Page 1

......................................................................

C R K V E N I

O C I

IVAN ZLATOUSTI Govori i homilije o strpljivosti, uskrsnuću i pashalnomu otajstvu Kristovu

....................................................... VERBUM


IVAN ZLATOUSTI Govori i homilije o strpljivosti, uskrsnuću i pashalnomu otajstvu Kristovu


IVAN ZLATOUSTI Govori i homilije o strpljivosti, uskrsnuću i pashalnomu otajstvu Kristovu

VERBUM Split, 2018.


Biblioteka:

CRKVENI OCI 14. Glavni urednik: mr. sc. Petar Balta Urednik: dr. sc. Ivan Bodrožić Naslov izvornika: Patrologiae Graecae tomus LX, col. 723–729; LX, col. 729–736; LXIII, col. 937–942; LX, col. 735–737; LXII, col. 758–764; LXII, col. 753–756; L, col. 821–824; LXI, col. 733–738; LII, col. 765– 771, accurante J.-P. Migne, Parisii, 1862. © Copyright Verbum, Split, 2018. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof. Prijevod i bilješke: Ante Franić, prof. Lektura: Anđa Jakovljević, prof. Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj Ilustracija na koricama: Starokršćanski simbol Kristova monograma, detalj sa sarkofaga pronađenoga u Manastirinama u Saloni, 5.–6. stoljeće Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja i Ministarstva kulture Republike Hrvatske. ISBN 978-953-235-611-3 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 170613022


UVOD

UVOD

Čovjek današnjice, zbog raznoraznih okolnosti kojima je izloženo njegovo postojanje (što na zanimljiv način predočava Franklinova1 tvrdnja „Vrijeme je novac“), često ima težnje posve suprotne strpljivosti i postaje obuzet nestrpljivošću kada, na primjer, netko kasni na dogovoreni sastanak, kada se promet uspori ili posvema zaustavi, kada naizgled besposleno sjedimo u čekaonici kod liječnika ili u banci. U čovjeku se pod određenim okolnostima javljaju uznemirenost, indiferentnost, razdražljivost; nestrpljivost ima i fizičku dimenziju: može doći do ubrzana rada srca, stezanja u želudcu, znojenja, a katkada i anksioznosti jer je nestrpljivost kao karakteristika ljudskoga duha ujedno i jedan vid ljutnje koja pak svoje korijene ima u bojazni – da ne ćemo imati dovoljno vremena. Budući da je čovjek biće ograničena postojanja, nastoji (ukoliko nije vrlo otuđen od sebe i drugih) osmisliti svaki trenutak, dati mu težinu, odrediti mu granice i tako se, opravdavajući svoje djelovanje, trudi sam sebi potvrditi razložnost svojega djelovanja koje je u korelaciji sa svrhovitošću njegove egzistencije. Čovjek posjeduje i određene načine samouvjeravanja i govori si: „Strpljen – spašen“; „Tko čeka, dočeka“; „Strpljenje je vrlina…“, no ovaj vid ljud1

Benjamin Franklin (1706.–1790.), misao iz djela Advice to a Young Tradesman, Written by an Old One, 1748. 5


UVOD

ske egzistencije – prolaznost, koja je u uskoj vezi sa svršetkom ovozemaljskoga života – nešto je što čovjeka (koji put i ne toliko prividno!) ograničava i smješta ga uvijek iznova na nove kolosijeke kojima treba usmjeriti svoje djelovanje unutar vremena koje mu je na raspolaganju. Ukoliko govorimo o čovjeku koji je na putu da postane kršćanin s odraslom vjerom i koji je barem donekle svjestan svojega poziva i poslanja na ovome svijetu, onda smo dužni smjestiti se unutar određenih okvira poimanja stvarnosti i istine o čovjeku i Bogu, kako nam je donosi Božja objava. Usko promatrajući Božju objavu čovjeku i njegove zahvate unutar povijesti (sveopće i one konkretne povijesti svakoga pojedinca) gotovo je nemoguće ne zapaziti te ujedno i oćutjeti utjecaj nekih Božjih osobina na čovjeka. Navodeći tek neke od njih susrećemo Božju milosrdnost, čovjekoljubivost, svemogućnost, vjernost, dobrostivost i još mnoge druge, no jedna od onih koja najpouzdanije potvrđuje Božju ljubav prema svojemu stvorenju jest svakako strpljivost koju u podjednakoj mjeri kušaju i oni koji su je svjesni kao i oni koji ne razaznaju Božje djelovanje u svojemu životu. Sveto nam pismo donosi mnoštvo primjera Božje strpljivosti sa svojim stvorenjem. Mnoge od njih je sveti Ivan Zlatousti poput vješta tkalca riječi utkao u pouku usmjerenu čovjeku – kršćaninu, onome koji je pozvan na borbu u neizvjesnostima života, stavljajući mu kao smjerokaz vrlo izvjesnu činjenicu konačne pobjede nad onim što uništava svakoga čovjeka, a to je smrt. Dakle, osim fizičke smrti, o kojoj je u homilijama mjestimično sveti Ivan Zlatousti uputio pokoju riječ, u 6


UVOD

svojim je izletima od lomljenja riječi vjernicima do drugih obzora katekumenske pouke pisac ovih homilija i govora posvetio pažnju i uskrsnuću Gospodina našega Isusa Krista, koje je pouzdan čimbenik koji služi kao ohrabrenje borcima za vrlinu, kako Zlatousti ponekad naziva svoje slušatelje. U mnogim svojim govorima Zlatousti usmjerava i bodri one koji su mu povjereni da ne daju mjesta đavlu, da se ne boje smrti koja ih okružuje, potiče ih da mole, da ustrajno prianjaju uz čitanje Svetoga pisma, pozivajući ih k nadi koja ne postiđuje2 jer Bog koji je bogat milosrđem3 zacijelo ne želi da nijedno od njegovih stvorenja propadne. Svjedoci smo rapidna napretka društva koje na krilima restauriranih i prilagođenih prosvjetiteljskih ideja hita prema takozvanomu „oslobođenju“ od spona iracionalnoga, duhovnog i metafizičkog oklopa kojim je zasužnjen ljudski duh te tako vodi čovječanstvo u ponore lažne slobode s jedne strane dok s druge svjedočimo poniznu djelovanju Duha Svetoga koji i danas, u ovoj postkoncilskoj Crkvi, strpljivo i pomalo podiže razne karizme, potvrđujući tako poslanje kršćanina kao kralja, proroka i svećenika u svakomu naraštaju. To je znak Božjega milosrđa – trajna strpljivost: ima strpljenja s nama, razumije nas, čeka nas, ne umara se opraštati nam ako se znamo vratiti njemu skrušena srca. Drugi moment koji dobro opisuje trenutnu situaciju današnjice jest čovjekov gubitak eshatološke 2 3

