporučivao. I tijekom dvadesetoga stoljeća tu je knjigu preporučivalo više papa.

Papa Pavao VI. tako je istaknuo kako je »vrlo poznato djelo oca Chautarda, Duša svakog apostolata, još uvijek aktualno u svojim temeljnim tvrdnjama, koje nam pomažu da otkrijemo nutarnje korijene vanjskog

8

PREDGOVOR

apostolata. Apostolat je fenomen duhovnog i osobnog preobilja, koje postaje primjer, riječ, djelo izvan osobnog okružja te se pretače u izvanjsko i društveno ozračje. Ne može biti istinski apostol tko nema vlastiti duboki i gorući nutarnji život.« Tom prigodom papa Pavao VI. podsjetio je i na izjavu Drugoga vatikanskog sabora: »Ljubav prema Bogu i ljudima je duša svega apostolata« (Lumen gentium, 33) te potom dodao: »Kako bi netko bio apostol (…) potrebna mu je strastvena ljubav prema Isusu Kristu; ljubav koja je osobna, istinska i potpuna. Apostolat je ljubav koja se prelijeva, izbija, koja se pretače u svjedočanstvo i u djelovanje.« (Oss. Rom., 1. veljače 1968.)

Njegov nasljednik na Petrovoj stolici, Ivan Pavao I., obraćajući se po prvi put rimskim svećenicima, pozvao ih je da budu u školi dom Chautarda, dajući tako najbolje svjedočanstvo o neprolaznosti nauka sadržanog u knjizi Duša svakog apostolata.

Hrvatskim je čitateljima Duša svakog apostolata u jednoj od svojih redakcija poznata još od daleke 1926. godine, kada je u nakladi Kaptola Vrhbosanskoga u Sarajevu objavljena pod naslovom Duša apostolskoga djelovanja. Godine 1958. pojavio se i novi prijevod – ciklostilsko izdanje koje je uredio i izdao mons. Antun Bogetić, prema preradi Gabriela Navonea.

Pripremajući suvremeno hrvatsko izdanje Duše svakog apostolata, vodili smo računa o tome da je sam autor trajno prerađivao svoje djelo te da postoje četiri koncepcijski i sadržajno poprilično različita izdanja izvornika. Osim toga, monasi samostana Sept-Fons svjedoče o sljedećem: »Mi smo dvadeset godina živjeli s dom Chautardom te znamo kako je htio još više izmijeniti ono što je napisao.«

PREDGOVOR

9

Stoga smo se odlučili objaviti redakciju djela koju je priredio otac Bernard Martelet, subrat i veliki poznavatelj Dom Cautharda i njegova djela, čovjek koji je proveo dva desetljeća u istom samostanu Sept-Fons u Francuskoj pod duhovnim vodstvom samoga Cautharda i tako na najbolji mogući način upoznao njegov nauk. Značajka ovoga izdanja jest u tome što nastoji ispravno tumačiti Chautardovu misao na način da stavlja naglasak na vjernost sadržaju i porukama, a ne doslovnom tekstu. Tako se zadržala bit Chautardova djela, a ono je istodobno stilom i sadržajem prilagođeno sadašnjem vremenu i okolnostima, postajući tako aktualno i vrlo korisno i u suvremenim okolnostima.

Neka ovo izdanje bude korisno svima koji su se spremni žrtvovati kako bi vlastitim apostolatom osvajali srca za Isusa Krista, a istodobno teže vlastitom posvećenju po intimnom suživotu s Gospodinom.

11

NAVIJEŠTATI RADOSNU VIJEST

1.

NAVIJEŠTATI RADOSNU VIJEST

Bog je dobrota, dobrota po svojoj biti. A dobrota je pak potreba drugima priopćiti dobra koja se posjeduju. Bog je beskonačno dobrohotan prema ljudima te će to zauvijek biti. Bog nije iz interesa, nego po dobroti sve stvorio. Ako nam je dao svoga Sina, nije ga dao kako bi nam oduzeo zemlju, nego kako bi nam darovao božanski život. »Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca« (Iv 3,16).

