.........................................................
Vladimir Solovjev
Duhovne osnove života
VERBUM
Ma koliko bio duhovan, naš nam se život često otkriva kao tegoban i prepun nedosta taka i slabosti i stoga ga želimo popraviti, no promjene se ili ne događaju ili su površne i privremene… No da bi došlo do istinske promjene ni su dovoljne naše vlastite snage, nego nam je za to potrebno izvanjsko uporište, neophod no je da se u nama uz našu nesavršenu narav otkrije nešto drugo – stvarno i snažno načelo nekog drugog života povrh ovog našeg ogra ničenog. Taj novi, bolji život, čovjek ne može stvoriti sam ni iz čega, jer on je izvan nas, mi ga trebamo primiti. I kao što ni naravni život nije stvorio sam čovjek, nego mu je dan, ta ko mu se i novi život od Boga daruje i stoga se naziva milošću. Jedan od najpoznatijih modernih mislila ca, ruski velikan Vladimir Solovjev, u ovoj vri jednoj knjizi progovara kako živjeti na toj os novi milosti, Božjega dara, blaga koje nije obični umišljaj, nego nam je stvarno darova no. Početak takvog pravog života utemeljena na milosti nije nam tako dalek ni težak, a nje gova je osnova u prihvaćanju bogočovještva Isusa Krista po kojemu nam je milost novog ži vota i darovana. Solovjev također na temelju evanđeoskih tekstova i bogate monaške tradi cije razlaže tri temeljna stava kojima se iskazu je kršćansko predanje, a to su molitva kao os nova dobrovoljnog predanja Bogu i suglasja s njim, milostinja, to jest milosrdna ljubav kao osnova zajedništva među ljudima te post kao osnova oslobađanja od tjelesnih požuda kroz uzdržljivost i askezu kojima zadobivamo vlast nad naravi i nagonskim. Budući da autentično osobno kršćansko usavršavanje ne može biti odijeljeno od zajed ništva i poboljšanja društvenih odnosa, drugi dio knjige progovara o Crkvi te o tome kako bi život milosti trebao utjecati na društvo i dr žavu.
Vladimir Solovjev DUHOVNE OSNOVE ŽIVOTA
Biblioteka:
FIDES 82.
Urednik: mr. sc. Petar Balta
Prijevod: Zoran Vukman
Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj
Vladimir Solovjev
DUHOVNE OSNOVE ŽIVOTA
VERBUM Split, 2016.
Naslov izvornika: Духовные основы жизни © Copyright za hrvatski prijevod: Verbum, Split, 2016. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Lektura: Marija Kekelj Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 2-184 SOLOV’EV, Vladimir Sergeevič Duhovne osnove života / Vladimir Solovjev ; <prijevod Zoran Vukman>. - Split : Verbum, 2016. - (Biblioteka Fides ; 82) Prijevod djela: Duhovny osnovy žizni. - Predgovor: str. 5-10. ISBN 978-953-235-534-5 160808084
PREDGOVOR
PREDGOVOR
Razum i savjest razotkrivaju naš obični smrtni život kao tegoban, prepun nedostataka i slabosti te koji treba vlastito popravljanje; no čovjek, uronjen u taj težak i grješan život, da bi ga popravio, mora pronaći uporište izvan njega. Vjernici takvo uporište nalaze u religiji. Upravo bi religija trebala preporoditi i posvetiti naš život i ujediniti ga s božanskim životom. To je, prije svega, djelo Božje, no bez nas se ono ne može dovršiti. Religija jest djelovanje bogočovječje, ali i nas samih. No u svakom djelovanju nužno je ponajprije prihvatiti postojane i nepromjenjive temeljne metode i čine bez kojih nije moguće napredovati. Tako su nam i u religiji neophodno potrebne takve prvotne datosti. Mi ih ne biramo slučajno i proizvoljno, nego su određene samom biti religioznoga čina. Zadaća religije popravljanje je našeg pokvarenog, izopačenog života jer mi općenito živimo bezbožno i barbarski, u ropstvu nižoj naravi. Mi ustajemo protiv Boga, odbacujemo bližnje, predajemo se putenosti i podređujemo tijelu. A za istinski život, kakvomu bismo trebali težiti, potrebno je upravo obratno: dobrovoljno predanje Bogu, zajedništvo i međusobna 5
PREDGOVOR
solidarnost te vlast nad nagonskim. Početak takva pravoga života nije nam tako dalek ni težak. Osnova je dobrovoljnog predanja Bogu i suglasja s Bogom molitva, osnova je zajedništva među ljudima milosrđe, a osnova vlasti nad naravi i nagonskim oslobađanje je od puti kroz uzdržljivost od niskih pobuda i strasti. Prema tome, da bismo popravili svoj život, trebamo se moliti Bogu, pomagati jedni drugima i obuzdavati svoje neuredne sklonosti i nagone. Molitva, milostinja i post – u tim trima djelima ispunjava se sva naša osobna, pojedinačna pobožnost. No čovjek ne živi samo za sebe kao individua, nego i društvenim životom, u zajedništvu – on živi u svijetu. Živeći u svijetu, on mora živjeti u miru. Ali kako živjeti u miru kad u svijetu caruje razdor, kad je cijeli svijet prepun zla? Prije svega, ne treba vjerovati u to zlo kao da je ono nešto neosporno i nepromjenjivo. Dapače, zlo je varljivo, neistinito, u njemu se ne nalazi smisao svijeta. Smisao je svijeta mir, sklad, zajedništvo svih. To je najviše dobro kad su svi ujedinjeni u jednoj sveobuhvatnoj volji i svi solidarni u hodu prema jednom općem cilju. To jest najviše dobro i u tome je sva istina svijeta. U razdoru i odijeljenosti ne može biti istine. Svijet stoji i drži se, postoji jedino u voljnom jedinstvu svih. Gdje je to biće, gdje je to stvorenje u svijetu koje može opstati u svojoj odijeljenosti? Ako ništa ne mo6