Usp. Rim 5,5. Usp. Ef 2,4. 7


UVOD

dimenzije. Ako napravimo presjek filozofskih razmišljanja i gibanja ljudskoga duha tijekom nekoliko posljednjih stoljeća, uočavamo prije svega pojavu negiranja apsolutne istine u hegelovskoj maniri tako da se čovjek kao subjekt objektivizira u svijetu, a svijet kao objekt subjektivizira u čovjeku. Posljedice su i više nego očite: uzdrmani su temelji obitelji kao osnovne stanice društva, a raznorazne sekularizirane manjinske struje vrlo liberalnih pogleda nasilno uzurpiraju medijski prostor, propovijedajući svojim stavovima i činima hegelovsku konačnost znanja i istine, posvema s prijezirom odbacujući istinu o čovjeku i Bogu. Iako psalam kaže: „O da danas glas mu poslušate…“4, teško je živjeti svakodnevicu budući da čovjeka današnjice misaoni procesi otuđenih zagovaratelja fizičkoga kozmosa stavljaju na neizrecive muke i u đavolski perfidnoj maniri u srce i pamet ubacuju mu slike jučerašnjice, nagoviještajući mu ujedno tamnu sutrašnjicu koja ga čeka ako se ne oslobodi okova bježeći iz svojega danas i otuđujući se od bližnjega. U pomoć nam dolazi slika iz Evanđelja gdje Isus kaže: „…i vrata paklena neće je nadvladati!5“ Slika je to silna boja za svaku dušu koja u suštini govori jednu činjenicu: bitka se vodi pred paklenim vratima, pakao i đavao su gotovo nadvladani, nalazimo se pred trenutkom pobjede, samo čekamo nekoga Fidipida6 koji bi nam do4 5 6

8

Ps 95,8 Mk 16,18 Atenski trkač koji je, prema mitu, trčao od grada Maratona s porukom da su grčke snage pobijedile Perzijance; u prenesenu značenju: glasnik koji nosi dobre vijesti.


UVOD

nio radosne vijesti. Jedan od takvih glasnika, ujedno i sam svjedok Božje snage u vlastitomu životu, upravo je sveti Ivan Zlatousti koji neumorno govori, hrabri, opominje, poziva, potiče, propovijeda snagu imena Isusa Krista jer „Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: ‘Isus Krist jest Gospodin!’ – na slavu Boga Oca“.7

O strpljivosti ili O tome kako ne treba gorko oplakivati preminule U ovomu kratkom prikazu govora i homilija o strpljivosti najprije nailazimo na homiliju koja odiše pastoralnom posvećenošću u jednakoj mjeri u kojoj je i teološki obojena. Krenuvši od toga kako je primijetio žalost na licima svojih slušatelja sveti Ivan Zlatousti na sebi svojstven način ohrabruje vjernike da ne klonu zbog trenutne žalosti koja ih obuzima dok promatraju odlazak svojih najmilijih s ovoga svijeta i polako prelazi na opominjanje puno ljubavi; svjestan, naime, da je lice vjernika ujedno i lice Crkve, poziva braću da ne malakšu u nadi u uskrsnuće kako bi trenutni naraštaj ljudi koji ih okružuje imao pouzdano svjedočanstvo o istinitosti djela Onoga koji je uskrisio Isusa od mrtvih. Štoviše, poziva vjernike na obraćenje govoreći da smrt nije u sebi nešto zlo, već nešto vrlo korisno, stavljajući naglasak na ono očima nevidljivo: ljepota, mladost, 7

Fil 2,9–11 9


UVOD

snaga, moć, vlast – sve su to prolazne stvari, a svima nam je stupiti pred lice Svevišnjega gdje ćemo primiti ono što nam slijedi, svatko prema svojim djelima. U tomu smislu Zlatousti poziva vjernike da ne žive život otuđeni, izuzimajući iz životne jednadžbe faktor smrti, ističući činjenicu da nam svima predstoji trenutak posvemašnje ogoljenosti u kojemu će biti razotkrivene sve naše namisli i djela. Pri kraju homilije donosi govor preminuloga djeteta, prerano otrgnuta iz majčina krila, kao utjehu roditeljima satrvenima tugom; doista, iako je ovaj govor zamišljen tako da ocrtava stvarne aspekte patnje koja proizlazi iz odvajanja, donosi utjehu vjere onima koji ostaju na ovome svijetu. Lijepa je to i bremenita homilija, vrlo vjerojatno izgovorena s puno žara budući da je smrt, fizička smrt, pitanje na koje čovjek bez vjere nema odgovor.

O strpljivosti Kratka homilija, usredotočena na redak psalma koji je bio naviješten u zboru vjernika: „Uzdah se u Gospodina uzdanjem silnim i on se k meni prignu i usliša vapaj moj.“8 Nakon kratka uvoda Zlatousti uranja u izvore Svetoga pisma, obilato se služeći primjerima osobnih trpljenja pojedinih likova iz Staroga i Novoga zavjeta: Abraham, Job, siromah Lazar, trojica mladića u užarenoj peći, prorok Daniel, prorok Ilija, kralj David, Josip Egipatski, Suzana – sve su to konkretne osobe koje su imale stvarne 8

10

Ps 40,2


UVOD

poteškoće na svojemu životnom putu. Nije potrebno ovdje ulaziti u pripovijedanje svih stvari i nedaća koje su ih zadesile, ali važno je pred očima imati sljedeće: uzdajući se u Božju vjernost svi navedeni svoje su pouzdanje stavili u Gospodina, a svoj duh oboružali strpljivošću, svjesni toga da iza svake činjenice njihova života stoji Bog koji dobro poznaje njihova srca i dobro zna što je svakomu potrebno i prije negoli zaište9. Iako danas ima mnogo ljudi koji svojim stavom pokazuju da ih ne diraju primjeri tuđe sreće/nesreće, ipak je vrijedno imati na jednomu mjestu popis događaja, odnosno svjedočanstvo o ponašanju i stavu osoba koje su, zaodjenuvši svoju egzistenciju strpljivošću, dočekale snažan Božji zahvat unutar vlastite povijesti.

