POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA MODUL ZA OBUKU by UNFPAak

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA MODUL ZA OBUKU

FEDERALNO MINISTARSTVO ZDRAVSTVA U SARADNJI SA UNFPA

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA Modul za obuku

Prim. dr. Goran Čerkez Doc. dr. med. sc. Halima Hadžikapetanović, spec. neuropsihijatrije Adisa Mehić, dipl. iur i mag. krim. Arijana ćatović, dipl. pedagog psiholog Sarajevo/Zenica, novembar 2017.god.

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

SADRŽAJ

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA 5 POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA 8 RADNI MATERIJALI

PROCJENA POTREBA, IZRADA I PROVEDBA PLANA DJELOVANJA U KRIZNIM SITUACIJAMA 26 INTERSEKTORSKA SARADNJA I MULTIDISCIPLINARNI PRISTUP U PRUŽANJU PSIHOSOCIJALNE PODRŠKE ŽRTVAMA U KRIZNIM SITUACIJAMA 33 STANJE KRIZE I KRIZNE INTERVENCIJE 38 PSIHOLOŠKA TRAUMA 45 VEZA IZMEĐU TRAUME I NASILJA 48 POSLJEDICE PREŽIVLJAVANJA PSIHOLOŠKE TRAUME 50 POSLJEDICE SEKSUALNOG NASILJA 53 TRAUMA SILOVANJA 55 OBLIKOVANJE POMAGAČKOG ODNOSA 58 REFERALNI MEHANIZAM 61 OPASNOSTI KOJE POTIČU IZ RADA SA PREŽIVJELIMA TRAUME I NASILJA 62

PRILOG 64

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA Program obuke 09:00 – 09:40

Dobrodošlica - predstavljanje predavača i uvod (10 minuta) - Predstavljanje ciljeva edukacije, načina rada i tema (10 minuta) - Predstavljanje učesnika i njihova očekivanja (20 minuta)

09:40 – 11:10

Izrada plana djelovanja i pružanje pomoći u kriznim situacijama - Procjena potreba i planovi djelovanja u kriznim situacijama - Intersektorska saradnja i multidisciplinarni pristup u pružanju psihosocijalne podrške žrtvama u kriznim situacijama - Stanje krize i krizne intervencije

11:10 – 11:30

PAUZA

11:30 – 13:30

Psihološka trauma i rodno zasnovano nasilje - Osnovna znanja o psihološkoj traumi - Veza traume i nasilja - Posljedice preživljavanja psihološke traume - Posljedice seksulnog nasilja - Oblikovanje pomagačkog odnosa

13:30 – 14:30

RUČAK

14:30 – 15:15

Referalni mehanizam - Šta je referalni mehanizam i zašto je važan

15:15 – 15:30

PAUZA

15:30 – 16:30

Mentalno zdravlje pomagača - Opasnosti koje potiču iz rada sa preživjelima traume i nasilja - Emocionalna opterećenja koja nosi rad sa slučajevima nasilja - Postupci kojima se realizira briga za mentalno zdravlje pomagača

16:30 – 17:00

Završni dio - pitanja i diskusija - evaluacija - završni krug - utisci

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

Modul

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA Pregled modula Trajanje modula

Jedan dan

Cilj modula

Omogućiti polaznicima: · da razumiju značaj izrade plana djelovanja u kriznim situacijama · da razumiju značaj intersektorske saradnje i multidisciplinarnog pristupa pružanju pomoći i podrške u kriznim situacijama · usvajanje znanja o kriznim intervencijama · usvajanje osnovnih znanja o psihološkoj traumi i vezi traume i nasilja · usvajanje osnovnih znanja u pristupu u radu sa žrtvama rodno zasnovanog nasilja (RZN) · osnovna znanja o referalnom mehanizmu · značaj brige za mentalno zdravlje pomagača

Ključne poruke

Literatura

- - - - - - - -

Edukacija je osmišljena na načina da učesnicima predstavi osnovna znanja o važnosti planiranja aktivnosti u kriznim situacijama, kriznim intervencijama i psihološkim posljedicama sa kojima se preživjeli nose. Uz smjernice, u kojima su opisani postupci i date osnovne upute o čemu treba voditi računa prilikom zbrinjavanja preživjelih RZN u kriznim situacijama, ovaj edukacijski materijal pruža set osnovnih informacija o tome kroz šta prolaze preživjeli RZN u kriznim situacijama i kako im pružiti pomoć na adekvatan način. Zbog zahtjevnosti posla kojim se bave osobe u pomagačkim profesijama briga za mentalno zdravlje i oblici samopomoći su osnovni elementi koje svaki pomagač treba da zna i primjenjuje kako bi, prije svega, zaštitio svoje mentalno zdravlje i bio u mogućnosti pružiti kvalitetnu pomoć drugima. Minimum Standards for Prevention and Response to Gender-Based Violence in Emergencies, UNFPA, New York, November 2015 „Mentalno zdravlje u kriznim situacijama“, UNICEF, Federalno ministarstvo zdravstva i Project Hope, Sarajevo, decembar 2015.godine „Etika moći“, Edita Ostojić - Priručnik namijenjen profesionalcima koji se u svome poslu susreću sa slučajevima nasilja, 2009 Smjernice za pružanje psihosocijalne podrške žrtvama rodno zasnovanog nasilja u kriznim situacijama Heise, L, Pitanguy, L., Germain, A. Violence Against Women: The Hidden Health Burden. World Bank Discussion Paper 255, 1004. World Report on Violence and Health, World Health Organisation, 2002. Heise, L., Ellsberg M., and Gottemoeller, M.. Ending Violence Against Women. Population Reports. Series L. No. 11. Baltimore, Maryland: Population Information Program, Johns Hopkins School of Public Health. 1999. World Report on Violence and Health. WHO, 2002, page 149. M. Olujic and V. Nikolic-Ristanovic, cited in Jeanne Ward, If Not Now, When? Addressing Gender-based Violence in Refugee, Internally Displaced, and PostConflict Settings. A Global Overview. RHRC Consortium, 2002. Sexual and Gender-based Violence against Refugees, Returnees, and Internally Displaced Persons: Guidelines for Prevention and Response, UNHCR, 2003. Chapter 5. dostupno na: http://www.womenwarpeace.org/issues/violence/GBV_nairobi/ PR_UNHCRguide.pdf

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

Literatura

- -

Glavni elementi modula i metodologija

- -

M. Olujic and V. Nikolic-Ristanovic, cited in Jeanne Ward, If Not Now, When? Addressing Gender-based Violence in Refugee, Internally Displaced, and PostConflict Settings. A Global Overview. RHRC Consortium, 2002. Sexual and Gender-based Violence against Refugees, Returnees, and Internally Displaced Persons: Guidelines for Prevention and Response, UNHCR, 2003. Chapter 5. dostupno na: http://www.womenwarpeace.org/issues/violence/GBV_nairobi/ PR_UNHCRguide.pdf Prezentacija predavača (PPP slajdovi, radni materijal) Po mogućnosti koristiti što više primjere učesnika i poticati ih da se uključe u razgovor.

Napomene za predavače

Tokom prezentacije ostaviti mogućnost učesnicima da iznose vlastita iskustva kao primjere kako bi se potaknuo interaktivan pristup i omogućilo usvajanje novog gradiva kroz ranije stečena iskustva.

Materijali za sesiju obuke

Vodič – minimalni standardi: Postupanje sa žrtvama rodno zasnovanog nasilja u kriznim situacijama Prezentacija PowerPoint Radni materijali: Radni materijal 1 - PROCJENA POTREBA, IZRADA I SPROVEDBA PLANA DJELOVANJA U KRIZNIM SITUACIJAMA Radni materijal 2 - INTERSEKTORSKA SARADNJA I MULTIDISCIPLINARNI PRISTUP U PRUŽANJU PSIHOSOCIJALNE PODRŠKE ŽRTVAMA U KRIZNIM SITUACIJAMA Radni materijal 3 - STANJE KRIZE I KRIZNE INTERVENCIJE Radni materijal 4 - PSIHOLOŠKA TRAUMA Radni materijal 5 - VEZA IZMEĐU TRAUME I NASILJA Radni materijal 6 - POSLJEDICE PREŽIVLJAVANJA PSIHOLOŠKE TRAUME Radni materijal 7 - POSLJEDICE SEKSUALNOG NASILJA Radni materijal 8 - TRAUMA SILOVANJA Radni materijal 9 - OBLIKOVANJE POMAGAČKOG ODNOSA Radni materijal 10 - REFERALNI MEHANIZAM Radni materijal 11 - OPASNOSTI KOJE POTIČU IZ RADA SA PREŽIVJELIMA TRAUME I NASILJA

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

Vodič – minimalni standardi:

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA1 1 Autori: Doc. dr. med. sc. Halima Hadžikapetanović, spec. neuropsihijatrije, Prim. dr Goran Čerkez i Arijana Ćatović, dipl. pedagog psiholog

Uvod Rodno zasnovano nasilje, posebno spolno nasilje, je ozbiljan, životno ugrožavajući oblik nasilja koji je posebno rizičan za žene i djecu. Dobro je dokumentirano da je RZN široko rasprostranjeni internacionalni javno zdravstveni problem i problem ljudskih prava. Nažalost, preventivni programi i odgovori na ovaj oblik nasilnog ponašanja u većini zemalja širom svijeta nisu adekvatani, prikladani i sveobuhvatani. RZN je naročito problem u kontekstu prirodnih katastrofa, ratnih događanja i drugih kriznih situacija kada su žene i djeca često puta mete zlostavljanja, te su najpodložniji za iskorištavanje, nasilje i zlostavljanje zbog njihovog spola, godina i statusa u društvu. Tokom krize, kao što su oružani sukobi ili prirodne katastrofe, institucije i sistemi za tjelesnu i društvenu zaštitu mogu biti onesposobljeni, oslabljeni ili uništeni. Rad policije, zdravstvenih, obrazovnih i socijalnih službi često je poremećen. Veliki broj radnika tih institucija napusti svoja radna mjesta, a oni koji ostanu nemaju kapacitet za rad ili adekvatnu opremu za rad. Porodice su često razdvojene, što rezultira dodatnim slabostima u sistemu društvene potpore u zajednici i mehanizmima zaštite. Kako bi se sačuvali životi i osigurala zaštita, potrebno je brzo reagirati s ciljem prevencje RZN. Osobama koje su bile izložene RZN potrebno je osigurati potporu u što kraćem roku kako bi se

lakše nosile sa zastrašujućim posljedicama nasilja. One mogu trebati zdravstvenu njegu, psihološku i socijalnu potporu, tjelesnu i pravnu zaštitu, te im istu treba osigurati u što kraćem roku. Istovremeno valja poduzeti preventivne aktivnosti koje trebaju biti usmjerene na uzroke RZN. Pružatelji ovih usluga trebaju imati znanje, vještine i suosjećajnost kako bi mogli pomoći žrtvi i preživjelima, i kako bi proveli efikasne preventivne mjere. Prevencija i odgovor na RZN stoga zahtijeva koordiniranu aktivnost različitih društvenih aktera.

Priroda i opseg rodno zasnovanog nasilja u kriznim situacijama Najmanje jedna od tri žene u svjetskoj populaciji žena je bilo izloženo tjelesnom ili spolnom zlostavljanju u nekom periodu života. Iako je nedostatak istraživanja u ovom području evidentan, dostupni podaci sugeriraju da u nekim zemljama jedna od četiri žene je imala iskustvo spolnog zlostavljanja od strane intimnog partnera. Nadalje, jedna od tri adolescentice navodi da je prvo seksualno iskustvo bilo pod prisilom. U kontekstu ratnih događanja i migracija potaknutih ratnim događanjima, spolno nasilje, koje podrazumijeva eksploataciju i zlostavljanje, identificirano je kao visoko rizično ponašanje. Seksualno nasilje često se koristi kao oblik „ratnog oružja“ i usmjereno je na žene i djecu. Počinitelji RZN, uključujući i spolno nasilje, primarno su muškarci, a nasilje je primarno usmje-

1 Autori: Doc. dr. med. sc. Halima Hadžikapetanović, spec. neuropsihijatrije, Prim. dr Goran Čerkez i Arijana Ćatović, dipl. pedagog psiholog

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

reno na žene i djevojke. Muškarci i mladići su, također, pod rizikom za spolno nasilje, posebno kad su žrtve torture i/ili zarobljavanja. Ipak, treba naglasiti, da žene čine većinu žrtava spolnog nasilja.

Jedna od karakteristika ovog oblika RZN, posebice spolnog nasilja, je neprijavljivanje. Žrtve nasilja općenito ne govore o njemu iz brojnih razloga uključujući sram, strah od posljedica ili ponavljanja nasilja, nepovjerenja autoritetima. Čin RZN za posljedicu ima sram i samookrivljavanje, socijalnu stigmu, i često puta odbacivanje žrtve od strane porodice i zajednice. Stigma i odbacivanje može biti naročito ozbiljno kada žrtva govori o incidentu zlostavljanja ili kada prijavi zlostavljanje. Dostupni podaci o učestalosti RZN u kriznim situacija, bez obzira na koji način su prikupljeni (policijski izvještaji, zdravstveni podaci, ili neki drugi izvori) predstavljaju samo mali dio od ukupnog (realnog) broja slučajeva RZN.

Djeca i mladi U kriznim situacijama djeca mogu biti pod posebnim rizikom za RZN zbog njihovog nivoa ovisnosti o roditeljima, ograničene mogućnosti da se zaštite, i njihove ograničene moći i mogućnosti sudjelovanja u procesu donošenja odluka. Zbog činjenice da imaju vrlo malo životnog iskustva, djecu je lakše iskoristi, prevariti ili kontrolirati u odnosu na odrasle. Ovisno o nivou njihovog razvoja, moguće je da nisu u mogućnosti u potpunosti razumjeti seksualnu prirodu određenih ponašanja i nisu u mogućnosti dati pristanak na određene seksualne aktivnosti. Adolescentice i mlade žene mogu biti pod posebnim rizikom za spolno nasilje tijekom oružanih sukoba.

Žene i djevojke su pod povećanim rizikom da budu prepuštene određenim osobama za seksualno zlostavljanje u zamjenu za zadovoljavanje osnovnih potreba (hrane i sl.), da budu prodane kao seksualno roblje i sl.

Žene i djevojke mogu biti izložene sistematskom zlostavljanju od strane vojnika ili članova vojnih skupina.

Nasilje od strane intimnih partnera ili muških članova porodice može eskalirati tokom ratnih događanja i drugih kriznih situacija. Rizik se povećava proporcionalno težini krize, posebno ukoliko muškarci izgube svoj posao i status – posebice u društvima sa tradicionalnim društvenim normama i tradicionalnim rodnim ulogama i u društvima u kojima je nasilje u porodici prihvaćeno kao normalno ponašanje.

Žene i djevojke su pod povećanim rizikom za prisilan brak tokom kriznih situacija.

Žene i djevojke koje nemaju pratnju tokom migracija ili koje su napuštene od strane porodice su posebno podložne riziku na nasilje.

Žene i djeca obično su tokom kriznih situacija smještene u kampovima ili nekim drugim dislociranim mjestima, i pod posebnim rizikom su za nasilje u navedenim okolnostima.

Žene i djevojke su pod rizikom za spolno prenosive bolesti i neželjenu trudnoću zbog spolnog zlostavljanja u kriznim situacijama. Nefunkcioniranje zdravstvenog sistema može ograničavati pružanje adekvatne zdravstvene skrbi.

Oblici RZN za koje su muškarci i mladići pod rizikom u kriznim situacijama: Oblici RZN za koje su žene i djevojke pod rizikom u kriznim situacijama: -

Žene su pod posebnim rizikom za spolne nasrtaje i silovanje tokom kriznih situacija, posebno ako su pitka voda, hrana ili sredstva za grijanje daleko od mjesta na kojem se nalaze ili ako su u nesigurnom području.

Muškarci i mladići mogu biti izloženi teroriziranju i ponižavanju kroz seksualno nasilje prema njihovim ženama, djeci i njima.

Vojnici (uključujući i djecu vojnike) mogu biti prisiljeni da pokažu svoju „muškost“ tako što će imati ulogu u silovanju i spolnom zlostavljanju. Osim toga, djeca vojnici (koji su najče-

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

šće muškog spola) su naročito pod rizikom za tjelesno i spolno zlostavljanje. -

Muškarci zarobljenici tokom ratnih sukoba mogu biti izloženi spolnom zlostavljanju kroz prisilno „feminiziranje“ – preuzimanje tradicionalno ženskih poslova (kuhanje, čišćenje) i silovanje.

Muškarci i mladići izloženi spolnom zlostavljanju, posebno u kriznim situacijama, mogu odbijati da prijave spolno zlostavljanje zbog kulturalnih normi, koji spolno zlostavljanje muškaraca povezuju sa homoseksualnošću.

Muškarci zarobljeni u logorima ili sabirnim centrima pod povećanim su rizikom za spolno i tjelesno zlostavljanje.

Muškarci mogu biti prisiljeni činiti zlostavljanje ili incest od strane vojnih trupa kao dio sistematskog nasilja i terora protiv određene populacije.

Uzroci i faktori rizika za RZN u kriznim situacijama Dok spolna nejednakost i diskriminacija predstavljaju glavni uzrok RZN, potrebno je uzeti u obzir i neke druge specifične faktore rizika koji utiču na vrstu i razmjere nasilnog ponašanja u određenoj situaciji. U kriznim situacijama, norme koje reguliraju socijalno ponašanje su oslabljene i tradicionalni socijalni sistemi su često puta narušeni. Žene i djeca mogu biti odvojeni od porodice i bez socijalne potpore, što ih dovodi u nepovoljni i vulnerabilniji položaj za zlostavljanje i seksualno iskorištavanje zbog njihovog spola, dobi, i ovisnosti o drugima u situacijama kada im je potrebna zaštita, pomoć, ili siguran prolaz ili izlaz iz određenog područja. Tokom oružanog sukoba, seksualno nasilje često se koristi kao oružje rata, usmjereno prema ženama i djeci. Seksualno nasilje u ratnim situacijama često uključuje otmice i seksualno ropstvo.

Posljedice RZN Žrtve RZN su pod povećanim rizikom za ozbiljne i dugotrajne psihološke i zdravstvene poteškoće,

uključujući smrt kao posljedicu zadobivenih povreda i/ili suicida. Zdravstvene posljedice mogu uključivati neželjenu trudnoću, ilegalno proveden pobačaj koji za posljedicu ima zdravstvene rizike, ubistvo novorođenčeta, spolno prenosive bolesti, uključujući HIV/AIDS. Psihološka trauma, kao i socijalna stigma i odbacivanje, su vrlo česte posljedice izloženosti RZN. Psihološke posljedice RZN u kriznim situacijama uključuju i osjećaj straha, stid, anksioznost i suicidalne tendencije. Žrtve spolnog zlostavljanja mogu patiti od PTSP-a. Socijalne posljedice traumatskog iskustva kao što je izloženost nasilju u kriznim situacijama uključuju nemogućnost funkcioniranja osobe, kao individue i kao člana porodice, zajednice i društva. Zbog ograničenja u lokalnom sistemu za pružanje usluga tokom kriznih situacija žrtve imaju ograničenu socijalnu potporu. Vrlo često se događa da društvena zajednica okrivljuje žrtvu u slučaju spolnog zlostavljanja, stigmatizira je i odbacuje što dodatno otežava oporavak žrtve i/ili pridonosi razvoju ozbiljnijih psihološki poteškoća. Ozbiljnost i razmjeri psihološke traume kod žrtava mogu varirati. Iako posljedice RZN neće biti jednake kod svake žrtve i neće u svakom slučaju biti potrebna intervencija svih službi u zajednici, odgovor na ovaj oblik nasilnog ponašanja mora uključivati set dostupnih intervencija zajednici kako bi se ublažile posljedice i prevenirale buduće povrede i štetni ishodi za žrtvu.