PREDGOVOR
že opstati u svojoj odijeljenosti, onda to znači da je ta odijeljenost nedostatna, znači da nije istinita, nego je istina u suprotnom: u svesvjetskom jedinstvu. To jedinstvo, ovako ili onako, svjesno ili nesvjesno, priznaje svatko tko traži istinu. Upitajte prirodoslovca i on će vam reći da je istina svijeta u jedinstvu svjetskog organizma. Upitajte filozofa snažnog u apstraktnom mišljenju, i on će vam reći da je istina svijeta u jedinstvu logičkih veza koje obuhvaćaju cijeli svemir. Punina je istine svijeta – u njegovu živom jedinstvu kao produhovljenoga i bogonosnoga tijela. U tome je istina svijeta i u tome je njegova ljepota. Kad se raznovrsnost osjetilnih pojava slaže u jedinstveni sklad, tu vidljivu slogu percipiramo kao ljepotu (κόσμος, svijet, sklad, ures). Dakle, u višem smislu svijet (kao mir, sklad)* sjedinjuje u sebi sve što tražimo: dobro, istinito i lijepo. Nemoguće je da bi sveobuhvatni smisao svijeta bio samo u našoj misli. To jedinstvo koje podržava i povezuje cijeli svemir ne može biti samo apstraktna ideja. Ono je živa osobna snaga Božja, a sjedinjujuća bit te snage otkriva nam se u bogočovječjoj osobi Isusa Krista, u kojemu i tjelesno prebiva sva punina božanstva. Mimo Krista Bog za nas nema žive stvarnosti. Ka Kri*
Igra riječi s obzirom na homonimijsku riječ mir u ruskom jeziku koja znači mir, ali i svijet, sklad (prim. ur.).
7
PREDGOVOR
stu žudi sva naša osobna religioznost i na Njemu je utemeljena naša sveopća vjera. Bog, dakle, za nas nema stvarnosti mimo Bogočovjeka Krista; no ni Krist za nas ne može biti stvaran ako bi On ostao samo povijesni spomen: potrebno je da nam se On objavljuje ne samo u prošlosti nego i u sadašnjosti, a to aktualno objavljivanje mora biti neovisno o našoj osobnoj ograničenosti. Takva stvarnost Krista i Njegov život, koji je neovisan o našoj osobnoj ograničenosti, dani su nam u Crkvi. Oni koji misle da su osobno i bez posrednika zadobili punu i potpunu objavu Krista zasigurno nisu ni spremni za takvu objavu te prihvaćaju Krista kao prikazu svojih umišljaja. Mi ne trebamo tražiti puninu Kristovu u svojoj osobnoj sferi, nego u Njegovoj sveopćoj sferi, to jest u Crkvi. Crkva sama po sebi u svojoj istinskoj biti predstavlja božansku stvarnost Krista na zemlji. No u Kristovoj osobi božansko je sa sobom povezalo i čisto ljudsko i naravno načelo. To povezivanje triju načela, ostvareno individualno u osobi duhovnog čovjeka Isusa Krista, treba se jednako tako ostvariti i zajednički u cijelom čovječanstvu kroz produhovljenje preko Njega. Slobodni i čisto ljudski element društvenoga života koji se očituje u državi te naravni element tog života koji se očituje u narodu ili zemlji trebaju se iznutra povezati i uskladiti s božanskim 8
PREDGOVOR
elementom koji baštini Crkva. Crkva treba posvećivati i posredstvom kršćanske države preobražavati prirodni, zemaljski život naroda i društva. U tom društvenom ispunjenju religija nalazi svoj izraz, a jednako tako i naša osobna vjera. Osobna molitva treba se razvijati i ispunjavati u skladu s crkvenom teurgijom; osobna djela milosrđa trebaju nalaziti uporište i u ustanovama kršćanske države i preko njih povezivati se s društvenom dobrotvornošću; na koncu, upravo kršćanska organizacija materijalnog (ekonomskog) života može nam dati sredstva da bismo bitno popravili naš odnos prema zemaljskoj prirodi, da bismo postigli blagotvorni utjecaj na sve stvoreno, na sve stvorenje koje zbog naše krivnje do danas drhti, stenje i muči se. Onoliko koliko mi svojom nepravednom voljom sudjelujemo u nepravdi stvarnosti koja nas okružuje, toliko će i naše djelovanje, ako se popravimo, činiti boljom tu stvarnost. U svakom slučaju, u našoj je moći, oslanjajući se na pomoć Božju, ispunjavati obvezu savjesti u svim našim djelima, nutarnjim i vanjskim, pojedinačnim i društvenim. Dakle, osobna i društvena religija u najtješnjoj međusobnoj vezi obraćaju se svakom čovjeku ovim zapovijedima: moli se Bogu, pomaži ljudima, kroti svoju narav, suobličuj se iznutra živom Bogočovjeku Kristu, priznaj Njegovu stvarnu pri9
PREDGOVOR
sutnost u Crkvi i postavi za svoj cilj prodiranje Njegova duha u sva podru훾ja ljudskog i naravnog 탑ivota da bi se preko nas povezale sve bogo훾ovje훾ne karike svemira i da bi se nebo ujedinilo sa zemljom.