O strpljivosti i svršetku ovoga vijeka ili O tišini Ova homilija djeluje kao govor duhovnoga oca izgovoren sinu koji osjeća nutarnja previranja, izložen napastima i možda je malaksala duha. Kao dobar i iskusan bojovnik vjere Zlatousti raskrinkava sve napasti koje vrebaju mladi duh, ujedno ukazujući na oružje koje kršćanin može i mora koristiti u borbi protiv Zloga. Drugi iskusni borac, sveti Pavao, reći će na jednomu mjestu: „Ubuduće jačajte se u Gospodinu i u silnoj snazi njegovoj. Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima đavlovim. Jer nije nam se boriti protiv 9

Usp. Mt 6,8. 11


UVOD

krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima. Zbog toga posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate. Držite se dakle! Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, potpašite noge spremnošću za evanđelje mira! U svemu imajte uza se štit vjere: njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga. Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju. Svakovrsnom se molitvom i prošnjom u svakoj prigodi u Duhu molite.“10 Kao revan sljedbenik Apostola naroda Zlatousti savjetuje osobito prianjanje uz riječ Božju, koja je učinkovito sredstvo u vrijeme napasti. Život je borba, kršćanin je borac, neprijatelj je đavao, saveznik je Bog – to nam govori autor ove homilije smjerajući uvijek na nasljedovanje Onoga koji je jedini ušao u borbu do kraja, prolivši svoju krv poradi našega opravdanja i otkupljenja, Isusa koji je Krist, pomazanik Božji. Svaka utvrda koja se pokazala neosvojivom imala je čvrst zid oko grada; ovdje Zlatousti preusmjerava svoj govor, gotovo himnički govoreći o tišini kao čvrstu zidu spasa kršćanske duše. Doista, živimo u svijetu gdje je tišina izgubila na vrijednosti, gdje na svakomu koraku susrećemo ljude sa slušalicama u ušima, koji su zbog raznih okolnosti nesposobni podnijeti tišinu i nemaju snage unići u sobu svojega srca11 i osluškivati glas Božji. U tomu je smislu ovaj poklik svetoga Ivana Zla10 11

12

Ef 6,10–18a Usp. Mt 6,5–6.


UVOD

toustoga izvrstan poziv svim ljudima da se razotuđe (ali ne u marksističkoj maniri!) i upoznaju prednosti koje ljudskomu duhu pruža tišina: „Oj, tišino, povezana sa strahom Božjim, koja prosvjetljuješ razum! Oj, tišino, istražiteljice misli i pomoćnice rasuđivanja! Oj, tišino, uzde očiju, ušiju i jezika! Oj, tišino, propasti taštine, neprijateljice nečistoće!“

O spasenju duše Slikovito govoreći, kao i uvijek, u ovoj nam homiliji sveti Ivan Zlatousti donosi gotovo scenski prikaz događanja koja se imaju zbiti u posljednji dan suda, pozivajući se na viđenje koje je imao prorok Daniel. Nelagodno je pomišljati o vlastitomu kraju, o trenutku u kojemu svatko posve sam pristupa pisanju posljednjih redaka knjige vlastitoga života, o trenutku u kojemu napuštamo prividne sigurnosti ovozemaljske stvarnosti i pristupamo nečemu neizrecivom, nečemu što nas nadilazi; vrlo je lako zapasti u tjeskobu i malodušnost ako u srcu ne čuvamo jamstvo pouzdane nade, ako nemamo zalog vjere koji nam u baštinu ostavi naš Spasitelj, Isus Krist, a to je vjera u uskrsnuće. Nema toga koji će stati pred Suca nad sucima, a da ne zadrhti, bio on za ovoga života što mu drago: jednakom smrću umiru i vjernik i bezbožnik, isto će zadesiti i neuredna pijanca i predsjednika države. Problem je u suštini jedan: jesmo li toga svjesni ili ne? Sveti Ivan Zlatousti uzima u obzir raznolikost stada koje ga okružuje, ali svima upućuje istu poruku, pozivajući ih na obraćenje, go13


UVOD

tovo ih preklinjući da promijene životno usmjerenje i odustanu od isprazna načina življenja. Posljednja etapa života, tronog stvarnosti koja iščekuje sve ljude sastavljen od bolesti, starosti i smrti, situacija je u kojoj treba očuvati nadu i ne suobličiti se ovomu svijetu koji mrmlja i psuje proklinjući sve milo i drago. Ukoliko budete usidreni u nebesa, kao da kaže Zlatousti, ukoliko budete svoj pogled upravljali Početniku našega spasenja, Isusu Kristu, ne ćete zalutati s pravoga puta i svi ćemo prispjeti k istomu cilju – vječnomu blaženstvu.

O drugomu dolasku Gospodnjemu Oštro nastupajući, u ovoj homiliji sveti Ivan Zlatousti gotovo apologetski brani tezu o stvarnosti drugoga Gospodnjeg dolaska. Izgleda da je u svojemu pastoralnom djelovanju naišao na borca za pravdu koji ne može prihvatiti činjenicu da mnogi na ovomu svijetu čine zlo i prolaze naizgled nekažnjeno; postavlja se pitanje Božje pravednosti. Polazeći od najbitnijega, od riječi Božje, sveti Ivan Zlatousti opominje svoje stado na vjernost Pastiru svih pastira, jedinomu koji je mogao izvršiti pravdu nad grijesima svekolikoga čovječanstva, a koji je donio presudu po svojemu križu: milosrđe. Najveći je udar usmjeren na one koji su slični farizejima i pismoznancima koji zatvoriše nebesa ljudima12 te šire krivi nauk, na one koji tvrde da su sve Božje prijetnje tek prijetnje i da se ne će ostvariti, potičući tako lju12

14

Usp. Mt 23,13.


UVOD

de na preuzetno ponašanje: „Bog je dobar? Onda će mi sigurno sve oprostiti!“ Sveto nas pismo uči: „Nemoj se žestiti na opake, zavidjet nemoj pakosnicima: kao trava brzo se osuše, k’o mlada zelen brzo uvenu. Smiri se pred Gospodinom i njemu se nadaj, ne žesti se na onog koji ima sreće, na čovjeka koji spletke kuje. Jer će biti satrti zlikovci, a koji se u Gospodina uzdaju, baštinit će zemlju.“13 Koju zemlju? Nebeski Jeruzalem, dobra obećana onima koji slušaju glas Očev, zemlju kojom teku med i mlijeko: med kao simbol nepokvarljivosti, mlijeko kao znak onoga što je dojenčetu koje ovisi o majčinskoj brizi najpotrebnije. Doista, oni koji slušaju glas Očev djeca su Božja i smiraj im može doći samo od Gospodina, kako kaže drugi psalam: „O Gospodine, ne gordi se moje srce niti se oči uznose. Ne idem za stvarima velikim ni za čudima što su iznad mene. Ne, ja sam se smirio i upokojio dušu svoju; kao dojenče na grudima majke, kao dojenče duša je moja u meni. U Gospodina se, Izraele, uzdaj odsada dovijeka.“14

Prvi govor o uskrsnuću Gospodina našega Isusa Krista Prelazeći na govore o uskrsnuću nailazimo na kratki govor o čudesnosti Gospodnjega uskrsnuća; sveti Ivan Zlatousti stavom oduševljena vjernika, čovjeka koji je i sam iskusio uskrsnuće u vlastitoj eg13 14

Ps 37,1–2.7.9 Ps 131,1–3 15


UVOD

zistenciji, svojim riječima opisuje veličanstvenost događaja koji je promijenio povijest čitava čovječanstva.

