Page 1

Maurice Caillet

Biblioteka

Svjedocanstva

BIO SAM M SON Iz tame loĹže do svjetla vjere

VERBUM


Maurice Caillet BIO SAM MASON


Biblioteka:

Svjedocanstva 7.Ë?

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj


Maurice Caillet

BIO SAM M SON Iz tame loĹže do svjetla vjere

VERBUM Split, 2017.


Naslov izvornika: Maurice Caillet, J’étais franc-maçon © Libroslibres, 2008. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2017. Izvršna urednica: Katarina Gugić Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Prijevod: Lidija Paris Lektura: Anđa Jakovljević

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 061.25:272 CAILLET, Maurice Bio sam mason : iz tame lože do svjetla vjere / Maurice Caillet ; <prijevod Lidija Paris>. - Split : Verbum, 2016. - (Biblioteka Svjedočanstva / Verbum ; 7) Prijevod djela: J’etais franc-macon. ISBN 978-953-235-536-9 I. Masonstvo -- Francuska II. Masoni -- Katoličko gledište 160819035


I.

Petnaest godina u loĹžama


PRVI KONTAKT

PRVI KONTAKT

Rođen sam 1933. Moji su roditelji bili posve odbacili religiju, vjenčali su se samo civilno i nisu me krstili, iako je moj otac – pod utjecajem svoje majke, učiteljice u javnoj školi i gorljive katolikinje – u Bretanji primio klasičnu katoličku naobrazbu. Odbacio je religiju, kaže, i prema njoj bio čak neprijateljski raspoložen zbog poniženja koje mu je majka pretrpjela u župi u ono doba kada se pod okriljem Émilea Combesa, predsjednika vlade i notornoga masona, 1905. Crkva odvajala od države. Nema sumnje da je to odgovaralo i njegovim naravnim hedonističkim sklonostima: cijeli je njegov život, naime, izražavao oprečnost između neporecive profesionalne strogoće, s jedne strane, i slobodarstva na koje je polagao pravo, s druge strane. Bio je “slobodni mislilac”, ali ne vjerujem da je ikada bio iniciran u masoneriju. Moja je majka rođena u Rusiji i odmah po rođenju bila je krštena u Pravoslavnoj crkvi, no nije primila nikakvu vjersku pouku i nije pokazivala nikakvo zanimanje za vjeru, barem koliko ja znam. Razumije se da sam osnovnu i srednju naobrazbu završio u javnim školama i gimnazijama. Dok sam bio dijete, u malome selu gdje je moj otac bio liječnik, zajedno s prijateljima iz javne škole sukobljavao sam se s djecom iz katoličke škole grudama zemlje, a katkada i kamenjem. Nikada nisam ušao u seosku crkvu 7


BIO SAM MASON

koju sam doživljavao kao misteriozno mjesto koje ulijeva strah. U zadnjemu razredu gimnazije, matematički smjer, imao sam strastvena profesora filozofije, komunista koji je još više osnažio moj ateizam i materijalizam, odnosno pozitivizam. Medicinu sam upisao u Bretanji, ali sam već na drugoj godini prešao u Pariz. Studiju sam pristupio na scijentistički način s uvjerenjem da će znanost riješiti sve probleme života, pa čak i smrti. Godine 1959. prošao sam na tešku natječaju za posao u Pariškim bolnicama*. U to sam vrijeme s divljenjem i uvjerenjem čitao knjigu dobitnika Nobelove nagrade za biologiju Jacquesa Monoda Slučajnost i nužnost, koja je bila izišla te godine. Monod je tvrdio da se život na Zemlji pojavio slučajno, iz susreta nekoliko molekula aminokiseline koje su se pojavile u primordijalnoj masi. To je bilo moje jedino “vjerovanje”. Tada nisam imao pojma da katolici svake nedjelje izgovaraju neko drugo! Podrazumijeva se da sam pristajao i uz Darwinov evolucionizam i smatrao da je čovjek potomak velikih majmuna, životinja koje posjeduju razum zahvaljujući rastućemu usložnjavanju fizikalno-kemijskih procesa i prirodnoj selekciji. U sebi ipak nisam gajio očev strastveni antiklerikalizam: za natječaj sam se pripremao s jednim katolikom, jednim protestantom i jednim kolegom turskoga podrijetla i uz pomoć savjeta dvaju predavača – šefova klinika koji su bili Židovi i koji su poslije postali briljantni sveučilišni profesori. Družio sam se i s mno*

