Crkva, Izrael i svjetske religije

.....................................................

Joseph Ratzinger

Crkva, Izrael i svjetske religije

VERBUM

Joseph Ratzinger CRKVA, IZRAEL I SVJETSKE RELIGIJE

Biblioteka:

FIDES 35.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

PrÄłevod: dr. fra Ivan Ivanda

Za nakladnika: Miro Radalj

Joseph Ratzinger

CRKVA, IZRAEL I SVJETSKE RELIGIJE

VERBUM Split, 2007.

Naslov izvornika: Joseph Kardinal Ratzinger DIE VIELFALT DER RELIGIONEN UND DER EINE BUND © 2005 Verlag Urfeld GmbH, Bad Tölz © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2007.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 261.8 RATZINGER, Joseph Crkva, Izrael i svjetske religije / Joseph Ratzinger ; <prijevod dr. fra Ivan Ivanda>. - Split : Verbum, 2007. - (Biblioteka Fides ; 35) Prijevod djela:Die Vielfalt der Religionen und der eine Bund.

ISBN 978-953-235-105-7 470621039

CRKVA, IZRAEL I SVJETSKE RELIGIJE

PREDGOVOR

Povijesni preokret koji se dogodio 1989. godine doveo je i do promjene tema u teologiji.

Politički shvaćena teologija oslobođenja dala je nov, upravo politički oblik pitanjima otkupljenja i nade svijeta, koja su dugo bila ostavljana po strani. Time je, dakako, i politici doznačila zadaću koju ona nije mogla izvršiti. U potrazi za mirom, pravdom i očuvanjem stvorenoga neke su temeljne teme teologije oslobođenja zadržale svoju suvremenost, ali u puno skromnijemu obliku i stavljene su u drukčiji okvir. Ovaj drukčiji okvir je poglavito dijalog sa svjetskim religijama, koji je poradi sve izraženijega susretanja i prožimanja kultura postao unutarnja nužnost. O opasnostima i nadama ovoga dijaloga kratko ću progovoriti u zadnjemu dijelu ove knjige.

Druga velika tema, koja u teologiji zadobiva sve veće značenje, jest pitanje odnosa Crkve i Izraela. Svijest o dugo potiskivanoj krivnji koja je opterećivala kršćansku savjest nakon strahovitih događaja u dvanaest nesretnih godina, od 1933. do 1945., nedvojbeno je jedan od glavnih motiva nove žurnosti ovo5

JOSEPH RATZINGER

ga pitanja, ali ne i njegov jedini razlog i jedino mjerilo. Prema povijesno-kritičkoj metodi, kršćansko je izlaganje Staroga zavjeta vrlo upitno; egzegeza Novoga zavjeta je uvelike relativizirala kristologiju. Na prvi se pogled čini da obje okolnosti pogoduju kršćansko-židovskome dijalogu: sada bi se moglo – tako izgleda – židovsko tumačenje Staroga zavjeta držati jedinim tumačenjem koje je povijesno utemeljeno. Moglo bi se – stavljajući kristologiju u drugi plan – ukloniti stvarnu prepreku koja razdvaja židovstvo i kršćanstvo.

No, ova obećanja varaju. Jer, ako Stari zavjet ne govori o Kristu, onda on za kršćane nije Biblija. Iz toga je već Harnack povukao zaključak da je konačno došao trenutak kada treba dovršiti Marcionov korak i kršćanstvo odijeliti od Staroga zavjeta. No, to bi dovelo do uništenja kršćanskoga identiteta, koji se upravo temelji na jedinstvu dvaju Zavjeta. To bi istodobno dovelo i do rastakanja unutarnje srodnosti koja nas povezuje s Izraelom i do onih posljedica koje je Marcion naznačio: Izraelov bi Bog tada bio strani Bog koji sigurno nije Bog kršćana.

Isto vrijedi i za obezvrjeđivanje kristologije. Ako je Krist samo neshvaćeni židovski rabin ili pobunjenik kojega su Rimljani pogubili iz političkih razloga, što još može značiti nje6

CRKVA, IZRAEL I SVJETSKE RELIGIJE

gova poruka? Po njemu, Isusu Kristu – u koga Crkva vjeruje kao u Sina Božjega – Izraelov je Bog postao Bog svih naroda, po njemu se ostvarilo obećanje da će Božji sluga svim narodima odnijeti svjetlo ovoga Boga. Ako se ugasi Kristovo svjetlo, gasi se i Božje svjetlo koje smo prepoznali na njegovu licu, svjetlo Boga u koga vjerujemo s »Abrahamom i njegovim potomstvom«. Jer, upravo smo po ovoj vjeri uvjereni da se kao kršćani možemo ubrojiti u njegovo potomstvo. Pogrješna pojednostavljenja štete dijalogu s religijama, štete dijalogu sa židovstvom.