Prvi govor o trodnevnomu uskrsnuću Gospodina našega Isusa Krista „Radujte se u Gospodinu uvijek!“ kliče sveti Ivan Zlatousti zajedno sa svetim Pavlom, stavljajući u središte ove homilije lik Krista, pobjednika nad smrću. Ovdje je moguće vidjeti da se pisac nalazi na istoj kristološkoj liniji kao i Apostol naroda kada naviješta otkupiteljsku ulogu Sina Božjega. Polazeći od utjelovljenja ispovijeda dobročinstva Kristova, naglašavajući pritom sve ono što je Krist podnio i pretrpio kako bi spasio ljudski rod i izbavio ga od jarma grijeha i vječne osude. Nailazimo i na zamišljeni dijalog koji služi kao uputa kršćanima u dijalogu s onima koji možda nisu upućeni u otajstva ili su samo znatiželjni. Zanimljivo je vidjeti kako se tu i tamo pojavljuje nagovještaj netrpeljivosti prema Židovima koji su se (iako im po silnim prorocima bijaše naviješten dolazak Kristov i objavljeni svi znakovi koji će pratiti njegov dolazak) drznuli, kako to kaže Zlatousti, počiniti takvo silno bezboštvo – ubili su Boga. Duh Sveti, bez sumnje jedan od odlučujućih protagonista Drugoga vatikanskog sabora, nadahnuo je niz kardinala i dvojicu papa (Ivana XXIII. i Pavla VI.) da uspostave put ponovnoga sjedinjenja sa Židovima, našom starijom braćom, nastojeći prikazati sva tradicionalna uporišta kršćanske netrpeljivosti prema Židovima kao teološki neutemeljenima. Prvi je (papa Ivan XXIII.) 27. 16


UVOD

ožujka 1959., na prvi Veliki petak svojega pontifikata, dao da se iz Sveopće molitve izbace riječi: „Oremus et pro perfidis Judaeis“15 dok je potonji (papa Pavao VI.) 28. listopada 1965. potpisao deklaraciju Nostra aetate, uspostavljajući nova stajališta Crkve prema židovskomu narodu i otvarajući put međureligijskomu dijalogu i ekumenizmu. Ovu homiliju sveti Ivan Zlatousti završava pozivom na slavlje koje je opravdano upravo uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih, slavlje usmjereno iščekivanju drugoga Gospodinova dolaska.

Drugi govor o trodnevnomu uskrsnuću Gospodina našega Isusa Krista Ova homilija pripisuje se svetomu Ivanu Zlatoustom; postoje neke naznake da je kasnije napisana, što je razvidno i po stilu kojim je pisana. Naime, ako uzmemo u ruke bilo koji izvještaj o prvim mučenicima Crkve (vita martyrum), naići ćemo upravo na dijaloški okvir kakva nalazimo na samu početku ove homilije. Za razliku od prethodne homilije, koja je bila ipak više usmjerena na događaj uskrsnuća, ovdje odmah nailazimo na silno ogorčen napad na Židove: naziva ih se bezbožnima, nezahvalnima, narodom tvrde i neobrezane šije, bijednicima, psima, nevjernima, pokvarenima. Zanimljivo je susresti i zamišljeni Kristov govor svetomu Petru, govor koji možemo smatrati sadržajem onoga pogleda koji je Krist uputio Petru nakon što ga je zanijekao 15

„Molimo i za nevjerne/vjerolomne Židove…“ 17


UVOD

pred sluškinjom i stražarima16. Doista, ako malo zavirimo u svoje srce, uvidjet ćemo da smo i sami koji put najglasniji dok se busamo u prsa tvrdeći da smo zadnji koji bi mogli izdati Krista, vjeru, Crkvu, ali se često zateknemo kako pred neprijateljima križa Kristova jednostavno šutimo, ne govoreći ništa – samo šutimo, zastiđeni zbog svojih grijeha i prevareni od đavla koji nam vječito šapće kako nas Bog ne ljubi. Ova homilija može nam svima biti poticaj i ohrabrenje da ne malakšemo u borbi za vrlinu.

O pashalnomu otajstvu Nije nam namjera ovdje ulaziti u obrazlaganje pashalnoga otajstva, t`à dovoljno je o tome napisano i rečeno na mnogim drugim mjestima, no jedno je bitno istaknuti. Naime, ulazeći u volju Očevu Isus Krist je, kako nas izvještavaju sinoptici, poslao učenike da priprave Pashu. Pasha je prvenstveno označavala prijelaz iz smrti zime u život proljeća, pri čemu su se prinosile prvine plodova, kada je Izrael slavio blagdan beskvasnih kruhova. Bog je, zahvativši jakom rukom i snažnom mišicom, izveo izraelski narod iz egipatskoga ropstva u noći s 14. na 15. dan mjeseca nisana, podao nov smisao dotadašnjemu slavljenju Pashe: prolazak Gospodnji čini da sužnjevi izlaze na slobodu, da oni koji su potlačeni napokon mogu zbaciti jaram koji im je nametnut. Ropstvo je dokinuto, smrt je pobijeđena! U noći Gospodin Isus Krist slavi Pashu sa svojim učenicima i iz16

18

Lk 22,61


UVOD

govara riječi kojima daje nov smisao tomu tako važnu blagdanu judaizma, ustanovljujuću euharistiju: „Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen.“ Tako i čašu, pošto večeraše, govoreći: „Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva. Ovo činite meni na spomen.“ Pisac ističe i vrijednost duhovnih dobara koja se u ovomu otajstvu mogu zadobiti, uzdižući ih nad sve ono što nam može ponuditi ovaj svijet. Prekrasno je vidjeti živu sliku dinamike prvotnih kršćanskih zajednica i radost koja izvire iz riječi svetoga Ivana Zlatoustoga poradi onih koji su u noći bdjenja po krštenju sa sebe svukli staroga čovjeka; radostan zbog neofita, potiče i jedne i druge da ustraju u borbi kako bi zadobili neuveli vijenac slave o dolasku Kristovu. U vremenima sekulariziranoga društva ova homilija posebno je blago jer poziva sve kršćane da ne prezirući blago koje ima Crkva i s rasuđivanjem koje dolazi od Duha Svetoga što revnije uznastoje prionuti uz Krista i slijediti ga na putu do nebeskoga Jeruzalema. Ante Franić

19


GOVORI I HOMILIJE O STRPLJIVOSTI, USKRSNUĆU...