8

“Pariške bolnice” (Assistance publique – Hôpitaux de Paris (AP-HP)) – bolnički sustav sastavljen od 44 bolničke ustanove za javno zdravstvo u Parizu i pariškome predgrađu (nap. ur.).


PRVI KONTAKT

gim kolegama koji su bili Židovi. Zapravo me uopće nisu zanimala raznorazna vjerovanja jer mi se činilo da su ona nešto kao tablete za smirenje za slabašne duše. I dalje sam bio neprijateljski raspoložen prema katoličkome moralu koji mi je izgledao puritanski i protivan ženskoj emancipaciji. Moram priznati da mi je taj puritanizam u Parizu izgledao manje naglašen nego u mojoj rodnoj Bretanji. Godine 1956. oženio sam se s jednom prijateljicom iz djetinjstva koja nije prakticirala vjeru. Njezina majka, gorljiva katolikinja, najprije me je pokušala pokrstiti, što sam odbio, a onda se zadovoljila time da naš brak bude sklopljen kao “miješani”, iako nisam pripadao nijednoj vjeri! (Zapravo, uopće nisam imao dojam da sam crkveno vjenčan.) Svećeniku sam morao obećati da ću svojoj djeci pružiti katolički vjerski odgoj, čega sam se i držao. Vjerovao sam u instituciju civilnoga braka zbog odgoja i sigurnosti djece, ali bio sam protiv “fuzije” u braku i htio sam zadržati svoju slobodu. Zbog rata u Alžiru morao sam odslužiti tridesetomjesečni vojni rok, što je prekinulo moju profesionalnu karijeru, no kako sam srećom bio među prvima na natječaju za pričuvne časnike, mogao sam ostati u Bretanji. Tamo sam od jednoga kirurga, očeva prijatelja, počeo učiti kirurgiju. Poslije toga međučina počeo je moj internistički život. Bio je veoma aktivan, intelektualno vrlo bogat i pun lascivnih zabava jer je na dežurstvima bilo puno pohote i malo ćudoređa. Nakon što sam prošao još jedan natječaj, postao sam asistent iz fiziologije na medicinskome fakultetu i specijalizirao ginekološku i urološku kirurgiju. 9


BIO SAM MASON

Godine 1966. nastanio sam se u Rennesu, glavnome gradu Bretanje, gdje sam zajedno s dvojicom kirurga i mnoštvom drugih specijalista radio u jednoj velikoj privatnoj klinici. Šarmantna i predana medicinska sestra Claude, koja je bila zadužena za kirurške instrumente, asistirala mi je u svim mojim aktivnostima. Među nama se odmah rodila obostrana simpatija. Urologija, neka vrsta kirurškoga vodoinstalaterstva, nije me stavljala ni pred kakva metafizička pitanja, ali me prakticiranje ginekologije nužno vodilo do odluka koje imaju moralne, danas bi se reklo etičke konotacije. Svoja sam uvjerenja provodio u praksu: uz liječenje ženskih bolesti, među kojima je bio i karcinom, kao i neplodnost, ja sam još i prije njihove legalizacije prakticirao umjetnu kontracepciju i žensku i mušku sterilizaciju. Zagovarao sam Pokret za planiranje obitelji (MFPF) i uz njihovu pomoć iz SAD-a nabavio prve kontracepcijske spirale. Radovao sam se kada je Parlament 1967. godine izglasao zakon kojim se u Francuskoj dopušta umjetna kontracepcija, zakon koji je predložio mason Lucien Neuwirth: pilula i spirala. Ogino-metodu smatrao sam zastarjelom. 

