Bio sam mason

Maurice Caillet

Biblioteka

Svjedocanstva

BIO SAM M SON Iz tame loĹže do svjetla vjere

VERBUM

Maurice Caillet BIO SAM MASON

Biblioteka:

Svjedocanstva 7.Ë?

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj

Maurice Caillet

BIO SAM M SON Iz tame loĹže do svjetla vjere

VERBUM Split, 2017.

Naslov izvornika: Maurice Caillet, J’étais franc-maçon © Libroslibres, 2008. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2017.

Izvršna urednica: Katarina Gugić Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Prijevod: Lidija Paris Lektura: Anđa Jakovljević

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 061.25:272 CAILLET, Maurice Bio sam mason : iz tame lože do svjetla vjere / Maurice Caillet ; <prijevod Lidija Paris>. - Split : Verbum, 2016. - (Biblioteka Svjedočanstva / Verbum ; 7) Prijevod djela: J’etais franc-macon.

ISBN 978-953-235-536-9 I. Masonstvo -- Francuska II. Masoni -- Katoličko gledište 160819035

I.

Petnaest godina u loĹžama

PRVI KONTAKT

PRVI KONTAKT

Rođen sam 1933. Moji su roditelji bili posve odbacili religiju, vjenčali su se samo civilno i nisu me krstili, iako je moj otac – pod utjecajem svoje majke, učiteljice u javnoj školi i gorljive katolikinje – u Bretanji primio klasičnu katoličku naobrazbu. Odbacio je religiju, kaže, i prema njoj bio čak neprijateljski raspoložen zbog poniženja koje mu je majka pretrpjela u župi u ono doba kada se pod okriljem Émilea Combesa, predsjednika vlade i notornoga masona, 1905. Crkva odvajala od države. Nema sumnje da je to odgovaralo i njegovim naravnim hedonističkim sklonostima: cijeli je njegov život, naime, izražavao oprečnost između neporecive profesionalne strogoće, s jedne strane, i slobodarstva na koje je polagao pravo, s druge strane. Bio je “slobodni mislilac”, ali ne vjerujem da je ikada bio iniciran u masoneriju. Moja je majka rođena u Rusiji i odmah po rođenju bila je krštena u Pravoslavnoj crkvi, no nije primila nikakvu vjersku pouku i nije pokazivala nikakvo zanimanje za vjeru, barem koliko ja znam.

Razumije se da sam osnovnu i srednju naobrazbu završio u javnim školama i gimnazijama. Dok sam bio dijete, u malome selu gdje je moj otac bio liječnik, zajedno s prijateljima iz javne škole sukobljavao sam se s djecom iz katoličke škole grudama zemlje, a katkada i kamenjem. Nikada nisam ušao u seosku crkvu 7

BIO SAM MASON

koju sam doživljavao kao misteriozno mjesto koje ulijeva strah. U zadnjemu razredu gimnazije, matematički smjer, imao sam strastvena profesora filozofije, komunista koji je još više osnažio moj ateizam i materijalizam, odnosno pozitivizam. Medicinu sam upisao u Bretanji, ali sam već na drugoj godini prešao u Pariz. Studiju sam pristupio na scijentistički način s uvjerenjem da će znanost riješiti sve probleme života, pa čak i smrti.

Godine 1959. prošao sam na tešku natječaju za posao u Pariškim bolnicama*. U to sam vrijeme s divljenjem i uvjerenjem čitao knjigu dobitnika Nobelove nagrade za biologiju Jacquesa Monoda Slučajnost i nužnost, koja je bila izišla te godine. Monod je tvrdio da se život na Zemlji pojavio slučajno, iz susreta nekoliko molekula aminokiseline koje su se pojavile u primordijalnoj masi. To je bilo moje jedino “vjerovanje”. Tada nisam imao pojma da katolici svake nedjelje izgovaraju neko drugo! Podrazumijeva se da sam pristajao i uz Darwinov evolucionizam i smatrao da je čovjek potomak velikih majmuna, životinja koje posjeduju razum zahvaljujući rastućemu usložnjavanju fizikalno-kemijskih procesa i prirodnoj selekciji. U sebi ipak nisam gajio očev strastveni antiklerikalizam: za natječaj sam se pripremao s jednim katolikom, jednim protestantom i jednim kolegom turskoga podrijetla i uz pomoć savjeta dvaju predavača – šefova klinika koji su bili Židovi i koji su poslije postali briljantni sveučilišni profesori. Družio sam se i s mno*

8

“Pariške bolnice” (Assistance publique – Hôpitaux de Paris (AP-HP)) – bolnički sustav sastavljen od 44 bolničke ustanove za javno zdravstvo u Parizu i pariškome predgrađu (nap. ur.).

PRVI KONTAKT

gim kolegama koji su bili Židovi. Zapravo me uopće nisu zanimala raznorazna vjerovanja jer mi se činilo da su ona nešto kao tablete za smirenje za slabašne duše. I dalje sam bio neprijateljski raspoložen prema katoličkome moralu koji mi je izgledao puritanski i protivan ženskoj emancipaciji. Moram priznati da mi je taj puritanizam u Parizu izgledao manje naglašen nego u mojoj rodnoj Bretanji.

Godine 1956. oženio sam se s jednom prijateljicom iz djetinjstva koja nije prakticirala vjeru. Njezina majka, gorljiva katolikinja, najprije me je pokušala pokrstiti, što sam odbio, a onda se zadovoljila time da naš brak bude sklopljen kao “miješani”, iako nisam pripadao nijednoj vjeri! (Zapravo, uopće nisam imao dojam da sam crkveno vjenčan.) Svećeniku sam morao obećati da ću svojoj djeci pružiti katolički vjerski odgoj, čega sam se i držao. Vjerovao sam u instituciju civilnoga braka zbog odgoja i sigurnosti djece, ali bio sam protiv “fuzije” u braku i htio sam zadržati svoju slobodu. Zbog rata u Alžiru morao sam odslužiti tridesetomjesečni vojni rok, što je prekinulo moju profesionalnu karijeru, no kako sam srećom bio među prvima na natječaju za pričuvne časnike, mogao sam ostati u Bretanji. Tamo sam od jednoga kirurga, očeva prijatelja, počeo učiti kirurgiju. Poslije toga međučina počeo je moj internistički život. Bio je veoma aktivan, intelektualno vrlo bogat i pun lascivnih zabava jer je na dežurstvima bilo puno pohote i malo ćudoređa. Nakon što sam prošao još jedan natječaj, postao sam asistent iz fiziologije na medicinskome fakultetu i specijalizirao ginekološku i urološku kirurgiju.