10
NARAV, SMRT, GRIJEH, ZAKON I MILOST
Uvod
NARAV, SMRT, GRIJEH, ZAKON I MILOST
Dvije vrlo bliske težnje, kao dva nevidljiva krila, podižu ljudsku dušu nad ostalom prirodom: težnja k besmrtnosti i težnja k istini ili moralnom savršenstvu. Jedno bez drugoga nema smisla. Besmrtni život odvojen od moralnoga savršenstva nije neko dobro: nije dovoljno biti besmrtnim – potrebno je postati dostojnim besmrtnosti kroz ispunjenje sve pravednosti; isto tako ni savršenstvo, ukoliko je podložno smrti i uništenju, nije istinsko dobro. Besmrtno postojanje izvan istine i savršenosti bilo bi vječna muka, a savršenost i istina lišene besmrtnosti bile bi vapeća nepravda, neizmjerna uvrjeda. No iako naša duša svojom boljom stranom žudi i za besmrtnošću i za istinom, u naravnom je redu na djelu to da smo lišeni i jednoga i drugoga. Čovjek prepušten sam sebi ne može spasiti ni svoj život ni svoje moralno dostojanstvo, on nema snagu sebe izbaviti ni od tjelesne ni od duhovne smrti. Mi po svojoj naravi želimo živjeti uvijek i svagda, no zakon zemaljske prirode ne daje nam vječni život i ostavlja nas u našim pukim 11
DUHOVNE OSNOVE ŽIVOTA
htijenjima. Mi po razumu i savjesti tražimo istinu, no zakon ljudskoga razuma i glas savjesti razotkrivaju našu nepravdu i ne daju nam snagu da bismo ispunili pravdu niti nas čine dostojnima besmrtnosti. Dva su nepomirljiva neprijatelja naše više prirode – grijeh i smrt – u tijesnom i neraskidivom međusobnom savezu i drže nas u svojoj vlasti. Dvjema velikim težnjama – besmrtnosti i istini – nasuprot stoje dvije velike činjenice: neizbježna vlast smrti nad svakim tijelom i nerazorivo gospodstvo grijeha nad svakom dušom. Mi se samo želimo uzdignuti nad ostalom prirodom, no smrt nas sravnjuje sa svom zemnom tvari, a grijeh nas čini i gorom od nje. Po prirodnim zakonima čovjek pati i umire, a zakon razuma nema snagu da bi ga spasio. Mi se rađamo i živimo s mnoštvom nagona i potreba; nalazimo ih u sebi i tražimo njihovo zadovoljenje. To je put prirode. No priroda je čovjeka trojstvena i izaziva u njemu trojaki vid potreba: primarne životinjske, umne i potrebe srca. Prije svega mi nastojimo sačuvati i održati svoj život; zatim se trudimo posredstvom našega uma spoznavati ili misleno razmatrati naš i tuđi život; nadalje i na koncu, neprekidno želimo poboljšati svoj i tuđi život, nastojimo sve postojeće učiniti sve dostojnijim postojanja. 12
NARAV, SMRT, GRIJEH, ZAKON I MILOST
Prije svega moramo živjeti, potom spoznavati život i na koncu popravljati život. Potrebe primarne životne naravi, to jest očuvanja života, naravno, predstavljaju one temeljne, najneospornije jer ako se one ne ispune, onda nema ni života pa se tako nema što niti spoznavati, niti bi ikoga bilo da bilo što popravlja, niti bi se imalo što popravljati. Životne temeljne potrebe i funkcioniranje organizma svode se na dvije glavne: na prehranu za vremenito održanje života i na razmnožavanje za produljenje života vrste. Temelj je sveg životinjskog života prehrana, a njegov cilj razmnožavanje. Ako se jedinka ne bi hranila, onda se ona ne bi mogla ni razmnožavati; ako se ne bi razmnožavala, onda se ne bi imala ni radi čega hraniti. Životna je zadaća životinje ispunjena kada ona donese na svijet i hrani svoje potomstvo, sve ostalo njezino postojanje služi jedino kao sredstvo za ispunjenje toga cilja. Svaki naraštaj i u njemu svaka jedinka postoji samo zato da bi rodila svoje potomstvo, a i ono samo postoji da bi nastavilo taj niz i produljilo život za naredno pokoljenje. To znači da svaki naraštaj ima smisao svojega života jedino u sljedećem naraštaju, to jest, drugim riječima, život je svakog pokoljenja besmislen; ako je besmislen život svakog naraštaja, onda je besmislen život svih. 13
DUHOVNE OSNOVE ŽIVOTA
