Govori i homilije o nadi u uskrsnuće

................................................................

C R K V E N I

O C I

IVAN ZLATOUSTI Govori i homilije o nadi u uskrsnuće

........................................................

VERBUM

IVAN ZLATOUSTI Govori i homilije o nadi u uskrsnuće

IVAN ZLATOUSTI Govori i homilije o nadi u uskrsnuće

VERBUM Split, 2018.

Biblioteka:

CRKVENI OCI 13.

Glavni urednik: mr. sc. Petar Balta Urednik: dr. sc. Ivan Bodrožić Naslov izvornika: Patrologiae Graecae tomus LXI, col. 331–348, accurante J.-P. Migne, Parisii, 1859.; Patrologiae Graecae tomus LX, col. 771– 774; LI, col. 348–354; L, col. 417–430; LXII, col. 429–434; col.

435–439; col. 439–445; XLVIII. col 1017, accurante J.-P. Migne, Parisii, 1862. © Copyright Verbum, Split, 2018.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof.

Prijevod i bilješke: Ante Franić, prof.

Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj Ilustracija na koricama: Starokršćanski simbol Kristova monograma, detalj sa sarkofaga pronađenoga u Manastirinama u Saloni, 5.–6. stoljeće Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

ISBN 978-953-235-561-1 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 170501033

UVOD

UVOD

Prolazeći ovom dolinom smrti1 u svojoj vlastitoj povijesti kušamo i dobro i zlo, lijepe stvari kao i one, ljudski gledano, ružne i neprihvatljive. Već odavna ljudi su svjesni da je jako teško pronaći razumski prihvatljiv odgovor na temeljno pitanje, na pojavu situacije koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim, koja nužno redimenzionira egzistenciju svakoga čovjeka, a to je smrt. Smrt je prestanak bića, prelazak iz sfere vidljivoga u ono razumu nedokučivo. Stariji ljudi mogu ozbiljnije razmišljati o kraju svojega ovozemaljskog života – t`à proživjeli su niz godina na ovome svijetu i vidjeli su mnoge smrti – no mlađima se je teže uživjeti u stvarnost prolaznosti ovozemaljske egzistencije i valja pretpostaviti da o tome uglavnom i ne razmišljaju. S druge strane, smrt je jedina sigurna činjenica našega života. Ono što je zajedničko svim ljudima jest upravo to da će umrijeti, sviđalo se to nekome ili ne, i ne računati s tom jedinom izvjesnom činjenicom našega života znači živjeti otuđeno. Jer što koristi čovjeku graditi svoj život, smjerati postizanju nečega na ovome svijetu ako na kraju odlaziš, ne noseći sa sobom ništa? Slično se pitanje postavlja i u Knjizi Propovjednikovoj: „Kakva je korist čovjeku od svega truda njegova kojim 1

Ps 23,4 5

UVOD

se trudi pod suncem?“2 Koliko se samo puta može čuti: „Da sam barem znao da će umrijeti, pomirili bismo se“; „Mlad je bio, šteta čovjeka…“, „Jadna njegova djeca, tko će ih podići na noge“; „Spasio se čovjek, ipak je to bila teška bolest…“ i slične izjave. Čovjek koji iskusi gubitak bliske osobe sa svih je strana pogođen valom neizvjesnosti te je ponukan zapitati se i o vlastitoj smrtnosti (reklo bi se da pred situacijom smrti čovjek ima više pitanja negoli odgovora). No prije svega, pitanje koje se čovjeku nameće jest: „Jesam li spreman otići?“ Jesam li spreman stupiti pred živoga Boga, pred suca kojega se ne da podmititi, pred sveukupnost činjenica svoje povijesti koje će biti stavljene pred nas same i pred lice Svevišnjega3? Ako odvratimo pogled od Začetnika našega spasenja, pritisnuti vremenitim brigama4, postajemo slični svinji koja ima takav vrat da nije u stanju podići glavu prema gore jer čovjek kojemu njegova osobna povijest nije rasvijetljena kroz prizmu otajstva smrti i uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista živi pogleda usmjerena u zemlju i oslonjen na svoje snage govori: „Jedimo i pijmo, jer sutra nam je mrijeti!“5 Temeljni problem čovjekove nutrine u, možemo reći, sudaru s činjenicom (prividna) nestajanja i prestanka bivstvovanja na ovome svijetu ipak je pitanje Božje opstojnosti jer u trenutcima trpljenja koje u nama proizvodi smrt crv sumnje koji čovjeku plasira ideju: „Bog te ograničava, Bog te ne vo2 3 4 5

6

Prop 1,3 Usp. Lk 8,17.

Usp. Mt 13,22.

Usp. Iz 22,13; 1 Kor 15,32.

UVOD

li!“ i polako počne nagrizati, a zatim sve više izjedati čovjekov um, dok ga na kraju ne proždre, djeluje nezaustavljivo. Budući da se čovjek, prevaren od Đavla, stare zmije6, grijehom odijelio od Boga7, počela života i Onoga od kojega dolazi njegova nutarnja egzistencija, kušao je smrt, smrt bića, ontološku smrt. Pogođen teškim riječima kojima Gospodin, Bog, čovjeku očituje njegovo novonastalo stanje, čovjek počinje kušati kako ne smije pristupiti Gospodinu jer je između čovjeka i Boga nastao nepremostiv jaz. Bog, koji nije čovjek8, ipak ne ostaje ravnodušan na patnje svojega stvorenja te mu obećava Spasitelja.