S temom odnosa dvaju Zavjeta, njihova unutarnjega jedinstva i različitosti prvi put sam se susreo na predavanjima o objavi što ih je Gottlieb Söhngen držao na Teološkome fakultetu u Münchenu tijekom zimskoga semestra 1947./48. Od tada me ovo pitanje uvijek pratilo, ali su me tek novi izazovi posljednjih godina potaknuli da konkretno uniđem u dijalog koji teologija sve izraženije promiče. Moja mi sadašnja situacija ne dopušta da izradim sustavnu teološku koncepciju. Osim toga, gledajući unatrag, sve mi je jasnije da zahtjevi dijaloga s kojima se suočavam odražavaju prioritete crkvene i teološke situacije. Iz tih su konkretnih zadaća nastala četiri priloga sabrana u ovoj knjizi. Nije potrebno naglašavati da su to 7

JOSEPH RATZINGER

samo slabašni pokušaji približavanja ovoj velikoj temi, ali možda upravo u ovome fragmentarnu obliku mogu poslužiti razvoju i rješavanju ovoga pitanja. Ne bih se usudio sam objediniti ih u jednoj knjizi. No, nisam se želio suprotstaviti pozivu prijatelja iz Integrirane zajednice da od ovih priloga načinimo knjigu. Nadam se da će ovo djelce, unatoč svim ograničenjima, pružiti pomoć u boljemu razumijevanju poruke koju nam upućuje jedna Biblija.

Rim, Došašće 1997.

8

Joseph Ratzinger

I.

IZRAEL, CRKVA I SVIJET Njihov odnos i zadaća prema Katekizmu Katoličke Crkve iz 1992.

CRKVA, IZRAEL I SVJETSKE RELIGIJE

Povijest odnosa Izraela i kršćanstva natopljena je krvlju i suzama. To je povijest nepovjerenja i neprijateljstva, ali je – Bogu hvala – stalno prožeta i pokušajima opraštanja, razumijevanja i međusobna prihvaćanja.

Zadaća pomirenja Nakon Auschwitza zadaća pomirenja i prihvaćanja postavila se pred nas u svoj svojoj neizbježnosti, premda znamo da je Auschwitz strahovit izraz jednoga svjetonazora koji nije htio uništiti samo židovstvo, nego je i u kršćanstvu mrzio i pokušao iskorijeniti židovsko naslijeđe. No, unatoč ovomu zbivanju ostaje pitanje o mogućim razlozima za tako veliko povijesno neprijateljstvo između onih koje je morala povezivati vjera u jednoga Boga i priznavanje njegove volje.

Ne proizlazi li ovo neprijateljstvo možda iz same kršćanske vjere, iz »biti kršćanstva«, te bi stoga trebalo napustiti ovu jezgru i zanijekati kršćanstvo u njegovu središtu, kako bi se došlo do stvarnoga pomirenja?

11

JOSEPH RATZINGER

To je hipoteza koju su posljednjih desetljeća, suočeni sa strahotama prošlosti, izgovarali upravo kršćanski mislioci. No, zar priznavanje Isusa iz Nazareta kao Sina živoga Boga i vjera u križ kao otkupljenje čovječanstva ne uključuje u sebi nužnost da se Židove osudi zbog njihove tvrdokornosti i sljepoće, zbog krivnje za smrt Sina Božjega? Slijedom toga, ne sili li sama jezgra kršćanske vjere na netoleranciju, odnosno neprijateljstvo spram Židova? I obrnuto: ne sili li Židove njihovo poštivanje samih sebe, obrana njihova povijesnoga dostojanstva i najdubljih uvjerenja da od kršćana zahtijevaju da se odreknu središta svoje vjere, da se prema tomu odreknu i tolerancije? Je li sukob programiran u najdubljoj naravi same religije i može li biti prevladan samo odreknućem od nje?

Pomirenje bez napuštanja kršćanske vjere?

Problem se danas predstavlja s ovom dramatičnom zaoštrenošću te tako uvelike nadilazi akademski međureligijski dijalog i zahtijeva temeljne odluke ovoga povijesnog trenutka. Sve su češći pokušaji da se problemu oduzme oštrica predstavljajući Isusa kao židovskoga učitelja koji se u biti nije puno udaljavao od onoga što je bilo moguće u židovskoj tradiciji.

Da je njegovo pogubljenje uslijedilo zbog poli12

CRKVA, IZRAEL I SVJETSKE RELIGIJE

tičkih napetosti između Židova i Rimljana; doista, rimske su ga vlasti pogubile smrću kojom su običavale kažnjavati političke pobunjenike.

Njegovo je uzvišenje kao Sina Božjega uslijedilo naknadno u helenističkome ozračju, a krivnja za smrt na križu s Rimljana je prebačena na Židove, u skladu s ondašnjom političkom konstelacijom. Takvi prikazi mogu biti izazov za egzegezu jer će je prisiliti da pozornije i točnije ispituje tekstove, i možda na taj način mogu donijeti neku korist. No, oni ne govore o Isusu povijesnih izvora, nego montiraju novoga i drukčijega Isusa; u mitski ambijent smještaju povijesnoga Krista kakva ispovijeda vjera Crkve. On se tako pojavljuje kao proizvod grčke religioznosti i političke prilagodljivosti u Rimskome Carstvu. No, na taj se način ne uvažava ozbiljnost same stvari, nego se od nje bježi.