Kriza i odgovor Tokom kriznih situacija se često suočavamo sa nespremnošću i neadekvatanim sistematskim odgovorom na takve situacije, kako od strane zajednice, tako i od medija i društvenih mreža, čija je uloga tada vrlo bitna, ali nije zadovoljavajuća. Upravo u takvim situacijama su žene i djevojčice u adolescentnoj fazi, izloženije riziku seksualnog nasilja, podložnije eksploataciji i zlostavljanju, što ostavlja značajne posljedice na fizičko i mentalno zdravlje osoba koji su pretrpile neki vid nasilja. Posljedice su neminovne i kod njihovih porodica, a potom za lokalnu zajednicu, te društvo u cijelini. Država i lokalne zajednice imaju primarnu odgovornost i moraju poduzeti mjere kako bi zaštitile svoje građane u kriznim situacijama, te odgovorile na rodno zasnovano nasilje njegovim sprje-

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

čavanjem, te ublažavanjem posljedica ukoliko se ono desi. Također, svojim proaktivnim pristupom moraju stvoriti uvjete zaštite mentalnog i fizičkog zdravlja svih učesnika angažiranih u procesu intervencije tokom krize. Obaveza lokalnih zajednica bi trebala biti da zajedno sa partnerima osigura postojanje minimalnih standarda za sprječavanje i reagiranje na rodno zasnovano nasilje u vanrednim situacijama. Posebno bi bila poželjna saradnja sa UNFPA prilikom izrade planova za djelovanjem u kriznim situacijama.

bi se osiguralo da svi, bez obzira na njihov spol, starosnu dob, etničku pripadnost ili religiju, imaju pravo da žive slobodno i dostojanstveno, sigurno od nasilja, eksploatacije i zlostavljanja, u skladu sa načelima propisa o ljudskim pravima.

•

Pristup zasnovan na zajednici: pristup zasnovan na zajednici osigurava aktivni angažman svih stakeholdera i partnera u izradi strategija vezanih za njihovu zaštitu i pružanje humanitarne pomoći. Ovaj pristup uključuje direktne konsultacije sa ženama, djevojčicama i drugim rizičnim skupinama u svim fazama humanitarnog odgovora, kako bi se identificirali i smanjili rizici, te pružio adekvatan odgovor i oporavak žrtava rodno zasnovanog nasilja.

•

Humanitarna načela (stavovi): humanitarna načela (stavovi) čovječanstva, nepristrasnost, neovisnost, neutralnost bi trebali podupirati implementaciju minimalnih standarda, te održavanje pristupa pogođenom stanovništvu i obezbjeđivanje efikasnog humanitarnog odgovora.

•

Načelo podrške: ovo načelo podrazumijeva obezbjeđenje podrške spasiocima i svim stakeholderima koji su bili angažirani za vrijeme trajanja krizne situacije i koji su bili izloženi traumi direktno ili indirektno.

Načela djelovanja Načela kojima se treba voditi prilikom odgovora na rodno zasnovano nasilje u kriznim situacijama su sljedeća:

•

Pristup usmjeren na preživjele: pristup koji je usmjeren na preživjele podrazumijeva stvaranje podsticajnog okruženja koje poštuju prava i želje preživjelih, te osigurava njihovu sigurnost da su tretirani sa dostojanstvom i poštivanjem.2

•

Sigurnost: sigurnost preživjelog i djece je primarna, kao i sigurnost spasioca.

•

Poverljivost: preživjeli imaju pravo da odaberu kome će se povjeriti i ispričati svoju traumu, a njihova ispovjest ili informacija smije se dijeliti isključivo uz njihovu informiranu saglasnost.

•

Poštovanje: sve poduzete aktivnosti treba voditi s poštovanjem izbora, želja, prava i dostojanstva preživjelog. Uloga pomagača je da olakša oporavak i obezbijedi pomoć preživjeloj.

•

Nediskriminacija: preživjeli trebaju da primaju ravnopravan i pravičan tretman bez obzira na seksualnu orijentaciju, spol ili dob.

•

Pristup zasnovan na pravima: pristup baziran na pravima podrazumijeva analizu i iznalaženje uzroka diskriminacije i nejednakosti kako

2 UNFPA, ‘Module 2’ in Managing Gender-Based Violence Programmes in Emergencies, E-Learning Companion Guide, 2012

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

MINIMALNI STANDARDI ZA PREVENCIJU I ODGOVOR NA RODNO ZASNOVANO NASILJE U KRIZNIM SITUACIJAMA Radi prevencije i odgovora na rodno zasnovano nasilje (RZN) u kriznim situacijama potrebno je uraditi pripreme i organizirati sistem koji bi dao efikasan odgovor. Stoga je potrebno provesti niz mjera, aktivnosti i procedura kako bi odgovor bio efikasan. Mjere i aktivnosti se odnose na:

•

angažiranje lokalne zajednice sa ciljem prevencije i odgovora za RZN u slučaju krizne situacije

•

aktivnosti bitne za ublažavanje posljedica (faza mitigacije), prevenciju i odgovor

•

aktivnosti za uspostavi i jačanju koordinacije i operativnog djelovanja

Bitno je naglasiti da su minimalni standardi međusobno povezani i međusobno ovisni.

1. ANGAŽIRANJE LOKALNE ZAJEDNICE Sljedeći standardi pružaju smjernice za angažiranje zajednica, podržavajući nacionalne sisteme kao i za promoviranje pozitivnih rodnih i socijalnih normi, te prikupljanje i korištenje podataka u svrhu pripreme efikasnog odgovora. Potrebno je obezbijediti učešće zajednice, uključujući žene i djevojke, angažirane kao aktivni partneri koji se zalažu za nestanak RZN i za promoviranje pristupa usluga žrtvama. Akcije za sprječavanje, ublažavanje i odgovaranje na RZN u kriznim situacijama jačaju nacionalne sisteme i grade lokalne kapacitete. Planovi za krizne situacije, prevenciju i odgovor promovira-

ju pozitivne društvene i rodne norme kako bi se odrazile na RZN. Kvalitetni, razvrstani, rodno osjetljivi podaci o prirodi i obimu RZN, kao i dostupnost usluga koriste se za programiranje, politiku i zastupanje, te za stvaranje preduvjeta za bolji odgovor zajednice u slučaju krizne situacije i potrebe reagiranja.

2. UBLAŽAVANJE, PREVENCIJA I ODGOVOR NA RODNO ZASNOVANO NASILJE ZDRAVSTVO Radi sprječavanja RZN, ali i radi efikasnog reagiranja na RZN u kriznim situacijama zahtjeva se obezbjeđenje pristupa kvalitetnim, povjerljivim uslugama reproduktivnog zdravlja za žrtve nasilja, uključujući i kliničke usluge, te distribuciju kitova baziranih na potrebama preživjelih. Zdravstveni radnici i saradnici su prva linija odgovora u RZN i imaju centralno mjesto u indentifikaciji, brizi o zaštiti zdravlja i sveopćoj zaštiti žrtve, kao i u koordinaciji i pružanju preporuka drugim službama ili sektorima. Zato je potrebno da, pored podrške funkcioniranju integriranog zdravstvenog sistem, lokalna zajednica sa partnerima osigura funkcioniranje referalnog sistema kako bi se olakšao pristup žrtvama. Zdravstvene usluge trebaju biti poverljive, nediskriminatorske u svakom pogledu (dob, spol, religija, nacija, seksualno opredjeljenje…). Posebno je potrebno razvijati odgovor na postupanje i tretman u slučajevima silovanja, što je indentificira-

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

no kao nedostatak koji zahtjeva značajna ulaganja u razvoj edukacija, protokola i vodilja. Zdravstvene usluge moraju biti dostupne za sve preživjele žrtve nasilja, uključujući žene, devojčice, dječake i muškarce sa posebnim akcentom na kliničko upravljanje silovanjem. Kako bi zdravstveno osoblje bilo pripremljeno na efikasan odgovor RZN u slučaju krize, edukaciju osoblja je potrebno započeti prije nego što se kriza desi. Zdravstveno osoblje treba obučiti u CMR-u, uključujući i saglasnost na informirani pristanak, poverljivost, poštovanje, pružanje njege usmjerene na preživjelu osobu, vršenje fizičkog pregleda, prikupljanje forenzičkih dokaza, pružanje ljekarskog uverenja, obavještavanje preživjelog o drugim uslugama kao što su usluge psihosocijalne podrške, savjetovanja ili pružanje preporuka. Također, radi efikasnijeg odgovora potrebno je identificirati ženske zdravstvene službenice, a koje bi žene koje su preživjele RZN pratile u bolnicu, kliniku ili neku drugu ustanovu.

PRILAGOĐAVANJE “KOMPLETA DOSTOJANSTVA” (DIGNITY KITS) HUMANITARNOM KONTEKSTU Procjena potreba treba utvrditi koji higijenski i zaštitni artikli trebaju biti uključeni u dignity kit/ komplet dostojanstva. Tamo gdje je to moguće, pitanja trebaju biti uključena u druge procjene (SRZ, RZN, itd.) da bi se minimiziralo dupliciranje. Standardna pitanja za procjenu potreba: -

Koji su to osnovni higijenski proizvodi koji su vam potrebni da održavate čistoću i zdravlje?

Šta koristite za pranje tijela?

Šta koristite za pranje odjeće?

Koju vrstu higijenskog materijala obično koristite tokom menstruacije?

Da li vam trebaju posebni dijelovi odjeće za obavljanje dnevnih zadataka?

Jesu li vam potrebni određeni artikli/predmeti da bi bili sigurni ili da vam omoguće pristup informacijama, pomoći ili uslugama?

Da li ima neki drugi artikal/predmet koji vam treba u vašem svakodnevnom životu ovdje (u kampu/skloništu/evakuacionom centru)?

U kakvoj torbi/paketu bi trebao biti obezbijeđen dignity kit?

Gdje i kada bi dignity kit trebao biti distribuiran?

DIGNITY KITS Posebnu pažnju treba dati distribuciji kompleta za reproduktivno zdravlje, uključujući kitove za tretman posljedica silovanja, kao i druge kitove koje doprinose održivosti zdravstvene zaštite. Kitovi za RZN moraju biti pripremljeni u skladu sa potrebama, uvažavajući sve specifičnosti spola, dobi, ali i vjerske i kulturološke specifičnosti zajednice u kojoj se planira korištenje u slučaju krizne situacije. Osim toga, u kriznim situacijama, ženama i djevojčicama su potrebne osnovne stvari kako bi se, u okvirima mogućnosti, komotno osjećale i kako bi održale svoju ličnu higijenu, posebno menstrualnu higijenu. Bez pristupa higijenskim predmetima, mobilnost žena i djevojčica je ograničena i njihovo zdravlje je ugroženo. Kitovi namijenjeni ženama i adolescentima (tzv. „Kompleti dostojanstva“) obično sadrže standardne higijenske predmete, kao što su sanitarni ubrusi, sapun za ruke, četkice za zube, pastu za zube i donje rublje, kao i informacije o raspoloživim uslugama vezanim za RZN i seksualno reproduktivno zdravlje, uključujući informacije gdje i kako da pristupe tim uslugama. Kompleti mogu uključivati i druge predmete kao što su radio, zviždaljke i svjetla, kao i alatke koje mogu pomoći ublažavanju rizika od RZN.

Kod identifikacije ciljanih grupa koje bi trebale primiti dignity kitove/komplet dostojanstva, humaniratni radnici trebaju uzeti u obzir sljedeće kriterije: -

Trenutačne/akutne potrebe, posebno obraćajući pažnju na zajednice sa nedovoljnim uslugama i najranjivije kategorije žena i djevojčica u adolescentnom periodu (npr. trudnice i majke dojilje, osobe sa HIV-om ili AIDS-om, žene koje su nositelji domaćinstava, žene i djevojke sa onesposobljenjem, itd.);

Programske mogućnosti za pružanje informacija o seksualnom i reproduktivnom zdravlju i RZN, referalni sistem i usluge za jačanje kapaciteta implementirajućih partnera za odgovor na humanitarna vanredna stanja;

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

Geografsko mjesto: identificirati određeno područje, uzeti u obzir broj pogođenih osoba i prisutnost partnera da pomognu u distribuciji;

Kordinacija sa partnerskim agencijama i državnim/nacionalnim tijelima (ako je izvodivo) na sadržaju i distribuciji dignity kitova;

Posebni individualni kriteriji kao što je starosna dob, status reproduktivnog zdravlja i drugi kriteriji potrebni u lokanom kontekstu.

Kriterije treba revidirati prema lokalnoj situaciji i kroz rad sa vođama u zajednici, građanskom društvu i vladinim partnerima da bi se fokus stavio na kategorije stanovništva koje su u najvećoj potrebi.

USPOSTAVA REFERALNOG SISTEMA Uspostava referalnoga sistema je veoma bitna radi povezivanja žena, djevojčica, adolescenata i drugih rizičnih skupina, te stvaranja adekvatnog multisektorskog odgovora sa ciljem prevencije i postizanja blagovremenog odgovora na RZN u slučajevima krize. Referalni put je fleksibilan mehanizam koji bezbijedno povezuje preživjele RZN sa podržavajućim i kompetentnim sistemima njege i podrške, kao što su medicinska njega, mentalno zdravlje, psihosocijalne usluge, pomoć policije, pravna pomoć ili pravosudna podrška. Referalni put obezbjeđuje da preživjeli imaju pristup višestrukim uslugama bez potrebe za ponovnim preispitivanjem.

U kriznim situacijama je od najveće važnosti da preživjeli RZN imaju siguran i brz pristup zdravstvenoj zaštiti, psihosocijalnoj podršci, te pravnim i socioekonomskim uslugama. To podrazumijeva efikasan sistem njege sastavljen od mreže identificiranih aktera i pružatelja usluga sa detaljno utvrđenim načinom upućivanja. Sistemi upućivanja trebaju biti uspostavljeni na osnovu mapinga i procjene potreba, kao i postojećih kapaciteta na terenu. Bitno je da je referalni sistem baziran na sigurnosti, povjerljivosti i poštovanju prema preživjelom i da je vođen od strane educiranih i kompetentnih profesionalaca.

MENTALNO ZDRAVLJE I PSIHOSOCIJALNA PODRŠKA U kriznim situacijama ljudi su pogođeni na različite načine što iziskuje različite vrste psihosocijalne podrške. Mnogi preživjeli RZN u kriznim situacijama imaju dugotrajne psiholosocijalne probleme i narušeno mentalno zdravlje. Uticaj traume je različit od osobe do osobe. Stoga je posebno važno osigurati kvalitetnu zaštita mentalnoga zdravlja i psihosocijalnu podršku usmjeriti na liječenje, osnaživanje i oporavak. Zdravstvena i psihosocijalna podrška treba imati za cilj uspostavu psihosocijalnog blagostanja. Kvalitetan psihosocijalni servis je onaj koji postavlja žrtvu RZN u centar pažnje i omogućuje joj pristup usluzi. To je servis koji gradi individualne kapacitete, ali i kapacitete lokalne zajednice za otpornost na RZN u kriznoj situaciju i podržava razvoj mehanizama kupiranja trauma i njenog prenosa na porodicu, prijatelje i stanovnike zajednice. Upravo zbog svega što je navedeno uloga zajednice i porodičnih struktura, u promoviranju blagostanja i zaštite žena, djece i drugih ugroženih grupa, je iznimno bitna. Pojedinci i grupe u riziku, poput žena i devojaka, mogu imati koristi od educiranih skupina ili socijalnih radnika koji mogu pružiti podršku u savjetovanju, realizaciji kordinirane brige, te u pružanju emocionalna i praktične podrške. Neki od primjera aktivnosti psihosocijalne podrške su:

•

Pružanje emocionalne podrška od obučenog osoblja i volontera

•

Psihološka prva pomoć i osnovna zdravstvena zaštita od strane primarne zdravstvene zaštite

•

Podsticanje i jačanje podrške zajednice i porodice

•

Mentorski programi i mreža podrške za žene i djevojčice

•

Traženje porodice i ponovno ujedinjenje

•

Uspostavljanje ženskih centara i aktivnosti (npr. ženske grupe, grupe adolescentnih dje-

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

vojčica i grupe trudnica ili grupe majki)

•

Socijalne i kulturne aktivnosti za žene koje su u skladu sa kontekstom i zasnovane na ženskim sugestijama (npr. muzika, pjevanje, ples, kuhanje, zanat, umjetnost ili druge kulturne aktivnosti)

•

Formalne i neformalne edukativne aktivnosti (npr. osnovna pismenost i računarstvo, časovi kuhanja, životne vještine itd.)

•

Aktivnosti i obuka za jačanje životnih vještina

•

Aktivnosti reintegracije i ponovno uspostavljanje porodičnih veza

•

Rješavanje osnovnih potreba na participativnim, sigurnim i društveno odgovarajućim načinima.

SPECIJALIZIRANE ZDRAVSTVENE USLUGE ZA PREŽIVJELE RODNO ZASNOVANOG NASILJA Zdravstvena zaštita je osnovni i najvažniji segment u pružanju pomoći i podrške preživjelima RZN u kriznim situacijama. Zdravstveni radnici su vrlo često prve osobe s kojima će preživjeli doći u kontakt poslije preživljenog nasilja. Usluge pomoći i podrške bi trebalo da obuhvataju, prije svega, pomoć u hitnim slučajevima, a kasnije da se bave i dugoročnim potrebama preživjelih i njihovih porodica, obuhvatajući zdravstvenu njegu i psiho-socijalnu pomoć. Kao što postoje razlike između vrsta nasilja tako se i potrebe preživjelih RZN razlikuju i ne postoji univerzalni pristup zaštiti. Prilikom pružanja usluga preživjelima RZN mora se voditi računa o različitim faktorima poput vrste nasilja (fizičko, psihološko, seksualno), oblika nasilja, konteksta u kojem se nasilje dogodilo i odnosa sa počiniteljem nasilja (poznata ili nepoznata osoba), da li se zlostavljanje ponavljalo ili je to izolirani incident. Veoma je važno da pružatelji usluga vode računa o poštivanju principa povjerljivosti i nediskriminacije i da jednako postupaju sa svima bez obzira na nacionalnost, spol, starost, invaliditet, seksualnu orijentaciju i sl.