Adamu je vjerojatno bilo prilično jasno od čega treba biti spašen, no čovječanstvo danas živi u vrlo sekulariziranu svijetu koji svoje stavove oblikuje unutar okvira ovozemaljske stvarnosti. Polažući od malih nogu pouzdanje u konkretne osobe (oca i majku) čovjek se osamostaljuje gradeći pomalo vlastiti vrijednosni sustav, no svejedno se utječe drugim ljudima (mladiću, djevojci, prijateljima, obitelji) tražeći potvrdu, odnosno provjeravajući svoje namisli. Čovjek upija stavove drugih, prihvaća ih, čini ih svojima, prilagođavajući sliku svijeta koji ga okružuje onome što može pojmiti na samo sebi svojstven način. Zahvaljujući tekovinama suvremene tehnologije svjedoci smo mnogih događaja na globalnoj razini koji u određenoj mjeri utječu na nas. Ukorijenjen u ovaj svijet, čovjek jako teško ili gotovo nikako ne prihvaća vlastitu prolaznost.

6 7 8

Usp. Otk 20,2.

Usp. Post 3.

Usp. Hoš 11,9b.

7

UVOD

Nemo dat quod non habet9 – ne optužujući ili osuđujući nikoga, moramo ustanoviti i da čovjek današnjega vremena, bez obzira na vrijeme, mjesto ili životnu dob, posjeduje vrlo malo ili gotovo ništa od vrline koja se zove nada. Hvata nas malodušnost, beznađe, katkada i teški očaj dok promatramo kako nas i druge život melje kao u kakvu žrvnju, dok promatramo mnoge koji pate od depresije izazvane životnim traumama, kako teško podnose činjenice trpljenja u vlastitoj egzistenciji, kako žive kao pod narkozom, nakljukani lijekovima koji su im jedina slamka spasa u uzburkanim valovima svakodnevice. Može se reći da je kolektivna dijagnoza čovjeka današnjice teška nutarnja (katkada shizofrena) dihotomija jer duboko u nutrini osjećamo da je život nešto lijepo, da se isplati činiti stvari za druge, da postoji skriveni smisao iza svake činjenice trpljenja unutar naše povijesti, ali u duši koji put nesnosno trpimo jer taj smisao ne vidimo. Slično je to onome što u Poslanici Rimljanima govori sveti Pavao: „Zakon je, znamo, duhovan; ja sam pak tjelesan, prodan pod grijeh. Zbilja ne razumijem što radim: ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim – to činim. Ako li pak činim što ne bih htio, slažem se sa Zakonom, priznajem da je dobar. Onda to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni. Doista znam da dobro ne prebiva u meni, to jest u mojem tijelu. Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim.

Ako li pak činim ono što ne bih htio, nipošto to ne 9

8

Lat., nitko ne može dati ono što ne posjeduje.

UVOD

radim ja, nego grijeh koji prebiva u meni. Nalazim dakle ovaj zakon: kad bih htio činiti dobro, nameće mi se zlo. Po nutarnjem čovjeku s užitkom se slažem sa Zakonom Božjim, ali opažam u svojim udovima drugi zakon, koji vojuje protiv zakona uma moga i zarobljuje me zakonom grijeha koji je u mojim udovima“ te završava uzdahom: „Jadan li sam ja čovjek!

Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga?“10 Pred svakoga se čovjeka u različitim životnim situacijama i razdobljima njegova ovozemaljskoga bivstvovanja postavljaju neka od pitanja, ključna za osmišljavanje vlastite egzistencije. „Tko sam, odakle dolazim, kamo idem, koji je smisao mojega života?“ samo su neka od njih. Dati pouzdan i primjeren odgovor nije lako, posebno stoga što je svaki dan novi dan, novi „danas“ koji sa sobom nosi nove izazove.

Pojam „danas“ za kršćane, koji žive u nadi, iščekujući život vječni, ujedno je i nova prilika za postavljanje istih ili sličnih pitanja. U tome nam umnogome mogu pomoći riječi psalmista koji kaže: „Zbroj naše dobi sedamdeset je godina, ako smo snažni, i osamdeset; a većina od njih muka je i ništavost: jer prolaze brzo i mi letimo odavle. Nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce.“11 Jer, doista, tko će proniknuti u otajstva Božjega nacrta koji ima za svakoga čovjeka? Pravo je pitanje ipak: „Koji je Božji plan za čovjeka?“ Odgovore možemo razabrati u Poslanici Efežanima gdje se vidi što je Bog zamislio za svakoga čovjeka budući da kršćanski stav najzor10 11

Rim 7,14–24 Ps 90,10.12 9

UVOD

nije dočarava slika čovjeka koji se svakodnevno pita: „Bože, koja je tvoja volja za mene?“ Budući da je čovjek društveno biće, postavljen u kozmos, nalazi se u odnosu s drugima i prisiljen je zauzeti stav prema stvarnosti koja ga okružuje, potrebno je sagledati širu sliku, pogledati izbliza koji je to Božji plan za svakoga pojedinačno. Poslušajmo što kaže sveti Pavao: „Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu. Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, na hvalu Slave svoje milosti. Njome nas zamilova u Ljubljenome u kome, njegovom krvlju, imamo otkupljenje, otpuštenje prijestupa po bogatstvu njegove milosti. Nju preobilno u nas uli zajedno sa svom mudrošću i razumijevanjem obznanivši nam otajstvo svoje volje po dobrohotnom naumu svojem što ga prije u njemu zasnova da se provede punina vremena: uglaviti u Kristu sve – na nebesima i na zemlji.“ To jest, cijela priroda, sve stvorenje, pa tako i čovjek, ima jedan cilj, jednu čežnju: ide prema tome da se uglavi u Kristu jer je izabran „prije postanka svijeta“, zamišljen i prije nego što je nastao i predodređen da se vrati Ocu. U ovomu odlomku Poslanice Efežanima sveti Pavao kaže da sve stvorenje teži za time da prođe Kristovim putom12; dolazimo iz Božjega srca, iz Božje namisli i naš je temeljni poziv vratiti se k Ocu. Sveti Ciprijan Kartaš12

10

Usp. Iv 16,28.