Krist, Sin Božji, proveo je život na ovome svijetu čineći dobro. Njegov je zemaljski život bio neprestano očitovanje njegove neiscrpne darežljivosti. Posvuda je sijao blaga svoje ljubavi. Njegovo je srce uvijek bilo brižno kako bi ljude privukao istini, ljubavi, istinskom životu. Poruka koju je Krist ostavio svijetu jest evanđelje, dobra i radosna vijest koju treba donijeti svim ljudima svih vremena i svih zemalja.

Prijenos je te poruke apostolat, plamen koji osvaja i kojeg je Krist povjerio svojoj Crkvi. Isus uskrsli ostaje prisutan u Crkvi, koja je njegovo remek-djelo, dar njegove ljubavi, širenje njegova života, očitovanje njegove istine i sjaj njegove svetosti. Kristovo mistično tijelo, Crkva, treba nastaviti poslanje svoje glave, naviještajući dobru vijest kroz stoljeća. Hrabro i s povjerenjem sve do nakraj svijeta mora širiti blagodati Utjelovljenja i Otkupljenja.

12

DUŠA SVAKOG APOSTOLATA

Po čudesnom otajstvu i po osobitom uređenju njegove providnosti, Bog želi da se ljudi redovito međusobno poučavaju te da na taj način pronađu put u život vječni. Uistinu, samo je Isus Krist prolio krv, samo je on otkupio svijet te je mogao sam primijeniti učinke Otkupljenja na sve ljude. No, htio je suradnike. Zašto? Zbog nužnosti? Ne, zasigurno! Riječ je o čistoj dobroti koja se udostojala sebi pridružiti jednostavna stvorenja u širenju svojega kraljevstva po evangelizaciji. Za nas je čast i znak povjerenja što smo pozvani drugima nositi dobru vijest.

Rođena na križu, proizišla iz Spasiteljeva probodena srca, Crkva kroz sva povijesna razdoblja trajno nastavlja Kristovo blagotvorno djelovanje po služenju apostola i njihovih nasljednika biskupa. Ovo otajstvo, koje je Krist sam htio, postaje bitan čimbenik propovijedanja evanđelja i dolaska Božjega kraljevstva među narode. Za Crkvu to je temeljno ustrojstvo i redovni instrument njezina širenja.

U jedinstvu s papom i uz pomoć svećenika, biskupi tvore kostur Kristova mističnog tijela. Njihova je temeljna dužnost poučavati, upravljati i posvećivati narod Božji. Njihovo jedinstvo, znak sjedinjenja s Kristom, njihovoj revnosti daje snagu i polet sposobne oboriti sve zaprjeke.

Paralelno ministerijalnom svećenstvu i u savršenom jedinstvu s njim, kraljevsko svećenstvo vjernika podiglo je legije dobrovoljaca koji su kroz sva vremena naviještali evanđelje. Radi se o muževima i ženama koji su čitav svoj život posvetili službi Gospodinu; riječ je o legijama laika koji bezuvjetno stavljaju svoje vrijeme, bogatstva, sposobnosti, a često i krv u službu evangelizacije i u druge oblike apostolata, očitujući tako životnost kršćanstva. U drami događaja koji

NAVIJEŠTATI RADOSNU VIJEST

13

sačinjavaju povijest utješno je otkriti ovo neprekinuto rađanje i cvjetanje posvećenosti različitim oblicima apostolata, koji se prilagođuju potrebama vremena te su uvijek iznova sposobni otkloniti opasnosti koje se trajno pojavljuju.

U prvim kršćanskim zajednicama novokrštenici su prijateljima poganima govorili o Kristu. Krv mučenika bila je sjeme novih kršćana. Njihove patnje i njihove molitve pospješile su evangelizaciju.

Vrijeme ovih Kristovih svjedoka nije završeno.