9

BIO SAM MASON

Godine 1966. nastanio sam se u Rennesu, glavnome gradu Bretanje, gdje sam zajedno s dvojicom kirurga i mnoštvom drugih specijalista radio u jednoj velikoj privatnoj klinici. Šarmantna i predana medicinska sestra Claude, koja je bila zadužena za kirurške instrumente, asistirala mi je u svim mojim aktivnostima. Među nama se odmah rodila obostrana simpatija.

Urologija, neka vrsta kirurškoga vodoinstalaterstva, nije me stavljala ni pred kakva metafizička pitanja, ali me prakticiranje ginekologije nužno vodilo do odluka koje imaju moralne, danas bi se reklo etičke konotacije. Svoja sam uvjerenja provodio u praksu: uz liječenje ženskih bolesti, među kojima je bio i karcinom, kao i neplodnost, ja sam još i prije njihove legalizacije prakticirao umjetnu kontracepciju i žensku i mušku sterilizaciju. Zagovarao sam Pokret za planiranje obitelji (MFPF) i uz njihovu pomoć iz SAD-a nabavio prve kontracepcijske spirale. Radovao sam se kada je Parlament 1967. godine izglasao zakon kojim se u Francuskoj dopušta umjetna kontracepcija, zakon koji je predložio mason Lucien Neuwirth: pilula i spirala. Ogino-metodu smatrao sam zastarjelom. 

U svibnju 1968. mene je, kao i mnoge druge Francuze, uznemirila neuspjela revolucija, ali napose moja žena koja je zbog svojega manično-depresivnog poremećaja zatražila rastavu braka. Ti su psihički poremećaji bili genetske i biološke naravi, no njezina je majka krivila mene.

10

PRVI KONTAKT

Kada sam se nastanio u Rennesu, počeo sam učiti ruski kod jednoga starog prevoditelja, pravoslavnoga Rusa. Nije mi ponudio spas u vjeri, nego mi je predložio da se pridružim jednoj drugoj vrsti duhovne obitelji: Velikome orijentu Francuske. Poznavao je velikoga majstora (meštra) Paula Anxionnaza.

Dok su se u Latinskoj četvrti u blizini Sorbonne dizale barikade, ja sam otišao u ured velikoga majstora u sjedište GODF-a (Grand Orient de France, Veliki orijent Francuske) u Ulici Cadet. Dočekao me vrlo blagonaklono. Činilo mu se da su moje filozofske opcije i moj profesionalni angažman posve u skladu s “duhom kuće”. Hvalio je masonski humanizam koji štiti ljudska prava, toleranciju prema svim svjetonazorima, famozni triptih “sloboda, jednakost, bratstvo”, barjak naše Republike i vječnu međusobnu solidarnost slobodnih zidara.

Predložio mi je da uđem u jednu “elitnu ložu” u Parizu gdje bih mogao susretati važne ljude i gdje bi se diskreciju moglo jamčiti lakše nego u provinciji.

No to nije bilo uskladivo s mojim kirurškim zvanjem jer bih redovito morao dolaziti u Pariz radi sastanaka koji su se održavali svaka dva tjedna, što je imperativna obveza svake masonske aktivnosti. U to vrijeme nisu postojale ni autoceste ni brzi vlakovi!

Povezali su me, dakle, s časnikom lože “Savršeno jedinstvo” (La Parfaite Union) orijenta u Rennesu, koja je jedna od najstarijih u Francuskoj. Objasnio mi je da ću na putu inicijacije primiti “svjetlo” i spoznaju “primordijalne tradicije” koja seže dalje u povijest čak i od starih Kaldejaca i Egipćana. Poput svih drugih, najprije sam morao obaviti razgovor s tim važ11

BIO SAM MASON

nim čovjekom koji se bavio tiskarstvom. Poslije sam saznao što se dogodilo nakon toga razgovora: on je najprije porazgovarao s majstorima iz lože, moju fotografiju i životopis izvjesio u prostorijama lože, a onda jednoga za drugim k meni poslao tri ispitivača čiji je zadatak bio istražiti moj način života i moja uvjerenja. Prvi je istražio moj osobni i obiteljski život, drugi moj profesionalni i društveni život, a treći moje intelektualne i duhovne interese. Podrazumijeva se da nisam imao pojma da su ta trojica bili majstori koji su na sebe preuzimali rizik da budu otkriveni. Cilj im je bio zajamčiti da su moji odgovori iskreni i suvisli.

12

INICIJACIJA

INICIJACIJA

Rezultat tih ispitivanja, koja su potrajala godinu dana, očito je bio pozitivan jer su me početkom 1970. pozvali na moguću inicijaciju. O onome što me čekalo nisam znao gotovo ništa. Imao sam 36 godina, bio sam slobodan čovjek i nikada nisam pripadao ni jednomu sindikatu ili političkoj stranci. Jedne sam večeri, dakle, u jednoj diskretnoj ulici našega grada pokucao na hramska vrata na čijemu se zabatu nalazila krilata sfinga i trokut s okom u sredini. U prizemlju me dočekao muškarac šezdesetih godina u odijelu i s tamnom kravatom. Rekao mi je: “Gospodine, tražili ste da budete primljeni među nas. Je li vaša odluka konačna? Jeste li spremni podnijeti kušnje kroz koje morate proći? Ako je tako, izvolite poći za mnom.”

Kimnuo sam glavom u znak pristanka. Na oči mi je stavio crni povez, uzeo me pod ruku i poveo nekim hodnicima. Dok smo silazili niz stepenice, malo sam krzmao. Osjetio sam zabrinutost, ali prije no što sam stigao shvatiti zašto, čuo sam kako se za nama zatvaraju neka vrata.

Poslije onoga prilično hladna prijama muškarac koji me je vodio nije izrekao ni jednu jedinu riječ. Skinuo mi je povez i u istomu sam trenutku ugledao samo njegovo lice izobličeno snažnim sjenama koje je bacao tanan plamičak svijeće.

13

BIO SAM MASON

“Evo lista papira”, rekao mi je, “na kojemu ćete napisati svoju filozofsku oporuku, odnosno svoje posljednje riječi za slučaj da morate ubrzo umrijeti. Prije toga mi izvolite predati svu kovinu koju nosite sa sobom: novac, narukvicu, medaljicu, sat – stvari koje simboliziraju sve što sja lažnim sjajem.”

Pokorio sam se: na koncu konca, primit ću “svjetlo” koje mi je bilo obećano. Moj je mentor nastavio: “Gospodine, ovdje ćete proći kroz kušnju zemlje; ovaj je podrum mjesto vaše simboličke smrti; ostat ćete sami u tišini i mraku; predmeti i slike koje osvjetljuje slabašan plamen ove svijeće imaju simboličko značenje i pozivam vas da ga otkrijete. Nakon toga napisat ćete svoju filozofsku oporuku odgovarajući na tri pitanja koja su postavljena na ovomu papiru i izrazit ćete svoju posljednju volju. Doći ću po to kada za to dođe vrijeme.”