UVOD

ki, crkveni otac iz trećega stoljeća, tu je težnju sročio u svojoj Raspravi o smrtnosti: „Trebamo imati na pameti da smo dužni činiti ne svoju nego Božju volju.

Tako nas je Gospodin naučio da svakoga dana molimo. Stoga, kako li je neumjesno i krivo da mi, koji molimo neka bude Božja volja, ne prihvaćamo odmah njegovu volju čim nas on pozove i uzme s ovoga svijeta. Opiremo se i izvlačimo te nas, poput otpornih slugu, treba žalosne i tužne privesti Gospodaru jer nikako ne ćemo da spremnom voljom iziđemo iz ovih okova svoje privezanosti. Dolazimo k njemu protiv volje, a htjeli bismo da nas nagradi nebeskim nagradama. Što, dakle, molimo i prosimo da dođe kraljevstvo nebesko kada nam se toliko sviđa zemaljsko ropstvo? Čemu učestalo, opet i opet, molimo i prosimo da se pospješi dan kraljevstva ako više želimo i svojskije težimo služiti ovdje đavlu nego ondje kraljevati s Kristom? Ako svijet mrzi kršćane, čemu voliš onoga tko te mrzi umjesto da radije ideš za Kristom koji te otkupio i koji te voli? Ivan u svojoj poslanici viče i govori te potiče da ne idemo za tjelesnim željama i ne ljubimo svijeta. Ne ljubite svijeta ni što je u svijetu. Ako tko ljubi svijet, nema u njemu ljubavi Očeve. Jer što god je svjetsko – požuda tijela, i požuda očiju i oholost života – nije od Oca, nego od svijeta. Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka. Budimo, dakle, braćo ljubljena, neporočnom dušom, čvrstom vjerom, snažnom vrlinom spremni na svaku Božju volju! Svladavši strah od smrti mislimo na besmrtnost kojoj idemo ususret! Pokažimo da smo ono što vjerujemo! Treba, braćo ljubljena, imati na pameti i 11

UVOD

dobro razmišljati da smo se odrekli svijeta te smo u njemu kao gosti i putnici. Prigrlimo dan koji nas dovodi u naš dom i koji nas izbavlja odavde i oslobađa nas svjetovnih zamki da nas vrati u raj i kraljevstvo.

T`à tko ne bi iz tuđine rado odmah pošao u domovinu? A mi svojom domovinom smatramo raj. Ondje nas čeka velik broj milih i dragih; silnom nas željom očekuje velika četa roditelja, braće, djece. Oni su za svoj spas već sigurni, a za naš su još zabrinuti. Doći k njima i u njihov zagrljaj, kolika li će to biti naša zajednička radost! Koliko li je to veselje nebeskoga kraljevstva gdje nema straha od smrti i gdje je vječni život! Kakva li je to vrhunska i vjekovječna sreća! Ondje je slavni zbor apostola, ondje kliktava četa proroka, nebrojeni narod mučenički, ovjenčan zbog slave i pobjede u boju i muci. Tu su pobjedničke djevice koje su snagom uzdržljivosti pokorile požudu tijela i puti. Tu su nagrađeni milosrdnici koji su braneći i darivajući siromahe izveli djela pravednosti te, opslužujući Gospodinove zapovijedi, pretvorili zemaljsku baštinu u nebesko blago. K njima, braćo, svom željom hitimo!“13 Obodreni pokladom života vječnoga, to jest nadom u uskrsnuće, vjernici su pozvani poput Petra, zagledani u Krista, hodati po vodama smrti kako bi mogli biti znak Božjega milosrđa u svojemu naraštaju te tako mnoge privesti punini života. Zadatak je to koji nije nimalo lak jer smo, poput Izraela, narod tvrde šije14, skloni tražiti sreću u onome što možemo 13

14

12

Ciprijan Kartaški, Liber de mortalitate, c. 18.24.26 (CSEL3.

308. 312–314).

Usp. Izl 32,9.

UVOD

vidjeti i opipati. Kao što sjemenu trebaju vlaga i svjetlost kako bi proklijalo, niknulo, izraslo te donijelo plod, tako je i ovoj klici poziva na vječnost već u sadašnjemu životu potrebna hrana, nešto što će je krijepiti na njezinu putu do punine izrastanja. Upravo polazeći od Pavlove kristologije (koja je utemeljena na jednoj činjenici, a to je uskrsnuće Gospodina našega Isusa Krista) sveti Ivan Zlatousti hrabri, opominje, tješi i potiče svoje stado da se ne suobličava poganskomu svijetu koji ga okružuje.