U svibnju 1968. mene je, kao i mnoge druge Francuze, uznemirila neuspjela revolucija, ali napose moja žena koja je zbog svojega manično-depresivnog poremećaja zatražila rastavu braka. Ti su psihički poremećaji bili genetske i biološke naravi, no njezina je majka krivila mene. 10


PRVI KONTAKT

Kada sam se nastanio u Rennesu, počeo sam učiti ruski kod jednoga starog prevoditelja, pravoslavnoga Rusa. Nije mi ponudio spas u vjeri, nego mi je predložio da se pridružim jednoj drugoj vrsti duhovne obitelji: Velikome orijentu Francuske. Poznavao je velikoga majstora (meštra) Paula Anxionnaza. Dok su se u Latinskoj četvrti u blizini Sorbonne dizale barikade, ja sam otišao u ured velikoga majstora u sjedište GODF-a (Grand Orient de France, Veliki orijent Francuske) u Ulici Cadet. Dočekao me vrlo blagonaklono. Činilo mu se da su moje filozofske opcije i moj profesionalni angažman posve u skladu s “duhom kuće”. Hvalio je masonski humanizam koji štiti ljudska prava, toleranciju prema svim svjetonazorima, famozni triptih “sloboda, jednakost, bratstvo”, barjak naše Republike i vječnu međusobnu solidarnost slobodnih zidara. Predložio mi je da uđem u jednu “elitnu ložu” u Parizu gdje bih mogao susretati važne ljude i gdje bi se diskreciju moglo jamčiti lakše nego u provinciji. No to nije bilo uskladivo s mojim kirurškim zvanjem jer bih redovito morao dolaziti u Pariz radi sastanaka koji su se održavali svaka dva tjedna, što je imperativna obveza svake masonske aktivnosti. U to vrijeme nisu postojale ni autoceste ni brzi vlakovi! Povezali su me, dakle, s časnikom lože “Savršeno jedinstvo” (La Parfaite Union) orijenta u Rennesu, koja je jedna od najstarijih u Francuskoj. Objasnio mi je da ću na putu inicijacije primiti “svjetlo” i spoznaju “primordijalne tradicije” koja seže dalje u povijest čak i od starih Kaldejaca i Egipćana. Poput svih drugih, najprije sam morao obaviti razgovor s tim važ11


BIO SAM MASON

nim čovjekom koji se bavio tiskarstvom. Poslije sam saznao što se dogodilo nakon toga razgovora: on je najprije porazgovarao s majstorima iz lože, moju fotografiju i životopis izvjesio u prostorijama lože, a onda jednoga za drugim k meni poslao tri ispitivača čiji je zadatak bio istražiti moj način života i moja uvjerenja. Prvi je istražio moj osobni i obiteljski život, drugi moj profesionalni i društveni život, a treći moje intelektualne i duhovne interese. Podrazumijeva se da nisam imao pojma da su ta trojica bili majstori koji su na sebe preuzimali rizik da budu otkriveni. Cilj im je bio zajamčiti da su moji odgovori iskreni i suvisli.