Stoga ostaje pitanje: može li kršćanska vjera ne samo tolerirati židovstvo, nego ga i prihvatiti u njegovu povijesnome poslanju, ne gubeći pritom svoju unutarnju ozbiljnost i dostojanstvo ili ona to ne može? Može li postojati istinsko pomirenje bez napuštanja vjere ili je pomirenje povezano s tim napuštanjem?

Prikaz u Katekizmu Katoličke Crkve Da bih odgovorio na ovo pitanje, koje duboko dodiruje svakoga od nas, ne ću iznositi 13

JOSEPH RATZINGER

svoje razmišljanje, nego ću pokušati pokazati koji je stav Katekizma Katoličke Crkve, objavljena 1992. Učiteljstvo Katoličke Crkve je objavilo ovu knjigu kao autentičan izraz svoje vjere; u isto vrijeme, imajući pred očima upravo Auschwitz i zadaću koju je ostavio II. vatikanski sabor, pitanje pomirenja se drži pitanjem same vjere. Pogledajmo kako Katekizam postavlja ovo pitanje u svjetlu upravo naznačene zadaće.

1. Židovi i pogani u zrcalu pripovijesti o mudracima s Istoka (Mt 2,1–12) Kao uvod odabirem tekst kojim Katekizam tumači pripovijest iz Mt 2,1–12 o mudracima s Istoka. Katekizam drži da ovi ljudi označuju početak Crkve pogana i trajan odraz njezina puta. O tomu knjiga kaže sljedeće: »Dolazak mudraca u Jeruzalem da se poklone židovskom kralju (Mt 2,2) pokazuje kako oni, u mesijanskom svjetlu Davidove zvijezde, traže u Izraelu onoga koji će biti kralj narodâ. Njihov dolazak naznačuje da pogani ne mogu upoznati Isusa i klanjati mu se kao Sinu Božjem i Spasitelju svijeta ako se ne okrenu Židovima i ne prime od njih mesijansko poslanje sadržano u Starom zavjetu. Bogojavljenje očituje kako u ‘obitelj praotaca’ ulazi ‘veliko mnoštvo 14

CRKVA, IZRAEL I SVJETSKE RELIGIJE

naroda’, postižući Israelitica dignitas – ‘izraelsko dostojanstvo’« (528).

Isusovo poslanje: povezivanje Židova i pogana Iz ovoga je teksta razvidno kako Katekizam vidi odnos Židova i drugih naroda svijeta, u svjetlu Isusova nauka. On time istodobno pruža prvi prikaz sama Isusova poslanja. Mogli bismo reći: Isusovo je poslanje, prema tomu, povezivanje Židova i pogana u jedan jedini Božji narod, u kojemu se ostvaruju univerzalistička obećanja Pisma, koja neprestano govore o tomu da svi narodi trebaju štovati Izraelova Boga – tako da kod Trito-Izaije više ne čitamo samo o hodočašću narodâ na Sion, nego se nagoviješta i odaslanje glasnika ovim narodima, »koji nisu čuli glasa o meni ni vidjeli moje Slave... I uzet ću sebi između njih svećenike, levite – govori Jahve« (Iz 66,19.21).

Da bi protumačio ovo povezivanje Izraela i narodâ, ovaj nam kratak tekst Katekizma – izlažući Mt 2,12 – pruža poduku o odnosu svjetskih religija, Izraelove vjere i Isusova poslanja: svjetske religije mogu postati zvijezda koja ljude vodi u njihovu traženju Božjega kraljevstva. Zvijezda religijâ pokazuje na Jeruzalem, gasi se i ponovno pojavljuje u Božjoj riječi, u Izraelovu Svetome pismu. Riječ Božja koja je u njemu sačuvana pokazuje se kao istinska zvi15

JOSEPH RATZINGER

jezda bez koje i mimo koje nije moguće stići na cilj.

Kada Katekizam zvijezdu naziva »Davidovom zvijezdom«, time povezuje pripovijest o mudracima s Bileamovim proroštvom o zvijezdi koja dolazi od Jakova (Br 24,17), a sâmo ovo proroštvo vidi u usku odnosu s Jakovljevim blagoslovom Jude, kojim se vladarska palica i žezlo obećava onomu »kojemu se trebaju pokoravati svi narodi zemlje« (Post 49,10).

Katekizam u Isusu vidi ovoga obećanog Judina potomka, koji Izrael i narode povezuje u Božjemu kraljevstvu.

Abrahamova povijest treba postati povijest svih Što znači sve ovo? Isusovo je poslanje, dakle, u tomu da povijest svih naroda ujedini u zajedništvo Abrahamove, Izraelove povijesti. Njegovo je poslanje povezivanje, pomirenje, kako čitamo i u Poslanici Efežanima (2,18–22). Povijest Izraela treba postati povijest svih, Abrahamovo se sinovstvo treba protegnuti i obuhvatiti »mnoge«. Ovaj proces ima dvije strane: narodi mogu stupiti u zajedništvo Izraelovih obećanja, ulazeći u zajedništvo jednoga Boga, koji sada postaje i mora postati put svima, jer postoji samo jedan Bog i stoga je njegova volja istina za sve. S druge strane, to znači da svi narodi, bez dokidanja posebna Izrealova poslanja, po 16

CRKVA, IZRAEL I SVJETSKE RELIGIJE

povezanosti s voljom Božjom i prihvaćanju Davidova kraljevstva, postaju braća i dionici obećanja danih izraelskome narodu i, zajedno s njime, Božji narod. »Spasenje dolazi od Židova« Još jedno zapažanje može ovdje biti važno.