Hitro je otišao, a mene je spopala tjeskoba pri pomisli da sam ostao bez sata, da ne znam koliko će ova “kušnja” trajati i da ne ću moći učiniti ono što se od mene traži. No znao sam da sam već položio mnoge ispite i natječaje, i to prilično uspješno. Sjeo sam na tronožac za mali stol od gruba drveta i nekoliko puta duboko udahnuo kako bih se smirio. Oči su mi se privikle na tamu pa sam se ogledao oko sebe. Doista, ovaj sobičak oličen crnom mat bojom u koji ne prodire nikakvo svjetlo i koji nema nikakva otvora mogao je podsjećati samo na utrobu Zemlje.

Sjetio sam se da u takozvanim primitivnim društvima, kako to opisuje etnolog Lévi-Strauss, prije inicijacije, odnosno primanja među odrasle, dječak mora provesti duge sate u samoći, u mračnoj izoliranoj ko14

INICIJACIJA

libi usred šume, do koje ne dopiru zvukovi iz plemena. To je nesumnjivo zato da bi osjetio slabost izolirana čovjeka i njegovu tjeskobu te poslije znao bolje cijeniti toplinu utjehe koju donosi ponovno pronađena skupina: za mene je čovjek bio društvena životinja i, iskreno rečeno, doista sam osjećao nelagodu što ne čujem baš nikakve zvukove grada usred kojega sam se nalazio.

Sjetio sam se da je vodič tražio da meditiram o predmetima koji se nalaze preda mnom. Jesam li ikada meditirao o nekomu predmetu? U mojemu intenzivnom profesionalnom životu sve je imalo praktičan ili znanstveni smisao i nije bilo mjesta za introspekciju.

Ipak sam počeo razmatrati. U ovim trima posudicama preda mnom nalaze se sol, sumpor i merkur. Znači li to da ću otkriti kamen mudraca, tajnu života, univerzalnu panaceju, znanje koje sam došao tražiti i koje je skriveno jednima, a razotkriveno drugima? Je li čaša vode ovdje da ugasi našu sitnu žeđ ili da me podsjeti da bez vode nema života? A ova zrnca pšenice, što ona rade na ovomu stolu? Ah, da, zaboravio sam da se nalazim na kušnji zemlje, ispod zemlje, i da ta zrnca pšenice moraju umrijeti, kao i ja, kako bi rodila plodom: iz smrti izvire život u neprekinutu krugu, vječno vraćanje, hinduska samsara. Zar i ja u ovoj rupi ne doživljavam neki oblik smrti, licem u lice s ovim pješčanikom i kòsom nacrtanima na zidu, koji simboliziraju život koji protječe i smrt koja ga prekida? Lubanja na stolu i prekrižene goljenične kosti na zidu mogu evocirati samo grob, grobnicu. Na trenutak sam promatrao slova 15

BIO SAM MASON

koja su ukrašavala zid: VITRIOL.* To mi je bilo posve nedokučivo.

Otkako sam ušao u taj skučeni prostor, izgubio sam svaki osjećaj za protok vremena. Odjednom sam se sav zabrinut sjetio da moram pisati. Prignuo sam se nad papir.

“Koje su, po vama, čovjekove dužnosti prema samome sebi, prema obitelji, prema čovječanstvu?”

Osjetio sam nelagodu jer sam uglavnom imao običaj raspravljati o pravima muškaraca i žena te, poput svih drugih, tražiti uvijek sve više prava. Budući da sam se oslobodio arhaičnih tutorstava i judeo-kršćanskih zabrana koje su obilježavale naše društvo, vjerovao sam da sam si stvorio osobni i društveni ideal uspjeha uz pomoć rada u okviru kojega je, neovisno o moralu, sve ono što nije zakonom zabranjeno zapravo dopušteno, a uostalom, i sam zakon mora evoluirati kako bi pojedincu zajamčio sve više i više slobode. Upravo zato sam došao kucati na vrata ovoga hrama u čijemu se predvorju nalazim: kako bih sa slobodnim ljudima razmišljao o izgradnji pravednijega i prosvjetljenijega društva. Govoriti o dužnostima čovjeka odjednom mi je izgledalo kao početak novoga rođenja: možda sam i ne znajući dospio u ovaj mračan i turoban grob kako bih na neki način umro svojemu starom shvaćanju svijeta i sama sebe i da bih se rodio na novi život kao što se feniks iznova rađa iz svojega pepela. Tako bi moj grob postao špilja rođe*

VITRIOL (lat. Visita interiora terrae rectificando invenies occultum lapidem – “Pohodi unutrašnjost Zemlje; u pročišćenju ćeš pronaći skriveni kamen”). Ovaj izvorno alkemijski izraz poziva inicijata na refleksiju nad samim sobom i spoznaju istine (nap. ur.).

16

INICIJACIJA

nja u utrobi Zemlje-Majke – Gee. Tišina mi je postala nešto manje tjeskobna, a svjetlo svijeće, ma kako slabašno bilo, izgledalo mi je kao slika mojega duha koji je pozvan na regeneraciju. Prošao sam kroz smrt, život ide dalje.

Počeo sam pisati: “1) Dužnosti čovjeka prema sebi jesu povećati svoje znanje, usavršavati se radom, djelovati lucidno i čuvati samopoštovanje, osloboditi se osjećaja krivnje koji je povezan s primljenim odgojem i starim tabuima. 2) Dužnosti čovjeka prema njegovoj obitelji jesu zajamčiti materijalnu sigurnost i sreću svoje žene i svoje djece i istodobno sačuvati svoju osobnu slobodu, pomagati svojoj djeci da postanu slobodna i samostalna i to tako da im olakša pristup znanju i tjelesnomu razvoju te, na koncu, da pomogne svojim roditeljima u njihovoj poodmakloj dobi. 3) Dužnosti čovjeka prema čovječanstvu jesu poštivati svakoga muškarca i svaku ženu bez obzira na podrijetlo, vrjednote i odabire – pod uvjetom da tim odabirima prihvaćaju i tuđe – i boriti se za demokraciju i slobodu.”

Sigurno mi je ostalo vrlo malo vremena za filozofsku oporuku: “Nakon što sam umro samome sebi, želim prijeći s neznanja na spoznaju, s ovisnosti na slobodu, s osjećaja krivnje na lucidnost, s podvrgavanja predrasudama i tabuima na nadzor nad samim sobom i svojim životom bez prihvaćanja izvanjskih prisila osim onih zakonskih; jednom riječju – ne priznajem ni Boga ni gospodara!”