Kliničko upravljanje silovanjem

RZN, u koje se ubraja i seksualno nasilje kao jedan od najdrastičnijih oblika nasilja, predstavlja široko rasprostranjen problem koji se javlja u svakom društvu, zemlji i regionu. Sistemska upotreba seksualnog nasilja kao metode rata predstavlja ozbiljno kršenje međunarodnog humanitarnog prava. Međunarodni dokumenti koje je BiH ratificirala propisuju obavezu da sve zemlje potpisnice moraju imati propisane mjere, obučeno i osviješteno osoblje, prije svega zdravstvene radnike, koji pružaju pomoć preživjelima RZN. Prema tome, država mora propisati i obezbijediti primjenu protokola za postupanje sa žrtvama RZN, koji bi, između ostalih propisanih intervencija, sadržavao i korake za kliničko postupanje sa preživjelima silovanja. Osnovne komponente medicinske zaštite nakon silovanja su: -

Dijagnosticiranje i dokumentiranje povreda uz prikupljanje forenzičkih dokaza,

Liječenje povreda,

Procjena seksualno prenosivih infekcija i preventivna briga,

Procjena rizika od trudnoće,

Psiho-socijalna podrška koja obuhvata savjetovanje i praćenje.

Koraci za pružanje pomoći preživjelima silovanje: -

Prva psihološka pomoć koja podrazumijeva uspostavljanje kontakta sa preživjelom osobom i pripremu za pružanje medicinske pomoći (upoznavanje sa postupcima fizičkog i genitalnog medicinskog pregleda),

Fizički i genitalni medicinski pregled,

Dokumentiranje povreda i prikupljanje forenzičkih dokaza ako još uvijek postoje,

Davanje informacija o daljem liječenju nastalih povreda ukoliko je to potrebno,

Priprema preživele osobe za ispitivanje i uzimanje iskaza,

Savjetovanje i upućivanje na psihoterapiju,

Ukljućivanje socijalnih službi i drugih specijaliziranih servisa pomoći koji postoje u zajednici.

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

Za kliničko postupanje sa preživjelima silovanja potrebno je imati: -

Razvijen protokol za medicinsko postupanja sa osobama koje su preživjele silovanje,

Obučeno i senzibilizirano medicinsko osoblje,

Odgovarajuću opremu i znanja,

Komplet za prikupljanje forenzičkih dokaza nakon silovanja,

Odgovarajuće lijekove i sanitetski matrijal kako bi se spriječile i/ili sanirale moguće zarazne bolesti i nastale povrede,

Administrativnu opremu u koju spadaju različiti obrasci, promotivni letci, siguran skladišni prostor i sl.

Problemi u ponašanju i osjećanja koja imaju preživjeli silovanja su sljedeći: -

sram i poniženje,

osjećaj da su obilježeni, uprljani i bezvrijedni,

imaju noćne more (preživljeno im se vraća u snovima),

imaju tzv. flash back u budnom stanju,

stalno preispituju eventualnu vlastitu krivicu za doživljeno,

skom vremenu, čak 15 godina nakon samog čina. Može se povući paralela sa žrtavama silovanja u ratu jer se u Bosni i Hercegovini, i nakon više od dvadeset godina nakon rata, još uvijek određeni broj žena koje su preživjele silovanje u ratu nalazi na kontinuiranom psihijatrijsko–psihološkom tretmanu u raznim medicinskim i psihosocijalnim ustanovama.3 Pružanje pomoći i učinkovitost tretmana ovisi, prije svega, od situacije u kojoj se nalazi preživjela osoba. Preživjelima je potrebno obezbijediti pravnu i socijalnu sigurnost i zbog toga je kažnjavanje počinitelja jedan od bitnih segmenata prilikom oporavka preživjelih. Nema potpunog oporavka preživjelih silovanja bez kažnjavanja počinitelja. Veoma je bitno da država preživjelima obezbijedi izvršenje kompletne reparacije, koja uključuje medicinsko-psihološku rehabilitaciju, materijalnu i pravnu kompenzaciju. Treba naglasiti da je psihološki tretman za preživjele silovanja veoma složen, zahtjevan, kontinuiran i dugotrajan postupak. Osnovni ciljevi terapijsko-rehabilitacijskog tretmana su:4 -

vraćanje samopoštovanja i samopouzdanja preživjeloj osobi,

pomoć u ponovnom uspostavljanju ličnog identiteta,

ublažavanje duševne patnje (strah, nemir, depresija, bolesna sumnjičavost, otežana koncentracija i upamćivanje, nesanica),

osjećaju ljutnju i ogorčenost što im se to desilo,

imaju osjećaj da im je razoren spolni identitet i ne uživaju u seksu,

nastojanje da preživjeli zadobije kontrolu nad svojim životom,

gube povjerenje u ljude i povlače se u svoj svijet,

integriranje traumatskog događaja u cjelokupno dosadašnje životno iskustvo preživjelog.

ne osjećaju zadovoljstvo u životu i gube interes za bilo kakve društvene aktivnosti,

često razmišljaju o suicidu, pa čak ga planiraju i pokušavaju izvršiti.

Silovanje se smatra jednim od najtraumatičnijih doživljaja za ljudsko biće, a žrtve silovanja u većini slučajeva razvijaju posttraumatski stresni poremećaj (PTSP). Istraživanja pokazuju da se PTSP registrira kod 17% žrtava silovanja u mirnodop-

Pružanje pomoći zlostavljanim trudnicama

Sve osobe, pa tako i trudnice mogu biti podvrgnute različitim oblicima RZN, kao što su psihološko ili emocionalno, fizičko i seksualno nasilje. Mehanizmi psihološkog nasilja imaju brojne pojavne oblike. Proučavani su i opisivani u literaturi u

3 Vodič za pružanje pomoći silovanim i seksualno zlostavljanim osobama u periodu od 1992 – 1995. godine 4 Op. cit.

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

različitim kontekstima: u partnerstvu, zatočeništvu, različitim oblicima torture, u odnosima roditelj-dijete, i sl. Psihološko nasilje djeluje mehanizmima koji, u osnovi, manipuliraju osobom koja mu je izložena, putem uskraćivanja osnovnih potreba kao što su potreba za: moći i kontrolom, sigurnosti, ljubavi i slobodom. Mehanizmi psihološkog nasilja se javljaju u sljedećim pojavnim oblicima: zastrašivanje i prijetnje, omalovažavanje i ponižavanje, izolacija, prebacivanje krivnje za zlostavljanje na žrtvu, iscrpljivanje (fizičko i psihičko), nametanje vlastite volje i podvrgavanja besmislenim zahtjevima, „povremena milost“, fiksiranje pažnje žrtve, ucjene i manipulacije. Fizičko nasilje ima različite pojavne oblike koji su usmjereni na nanošenje fizičkog bola, povreda ili rana na tijelu osobi koja mu je izložena, ili na uskraćivanje fizičkih potreba: hrane, tečnosti, potreba za izlučivanjem (mokraće, stolice), smještaja, lijekova, i sl. Važno je imati na umu da je fizičko nasilje uvijek utemeljeno na mehanizmima psihičkog nasilja. Seksualno zlostavljanje za posljedicu može imati neželjenu trudnoću, ali isto tako seksualno mogu biti zlostavljane i trudnice. Žene koje doživljavaju seksualno zlostavljanje tokom trudnoće suočavaju se sa rizikom od komplikacija kao što su spontani pobačaji, hipertenzija izazvana trudnoćom, prijevremeni porod, infekcije kao što su hepatitis, HIV, sifilis i druge spolno prenosive bolesti. Ukoliko se pomoć ukazuje neposredno poslije preživljenog nasilja preživjeloj se pruža hitna intervencija koja podrazumijeva prvu psihološku pomoć, ginekološki pregled i drugu medicinsku pomoć. U ovisnosti od vrste povrede i stanja u kojem se nalazi trudnica ovisi i vrsta medicinske pomoći koja će joj biti ukazana. Uzimanje forenzičkih dokaza, ukoliko je to potrebno, se vrši paralelno sa medicinskim pregledima. Nakon ukazane hitne intervencije preživjela se upućuje na psihološko savjetovanje i terapiju, te po potrebi na dalje medicinsko lijećenje. Tjelesne povrede nastale tokom silovanja, kao natežeg oblika nasilja, u nekim slučajevima mogu biti relativno male pa se žene zbog stigme, straha i stida ne odlučuju potražiti stručnu pomoć, već se same pokušavaju nositi sa onim što su prživjele. Također, ukoliko im pomoć nije odmah ukazana zbog različitih fizičkih barijera (zatočeništva, ne-

pristupačnosti terena na kojem se nalaze, nedostatka stručnog osoblja i sl.), i ako povrede ne zahtijevaju obaveznu medicinsku intervenciju, žene u želji da „zaborave“ preživljeno ne traže pomoć. U ovakvim slučajevima, nakon određenog vremena, žene počnu osjećati psihičke posljedice zlostavljanja kao što su: napetost, nemir, osjećaj slabosti, osjećaj straha (za svoj život i život djeteta), osjećaj srama i krivnje, gubitak samopouzdanja, neurotske reakcije (depresivnost, anksioznost, napadaji panike), poremećaji spavanja (nesanica, noćne more), agresivno ponašanje prema sebi i drugima, pokušaj suicida, seksualne poteškoće. Za trudnice je karakteristično da razvijaju predimenzioniran strah od poroda, odbijaju redovne preglede i/ili tokom pregleda doživljavaju panične napade, zatim, često se u tim situacijama dešava prerani porod ili se dijete rađa s niskom porođajnom težinom. Slične simptome trudnice mogu imati ukoliko su preživjele fizičko i/ili emocionalno zlostavljanje, a nisu imale adekvatnu medicinku i psihološku pomoć. Ukoliko se primjete ovakvi simptomi ženu treba uputiti psihijatru ili psihologu koji će kroz adekvatnu terapiju pokušati doprijeti do uzroka navedenih psihičkih posljedica. Ukoliko se ustanovi da je žena preživjela silovanje upućuje se na ginekološki pregled i postupa se po propisanim koracima za pružanje pomoći preživjelima silovanja. A ukoliko se ustanovi da je žrtva preživjela fizičko i/ ili emocionalno zlostavljanje, također se upućuje na medicinski pregled i obavezno psihološko savjetovanje i terapiju.

Pružanje pomoći djevojčicama i adolescenticama preživjelim rodno zasnovanog nasilja

U kriznim situacijama vrlo često žrtve različitih oblika RZN su djevojčice i adolescentice. Najčešće su izložene psihološkom i fizičkom zlostavljanju, mada se često dešava da su i seksualno zlostavljane. Zbog stida, stigme, neinformiranosti ili nemogućnosti odlučivanja i ograničenom pristupu specijaliziranoj zdravstvenoj zaštiti za mlade, djevojčice najčešće ne dobiju adekvatnu zdravstenu zaštitu ako su seksualno zlostavljane i/ili silovane. Da bi se takvo ponašanje minimiziralo posebnu pažnju treba posvetiti edukaciji roditelja, ali i djevojčica o važnosti pružanja zdravstvene za-

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

štite i posljedicama po seksualno i reproduktivno zdravlje, ukoliko izostane adekvatna medicinska pomoć. Kao što je već pomenuto u dijelu Pružanje pomoći zlostavljenim trudnicama i djevojčice i adolescentice osjećaju stid i strah od odbacivanja i osuđivanja i zbog toga se ne odlučuju priznati šta su preživjele i ne traže pomoć. Nedobijanjem adekvatne pomoći dolazi do promjene u ponašanju i razvoja psiholoških simptoma bilo da se radi o psihološkom, fizičkom ili seksualnom zlostavljanju. Institucije i organizacije koje pružaju pomoć i podršku u slučajevima RZN, uključujući silovanja trebaju imati prilagođene protokole za pružanje usluga djevojčicama i adolescenticama. Pored psihološkog tretmana preživjele veoma je važno da se pruži odgovarajuća pomoć i podrška roditeljima/starateljima, jer imaju važnu ulogu u oporavku preživjele.

Pružanje pomoći muškarcima žrtvama rodno zasnovanog nasilja

Muškarci i dječaci, također, mogu biti žrtve RZN u kriznim situacijama, i isto kao i žene mogu preživjeti silovanje. Zbog uvriježenih društvenih, kulturnih i vjerskih normi o muškosti i rodnim ulogama, svi oblici RZN, a posebno seksualno nasilje, na muškarce ostavlja veoma teške posljedice. Muškarci najčešće imaju osećaj srama koji ih spriječava da potraže pomoć. Stoga je potrebno imati dobro obučeno osoblje koje može prepoznati simptome preživljenog nasilja kod muškaraca i dječaka. Pored prepozavanja simptoma važan je i senzibilizarani multidisciplinarni pristup pružanju pomoć. Simptomi koji nastaju kao posljedica RZN i silovanja kod muškaraca su isti kao i simptomi koje razvijaju žene, s tim da je primjećeno da muškarci češće, kao bijeg od stvarnosti, u odnosu na žene konzumiraju alkohol i droge. Dječaci koji su preživjeli silovanje, zbog nametnutih društvenih normi, mogu imati sljedeće dugoročne posljedice: - -

nisko samopuzdanje i potrebu da stalno dokazuju svoju muškost (fizičku i seksualnu), problem vezan za seksualni i spolni identitet,

osećaj nedostatka moći, kontrole, i poverenja u sebe,

česte seksualne probleme i nemogućnost uspostavljanja bliskog kontakta,

razvijanje homofobije i straha da ne postane gej osoba.

Pružanje pomoći djeci žrtvama rodno zasnovanog nasilja

Djeca su jedna od najosjetljivijih kategorija stanovništa i samim tim su najpodložniji različitim oblicima eksploatacije i prisiljavanja. U humanitarnim krizama vrlo često dolazi do zlostavljanja djece. Svi oblici nasilja, a posebno seksualno nasilje, na djeci ostavlja dugoročne i razorne posljedice u smislu njihovog fizičkog i psihičkog zdravlja. Pružatelji zdravstvenih usluga, nastavnici, roditelji, njegovatelji i drugi trebaju biti upoznati sa znacima i simptomima zlostavljanja djece kako bi se zlostavljanje što prije otkrilo. Djeci treba pristupiti pažljivo, na senzibiliziran način, i uvijek se mora tražiti saglasnost roditelja ili staratelja. Znakovi fizičkog zlostavljanja djece - u poređenju sa ostalim oblicima zlostavljanja, ove znakove najlakše je uočiti i prepoznati. To su: -

česte ozljede (modrice, masnice, opekotine, ogrebotine, lomovi) i zamatanje, prekrivanje odjećom da bi se one pokrile;

otežano kretanje, bolni pokreti;

tipično ponašanje: sklonost samoranjavanju, povlačenje ili agresija, bježanje od kuće, izbjegavanje povratka kući, izbjegavanje fizičkog kontakta.

Znakovi emocionalnog zlostavljanja: -

nedostatak povjerenja u sebe i druge, povlačenje ili agresija;

nervozni postupci;

nepovjerenje u druge;

poremećaji spavanja (moguće noćne more i sl.):

poremećaji uzimanja hrane (pretjerano jedenje ili odbijanje hrane);

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

tikovi;

bježanje od kuće;

pokušaji samoubistva.

Tjelesni znakovi seksualnog nasilja:

Ima loše mišljenje o sebi, nedostaje mu osjećaj vlastite vrijednosti.

Dodatni znakovi kod starije djece: -

Prekidanje prijateljstava;

Problemi u školi, markiranje i popuštanje u učenju;

Bolovi u stomaku:

Problemi sa želucem i probavom;

Depresija, te misli o suicidu;

Problemi kod hodanja i sjedenja;

Upotreba droga i alkohola;

Bolovi ili svrbež u području genitalija;

Potrgano, zamazano ili krvlju pokapano donje rublje;

Ponavljanje kriminalnih radnji, naročito krađa, i

Neprimjereno seksualno ponašanje.

Povrede donjeg dijela tijela;

Krv u urinu ili stolici, bolovi pri mokrenju ili defekaciji;

Modrice u području genitalija;

Spolne bolesti, i

Trudnoća.

Psihološki simptomi seksualnog nasilja: -

Problemi sa snom, noćne more, strah od mraka, strah od odlaska u krevet, fobije, histerija, noćno mokrenje;

Plač i neobična plašljivost;

Povratak u infantilniju fazu koju je već preraslo (cuclanje palca, mokrenje u krevet, tepanje…);

Poremećaji u prehrani;

Iznenadna pojava strahova;

Pojačana potreba za osjećajem sigurnosti;

Povlačenje u svijet fantazije;

Problem u socijalnim kontaktima, nema prijatelja;

Strah od odraslih;

Pokazuje neobičan i pretjeran interes za tijelo, zna puno o seksu za svoju dob i u igri pokazuje seksualne aktivnosti, i

USPOSTAVA SIGURNIH PROSTORA I VRSTE SIGURNIH PROSTORA Važan segment za pružanje pomoći i podrške žrtvama RZN su tzv. sigurne kuće ili sigurna mjesta. One su važne jer je sigurno okruženje jedan od osnovnih preduvjeta za učinkovitu terapiju i oporavak. Preživjelima se u sigurnom okruženju pružaju sve potrebne informacije, podrška i odgovarajuće usluge. Siguran prostor predstavljaju sva mjesta, formalna ili neformalna, u kojima se preživjeli RZN mogu osećati fizički i emocionalno sigurno. Riječ "sigurno" u ovom kontekstu odnosi se na odsustvo traume, prekomjernog stresa, svakog oblika nasilja ili zlostavljanja. U praksi su poznate različite vrste sigurnih prostora, u ovisnosti kome su namijenjene i koja im je primarna svrha: krizni centri ili sigurne kuće za žene i djecu preživjle RZN, siguran prostor za žene, siguran prostor za djevojčice i adolescentice, i sl.5 Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini su otvorene sigurne kuće za žene i djecu žrtve rata gdje je preživjelima RZN obezbijeđen siguran prostor, zdravstvena i psihosocijalna pomoć.

5 Guidance note based on lessons learned from the Sirian crisis „Women and girls safe spaces”, UNFPA and UK aid from the UK Department for International Development for funding, 2015.

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

Sklonište ili Krizni centar (One-stop centres)

Krizni centar ima funkciju da na jednom mjestu preživjelima RZN na senzibiliziran način pruži sve potrebne usluge. Prednost ovakvog centra je što preživjeli ne moraju ići na više lokacija i iznova pričati preživljeno kako bi dobili potrebnu pomoć i usluge, već na jednom mjestu, u sigurnom okruženju dobiju zdravstvenu, psiho-socijalnu i pravnu pomoć. U centrima radi obučeno i senzibilizirano osoblje.