Istinski glasnici radosne vijesti slijede Kristove tragove u odricanju, u brizi za druge, u obrani potlačenih, u ljubavi prema siromasima, u pomaganju zarobljenika i prognanika, u poučavanju poniznih i na tisuću drugih načina, kako bi svijet darovali Bogu i Boga svijetu.

To je razlog što u ovo naše osobito nemirno vrijeme vidimo kako se pojavljuju do sada nepoznate ustanove i pokreti koji odgovaraju na teške i hitne potrebe. Moramo biti sigurni da će Duh Sveti u svojoj Crkvi potaći uvijek nove inicijative koje će ljudima govoriti o Bogu i koje će nam omogućiti da Bogu predstavimo potrebe ljudi.

Nije dosta boriti se protiv poteškoća, zaustaviti zlo ili spriječiti njegovo pojavljivanje: samo Sin Božji može svijetu donijeti mir, ostvarujući jedinstvo naroda. On je onaj koji je srušio »zid razdvajanja« (Ef 2,14). Taj zid ljudi bez prekida nanovo grade vlastitom pohlepom i nedostatkom ljubavi. Kristova je ljubav jedino vezivo dostatno čvrsto da sjedini sve ljude. Kršćanske aktivnosti na polju karitasa, na socijalnom, odgojnom i na tolikim drugim poljima ne čine drugo doli u praksu provode Božju ljubav prema ljudima. Svi oni koji se posvećuju apostolatu moraju biti svjedoci beskonačne Božje ljubavi.

14

DUŠA SVAKOG APOSTOLATA

Evanđelje mora prodrijeti u sve slojeve društva te mu oživjeti sve snage. Ništa što je ljudsko ne smije ostati izvan Kristova utjecaja. Kristovo otajstvo, njegovo evanđelje, njegov nauk, njegova Crkva nalaze mjesto u svim problemima koji zaokupljaju ljude.

Potrebno je dakle sve bolje i bolje upoznavati osobu Krista i poruku koju donosi svijetu. Sv. Petar traži da budemo »uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama« (1 Pt 3,15).

Danas, više nego ikada, kršćanin, svećenik i laik mora se ispuniti Kristom kako bi ga isijavao iz sebe i kako bi posvjedočio svoju nadu. Solidarnost u potrebama i u težnjama, sposobnost u komuniciranju nude nam danas ozračje povoljno za kulturnu razmjenu. Postaje, dakle, lakše širiti evanđelje, ali istodobno je nužnije upoznati otajstvo Utjelovljene Riječi i njegove Crkve, kako bi se o njima moglo govoriti s točnošću i uvjerenjem.

Kakva bi se preobrazba društva mogla očekivati kad bi svi oni koji se priznaju kršćanima – a ima ih na milijune – zaozbiljno uzeli evanđeoski nauk! Kakav bi sretan utjecaj bio na evangelizaciju i na dobro svih ljudi, kad bi svaki kršćanin riječima, a još više osjećajima i ponašanjem svjedočio da je Bog ljubav, da Bog ljubi ljude, sve ljude, ljude svih zemalja.

Stoji činjenica da je kršćanin – još više svećenik i redovnik – upitnik za nevjernike. On je za nevjernike tajna i to je dobro. Kršćanin se time mora pozabaviti te postati svjestan božanske iskre položene u njegovo srce u trenutku krštenja. Ova iskra polazi iz srca samoga Boga te je kršćaninu prenesena po Kristu u Duhu Svetome. Ono što je Krist došao donijeti na ze-

NAVIJEŠTATI RADOSNU VIJEST

15

mlju nije slabašni plamičak, nego velika vatra te je njegova žarka želja da ta vatra zapali čitavi svijet.

Možemo li zapravo reći da danas toliki imaju goruću i svijetlu vjeru? Vjeru koja izgara i svijetli?

Jesmo li svi zaljubljeni u Krista? Neprijatelji Boga i Crkve sa žestinom nastoje ugasiti tu vatru. Na nama je da bez prekida radimo kako bi Krist, život i svjetlo, slavio pobjedu nad smrću i nad tamom.