17

BIO SAM MASON

Ostao sam sâm još nekoliko minuta koje su mi izgledale jako duge i naćulio sam uši. Diskretno kucanje na vratima. Ušao je moj vodič: “Gospodine, izvolite mi uručiti svoju oporuku kako bi se članovi lože s njome mogli upoznati i, zajedno s rezultatima ispitivanja, procijeniti jeste li dostojni biti pripušteni inicijaciji.”

Odmah se povukao. Opet sam ostao sâm. Razmišljao sam o prijeđenomu putu, o prijatelju profesoru ruskoga jezika koji me je u svibnju 1968. ozbiljno pogledao i rekao: “Dragi Maurice, vidim da ste vrlo usamljeni, pred rastavom braka; mislim da trebate duhovnu obitelj u kojoj će se vaše velike sposobnosti moći razviti.”

To je diskretno polaskalo mojoj oholosti i probudilo moju znatiželju; moj je prijatelj poznavao umijeće zavođenja… Dok sam tako razmišljao, opet je netko diskretno pokucao na vrata i opet se pojavio moj mentor: “Gospodine, majstori su odlučili nastaviti s kušnjama koje vode vašoj inicijaciji. Pripremit ću vas za to.”

Skinuo mi je sako i kravatu i oko vrata mi stavio omču. Zatim mi je razgolitio lijevu ruku i rastvorio košulju s lijeve strane grudi, zavrnuo desnu nogavicu sve do koljena i zatražio da skinem lijevu cipelu.

Mora da sam izgledao potpuno smiješno, ja koji tako pazim na svoj izgled, na kakvoću odijela i kravata! Bolje bi bilo biti obučen kao klaun nego ovako naopako. Bilo je to potpuno poniženje!

I opet crni povez preko očiju. I opet hod naslijepo kroz mračne hodnike. Još nisam izišao iz zemljine 18

INICIJACIJA

utrobe. Pokazao se ipak tračak nade jer smo se počeli uspinjati stepenicama, možda prema izlazu.

Zastali smo. Tri snažna udarca po vratima. Poskočio sam. Iz dvorane, koja mi se učinila velikom, zazvonio je snažan i jak glas: “Tko se usuđuje prekidati naš rad? Brate čuvaru vrata (brat koji čuva i nadgleda vrata lože), pogledajte tko to nepristojno kuca na vrata lože. Braćo, uzmite svoje mačeve da biste obranili ovu dvoranu od profanacije.”

Moj je vodič odgovorio: “Dovodim vam poniznoga profanog čovjeka koji je bio predložen prema pravilima. On sada svojevoljno i slobodno dolazi kako bi bio primljen u tajne i povlastice našega reda.”

Snažan je glas nastavio: “Brate ispovjedniče, jamčite li za kandidata koji stoji na vratima hrama? Jeste li sigurni u njegove dobre namjere?”

“U onoj mjeri u kojoj se čovjek može staviti na mjesto drugoga i prosuđivati njegove skrivene misli, u onoj mjeri u kojoj nije zakazala pronicavost našega štovanog skupa”, odgovorio je brat ispovjednik, “jamčim da je ovaj kandidat slobodan i dobra vladanja. Na slavu Velikoga Arhitekta Svemira, upravo je pobjedonosno prošao kroz kušnju zemlje.”

Tada su se uz glasnu škripu otvorila vrata, dvije su me čvrste ruke zgrabile za šiju i pognule mi glavu kako bih ušao u dvoranu, kao kroz neko okno.

Tek što sam se uspravio, zaustavio me šiljak uperen u moja prsa: 19

BIO SAM MASON

“Gospodine, ovaj mač koji osjećate na prsima uvijek je spreman podignuti se da bi kaznio izdaju; on je simbol grižnje savjesti koja će vam probosti srce ako izdate red u koji želite stupiti. Povez koji vam prekriva oči simbol je sljepoće u kojoj se nalazi čovjek kojim vladaju njegove strasti i koji je uronjen u neznanje i praznovjerje. U ovomu hramu u koji tražite pristup neumorno radimo na traganju za istinom, koju nikada ne dostižemo, na proučavanju novoga morala, na prakticiranju solidarnosti u vidu materijalnoga i moralnoga poboljšanja, na intelektualnomu i društvenom usavršavanju čovječanstva. Ako doista želite steći mudrost majstora, izvolite ispružiti desnu ruku nad Knjigom konstitucija našega reda koje obećavate poštivati, kao i braću koju ćete braniti čak i po cijenu života. Na kraju kušnja kroz koje ćete proći potpisat ćete to obećanje.”

Morao sam učiniti nekoliko koraka prema muškarcu koji je tako svečano govorio i koji je očito predsjedao mojoj inicijaciji, prema časniku čiji sam glas prepoznao. Prije ovoga nisam znao za postojanje Konstitucija reda ni za zakletvu koja bi me mogla dovesti do toga da čak riskiram vlastiti život za nekoga od braće koju nisam ni poznavao. Već sam se neko vrijeme – ne znam koliko – nalazio u mračnu tunelu, a oklijevanje koje mi je nalagala savjest prekrivala je ili umanjivala znatiželja i želja da vidim to svjetlo koje će mi biti otkriveno na kraju ovih kušnja.

“Zaklinjete li se?”

Podigao sam ruku i rekao: “Zaklinjem se!”

20

INICIJACIJA

I eto me vezana nedefiniranim lancima, no mojoj je oholosti potajno laskalo što ću uskoro biti iniciran.

Stavili su mi u ruku čašu i naredili mi: “Pijte!”

Tekućina je bila tako ogavna da sam prvi gutljaj gotovo ispljunuo.

“Popijte do kraja!”

Uz velik napor učinio sam to.

“Neka vam, gospodine, ovo gorko piće bude simbol gorčine i grižnje savjesti koju biste osjećali u srcu kada biste pogazili svoja obećanja, kada bi izdaja ukaljala vaše usne.” (Sigurno je da će moja savjest i moje tijelo zauvijek upamtiti strahovit okus toga upozorenja.)

“Brate ispovjedniče, kandidata ćete povesti na njegovo prvo putovanje.”

Uzeo me čvrsto pod ruku i u tomu se času podigla paklenska buka: čini mi se da je to bilo udaranje stolaca o pod, udarci daskama, zveka metala, huka i buka… jednom riječju, kaos i metež. Nisam mogao usredotočiti misli ni na što dok sam nesigurnim korakom oklijevajući posrtao za vodičem kroz nevidljive preprjeke. Nogama bih tu i tamo udario o neki predmet, no ruka koja me držala nije mi dala pasti. U jednomu sam trenutku imao dojam da se penjem nekim nagibom koji je uz dodatnu buku naglo promijenio smjer. U tomu neredu i nestabilnosti naučio sam cijeniti ruku koja me držala. Odjednom je sve stalo i čuo se glas od kojega sam poskočio.