Prostor za žene (Women-friendly spaces)

Ženski prostori predstavljaju sigurno mjesto na kojem žene mogu dobiti podršku i osnovne psiho-socijalne usluge i biti upućene u specijalizirane službe, ukoliko se za tim ukaže potreba. U ženskim prostorima se često organiziraju aktivnosti koje su prilagođene za djecu kako bi žene mogle, bez brige o djeci, da se posvete sebi i svom oporavku. Ovakvi centri pružaju različite vrste obuka i edukacija, a u pojedinim slučajevima u njima mogu biti organizirani osnovni zdravstveni pregledi. Edukcije i obuke imaju dvojaku ulogu, koriste se kao radno-okupaciona terapija, a ujedno žene usvajaju nova znanja i vještine koje kasnije mogu koristiti kako bi se ekonomski osamostalile i ojačale. Edukacije su bitne i za usvajanje znanja o važnosti i značaju brige za zdravlje, zatim upoznavanjem sa zakonskim pravima kao i usvajanju vještina kvalitetne brige o djeci. Ukratko, osnovni ciljevi sigurnog prostora su da ženema omoguće:6 -

druženje i ponovnu izgradnju društvene mreže,

socijalnu podršku,

usvajanje novih vještina,

kontakt sa potrebnim službama kao što su medicinske, psiho-socijalnie i pravne,

informacije o pravima žena, zdravlju i dostupnim uslugama.

Ovi prostori mogu imati različita imena kao što su ženski centri, centri za slušanje i savjetovanje, ženski sigurni prostor i sl.

Prostor za djevojčice i adolescentice (Adolescent girls’ safe spaces)

Najčešće korišteni i preporučeni model sigurnog prostora za djevojčice i adolescentice se sastoji od tri ključna elementa: sigurno mjesto, prijatelji i mentor. Siguran prostor znači da se djevojčice u njemu osjećaju sigurno i slobodno. Kako bi se obezbijedila prijateljska atmosfera sa što boljim međusobnim razumjevanjem djevojčice se dijele u grupe po starosti: od 10 do 14 godina i od 15 do 18 godina. Na ovaj način im se omogućava da razvijaju prijateljske odnose sa svojim vršnjakinjama i da razmjenjuju iskustva. Veoma važnu ulogu imaju mentorice, koje su malo starije i mogu ostvariti odnos povjerenja sa članicama grupe.7 Organiziranje sigurnog prostora za djevojčice i adolescentice je veoma bitna zaštitna mjera jer pruža psihosocijalnu podršku i oporavak od preživljenog RZN u kriznim situacijama. Veoma je važno da se u rad uključe i roditelji/staratelji, kao i pojedinci iz šire zajednice kako bi se djevojčice na što adekvatniji i bezbolniji način uključile u normalne tokove života.

PRAVDA I PRAVNA POMOĆ Preživjeli RZN se suočavaju sa barijerama u pristupu pravdi, čak i u stabilnim kontekstima. Izazovi uključuju nedostatak povjerenja u sistem, nedostatak svjesti o zakonima i poznavanju prava, nekažnjivost počinitelja i mogućom ponovnom viktimizacijom, ali i značajnim ekonomskim i društveno-kulturnim preprekama, pored društvenih pritisaka koji ih sprječavaju u prijavljivanju incidenata. Često preživjeli ne znaju svoja prava, moguće opcije, te nailaze na barijere za pristup pravdi i ne znaju kako ih prevazići. Pravna pomoć za žrtve nasilja nad ženama je obično nedovoljno finansirana, postoji nedostatak

6 Op.cit. 7 Promoting healthy, safe, and productive transitions to adulthood, Brief no. 39, May 2011

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

osoblja i nije uvijek na zadovoljavajućem nivou kvaliteta. Sektor civilnog društva (NVO) može igrati aktivnu ulogu prilikom zastupanja i koordinaciji sa akterima sektora pravde, te raditi na osiguranju pravde za preživjele, traženju odgovornosti za počinjene zločine, kao i na obnovi zajednice. Pravne službe, uključujući službe za besplatnu pravnu pomoć, trebaju biti usmjerene na preživjelu osobu RZN i trebaju biti dio sigurnog, ne-stigmatizirajućeg multi-sektoralnog odgovora na RZN. Osoblje navedenih službi bi trebalo da bude dostupno žrtvama. Preživjeli ne bi trebalo da imaju nikakve pravne troškove ili troškove vezane za prevoz i smještaj radi pristupa pravnim uslugama. Mjere sigurnosti, pravne pomoći i dostizanja pravde moraju biti uspostavljene u skladu sa međunarodnim standardima.

na tok pripreme i vrstu intervencije su vrijeme za koje se osoba mora pripremiti za suđenje i informacija da li je već bila u terapijskom procesu ili ne. Tokom intervencije potrebno je voditi računa da se na bilo koji način ne utiče na iskaz svjedoka i da se svjedok ne nagovara na svjedočenje ukoliko odluči da odustane od istog. Važan segment pripreme i podrške svjedocima je rad sa porodicom. Često dolazi do toga da članovi porodice osjećaju stid zbog toga što se desilo i ne žele da preživjeli svjedoče. Ovo se najčešće dešava u slučajeima seksualnog nasilja. Paralelno sa pripremom svjedoka za svjedočenje radi se i sa članovima porodice na njihovom osnaživanju i prihvatanju. Osnovni elementi intervencije prilikom pripreme svjedoka za svedočenje su: -

Verbalizirati traumatsku priču – pomaže da se smanji emocionalna pratnja prilikom prepričavanja traumatskog doživljaja. Svjedok se pripremi da može dati detaljan opis onoga što je preživio i/ili vidio na način da priča ima kontinuitet i smisao.

Informirati svjedoka o toku i procesu suđenja – pomaže da se smanji strah od suđenja. Svjedoku se daju detaljne informacije od toga kako izgleda soba za čekanje do toga kako izgleda sudnica i gdje će ko sjediti u sudnici, ko mu može i na koji način postavljati pitanja i sl.

U pripremu uključiti druge stručnjke – pomaže stvaranju realističnije slike suđenja i stvara osjećaj sigurnosti i spremnosti. Svjedok dobija informacije kakva mu pitanja mogu biti postavljena od strane odbrane osumnjičenog, na koja pitanja ne mora odgovarati i sl. Uključivanje drugih stručnjaka obezbjeđuje sigurnost u vođenju postupaka.

Obezbijediti pratnju – pomaže u smanjenju simptoma trauma. Veoma je važno da neposredno prije suđenja ili davanja iskaza svjedok ima psihološku podršku od strane psihoterapeuta koji ga je pripremao.

Debrifing i povratna informacija – pomaže u definiranju emocija nakon saslušanja. Svjedok se fokusira na trenutne osjećaje u odnosu na događaje o kojima je svjedočio. Također,

SMJERNICE ZA PSIHOLOŠKU PODRŠKU KOD SUDSKOG POSTUPKA Direktno preživljavanje RZN i/ili svjedočenje nasilju u kriznim situacijama za ljudsko biće predstavlja traumatično iskustvo, koje za posljedicu ima narušavanje fizičkog i psihičkog zdravlja. U sudskom postupku preživjeli nasilja se nalaze u ulozi svjedoka i od njih se zahtjeva da tokom istražnog postupka daju izjave, kao i da tokom suđenja budu saslušani i da odgovaraju na pitanja o onome što su doživjeli i/ili vidjeli. Vrlo često preživjeli se na suđenju moraju suočiti i sa počiniteljem nasilja. Za traumatizirane osobe ovo znači ponovno vraćanje i emotivno preživljavanje traumatskog doživljaja što osobu može dovesti do retraumatizacije. Da bi se preživjelima pomoglo da što bezbolnije prođu kroz sudski postupak potrebno je da imaju adekvatnu psihološku pripremu, ali i podršku prije i tokom suđenja. Psihološka priprema je potrebna i zbog toga što nakon preživljene traume osobe vrlo često imaju fragmentirano sjećanje koje odbrani ne služi kao valjan dokaz, a kod preživjele osobe može izazvati osjećaj nekompetentnosti da može posvjedočiti o svom iskustvu što dovodi do reviktimizacije. Priprema za svjedočenje se provodi po uobičajenoj terapijskoj proceduri. Osnovni faktori koji utiču

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

svedoci imaju potrebu da dobiju povratnu informaciju kako je izgledalo svjedočenje i da se napravi debrifing svjedočenja. Ovo je veoma važno, pogotovo ako je došlo do reaktivacije traumatskog iskustva.

SOCIJALNO-EKONOMSKO OSNAŽIVANJE Socijalno-ekonomsko osnaživanje žena i djevojčica adolescentica je bitno radi radi ublažavanja rizika od RZN, ali i kao podrška za dalji život. Ovaj segment treba da bude dio multisektorskog odgovora. Pristup ekonomskim resursima, kao i kontroli ekonomskih resursa može osigurati da osnovne potrebe žena i njihovih porodica budu ispunjene. Pristup stručnoj obuci, obrazovanju i razvoju vještina dovodi do jačanja njihovog samopouzdanja, osnaživanja i otpornosti. Ovo može biti efikasna mjera za poboljšanje otpornosti osoba, smanjenje njihove ranjivosti i ublažavanja rizika od RZN u kriznim situacijama. Pristup resursima i moći odlučivanja za žene i djevojke, doprinosi promjeni društvene, kulturne i rodne norme i mogu promijeniti način na koji se zajednica odnosi prema ženama. Programi socio - ekonomskog osnaživanja mogu biti ulazne tačke za preživjele RZN na putu oporavka i izlaz za emocionalnu podršku i reintegraciju. Međutim, ako nisu dobro dizajnirani, programi mogu također izložiti žene riziku i dovesti do teških posljedica i zato je potreban sistemski pristup baziran na znanju i prethodnim iskustvima.

BEZBJEDNOST I SIGURNOST Sektor bezbjednosti može igrati važnu ulogu u održavanju ili ponovnom uspostavljanju sigurnosti za civilno stanovništvo nakon krizne situacije. Sektor bezbjednosti uključuje institucije koje učestvuju u obezbjeđivanje sigurnosti države i njenih ljudi: policije, oružanih snaga i vojske, mirovnjaka, kao i tijela za upravljanje i nadzor, poput ministarstva unutrašnjih poslova i odbrane. Potrebno promovirati pozitivnu ulogu sigurnosti u slučajevima krize, te raditi na podizanju svijesti o rizicima i promovirati mjera za smanjenje rizika.

Posebnu pažnju treba dati informacijama, širenju i razmjeni informacija, edukaciji stanovništva radi što bolje pripremljenosti za odgovor na kriznu situaciju, ali i na njihove odnose prema žrtvama RZN.

3. AKTIVNOSTI ZA USPOSTAVU I JAČANJE KOORDINACIJE I OPERATIVNOG DJELOVANJA PROCJENA I PLANIRANJE Procjene i mjere za ublažavanje rizika od RZN u slučaju kriznih situacija potrebno je razviti i uspotaviti prije krizne situacije. Spremnost za efikasan odgovor ovisi od kapaciteta na nacionalnom, kao i na lokalnom nivou, njihovom uzajamnom djelovanju, i od jasno razvijenih planova, istreniranosti i educiranosti osoblja da djeluje i reagira u kriznoj situaciji. Potrebno je da se planovi referiraju na akcije koje će ojačati nacionalne i lokalne kapacitete za efikasan odgovor u slučaju krizne situacije, i koje će ublažiti rizik, nivo uticaja i posljedice. Planovi, pored analize potencijalnih rizika, ranjivosti stanovništva, kapaciteta za odgovor trebaju svakako da sadrže i analizu i uticaje prethodnih kriznih sitacija, u kontekstu RZN i nastalih posljedica. Potrebno je napraviti analizu potencijalnih kriznih situacija i rizika koje one nose, te razviti različite scenarije djelovanja. Ovakva analiza je nužna, kako nam se ne bi desilo da se pripremamo za jednu kriznu situaciju, a doživimo drugu. Provesti analizu procjene rizika podrazumijeva utvrđivanje ranjivih skupina i sposobnosti koje bi te skupine trebale razviti da bi bile otpornije, te da bi bile sposobne da se nose sa kriznom situacijom. Analize trebaju da daju odgovor kakvo je trenutno stanje i da se na osnovu njih razviju akcije i mjere koje je potrebno provesti kako bi se smanjio efekat krize. Takve mjere mogu biti edukacije svih stakeholdera u lokalnoj zajednici radi povećanja znanja i vještina za efikasan odgovor, te uspostavljanje ili unaprjeđenje određenih procedura koje bi doprinijele efikasnom odgovoru. Plan mora imati razvijen sistem multi-sektorske

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

koordinacije i multisektorskog odgovora, identificiranje evakuacionih ruta; mapiranje informacija javnosti, distribuciju kitova, obezbjeđenje humanitarne i druge neophodne pomoći, rasporeda angažmana ljudskih resursa i svih drugih relevantnih akcija za odgovor na krizu sa ciljem neutralisanja posljedica krizne situacije. Potrebno je da planovi za krizne situacije, prevenciju i odgovor promovira pozitivne društvene i rodne norme koje bi se odrazile na RZN. Smanjenje rizika od katastrofa podrazumijeva rad sa zajednicom kako bi se educirala i pripremila za sveobuhvatan odgovor na takve situacije. Jedan od prioriteta u prevenciji RZN u slučaju katastrofa je i rad sa ženama i djevojkama, uz sudjelovanje muškaraca i dječaka, uzimajući u obzir kulturni kontekst, a sve kako bi se podigla svijest oko sprječavanja RZN i stvorila mreža organizacija koje predstavljaju potporu sistemu i zajednici, a koje promiču pozitivne društvene norme koje podržavaju ravnopravnost spolova. Kako bi bili sigurni u efikasnost provođenja planova u slučaju RZN u kriznim situacijama pažnju treba posvetiti određenim standardima koji se tiču procjene, koordinacije, djelovanja, zagovaranja i komunikacije, te osiguranja ljudskih i finansijskih resursa za realiziranje plana djelovanja. Prilikom procjene potrebno je uzeti u obzir sve aspekte krize koji mogu uticati na implementaciju planova, zbog čega se mapiranje stanja nameće kao imperativ. Procjena potencijalnih rizika, kao i mjere za smanjenje rizika od RZN su prve akcije koje se trebaju realizirati. Prije nego dođe do krizne situacije, potrebno je uspostaviti mehanizam koordinacije sa ciljem za ublažavanja i sprječavanja posljedica RZN. Prethodno je veće navedeno koliko i zbog čega je bitno uspostaviti mehanizme multisektorske i intresektorske saradnje. Psihosocijalna podrška podržana od strane socijalnog i ekonomskog sektora, te struktura lokalne zajednice i društvene zajednice je, također, bitan dio adekvatnog odgovora na krizu. Kvalificirano, kompetentno, stručno i prethodno educirano osoblje je potrebno brzo regrutovati i rasporediti da koordiniraju i/ili implementiraju programe za sprječavanje i reagiranje na RZN u kriznim situacijama. Pored angažiranja ljudskih

resursa, potrebno je i mobiliziranje prethodno obezbjeđenih finansijskih resursa, a kako bi odgovor na krizu bio što efikasniji.

KOORDINACIJA Samo efikasna koordinacija doprinosi smanjenju rizika i ublažavanju posljedica RZN u slučaju katastrofa. Tokom koordinirane intervencije zagovaranje i komunikacija dovode do povećanja efikasnosti. Koordinacija zahtijeva kolektivni napor, interagencijsko i intersektorsko angažiranje za efikasan proces odgovora na RZN u slučaju krize. Prevencija i odgovor na RZN nije samo odgovornost zdravstvenog sektora. Zato je uspostava intersektorske saradnje i koordinacija bitna radi podizanja svijesti o važnosti, načinu djelovanja za smanjenje rizika i posljedica RZN u kriznim situacijama. Razmjena informacija između sektora i dobrih praksi je važna za efikasan odgovor. To zahtijeva uspostavu monitoringa, kako bi mogli raspolagati objektivnim i provjerenim informacijama i kako bi na njima gradili planove za smanjenje rizika i posljedica RZN u slučaju kriza.

ZAGOVARANJE I KOMUNIKACIJA Zagovaranje i komunikacija su bitni elementi u promicanju važnosti efikasnog odgovora na RZN u slučaju krize, kao i za stvaranje protektivnog i senzibiliziranog okruženja za žene i ranjive skupine. Zagovaranje je od temeljne važnosti za učinkovit odgovor na RZN, te može imati krucijalni učinak na donositelje odluka u korist promjene ili unaprijeđenja politika i programa za poboljšanje sigurnosti i zaštite za žene i rizične skupine, te ublažavanje rizika i sprječavanju RZN.

MONITORING I EVALUACIJA Objektivno i etički prikupljeni podaci mogu doprinijeti poboljšanju kvalitete politika, strategija i programa intervencije u prevenciji, ublažavanju i pravovremenom reagiranju na RZN u kriznim situacijama. Monitoring i evaluacija, te posjedovanje objektivnih i valjanih informacija su bitni za procjenu učin-

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

kovitosti programa intervencije u prevenciji, ublažavanju i reagiranju na RZN u hitnim slučajevima. Samo ovakav odgovoran pristup može osigurati najbolje odgovare na RZN u slučaju krize. Zahvaljujući monitoringu i prethodno razvijenim indikatorima može se pratiti efikasnost multisektorskog odgovora, kvaliteta usluge, uticaja okoliša na žene i rizične skupine, kao i niza drugih parametara koji dovode do efikasnog odgovora.

LJUDSKI RESURSI Uspjeh intervencije u preveniranju, ublažavanja i reagiranja na RZN u kriznim situacijama ovisi o kvalificiranim, kompetentnim i stručnim ljudskim resursima angažiranim kroz različite sektore. Angažirano kvalificirano osoblje, pored stečenog znanja, treba imati i vještine komunikacije i koordinacije, posebno ako su njihove odgovornosti u prevenciji specifične. Planiranje ljudskih resursa podrazumijeva obuku i izgradnju kapaciteta za sve uposlene, kao i za osobe koje bi bile angažirane u slučaju potrebe. Osoblje mora biti educirano, ali i trenirano da pruži odgovor u slučaju krizne situacije i mora biti pripremljeno da pruži odgvor u realnom ambijentu koji kriza donosi. Zbog toga su važne praktične simulacije i vježbe kriza u kojima planiramo naš odgovor.

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

RADNI MATERIJALI 25

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

Radni materijal 1.