Ako pripovijest o mudracima, kako je izlaže Katekizam, predstavlja odgovor svetih Izraelovih knjiga kao odlučujući i nezaobilazan putokaz za sve narode, onda ona nije ništa drugo do varijacija iste teme koju susrećemo u Ivanovoj rečenici: »Spasenje dolazi od Židova« (4,22). Ovo izvorište ostaje uvijek prisutno i živo u smislu da ne može postojati pristup Isusu, a time ni ulazak narodâ u Božji narod bez vjerna prihvaćanja Božje objave koja govori u svetim spisima što ih kršćani nazivaju Starim zavjetom.

Sažeto bismo mogli reći: Stari i Novi zavjet, Isus i Izraelovo Sveto pismo, ovdje su neodjeljivi. Nova dinamika njegova poslanja, povezivanje Izraela i narodâ, odgovara proročkoj dinamici samoga Starog zavjeta. Pomirenje u zajedničkome priznavanju Božjega kraljevstva, njegove volje kao puta, srž je Isusova poslanja u kojemu su osoba i poruka nerazdvojni.

Ovo poslanje se očitovalo već u trenutku kada je bezglasno ležao u jaslicama. Isusa ne ćemo 17

JOSEPH RATZINGER

razumjeti ako zajedno s njime ne uđemo u dinamiku pomirenja.

2. Isus i Zakon: ne dokidanje, nego »ispunjenje« No, promatranje ovoga teksta ostavlja otvorenim pitanje: kako se povijesno ostvaruje ono što je ovdje predoznačeno slikom zvijezde i ljudi koji je slijede? Podudara li se s ovom vizijom povijesna slika Isusa, njegova poruka i njegovo djelovanje, ili joj proturječe?

Ništa nije spornije od pitanja povijesnoga Isusa. Katekizam je kao knjiga vjere prožet uvjerenjem da je Isus evanđeljâ jedini, stvarni, povijesni Isus. Polazeći odatle, on najprije predstavlja Isusovu poruku rabeći izričaj koji sve sažimlje, »kraljevstvo Božje«, i koji obuhvaća razne vidove Isusove poruke tako da u tome okviru zadobivaju svoj pravac i svoj konkretan sadržaj (541–560).

Potom Katekizam prikazuje odnos Isus – Izrael, naznačujući tri točke: Isus i Zakon (577– 582), Isus i hram (583–586), Isus i Izraelova vjera u jednoga Boga i Spasitelja (587–591). Nakon toga Katekizam dolazi do odlučujućega Isusova usuda: do smrti i uskrsnuća, u kojima kršćani vide ostvaren Izraelov pashalni misterij, koji je tako doveden do svoje krajnje teološke dubine.

18

CRKVA, IZRAEL I SVJETSKE RELIGIJE

Isus i Izrael Nas ovdje mora posebno zanimati središnje poglavlje o Isusu i Izraelu, koje je također temeljno za izlaganje ideje Božjega kraljevstva i za shvaćanje uskrsnoga otajstva. No, upravo teme zakona, hrama i Božje jedincatosti nose u sebi sav eksplozivni naboj židovsko-kršćanske razdvojenosti. Je li ih uopće moguće shvatiti u isto vrijeme povijesno ispravno, vjernički ozbiljno i s primatom pomirenja?

Negativnu sliku o farizejima, svećenicima i Židovima općenito, nisu dala samo rana izlaganja Isusove povijesti. Upravo je u liberalnim i modernim prikazima ponovno izgrađen klišej proturječja: farizeji i svećenici se pojavljuju kao zastupnici okoštaloga Zakona, kao predstavnici vječnoga zakona etablirane strukture, religiozne i političke vlasti, koja priječi slobodu i živi od tlačenja drugih. Sukladno ovim tumačenjima, ljudi se stavljaju na Isusovu stranu držeći da moraju nastaviti njegovu borbu nastupajući protiv klerikalizma u Crkvi i protiv zakona i poretka u državi. Slike neprijatelja u nekim modernim pokretima za slobodu posve nalikuju slikama Isusove povijesti i sva se ta njegova povijest u biti tumači u toj perspektivi kao borba protiv religiozno zamaskirane vladavine čovjeka nad čovjekom, kao početak one revolucije u kojoj je on morao podleći, ali 19

JOSEPH RATZINGER

je upravo njegov poraz bio početak koji sada konačno mora dovesti do pobjede. Ako Isusa moramo promatrati tako, ako njegovu smrt moramo shvaćati u takvu kontekstu, njegova poruka ne može biti pomirenje.

Isusova vjernost Zakonu Razumije se samo po sebi da Katekizam ne gleda kroz ovu optiku. On se u ovim pitanjima ponajprije drži slike Isusa koju donosi Matejevo evanđelje i u Isusu vidi Mesiju, najvećega u Božjemu kraljevstvu; kao takav on se osjećao obveznim »ispuniti Zakon vršeći ga u njegovoj cjelovitosti sve do najmanjih zapovijedi« (578).