12


INICIJACIJA

INICIJACIJA

Rezultat tih ispitivanja, koja su potrajala godinu dana, očito je bio pozitivan jer su me početkom 1970. pozvali na moguću inicijaciju. O onome što me čekalo nisam znao gotovo ništa. Imao sam 36 godina, bio sam slobodan čovjek i nikada nisam pripadao ni jednomu sindikatu ili političkoj stranci. Jedne sam večeri, dakle, u jednoj diskretnoj ulici našega grada pokucao na hramska vrata na čijemu se zabatu nalazila krilata sfinga i trokut s okom u sredini. U prizemlju me dočekao muškarac šezdesetih godina u odijelu i s tamnom kravatom. Rekao mi je: “Gospodine, tražili ste da budete primljeni među nas. Je li vaša odluka konačna? Jeste li spremni podnijeti kušnje kroz koje morate proći? Ako je tako, izvolite poći za mnom.” Kimnuo sam glavom u znak pristanka. Na oči mi je stavio crni povez, uzeo me pod ruku i poveo nekim hodnicima. Dok smo silazili niz stepenice, malo sam krzmao. Osjetio sam zabrinutost, ali prije no što sam stigao shvatiti zašto, čuo sam kako se za nama zatvaraju neka vrata. Poslije onoga prilično hladna prijama muškarac koji me je vodio nije izrekao ni jednu jedinu riječ. Skinuo mi je povez i u istomu sam trenutku ugledao samo njegovo lice izobličeno snažnim sjenama koje je bacao tanan plamičak svijeće. 13


BIO SAM MASON

“Evo lista papira”, rekao mi je, “na kojemu ćete napisati svoju filozofsku oporuku, odnosno svoje posljednje riječi za slučaj da morate ubrzo umrijeti. Prije toga mi izvolite predati svu kovinu koju nosite sa sobom: novac, narukvicu, medaljicu, sat – stvari koje simboliziraju sve što sja lažnim sjajem.” Pokorio sam se: na koncu konca, primit ću “svjetlo” koje mi je bilo obećano. Moj je mentor nastavio: “Gospodine, ovdje ćete proći kroz kušnju zemlje; ovaj je podrum mjesto vaše simboličke smrti; ostat ćete sami u tišini i mraku; predmeti i slike koje osvjetljuje slabašan plamen ove svijeće imaju simboličko značenje i pozivam vas da ga otkrijete. Nakon toga napisat ćete svoju filozofsku oporuku odgovarajući na tri pitanja koja su postavljena na ovomu papiru i izrazit ćete svoju posljednju volju. Doći ću po to kada za to dođe vrijeme.” Hitro je otišao, a mene je spopala tjeskoba pri pomisli da sam ostao bez sata, da ne znam koliko će ova “kušnja” trajati i da ne ću moći učiniti ono što se od mene traži. No znao sam da sam već položio mnoge ispite i natječaje, i to prilično uspješno. Sjeo sam na tronožac za mali stol od gruba drveta i nekoliko puta duboko udahnuo kako bih se smirio. Oči su mi se privikle na tamu pa sam se ogledao oko sebe. Doista, ovaj sobičak oličen crnom mat bojom u koji ne prodire nikakvo svjetlo i koji nema nikakva otvora mogao je podsjećati samo na utrobu Zemlje. Sjetio sam se da u takozvanim primitivnim društvima, kako to opisuje etnolog Lévi-Strauss, prije inicijacije, odnosno primanja među odrasle, dječak mora provesti duge sate u samoći, u mračnoj izoliranoj ko14


INICIJACIJA

libi usred šume, do koje ne dopiru zvukovi iz plemena. To je nesumnjivo zato da bi osjetio slabost izolirana čovjeka i njegovu tjeskobu te poslije znao bolje cijeniti toplinu utjehe koju donosi ponovno pronađena skupina: za mene je čovjek bio društvena životinja i, iskreno rečeno, doista sam osjećao nelagodu što ne čujem baš nikakve zvukove grada usred kojega sam se nalazio. Sjetio sam se da je vodič tražio da meditiram o predmetima koji se nalaze preda mnom. Jesam li ikada meditirao o nekomu predmetu? U mojemu intenzivnom profesionalnom životu sve je imalo praktičan ili znanstveni smisao i nije bilo mjesta za introspekciju. Ipak sam počeo razmatrati. U ovim trima posudicama preda mnom nalaze se sol, sumpor i merkur. Znači li to da ću otkriti kamen mudraca, tajnu života, univerzalnu panaceju, znanje koje sam došao tražiti i koje je skriveno jednima, a razotkriveno drugima? Je li čaša vode ovdje da ugasi našu sitnu žeđ ili da me podsjeti da bez vode nema života? A ova zrnca pšenice, što ona rade na ovomu stolu? Ah, da, zaboravio sam da se nalazim na kušnji zemlje, ispod zemlje, i da ta zrnca pšenice moraju umrijeti, kao i ja, kako bi rodila plodom: iz smrti izvire život u neprekinutu krugu, vječno vraćanje, hinduska samsara. Zar i ja u ovoj rupi ne doživljavam neki oblik smrti, licem u lice s ovim pješčanikom i kòsom nacrtanima na zidu, koji simboliziraju život koji protječe i smrt koja ga prekida? Lubanja na stolu i prekrižene goljenične kosti na zidu mogu evocirati samo grob, grobnicu. Na trenutak sam promatrao slova 15