“Tko ide?”

Moj je vodič odgovorio: 21

BIO SAM MASON

“Slobodan čovjek dobra vladanja koji traži prolaz kroz južni stup (uzdužni red stolaca pridržanih za pomoćnike i majstore).”

“Neka prođe!”

I nastavio sam hodati usred iste kakofonije, no više nije bilo preprjeka. Onda opet nagli zastoj pa tišina: “Gospodine, simbolično putovanje koje ste prošli predstavlja ljudski život. Buka koju ste čuli predstavlja strasti koje ga uznemiruju; preprjeke na koje ste nailazili ocrtavaju poteškoće kroz koje čovjek prolazi i koje može pobijediti ili nadvladati samo ako usvoji moralnu snagu koja mu omogućuje da se bori protiv zle kobi, napose zahvaljujući pomoći koju nalazi kod svoje braće masona. Sada ćete proći kroz kušnju zraka.”

Skinuli su mi omču s vrata, ali ne i povez s očiju, i u lice mi je zapuhao silan vjetar tako da sam ustuknuo. Pomislio sam na prvi udah i prvu grimasu novorođenčeta, kada predsjedavatelj reče: “Snažan vjetar općega interesa i povijesne evolucije ruši prirodni egoizam i nedokazane osobne teorije.”

A onda, poslije šutnje: “Brate ispovjedniče, neka kandidat krene na svoje drugo putovanje.”

Zbog poveza još uvijek nisam vidio ništa. Putovanje se nastavilo uz lagano zveckanje metala. Često se mijenjao smjer, ali mi se činilo da na podu nema zamki ni preprjeka.

Opet me zaustavio snažan povik: “Tko ide?”

22

INICIJACIJA

“Slobodan čovjek dobra vladanja koji traži prolaz kroz sjeverni stup (za šegrte).”

“Neka prođe!”

Nastavili smo hodati do sljedećega prekida: “Gospodine, na ovomu ste drugom putovanju naišli na manje poteškoća. Preprjeke se sve više umanjuju pod nogama čovjeka koji ustraje na putu krjeposti.

On ipak još uvijek nije oslobođen životnih borba koje predstavlja zveckanje mačeva koje ste čuli. Sada ćete proći kroz kušnju vode.”

Vodič je uzeo moju desnu ruku i polio je hladnom vodom. Jesu li to one prvotne vode iz kojih se rodio život, vode koje prethode rođenju djeteta i koje ga prate kada se rađa? Začuo se glas majstora: “Neka ova voda opere prikaze vaše mašte kao što je Herkul oprao Augijine štale. Neka vas dovede do čiste nakane i do lucidnosti. Brate ispovjedniče, pratite kandidata na njegovu trećemu putovanju.”

Polaganim, ali sigurnim korakom i u posvemašnjoj tišini hodali smo kao po četverokutu. Kada smo se, čini mi se, vratili na polaznu točku, časnik mi je opet objasnio: “Gospodine, tijekom ovoga putovanja niste čuli nikakvu buku. Taj simbol kaže da, ako odlučno ustrajemo u krjeposti, život postaje miran i smiren. Sada ćete proći kroz posljednju kušnju, kušnju vatre.”

Srce mi je počelo lupati. Brat ispovjednik me zgrabio za ogoljeli lijevi ručni zglob, vodoravno mi ispružio ruku i ispod podlaktice podmetnuo plamen. Zbog vrućine vatre pokušao sam povući ruku, no čvrsto ju je držao. Osjetio sam miris spaljenih dlačica i ukočio se u strahu od nove kušnje te vrste, a onda začuo: 23

BIO SAM MASON

“Gospodine, vatra kroz koju ste prošli dodatak je vašemu čišćenju, jamstvo vjernosti i čvrstoće vaših obećanja. Neka u vašemu srcu zapali bratsko prijateljstvo koje će vas odsada vezivati uz članove ovoga plemenitog skupa. Prije ulaska u ovaj hram triput ste pokucali na vrata, a evo što to znači: Ištite i dat će vam se, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se. Ustrajete li u svojoj molbi za ulazak u našu ložu?”

“Da”, odgovorio sam posve iscrpljen.

“U tome slučaju, brate ispovjedniče, izvolite izvesti našega kandidata u predvorje i pripremite ga za primanje svjetla.” Čim smo izišli, brat ispovjednik mi je pomogao da se propisno obučem, a onda me – još uvijek zavezanih očiju – opet proveo kroz niska vrata. Na pragu mi je bilo rečeno: “Gospodine, možda imate neprijatelja. Ako u našemu skupu susretnete takva, jeste li spremni pružiti mu ruku i zaboraviti prošlost?”

“Svakako!”

“Dajte svjetlo neofitu!”

Netko, tko je stajao iza mene, naglo mi je strgnuo povez s očiju i zaslijepila me je snažna svjetlost baklja koje su osvjetljivale veliku četverokutnu dvoranu, napose dno gdje je uspravno, na postolju, iza maloga pisaćeg stola stajao uvaženi majstor, a iza njega svijetleći trokut. S dvije strane dvorane stajala su dva reda muškaraca s plavim pregačama i okovratnicima i sa sjajnim mačevima uperenima u mene. Tada mi se uvaženi majstor obratio licem u lice: “Brate, ovi su mačevi tu da vas podsjete na sankcije do kojih može doći u slučaju izdaje, ali i da vam 24

INICIJACIJA

pokažu da su vas braća ove lože spremna braniti od životnih nedaća.”

Tada braća uz širok osmijeh spuste i odlože svoje mačeve i pruže si ruke ukrštene preko prsiju: “Vidite, ovaj skup sada izgleda posve drukčije. Vidite samo braću koja stoje u mističnomu lancu jedinstva koji simbolizira jedinstvo sve braće na cijelomu svijetu. Pogledajte, i ako među nama vidite nekoga neprijatelja, izvršite svoje obećanje. No čovjekovi neprijatelji nisu uvijek ispred njega. Oni kojih se treba najviše bojati najčešće su otraga. Izvolite se okrenuti.”

Učinio sam to i našao se licem u lice s jednim liječnikom, subratom i prijateljem za kojega nisam znao da pripada masoneriji. Pršteći od radosti pružio mi je prvi bratski zagrljaj i triput me poljubio. Ja nisam bio ništa manje oduševljen što u tomu misterioznom skupu susrećem poznato lice. Taj me je prijatelj otpratio do postolja uvaženoga majstora i dao mi na potpis obećanja, što sam učinio i ne pročitavši ih, toliko su me potresle emocije ove inicijacije.