Katekizam, dakle, povezuje Isusovo posebno poslanje s njegovom vjernošću Zakonu; on u njemu vidi Božjega slugu, koji uistinu donosi pravdu (Iz 42,3) te tako postaje »savez narodu« (Iz 42,6; Katekizam 580). Naš je tekst pritom daleko od svake površne harmonizacije Isusove povijesti, koja je bila prepuna sukoba. No, umjesto da njegov put površno tumači u smislu navodnoga proročkog zahvata u okoštali Zakon, on pokušava istražiti njegovu stvarnu teološku dubinu.

To postaje jasno u sljedećemu odsječku: »To načelo cjelovitosti opsluživanja Zakona, ne samo u njegovu slovu nego i u duhu, bilo 20

CRKVA, IZRAEL I SVJETSKE RELIGIJE

je milo farizejima. Ističući njegovu važnost za Izrael, oni su mnoge Židove Isusova doba doveli do skrajnje vjerske revnosti. Ta revnost, ako se nije htjela pretvoriti u ‘licemjernu kazuistiku’, mogla je samo pripraviti Puk na nečuveni zahvat Božji, u kojemu će jedini Pravednik, namjesto svih grješnika savršeno ispuniti Zakon« (579). Ovo potpuno izvršenje Zakona uključuje i to da Isus uzima na se »prokletstvo Zakona« (Gal 3,13) u koje upada »svaki onaj koji ne poštuje Zakon vršeći sve što je u njemu napisano« (Gal 3,10; Katekizam 580). Tako se smrt na križu teološki tumači polazeći od najdublje solidarnosti sa Zakonom i s Izraelom.

Katekizam u ovomu kontekstu uspostavlja povezanost s Danom pomirenja i Kristovu smrt shvaća kao velik događaj pomirenja, kao potpuno ostvarenje onoga što su označavali znakovi Dana pomirenja (433; 578).

Ispunjenje Tore kroz Zakon evanđelja S ovim smo tvrdnjama došli u središte kršćansko-židovskoga dijaloga, na odlučujuće raskrižje pomirenja ili udaljavanja.

Prije nego što nastavimo izlaganje Kristova lika, čije smo neke crte već naznačili, moramo se još upitati što ovaj pogled na Isusov povijesni lik znači za egzistenciju onih koji se 21

JOSEPH RATZINGER

drže ukorijenjenima u »Izraelovu maslinu«, u Abrahamovo sinovstvo.

Tamo gdje se Isusov sukob sa židovstvom njegova vremena predstavlja na površno-polemičan način, iz toga se izvodi pojam oslobođenja koji Toru može shvaćati samo kao robovanje vanjskim ritualima i propisima.

Način promatranja Katekizma, koji je bitno obilježen Matejevim evanđeljem, ali i cijelom evanđeoskom tradicijom, logički vodi k posve drukčijemu shvaćanju koje bih htio izričito navesti: »Evanđeoski zakon usavršuje zapovijedi ‘Zakona’ [= Tore]. Gospodinov Govor na gori nipošto ne dokida niti obezvrjeđuje moralne propise Staroga zakona, nego im otkriva skrivene vrijednosti i otvara nove zahtjeve; osvjetljuje svu njihovu božansku i ljudsku istinu. Ne dodaje novih izvanjskih propisa, nego dopire do obnove sama korijena djelovanja, srca, tamo gdje čovjek izabire između čistoga i nečistog, gdje se oblikuje vjera, ufanje i ljubav... Tako evanđelje dovodi Zakon do punine nasljedovanjem savršenosti Oca nebeskoga...« (1968).

Jedinstvo Isusove poruke i poruke sa Sinaja Ovo promatranje duboka jedinstva Isusove poruke i poruke Sinaja još se jednom sažimlje upućivanjem na jednu novozavjetnu tvrdnju koja nije zajednička samo sinoptičkoj tradiciji, 22

CRKVA, IZRAEL I SVJETSKE RELIGIJE

nego je središnje obilježje i Ivanovih i Pavlovih spisa: o dvostrukoj, ali jednoj zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu ovisi sav Zakon i Proroci (1970; Mt 7,12; 22,34–40; Mk 12,38–43; Lk 10,25–28: Iv 13,34; Rim 13,8–10). Prihvaćanje svih naroda u Abrahamovo sinovstvo konkretno se ostvaruje ulaženjem u jednu Božju volju u kojoj su ćudoredna zapovijed i priznanje Božje jedincatosti neodjeljivi, što posebice postaje jasno u Markovoj verziji ove predaje u kojoj je dvostruka zapovijed izričito povezana sa »Šema, Israel«, s njegovim »da« jednomu, jedinom Bogu. Čovjeku se određuje da za mjerilo svojega života prihvati Božje mjerilo i njegovu savršenost.

Time se istodobno pokazuje ontološka dubina ove tvrdnje: svojim »da« dvostrukoj zapovijedi čovjek odgovara zadaći svoje naravi koju je Stvoritelj htio kao Božju sliku i priliku i koja se kao takva ostvaruje udioništvom u Božjoj ljubavi.