To besmisleno, apsurdno postojanje naziva se životom vrste ili produljenjem vrste. No je li to uopće, ustvari, život? Ako svaki naraštaj postoji samo utoliko da bi umro pojavom novog naraštaja kojemu, kad mu dođe red, predstoji isti takav kraj i ako vrsta živi samo u takvim neprekidnim umirućim naraštajima, onda je život vrste i roda samo postojana smrt, a put prirode očita je obmana. Ovdje se cilj svakog pojedinog polaže u nečem drugom (u potomstvo), no i to drugo jednako je tako besciljno, odnosno njegov je cilj opet u drugom i tako dalje bez konca. Stvarni se cilj nigdje ne nalazi, sve postojeće ispada apsurdno i besciljno kao vječno nezadovoljena težnja. Potreba roda i vrste potreba je za vječnim životom, no umjesto vječnoga života priroda daje vječnu smrt. Ništa ne živi u prirodi, nego samo teži životu i vječno umire. Zbog toga, kada govore čovjeku da zadovolji svoje prirodne potrebe i nagone jer je to jedini put prema blaženstvu, onda te riječi nemaju nikakva smisla jer prva i temeljna potreba – sačuvati svoje postojanje, živjeti zauvijek – ostaje nezadovoljena u naravnom redu. Kad se na pitanje: „Zašto mi živimo, koji je cilj našega života?” odgovara da život ima cilj u samom sebi, da živimo poradi samoga života, onda ni te riječi nemaju smisla jer upravo ono što je život sam po sebi ne nalazimo 14
NARAV, SMRT, GRIJEH, ZAKON I MILOST
nigdje, nego svugdje nalazimo težnju i prijelaz k nečemu drugomu te jedino u samoj smrti vidimo postojanost i nepromjenjivost. Vlast smrti koja preteže nad našim primarnim postojanjem, pretvarajući ga tek u jedan naprasni zamah, nije nešto slučajno. Naš um, šireći iskustvenu spoznaju o našoj vlastitoj naravi u nauk o naravi cijeloga svijeta, pokazuje nam da smrt caruje ne samo u našem tijelu nego i u tijelu svemira. Carstvo prirode jest carstvo smrti. Znanost koja proučava sadašnji i prošli život zemaljske kugle (biologija, geologija) otkriva nam da ne umiru samo jedinke, nego i čitavi rodovi i vrste stvorenja, govore nam o nestanku cijelih redova i stupnjeva životinjskog i biljnog svijeta; a znanost koja proučava prirodu nebeskih tijela (astronomija) dovodi nas do zaključka da cijeli svjetovi i galaksije, oformljeni od nevidljivih čestica i sila, iznova se razlažu i nestaju u prostranstvima te prije nego što se slična sudbina dogodi našem Sunčevu sustavu, Zemlja i drugi planeti kao ledene, mrtve gromade prolazit će oko ugasloga Sunca. Zadovoljavajući naše primarne životne potrebe, mi na koncu polučujemo smrt; zadovoljavajući potrebe našega uma i spoznavajući sve postojeće, mi saznajemo da je opći ishod za sve postojeće smrt i da je čitav svemir samo carstvo smrti. Težeći životu, mi umiremo i želeći spo15
DUHOVNE OSNOVE ŽIVOTA
znati život, spoznajemo smrt. Osjetilna narav vodi nas k smrti, a um samo potvrđuje tu pogibelj kao sveopći svjetski zakon. I naše životno iskustvo i racionalna znanstvena istraživanja otkrivaju nam samo jedno: nedostatnost našega života. I on nije samo nedostatan jer podliježe smrti i nema trajnoga bivstva nego i zato što je nedostojan bivanja. Mi ne odlazimo u propast sami, nego upropaštavamo i druge. Naš život nije samo obmana nego i zlo. Želeći živjeti, ne samo da sami umiremo nego i druga stvorenja ubijamo. Svoj život ne možemo sačuvati, ali možemo tuđe postojanje uništiti i uistinu to činimo, hranimo se tuđim životom, a razlog zbog kojega to činimo – očuvanje našega života – u biti je opsjena jer naš život nije ni u jednom trenutku osiguran, a s vremenom sigurno umiremo bez obzira na to koliko mi ubijali druga stvorenja poradi svoga opstanka. Dakle, nagon za opstankom potiče nas da na kraju pribjegnemo beskorisnom ubojstvu. Nadalje, hraneći se tuđim tijelima, čovjek na razini životinje predaje sebe pod vlast stranih sila prirode – slijepog nagona vrste koji ga tjera da se žrtvuje za varljivo održanje vrste razmnožavanjem. Ako, hraneći se, uzimamo tuđi život da bismo održali svoj, onda ovdje (u spolnom činu) mi dajemo svoj život za rađanje tuđega života. Ako bismo time mogli proizvesti istinski život, to jest takav 16
NARAV, SMRT, GRIJEH, ZAKON I MILOST
život koji bi imao snagu postojati i koji bi bio dostojan postojanja, tada bi žrtva nas samih za rod i vrstu imala smisla te, naravno, dostojanstvo: no mi razmnožavanjem možemo stvoriti samo isti takav nestalni, smrtni i zli život kakav je i u nama te samo širimo obmanu i zlo pa tako, predajući se spolnomu nagonu, mi, na kraju krajeva, vršimo samo beskorisno samoubojstvo. Spolna strast obmanjuje ljudsko srce prividom ljubavi. No ona nije ljubav, nego samo lažni privid ljubavi. Ljubav je nutarnja nepodijeljenost i jednodušnost dvaju života, dok naravna strast stremi k tomu, ali je nikada ne dostiže tako da je učinak te strasti uvijek nešto izvanjsko, odijeljeno