Tada me uvaženi majstor zamolio da pogledam “tri velika svjetla” koja su krasila mali pisaći stol na kojemu se nalazila moja konačna zakletva: kutomjer, šestar i Knjiga konstitucija. Dodao je: “U loži ćete naučiti da se o svim istinama može raspravljati, da se u svako vjerovanje može sumnjati.”

Onda me pozvao da priđem. U lijevoj je ruci držao mač, a u desnoj čekić. Polagano, potvrđujući riječi gestama, udarajući čekićem po oštrici položenoj na moju glavu, rekao je: 25

BIO SAM MASON

“Ja vas stvaram”, zatim po lijevomu ramenu: “Ja vas uspostavljam”, i konačno po desnomu ramenu: “Ja vas primam kao šegrta u našu radionicu, u ime Velikoga Arhitekta Svemira.”

Oko pasa su mi privezali pregaču od bijele kože i napomenuli da na mojemu stupnju prsnik treba biti podignut. Zamolili su me da navučem bijele rukavice. Te rukavice i tu pregaču morat ću stavljati na svim sastancima lože. Vodeći mi ruku jedan mi je brat pokazao kako čekićem i dlijetom obrađivati neobrađeni kamen (tesanac) kako bih svojim naukovanjem od sebe učinio savršeni tesanac… ta su se dva kamena nalazila sa svake strane postolja uvaženoga majstora koji je bio na istoku hrama. Naučio me kako se rukovati, odnosno što je masonski dodir: palcem triput pritisnuti zglavak kažiprsta osobe s kojom se rukujem tako da me braća mogu prepoznati. Povjerio mi je “svetu riječ”, Jakin, a kada me za nju pitaju, moram odgovoriti: “Ne znam ni čitati ni pisati; znam samo slovkati; recite mi prvo slovo, ja ću vam reći drugo.”

Primio sam i propusnu riječ, Tubal-Kajin, i semestralnu riječ koja se mijenja svakih šest mjeseci. Dali su mi i knjižicu s uputama za prvi stupanj i ružu za ženu koju najviše cijenim.

Odveli su me na zapad do vrata hrama (tada sam vidio da nisu onako niska kako mi se činilo kod inicijacije); dva nadzornika koji su bdjeli nad tim ulazom primili su me u bratski zagrljaj kojemu su prethodila tri tapšanja desnom rukom po mojemu lijevom ramenu. Onda su me opet odveli prema istoku pred uvaženoga majstora koji me je proglasio aktivnim članom lože na što su sva braća u znak pozdrava tri26

INICIJACIJA

put zapljeskala, a potom je uslijedio trostruki usklik: “Sloboda, jednakost, bratstvo!”

Uvaženi je majstor dodao: “Nakon što ste pobjednički prošli kroz sve kušnje, vaša vas moralna vrijednost izdiže iznad običnoga svijeta. Odsada ćete dominirati nad najokrutnijim događajima jer ste doista slobodni i dostojni naslova inicijata. Ostaje još upitati vas prihvaćate li oslovljavanje s ‘ti’ koje je uobičajeno među braćom naše lože?”

Nakon što sam to prihvatio, vratili su mi prsten, sat i novčanik uz napomenu da bogatstvo nije nužno za čovjekov napredak i da čak može biti protivno njegovu moralnomu uzdizanju. Zatim su me odveli na moje mjesto na čelu sjevernoga stupa, odnosno reda braće koja su smještena na toj strani hrama (šegrti u prvomu redu, majstori otraga).

Prije zaključenja radova uvaženi majstor mi je uputio još jedan mali nagovor i pozvao me da ustrajnim posjećivanjem sastanaka i svojim radom napredujem u otkrivanju tajna reda i podsjetio me da su mi u samo nekoliko sati dali o čemu razmišljati cijeloga života. Doista, kao akter intenzivne psihodrame koja se upravo odigrala bio sam svjestan da sam naslutio tek majušan dio značenja simbola kojima su bila izložena moja osjetila i moj duh. Nisam još mogao obratiti pozornost na dojmljiv dekor i na fizionomiju braće koja su me prihvatila kada sam primio “svjetlo”. Otkada sam prošao kroz vrata bezlične čekaonice, na dugu prolasku kroz mračni tunel sve je bilo tako neočekivano, tako potresno. Uvaženi je majstor tada uzeo moju oporuku, probo je vrškom svojega mača i zapalio je: 27

BIO SAM MASON

“Uništavajući ovo svjedočanstvo tvoje prošlosti iskazujemo svoje povjerenje u tvoju budućnost: tvoju oporuku predajem pročišćavajućoj vatri.”

Uvaženi majstor mi je tada priopćio da ću godinu dana morati šutjeti tijekom susreta majstora i pomoćnika… To me ponešto razočaralo jer sam bio uvjeren da imam reći zanimljivih stvari! Uvaženi majstor mi je priopćio i da svakih petnaest dana imam obvezu nazočiti sastanku, osim ako imam valjanu ispriku koju treba predočiti majstoru.

Tada je naložio da stanemo u lanac jedinstva: sva su braća stala u krug u sredini lože, rame uz rame i ruku ukrštenih preko prsiju pružajući ruke onima pored sebe. Uvaženi majstor i sva braća uzviknuli su: “Sloboda, jednakost, bratstvo!”, istodobno snažno mašući rukama najprije prema gore, a zatim prema dolje, a onda je uvaženi majstor izjavio: “Braćo, naš je egregor (duh zajednice) konstituiran i moramo u profanomu svijetu provoditi istine koje smo spoznali u loži.”

Nakon što je ukrug prošla torba s prijedlozima (za daljnje sastanke) i “udovička kesa” (milostinja za braću u poteškoćama i za njihove obitelji), uvaženi je majstor čekićem udario po podmetku, što su poslije njega ponovili prvi i drugi nadzornik: “Brate prvi nadzorniče, do koje ure rade slobodni zidari?”

“Do ponoći.”

“Koja je ura, brate drugi nadzorniče?”

“Ponoć je.”

“Budući da je vrijeme odmora, braćo prvi i drugi nadzorniče, pozovite braću koja rese vaše stupove 28

INICIJACIJA

da se pridruže vama i meni te zaključe radove časne lože Savršeno jedinstvo, na stupnju šegrta te u uobičajenu obliku.”