O nadi Kratka homilija svetoga Ivana Zlatoustoga ponajprije je usmjerena pastirima, prezbiterima, koji su pozvani braniti svoje stado pred onim što je svjetovno, kako kaže drugi sveti Ivan,15 i pružati im sigurnu ispašu, to jest hraniti njihov duh prijeko potrebnom hranom lomeći Riječ Božju jer su pozvani na sljedeće, kako to kaže Zlatousti: „Kao liječnik duša, odsijeci mačem Duha natekle i izranjene patnje što dođoše po oholosti, isperi mulj požuda vodama pouke, izliječi rane što ih je grijeh nanio dušama ljudskim, mažući ih vinom i uljem, Gospodina radi; vinom učvrsti da se više ne predaje nadmenim požudama, uljem olakšaj tegobe duše očitujući i naviještajući dušama brzo oproštenje posrtaja i grijeha počinjenih prije obraćenja i krštenja.“ Kršćanin je čo15

1 Iv 2,16: „Jer što je god svjetovno – požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života – nije od Oca, nego od svijeta.“ 13

UVOD

vjek nade. Kršćanska je nada utemeljena na pouzdanu vjerovanju u činjenicu da je ispunjena u životu, smrti i slavnomu uskrsnuću Gospodina našega Isusa Krista. To je stoga poosobljena nada, usmjerena na osobni odnos svakoga čovjeka s osobom Isusa Krista. Uskrsnuće je temelj naše nade da je smrt prijelaz u novost života, kao što to ističe sprovodna liturgija u dijelu u kojemu govori: „Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima. I pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima.“ Koliko god smrt bila izvjesna, neizbježna i možda odviše potresna, taj kraj čovjekova života ipak nije nestajanje. Osobito je svojstvo kršćanina s odraslom vjerom i pouzdanom nadom u uskrsnuće to da nije osoba koja širi strah pred pojavom smrti niti ustupa mjesto duboku razočaranju, makar njegova stvarnost u trenutku u kojemu se nalazi pred smrću djelovala krajnje bezizlazno. Kršćanin u nadi hoda kroz život noseći u duši uvjerenje da Bog tako ljubi svijet i čovjeka da ga želi uskrisiti iz svake smrti, kako one duhovne, tako i one stvarne. Ovom homilijom Zlatousti naglašava silnu vrijednost kršćanske krjeposti nade koju smo i mi pozvani uprisutniti u svojemu naraštaju.

O nasladama budućega života Obraćajući se svojim slušateljima sveti Ivan Zlatousti u ovoj homiliji progovara o slobodi koju posjeduje pojedinac koji ne robuje ovozemaljskim nasladama polazeći od slavnih primjera mučenika ko14

UVOD

ji su, prezrevši posjedovanje materijalnih i nematerijalnih dobara koja im nudi ovaj svijet, stekli toliku vlast koju im nije kadro oduzeti ni samo oduzimanje života. Vlast o kojoj ovdje govori prije svega je vlast nad samim sobom u službi podlaganja Onome koji nas je stvorio; odjek je to one slike iz knjige Ponovljenoga zakona gdje se Gospodin preko Mojsija obraća svojemu izabranom narodu koji je snažnom mišicom izveo iz egipatskoga ropstva: „Čuj, Izraele! Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! Riječi ove što ti ih danas naređujem neka ti se urežu u srce. Napominji ih svojim sinovima. Govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem; kad liježeš i kad ustaješ. Priveži ih na svoju ruku za znak i neka ti budu kao zapis među očima! Ispiši ih na dovratnicima kuće svoje i na vratima svojim!“16 Jedini koji je to uistinu učinio bio je Isus Krist koji je, kako kaže sveti Pavao u Poslanici Filipljanima17, učinio kenozu i lišio se svojega dostojanstva u potpunosti podložan Ocu te je ljubio Boga svim svojim umom, svim svojim srcem i svim svojim silama jer je dopustio da mu na glavu stave trnovu krunu – nije htio vršiti svoju nego Očevu volju18 – i da mu koplje probode bok te da mu pribiju čavlima ruke i noge na križ pokazujući tako namjeru da nas nauči kako ljubiti neprijatelje jer pravo ostvarenje čovjekova života nije biti ljubljen, nego moći ljubiti, ne biti u ropstvu, 16 17 18

Pnz 6,4–9 Fil 2,6–8 Usp. Lk 22,42.

15

UVOD

ne biti podložan strahu od ontološke smrti u susretu s drugim, strahu od drugih koji nam đavao neprestano stavlja pred oči (kao što je rekao jedan pisac: „Pakao, to su drugi“19). Nabrajajući zapovijedi koje nam je ostavio Krist Zlatousti svoje slušatelje, a i nas danas, potiče na promatranje nagrada koje proizlaze iz vjerna održavanja istih te postavlja za primjer upravo Krista kada kaže: „Tako će i naše tijelo postati istobitno s onim tijelom, od iste tvari kao i njegovo; kakva je, naime, glava, takvo ima biti i tijelo; kakav je početak, takav mora biti i svršetak“, pozivajući se tu na Pavlova promišljanja20. Smatra se da je sveti Ivan ovu homiliju izgovorio za ljetnih vrućina u jednoj crkvi izvan Antiohije koju su vjernici često posjećivali, obilazeći relikvije mučenika.

O uskrsnuću mrtvih Radeći odmak od dogmatskoga pristupa izlaganja kršćanskoga nauka vjernicima, kako sam kaže, sveti Ivan Zlatousti se u ovoj homiliji, uistinu krasnoj, prihvaća izlaganja nauka o uskrsnuću, polazeći od iznošenja temeljnih tvrdnja o životu po Božjoj namisli. Kao važan element ističe upravo to da je do budućih dobara moguće doći jedino podnoseći mnoge stvari koje donosi ovaj život i sve ih odvažno trpeći, kao što to tvrdi i sveti Petar u svojoj poslanici: „Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista koji nas po velikom milosrđu svojemu uskr19 20

16

Jean-Paul Sartre, u drami Iza zatvorenih vrata (1944.).