od obaju supružnika i može za njih postati nešto potpuno strano, čak i neprijateljsko. Zloba i neprijateljstvo u našem naravnom životu posve su stvarni, a ljubav je usred toga prividna. I zbog toga naše srce koje traži dostojan život, to jest život u ljubavi, mora osuditi našu narav i njezin put te se obratiti k drugomu putu jer priznavati put naravi, to jest zadovoljenja svojih prirodnih nagona kao konačni zakon našega života, znači ozakoniti ubojstvo i samoubojstvo te se zauvijek pomiriti s carstvom smrti. „Živi po naravi“ znači „ubijaj sebe i druge“. Čovjek na razini životinje instinktivno se podređuje takvomu usudu; no ljudsko srce ne može se s tim 17
DUHOVNE OSNOVE ŽIVOTA
konačno pomiriti jer je u njemu zalog nekoga drugog života. Čovjek ne samo da svojim umom spoznaje nedostatnost prirodnoga puta koji ga vodi prema smrti i ništavilu nego i po svojoj savjesti on spoznaje taj put kao grijeh i nepostojanost. To shvaćanje grijeha čisto je ljudsko poimanje, ono se izdiže iznad puke naravi i na njemu stoji sva naša moralnost. Dok životinja slijedi svoje nagone i porive, čovjek može u sebi kontrolirati pobude svoje naravi i suditi sam treba li im se podložiti ili ne. Dok životinja teži samo tomu da bi živjela, u čovjeku se javlja želja da živi kako dolikuje. U našem djelovanju, osim tog spontanog pitanja na primarnoj životnoj razini: trebam li tako postupiti i mogu li (fizički) tako postupiti, javlja se i čisto ljudsko pitanje, pitanje savjesti: jesam li dužan to učiniti? Na taj način potrebe naše naravi, nemoćne protiv izvanjskih prirodnih zapreka, ograničavaju se još i u nutrini samoga čovjeka snagom savjesti. No po sili našega životnog nagona u nama se javlja i sklonost da djelujemo usprkos savjesti i da se podređujemo osjetilnim pobudama. Ako bi u nama bio samo nagon osjetilne naravi, onda to samo po sebi ne bi bilo ni dobro ni loše, nego bi se pojavljivao kao i kod životinja pukom prirodnom datošću. S druge strane, ako bi u na18
NARAV, SMRT, GRIJEH, ZAKON I MILOST
ma bilo samo moralno stremljenje, onda bi ono, ne susrećući se ni s kakvom nutarnjom zaprekom, djelovalo kao obična sila urođena čovjeku i u tom slučaju ne bi ni bilo nikakva moralnog pitanja. No kad se susreću dva proturječna gibanja, tada se pojavljuje moralno pitanje i oba utjecaja dobivaju ćudorednu ocjenu. Tada se glas savjesti, koji se suprotstavlja naravnim pobudama, naziva zakonom, a životinjski nagon, kao proturječan zakonu, naziva se bezakonje ili grijeh. Na takav način grijeh se porađa zakonom. „Ta Zakon rađa gnjev; gdje pak nema Zakona, nema ni prekršaja.“ (Rim 4,15) „Doista, do Zakona je bilo grijeha u svijetu, ali se grijeh ne ubraja kad nema zakona.“ (Rim 5,13) Na taj način čovjek napušta jednostavni put naravi i stupa na dvojstveni put zakona. No kako put naravi dovodi do naravne smrti, tako i put zakona dovodi do duhovne smrti. „Da, ja sam nekoć živio bez zakona. Ali kad je došla zapovijed, grijeh oživje. Ja pak umrijeh i ustanovi se: zapovijed dana za život bi mi na smrt. Doista, grijeh, uhvativši priliku, zapovijeđu me zavede, njome me i ubi.“ (Rim 7,9–11) Zakon, osuđujući prirodne nagone, ničim ih ne mijenja i ostavlja ih u njihovoj sili. Ako ja nešto hoću, a zakon govori da je to loše, ja još uvijek ne prestajem to željeti. Zakon se tiče samo izvanj19
DUHOVNE OSNOVE ŽIVOTA
skih očitovanja mojega htijenja, to jest samog čina grijeha i govori: ne ubij, ne uvrijedi itd., a korijen pak grijeha, odnosno grješni poriv koji proizvodi grješne čine zakonom se ne odstranjuje, naprotiv, pobuđuje se i postaje svjestan i spoznatljiv. „Što ćemo, dakle, reći? Je li Zakon grijeh? Nipošto! Nego: grijeha ne spoznah doli po Zakonu jer za požudu ne bih znao da Zakon nije govorio: Ne poželi! A grijeh je, uhvativši priliku, po zapovijedi u meni prouzročio svakovrsnu požudu. Ta bez zakona grijeh je mrtav.“ (Rim 7,7–8) Zakon, osuđujući narav, samo je niječe, ne pridaje ništa afirmativno. On pokazuje što ne smijem činiti, no što moram činiti – ne govori. Ako mu damo potvrdni oblik, na primjer: „Pomaži svima“, onda ni ovdje nema još nikakve afirmativne smjernice što bi trebalo činiti da bi uistinu i stvarno pomagao svima. Spoznaja moralne dužnosti koja se budi u čovjeku izvlači ga iz tijeka prirodnoga života i ostavlja ga bespomoćnim i usamljenim. Naša savjest sudi narav, razlikuje dobro i zlo, no ne daje nam snagu da je promijenimo, popravimo, da ostvarimo pobjedu dobra i poraz zla. „Zakon je, znamo, duhovan; ja sam pak tjelesan, prodan pod grijeh. Zbilja ne razumijem što radim: ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim – to činim. Ako li pak činim što ne bih htio, slažem se sa Zakonom, priznajem da je do20