O STRPLJIVOSTI ILI O TOME KAKO NE TREBA GORKO OPLAKIVATI PREMINULE

Hajde, prionimo danas marljivije negoli prethodnih dana uz poučan govor; on, naime, često može donijeti olakšanje i odmor od napora, kao što i primjerena poduka može odagnati svaku vrstu malodušnosti i beznađa. Vidim da mnogi koji su još jučer bili među vama danas više nisu prisutni među vama, nego su ili pozvani pred Gospodara ili počivaju na ležaljkama, svi do jednoga iščekujući smrt. Vidim da zato i jeste ožalošćeni, opažam silan nemir u cijelome gradu, pregolemu uznemirenost unutar Crkve, neizmjerne suze onih koji jadikuju, nedolično ponašanje i postupke. Prilično često sam vas opominjao i podsjećao u pogledu takva ponašanja, govorim, naime, o tome kako je potrebno sa strpljivošću i zahvalnošću podnositi i prihvaćati usnuće djece, ukućana i rodbine; ne smije se tako sramotno ponašati i smatrati da su oni koji otiđoše pred lice Svevišnjega propali, a napose ne onda kada život napuste djeca ili vrlo valjani ljudi. Ne oplakujmo ih, dakle, nego jadikujmo 21


IVAN ZLATOUSTI

nad sobom samima koji ovaj život provodimo u grijesima. Ako danas ne budemo budna duha, kada ćemo se onda obratiti? Ako te smrt tvojega brata ne urazumi, tko će te obratiti? Ako li ne ispraviš svoj način života promatrajući mrtvaca koji leži na odru, kako ćeš onda umilostiviti Boga? Gle, sada promatramo; evo, iz ovoga iskustva učimo. Stoga vas zaklinjem, okanimo se toga i nemojmo se uzalud i nepotrebno uznemiravati, a nemojmo ni misliti da smo besmrtni. Jedan je put smrti i ne postoji drugi put: zajednički je to kalež, svima dan; jedan trenutak – zao čas, jedan most, s kojega se ne vraća natrag, dužnost svih nas, jedan prinos, svršetak svih ljudi; to je mač Božji, koji ne pravi razlike među ljudima. Smrt ne strepi pred kraljevima, ne iskazuje čast velikomu svećeniku, ne sažalijeva se nad sjedinama, ne žali zbog mladosti, ne štedi ljepotu, nema milosti prema jedinorođencu, ne može je se odagnati suzama, ne strepi pred vladarom, ne boji se silnika, ne može je se potkupiti novcem, nikome ne čini ustupke, ne prihvaća ni zamjenu, nego svima pristupa na jednak način. Oni koji su danas među nama sutra će biti ondje prije nas; one koji nas danas prijateljski grle sutra ćemo tužni iznositi; oni koji su danas na životu sutra će biti u grobu; one koji su danas slavni sutra će izjedati crvi; oni koji danas odišu miomirisima sutra će smrdjeti; oni koji danas 22


GOVORI I HOMILIJE O STRPLJIVOSTI, USKRSNUĆU...

raskalašeno žive sutra će ondje uzdisati; jednostavno rečeno, oni koji danas s nama objeduju sutra će ondje podnositi kaznu. Raspitujući se često o takvima, posve nesvjesni toga da su preminuli, govorimo jedni drugima: „Gdje je taj i taj vladar?“ i slušamo: „Eto, umro je.“ Zatim pitamo jedni druge: „Što je s onim mogućnikom?“ i saznajemo: „Preminuo je.“ Isto tako: „Gdje li je onaj oholi kralj?“ „Eno,“ kažu nam, „otišao je s ovoga svijeta.“ „Gdje ti je onaj prijatelj?“ „Preselio se je onamo.“ „Onamo? Kamo?“ „Tamo gdje je Sudac nad sucima, ondje gdje se nalazi Strašni, strahotniji od najstrašnijih, ondje gdje je vječni Kralj i neumoljivi Sudac!“ „Onamo? Kamo? Kako? Na kojemu se mjestu nalaze i na koji način postoje oni koji su preminuli?“ I nitko ne mogaše odgovoriti. Znamo samo jedno, a to je da se nalaze ondje gdje prebiva jedini vječni, jedini besmrtni, jedini dobri i čovjekoljubivi Stvoritelj duše i tijela. Nalaze se pred onim velikim i strašnim sudištem gdje ne odjekuje smijeh, nego jadikovanje, gdje ne postoji ures, nego samo tmine, gdje nema zagrljaja, nego samo ispitivanje, gdje ne postoji pogrda, nego samo isprike, gdje nije moguće biti bogat, nego samo strepiti, gdje nema ustupaka ni za koga, nego samo pravedni sud; ondje ćemo svi stajati goli, bilo robovi, bilo slobodni, plemeniti i neugledna roda, grješnici i pravednici, bogati i siromašni: jedni ogrnuti 23


IVAN ZLATOUSTI

sramotom, a drugi ovjenčani. Gdje je sada uznositost kraljeva? Gdje li oholost vladara? Gdje je okorjelost bogataša? Gdje je pristranost sudaca? Gdje je ljepota mladosti što izaziva divljenje? Mladost, tako nemarna, puna nade u dug život; mladost, buntovno srce, zaokupljeno uživanjem; mladost koja često doživljava mnogo toga i draži tijelo na zle čine; mladost koja ugađa strastima ako joj se podilazi, ustajala, jadna, plod koji lako vene, klas koji se lako kruni; mladost, san predan zaboravu, nestalna sjena; mladost, bezbožno doba života, besposleno srce, razrogačene oči, svjetlost što lako gasne; mladost koju obilježavaju uzavrelost krvi i spremnost na kaljanje; mladost, slična nezauzdanu konju, prikladna za svaku vrstu uništavanja; onaj koji je na ovome svijetu obijestan ondje je bijedan; onaj koji se ovdje opija ondje čezne za jednom kapi vode; onomu koji je ovdje u svakom trenutku spreman optuživati i pogrdno govoriti ondje jezik plamti, sav užaren; onaj koji se ovdje običavao odijevati u svilene haljine ondje stoji posve gol. I nemoj mi govoriti: „Daj ti meni današnji dan, a eto tebi sutrašnjica, uzmi si je!“ – ne gledam te tko si ovdje, nego čekam vidjeti te ondje gdje ćeš biti. Ne govori ni: „T`à Bog je čovjekoljubiv: ako i sagriješim, smilovat će mi se!“, nego razmisli malo o ovome: On je milosrdan na ovome svijetu, a ondje sudi i prosuđuje; ovdje ti gle24


GOVORI I HOMILIJE O STRPLJIVOSTI, USKRSNUĆU...

da kroz prste i popušta ti, a ondje istražuje tvoje srce; na ovomu svijetu iščekuje tvoje obraćenje, a ondje te predaje ognju. Gdje je sada mudrac, braćo? Gdje je mogućnik? Gdje su strka i gužva, preobilne gozbe, večere, gdje li su samo oni koji se opijaju uza zvuke udaraljki i plesove? Gdje su sada oni koji podilaze drugima ne bi li se prejedali o njihovu trošku, gdje su kazališta i predstave i sve drugo što se događa dok naša braća gladuju i žeđaju, živeći u bijedi i oskudici, podnoseći mnoge nevolje, goli, uplakani, iz očaja i tuge prizivajući smrt? Gle, gle: oni koji žive u potrebama priželjkuju kalež koji izaziva užas u svima, a život, koga inače svi vole, njima omrznu, svjetlost za kojom svi žudimo njima posta mrska! Blagoslovljen Bog koji sve čini s mjerom i na korist! Nije smrt, braćo, nešto zlo, štoviše vrlo je korisna. Nisu to moje riječi: „Čemu darovati svjetlo nesretniku i život ljudima zagorčene duše koji smrt ištu, a ona ne dolazi, i kao za blagom za njome kopaju?“, kako to obrazlaže Job17, jer onaj koji umre slobodan je od grijeha i u isti mah prestaje sa životom punim požuda i preuzetnosti, prestaje nadodavati zlo na zlo, prestaje uvećavati svoje breme i završava s isku17