Ovdje smo onkraj svih povijesnih i strogo teoloških rasprava postavljeni pred sržno pitanje današnje odgovornosti Židova i kršćana pred modernim svijetom. Ova se odgovornost sastoji točno u zastupanju istine jedne Božje volje pred svijetom, čime se čovjeka stavlja pred njegovu unutarnju istinu, koja je ujedno i njegov put. Židovi i kršćani moraju davati 23

JOSEPH RATZINGER

svjedočanstvo za jednoga Boga, za Stvoritelja neba i zemlje, i to onom cjelovitošću koju primjereno izražava Ps 19: svjetlo materijalnoga stvorenja, sunce, i duhovno svjetlo, Božja zapovijed, nedjeljivo su povezani. U Božjoj riječi i njezinu sjaju govori isti Bog za kojega svjedoče i sunce, mjesec i zvijezde, ljepotom i puninom stvorenja. »Sunce je slava neba, ali je tvoj zakon, Gospodine, još veći...« 3. Isusovo izlaganje Zakona: sukob i pomirenje No, sada se neizbježno postavlja pitanje: ne znači li ovakvo promatranje povezanosti Zakona i evanđelja nedopuštenu harmonizaciju? Kako onda protumačiti sukob koji je vodio prema Isusovu križu? Nije li sve to u proturječju s Pavlovim izlaganjem Kristova lika? Ne poriče li se ovdje sav Pavlov nauk o milosti u korist jednoga novog moralizma i tako dokida articulus stantis et cadentis ecclesiae, bitna novost kršćanstva?

Dio Katekizma o moralu, iz kojega smo uzeli dosadašnje izvode o kršćanskome putu, u ovoj točki ostaje brižno suglasan s onim što smo prethodno uzeli iz dogmatskoga dijela o Kristovu liku. Ako točno pogledamo, pokazuju se dva bitna aspekta koja sadrže odgovor na naša pitanja.

24

CRKVA, IZRAEL I SVJETSKE RELIGIJE

Nutarnje prožimanje dvaju Zavjeta S upravo iznesenim prikazom unutarnjega kontinuiteta i povezanosti Zakona i evanđelja Katekizam strogo stoji unutar katoličke predaje koju su posebice formulirali Augustin i Toma Akvinski. U njoj se odnos između Tore i Isusova naviještanja nikada ne drži dijalektikom, u kojoj bi se Bog pojavio pod Zakonom sub contrario, takoreći kao protivnik sama sebe.1 U njoj nikada nije vrijedila dijalektika, nego analogija, razvoj u unutarnjemu skladu, prema lijepoj rečenici svetoga Augustina: »U Starome zavjetu je skriveno prisutan Novi, u Novome se otkriva Stari.« O unutarnjemu prožimanju dvaju Zavjeta, koje iz toga slijedi, Katekizam navodi vrlo lijep tekst sv. Tome: »Bilo je u Starome zavjetu duša punih ljubavi i milosti Duha Svetoga koje su očekivale nadasve ispunjenje duhovnih i vječnih obećanja. Pod tim vidom te su duše pripadale novome zakonu. Naprotiv, i u Novome zavjetu ima ljudi tjelesnih...« (1964, S. theol., I–II, 107, 1, ad 2).

Tora kao cjelovita tvorevina No, time je rečeno i to da se Zakon čita proročki, u unutarnjoj napetosti obećanja. Što znači takvo dinamičko-proročko čitanje, Katekizam ponajprije odgovara navodeći dvostruk oblik: 25

JOSEPH RATZINGER

Zakon je vođen k svojoj punini obnavljanjem srca (1968); to se izvana očituje u tomu da otpadaju ritualni i pravni propisi (1972). No, ovdje se pojavljuje i novo pitanje: kako se to moglo dogoditi? Kako to pomiriti s ispunjenjem Zakona do zadnje jote? Jer ne mogu se jednostavno odjeljivati općevrijedeći moralni principi i prolazne ritualne i pravne odredbe, a da se ne uništi sama Tora, koja je cjelovita tvorevina i kao takva se duguje Božjoj riječi upravljenoj Izraelu. Predodžba prema kojoj na jednoj strani postoji čisti moral, koji je razuman i sveopći, a na drugoj rituali koji su vremenski uvjetovani i bez kojih se u konačnici može, potpuno zaboravlja unutarnji ustroj pet Mojsijevih knjiga. Dekalog kao jezgra Petoknjižja dovoljno jasno pokazuje da su štovanje Boga i moral, kult i etos, potpuno nedjeljivi.

Isus posve živi u Izraelovu Zakonu – kao posrednik Božje univerzalnosti No, ovdje stojimo pred jednim protuslovljem: Izraelova je vjera bila usmjerena prema univerzalnosti; budući da je okrenuta jednomu Bogu, u sebi je nosila obećanje da će postati vjera svih naroda. No Zakon u kojemu je izražavana bijaše partikularan, posve se konkretno odnosio na Izrael i njegovu povijest; u ovomu obliku nije mogao biti univerzaliziran.

26

CRKVA, IZRAEL I SVJETSKE RELIGIJE

U čvorištu ovoga protuslovlja jest Isus iz Nazareta, koji je kao Židov posve živio u Izraelovu Zakonu, ali se istodobno doživljavao posrednikom Božje univerzalnosti. Ovo posredovanje nije moglo uslijediti političkom računicom ili filozofskom interpretacijom. U oba slučaja čovjek bi se stavio iznad Božje riječi i preoblikovao bi je prema vlastitim mjerilima.