NARAV, SMRT, GRIJEH, ZAKON I MILOST
bar. Onda to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni. Doista znam da dobro ne prebiva u meni, to jest u mojem tijelu. Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim. Ako li pak činim ono što ne bih htio, nipošto to ne radim ja, nego grijeh koji prebiva u meni. Nalazim, dakle, ovaj zakon: kad bih htio činiti dobro, nameće mi se zlo. Po nutarnjem čovjeku s užitkom se slažem sa Zakonom Božjim, ali opažam u svojim udovima drugi zakon koji vojuje protiv zakona uma moga i zarobljava me zakonom grijeha koji je u mojim udovima. (…) Ja, dakle, umom služim Zakonu Božjemu, a tijelom zakonu grijeha.“ (Rim 7,14–23.25) Na taj način naravnoj patnji naše smrtne prirode pridružuje se i moralna patnja – nutarnje razdjeljenje i samoosuđivanje. Spoznaja onoga što smo dužni činiti sama po sebi još nam ne daje snagu da to i izvršimo – u tome je sva težina moralnog pitanja. Ako je čovjekova narav poročna (a naša je narav, u kojoj posljednju riječ imaju ubojstvo i samoubojstvo, poročna u samom svom korijenu), onda, iako čovjek spoznaje njezinu poročnost, takvo mu saznanje još uvijek ne daje drugu narav. Grješna nam je priroda dana kao nešto neizbježno. Sam čovjek po svojoj savjesti i razumu dolazi do priznanja vlastite grješnosti, on osuđuje i niječe 21
DUHOVNE OSNOVE ŽIVOTA
svoju narav, no to odricanje ne ide dalje od misli i zato se pokazuje lažnim jer misao koja osuđuje stvarnost, ali je nije u stanju promijeniti javlja se kao nešto nemoćno, nepostojano, nevjerodostojno i samim time lažno. A da bi se stvarno, na djelu promijenila i popravila naša grješna priroda, neophodno je da se u nama otkrije nešto drugo, stvarno i stoga sposobno djelovati, načelo nekoga drugog života povrh sadašnjega i grješnoga. Načelo toga novog, boljeg života čovjek ne može stvoriti sam ni iz čega – ono postoji mimo naše volje – mi trebamo primiti taj novi život. Kao što kvaran život prirode nije stvorio sam čovjek, nego mu je dan od svijeta, tako mu se i novi život dobra daruje od Onoga koji je iznad svijeta i bolji od svijeta. Taj novi život dobra koji se daruje čovjeku naziva se zato milošću. Milost je blagodat, blago ili dobro koje nije samo u čovjekovoj misli, nego mu je stvarno darovano. S obzirom na to da naša narav sama po sebi nije dobro i da je moralni zakon našeg razuma, iako po svojoj misaonoj kvaliteti dobar, potpuno nemoćan dati nam dobro u stvarnosti, onda je nužno ili se posve odreći dobra, ili priznati da ono postoji neovisno o našoj naravi i o našem razumu te da ono jest samo po sebi i da nam se priopćava samo od sebe. To bitno Dobro, to biće koje po sebi samom posjeduje puni izvor milosti sam je Bog. 22
NARAV, SMRT, GRIJEH, ZAKON I MILOST
Znamo da je svršetak naše prirode smrt: „Žalac je smrti grijeh, snaga je grijeha Zakon.“ (1 Kor 15,56) Znajući to, dužni smo povrh putova prirode i zakona tražiti treći put, put milosti, i priznati njegov izvor – Boga. No da bismo uistinu krenuli putem milosti, nije dovoljno priznanje uma, nego je nužno vježbanje, to jest askeza, nutarnji pokret volje: čovjek se treba upustiti u nutarnji boj da bi primio milost i snagu Božju. Taj pokret s njegove strane, tj. njegova nutarnja borba prolazi kroz tri stupnja: prvo, čovjek mora osjetiti odbojnost prema zlu, osjetiti i priznati zlo kao grijeh; drugo, on mora učiniti nutarnji napor da bi odbacio od sebe zlo i odrekao se tog zla; i treće, uvjerivši se da se ne može od zla izbaviti vlastitim snagama, on se mora obratiti Bogu da mu pomogne. Dakle, da bi čovjek primio milost, potrebno je odricanje od moralnoga zla kao grijeha, napor da ga se oslobodi i obraćenje Bogu. (Ovdje se ne govori o tome da bi taj prvotni proces mogao biti izvršen silama samoga čovjeka bez pomoći Božje. Općenito, ovdje se metafizičko pitanje o odnosu ljudske slobode i Božjega djelovanja ne rješava, nego se ukazuje na sam razvoj nutarnjeg čina kada čovjek po svojoj pobudi uzima svoj udio u tom procesu. S te strane, nesumnjivo je da milost ne djeluje na čovjeka koji se iznutra ne odvraća od grijeha i ne obraća Bogu. Slučaj izne23