PROCJENA POTREBA, IZRADA I PROVEDBA PLANA DJELOVANJA U KRIZNIM SITUACIJAMA8 8 Autor: Prim. dr Goran Čerkez, preuzeto iz Priručnika: „Mentalno zdravlje u kriznim situacijama“, UNICEF, Federalno ministarstvo zdravstva i Project Hope, Sarajevo, decembar 2015.godine

Krizni događaj kod većine ljudi djeluje negativno na mentalno zdravlje. Psihičko stanje uzrokovano nekim kriznim događajem se manifestira kroz reakcije koje se mogu javiti neposredno, tokom samog događaja, ali i kao odgođene reakcije na taj događaj. U takvoj situaciji javlja se osjećaj gubitka kontrole, preplavljenost osjećajima i misaona smetenost. Unutarnja ravnoteža je narušena i osjećaj ranjivosti izrazito je snažan. Posljedice po mentalno zdravlje ne trpe samo žrtve traumatskog događaja, nego i ljudi koji mu nisu bili direktno izloženi, već su prilikom događaja bili uključeni kao spasioci ili su učestvovali u određenim aktivnostima u kriznom području. Pritom često ostaju bez prikladne i pravovremene podrške i pomoći, što kasnije može imati uticaj na mentalno zdravlje i to ne samo lično, nego i na mentalno zdravlje djeteta, porodice ili osoba sa kojima je okružen na radnom mjestu. Sve ovo nastaje kao posljedica neprovođenja tretmana i prenošenja trauma na okolinu. Zato svi planovi djelovanja u ovoj oblasti moraju imati integralni pristup na problem i kao takvi na isti način moraju biti provedeni. Analiza potencijalnih prijetnji je osnova za pravovaljano djelovanje u vrijeme prirodnih katastrofa i masovnih razaranja, kao i analiza postojećih resursa i kapaciteta kojima se na takve prijetnje može odgovoriti. Prilikom vremenskih nepogoda ili bilo koje druge masovne nesreće, mentalno zdravlje stanovništ-

va je pod izuzetno velikim rizikom i upravo je zato njegova zaštita jedna od primarnih intervencija u ovakvim situacijama.

KRIZNI DOGAĐAJ DJELUJE IZRAZITO UZNEMIRUJUĆE ILI STRESNO NA VEĆINU LJUDI; UKLJUČUJE MOGUĆI ILI STVARNI GUBITAK OSOBA, STVARI ILI VRIJEDNOSTI VAŽNIH ZA POJEDINCA, ODNOSNO SKUPINU. LJUDI ČESTO IMAJU OSJEĆAJ DA TAKVO STANJE NE MOGU SAMI SAVLADATI (ILI IZAĆI IZ KRIZE) KORISTEĆI UOBIČAJENE MEHANIZME SUOČAVANJA. KRIZNI DOAĐAJ MOŽE IMATI UČINAK NA POJEDINCA, SKUPINE ILI ČITAVE ORGANIZACIJE I ZAJEDNICE.

1. IZRADA PLANA DJELOVANJA Priprema plana intervencije prije katastrofe je prvi korak za adekvatan odgovor na kriznu situaciju. Da bi plan bio kvalitetan i efikasno sproveden potrebno je snimiti stanje, što znači izraditi mapu rizika, analizu zajednice u svim njenim aspektima od demografije do ljudskih, materijalnih i tehničkih resursa. U sklopu analize neophodno je snimiti i izanalizirati stanje u oblasti mentalnoga zdravlja, kako u lokalnoj zajednici, tako i u susjednim zajednicama koje mogu da imaju uticaja na rizik, ali i na djelovanje u slučaju krize. Izradu plana djelovanja, uključujući i mapiranje potencijalnih rizika, može inicirati civilna zaštita, resorno ministarstvo, lokalna zajednica ili centar

8 Autor: Prim. dr Goran Čerkez, preuzeto iz Priručnika: „Mentalno zdravlje u kriznim situacijama“, UNICEF, Federalno ministarstvo zdravstva i Project Hope, Sarajevo, decembar 2015.godine

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

za mentalno zdravlje. Bez obzira sa čije strane je izrada inicirana veoma je bitno da se plan radi multisektorski, te nakon njegove izrade da se integrira u globalni plan djelovanja ili zaštite u slučaju katastrofa.

novništvom. Na osnovu dobre snimke stanja mogu se planirati i preventivni programi zaštite mentalnoga zdravlja za osobe koje žive uz tokove rijeka, koje imaju rizike od izlijevanja, kao i programi za osobe koje žive na potencijalnim klizištima.

Nakon analize potrebno je pristupiti izradi plana i protokola djelovanja, te stvoriti preduvjete za njegovu provedbu. Koliko će djelovanje protokola biti efikasno ovisi od prethodno učinjenih aktivnosti, odnosno analize i provodljivosti samoga plana.

Snimak stanja potencijalnih rizika je potrebno raditi sa drugim sektorima (civilna zaštita, Crveni krst, odgojno–obrazovne ustanove, komunalne službe, općinske službe...), jer to nije osnov samo za pripremu i djelovanje zdravstvenog sektora, nego i svih drugih sektora koji će djelovati u slučaju katastrofe.

Reduciranje učinka katastrofe nakon prestanka ili njenog uklanjanja je od velike važnosti. Stoga plan mora imati i dio koji se odnosi na djelovanje nakon krize, ali i na djelovanje prije nastupanja katastrofe kako bi se smanjio njen uticaj na mentalno zdravlje porodice, djece i cjelokupne zajednice. Ovaj period trebao bi trajati od jedne do tri godine. Tokom cijelog procesa snimanja stanja, implementacije plana, i na kraju tokom perioda oporavka potrebno je raditi monitoring, kako bi se mogao procijeniti kvalitet i efekti planiranja i provođenja cjelokupnog plana i intervencija, uključujući i period oporavka. USPJEŠNOST ZAŠTITE MENTALNOG ZDRAVLJA DJECE I PORODICE OVISI OD KVALITETNO NAPRAVLJENE PROCJENE RIZIKA, ODLUKA DONESENIH U PLANU DJELOVANJA, TE VOĐSTVA KOJE JE SPOSOBNO DA PLAN PRETOČI U AKCIJU.

1.1. MAPA POTENCIJALNIH RIZIKA Sve više smo svjedoci promjene klime i njenog uticaja na zdravlje, ali i na okruženje u kojem živimo. Poplave, klizišta, suše, tek su neki od problema sa kojima se sve češće susrećemo stoga je, u kontekstu mogućih i već nastupajućih klimatskih promjena, potrebno napraviti u svakoj zajednici snimak potencijalnih rizika. Ukoliko područje ima rijeke, jezera ili je bila nekontrolirana sječa šume, moramo biti svjesni potencijalnoga rizika od izlijevanja voda ili stvaranja klizišta. Na takvom terenu potrebno je napraviti mapu rizika koji mogu nastati. Mapa rizika, sa aspekta zaštite mentalnog zdravlja, je jako bitna zbog preventivnoga rada sa sta-

Timskim radom se dobija osjećaj pripadnosti zajedničkom cilju ili planu i stvara se kohezija unutar tima koji se upoznaje sa zajednićčkim rizicima, ali i sa mogućim odgovorima na te rizike. Saradnjom u snimanju stanja stvaraju se pretpostavke za stvaranje pristupa zasnovanog na težnji da se postigne zajednički cilj. Mapa rizika mora da identificira i kategorizira opasnosti i događaje koji mogu dovesti do krize, te procijeniti njene posljedice i uticaj na osnovu kojih će osmisliti mjere za umanjenje rizika, što je ujedno i dio plana djelovanja. Mapa rizika pokazuje sve važnije objekte, kao što su škole i bolnice, ceste, i sve drugo što može biti pogođeno u slučaju katastrofe, potencijalno opasna mjesta kao što su obližnja klizišta, područja koja su podložna poplavama, požarima. Mapa pokazuje gdje se nalaze najsigurnije zgrade ili kojim je putem najbolje ići ukoliko je potrebno da se područje evakuira, jer svaka situacija može direktno ili indirektno da utiče na mentalno zdravlje.

1.2. MAPA SPECIFIČNOSTI I RESURSA ZAJEDNICE Pored mapiranja potencijalnih rizika, potrebno je znati kakva je demografska struktura stanovništva, njihova mobilnost, kultura, percepcija potencijalnih rizika, religija. Navedeni faktori su bitni za kreiranje intervencija, ali i za preventivne programe zaštite mentalnog zdravlja. Potrebno je izvršiti snimanje svih resursa (ljudskih, materijalnih i tehničkih) unutar zajednice, koji mogu biti od značaja i koristi prilikom intervencija u kriznim situacijama (npr. mapiranje objekata ili

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

institucija koji mogu biti iskorišteni prilikom potrebe za izmještanjem zdravstvenih, obrazovnih ili nekih drugih institucija kako bi se održao kontinuitet usluga i pružila efikasna zaštita mentalnog zdravlja).

gim općinama uzeti u obzir i potencijalnu saradnju i podršku od strane udaljenijih općina, odnosno od općina koje su izvan sličnog rizika.

1.5. IZRADA PLANA DJELOVANJA 1.3. MAPA STANJA U OBLASTI MENTALNOGA ZDRAVLJA U LOKALNOJ ZAJEDNICI Nakon mapiranja potencijalnh rizika i karakteristika zajednice, potrebno je pristupiti mapiranju stanja u oblasti mentalnoga zdravlja. Prvi korak je procijeniti kapacitete svih ustanova koje mogu učestvovati u prevenciji, zaštiti i tretmanu mentalnoga zdravlja. To mogu biti zdravstvene ustanove, ali i druge ustanove, mediji i nevladine organizacije. Procjena materijalno-tehničkih kapaciteta postojećih ustanova također je bitan korak u mapiranju i procjeni kapaciteta. Unutar lokalne zajednice potrebno je napraviti procjenu ljudskih resursa, njihovog stručnog znanja, komunikacijskih vještina, ali i drugih vještina koje bi mogle pomoći prilikom kriznih situacija. Na osnovu procjena potrebno je dodijeliti uloge svakom profesionalcu iz oblasti mentalnoga zdravlja koji djeluje u lokalnoj zajednici. Ukoliko dođe do kriznih situacija napravljena šema će pomoći brzoj intervenciji, efikasnijem odgovoru i boljem krajnjem ishodu.

1.4. MAPA POTENCIJALNE SARADNJE SA SUSJEDNIM OPĆINAMA Prilikom evaluacije ili snimanja stanja u oblasti mentalnog zdravlja potrebno je iskoristiti kapacitete susjednih lokalnih zajednica koje mogu pružiti dodatnu podršku prilikom elementarnih nepogoda ili masovnih katastrofa, s obzirom na to da nismo uvijek u mogućnosti da sa lokalnim resursima adekvatno odgovorimo na problem. Zbog mogućnosti da su i susjedne općine pogođene elementarnom nepogodom ili katastrofom, pa nisu u prilici dati očekivanu podršku, potrebno je prilikom analiziranja potencijalne saradnje sa dru-

Nakon analize potencijalnih rizika, specifičnosti i resursa zajednice, stanja u oblasti mentalnog zdravlja i analize sa kojim centrima i službama iz drugih zajednica se može ostvariti saradnja, stvaraju se pretpostavke za izradu plana djelovanja u kriznim situacijama. Plan djelovanja treba da odgovori na sljedeća pitanja: • Ko će i koje će intervencije provoditi? • Kako će ih provoditi? • Kada će se provoditi? • Gdje će se provoditi? Plan djelovanja mora biti prilagođen kapacitetima koje zajednica posjeduje, uzimajući u obzir demografiju, kulturu, religiju, mobilnost i druge specifičnosti zajednice, ali i individualne potrebe svake ugrožene osobe, jer sve to može biti značajno za uspjeh intervencije u oblasti zaštite mentalnoga zdravlja. Plan intervencija mora da sadrži i finansijski plan sa jasno izraženom cijenom svake intervencije, odnosno usluge, cijenom angažmana ljudskih resursa, kao i iznosom sredstava za neophodne materijalno-tehničke resurse.

Kvalitetan plan djelovanja treba: -

Biti sveobuhvatan kako bi odgovorio na potrebe svih potencijalno ugroženih skupina.

Biti preventivan kako bi na vrijeme prepoznao eventualne buduće krize, da za njih ima razvijene scenarije, odnosno sistem da odgovori na njih.

Osiguravati uvezanost i koordinaciju svih uključenih aktera na svim nivoima, zbog postizanja zajedničkiog cilja.

Osiguravati fleksibilanost, što znači da treba odgovoriti na svaku krizu, ovisno o njenoj prirodi, intenzitetu i trajanju.

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

1.6. PREDUVJETI ZA EFIKASNO PROVOĐENJE PLANA Da bi provođenje plana djelovanja bilo efikasno potrebno je imenovati osobu koja će biti odgovorna za njegovo provođenje, kao i osobu koja će biti zadužena za odnose sa javnošću. Potrebno je imenovati krizni štab koji će zajednički djelovati u kriznoj situaciji, a čine ga profesionaci iz različitih sektora (odgoja i obrazovanja, socijalne zaštite, zdravstva itd.), koji će raditi sinhronizirano i sa preciznom podjelom odgovornosti. Neophodno je ostvariti saradnju između vladinog i nevladinog sektora, te uključiti sve raspoložive resurse koji mogu doprinijeti uspjehu. U planu su jasno navedeni zadaci koje treba realizirati u kriznoj situaciji sa podacima i kontaktima raspoloživih ljudskih resursa koji će raditi na realizaciji navedenih zadatka. Pored informacija o ljudskih resursima plan sadržava prikaz materijalnih i tehničkih sredstava, koji su neophodni u kriznim situacijama, pregled lokacija na kojima se nalaze, kao i jasne upute o tome ko sa njima raspolaže, te kada i kako ih upotrijebiti. Ukoliko ne postoje resursi za provođenje određenih preventivnih aktivnosti ili tretmani predviđeni planom, potrebno je identificirati osobe, institucije ili nevladine organizacije iz drugih lokalnih zajednica ili regija koje imaju kapacitete za sprovođenje istih. U slučaju krizne situacije te institucije, organizacije ili pojedinci bili bi pozvani da pomognu implementaciji plana zaštite mentalnog zdravlja u kriznoj situaciji. Da bi plan bio uspješno proveden potrebno je sa planom upoznati cjelokupnu zajednicu: -

profesionalce iz oblasti mentalnog zdravlja,

organizacije i institucije iz različitih sektora,

stanovništvo i

susjedne zajednice i njihove strukture sa kojima planiramo sarađivati.

kojima planiramo sarađivati u provođenju plana. Planiranje i simulacija kriznog događaja će svakako doprinijeti efikasnijem odgovoru na kriznu situaciju.

2. PROVOĐENJE PLANA DJELOVANJA Ukoliko dođe do krizne situacije, potrebno je da osoba odgovorna za provođenje plana prevencije i zaštite mentalnog zdravlja sazove krizni štab, te da se uspostavi kontakt sa svim relevantnim ustanovama u lokalnoj zajednici. Na ovaj način će se pravovremeno dobiti provjerene i potrebne informacije, ali i razmijeniti informacije koje se već posjeduju. U prvom redu važno je uspostaviti kontakt za lokalnom vlasti, civilnom zaštitom i nevladinim sektorom. Ovo je jako bitno jer ćemo na taj način znati koji je dio lokalne zajednice ugrožen, gdje se očekuju najveće posljedice, strukturu stanovništva kojoj je potrebna pomoć, te druge neophodne podatke. Nakon uspostavljanja saradnje sa lokalnom vlasti, civilnom zaštitom i nevladinim sektorom potrebno je sazvati kordinirajući sastanak sa svim partnerima koji će učestvovati u implementaciji plana u kojem će se odrediti zadaci i obaveze svakom od učesnika na osnovu prethodno izrađene procjene kapaciteta i odluka - ko će, kako će, kada će i gdje će provoditi intervencije. Osoba zadužena za odnose sa javnošću će analizirati koji su najadekvatniji komunikacijski kanali i poruke koje trebaju biti prenesene stanovništvu, te će raditi na uspostavi dvosmjerne komunikacije, kako bi neophodne informacije stigle do svakog građanina pogođenog kriznom situacijom. Paralelno sa ovim zadacima, uspostavit će se kontakt sa resursima iz drugih lokalnih zajednica koji mogu dati podršku u implementaciji plana zaštite mentalnog zdravlja stanovništva.

Jedna od mjera je od kojih ovisi uspješnost realizacije plana je kontinuirano održavanje treninga radi jačanja kapaciteta profesionalaca u oblasti mentalnog zdravlja, organizacija i institucija sa

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

3. REDUCIRANJE UČINAKA KATASTROFE Poznato je da postoje različite faze uticaja kriznih situacija, prirodnih katastrofa ili elementarnih nepogoda na zdravlje. Kao što se može vidjeti na šematskom prikazu faza kriznih događaja, nakon prvog šoka obično dolazi faza herojstva u kojoj su svi učesnici koncentrirani i motivirani da pruže pomoć i u takvim trenucima ne razmišljaju na situaciju sa kojom se suočavaju. U ovoj fazi osnovna briga je zdravlje djece i adolescenata, ali i ostalih ranjivih skupina, te zaštita materijalnog dobra. Prilikom razvoja planova djelovanja ovaj segment je obično dobro obrađen, a profesionalci u skladu sa svojim znanjem pružaju usluge prevencije i zaštite mentalnog zdravlja. Međutim, mnogi zaboravljaju da u sklopu razvoja plana djelovanja planiraju i akcije koje je potrebno provoditi nakon završetka prirodne katastrofe ili elementarne nepogode. Obično je na ovim područjima potrebna kontinuirana podrška stanovništvu duže vrijeme, od jedne do tri godine. Ovu fazu često nazivaju i fazom mitigacije, odnosno fazom smanjenja ili ublažavanja posljedica krize na mentalno zdravlje.

3.1. FAZA MITIGACIJE Mitigacijska faza razlikuje se od ostalih faza po tome što se fokusira na dugorocčne mjere reduciranja ili eliminiranja rizika po mentalno zdravlje. Slika 1. Faze kriznih događaja

Provođenje ove faze može se smatrati dijelom procesa oporavka ako se primjenjuje nakon pojave katastrofe, ali i preventivnom fazom ako se primjenjuje prije katastrofa u sklopu pripreme stanovništva za eventualnu katastrofu odnosno kriznu situaciju. Provođenje preventivnih aktivnosti sa ciljem smanjenja ili uklanjanja rizika će dovesti da posljedice budu manje. S ciljem smanjenja ili eliminiranja štetnih uticaja na mentalno zdravlje potrebno je kontinuirano djelovati u zaštiti mentalnog zdravlja. U takvim aktivnostima važno je uključivanje lokalne zajednice. Dobro educirano osoblje može biti ključno u zaštiti mentalnog zdravlja, ali i u procesima rane detekcije, odnosno prepoznavanja problema, kao i u njihovom rješavanju. Ovo je razlog što u planovima trebaju postojati planovi za edukaciju stanovništva o ranoj detekciji i intervenciji, odnosno zaštiti mentalnoga zdravlja. Ove edukacije treba da provode profesionalci iz centara za mentalno zdravlje uz uključivanje osoblja iz lokalne zajednice i institucija koji su prošli već edukacije iz rane detekcije, intervencije i zaštite mentalnog zdravlja. Intervencije treba provoditi kontinuirano i kordinirano, a planirati ih dugoročno sa profesionalcima iz ove oblasti.

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

Jačanje kapaciteta za praćenje, prikupljanje, nadgledanje i obradu podataka je osnova za kvalitetnu i efikasnu intervenciju. Monitoring i evaluaciju je potrebno raditi kontinuirano tokom svih faza procjene i intervencije.

ta ili odrasle osobe), njegove porodice, socijalnog okruženja kako bi u sebi i u neposrednoj okolini pronašli i stekli snage i načine za uspješno suočavanje sa stresom i prevladavanjem krize, te postupnu izgradnju normalnog, psihički zdravog i punovrijednog načina života, bez štetnih posljedica za sebe i druge.