Isus nije postupao kao liberalac koji preporučuje i sam prakticira nešto velikodušnije izlaganje Zakona. U Isusovoj raspravi sa židovskim autoritetima njegova vremena ne sučeljavaju se liberalac i okoštala tradicionalistička hijerarhija. U ovoj se uobičajenoj optici temeljito previđa sukob Novoga zavjeta; time se ne vide ispravno ni Isus ni Izrael.

Naprotiv, Isusova je otvorenost Zakonu bila posve teološka, sa sviješću i zahtjevom da pritom kao Sin djeluje u najdubljemu jedinstvu s Bogom Ocem, autoritetom samoga Boga. Jedino je sam Bog mogao na tako radikalno nov način protumačiti Zakon i pokazati da ova promjena i očuvanje imaju ono značenje koje je on htio. Isusovo tumačenje Zakona ima smisla samo ako je tumačenje po Božjemu nalogu, ako Bog tumači sama sebe.

Spor između Isusa i židovskih vlasti njegova vremena nije u konačnici postojao zbog kršenja ovoga ili onoga pojedinog zakona, nego 27

JOSEPH RATZINGER

zbog Isusova zahtjeva da djeluje ex auctoritate divina, odnosno da je on sam taj auctoritas. »Ja i Otac smo jedno« (Iv 10,30).

Sukob koji je okončan na križu Tek kada se dođe do ove točke, vidi se i tragična dubina ovoga sukoba. S jedne strane, Isus je otvorio Zakon, htio ga je otvoriti, ne kao liberalac, ne manjom vjernošću, nego u najstrožoj poslušnosti spram cjelovita ispunjenja, iz svoga jedinstva s Ocem, u kojemu su Zakon i obećanje mogli biti jedno i postati Izraelov blagoslov i spasenje za sve narode. S druge strane, Izrael je u tomu »morao« vidjeti nešto puno dublje od prekoračenja ove ili one zapovijedi, naime, povrjedu temeljne poslušnosti, stvarne jezgre njegove objave i njegove vjere: »Čuj, Izraele, tvoj Bog je jedan Bog.« Ovdje se sudaraju dvije poslušnosti i dovode do sukoba koji je morao završiti na križu. Čini se da su se pomirenje i razilaženje isprepleli u nerazmrsiv čvor i nerješivo protuslovlje.

Prema tomu, u svjetlu ove teologije Novoga zavjeta, kako je izlaže Katekizam, križ se ne može jednostavno promatrati kao nesretan slučaj, koji se mogao izbjeći, niti kao Izraelov grijeh, kojim bi vječno bio okaljan za razliku od pogana za koje bi značio otkupljenje.

28

SADRŽAJ

SADRŽAJ

Predgovor. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 I. IZRAEL, CRKVA I SVIJET. . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Njihov odnos i zadaća prema Katekizmu Katoličke Crkve iz 1992.

Zadaća pomirenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 Pomirenje bez napuštanja kršćanske vjere? . . . . . 12 Prikaz u Katekizmu Katoličke Crkve . . . . . . . . . . 13 1. Židovi i pogani u zrcalu pripovijesti o mudracima s Istoka (Mt 2,1–12) . . . . . . . . . . . . 14 Isusovo poslanje: povezivanje Židova i pogana . . 15 Abrahamova povijest treba postati povijest svih . . . . 16 »Spasenje dolazi od Židova« . . . . . . . . . . . . . . . . 17 2. Isus i Zakon: ne dokidanje, nego »ispunjenje« . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Isus i Izrael . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Isusova vjernost Zakonu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Ispunjenje Tore kroz Zakon evanđelja . . . . . . . . .

Jedinstvo Isusove poruke i poruke sa Sinaja . . . .

18 19 20 21 22

115

SADRŽAJ

3. Isusovo izlaganje Zakona: sukob i pomirenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Nutarnje prožimanje dvaju Zavjeta . . . . . . . . . . .

Tora kao cjelovita tvorevina . . . . . . . . . . . . . . . . .

Isus posve živi u Izraelovu Zakonu – kao posrednik Božje univerzalnosti. . . . . . . . . .

Sukob koji je okončan na križu . . . . . . . . . . . . . .

Kršćanska nada kao nastavak Abrahamove nade .

4. Križ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Nema kolektivne židovske krivnje . . . . . . . . . . . .

Svi grješnici su skrivili Kristovu muku . . . . . . . .

Drama čovjekova grijeha i Božje ljubavi . . . . . . .

Pogled na zajedničku zadaću Židova i kršćana za svijet. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

24 25 25 26 28 29 30 30 31 32 33

II. NOVI SAVEZ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35 Teologija saveza u Novome zavjetu 1. Zavjet ili savez? Od analize riječi do stvarnoga pitanja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Suglasnost ili raspolaganje? . . . . . . . . . . . . . . . . .

Slobodan Božji izbor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Ugovorni čin jedne ljubavne priče . . . . . . . . . . . .

Kako se razlikuju »stari« i »novi« savez? . . . . . .