Taj su poziv u istomu obliku ponovila dvojica nadzornika. Onda su sva trojica jedan za drugim triput udarila čekićem po podmetku. Uvaženi je majstor ustao, a za njim hitro i cijeli skup: “K meni, braćo, znakom, pljeskom i klicanjem!”

Svi su, pozdravljajući istok, desnu ruku koju su držali u obliku kutomjera stavili pod grlo, prvo od jednoga do drugoga ramena, a onda okomito, triput pljesnuli rukama i viknuli: “Sloboda, jednakost, bratstvo!”

Uvaženi majstor: “Radovi su završeni, povucimo se u miru, braćo, u skladu sa zakonom šutnje.”

Braća su jedan po jedan točno određenim redom krenula prema zapadu, onda su se okrenula prema istoku i, prije nego što će izići iz hrama, još jednom načinila znak kutomjera.

Svi smo se okupili u predvorju u srdačnu ozračju, svi su mi srdačnim zagrljajem čestitali što sam primio svjetlo. Zatim smo sišli u tzv. “vlažnu dvoranu”, koja se nalazila ispod hrama, u kojoj su se održavali bučni agapei (banketi) i radosne zdravice uz nazdravljanja mojemu primanju, što me doista učinilo inicijatom: prešao sam iz profanoga svijeta u sakralni svijet pridržan samo za elitu. Već sam se osjećao uključenim u egregor. Poslije svečanosti inicijacije riječi mojih susjeda za stolom podsjećale su me na one koje se razmjenjuju na dežurstvima, na koje sam srećom bio naviknut, a religija je više nego jednom nastradala u ime sakrosanktne tolerancije! Shvatio sam 29

BIO SAM MASON

da su jelo, iako su ga donosila braća, pripremile neke njihove supruge koje su ostale u kuhinji. Tu nije bio kraj mojim otkrićima i iznenađenjima. 

Vrlo kasno te noći ružu sam poklonio svojoj medicinskoj sestri – asistentici Claude. Ona je postala moja pouzdanica otkada mi je sud naredio da napustim kuću i tri kćeri. Istodobno je njezin muž bezrazložno sumnjao da ga vara. Taj sud, koji je zamišljao da imam krezusovske prihode, nametnuo mi je alimentaciju koja je daleko nadilazila moje financijske mogućnosti tako da sam se morao žaliti na tu nepravednu odluku.

Na moju sreću, nakon što sam iz Pariza donio najmoderniju tehnologiju, moja se klijentela brzo razvijala pa sam mogao podignuti kredit u banci. Nakon što sam četiri godine prakticirao sve oblike kontracepcije i bavio se seksologijom za koju još nisu postojali specijalisti, znanstvena me objektivnost primorala da uvidim prve štetne učinke, napose kod mladih nevjenčanih osoba. Promiskuitet je izazivao posljedice koje nisam bio predvidio: frigidnost kod djevojaka i nemoć kod mladića kod kojih ljubav nije dovoljno sazrela, a koji su imali prenagljene odnose bez prethodnoga udvaranja koje je bilo uobičajeno u mojemu naraštaju, a i porast spolno prenosivih bolesti koje vode do dramatičnih slučajeva neplodnosti. Filozofska mi uvjerenja nisu dopuštala da javno priznam sve što sam ustanovio tako da sam ipak ostao pobornik slobodnoga ponašanja i sve svaljivao na pogrješno korištenje slobode. O tome nisam govorio čak ni 30

INICIJACIJA

u Pokretu za planiranje obitelji kojemu sam pripadao jer sam se bojao da će me proglasiti “politički nekorektnim”.

Bavljenje kontracepcijom srećom su preuzeli liječnici opće prakse tako da sam se izvan redovitih kirurških zahvata mogao koncentrirati na sterilizacije.

Kod žena sam provodio mnoge laparaskopske sterilizacije. One su teoretski ilegalne jer ih francuski zakoni smatraju namjernim sakaćenjem, no to sam činio samo udanim ženama starijim od 35 godina koje su imale najmanje četvero djece. Sterilizacije muškaraca bile su puno rjeđe, iako su puno jednostavnije…

Gospodi je jako mrska pomisao da bi se moglo dirati “po njihovim stvarima”, ali nemaju iste skrupule kada je riječ o njihovim suprugama!

Cijele sam godine, naravno, redovito sudjelovao na dvama mjesečnim sastancima svoje lože. Malo-pomalo upoznavao sam se s hramom, s njegovim mozaičnim podom i zvjezdanim svodom na stropu, sa suncem i mjesecom iznad postolja uvaženoga majstora, kao i s ritualima na stupnju šegrta, točnije kod otvaranja radova: “potvrda članstva”, prepoznavanje u predvorju uz pomoć dodira, znakova i riječi kako se ne bi dogodilo da netko profan uđe u hram. Zatim odijevanje u predvorju: plava pregača i okovratnik za majstore, bijela za one druge i bijele rukavice za sve.

Zatim svečani ulazak braće, jedan po jedan: “po redu”, uspravni, okrenuti prema istoku, desna ruka položena pod grkljan, četiri prsta spojena i palac ispružen u obliku kutomjera, lijeva ruka visi niz tijelo. Zatim hod: “po redu”, blago pognuta tijela, brat kreće desnom nogom i čini tri koraka naprijed i pri svako31

BIO SAM MASON

mu koraku spaja pete u obliku kutomjera. Konačno znak kutomjera pred uvaženim majstorom.

Nakon što je svatko došao na svoje mjesto na stupovima izbjegavajući da ukoso prijeđe preko mozaika na podu, uvaženi majstor jednom udara čekićem, što za njim čine i dvojica nadzornika: “Brate prvi nadzorniče, jeste li vi mason?”

“Braća me prepoznaju kao takva.”

“Brate drugi nadzorniče, koliko imate godina?”

“Tri godine (to je šegrtova dob).”

“Brate prvi nadzorniče, koja je prva dužnost nadzornika u loži?”

“Uvaženi majstore, da pazi da hram bude pokriven (zatvoren i zaštićen od profanih).”

“Provjerite kod brata čuvara vrata.”

Nakon potajnih konzultacija s čuvarom vrata: “Hram je pokriven, uvaženi majstore.”

“Brate drugi nadzorniče, koja je druga dužnost nadzornika u loži?”

“Uvaženi majstore, da pazi da su sva prisutna braća aktivni članovi radionice ili poznati nam posjetitelji.”

Uvaženi majstor udara čekićem i kaže: “Ustanite po redoslijedu, braćo moja. Braćo prvi i drugi nadzorniče, provjerite jesu li sva braća koja rese vaše stupove redoviti članovi radionice ili poznati nam posjetitelji.”