BIO SAM MASON

koja su ukrašavala zid: VITRIOL.* To mi je bilo posve nedokučivo. Otkako sam ušao u taj skučeni prostor, izgubio sam svaki osjećaj za protok vremena. Odjednom sam se sav zabrinut sjetio da moram pisati. Prignuo sam se nad papir. “Koje su, po vama, čovjekove dužnosti prema samome sebi, prema obitelji, prema čovječanstvu?” Osjetio sam nelagodu jer sam uglavnom imao običaj raspravljati o pravima muškaraca i žena te, poput svih drugih, tražiti uvijek sve više prava. Budući da sam se oslobodio arhaičnih tutorstava i judeo-kršćanskih zabrana koje su obilježavale naše društvo, vjerovao sam da sam si stvorio osobni i društveni ideal uspjeha uz pomoć rada u okviru kojega je, neovisno o moralu, sve ono što nije zakonom zabranjeno zapravo dopušteno, a uostalom, i sam zakon mora evoluirati kako bi pojedincu zajamčio sve više i više slobode. Upravo zato sam došao kucati na vrata ovoga hrama u čijemu se predvorju nalazim: kako bih sa slobodnim ljudima razmišljao o izgradnji pravednijega i prosvjetljenijega društva. Govoriti o dužnostima čovjeka odjednom mi je izgledalo kao početak novoga rođenja: možda sam i ne znajući dospio u ovaj mračan i turoban grob kako bih na neki način umro svojemu starom shvaćanju svijeta i sama sebe i da bih se rodio na novi život kao što se feniks iznova rađa iz svojega pepela. Tako bi moj grob postao špilja rođe*

VITRIOL (lat. Visita interiora terrae rectificando invenies occultum lapidem – “Pohodi unutrašnjost Zemlje; u pročišćenju ćeš pronaći skriveni kamen”). Ovaj izvorno alkemijski izraz poziva inicijata na refleksiju nad samim sobom i spoznaju istine (nap. ur.).

16


INICIJACIJA

nja u utrobi Zemlje-Majke – Gee. Tišina mi je postala nešto manje tjeskobna, a svjetlo svijeće, ma kako slabašno bilo, izgledalo mi je kao slika mojega duha koji je pozvan na regeneraciju. Prošao sam kroz smrt, život ide dalje. Počeo sam pisati: “1) Dužnosti čovjeka prema sebi jesu povećati svoje znanje, usavršavati se radom, djelovati lucidno i čuvati samopoštovanje, osloboditi se osjećaja krivnje koji je povezan s primljenim odgojem i starim tabuima. 2) Dužnosti čovjeka prema njegovoj obitelji jesu zajamčiti materijalnu sigurnost i sreću svoje žene i svoje djece i istodobno sačuvati svoju osobnu slobodu, pomagati svojoj djeci da postanu slobodna i samostalna i to tako da im olakša pristup znanju i tjelesnomu razvoju te, na koncu, da pomogne svojim roditeljima u njihovoj poodmakloj dobi. 3) Dužnosti čovjeka prema čovječanstvu jesu poštivati svakoga muškarca i svaku ženu bez obzira na podrijetlo, vrjednote i odabire – pod uvjetom da tim odabirima prihvaćaju i tuđe – i boriti se za demokraciju i slobodu.” Sigurno mi je ostalo vrlo malo vremena za filozofsku oporuku: “Nakon što sam umro samome sebi, želim prijeći s neznanja na spoznaju, s ovisnosti na slobodu, s osjećaja krivnje na lucidnost, s podvrgavanja predrasudama i tabuima na nadzor nad samim sobom i svojim životom bez prihvaćanja izvanjskih prisila osim onih zakonskih; jednom riječju – ne priznajem ni Boga ni gospodara!” 17