16

DUŠA SVAKOG APOSTOLATA

2.

VAŽNOST KATEHEZE

Samo ako se poznaju uzroci velikih zala koja muče naše vrijeme, moguće je otkriti kakvi su lijekovi potrebni i kako ih primijeniti. Što od nas traži Gospodin u borbi protiv ovih zala? Žalopojke ne služe ničemu te su samo znak starenja uma i skleroze srca: često se čuju žalopojke samo kako bi se oslobodili djelovanja.

Svijet ide u lošem pravcu, korača prema propasti.

Posvuda se šire ratovi, mržnja, patnje nevinih, iskorištavanje čovjeka od drugog čovjeka. Može se, dakle, uvući sumnja: Postoji li Bog uistinu? Ako je dobar, kako može dopustiti tolika zla? Pakao bjesni protiv Crkve, upinjući se u borbi bez milosti. U mnogim je zemljama na djelu žestoki i podmukli progon. Vjera je napadnuta sa svih strana: u poučavanju, u sjemeništima, u redovničkim kućama, u katoličkoj akciji itd.

Političke strasti, privatni interesi, kult novca objavili su rat protiv svega što je čisto, plemenito i sveto.

Zla su to teža i teže ih je liječiti jer su prodrla u dubinu. Mnogi su izgubili vjeru ili je više ne žive, poganstvo posvuda cvjeta. Sve što nosi katoličko ime izaziva protivljenje i nepovjerenje. Kršćanske krjeposti – poniznost, ljubav, velikodušnost, čast, sloboda u radu, nerazrješivost ženidbe – javno su ismijavane. Neprijatelji Crkve slave pobjedu, a sinovi Crkve

VAŽNOST KATEHEZE

17

ustaju protiv svoje majke; otpadništva se umnažaju, a materijalizam kroji zakone. Sve je ovo neosporivo te pred tako pesimističnim tvrdnjama mnogi stoje skrštenih ruku te ne znaju drugo doli se žaliti.

Zašto se događa ovo slabljenje vjere? U mnogim duhovima vlada slijepa perverzija koja za cilj ima opći otpad od vjere ljudskoga društva. U volji klija nerazborita oholost koja čovjeka pretpostavlja Bogu; u srcima vlada razuzdana pokvarenost koja i male i velike obara u sve oblike neumjerenosti. Psovka, krađa, nemoral zapljuskuju zemlju u potopu blata te bezakonje kipti.

Sveti otac Pio X. na ovu situaciju odgovara riječima proroka Hošee: na zemlji nema više »poznavanja Boga« (Hoš 4,1). Budući da nijedno dobro na zemlji nije usporedivo s vjerom, kriza koju ona prolazi velika je nesreća. Pokvarenost običaja, požuda, oholost i raskalašenost često su samo posljedica ove krize.

Nepoznavanje evanđeoskoga nauka, nedostatak dubokih uvjerenja ili slabosti mnoge sprječavaju u djelovanju u skladu s vjerom.

Danas je više nego ikada kateheza neophodno potrebna jer je temeljno polazište. Ako ona nedostaje, sve se drugo nalazi u opasnosti. U naše su vrijeme sredstva komunikacije brojna te su svima na dohvatu, ali veliki dio javnosti sve manje poznaje smisao postojanja i svrhu života. Za većinu ljudi Bog ostaje velika nepoznanica. Naši su suvremenici umorni od ideologija i brbljanja te očekuju nešto bitno što će im osvijetliti razum i zagrijati srce. Samo Krist, živa i oživljujuća istina, može zadovoljiti njihova očekivanja, oslobađajući ih od robovanja novcu, užitcima i oholosti.

18

DUŠA SVAKOG APOSTOLATA

Mladi su nezadovoljni, žestoko osporavaju stare te traže nove stvari. Mnoštvo izrabljenih, gladnih, zanemarenih, siromašnih, zaboravljenih sve se više uvećava, diže svoj glas te postaje prijeteće. Svi, više ili manje svjesno, očekuju jedini kruh koji može zasititi njihovu glad, živi kruh, Krista.