Da bi bili u mogućnosti provoditi monitoring potrebno je prilikom razvoja plana djelovanja odrediti jasne indikatore na osnovu kojih se može ocijeniti intervencija, ali i korigirati planirane intervencije, ukoliko ne daju očekivani rezultat.

O psihičkom i socijalnom osnaživanju ne možemo govoriti bez saradnje centra sa drugima u zajednici, na mikro nivou, prije svega sa centrima za socijalni rad i školama, a onda i sa sektorom civilnog društva, medijima i dr.

Dakle, potrebno je stalno pratiti i analizirati situaciju, kako bi se osigurali pozitivni rezultati, te sam efekat monitoringa i evaluacije, jer karakteristika kriznih situacija je da se one brzo mijenjaju i često su nepredvidive, kao i reakcije stanovništva.

Krizne/vanredne situacije upravo podrazumijevaju širu socijalnu akciju zasnovanu na načelima participacije, sa utvrđenim ulogama svakog od sudionika u prevenciji ili posljedicama vanrednih događaja.

5. INTERSEKTORSKA SARADNJA I KOORDINACIJA

Dakle, u koordiniranom odgovoru na vanredne situacije sudionika mora biti više, ali njihove uloge moraju biti jasne, i bez obzira na različite odgovornosti cilj kojem teže mora biti isti, što podrazumijeva blagovremenu pripremu za reagiranje u vanrednim prilikama.

4. MONITORING I EVALUACIJA

Jedan od bitnih faktora za uspjeh je i dobra intersektorska saradnja i kordinacija te djelovanje po principima razvijene kolaborativne prakse. Važnost i efikasnost intersektorske saradnje može se pokazati i na primjeru velikog broja centara za mentalno zdravlje, koji, na osnovu pisanih protokola o saradnji, kontinuirano sarađuju i sa drugim službama i subjektima u zajednici sa ciljem rješavanja aktuelnih problema vezanih za korisnike usluga. Ovako koncipiranim servisom za mentalno zdravlje postiže se potpuna svrha centra, a to je uključenost u zajednicu. Stoga je jako važno razvijati protokole o saradnji, čime se uloga i značaj centra ne samo formalizira, nego se jača i njegovo djelovanje na određenom području koje pokriva. Jačanje saradnje centra sa drugim subjektima u zajednici dolazi do izražaja i u kriznim situacijama/događajima, te bi bilo važno u svrhu pripreme za reagiranje u krizama, pripremiti sporazume/ protokole o saradnji, definirati uloge, kontinuirano razmjenjivati znanja i iskustva, informacije i sl. kako bi u situaciji krize sve službe adekvatno poduzele akcije prema svojim nadležnostima. Navedeno je važno ako se zna da je psihosocijalna pomoć, koja je u nadležnosti centara za mentalno zdravlje, kompleksan proces psihičkog i socijalnog osnaživanja svakog pojedinca (djete-

6. KOLABORATIVNA PRAKSA Osim koordinacije i intersektorskog djelovanja potrebno je da se intervencije provode u duhu kolaborativne prakse. Posljednjih 20 godina za postizanje boljih rezultata u zdravstvenoj zaštiti model kolaborativne prakse, koji uključuje pacijente i njihove članove porodica u proces zdravstvene njege, ističe se kao najbolji pristup. Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) definira kolaborativnu praksu kao „kliničku i nekliničku praksu u zdravstvenoj zaštiti u kojoj više profesionalaca različitih struka sinergijski pruža sveobuhvatne usluge u radu s pacijentima, njihovim porodicama/ obiteljima/skrbnicima i zajednicom tako da dostavljaju usluge najviše moguće kvalitete” (SZO, 2013). Zdravstvene službe koje u proces njege stavljaju životno iskustvo i ličnu perspektivu korisnika i koje inkorporiraju pozitivne odnose profesionalaca i korisnika imaju bolje ishode u odnosu na one koje to ne primjenjuju. Kolaborativna briga/njega uključuje usluge različitih specijalizacija, disciplina ili sektora koji rade

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

zajedno da bi ponudili komplementarne usluge i međusobnu podršku, kako bi se osiguralo da svaka osoba dobije najprikladniju uslugu iz najprikladnije službe u najprikladnijem mjestu, kada je to potrebno i s najmanje prepreka. Kolaboracija uključuje bolju komunikaciju, bliže lične kontakte, razmjenu kliničke brige, zajedničke obrazovne programe i/ili zajednič̌ki program i sistem planiranja.

6.1.ŠTA JE KOLABORACIJA? Kolaboracija nije koordinacija niti kooperacija, ali su koordinacija i kooperacija bitni procesi za učinkovitu kolaboraciju. Kolaboracija je proces u kojem pojedinci ili organizacije dijele resurse i odgovornosti pri zajedničkom planiranju, implementiranju i evaluiranju programa za postizanje zajedničkih ciljeva. Nasuprot koordinaciji i kooperaciji u kojima neovisne organizacije i pojedinci suštinski ne mijenjaju način svog rada, kolaboracija bitno mijenja tradicionalne odnose organizacija i čini radikalni otklon od tradicionalne funkcije nezavisnih i paralelnih organizacija. Kolaboracija uključuje organizacijske transformacije, aktivno uključivanje korisnika na svim nivoima i stvaranje cjelovitog sistema koji je veći od jednostavnog zbira svih pojedinačnih dijelova potrebnih za zadovoljenje potreba korisnika. Bitno načelo kolaborativne prakse u postojećim modelima i okvirima jeste to da se zadržava korisnik – osoba u središtu odlučivanja, a navedeno uključuje: rad sa (ponekad suprotstavljenim) uvjerenjima i vrijednostima, snagama i balansiranju snaga; angažiranje strategija; dosljednost isporuke brige; odnos kompetencija i pregovarački proces u donošenju odluka. Karakteristike kolaboraciju su:

•

timski rad,

•

zajedničko planiranje,

•

zajednička odgovornost u pogledu problema,

•

zajednička vizija i ciljevi,

•

prilagodba politika i procedura,

•

integracija ideja,

•

usklađivanje aktivnosti i rokova,

•

doprinos resursima,

•

zajednička evaluacija i

•

uzajamno zadovoljstvo u postignuću kvalitete pružanjem sveobuhvatnih usluga.

6.2. KOLABORATIVNA PRAKSA U MENTALNOM ZDRAVLJU Kolaborativna praksa u brizi za mentalno zdravlje je konceptualizirana kao pristup poboljšanju učinkovitosti brige za korisnike usluga službi mentalnog zdravlja. To je pristup koji uključuje kolaboraciju između profesionalaca službi, korisnika usluga i njihovih porodica/staratelja u sljedećem:

•

procjeni problema mentalnog zdravlja i ličnih resursa;

•

razvoju plana brige i odabiru pristupa u tretmanu i intervencijama;

•

implementaciji i provođenju njege i tretmana i

•

evaluaciji ishoda usluga.

Generalno, kolaboracija uključuje tri ključna elementa a to su zajednički razvoj i dogovaranje o zajedničkim ciljevima i pravcima, dijeljenje odgovornosti za ostvarivanje ciljeva i zajednički rad kako bi se dostigli ciljevi.

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

Radni materijal 2.

INTERSEKTORSKA SARADNJA I MULTIDISCIPLINARNI PRISTUP U PRUŽANJU PSIHOSOCIJALNE PODRŠKE ŽRTVAMA U KRIZNIM SITUACIJAMA9

Intersektorska saradnja je saradnja između različitih društvenih sektora, organizacija i profesija. Kako 9 Autor teksta: Irina Puvača, psiholog, preuzeto iz Priručnika: „Mentalno zdravlje u kriznim situacijama“, UNICEF, Federalno ministarstvo zdravstva i Project Hope, Sarajevo, decembar 2015.godine bi saradnja između različitih sektora doista postojala, te organizacije/udruženja/sektori moraju imati isti cilj (zdravlje), filozofiju (unapređenje zdravlja), te adekvatnu podjelu područja rada, odnosno djelovanja.

1. Važnost razumijevanja ekosistemskih intervencija kao osnova za intersektorsko i multidisciplinarno djelovanje u pružanju psihosocijalne podrške u kriznim situacijama

Multidisciplinarni pristup podrazumijeva svijest da niko nije „sam“ pored korisnika usluga, odnosno osobe koja treba pomoć, već da se mora sarađivati sa timom koji postoji u okviru institucije ili ustanove (doktori, psiholozi, socijalni radnici, defektolozi i sl.) dok intersektorska saradnja uključuje i druge sudionike koji mogu imati utjecaja na pružanje psihosocijalne podrške. „Doživljavati ličnu ili usko profesionalnu ulogu kao ekskluzivnu u ovom području, znači ne razumjeti kompleksnost značenja mentalnog zdravlja kao ni njegovih poremećaja“ (Kuzman. M, 2012, str. 25 ).

Ekološka teorija sistema, koja se naziva teorija "razvoj u kontekstu" ili "ljudske ekologije", navodi četiri vrste povezanih okolišnih sistema, uz dvosmjerni uticaj unutar i među sistemima. Teorija je razvijena od strane Urie Bronfenbrenner, za kojeg se smatra da je jedan od vodećih svjetskih naučnika u području razvojne psihologije. Svaka individua je uronjena u multiple sisteme koji direktno i indirektno utiču na njihovo ponašanje i ti uticaji su recipročni i dvosmjerni (slika 1). Slika 1. Ilustracija ekološkog modela

U vrijeme krize, kada rastu sukobi između pojedinaca i zajednica, a ekonomske se nejednakosti povećavaju, svijest o snažnoj povezanosti osnovnih građanskih, političkih, ekonomskih, društvenih i kulturnih prava i mentalnog zdravlja, posebno je važna. Dobro mentalno zdravlje proizlazi i iz okruženja mira, stabilnosti i uspjeha.

9 Autor teksta: Irina Puvača, psiholog, preuzeto iz Priručnika: „Mentalno zdravlje u kriznim situacijama“, UNICEF, Federalno ministarstvo zdravstva i Project Hope, Sarajevo, decembar 2015.godine

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

Vanjska okolina u kojoj drugi učestvuju i čine uticaj naziva se egzosistem, a svi ti sistemi (mikro, mezo i egzo) uključeni su u makrosistem koji obuhvata vrijednosti, norme neke kulture kao i ideološke vrijednosti. Spominje se još i kronosistem koji se odnosi na uticaj promjena i stalnosti kroz neki duži vremenski period na razvitak osobe u okolini u kojoj živi (Janković, 2004.) Bronfenbrenner (Bubolz, Sontag, 1990. prema Janković 2004.) opisuje čovjekovu okolinu kao strukture koje su svaka uklopljena u sljedeću kao set babuški (ruske drvene lutkice koje se stavljaju jedne u druge) (slika 2).

Slika 2: Ilustracija ekološkog modela

3. Intervencijama se nastoji potaknuti odgovorno ponašanje članova porodice. 4. Intervencije su orijentirane na sadašnjost akciju i specifične, dobro definirane probleme. 5. Intervencije su usmjerene na aspekte porodičnih odnosa/socijalne ekologije koji su povezani s identificiranim problemima i pridonose problemima u ponašanju. 6. Intervencije su prilagođene razvojnim potrebama mladih. 7. Intervencije zahtijevaju dnevni i sedmični angažman članova porodice. 8. Efikasnost intervencija kontinuirano se mjeri. 9. Intervencijama se nastoje postići dugoročni učinci. 1.2. Poznavanje uticaja stresa na porodicu prilikom ekosistemskog interveniranja

Zahvaljujući ekološkoj teoriji sistema u sistemskoj porodičnoj terapiji se razvio model ekosistemskih intervencija koje podrazumijevaju intervenisanje na svim nivoima sistema koji su povezani sa problemima. U skladu sa navedenim modelom uvidjelo se da ukoliko utičemo na promjene kod individue bez mijenjanja okoline i svih bitnih aktera uključenih u problem, čak i nakon poboljšavanja i smanjenja simptoma, može doći do pogoršavanja simptoma i vraćanje problema. Programi koji se zasnivaju na općoj teoriji sistema i teoriji socijalne ekologije počivaju na devet principa prema kojima se djeluje, koji glase: 1. Primarni cilj procjene je razumijevanje povezanosti problema sa širim konceptom sistema. 2. Naglasak je na pozitivnom i upotrebi snaga svakog sistema kojem dijete/mlada osoba pripada (porodični, školski, vršnjački) kao pokretača promjene.

Mnogobrojna istraživanja su pokazala da je veoma važno koliko je porodica spremna suočiti se sa stresom kakav god uzrok stresa bio i koliko stres utiče na odnose između članova porodice. Conger i Elder (1994, prema Čudina-Obradović i Obradović 2006) razvili su model porodičnog stresa u kojem se objašnjava kako stres djeluje na procese unutar porodice i kako ti nepovoljni uticaji utiču na djecu. Stres ugrožava mentalno i fizičko zdravlje roditelja, izaziva depresiju i razdražljivost. Prema modelu Congera i Eldera (1994, prema Čudina-Obradović i Obradović 2006) stres najviše šteti djeci jer remeti roditeljske odnose i šteti kvaliteti roditeljstva. Početkom sedamdesetih godina istraživači su primijetili da su neka djeca otpornija na stres od druge bez obzira na stresne uslove u kojima se porodica našla. Istraživanja ističu da na to svojstvo “otpornosti na stres” najviše doprinose nivo samopoimanja, kompetentnosti, povezanosti djece sa odraslom osobom tzv. “zaštitnikom” (Masten, Coatsworth, 1998., Masten, 2001.), ali i porodice koje imaju dobru koheziju, pružaju međusobnu podršku i imaju zajednički cilj (Seccombe, 2002., Cole, Clark, Gable, 2001., Čudina-Obradović i Obradović, 2006.).

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

Istraživanja pokazuju da postoje osobine pojedinca i svojstva okoline koji utiču na uspješnost prevladavanja stresa i rizika u porodičnom životu. Prema autorima Masten i Coatsworth (1998.) to su: 1. osobine pojedinca – dobro intelektualno funkcioniranje, samopoimanje, samopoštovanje, osjećaj djelotvornosti, društvenost, šarm, talent i vjera u budućnost. 2. osobine porodice - čvrsta povezanost s jednom odraslom osobom, autoritativan odgoj (toplina, struktura, očekivanje uspjeha), porodična kohezija (zajedničke aktivnosti, obroci ili bar jedan obrok), povezanost sa širom porodicom, 3. šira okolina - bliskost s odraslom osobom izvan porodice, bliskost s vršnjakom iz druge “zdrave” porodice, dobra organizacija škole, bliskost s jednim zainteresiranim učiteljem, povezanost s drugim organizacijama kao što je sportski klub i sl. Uz to otpornost na stres nije samo pojedinačna osobina djeteta ili adolescenta, nego i porodice kao cjeline. Više autora je istaknulo osobine porodica otpornih na stres (Masten, Coatsworth, 1998., Masten, 2001., Seccombe, 2002., Cole, Clark, Gable, 2001., Čudina-Obradović i Obradović 2006.) i podijelilo ih na zaštitne faktore i faktore oporavka. Neka istraživanja ističu važnost porodičnih procesa koji su pod uticajem ekonomskog stresa, odnosno subjektivnog doživljaja ekonomske ugroženosti. U sociologijskim radovima se koristi termin socijalna isključenost, koja se odnosi na nemogućnost učestvovanja u materijalnim i kulturnim događajima koje nudi savremeni život (stambeni uvjeti, prevoz, učešće u sportu, kulturi, društveni život). Socijalna isključenost u nekim se studijama veže za depresiju, slabo zdravlje, rane adolescentske trudnoće (Roosa, i sur. 2005., prema Čudina- Obradović i Obradović 2006.). Ekonomsko siromaštvo oblik je stresa s kojim se porodica suočava kao i nepredvidive teškoće: smrt, teška bolest, elementarne nepogode, rat i gubitak posla. Svi navedeni primjeri istraživanja imaju za cilj da osvijeste pružatelje usluga da prilikom planiranja interveniranja u zajednici u krizi moraju voditi

računa o uključivanju, prevashodno, porodica, a zatim i svih najbližih sistema (komšiluka, škole, medija, najbližih institucija i sl.), ukoliko želimo da postignute promjene interveniranja ostanu trajne, te da usluge imaju svoj kontinuitet.

2. Uspostavljanje intersektorske koordinacije u mentalnom zdravlju i psihosocijalnoj pomoći Efektivno programiranje mentalnog zdravlja i psihosocijalne pomoći (MZPSP) zahtijeva intersektorsku koordinaciju među različitim akterima, a svi učesnici u tom procesu imaju odgovornost za promociju mentalnog zdravlja i psihosocijalnog blagostanja. Koordinacija MZPSP trebala bi uključiti zdravstveni sektor, obrazovanje, socijalne usluge, medije kao i predstavnike pogođenih zajednica. Bitno je i neophodno da se, također, uključe i sektori vezani za hranu, sigurnosti, utočišta, osiguranja vode i sanitetski sektor. Koordinacija pomaže da se osigura realizacija svih aktivnosti u procesu promoviranja i zaštite mentalnog zdravlja i psihosocijalnog blagostanja. Da bi to učinili, MZPSP akteri moraju da se dogovore o sveobuhvatnoj strategiji i adekvatnoj podjeli rada, koje podržava i zajednica u potrebi za hitnim djelovanjem. Slaba koordinacije može dovesti do neefikasnog, neefektivnog, neprikladnog djelovanja. Veliki broj ključnih poteškoća postoje u osiguravanju odgovarajuće koordinacije. Koordinacija je poseban izazov u hitnostima prvog reda koji uključuju veliki broj aktera. Ključ za efikasnu koordinaciju je izgradnja zajedničkog razumijevanja među različitim akterima u MZPSP (federalne ili kantonalne vlade, donatori, međunarodne organizacije, mjesne zajednica nevladine organizacije, itd.) i osiguravanje pravovremenog rješavanja zajedničkih problema.

2.1. Ključne akcije za minimalni odgovor 2.1.1. Aktiviranje ili uspostavljanje intersektorske MZPSP koordinacijske grupe

• Formiranje

jedinstvene međusektorske MZPSP grupe, koja uključuje aktere tradicio-

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

nalno povezane i sa zdravstvenim i sektorom zaštite, te izrada zajedničkog plana sa jasno definiranim aktivnostima i nositeljima istih, predstavlja najefikasniji način za smanjenje fragmentacije kako bi se osiguralo da su svi aspekti MZPSP, od pružanja socijalnih usluga u zajednici do tretmana za teške psihičke poremećaje, osmišljeni na integriran način. Također, mogu se formirati i podgrupe za rješavanje specifičnih pitanja (npr. psihosocijalna podrška u školama, zaštita mentalnog zdravlja itd.).