Usp. Kol 1,18; Ef 5,23.

UVOD

snućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za životnu nadu, za baštinu neraspadljivu, neokaljanu i neuvelu, pohranjenu na nebesima za vas, vas koje snaga Božja po vjeri čuva za spasenje, spremno da se objavi u posljednje vrijeme. Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja: da prokušanost vaše vjere – dragocjenija od propadljivog zlata, koje se ipak u vatri kuša – stekne hvalu, slavu i čast o Objavljenju Isusa Krista.“21 Budući da je i sam u životu bio primoran zauzeti borben stav, kao pravi borac za katolički nauk i revni sljedbenik „najmanjeg među apostolima“22, sveti Ivan Zlatousti poziva na boj za vjeru i daje primjer svetoga Pavla koji nije malaksao pred silnim strahotama koje su ga snašle poradi Imena23, poradi postojana propovijedanja uskrsnuća s kojim počinje Kristovo kraljevstvo24, to novo kraljevstvo koje ne poznaje druge vlasti osim vladavine istine i ljubavi. U diskursu o uskrsnuću važno mjesto ima i činjenica nepostojanosti i prolaznosti vremenitih dobara, o kojoj je sveti Ivan također odlučio prozboriti u ovoj homiliji. Homiliju završava oštrim i jasnim rečenicama usmjerenim protiv manihejaca, donoseći valjan kršćanski nauk o tijelu kao takvu i dokazujući istinitost uskrsnuća uz ohrabrenje vjernicima da ne posustanu, sebi svojstvenim riječima ponavljajući svima nama Pavlov poziv „da se u svemu iskazujemo kao poslužitelji Božji: velikom postojanošću u nevo21 22 23 24

1 Pt 1,3–7 Usp. 1 Kor 15,9.

Usp. Dj 5,41.

Usp. Iv 18,36.

17

UVOD

ljama, u potrebama, u tjeskobama, pod udarcima, u tamnicama, u bunama, u naporima, u bdjenjima, u postovima, u čistoći, u spoznanju, u velikodušnosti, u dobroti, u Duhu Svetomu, u ljubavi nehinjenoj, u riječi istinitoj, u snazi Božjoj; oružjem pravde zdesna i slijeva; slavom i sramotom; zlim i dobrim glasom; kao zavodnici, a istiniti; kao nepoznati, a poznati; kao umirući, a evo živimo; kao kažnjeni, a ne ubijeni; kao žalosni, a uvijek radosni; kao siromašni, a mnoge obogaćujemo; kao oni koji ništa nemaju, a sve posjeduju“.25

XXXIX. homilija na Prvu poslanicu Korinćanima Iznimna homilija u kojoj pisac odlučno brani i obrazlaže odrješitost stavova svetoga Pavla iz Prve poslanice Korinćanima kada kaže: „Evo, i Korinćanima je pisao o tome, Korinćanima, među kojima bijaše mnogo filozofa koji su vječito ismijavali takve tvrdnje. Iako su u međusobnim raspravama bili suprotstavljeni i sukobljeni, oko ovoga su svi bili suglasni te su, gotovo urotivši se, kao iz jednih usta izričito tvrdili da uskrsnuće ne postoji i da nije moguće. Zauzimajući stav i boreći se za takvu stvar, u koju se nije vjerovalo i koja bijaše do te mjere ismijavana kako zbog postojećih predrasuda, tako i zbog teškoće samoga uskrsnuća, Pavao je namjeravao dokazati kako je ono moguće te stoga svoj govor i počinje uzimajući upravo uskrsnuće Kristovo kao isho25

18

2 Kor 5,4–10

UVOD

dište svojega izlaganja.“ Umjesto uvoda navest ću ovdje riječi svetoga oca Benedikta XVI. iz kateheze na općoj audijenciji održanoj 5. studenog 2008. godine: „‘Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša… još ste u grijesima’ (1 Kor 15,14.17). Tim snažnim riječima iz Prve poslanice Korinćanima sveti Pavao daje shvatiti koju je presudnu važnost pridavao Isusovu uskrsnuću.

U tome događaju, naime, krije se rješenje problema koji je predstavljala drama križa. Križ sam po sebi ne bi mogao objasniti kršćansku vjeru. Uskrsno se otajstvo sastoji u činjenici da ‘bi… uskrišen treći dan po Pismima’ (1 Kor 15,4) – tako svjedoči prva kršćanska tradicija. Tu se krije ključ Pavlove kristologije: sve se vrti oko te osi. Čitav Pavlov nauk ima svoje ishodište i vrhunac u otajstvu Onoga koga je Otac uskrisio od mrtvih. Uskrsnuće je temeljna činjenica: gotovo prapočelo (usp. 1 Kor 15,12) na temelju kojega Pavao može izložiti svoj kratki navještaj (kerygma) (usp. 1 Kor 15,12): Onaj koji je raspet i koji je tako očitovao beskrajnu ljubav prema čovjeku uskrsnuo je i živ je među nama. (…) Uputno je ovdje pojasniti kako sveti Pavao, u naviještanju uskrsnuća, nije zaokupljen time da predstavi cjelovito doktrinarno izlaganje o uskrsnuću, već se te teme dotiče odgovarajući na sumnje i pitanja koja mu postavljaju vjernici; riječ je dakle o prigodnu govoru, ali punu življene teologije. Tu se susreće usredotočenost na ono bitno: mi smo ‘opravdani’ po Kristu, to jest Krist koji je umro i uskrsnuo učinio nas je pravednicima i dionicima spasenja.“ 19