Potrebno je, pak, znati prepoznati ono što je lijepo i dobro u ovome našem svijetu te mu se radovati bez drugotnih ciljeva jer nije sve negativno. Napredak znanosti i tehnike donosi sve veći boljitak svima; veća je i socijalna pravda, premda još mnogo toga treba učiniti. U Crkvi su teologija, Sveto pismo, liturgija, duhovnost, katolička akcija učinili ogromne korake.

Sve ovo ne daje pravo da se stoji skršenih ruku; napredak zahtijeva osobni napor koji će se bez prekida obnavljati.

Prečesto razvoj prirodnih znanosti i lozofski studiji postaju prividni uzrok kojim se objašnjava slabljenje vjere kod mnogih katolika. Ti misle da evanđeoska poruka više ničemu ne služi ili da je nadiđena. Teško je rastuću nevjeru pripisati brzom napretku moderne znanosti. Uzrok nevjere često je nepoznavanje temeljnih istina kršćanstva, mlakost duha, odbijanje napora koji je potreban u ozbiljnom proučavanju velikih istina. Često se susreću inteligentni ljudi, vrlo zahtjevni u pogledu znanstvene točnosti, a koji olako prihvaćaju grube pogrješke na religioznom području. Često je nevjera samo negativna. Postoje tolike učene osobe koje malo ili nimalo znaju o Isusu, o evanđelju, o teologiji, o duhovnosti i povijesti Crkve.

Papa Pio X. odgovara na prigovore: »Nije istina da napredak znanosti trne vjeru, nego radije neznanje; zbog toga se događa da tamo gdje vlada nezna-

VAŽNOST KATEHEZE

19

nje jača i nevjera« (E supremo). Ovaj je papa objavio dvije enciklike o katehezi, u kojima preporuča obnovu evangelizacije naroda, osobito po katehezi prilagođenoj potrebama pojedinaca.

Najbolji lijek protiv neznanja živa je i produžena pouka evanđeoskog nauka. Često je ova pouka zanemarena ili stavljena u drugi plan i to od onih čije je poslanje poučavati. Osobni ukusi i izabiranje lakših stvari dovode do aktivnosti koja daje naizgled blistave duhovne rezultate, ali ne i čvrste. Tako se pripravlja na žetvu nakon što se zanemarila sjetva; brzo se gradi, a zanemaruju se temelji. Potom dođe oluja i sve se sruši.

Kako bi se društvo obnovilo, potrebno je početi s mladima, a osobito s djecom koja će sutra postati odrasli. Za veliki broj djece vrlo je aktualna žalopojka proroka Jeremije: »Djeca vape za kruhom, a nikog da im ga pruži« (Tuž 4,4). Ovi budući muškarci i žene sagradit će sutrašnji svijet, više ili manje bratski. Djeca imaju neotuđivo vjersko pravo upoznati Krista i živjeti njegov život; imaju pravo primiti hranu evanđelja i euharistije.

Moramo se doista radovati zbog napretka u vjerskom odgoju malenih. Nije riječ o tome da se djeci ponudi površno znanje o kršćanstvu ili da im se nametnu određene obveze. Nije riječ ni o tome da ih se pouči apstraktnim pojmovima ili prakticiranju izvanjskih obreda. Potrebno je pomoći djetetu skladno rasti, omogućujući mu da udiše nadnaravni zrak.

Također i kršćanske obitelji trebaju postati svjesne vlastite odgovornosti u vjerskoj obnovi djece već od prvih godina života. Tako će doprinijeti dolasku boljega svijeta. Život se priopćava više nego što ga se podučava; svakodnevno ponašanje roditelja više

20

DUŠA SVAKOG APOSTOLATA

utječe na dijete nego njihove riječi. Sav je ljudski život u začetku već prisutan u djetetu, kao što je plod stabla u cvijetu i žetva u sjemenu.