• MZPSP koordinacijska grupa bi trebala koor-

dinirati sa svim relevantnim akterima (ministarstvima zdravstva, odgoja i obrazovanja, socijalne zaštite, domaćim i međunarodnim nevladinim organizacijama, univerzitetima, religioznim i drugim organizacijama u zajednici, Crveni krst itd.), kako bi se osiguralo njihovo integrirano djelovanje. Konsultacije u zajednici i dobijanje ulaznih informacija treba aktivno podsticati na svim nivoima koordinacije, a potrebno je koristiti i federalne ili kantonalne mehanizme za koordinaciju, kao i relevantne web stranice (npr. www.humanitarianinfo.org.). Pored toga što se MZPSP koordinacijske grupe formiraju na federalnom, kantonalnom ili lokalnom nivou, poželjno je i podsticati razmjenu informacija između organizacija na međunarodnom nivou.

• Koordinaciju

MZPSP grupe treba voditi, gdje je to moguće, od strane jedne ili više vladinih organizacija, uz odgovarajuću tehničku podršku međunarodnih organizacija. Vodeća organizacija treba biti najupućenija u MZPSP i vješta u inkluzivnom procesu koordinacije (npr. izbjegavanje dominaciju određenog pristupa/sektora ili, u situacijama oružanog sukoba, doživljava kao nepristrasan od ključnih aktera).

• Raditi

na smanjenju razlika u snazi između članova koordinacijske grupe kako bi se olakšalo učešće nedovoljno predstavljenih ili manje moćnih grupa (npr. koristiti lokalni jezik uzimajući u obzir strukturu i mjesto sastanaka, smanjiti korištenje stručne terminologije i sl.).

• Sve organizacije imaju odgovornost da koor-

diniraju svoje odgovore (pod uslovom da to

nije u suprotnosti sa načelom "ne čini štetu"). Organizacije trebaju uložiti napore kako bi se osiguralo da njihovi predstavnici imaju autoritet, znanje i vještine za efikasno učešće u koordinaciji. 2.1.2.Koordinacija planiranja i implementacije programa Koordinacijska grupa je odgovorna za koordinaciju planiranja i implementacije u skladu sa navedenim smjernicama. To podrazumijeva da se minimum MZPSP aktivnosti obavljaju u skladu sa potrebama u lokalnoj situaciji i da će aktivnosti doći do pogođenih zajednica ravnopravno i blagovremeno. Facilitacija procesa intersektorskog MZPSP strateškog planiranja uključuje:

• Koordinaciju procjene i komuniciranje zaključaka (vidi Tabelu 1, akcioni plan 2.1);

• Uspostavljanje usaglašenih programa i geografskih prioriteta;

• Identificiranje i rad na popunjavanju praznine u odgovorima;

• Osiguranje akterima;

funkcionalne podjele rada među

• Fasilitiranje

saradnje na zajedničkim aktivnostima (kao što je mehanizam upućivanja ili zajedničke obuke);

• Koordinacija

širenja informacija o hitnosti, geografskoj zastupljenosti, zakonskim pravima i brizi o sebi među pogođenim stanovništvom (vidi Tabelu 1, akcioni plan 8.1 i 8.2);

• Dokumentiranje i razmjena informacija o materijalima i naučenim lekcijama;

• Monitoring i evaluacija i komunikacija o zaključcima (vidi Tabelu 1, akcioni plan 2.2).

2.1.3. Razvijanje i podjela smjernica i koordiniranje zagovaranja/zastupanja

• MZPSP

koordinacijska grupa treba da vodi proces adaptiranja relevantnih smjernica u skladu sa lokalnim kontekstom, a treba razviti i dodatne MZPSP smjernice/politike, kada je to potrebno i moguće; ovaj proces treba da bude što inkluzivniji. Navedeno znači da

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

bi prilikom izrade važnijih smjernica trebalo uključiti sve najvažnije partnere vezane za intersketorsko djelovanje u ovoj oblasti.

• Grupa

MZPSP.

treba koordinirati zagovaranje za Ključne minimalne akcije su:

1. dogovoriti ključna pitanja zagovaranja koja određuju koji faktori imaju najveći uticaj na MZPSP i koje se, najvjerovatnije, mogu promijeniti kroz zastupanje; 2. identificirati ključne aktere, kao što su vladine institucije, oružane snage, mediji,

donatori, nevladine organizacije, kreatori politika i druga koordinacijska tijela, i razvijati ciljane ključne poruke za svaku i 3. odrediti uloge i odgovornosti za zastupanja od strane različitih organizacija.

2.1.4. Mobiliziranje resursa

• Koordinacija za prikupljanje sredstava uključuje zajedničko zastupanje pred donatorima, kao i identifikaciju i mobiliziranje sredstava.

Tabela 1: Akcioni plan za minimalni odgovor u hitnim slučajevima Funkcija ili domena 1. Koordinacija 2. Procjena, monitoring i evaluacija 3. Zaštita i standardi ljudskih prava

4.Ljudski resursi

5. Mobilizacija zajednice i podrška

6. Zdravstvene usluge

7. Edukacija 8. Distribucija informacija 9. Sigurnost hrane i ishrane 10. Prihvatilište i mjesto planiranja 11. Voda i sanitet

Akcioni plan A. Zajedničke funkcije kroz domene 1.1.Uspostavljanje koordinacije intersektorske saradnje mentalnog zdravlja i psihosocijalne pomoći 2.1 Provesti procjenu mentalnog zdravlja psihosocijalnih pitanja 2.2 Inicirati participativni sistem monitoringa i evaluacije 3.1. Poštivanje osnovnih principa ljudskih prava kroz mentalno zdravlje i psihosocijalnu pomoć 3.2 Identiricirati, pratiti, prevenirati i odgovoriti u cilju zaštite od prijetnji i propusta napravljenih kroz pružanje socijalne zaštite 3.3. Identificirati, pratiti, prevenirati i odgovoriti u cilju zaštite od prijetnji i zloupotreba kroz pravnu zaštitu 4.1 Identificirati i regrutirati kadar i angažirati volontere koji razumiju lokalnu kulturu 4.2. Primijeniti zakon struke za provođenje etničkih smjernica 4.3 Organizirati profesionalnu orijentaciju i trening dodatnih radnika u mentalnom zdravlju i psihosocijalnoj pomoći 4.4.Prevenirati i rješavati probleme mentalnog zdravlja i psihosocijalnog blagostanja kod profesionalaca i volontera B. Ključne mentalno zdravstvene i psihosocijalne domene 5.1 Olakšavanje uvjeta za mobilizaciju zajednice, vlasništva i kontrole hitnog odgovora u svim sektorima 5.2 Olakšavanje samopomoći zajednice i socijalne pomoći 5.3 Olakšavanje uvjeta za adekvatnu komunalnu kulturu, duhovnu i religioznu praksu ozdravljenja 5.4 Olakšavanje podrške za malu djecu (0-8) i njihove staratelje 6.1 Uključivanje specifičnih psiholoških i socijalnih okolnosti u pružanju generalne zdravstvene njege 6.2. Obezbjeđivanje pristupa za njegu ljudi sa težim duševnim poremećajima 6.3. Zaštita i njega za ljude sa težim duševnim poremećajima i ostalim mentalnim i neurološkim smetnjama i invaliditetima koji žive u institucijama 6.4. Sarađivati sa lokalnim i tradicionalnim zdravstvenim sistemima 6.5. Minimizirati štetu nastalu zloupotrebom psihoaktivnih supstanci 7.1 Jačanje pristupa sigurnoj i podražavajućoj edukaciji 8.1 Obezbjediti pristup informacijama o pozitivnim koping metodama (strategije suočavanja sa stresom) C. Socijalno razmatranje u sektorskim domenama 9.1 Uključiti specifične socijalne i psihološke okolnosti (sigurna pomoć za sve, uzimajući u obzir kulturološke navike i pravila domaćinstva) 10.1 Uključiti specifična socijalna razmatranja (sigurnost dostojanstvo kulturološke i socijalno odgovarajuće asistencije) u planiranju mjesta i radu prihvatilišta na koordiniran način. 11.1Uključiti specijalno socijalno razmatranje (sigurnost i kulturološku praksu za sve u osiguravanju vode i saniteta).

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

Radni materijal 3.

STANJE KRIZE I KRIZNE INTERVENCIJE10 10

Autori teksta: Doc. dr. med. sc. Halima Hadžikapetanović, spec. neuropsihijatrije i Mr. sc. Tajib Babić, dipl. psiholog, preuzeto iz Priručnika: „Mentalno zdravlje u kriznim situacijama“, UNICEF, Federalno ministarstvo zdravstva i Project Hope, Sarajevo, decembar 2015.godine

Kriza predstavlja prijetnju za lični život, mjesto stanovanja, porodicu, imovinu, osjećaj dobrobiti, što kod ljudi izaziva psihičke krize, a one mogu biti izazvane stvarnim gubitkom, prijetnjom gubitkom ili korjenitom promjenom u odnosu prema sebi ili prema nekome ko nam je važan (Goldenberg, 1983). Tokom stanja krize osoba ima privremeni gubitak psihološke ravnoteže, pri čemu osjeća da se ne može osloniti na uobičajene mehanizme prevladavanja, ali to intenzivno emocionalno stanje i motivira osobu da traži pomoć, pri čemu je osoba u mogućnosti da razvije nove mehanizme prevladavanja (Roberts, 2000). Dakle, postoji period od nekoliko sedmica nakon krize tokom kojeg osjećaj ranjivosti čini ljude otvorenijim da prime psihološku pomoć i podršku koja može biti posebno značajno i efikasna. Možda najadekvatnija definicija krize jeste Caplanova definicija, koja se inače i najčešće koristi u psihijatriji: “Kriza je kratka psihička pometnja koja se s vremena na vrijeme događa osobama koje se bore sa životnim problemima koji u tom trenutku prevazilaze njihove kapacitete” (Caplan, 1961). Everly i Mitchell (2000) posmatraju krizu kao niz reakcija koje se dešavaju u susretu sa situacijom (kriznom, stresnom, traumatskom), pri čemu je:

•

narušena psihološka homeostaza,

•

uobičajeni mehanizmi prevladavanja ne mogu da povrate ravnotežu i

•

postoje znakovi uznemirenosti i poremećenog funkcioniranja.

Karakteristike i reakcije u stanju krize U jednoj te istoj kriznoj situaciji različiti ljudi različito kompetentno ili uspješno izlaze na kraj s mogućom krizom, tako da, općenito govoreći, kriza nastaje kad stres i napetost u životu pojedinca dosegnu neuobičajene proporcije i ostave traga na njemu (Greenstone i Leviton, 1993). Krizna situacija narušava balans na emotivnom, kognitivnom, tjelesnom i ponašajnom planu:

•

na emotivnom planu – javljaju se intenzivne emocije neodređenog straha, anksioznosti, tjeskobe, tuge i depresivnosti, uz subjektivni osjećaj krivice, te emotivne zakočenosti, uz poricanje i nevjericu, ljutnju, osjećaj bespomoćnosti i beznađa, jer su osobe veoma zabrinute za svoju budućnost i imaju osjećaj da trenutnu kriznu situaciju ne mogu savladati sâmi (ovakvi događaji depresivnim osobama mogu predstavljati okidač za suicid),

•

na kognitivnom planu – prisutna je misaona dezorganizacija, kognitivna smetenost i zbunjenost, otežano donošenje racionalnih odluka, uz poteškoće procjene vremena, poteškoće računanja, upamćivanja, zaboravnost i gubitak koncentracije, te izmijenjenu percepcija pravog stanja (preuveličavanje),

10 Autori teksta: Doc. dr. med. sc. Halima Hadžikapetanović, spec. neuropsihijatrije i Mr. sc. Tajib Babić, dipl. psiholog, preuzeto iz Priručnika: „Mentalno zdravlje u kriznim situacijama“, UNICEF, Federalno ministarstvo zdravstva i Project Hope, Sarajevo, decembar 2015.godine

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

•

na tjelesnom planu – različite vrste tjelesnih reakcija – psihosomatske reakcije na subjektivnu izloženost kriznim situacijama: glavobolje, vrtoglavice, gušenje u vratu i u grudima, lupanje srca, variranje HTA i ŠUK, hiperhidroza, psihomotorna uznemirenost, tremor, nelagoda u epigastriujumu, dijareja, „zatvor“, zamor, malaksalost itd., na ponašajnom planu – dezorganizacija ponašanja, socijalna inhibicija, besmislene radnje, nesnalaženje u vremenu i prostoru, iritabilnost, poteškoće usnivanja i spavanja, itd.

Ovakav osjećaj dizbalansa i pshičke uznemirenosti traje od dvije do šest sedmica te dovodi do prekida uobičajenog funkcioniranja osobe. Ali, ako traje duže od šest sedmica, onda se radi o psihološkom poremećaju, a ne o krizi.

Različiti događaji mogu biti pokretači kriza Kriza se može dogoditi i svakoj osobi koju je neki ekstremno negativan krizni događaj „izbacio iz takta“. Kriza, ipak, podrazumijeva i mogućnost određenih izbora kao i donošenje odluka. S obzirom na njihova obilježja, krize možemo podijeliti prema dva kriterijuma: • PREDVIDIVOST/NEPREDVIDIVOST DOGAĐAJA KOJI PRETHODI KRIZI -

SITUACIJSKE KRIZE ili akcidentne krize – neprevidive su; niz nepredvidivih okolnosti može podstaknuti razvoj takvih kriza: gubitak posla, novca, požar itd. RAZVOJNE KRIZE ili krize sazrijevanja – previdive su; pubertet i adolescencija, odlazak djece na školovanje u drugi grad, kriza srednjih godina, menopauza, penzioniranje itd.

• INTENZITET DOGAĐAJA KOJI PRETHODI KRIZI -

ŠOK KRIZE – nastaju kada je osoba izložena djelovanju naglih, iznenadnih, snažnih ili traumatskih događaja ili stresora, koji imaju obilježja traumatskog iskustva (smrt partnera, prisustvo nasilju i sl.), KRIZA ISCRPLJIVANJA – nastaje postepeno;

slikovito je možemo nazvati „kap koja je prelila čašu“.

PSIHOLOŠKE KRIZNE INTERVENCIJE Psihološke krizne intervencije predstavljaju:

•

skup postupaka pomoću kojih se, nakon kriznih događaja, ljudima nastoji pomoći da lakše prebrode neočekivano i neugodno iskustvo,

•

pružanje podrške radi ponovnog sticanja osjećaja autonomije i kontrole nad životom, čime se smanjuje osjećaj bespomoćnosti (Arambašić, 2012).

Psihološke krizne intervencije uvijek podstiču uspješan oblik suočavanja sa stresom i postepeno ponovno preuzimanje kontrole nad osobnim životom. Pomoću psiholoških kriznih intervencija nastoji se spriječiti pojava težih i dugotrajnijih posljedica (posttraumatske stresne reakcije). Svrha kriznih intervencija jeste pomoći osobama da:

•

identificiraju zaštitne faktore, unutarnje resurse i faktore kapacitete za uspješnu adaptaciju, uprkos izazovima i teškim okolnostima,

•

ponovo uspostave narušeno kognitivno funkcioniranje i steknu osjećaj da je kriza savladana,

•

izgrade očekivanja da će u budućnosti moći da savladaju slične situacije (Roberts, 2002).

SPECIFIČNOSTI KRIZNIH INTERVENCIJA •

Kratke su i vremenski ograničene.

•

Jasno su određeni i ograničeni ciljevi.

•

Treba ih provoditi što neposrednije nakon kriznog događaja.

•

Zahtijevaju veliku aktivnost i fleksibilnost pomagača.

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

Pomoć pružaju: volonteri bez iskustva u kriznim situacijama i studenti.

DRUGI NIVO PODRŠKE: SPECIFIČNA PODRŠKA (PSIHOLOŠKE INTERVENCIJE) -

Edukacija uključuje: Provođenje psiholoških kriznih intervencija u individualnom i grupnom kontekstu

Pomoć pružaju: stručnjaci sa iskustvom u kriznim intervencijama i terapeuti.

lju

Skupi n e s ličn ih

Edukacija uključuje: opće smjernice za pružanje prve psihološke pomoći u kriznim situacijama uz radionice sa djecom

Izravne žrtve kriznog događaja

li z a

i na poslu dnic a r Sa e izravnih dic ž ro

R od bi n a

PRVI NIVO PODRŠKE: OPĆA PODRŠKA (PSIHOLOŠKA PRVA POMOĆ)

posredno sa zn a

ađ og

NIVOI PROVOĐENJA KRIZNIH INTERVENCIJA

j i su

va rta

Kratke krizne intervencije pomažu pri suočavanju, razumijevanju događaja i rekacija, te uspostavljanju kontrole nad situacijom i sobom. Primjer za njih mogu biti: ozbiljne prirodne katastrofe, nesreće na radu, u školama nakon gubitka školskog kolege... Stoga, u prvoj liniji trebaju ići iskusni pomagači koji mogu paziti na sebe, postaviti svoje lične granice, nositi se sa reakcijama nastradalih, te pravilno upućivati na više nivoe djelovanja.

ko vi

Cilj psiholoških kriznih intervencija, dakle, jeste sprječavanje uspostavljanja regresivnog nivoa funkcioniranja!

Pozn ani nica ci jed a z a silačke služ ln Sp a be

te je važan cilj psihološke krizne intervencije sprečavanje uspostavljanja regresivnog nivoa funkcioniranja.

Psihološke intervencije namijenje su svima koji su neposredno ili posredno bili izloženi kriznom događaju, a posebno djeci, adolescentima, ženama i starim osobama, tako da možemo govoriti o tzv. četiri kruga ranjivosti psiholoških kriznih intervencija:

Pomagači

uspostaviti novu ravnotežu koja će biti bolja ili lošija od one koja je postojala prije krize,

Lo ka

KOME SU NAMIJENJENE PSIHOLOŠKE INTERVENCIJE?

el Prijat ji

vratiti se na prethodni nivo funkcioniranja

TREĆI NIVO PODRŠKE: PSIHOTERAPIJSKA PODRŠKA (terapijske intervencije), pri čemu je veoma bitno NAČELO KOMPETENTNOSTI

vici O če

Pretpostavka koja se tiče trajanja i ishoda krize, ističe da će osoba koja je doživjela neku vrstu krizne situacije nakon četiri do šest sedmica (neki autori govore i o osam sedmica) uz psihološku pomoć pomagača, ili čak i bez tretmana, doživjeti sljedeće ishode:

ROD, KRIZA I KRIZNI MENADŽMENT Pri pomoći ljudima koji su stradali u nesrećama ili katastrofama, treba imati na umu da postoje neke posebno osjetljive grupe za pružanje psiholoških kriznih intervencija: žene, djeca, starije osobe i osobe sa invaliditetom. “Žene i muškarci su dio istog duštva, koje, kao što znamo ne garantira da imamo ista prava, obrazovanje i opcije za upravljanje u „normalnim“, pa ni u kriznim situacijama.“ (United Nations Development Program, 2010, Gender and Disasters). Spolne, rodne, socijalne i društvene specifičnosti moraju biti uzete u obzir pri planiranju politika i mjera za zaštitu u situacijama kriza i katastrofa. Prema podacima SZO u institucijama sektora bez-

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

bjednosti koje provode zakone i upravljaju krizama, kao i na mjestima donošenja odluka većinu zaposlenih čine muškarci, zbog toga veoma je često da se potrebe žena i djevojaka ne uzimaju u obzir pri provođenju zakona i zaštiti u toku i nakon kriza, vanrednih stanja i katastrofa (SZO, 2002). -

Četrnaest puta je veća vjerovatnoća da će žene i deca stradati u prirodnoj katastrofi, nego odrasli muškarci.