UVOD

VI. homilija na Prvu poslanicu Solunjanima / VII. homilija na Prvu poslanicu Solunjanima / VIII. homilija na Prvu poslanicu Solunjanima Tri homilije na Prvu poslanicu Solunjanima sadržajno su povezane te, čineći jednu cjelinu, progovaraju prvenstveno o nadi u uskrsnuće mrtvih, gdje se donose primjeri iznenadne smrti voljenih osoba i kudi ona vrsta jadikovanja i kuknjave kojom se zbog smrti bliskih služe oni „koji ne vjeruju u uskrsnuće“, a koja je, očigledno, bila prisutna i kod vjernika onoga vremena koji su se dičili kršćanskim imenom, a svojim ponašanjem iskazivali poganske stavove. U drugoj homiliji sveti Ivan Zlatousti opominje svoje vjernike da se okane ispraznih umovanja vezanih uz uskrsnuće tijela i ohrabruje ih da ostanu nepokolebljivi u nadi koju su zadobili po vjeri u Isusa Krista. U trećoj homiliji izlaže se i tumači nauk o posljednjemu sudu te brojnim primjerima vezanim uz živote osoba i događaje iz Staroga i Novoga zavjeta podcrtava vjerovanje u pakao, odnosno kaznu koju imaju pretrpjeti oni koji ne povjerovaše propovijedanju o uskrsnuću. U ovoj homiliji nailazimo na osobit Zlatoustov pastoralni i dušobrižnički stav, posebno kada kaže: „Nisam sve to izrekao nakan zastrašiti vas ili postići da vam u duši bude teško, nego da vas urazumim i olakšam brigu vašim dušama. T`à i ja sam htio bih da ne postoji kazna, više od svih ljudi. Zbog čega? Jer svatko se od vas brine samo za svoju dušu, a ja sam odgovoran za to, zbog nadgledničke službe koja mi je povjerena.“ 20

UVOD

Homilija na 1 Sol 4,13 Sljedeća homilija u nizu također je napisana u odnosu na redak iz Prve poslanice Solunjanima u kojemu se spominje tugovanje „onih bez nade“. Na poseban način valja izdvojiti istančanost otačkoga promišljanja i tumačenje pojma „usnuće“ nasuprot pojmu “smrt“. U svojemu tumačenju sveti Ivan iznova pokazuje koliko mu je stalo do toga tko su kršćani, do toga kako ih ovaj svijet vidi, što nam potvrđuje ozbiljnost življene vjere u ono doba. To je posebno razvidno iz sljedećih redaka: „Sramim se, vjerujte mi, i crvenim se kada po trgovima vidim gomile žena koje se nedolično ponašaju, čupajući si kose, razdirući noktima svoje ruke i obraze i sve to naočigled poganima. Što sve ne će reći o nama (kršćanima) kada nas vide da tako postupamo?“ Zadajući konačni udarac poganskim stavovima koje je očito primijetio kod svojih vjernika sveti Ivan Zlatousti donosi primjere dvojice muškaraca, dvojice koji su imali djecu, izgubili ih, ne izgubivši pritom pouzdanje u Božju providnost: Joba i Abrahama. Na vrlo živ i slikovit način opisuje njihova nutarnja previranja i situaciju u kojoj su se zatekli, svaki u svoje vrijeme. Kao prekaljen borac na kraju poziva vjernike, ali i nas danas da pripremimo oružje protiv Napasnika već sada dok još traje mir, da nas ne snađe veća tuga u vremenima borbe.

Ante Franić

21

GOVORI I HOMILIJE O NADI U USKRSNUĆE

O NADI

Svi su ljudi po prirodi snalažljivi zbog rasuđivanja i razumnosti prilikom odlučivanja i razmišljanja. Svaki pojedinac predaje sama sebe bilo da se radi o ratarstvu, putovanju ili nekoj drugoj vještini ili predmetu. Svi oni spremno podnose sve poteškoće i muku, opasnosti i pritisak u iščekivanju budućih dobara. Ratar, naime, pod spregom užadi i drugih dijelova, oslonjen s obje ruke na drvo i plug, preoravši prostrane ravnice, strpljivo podnosi hladnoću zime i nelagodu koju mu nanosi trnje koje se nalazi u zemlji, potičući vlastite napore iščekivanjem plodova koji će doći. I putnik, stupajući neprohodnim i napornim stazama, nabijajući noge o čvrsto tlo, ranjavajući si tabane, strpljivo i hrabro podnosi kapljice znoja što mu curkom cure s čela, mokar od znoja od glave do pete, kipi i ključa, podnosi žegu i žeđ i nedostatak hrane, sve zbog koristi koju iščekuje od poduzetoga putovanja. Isto tako ni liječnici se ne ustežu kada moraju zasjeći natečenu ranu i na vidjelo iznijeti smrad i kada u ruci drže i podnose istjecanje gnjecavih stvari koje cure i prevrću sadržaj utrobe što je ispovraćan, sve poradi zdravlja bolesnika i radi vlastite 23

IVAN ZLATOUSTI

plaće kojoj se nadaju nakon što ovi budu izliječeni. I ljudi što žive uz more, kada napuštajući kopno zaplove i sijeku slane i modrocrne ravnice mora, podnose sile protivnih vjetrova i nemilu stravu, zatezanje zamršene užadi, strašnu škripu jedrilja i kormila, nošeni na hrptovima divljih valova koji streme u ponor, sve zbog sigurnosti kojoj se nadaju na svojoj lađi i zbog plaće.