Job 3,20–21; u izvorniku ovoga teksta, među ostalim, stoji izraz: „Θάνατος ἀνδρὶ ἀνάπαυσις“: „Smrt je za čovjeka odmor/počinak“; kada to pročitamo, biva jasnije što je Zlatousti htio reći. 25


IVAN ZLATOUSTI

šavanjem svojega Boga. Budi mudar i poslušaj: smrt je djeci utjeha, smrt je robovima zaslužen odmor, osvježenje onima koji se naprežu, onima koji su dužni, smrt je otpuštanje dugova, onima koji su u teškim brigama smrt je rasterećenje, premorenima odmor, smrt je zapreka za daljnji grijeh. Kada ne bi bilo smrti, sami bismo sebe proždrli; kada ne bismo imali Suca koji stiže, ne bismo imali nade u život; kada ne bismo unaprijed primili kaznu, nikako ne bismo odustali od zla niti bismo odložili pokvarljivost koja proizlazi iz zabluda. Vidiš li Gospodarevu čovjekoljubivost? Razumiješ li njegovu dobrohotnost? Kazna koja se pojavila zbog prijestupa postade spasonosna. Ako umire pravednik, raduj se jer on bez imalo straha odlazi Gospodinu, iščekujući spokojstvo; ako li umire grješnik, ne oplakuj ga – t`à zadobio je zla koja bijaše sklon gomilati za života. Kada bismo mi ostajali ovdje, na ovome svijetu, s pravom bismo oplakivali one koji su umrli; no ako ćemo već svi poći onamo, ne tugujmo za onima koji su tek malo prije nas otišli onamo da ne bismo zbog onoga što radimo na pogrješan način pokvarili ono što ispravno izvršavamo prema pokojnicima. Zar ne vidiš što sve radimo kada netko premine? Ispraćamo ih uz psalme i himne, iskazujući tako zahvalnost našemu Gospodinu; odijevamo ih u novu odjeću, predoznačujući tako novo odijelo ne26


GOVORI I HOMILIJE O STRPLJIVOSTI, USKRSNUĆU...

raspadljivosti kojim se zaogrnuše. Izlijevamo pomast i miomirise, uvjereni da im sveto ulje koje su primili na krštenju služi kao popudbina; pratimo ih noseći tamjan i svijeće, pokazujući tako da su, razriješeni ovoga života u tminama, pošli k istinskome svjetlu; lijes okrećemo prema istoku, pretkazujući tako nadu u uskrsnuće. Nemojmo stoga mi koji vjerujemo u uskrsnuće tugovati poput drugih koji nemaju nade.18 Onaj tko s nadom ne iščekuje uskrsnuće s pravom smatra upropaštenim onoga koji preminu. Neka se tim mislima poigravaju pogani19 i Samarijanci20, a mi poslušajmo Krista i povjerujmo jer: „Zaista, zaista, kažem vam: dolazi čas – sada je! – kad će mrtvi čuti glas Sina Božjega i koji čuju, živjet će“21 i uskrsnut će oni koji leže u grobovima i zemlja će biti obnovljena. Ako će, dakle, mrtvi uskrsnuti (kao što uistinu i hoće!), nemojmo se tako sramotno ponašati kada netko umre, molim vas, da ne bi izgledalo da mi koji vjerujemo oponašamo one koji ne vjeruju; ne kidajmo svoje haljine, nego ra18 19

20

21

Usp. 1 Sol 4,13. Dosl.: Ἑλλήνων παῖδες, djeca Grka; Zlatousti naglašava da je ta ideja nešto čime se netko razuman i odrastao ne bi ni trebao baviti, makar bio poganin. Kako drugdje kaže Zlatousti: „Samarijanci, koji su prihvatili jedino pet knjiga Mojsijevih (Chrys., Synops. 6.338D).“ Iv 5,25 27


IVAN ZLATOUSTI

dije podbodimo svoju dušu jer i nas očekuje isti taj kalež. Ne ranjavajmo si ruke22, da ne bismo izgledali kao pogani; ne pozivajmo narikače, da ne raspalimo još veću srdžbu Božju; ne čupajmo si kosu s glave, da ne osramotimo našu glavu, Krista; ne provodimo mnoge dane u žalosti, da ne narušimo svoju vjeru u uskrsnuće; ne izgovarajmo nikakva proklinjanja, da ne nanesemo štetu sebi i pokojniku. Izgubila si sina23? Zahvaljuj, pjevaj himne, pokloni se onome koji je uzeo ono što ti je povjerio, podaj slavu onome koji je izabrao onoga koga je sazdao i primio u neraspadljivost plod tvoje utrobe! Podaj slavu onome koji je spasio izdanak tvojih slabina, pokloni se kao veličanstveni Job, zahvali jer si Bogu prinijela neokaljanu paljenicu, svetu žrtvu, čisti prinos, novoga Izaka, kao nekoć Abraham. Krist ga je primio, poklonimo mu se: onaj koji ga je načinio sada ga preoblikova, stoga ne mrmljajmo! Stvoritelj je zatražio svoje stvorenje, ne suprotstavljajmo se – t`à i ne možemo. Izgubio si brata? Pokloni se Kristu koji ga je uzeo: t`à on je nekoć poradi tebe postao smrtan. Izgubila si dojenče? Zahvali mu jer on je nekoć poradi tebe bio nejako djetešce u jaslama. Uzeo ti je slu22

23

28

Usp. Lev 19,28. U starim bliskoistočnim civilizacijama često je bilo površinsko samoozljeđivanje u znak žalosti (Hrvatska enciklopedija, t. VI, LZMK, 2004). Dosl.: „Morala si dati sina?“


GOVORI I HOMILIJE O STRPLJIVOSTI, USKRSNUĆU...