Očito je da ne će sve što se djecu poučava dati svoje plodove; neki će se klasovi izgubiti; drugi će izniknuti, ali će biti uništeni; neki će pak proklijati kasnije, dajući plod na kraju. Ali ludost je očekivati urod kada se nije ništa posijalo.

Prije svega zadaća je svećenika poučavati djecu vjerskom nauku, ali zadaća je roditelja što prije se pobrinuti za religiozno buđenje svoje djece. Ipak, svećenici ne mogu sve učiniti, a prečesto roditelji zanemaruju svoje dužnosti ili nisu sposobni riješiti ih.

Potrebni su, dakle, katehisti dragovoljci kako bi mlade i djecu podučili o istinama vjere. Potrebno je pomoći djeci da u sebi otkriju božanske klice položene u krštenju. Ove su klice živi dragulji ljubavi, svjetla i nade.

Gospodin je rekao: »Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća« (Mt 10,42). Čemu se, dakle, trebaju nadati oni koji drugima nude živu vodu života vječnoga? Istinski su siromasi oni koji su lišeni istinskih bogatstava, onih koja se ne mogu nikada izgubiti i čije stjecanje nikoga ne oštećuje. Materijalno je siromaštvo, osobito na određenoj razini bijede, ipak zaprjeka za evanđelje.

Svaki kršćanin ima dužnost bez predaha boriti se protiv te zaprjeke.

Socijalna pomoć i karitativne aktivnosti jako su važne, ali tvore samo pripravu jer u dušu stižu preko tijela. Kateheza se, pak, obraća izravno ljudskom srcu te omogućava da se lakše liječe rane i bolesti duše, rane i bolesti koje su pogubnije od tjelesnih.

VAŽNOST KATEHEZE

21

Evanđeoski se nauk prilagođava svim društvenim staležima, svim životnim dobima i svim prilikama. Obraća se djeci i odraslima, neukima i učenima, bogatima i siromašnima. Svaka osoba ima što naučiti o svome nadnaravnom određenju i o osobnoj ljubavi kojom je Bog ljubi. No, jedan bolan problem ostaje trajno aktualan, a to su oni kojima nitko nikada nije govorio o Bogu.

22

DUŠA SVAKOG APOSTOLATA

3.

ZA GOVORITI O KRISTU POTREBNO JE ŽIVJETI OD NJEGA

Dobar početak uvijek je važan, jer više-manje uvjetuje sav preostali hod. Kršćanin treba pronicati Krista i njegov nauk čitav svoj život. Kateheza je dakle samo uvod (preludij), uputa. Katehet treba potaknuti dijete na osoban rad, potičući u njemu želju da što bolje upozna onoga o kome se govori te da ga uzljubi svim svojim srcem.

Uvijek je teško govoriti o Kristu, makar se radilo o djeci. Nije dostatno pravo poznavanje i predanje, nego je potreban i takt, dobar osjećaj i iskustvo. Kako kaže sv. Pavao, potrebno je »i jezik promijeniti« (Gal 4,20), tj. prilagoditi ga, učiniti ga dostupnim svakome tko sluša. To pretpostavlja neprestani napor.

Evanđeoska se poruka ne svodi na izlaganje istina koje treba vjerovati, krjeposti koje treba živjeti i sakramenata koje treba primiti: ona obuzima čitavu osobu te prožima svakodnevni život poučavatelja.

Time se izbjegava da njegovi napori ostanu besplodni. U tu svrhu, potrebna je anđeoska strpljivost, nadljudska dobrota, blaga čvrstoća, ljubazna energičnost i mnogo takta.

Gdje naći sve ove kvalitete ako ne u intimnom dodiru s Isusom, po molitvenom životu? Kako bi se o Isusu dobro govorilo, potrebno je od njega živjeti.

ZA GOVORITI O KRISTU POTREBNO JE ŽIVJETI OD NJEGA

23

I to je istinski problem evangelizacije. Srž stvari nije u nauku, nego u živoj i nazočnoj osobi Isusa Krista.

Radi se o velikom otkriću koje nam je prenio sv.