Nadzornici tada krupnim koracima sa zapada prema istoku obilaze svoje stupove, provjeravaju odjeću i fizionomiju braće, idući s istoka prema zapadu potiho razmjenjuju svoje opaske, zatim prvi nadzornik nakon još jednoga udarca kaže: 32

INICIJACIJA

“Uvaženi majstore i sva moja braćo po stupnjevima i naslovima, braća koja rese jedan i drugi stup redoviti su članovi lože ili poznati nam posjetitelji.”

“Isto je tako i na istoku.” (Uvaženi je mogao pozvati posebno ugledne posjetitelje i smjestiti ih na svoje postolje).

“Brate prvi nadzorniče, u koliko sati slobodni zidari otvaraju svoje radove?”

“U podne.”

“Koja je ura, brate drugi nadzorniče?”

“Podne je.”

“Budući da je vrijeme rada, braćo prvi i drugi nadzorniče, pozovite braću iz vaših stupova da se pridruže vama i meni kako bismo otvorili radove poštovane lože Savršenoga jedinstva Orijenta u Rennesu, na stupnju šegrta i u uobičajenu obliku.”

Dvojica nadzornika upute taj poziv. Zatim sva trojica jedan za drugim simbolički udaraju čekićem, a uvaženi majstor kaže: “K meni, braćo, znakom, trostrukim pljeskom i klicanjem (to čini cijeli skup); radovi su otvoreni; sjednite, braćo moja.”

Tek tada u tišini počinje slušanje radova ili “panela” pomoćnika ili majstora koji zauzima mjesto na govorničkome postolju.

U početku mi je bilo malo teško što ne smijem ništa reći jer mi se činilo da neke tvrdnje govornika zavrjeđuju kritiku, no uvidio sam da ih sve bolje slušam i da sam sve manje u napasti da počnem pripremati odgovor i prije nego što su završili svoj panel, što je općeprisutna sklonost profanoga svijeta. Osim toga malo-pomalo počeo sam cijeniti “masonsku me33

BIO SAM MASON

todu” koja se sastoji u tome da je zabranjeno prekidati onoga koji ima riječ, zatim da mu se ne smije odgovoriti neposredno nego samo preko uvaženoga majstora i, konačno, da se na istu temu smije intervenirati samo triput. Postoji opasnost da se – kako se danas kaže – previše lako postane “konsenzualan”, napose zato što nazočnost onih najstarijih potiče na razboritost da si čovjek ne bi ugrozio mogući napredak. Čudio sam se činjenici da nijedan panel, ma kako dobar bio, nikada ne dobiva pljesak, nego nakon njega slijedi sinteza koju izražava brat govornik koji zajedno s bratom tajnikom i časnicima lože spada u “pet svjetala”.

Nisam bio iznenađen kada sam primijetio da se sastanci na stupnju šegrta, koji su najčešći, održavaju u plavoj loži, tako nazvanoj zbog plave boje dekora i pregača. Bio sam ponešto zbunjen kada sam saznao da je ona sinonim za Ložu svetoga Ivana i da su neki sastanci svečaniji u vrijeme proljetnoga i zimskoga solsticija, na blagdane svetoga Ivana Krstitelja i svetoga Ivana Evanđelista, o kojima nisam znao ništa.

Redovito sam dolazio na sastanke i dobro vršio sve rituale pa su me nakon godinu dana predložili za stupanj pomoćnika. Od mene se tražilo da pripremim svoj prvi panel, prvo predavanje, i odabrao sam temu Agresivnost, izvor rata. U njemu sam usporedio životinjsku agresivnost koja općenito poštuje život jedinki iste vrste s ljudskom agresivnošću koja je praktički jedina koja ne poštuje taj prirodni zakon; ona jedina ide sve do genocida i legalizacije smrtne kazne protiv koje sam se već borio, poput Roberta Badintera, prisnoga suradnika Françoisa Mitteranda.

34

SADRŽAJ

SADRŽAJ

I. PETNAEST GODINA U LOŽAMA. . . . . . . . . . . . .5 Prvi kontakt . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .7 Inicijacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .13 Majstor, socijalist i izvršitelj pobačaja. . . . . . . . . .35 Od okultizma do Reda ruže i križa. . . . . . . . . . . .54 Odlučujuća kušnja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .68 II. PREOBRAZBA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .87 Neočekivano putovanje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .89 Prijetnje smrću. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .95 Posljednji panel u Velikome orijentu . . . . . . . . .106 Kada se čini da će sve loše završiti . . . . . . . . . . .120 Na kraju, radost i zahvala . . . . . . . . . . . . . . . . . . .139 III. PONOVNO USPOSTAVLJENA NAČELA . . .153 Prve knjige i polemike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .155 Što je slobodno zidarstvo? . . . . . . . . . . . . . . . . . .159 ZAKLJUČAK . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .172

175

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Grafički zavod Hrvatske Tiskano u siječnju 2017.

VERBUM 89 kn

www.verbum.hr

Svjedocanstva

ISBN 978-953-235-536-9

Biblioteka

Nekadašnji visokopozicionirani mason Maurice Caillet u ovoj fascinantnoj knjizi opisuje svoj dramatični životni put u obliku životne ispovijesti koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Bio je uvjereni ateist, aktivan u Socijalističkoj partiji, a kao liječnik ginekolog radio je i pobačaje i provodio sterilizacije. Privučen obećanjem “dublje spoznaje”, uzvišenoga znanja i željom za sklapanjem utjecajnih poznanstava ušao je u masonsku ložu u kojoj se tijekom 15 godina uspinjao na ljestvici od šegrta sve do uvaženoga majstora utjecajne lože Velikoga orijenta Francuske, istodobno sve dublje uranjajući u ezoteriju i okultizam. Iniciran u tajna učenja postao je dio uskoga kruga odabranih dobivši tako izravan uvid u korupcijsko djelovanje tajne masonske organizacije i njezin skriveni politički utjecaj koji rezultira devastacijom društva, a sve to dirigiraju masoni smješteni na najutjecajnijim mjestima u politici i medijima.

Nakon čudesna obraćenja u Lurdu Caillet je odlučio raskinuti s masonerijom. Od toga trenutka sve više postaje svjestan zla koje je počinio te otkriva snažne sotonističke utjecaje u tajnim masonskim krugovima koji se prikrivaju iza maske filantropije, humanizma i tolerancije. Izlaskom iz lože potpuno se mijenja njegov osobni i profesionalni život i započinju poteškoće i pravi progon: šikaniranje, otkazi i stalne zapreke za nastavljanje liječničke karijere. Nisu izostale ni prijetnje smrću, zbog kojih i danas živi pod zaštitom. Samo novopronađena vjera bit će mu podrška u borbi protiv moćnih neprijatelja. Ovo je njegova priča.