Svi oni i mnogi njima nalik podnose poteškoće i opasnosti zbog nade koja im se doskora ukazuje; umnogome više podnosi bogoljubni rod kršćana, to jest muškaraca i žena – t`à nije u Božjim stvarima na borbu pozvano samo muško, nego i žensko, i to ne po tjelesnoj snazi, nego odvažnošću stava i razmišljanja – postojano podnoseći progonstvo i glad, post i besane noći, nedostatak krova nad glavom i druge neizrecive muke i tjeskobe, sve radi netaknute i blažene nade u nebesima. Svatko neka stoji u svojemu zvanju i neka prigrli nadu: onaj koji obrađuje duhovne oranice već je zabacio plug pouke u prostranstva razuma, koji je spreman za primanje sjemena, a zatim, nakon što je ispred sebe razbacao birano sjeme, uklonio je klicu židovskih i grčkih prijevarnih mudrolija kako bi ti mogao očistiti svoju dušu i iznova zasijati sveto sjeme vjere, veselja, nade i naslade ljubavi. Nije samo Jeremiji dao dozvolu da razvali i potkopa ono lošije i zasadi bolje, nego i tebi kada je rekao: „Evo, u usta tvo24

GOVORI I HOMILIJE O NADI U USKRSNUĆE

ja stavljam riječi svoje. Gle: postavljam te danas nad narode i kraljevstva da istrebljuješ i rušiš, da zatireš i ništiš, da gradiš i sadiš.“26 Iskorijeni stoga podivljale ogranke bludnosti i zasij sveto načelo, sliku i priliku čistoće; iskopaj nasad zla i zasadi svete Kristove uredbe! Zatri svaki nestalan nauk i objavi one ozbiljne i važne misli! Kao graditelj, skini sve one slike i utvare koje je svojim smicalicama i varkama đavao loše sazdao u ljudskim dušama i sagradi hram Božji, postavljajući Krista kao ugaoni kamen, Sina njegova, na kom počivaju sva lijepa djela pravednosti. Čineći tako, ako se nađeš i u tjeskobi, ustraj; ako si progonjen, ne malakši; ako podnosiš glad, ne odstupaj, nego sve to junački podnosi poradi dobitka kojega se nadaš zadobiti u rajskome blistavilu.

Putnik si po onome koji je rekao: „Korak mi čvrsto prionu za tvoje staze, ne zasta mi noga na putima tvojim.“27; izbjegavaj široku i prostranu stazu koja vodi u propast! Uzmi štap Duha, čije je djelovanje dvojako: ubija zmiju što leži sklupčana na tvojemu putu i oslobađa te i pridiže kada posrneš u napastima. Podnosi napast koja ti se primiče; ako i žeđaš, pohitaj do besmrtnoga vrela Kristova; ako gladuješ, išti kruha živoga da ne malakšeš i ne prepuštaj se nadmeno požudnim užitcima, nego traži okrjepu, promatrajući kraj 26 27

Jr 1,9b–10 Ps 17,5 25

IVAN ZLATOUSTI

puta, nadajući se anđeoskomu životu u kraljevstvu nebeskomu. Kao liječnik duša odsijeci mačem Duha natekle i izranjene patnje što dođoše po oholosti, isperi mulj požuda vodama pouke, izliječi rane što ih je grijeh nanio dušama ljudskim, mažući ih vinom i uljem, Gospodina radi; vinom učvrsti da se više ne predaje nadmenim požudama, uljem olakšaj tegobe duše, očitujući i naviještajući dušama brzo oproštenje posrtaja i grijeha počinjenih prije obraćenja i krštenja.

Nemoj odbaciti siromaha, gledajući na dobitak i novčanu korist, ali nemoj prezreti ni bogataša zbog prokletoga novca, nego podjednako opominji i siromaha i bogataša da se urazume. Nikoga ne obeznađuj, pa ni onoga koji je previše zaglibio u grijeh, kako ga ne bi porinuo u najdublji bezdan grijeha, nego pruži ruku onima koji su posrnuli govoreći: „Krist nije došao spasiti pravednike, nego grešnike“28 da, ohrabreni i odvraćajući se od zloga puta, učine nešto dobro i budu spašeni. Sve čini poradi zdravlja onih što boluju, hraneći se nadom spašenika i radošću kojoj se od Boga nadamo. Kao borac bori se odvažno; t`à „natječe li se tko, ne ovjenčava se ako se zakonito ne natječe“29. „Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnog 28 29

26

Usp. Mt 9,13; Lk 5,32; Mk 2,17.

2 Tim 2,5

GOVORI I HOMILIJE O NADI U USKRSNUĆE

svijeta, protiv zlih duhova na nebesima.“30 Ljubi i nastoj oko asketskih napora, izbjegavaj zamke đavolske. Promotri Pavla koji trči, udara šakom i bori se: „Ja dakle tako trčim – ne kao besciljno, tako udaram šakom – ne kao da mlatim vjetar, nego krotim svoje tijelo i zarobljavam, da sam ne budem isključen, pošto sam drugima propovijedao.“31 Trči, dakle, kako bi pobijedio, udaraj i bori se kako bi nadjačao protivnika; pomaži se uljem pobožnosti! Sveti su ti oci u naslijeđe ostavili oružje: uzmi Mojsijevu strpljivost, oboružaj se Josipovom čistoćom, uzmi Davidovu poniznost, Ilijino djevičanstvo, Elizejev post, Izaijino siromaštvo, vjeru Petrovu i Pavlovu, Kristovu ljubav, da – boreći se u svakomu pogledu – zadobiješ pobjednički vijenac iz ruke Božje. Pastir si duhovnoga stada Kristova? Vodi ovce na ispašu, zalutale vraćaj, žedne napoji, one što uloviše vukovi oplakuj, tjeraj vukove i izgoni one pse koji laju i krišom odvode ovce od stada Kristova. Pokazuj im mladice koje zauvijek niču iz Marije, ukazuj na besmrtni izvor krštenja, čisti ukaljanu haljinu vodom suza; hrabro podnesi svaki napor i muku kako bi primio neuveli vijenac slave o pojavku pastira svih pastira, Krista. Dio si stada? Vjeruj svojemu pastiru, ne izbjegavaj pašu, ljubi vjeru, ne 30 31