DUHOVNE OSNOVE ŽIVOTA
nadnog obraćenja kao sa Savlom nikako tomu ne proturječi jer Savao nije proganjao kršćane iz ljubavi prema zlu, nego iz svoje pobožne revnosti koja i jest privukla milosno djelovanje Kristovo.) Sve dobro već jest u Bogu (inače On ne bi bio savršeno biće, odnosno ne bi ni bio Bog). Stoga čovjeku koji traži dobro nije nužno ništa novo izmišljati: on treba samo otvoriti slobodan put milosti, odstraniti zapreke i pregrade koje nas odjeljuju od bitnoga dobra. No glavna zapreka, koja nam zatvara dobro i blaženstvo, ne leži u izvanjskoj prirodi. Izvanjska je priroda trpeća, ona ne djeluje po sebi i slijedom toga ne može nas sama po sebi odjeljivati od Boga i zakloniti nam božansko svjetlo. Pregrada leži upravo u tom stvorenju koje stremi djelovati samo po sebi, po vlastitom rasuđivanju i izboru – a to znači u samom čovjeku. Životinje djeluju po zloj naravi za koju ne snose odgovornost („stvorenje je uistinu podvrgnuto ispraznosti: ne po svojoj volji, nego zbog onoga koji ga podvrgnu” – Rim 8,20). Nasuprot tomu, čovjek pak povrh loše naravi, koja mu je zajednička sa životinjama, može još djelovati i djeluje po zloj odluci i zlim načelima koje je sam utvrdio i koji proizlaze iz njegove volje. Mi znamo da dobra nema u svijetu jer je sav svijet ogrezao u zlu. Nema dobra ni u samom 24
NARAV, SMRT, GRIJEH, ZAKON I MILOST
čovjeku jer „nema pravedna ni jednoga, nema razumna, nema ga tko bi Boga tražio“. (Rim 3,10–11) Zbog toga svaki put kad čovjek djeluje na svoj vlastiti poticaj ili poticaj svijeta, to jest u skladu sa svijetom koji je „ogrezao u zlu“, svaki put kad čovjek postupa po svome ili po svjetovnom, on samim time odjeljuje i sebe i svijet od Boga. Izvor svih čovjekovih djela jest njegova volja. Dakle, pregrada koja ga odjeljuje od bitnoga dobra, to jest od Boga, upravo je volja čovjekova. No po istoj toj volji čovjek može odlučiti da ne će djelovati od sebe samoga i svijeta, da se ne će ponašati u skladu sa svojom voljom i voljom svijeta. Čovjek može donijeti odluku: ja se odričem svoje volje. Takvo samoodricanje ili obraćenje čovjekove volje njegova je najveća pobjeda. Naime, ovdje se čovjek sam dobrovoljno odriče svoje volje, vlastitom voljom odriče se vlastite volje. Ne može se nasilno čovjeka prinuditi da promijeni svoju volju, da je se odrekne; moguće ga je privoljeti da se odrekne loših djela – strahom ili prisilom, no ne može ga se prisiliti da se odrekne iskvarene volje koja je nutarnji pokret duše nepodređen ikakvim izvanjskim silama. Samo se voljom čovjek može odreći zla i samo po svojoj volji može priznati bitno Dobro, to jest Boga. Vjera u Boga, kao tajanstveno međudjelovanje između samog božanstva i ljudske 25
DUHOVNE OSNOVE ŽIVOTA
duše, traži izravno sudjelovanje čovjekove volje. Mimo vlastite volje čovjeku je nemoguće vjerovati u Boga. Ako mi ne želimo vjerovati, onda i ne ćemo vjerovati. Bog ne želi biti nešto nama izvanjsko, nešto što nam se nameće protiv naše volje; Bog je nutarnja istina koja nas moralno obvezuje da je slobodno priznamo. Vjerovati u Boga – naša je moralna obveza. Čovjek može ne ispunjavati svoju moralnu obvezu, no tada on neizbježno gubi svoje moralno dostojanstvo. Vjerovati u Boga znači priznavati da to dobro o kojemu svjedoči naša savjest i koje mi tražimo u našem životu te koje nam ne daju ni priroda ni vlastiti razum – da to dobro svejedno jest i postoji i mimo naše prirode i našega razuma, da ono jest nešto samo po sebi. Bez takve vjere morali bismo dopustiti da je dobro samo neki obmanjujući osjećaj ili neki proizvoljni umišljaj ljudskoga uma, odnosno nešto što u stvarnosti uopće ne postoji. No takvo što dopustiti u moralnom smislu mi ne možemo jer mi sami kao moralna bića i sav naš život ima smisla jedino kroz vjeru u stvarno i djelatno dobro, odnosno dobro kao istinu. Mi moramo vjerovati da dobro postoji samo po sebi i da je ono istina u svojoj biti: mi moramo vjerovati u Boga. Ta je vjera dar Božji te zajedno s njim i naš vlastiti slobodni čin.