gu? Pjevaj mu himne jer je stvoritelj svega poradi tebe uzeo lik sluge24. Pokopao si jedinorođenoga sina? Podaj slavu, padni ničice, pokaj se jer je Bog poradi tebe svojega jedinorođenog Sina, koji je uzeo naše ljudsko tijelo, predao smrti. Pokopao si nevjestu? Zahvaljuj Bogu, da ne bi slučajno rasrđen morao pokopati i drugu. Izgubio si suprugu, majku svoje djece? Pjevaj himne i budi postojan kako ne bi ozlovoljio Boga te slučajno i ti ne pođeš za njom. A što ti činiš, čovječe? I opet se vraćamo na isto. Promatraš mrtvaca gdje leži i usuđuješ se proklinjati? Prisustvuješ toliku otajstvu, a boriš se protiv onoga koji je uzeo tu dušu k sebi? Bogu kažeš: „Stani! Nemoj!“ i pritom rasrđuješ toga istog Boga? Zašto presuđuješ jedinomu Sucu? Zašto navaljuješ na onoga koji je nepobjediv? Što si uznemiren? Zašto si kao opijen bolju? Ne shvaćaš li veličinu ovoga otajstva? Ne razabireš li da i nas očekuje isti takav mučan svršetak? Koliko god strašan i mučan bio taj put, njime nam je poći. Shvaćaš li da je to iznimno težak put? Ipak, svi njime prolazimo. Probudi se, čovječe, i otvori oči! Ovaj koji leži sav je u strepnji, a ti igraš u kolu? Njegovo je srce na kušnji, a ti bulazniš? On strepi, a ti se i ne pripremaš za ono što te očekuje? On leži začuđen, sav unezvijeren, promatrajući ono što nikada vidio nije i slušajući ono što nikada čuo 24

Usp. Fil 2,7. 29


IVAN ZLATOUSTI

nije. Zato se i znoji, poput žetelaca u polju, pozdravlja se sa svima nama, oprašta se od svih, dokle god može micati ustima i ispuštati glasove. „Hrabro, braćo,“ govori, „hrabro, molite za mene! Idem na put kojim nikada nisam pošao, u svijet duša, odakle se nitko nikada nije vratio, u strašna samotna prebivališta, gdje ne ću imati suputnika, pred strahotno sudište, od kojega ne znam što bih očekivao, odlazim u stranu i nepoznatu stvarnost o kojoj nisam nikada čuo govoriti! Gle, tražim pomoćnika, a nikoga da mi pomogne; gle, tražim nekoga da me izbavi, a nema nikoga tko bi me otkupio; gle, tražim suputnika, ali nitko ne suosjeća sa mnom!25 Gdje je sada moj otac? Gdje je majka koja me rodila? Gdje mi je brat? Zar brat brata ne bi izbavio kao što bi čovjek spasio čovjeka?“ Takve nam riječi izgovaraju oni koji nas napuštaju i polaze na svoje vječno putovanje. „Tko živ smrti vidjeti neće? Tko će od ruke Podzemlja dušu sačuvati?“26 Blagoslovljen budi Bog, braćo, jer čovjek, eto, leži i ne bavi se više stvarima ovoga svijeta; gle – utihnuo je, okanio se ispraznosti. Dođe naizgled neznatna vrućica i čovjek sve mora napustiti; u jednomu trenutku mogao si ga vidjeti, a sada kao da ga nema. Jedan treptaj i: „Iziđe li duh iz njega, u zemlju svoju on se vraća i propa25 26

30

Usp. Iz 63,5. Ps 89,49


GOVORI I HOMILIJE O STRPLJIVOSTI, USKRSNUĆU...

daju sve misli njegove.“27 U onaj će dan propasti sve naše misli: u taj će čas čovjek napustiti svojega oca i majku, djecu i rodbinu, sinove i kćeri i sam poći na put, osamljen za vječnost. Pođimo s onima koji nam prethode prije negoli pođemo za njima; sjedite, nemojte uznemiravati onoga koji leži, utihnite i rastjerajte okupljeno mnoštvo; umirite sami sebe, promotrite svoju nutrinu i pokušajte pojmiti silinu otajstva koje se nalazi pred vama; zadrhtite i prihvatite tu činjenicu koja je pred vama: kraljevi, promotrite i ne uznosite se, vladari, gledajte i ne čeznite za veličinom; promatrajte onoga koji leži i rastavlja se od života i ne smatraj se više ni kraljem ni vladarom. Kakav je to kralj koji nije u stanju iskupiti sam sebe? Gledaj samo: i on se trese pred tim istim kaležom, gle, bori se kao da je običan čovjek poput svih drugih; gle, sav je bijedan – on koji je do maloprije bio strašan, upravo je postao mrtav. Odlazi kao što odlaze osuđenici, on koga su se do jučer svi osuđenici bojali, prestravljen je, posvema je uznemiren, iscrpljene su sva njegova mudrost i vlast, gle – leži sasvim začuđen. Gleda vlasti anđeoske, a sva njegova vlast odjednom nestade, kao sakrivena; gleda strašne čete anđela i svoju moć iznenada smatra postojanom poput paučine; gleda gospodstva i mijenja izraz lica; sluša presudu svojoj duši i cije27

Ps 146,4 31


IVAN ZLATOUSTI

lo mu tijelo zatreperi te kao da u sebi, začuđen i zamišljen, promišlja: gdje li nestade kraljevski sjaj, kamo li se djenu moć vladarska? Gle, gle: evo istinskoga poretka stvari, evo pouzdane vlasti, evo moći koja nije lažna, evo strašnih prilika, evo besmrtne vojske! Imajući na umu takve stvari i one tomu slične (kao i one koje su od nas još više skrivene, za koje znaju samo oni koji su preminuli i iskusili ih), jedni se, ležeći u krevetu, bacakaju amo-tamo, žele ih izbjeći, ali ne mogu, dok drugi škrguću zubima, udaraju se po obrazima, treći pak tugaljivo okreću očima vidjevši da ih polako, ali sigurno napušta tjelesna snaga, da više nisu u stanju ni govoriti i da im se pouzdano primiče polaganje računa, promatraju kako im nasuprot stoje neizrecive sile i izriču presudu, optužuju, pripremaju se pograbiti ih, zatim vide lopova koji ulazi, prokazuje njihova djela i razdvaja im dušu od tijela. U tome trenutku trebamo puno moliti, činiti mnoga dobra djela, potrebna nam je silna anđeoska pomoć, potrebno nas je voditi za ruku u vrijeme uzlaska na nebesa. Ako nam treba vodič kada putujemo u drugu zemlju ili nepoznat grad, kolika li nam pomoć ili vodiči tek trebaju da nam pomognu proći pokraj vrhovništava i vlasti i nevidljivih upravljača ovoga svijeta koje Sveto pismo naziva progoniteljima, carinicima i sakupljačima poreza? U tim trenutci32


GOVORI I HOMILIJE O STRPLJIVOSTI, USKRSNUĆU...