Ivan: »Bog je toliko ljubio svijet da je dao Sina svoga Jedinorođenca da ne propadne nijedan koji u njega vjeruje nego da ima život vječni« (Iv 3,16).

Ova se potresna poruka ne prenosi kao neka lozofska teza ili znanstveno izlaganje. To je užarena pećnica koja treba osvijetliti duhove i zgrijati srca.

Potrebno se uroniti u tu pećnicu ljubavi ako se želi drugima donijeti radosna vijest evanđelja. Kako govoriti o Kristu s uvjerenjem ako srce i duh nisu njime ispunjeni? Kako nastojati da se Krist oblikuje u drugima ako ga prije nismo oblikovali u nama samima?

Za usuditi se govoriti o Kristu i prenositi njegovu poruku potrebno je biti u uskom sjedinjenju s njegovim mislima i njegovim osjećajima. Potrebno se obući u njega, kako kaže sv. Pavao, i to se obući toliko da se s apostolom može reći: »Ne živim više ja, nego Krist živi u meni« (Gal 2,20). I još: »Za mene je živjeti Krist« (Fil 1,21). Neophodno je dati se poučiti i posvetiti prije nego se počne poučavati i posvećivati druge.

Kateheza, poučavanje puka na različite načine, karitativna djelatnost, katolički tisak, radio, različite udruge kao svoj konačni cilj imaju prijenos poruke današnjim ljudima. Ne naše poruke, nego Kristove.

Svakom razgovoru, svakom napisu, svakoj akciji mora prethoditi ozbiljan posao duha i srca: to zahtijeva poštovanje prema našim slušateljima i vjernost prema Bogu.

Kada se završi posao oko studija i razmišljanja, nije preporučljivo odmah početi govoriti, pisati ili djelovati. Bit će, naprotiv, prikladno započeti s mo-

24

DUŠA SVAKOG APOSTOLATA

litvom, izlažući sve Bogu u molitvi. Njegovo će nas svjetlo nadahnuti, njegov će nas Duh osmjeliti i njegova će nas snaga podupirati. Kada smo postali sigurni u njegovu volju i njegovu pomoć, moći ćemo se radosni i puni pouzdanja posvetiti našim apostolskim aktivnostima.

Ovo predanje u Božje ruke očuvat će nas od obeshrabrenja u slučaju neuspjeha jer smo učinili ono što smo mogli. Gospodin ne traži od nas uspjeh, nego samo vršenje njegove volje pune ljubavi. S druge strane, nikada se ne može govoriti o promašaju Božjih djela; i iz neuspjeha se uvijek nešto nauči. Bog je mudriji od nas.

Sjeme koje je božanska riječ mora dugo klijati kako bi donijelo obilne plodove. Beskorisno je računati sa žetvom dan poslije sjetve. Prerana je žetva uvijek, više ili manje, slaba žetva. Evanđelje govori o onima »koji u plemenitu i dobru srcu slušaju Riječ, zadrže je i donose rod u ustrajnosti« (Lk 8,15).

Evanđelje, koje je ozdravilo poganski svijet ulijevajući mu nove životne sokove, sposobno je oživjeti i suvremenu kulturu, unatoč svim poteškoćama.

Pojam »evanđelje« stvarno je prikladan: to je radosna vijest, istinski »dobra« i »nova«. Donijeti svijetu tu radosnu vijest najveći je dar koji mu se može dati, a to znači obnoviti mu mladost srca i pouzdanje u budućnost.

Dolazak Sina Božjega na zemlju pokazuje nam da je naš život na svijetu toliko važan da zaslužuje biti snažno življen; ne završava se smrću, nego životom, potpunim i bezgraničnim. Razlog postojanja našega zemaljskog života beskonačna je Božja ljubav.

Ne postoje druga objašnjenja. Naša je prva dužnost ljubav: ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu.