Ef 6,12 1 Kor 9,26–27 27

IVAN ZLATOUSTI

otklanjaj štap pastirski – t`à ne udara da te ubije, nego da te odvrati od grijeha. Nepokolebljivo pasi mladice što isklijaše iz panja Jišajeva, napajaj se na besmrtnomu izvoru koji se izlijeva iz pukotine stijene; ne zgrći blago da ne bi slučajno prešao na ispašu razuzdane obijesti: radije uopće nemoj ljubiti bogatstvo! Izbjegavaj brigu oko novca, nemoj sabirati blago, ne zgrći novac, po kojemu dolaze optužbe32, nego u izobilju dijeli hranu i novac siromasima, u nadi da ćeš požeti snažne i ljupke snopove duša. Kao siromah ne očajavaj, ne odbacuj život, ne proklinji, nego zahvaljuj; podnosi kratkovjeko i kratkotrajno breme siromaštva te se ugledaj na onoga tko te razumije, Lazara, i učvrsti se u nadi; tako ćeš i sam zaslužiti počinak u krilu Abrahamovu. Udostojao se Gospodar svega, Bog, sve nas dovesti onamo, po Kristu Isusu, Gospodinu našemu, kojemu s Duhom Svetim neka je slava i vlast, sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.

32

28

Dosl.: Ne bavi se prljavim poslovima; vjerojatna aluzija na mito i korupciju.

SADRŽAJ

SADRŽAJ

Uvod. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 O nadi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23 O nasladama budućega života i jednostavnosti sadašnjega života . . . . . . . . . . . . . . . 29 O uskrsnuću mrtvih . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 44 XXXIX. homilija na Prvu poslanicu Korinćanima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 78 VI. homilija na Prvu poslanicu Solunjanima . . . . 118 VII. homilija na Prvu poslanicu Solunjanima . . . 134 VIII. homilija na Prvu poslanicu Solunjanima. . . 146 Homilija na 1 Sol 4,13 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 166 Kazalo biblijskih citata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 189 Kazalo imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 193 Kazalo važnijih pojmova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 194

197

PREPORUČUJEMO

Ivan Zlatousti nije samo vrstan govornik i čovjek pera, nego oduševljen svjedok evanđeoskih vrijednosti i krjeposti. U tomu duhu posvjedočit će u ovim tekstovima o ljepoti kršćanskoga života življena u čistoći i ljubavi koje su nadahnute životom utjelovljenoga Sina Božjega. Isto tako, progovara o uvijek aktualnim pitanjima kršćanskoga odgoja u obitelji , a njegovi savjeti roditeljima, napisani koncem 4. st., i danas mogu biti korisni svima koji žele čuti i primijeniti Božju poruku u životu vlastite obitelji.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Ovi tekstovi otkrivaju dušu gorljiva pastira Ivana Zlatoustoga koji svojim vjernicima na vrlo zoran i konkretan način predočava otajstvo kršćanskoga braka – trudeći se zaštititi ih od svih devijacija koje su postojale nekada kao i danas – po čemu onda imaju trajnu duhovnu vrijednost.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o.

Tiskano u srpnju 2018.

CRKVENI OCI

Knjiga 13.

............................................................................................

Kršćanska literatura prošlih vremena, napose ona iz prvoga razdoblja kršćanstva, neiscrpna je riznica duhovnoga bogatstva i poticaja. Ovaj niz otačkih spisa nudi suvremenim duhovnim tražiteljima mogućnost da otkriju to autentično duhovno blago neprolazne vrijednosti. U vremenu nesigurnosti i poljuljanih vrijednosti spisi iz ove biblioteke predstavljaju čvrst temelj i siguran izvor.

Iskusni teolog, vrsni egzeget i briljantni govornik sveti Ivan Zlatousti tumači u ovim tekstovima goruća eshatološka pitanja kao što su umiranje i smrt, nada i uskrsnuće.

Bili su oci i zauvijek će ostati oci! Crkvenim se ocima s pravom nazivaju oni sveci koji su snagom vjere, dubinom i bogatstvom svoga učenja tijekom prvih stoljeća Crkvu preporodili i uvelike doprinijeli njezinu razvoju.

Uistinu, oni su ˝oci˝ Crkve jer je po evanđelju ona od njih dobila život. Također su i njezini graditelji jer su oni – na jedinomu temelju koji postaviše apostoli, a to je Krist – izgradili temeljno ustrojstvo Crkve.

Crkva i danas živi životom što ga crpi od svojih otaca; na ustrojstvu koje utvrdiše njezini prvi graditelji, ona se još i danas nadograđuje u radosti i patnji svoga svagdanjeg življenja i svojih tegoba.

Ivan Pavao II.

ISBN 978-953-235-561-1

VERBUM 95 kn

www.verbum.hr