ma najbolji suputnik su nam milostinja i milosrđe koji su u stanju pomoći nam i dovesti nas neozlijeđene do nebeskih vrata; ondje su nam najbolji zagovornici siromasi, kojima smo iskazali milost prije nego što su umrli. Stoga pretječimo prije negoli budemo pretečeni, trčimo prije negoli budemo uhvaćeni: život je kratak, zadatak prevažan, kraj je blizu, okruženi smo silnim strahom, a nikoga nema da nas spasi. Priđimo grobu, još dok smo u tijelu, promotrimo svoje uzaludno promišljanje i gdje mu je prebivalište; pogledajmo što ćemo za malo vremena postati i ne griješimo više, pogledajmo kako ćemo se raspasti i popravimo svoj način življenja, razaberimo u što ćemo se pretvoriti i brižno promišljajmo o svojemu svršetku. Svi vi koji gledate na izvanjsku ljepotu pažljivo je pogledajte položenu u grob; svi koji se uznosite s kakve god vlasti i nadmoći pogledajte u lijes i Boga se bojte; svi vi koji jedni drugima uzrokujete žalost i pamtite sva zla koja vam drugi naniješe te ne opraštate dođite i pogledajte kako ćete ih se riješiti. Pažljivo se nagni nad lijes, gledaj one koji nekoć bijahu kraljevi, promotri zemne ostatke onih koji nekoć bijahu vlastodršci, odvaži se promotriti zastrašujući prizor koji pruža truplo i reci: „Ma koji je od njih ovdje kralj, a koji vlastodržac? Koji je vojnik, a koji vojskovođa? Koji je bogataš, a koji siromah? Koji je tu mlađi, a koji 33


IVAN ZLATOUSTI

starac? Koji lijepo izgleda, a koji je lica opaljena suncem28? Zar se može reći bilo što drugo osim da je sve ovo prah, da je sve pepeo, da je sve samo smrad? Zar sve ono što me nekoć privlačilo sada ne izgleda odbojno? O, ludosti! Onaj koga sam jučer volio sada mi je odvratan; onoga koga sam do jučer smatrao svojim udom sada promatram kao tuđinca; koga do maloprije obasipah zagrljajima, sada ne želim ni dotaknuti: oblijevah ga silnim suzama kao jednoga od svojih, ali ga mrtva izbjegavam, kao da je tuđinac! Srce me nagonilo da mu pristupim dok je bio namirisan, ali raspadnutost i crvi me u tome sprječavaju. Pred očima imam doskorašnji lik ovoga što ovdje leži, ali u ovomu trenutku toga lika više nema: nestao je. Gdje je ljepota njegova lica? Gle, potamnjela je. Gdje su oči koje namiguju i svjetlucaju? Uvenuše! Gdje li je samo urešena kosa? Evo, klonula je, raspuštena. Gdje li je uspravno držanje? Evo, skršeno je. Gdje li je onaj hitar jezik? Evo, utihnuo je. Gdje je sada snaga mišica njegovih? Evo, nestade. Gdje je sada uznositost stasa? Evo, rasplinula se. Gdje su sada raskošne haljine? Evo, sagnjile su. Gdje su miomirisi i pomasti? Evo, usmrdjele su se. Gdje je nepromišljena i neobuzdana mladost? Evo, prošla je. Gdje je, u konačnici, potpuni čovjek? Evo ga, leži u prahu, prah je postao.“ Da se ne bi za28

34

dosl. Etiopljanin


SADRŽAJ

SADRŽAJ

Uvod. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 O strpljivosti ili O tome kako ne treba gorko oplakivati preminule. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 O strpljivosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43 O strpljivosti i svršetku ovoga vijeka ili O tišini . . 62 O spasenju duše . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74 O drugomu dolasku Gospodnjemu. . . . . . . . . . . . . 85 Prvi govor o uskrsnuću Gospodina našega Isusa Krista . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 108 Prvi govor o trodnevnomu uskrsnuću Gospodina našega Isusa Krista. . . . . . . . . . . . . . . . 113 Drugi govor o trodnevnomu uskrsnuću Gospodina našega Isusa Krista. . . . . . . . . . . . . . . . 123 O pashalnomu otajstvu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 133 Kazalo biblijskih citata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 149 Kazalo imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 154 Kazalo važnijih pojmova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 155

157


Ivan Zlatousti nije samo vrstan govornik i čovjek pera, nego oduševljen svjedok evanđeoskih vrijednosti i krjeposti. U tomu duhu posvjedočit će u ovim tekstovima o ljepoti kršćanskoga života življena u čistoći i ljubavi koje su nadahnute životom utjelovljenoga Sina Božjega. Tekstovi o braku otkrivaju dušu gorljiva pastira Ivana Zlatoustoga koji svojim vjernicima na vrlo zoran i konkretan način predočava otajstvo kršćanskoga braka – trudeći se zaštititi ih od svih devijacija koje su postojale nekada kao i danas – po čemu imaju trajnu duhovnu vrijednost.


Iskusni teolog, vrsni egzeget i briljantni govornik sveti Ivan Zlatousti tumači u ovim tekstovima goruća eshatološka pitanja kao što su umiranje i smrt, nada i uskrsnuće.


Nakladnik: VERBUM d.o.o. Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u studenom 2018.


CRKVENI OCI

Knjiga 14.

............................................................................................. Kršćanska literatura prošlih vremena, napose ona iz prvoga razdoblja kršćanstva, neiscrpna je riznica duhovnoga bogatstva i poticaja. Ovaj niz otačkih spisa nudi suvremenim duhovnim tražiteljima mogućnost da otkriju to autentično duhovno blago neprolazne vrijednosti. U vremenu nesigurnosti i poljuljanih vrijednosti spisi iz ove biblioteke predstavljaju čvrst temelj i siguran izvor. Sveti Ivan Zlatousti, nadahnut vjerom i svetopisamskim tekstovima, izvrsnim govorničkim stilom, bez uvijanja i okolišanja, kao izvrstan poznavatelj ljudske nutrine i životnih problema, potiče svoje vjernike na čvrstu i ustrajnu vjeru u uskrsnuće i zagrobni život, ispovijedajući ujedno vjeru u Kristovo uskrsnuće kao temelj i mjeru svih vjerničkih uvjerenja.

Bili su oci i zauvijek će ostati oci! Crkvenim se ocima s pravom nazivaju oni sveci koji su snagom vjere, dubinom i bogatstvom svoga učenja tijekom prvih stoljeća Crkvu preporodili i uvelike doprinijeli njezinu razvoju. Uistinu, oni su ˝oci˝ Crkve jer je po evanđelju ona od njih dobila život. Također su i njezini graditelji jer su oni – na jedinomu temelju koji postaviše apostoli, a to je Krist – izgradili temeljno ustrojstvo Crkve. Crkva i danas živi životom što ga crpi od svojih otaca; na ustrojstvu koje utvrdiše njezini prvi graditelji, ona se još i danas nadograđuje u radosti i patnji svoga svagdanjeg življenja i svojih tegoba. Ivan Pavao II. ISBN 978-953-235-611-3

VERBUM 89 kn

www.verbum.hr

Govori i homilije o strpljivosti, uskrsnuću i pashalnomu otajstvu Kristovu  

Sveti Ivan Zlatousti, nadahnut vjerom i svetopisamskim tekstovima, izvrsnim govorničkim stilom, bez uvijanja i okolišanja, kao izvrstan pozn...

Govori i homilije o strpljivosti, uskrsnuću i pashalnomu otajstvu Kristovu  

Sveti Ivan Zlatousti, nadahnut vjerom i svetopisamskim tekstovima, izvrsnim govorničkim stilom, bez uvijanja i okolišanja, kao izvrstan pozn...

Advertisement