BIOGRAFSKI PROFIL DOM CHAUTARDA

141

SADRŽAJ

PREDGOVOR . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .7 1. NAVIJEŠTATI RADOSNU VIJEST . . . . . . . . . .11 2. VAŽNOST KATEHEZE . . . . . . . . . . . . . . . . . . .16 3. ZA GOVORITI O KRISTU POTREBNO JE ŽIVJETI OD NJEGA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .22 4. NAŠ NADNARAVNI ŽIVOT . . . . . . . . . . . . . .30 5. POD DJELOVANJEM DUHA SVETOGA . . . .35 6. PRIMAT NADNARAVNOGA. . . . . . . . . . . . . .42 7. »ČATRNJE« KOJE SE PRELIJEVAJU . . . . . . . .47 8. SVE ZA BOGA I SVE ZA DRUGE. . . . . . . . . . .52 9. NEPRIZNATO BOGATSTVO . . . . . . . . . . . . . .57 10. ODGOVOR NA PRIGOVORE. . . . . . . . . . . . . .63 11. APOSTOLAT I POSVEĆENJE . . . . . . . . . . . . . .69 12. UVJET PLODNOSTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .74 13. SAVJETI SVEĆENICIMA . . . . . . . . . . . . . . . . . .81 14. SUSRESTI GOSPODINA . . . . . . . . . . . . . . . . . .88 15. ŽIVIMO LITURGIJU. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .94 16. MOLITVA SRCA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .103 17. NA PUTU S MARIJOM . . . . . . . . . . . . . . . . . .111 BIOGRAFSKI PROFIL DOM CHAUTARDA . . . .119

PREPORUČAMO Ova gramatika mistike i cjelovit priručnik za duhovni život općenito nenadmašno je djelo moderne duhovne literature.

296 str. Meki uvez.

Ključno djelo slavnoga Girolama Savonarole u kojemu izlaže i brani program za obnovu kršćanskog života.

158 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČAMO Poznati duhovni klasik koji poučava o strategiji postizavanja duhovne savršenosti. Bio je omiljeno štivo sv. Franje Saleškoga koji je čitao iz njega svaki dan i preporučivao ga svima koji su bili pod njegovim duhovnim vodstvom.

206 str. Tvrdi uvez.

Stilom koji se odlikuje intimnošću i neposrednošću Romano Guardini izlaže temeljne radnje, znakove i simbole koji spadaju u svakodnevnu praksu kršćanskog života, otkrivajući nam njihovu ljepotu, bogatstvo i blagotvornost.

76 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: JAFRA PRINT, Split

Dom Ivan Krstitelj Chautard (1858.−1935.), krštenim imenom Gustav, rođen je 12. ožujka 1858. u Briançonu, u Francuskoj.

Već sa sedamnaest godina osjetio je poziv za monaški život. 1877. odlazi u cistercitsku opatiju u Aiguebelleu, gdje prima novački habit i ime Ivan Krstitelj.

Prve zavjete polaže 1879., u dobi od dvadeset i jedne godine. Nakon studija lozoje, teologije i drugih znanosti prima svećeničko ređenje 1884. godine. Za opata opatije u Chambarandu izabran je 1897., a za opata Sept-Fonsa 1899.

Svojim životom i djelovanjem dao je snažan poticaj obnovi monaškoga života.

Dugi niz godina bio je duhovni vođa mnogim osobama. Svoje čuveno djelo Duša svakog apostolata, koje je ubrzo postalo klasikom duhovne literature, napisao je 1907. godine. Umro je 1935. godine. a: en Cij 50 kn

ISBN 978-953-235-099-9

.............................................................................................................................................................

Kada smo pritisnuti između naizgled nepomirljivih dužnosti, i usred najobičnijih aktivnosti, dovoljan je jedan pogled srca prema Bogu kako bi se te aktivnosti usmjerile i sjedinile. Što Bog više živi u nama i mi s njim, to je naše življenje jednostavnije te postaje sposobno za velike stvari. Intimni život s Gospodinom omogućuje bezgranično predanje u korist bližnjega, a to pak u nama stvara posvemašnju raspoloživost za Božje djelovanje u nama.