SADRŽAJ

SADRŽAJ

I. PETNAEST GODINA U LOŽAMA. . . . . . . . . . . . .5 Prvi kontakt . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .7 Inicijacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .13 Majstor, socijalist i izvršitelj pobačaja. . . . . . . . . .35 Od okultizma do Reda ruže i križa. . . . . . . . . . . .54 Odlučujuća kušnja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .68 II. PREOBRAZBA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .87 Neočekivano putovanje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .89 Prijetnje smrću. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .95 Posljednji panel u Velikome orijentu . . . . . . . . .106 Kada se čini da će sve loše završiti . . . . . . . . . . .120 Na kraju, radost i zahvala . . . . . . . . . . . . . . . . . . .139 III. PONOVNO USPOSTAVLJENA NAČELA . . .153 Prve knjige i polemike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .155 Što je slobodno zidarstvo? . . . . . . . . . . . . . . . . . .159 ZAKLJUČAK . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .172

175


Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Grafički zavod Hrvatske Tiskano u siječnju 2017.


VERBUM 89 kn

www.verbum.hr

Svjedocanstva

ISBN 978-953-235-536-9

Biblioteka

Nekadašnji visokopozicionirani mason Maurice Caillet u ovoj fascinantnoj knjizi opisuje svoj dramatični životni put u obliku životne ispovijesti koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Bio je uvjereni ateist, aktivan u Socijalističkoj partiji, a kao liječnik ginekolog radio je i pobačaje i provodio sterilizacije. Privučen obećanjem “dublje spoznaje”, uzvišenoga znanja i željom za sklapanjem utjecajnih poznanstava ušao je u masonsku ložu u kojoj se tijekom 15 godina uspinjao na ljestvici od šegrta sve do uvaženoga majstora utjecajne lože Velikoga orijenta Francuske, istodobno sve dublje uranjajući u ezoteriju i okultizam. Iniciran u tajna učenja postao je dio uskoga kruga odabranih dobivši tako izravan uvid u korupcijsko djelovanje tajne masonske organizacije i njezin skriveni politički utjecaj koji rezultira devastacijom društva, a sve to dirigiraju masoni smješteni na najutjecajnijim mjestima u politici i medijima. Nakon čudesna obraćenja u Lurdu Caillet je odlučio raskinuti s masonerijom. Od toga trenutka sve više postaje svjestan zla koje je počinio te otkriva snažne sotonističke utjecaje u tajnim masonskim krugovima koji se prikrivaju iza maske filantropije, humanizma i tolerancije. Izlaskom iz lože potpuno se mijenja njegov osobni i profesionalni život i započinju poteškoće i pravi progon: šikaniranje, otkazi i stalne zapreke za nastavljanje liječničke karijere. Nisu izostale ni prijetnje smrću, zbog kojih i danas živi pod zaštitom. Samo novopronađena vjera bit će mu podrška u borbi protiv moćnih neprijatelja. Ovo je njegova priča.

Bio sam mason  

Nekadašnji visokopozicionirani mason Maurice Caillet u ovoj fascinantnoj knjizi opisuje svoj dramatični životni put u obliku životne ispovij...

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you