26
P RV I D I O
SADRŽAJ
SADRŽAJ
Predgovor. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 Uvod NARAV, SMRT, GRIJEH, ZAKON I MILOST . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 PRVI DIO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27 Poglavlje I. O MOLITVI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29 Poglavlje II. O ŽRTVI I MILOSTINJI . . . . . . . . . . . . . . . . . 65 Poglavlje III. O POSTU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83 DRUGI DIO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91 Poglavlje I. O KRŠĆANSTVU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 1. „Sav je svijet u vlasti Zloga.“ (1 Iv 5,19) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 2. Smisao svijeta (Iv 1,1–3) . . . . . . . . . . . . . 96 3. „U njoj bijaše život i život bijaše svjetlo ljudima.“ (Iv 1,4) . . . . . . . . . . . . . 101 204
SADRŽAJ
4. „I svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.“ (Iv 1,5) . . . . . . . . . . . . . . . . 105 5. Objava smisla svijeta (Logosa) u Kristu (Iv 1,14; 1 Iv 4) . . . . . . . . . . . . . . 117 6. Bit kršćanskih sakramenata . . . . . . . . 136 Poglavlje II. O CRKVI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 143 Poglavlje III. O KRŠĆANSKOJ DRŽAVI I DRUŠTVU . . 181 Zaključak KRISTOV LIK KAO ISPIT SAVJESTI . . . . . . . 201
205
PREPORUČUJEMO
Poznati duhovni autor o. Marko Ivan Rupnik otkriva nam u ovoj knjizi da je moguće živjeti drukčije nego što to diktiraju najnovije reklame, živjeti duhovno tako da ono što nosimo u srcu otkrivamo u svakodnevnom životu počevši od toga kako se odnosimo prema drugim ljudima i prema svijetu općenito, kako upotrebljavamo misao, kreativnost i maštu, kako odgajamo, kako se odijevamo, kako uređujemo dom u kojem živimo, kako blagujemo, kako se zabavljamo, radimo, odmaramo i priređujemo slavlja, kako se suočavamo sa životnima ranama i poteškoćama... Tada vjera postaje oslobađajuća sila, snaga ljubavi koja mijenja svaki detalj i svu cjelinu u sklad i ljepotu. 237 str. Meki uvez.
www.verbum.hr
PREPORUČUJEMO
U današnje vrijeme suvremeni je kršćanin pozvan nanovo otkriti – kako u molitvi, tako i u svim aspektima života – nužno i intimno jedinstvo teorije i prakse, kontemplacije i vanjskoga djelovanja. Molitvi se učimo samo moleći i u tomu treba sudjelovati čitavo naše biće: um, srce, ali i tijelo, naš pogled i sva naša osjetila. Otac Gabriel Bunge, monah pustinjak s darom duhovnoga razlučivanja i dubokim poznavanjem pustinjskih otaca, u ovomu djelu s velikom mudrošću i iskustvom govori o važnosti jedinstva onoga što vjerujemo i onoga što izražavamo u svojoj molitvenoj praksi. 223 str. Meki uvez.
www.verbum.hr
Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Printera grupa d.o.o. Tiskano u studenom 2016.
Vladimir Sergejevič Solovjev (1853.–1900.) bio je ruski filozof, teolog, pjesnik, pisac i književ ni kritičar. Odigrao je značajnu ulogu u razvoju ruske filozofije i poezije krajem 19. stoljeća, kao i u ruskoj duhovnoj renesansi na početku 20. sto ljeća. Autor je brojnih eseja i više zapaženih knjiga kao što su Tri razgovora ili Priča o Antikristu, Kriza zapadne filozofije, Opravdanje dobra, Platonova životna drama i druge, a među najznačaj nija njegova djela svakako treba ubrojiti knjigu Smisao ljubavi koja je izišla na hrvatskomu jeziku u izdanju nakladne kuće Verbum. Njegove Duhovne osnove života, osim što su postale klasik duhovnosti, odišu vječnom aktualnošću koja je sposobna dodirnuti ono najdublje u čovjeku bez obzira na vrijeme i okolnosti u kojima živi.
„O Kristu znamo sve, čak ga pokušavamo i ljubiti, ali nismo preporođeni u Njemu.” Vladimir Solovjev
ISBN 978-953-235-534-5
VERBUM 89 kn
www.verbum.hr
VERBUM