37 38 39 40 41

2. Savez i savezi kod apostola Pavla . . . . . . . . . . . 42 Kristov savez i Mojsijev savez . . . . . . . . . . . . . . . 42 Savez s Noom, Abrahamom i Jakovom-Izraelom. . . 43 Pravo i obećanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45 Jedinstvo puno napetosti: jedan savez u savezima . . 45 116

SADRŽAJ

3. Ideja saveza u tekstovima Posljednje večere . . . 46 Novo jedinstvo ideja savezâ . . . . . . . . . . . . . . . . . 47 Savez na Sinaju doveden do krajnjega realizma . . . 48 Nova srodnost s Bogom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50 Najviši mogući oblik obnove saveza . . . . . . . . . . 51 Novi savez što ga je Bog uspostavio, prisutan u vjeri samoga Izraela . . . . . . . . . . . . . 52 I novi savez treba biti obnovljen. . . . . . . . . . . . . . 53 Dva glavna pitanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54 4. Jedinstvo saveza i mnoštvo savezâ . . . . . . . . . .

Neopoziv dar prijateljstva. . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Nutarnji kontinuitet povijesti spasenja . . . . . . . . .

Mesija Isus: Mesijina Tora . . . . . . . . . . . . . . . . . .

54 55 56 58

5. »Zavjet« i savez . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59 Vezivanje samoga Boga uz partnerstvo . . . . . . . . 60 Vezivanje sama sebe sve do križa. . . . . . . . . . . . . 61 6. Slika Boga i čovjeka u ideji saveza . . . . . . . . . . 62 Biblijski Bog je Bog-u-odnosu . . . . . . . . . . . . . . . 63 Savez kao objava Boga, »sjaj njegova lica«. . . . . 64 III. NOVA MANA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67 Homilija za 19. nedjelju u crkvenoj godini (B) Vatra s neba. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Plamen s Horeba. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . »Siromašni« Bog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Nova mana . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

69 70 71 73 117

SADRŽAJ

Bog je postao naš kruh . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74 »Oponašajte Boga!« . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75 Čudo mane postaje konkretno . . . . . . . . . . . . . . . 76 IV. DIJALOG RELIGIJA I ŽIDOVSKO-KRŠĆANSKI ODNOS. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 1. Od ekumene kršćana do dijaloga religija . . . . 82 2. Pitanje jedinstva u različitosti. . . . . . . . . . . . . . 84 3. Veličina i granice mističnih religija . . . . . . . . .

Religija koju više nije moguće pozitivno odrediti u sadržajnome smislu . . . . . . . . . . . . . .

Božansko, osobno ili neosobno . . . . . . . . . . . . . .

Svemir više nije povezan s Bogom. . . . . . . . . . . .

Spasenje je izvan svijeta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Vjera u Boga se ne može odreći istine koju određuje njezin sadržaj . . . . . . . . . . . . . . .

87 88 88 89 90 91

4. Pragmatični model . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91 Kratak spoj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91 Najsuptilnija luciferska kušnja . . . . . . . . . . . . . . . 92 5. Židovstvo i kršćanstvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Po Isusu je Izraelov Bog postao Bog svih naroda svijeta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Isus: Božji sin i sluga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Vjera, nada, ljubav i tri dimenzije vremena . . . . .

Očekivanje Mesije u Crkvi . . . . . . . . . . . . . . . . . .

118

93 94 95 95 96

SADRŽAJ

6. Kršćanska vjera i mistične religije . . . . . . . . . . 97 Mistična dimenzija kršćanske vjere . . . . . . . . . . . 97 Oblak tajne . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98 7. Zaključne teze. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99 Nema odricanja od istine . . . . . . . . . . . . . . . . . . 100 Kritika i vlastite religije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 101 Naviještanje kao dijaloški proces . . . . . . . . . . . . 102 Bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105 Podatci o nastanku pojedinih priloga. . . . . . . . . . . 111 Sadržaj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115

119

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Grafički zavod Hrvatske

U suvremenome globaliziranom svijetu međureligijski dijalog nameće se kao potreba i nužnost.

No počesto se postavljaju pitanja: koji su rizici i očekivanja toga dijaloga te kako naći putove susreta bez pojednostavljivanja, sinkretizma i odricanja od vlastita identiteta?

Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI.) je od samih početaka svojega pontifikata naglašavao kako će ekumenizam i međureligijski dijalog biti visoko na ljestvici njegovih prioriteta. O tim pitanjima on je vrlo jasno progovarao i tijekom svojega dugogodišnjeg teološko-znanstvenog rada, što pokazuje i ova knjiga. U njoj on najprije analizira odnos Crkve i Izraela – židovske vjere – polazeći prije svega od stvarnosti Saveza koja ima ključnu ulogu za obje religije. Na osnovu te analize u drugome dijelu knjige Ratzinger pozornost usmjerava na međureligijski dijalog općenito te na ulogu koju bi Crkva trebala imati na tome planu.

Svima onima koji žele shvatiti bit i putove međureligijskoga dijaloga ova knjiga može otvoriti nove vidike i dati vrlo korisne smjernice.

Cijena: 65 kn

ISBN 978-953-235-105-7

www.verbum.hr