Prva statistička analiza efekta prirodnih katastrofa na životni vijek žena i muškaraca (studija urađena na uzorku od 4605 prirodnih katastrofa koje su se desile u 141 zemlji pokazala je da žene najčešće prve stradaju, kao i da je smrtnost veća u državama gde su društveni položaj, kao i ekonomska prava žena, lošiji u odnosu na muškarce).

Prema iskustvima žena širom svijeta pokazalo se da nije rod, već rodna nejednakost ono što žene stavlja u nepovoljniji položaj i čini naročito ranjivim u situacijama vanrednih situacija kriza i katastrofa. (Farida Akhter, 1992, “Žene nisu samo žrtve,” u Hossain et al (eds.), From Crisis to Development, str. 64). Studija nakon ciklona 1991. godine u Bangladešu pokazala je da su mnoge žene i djeca umrli u svojim domovima zbog toga što su čekali muževe/očeve da se vrate kućama kako bi bili evakusiani. Za vrijeme zemljotresa 2005. godine u Pakistanu, koji je odnio 73.000 života, žene su bile u kućama, dok su muškarci bili u polju. Nakon zemljotresa UN je zabilježio veliki broj žena paraplegičarki zbog izloženosti rušenja kuća i povreda za vreme poplava.

Na Haitiju, nakon zemljoresa prijavljen je ogroman broj silovanja i napada u kampovima.

Nakon uragana Katrina 2006. godine, istraživanje koje je provela organizacija International Medical Corps pokazalo je da je u kamp prikolicama za preživjele, rodno zasnovano nasilje veoma visoko, čak 53,6% veće od prosječnog na nivou svih država u SAD.

Prema izveštajima iz centara za socijalni rad u SAD, žene žrtve nasilja koje su ostale bez krova nad glavom su nakon katastrofe zvale počinitelje nasilja tražeći smještaj.

Prilikom rada sa ženama u kriznim situacijama važno je istaknuti važnost njihovog doprinosa i podržati ih, osnažiti u njihovim naporima. Također, uzimajući u obzir statistiku i crne brojeve, veliki broj žena i djece trpi različite oblike nasilja. Kriza je period u kojem se oni koji su inače nasilni mogu podstaknuti na izraženije nasilje, ili različite oblike devijantnog ponašanja. Stoga sistem mora biti spreman da se nasilje prepozna i da se na njega reagira: podrškom žrtvama i prijavljivanjem nasilnika. Žene nisu samo žrtve – žene su aktivne nositeljke promjena. Iako postoji mnoštvo podataka i istraživanja o nejednakom uticaju kriza, vanrednih situacija i katastrofa po žene, postoje istraživanja i analize koje pokazuju da su žene aktivne nositeljke promjena u svojim zajednicama u toku i nakon kriza. Žene su prve na linijama kada se radi o odgovoru u momentima kriza i pružanju njege pogođenim članovima porodica. Također, žene najlakše i najbrže progovore o efektima kriza, problemima sa kojim se suočavaju, strahovima i traumama, kao i emotivnoj i psihološkoj podršci koja je potrebna da bi se trauma izliječila. Krize mogu uticati i na promjenu društvenih normi i rodnih uloga žena samo kao njegovateljica ili žrtava. Za vrijeme Drugog svjetskog rata žene su preuzimale na sebe teške poslove, koje su radili muškarci koji su otišli u rat, pa je nastala popularna priča o ženskom osnaživanju Rosie the riveter. Žene često preuzimaju teške poslove raščišćavanja puteva, kuća, učestvuju u spašavanju, itd. Međutim, zbog održanja društvenih normi, mediji ne prenose informacije o ženama koje su preuzele uloge muškaraca jer bi se time razbio kult muškog herojstva i zaštitništva. Iskustva su pokazala da se žene lakše organiziraju; mobiliziraju zajednice kako bi pomogle u kriznim i post-kriznim trenucima. Također, žene mnogo ozbiljnije shvataju upozorenja na katastrofe i bolje komuniciraju kroz svoje mreže sa prijateljima, porodicom i drugim članovima zajednice od muškaraca.

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

TEHNIKE PSIHOLOŠKIH KRIZNIH INTERVENCIJA PRINCIP ELASTIČNOSTI – sposobnost vraćanja u prvobitni položaj nakon pretrpljenog traumatskog iskustva – lični razvoj (opasnost, ali i mogućnost koju kriza nosi od preživljavanja do napredovanja) – posttrauma stress syndrom – post trauma rast. Pitanja koja pretpostavljaju elastičnost su otvorena pitanja: ŠTA, KADA, KAKO, GDJE, KO...

•

EMPATIJA – jezik suosjećanja; razumijevanje, puno poštovanja za ono što drugi doživljavaju (bez predrasuda stigme ili etiketiranja), obraćajući pažnju na opažanja, osjećanja, potrebe i zahtjeve usmjerene na sagovornika, a ne na sadržaj. Ključ je jednostavan: sa sagovornikom se srećemo tamo gdje on i jeste, gdje čuje i osjeća lično iskustvo. Ponašanja koja sprječavaju da empatijski budemo povezani sa drugima: - - -

savjetovanje, tješenje, upadanje u riječ, itd.

- POTVRDITI: - klimanje glavom - bodrenje - pokrenuti uvjerenja o plastičnosti osobe

•

DEBRIFING – tehnika koja omogućava sistematsko prerađivanje stresnog iskustva koje omogućava dobivanje povratnih informacija od klijenta, služi i za ventiliranje, ima svoju strukturu vođenja, te se može raditi individualno i grupno.

Debrifing ima za cilj spriječiti ili ublažiti razvijanje posttraumatskog stresnog poremećaja, pri čemu se rad usmjerava na interpretaciju sadržaja više nego na sâm događaj (Everly i Mitchell, 2000). -

PRAVILA DEBRIFINGA:

1. USPOSTAVLJANJE PRAVILA 2. ČINJENICE – važno je da se ispričaju činjenice: - šta se desilo?

RAZUMJETI

- gdje ste bili u tom trenutku? - šta ste vidjeli, čuli, osjetili? Ako osobu preplave emocije, ne nastavljati dalje – fokusirati se na empatiju! 3. MIŠLJENJE – koje su se misli pojavile? 4. EMOCIJE – bitno ih je definirati: šta je bilo najgore kada je nastupilo olakšanje?

SLUŠATI

POTVRDITI

- SLUŠATI: - okrenuti se prema osobi na angažiran, pozivajući način - otvorena poza - kontakt očima - smirenost - RAZUMJETI: - koristiti parafraziranje - ponavljanje

5. FAZA REAKCIJE – koje su reakcije primijetili kod sebe – ovdje ne smijemo završiti razgovor... 6. STRATEGIJA NOŠENJA 7. NOVO ISKUSTVO – šta su novo otkrili o sebi? 8. PLANOVI ZA BUDUĆNOST – kako nova iskustva mogu pomoći u budućnosti? 9. KONKRETNE UPUTE – dobro je da osoba ode sa brojem telefona...

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

•

BASIC Ph model – prvi model za razumijevanje suočavanja nošenja sa stresom i životnim promjenama (Lahad, 1993)

Prema ovom konceptu, za nošenje sa stresom važne su sljedeće komponente: B – BELIEF – vjerovanja i vrijednosti A – AFFECTION – izražavanje emocija kroz crtanje, pisanje S – SOCIAL – socijalno okruženje i društvenost I – IMMAGINATION – imaginacija, vođena fantazija C – COGNITIVE - spoznaja, prikupljanje podataka, rješavanje problema, upravljanje sobom, unutarnji dijalog, stvaranje redoslijeda aktivnosti Ph – PHISIOLOGICAL – fiziološke reakcije i fizička aktivnost Tokom svog života ljudi razvijaju i koriste različite coping stilove. Svaki od ovih stilova nije nužno ni pozitivan ni negativan, pa kao takav ima svoje prednosti i nedostatke. Koliko je neki od stilova efikasan ovisi o situaciji u kojoj se primjenjuje i drugim osobinama ličnosti. Prema tome Lahad razlikuje: - Kognitivno-ponašajni coping stil - osoba pomoću svojih kognitivnih sposobnosti organizira misli, određuje prioritete, prikuplja informacije o problemu, rješava isti, formira listu aktivnosti i sl. Opasnost je što ovakva mišljenja i ponašanja mogu postati socijalno rigidna, usmjerena na činjenice bez osvrta na osjećanja. - Emocionalni ili „afektivni“ coping stil – korištenje ponašanja kao što su pružanje emocionalne podrške, iskazivanje emocija i emocionalno pražnjenje. Plač, smijeh, razgovor sa drugom osobom o osobnim iskustvima izraženi verbalno ili neverbalno (crtanjem, pisanjem i sl.) filter su za emocionalno pražnjenje. Opasnost je u tome da ova ponašanja mogu prerasti u dublja emocionalna stanja kao što su depresija, anksioznost, pretjerana osjetljivost, agresija i sl. - Socijalni coping stil - osoba koristi vanjske, društvene resurse koji proizlaze iz društvenih grupa. To su porodica, kolege, udruženja i druge grupe. Pozitivan je u smislu što u takvim druš-

tvenim grupama osoba prima podršku, preuzima ulogu u organizaciji, realizira preuzete zadatke i to pomaže da osoba ima osjećaj povjerenja u teškim trenucima, ali može dovesti do potpune ovisnosti o takvim grupama, autoritetu, socijalnom nasilju i sl. - Imaginativni coping stil omogućava maskiranje bolnih činjenica koristeći sanjarenje, odvraćanje pažnje upotrebom vođene fantazije, zamišljanjem dodatnih rješenja koja nadilaze stvarnu situaciju, pokušaj improvizacije. - Stil sistema vrijednosti se u situaciji krize oslanja na vjerovanja i vrijednosti, tj. religijska vjerovanja, političke stavove, osjećanje misije (značenja), potrebe za samorealizacijom i snažna ekspresija vlastitog „selfa“. Izražen je kroz vjerska uvjerenja ili ideologiju, ili više izvana kroz otvorene izjave o položaju ili vrijednosti, u grupnim ritualima ili kroz objavljivanje dobrih djela. Duhovnost i vjera uključuje vjerovanje da postoji razlog za živjeti i daje smisao nevolji i patnji. Pozitivan je u kontekstu što pruža mogućnost vjerovanja u „izabrani put“, svjesnosti o idejama i sl., ali može prerasti i u fatalizam, fanatizam pesimizam i nefleksibilnost. Izvor je unutrašnje podrške, osjećaja nade i njegovanja vrijednosti. - “Ph” coping stil uključuje fizičku ekspresiju, tjelesne kretnje, relaksaciju, desenzitizaciju i fizičke aktivnosti. Naime, za svaki osjećaj stresa postoji odgovarajući fizički element i učenjem kako se osloboditi napetosti i opuštanjem značajno se može smanjiti nivo stresa. Negativna ponašanja koja su karakteristična za ovaj stil su pretjerano jedenje, povećano konzumiranje alkohola i droga. Sasvim je uobičajeno da jedna osoba u istoj situaciji koristi različite vrste načina suočavanja, a koja će od njih prevladati ovisi o osobi, te o procjeni situacije, pri čemu svaka vrsta suočavanja ima svoju funkciju. BASIC Ph model može poslužiti kao model za razumijevanje suočavanja, nošenja sa stresom i sticanjem otpornosti.

•

Tehnika kornjače ("Turtle technique") je veoma korisna metoda za smirenje u kriznim situacijama ili kada se klijent oseća ljutito, frustrirano ili uznemireno. Empirijski je utvrđeno je da je tehnika kornjače efikasna kako za djecu tako i za odrasle.

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

- Koristite lutku kornjače (ili sličnu plišanu igračku) kako biste naučili djecu kako koristiti tehniku kornjača da bi se smirili. Neka djeca dadnu ime kornjači. Kornjača može navesti primjer nekog događaja u vremenu kada je ona bila stvarno uznemiren ili ljutita. Da li će kornjača pitati djecu da li su se ikada osjećali ovako. Tada kornjača može objasniti da ona ima poseban način da se smiri kada se osjeća ljutito, uznemireno, a to je tehnika kornjače. Da bi kornjača upoznala osnovne korake tehnike kornjače, potrebno je: 1. Prepoznati da se osećate ljutito. 2. Recite "Stop" sebi. 3. Idite u vašu "školjku". Uzmite tri duboka daha i pomislite na smirujuće misli, kao što su: "Mogu se smiriti", "Uredu sam", "Mogu da smislim rješenja za moj problem", "Ja sam dobar u rješavanju problema." 4. Izađite iz vaše školjke kada ste mirni i spremni razmišljati o rješenjima problema.

Funkcija kornjačinog oklopa jeste u tome da kada osjeti opasnost ili se uznemiri, postoji mjesto gdje se može sakriti, gdje se osjeća sigurnom - u svom oklopu. Tu diše polako i duboko dok opasnost ne prođe. Kada smo uznemireni sjetimo se kornjače, uvucimo se u oklop gdje nam se ništa ne može desiti – udišemo mir, a izdišemo nemir.

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

Radni materijal 4.

PSIHOLOŠKA TRAUMA11 11 Autor teksta: Edita Ostojić, psiholog, preuzeto iz Priručnika: „Etika moći“

Najmasivnija povreda, koju tokom života osoba može doživjeti, nastaje preživljavanjem pshološke traume. Psihološka trauma nastaje u okolnostima kada osoba bude izložena situaciji koju doživi kao prijetnju po vlastiti opstanak. Prema definiciji dijagnostičko-statističkog priručnika (DSM IV), da bi preživljavanje neke situacije mogli smatrati uzrokom psihološke traume, ona mora ispuniti slijedeće kriterije: „preživljavanje jedne ili više situacija u kojima je postojala prijetnja smrću ili ozbiljnim povredama, ili opasnost od tjelesnog uništenja vlastite, ili ličnosti neke druge osobe“. Takve okolnosti osoba doživljava kao masivno ugrožavanje osnovne potrebe za sigurnošću (do stepena preživljavanja) i automatski reagira stresnom reakcijom odgovarajućih razmjera: u kratkom vremenskom periodu, organizam biva podešen na maksimalno postignuće, sa primarnim ciljem da se obezbijedi preživljavanje. U ovisnosti od ishoda daljnje „obrade podataka“ o situaciji, izvan domašaja svjesne kontrole se događa odluka o tome koju će od dvije vrste akcije, koje joj stoje na raspolaganju, osoba ispoljiti:

•

borbu – da napadne izvor opasnosti, ili

•

bijeg – da se udalji od mjesta opasnosti.

Jednom od ove dvije reakcije, a na osnovu prethodno postignute podešenosti na maksimalno postignuće, jedinka ulazi u bitku za svoje preživljavanje. Jedan dio stresa se razgradi kroz akciju, a ostatak se razgrađuje tokom određenog vremenskog perioda, kroz koji se organizam polagano vraća u stanje blisko onome u kome se nalazilo

prije traumatske situacije. Međutim, postoje situacije masivne prijetnje, u kojima „obrada podataka“ daje rezultat da niti borba, niti bijeg nemaju šansu da obezbijede preživljavanje. U takvoj situaciji, dolazi do „opoziva“ bilo kakove akcije, a organizam, koji je trenutak ranije bio podešen na maksimalno postignuće, zapada u stanje obamrlosti (zamrznuća, freezing). Tijelo dospijeva u stanje prividne smrti, zapada u neku vrstu transa u kome su životne funkcije svedene na minimum. Ova reakcija, svojstvena svim životinjskim organizmima, predstavlja posljednje sredstvo kojim, u stanju ekstremne prijetnje, organizam nastoji obezbijediti preživljavanje. U životinjskom svijetu ova reakcija pruža određene prednosti (Levine, 1998):

•

Oponašanje smrti može odvratiti napadača da nastavi napad (životinje grabljivice rijetko jedu mrtve životinje)

•

Stanje obamrlosti progonjenu žrtvu čini manje upadljivom nego kada je u pokretu (nepomično tijelo ne izaziva kod životinja grabljivica agresivne porive)

•

Iznenadni slom jedne životinje u grupi može, na trenutak, odvući pažnju grabljivice, tako da povećava šanse preostalog dijela grupe da umakne

•

Stanje obamrlosti ili transa, životinji koja je plijen, u slučaju da i bude ubijena, umanjuje patnju u trenutku smrti (ubistva).

11 Autor teksta: Edita Ostojić, psiholog, preuzeto iz Priručnika: „Etika moći“

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

Kod ljudi ova reakcija, također, može pružiti dodatnu šansu. Na psihičkom planu se događa rascjep (disocijacija), koji se može ispoljiti kao gubitak svijesti, ili odvajanje „psihe od tijela“, pa osoba može traumatski događaj doživljavati sa emocionalne distance, kao da se događa nekome drugom. Na ovaj način reakcija obamrlosti može spriječiti osobu da upadne u stanje panike i nesvrsishodnih, ili štetnih, reakcija. Kada opasnost prođe, životinjski organizam se „vraća u život“, aktivira energiju koju je privremeno „zamrznuo“ i iskoristi je da se udalji od mjesta opasnosti i/ili je otpusti putem reakcije drhtanja, protresanja i besciljnog trčanja. Ovom reakcijom cijelog organizma, proces stresne reakcije biva doveden do svog prirodnog završetka. U situaciji kada reagira obamrlošću, ljudski sistem samoobrane dospijeva u stanje dezorganizacije i preplavljenosti. Zbog visoko razvijenog racionalnog dijela našeg mozga (neokorteksa), strah i potreba za kontrolom ometaju i prekidaju urođeni, prirodni način otpuštanja mobilizirane energije. Energija ostaje blokirana i nastavlja da traje u obliku straha i/ili bijesa (Levine, 1998). Okolnost da prirodna reakcija na opasnost nije „dovedena do svog prirodnog kraja“ (Levine, 1998), kod ljudi rezultira trajnim i dubokim promjenama i posljedicama, koje u osnovi, predstavljaju poremećaj, dotada usklađenog i integriranog, djelovanja različitih funkcija u organizmu: fiziološke pobuđenosti, emocija, kognicije i pamćenja. Događa se „fragmentacija“, kao osnova na kojoj se razvijaju simptomi psihološke traume. Oni predstavljaju sliku razorenog sistema samozaštite, koji, kao takav, nastavlja funkcionirati u situacijama koje ne sadrže opasnost. (Herman, 1992).

Višekratna, ponavljajuća trauma Proučavajući traume kod djece, Terr 1991.godine (prema Butollo, 1999) predlaže kategorizaciju trauma na:

•

Traume tipa I – stresor je jedan neočekivani, izolirani događaj,

•

Traume tipa II – stresor je višekratni, ponav-

ljajući i dugotrajni događaj. Ova podjela je primjenljiva i na odrasle traumatizirane osobe. Dok navedeni opis nastanka psihološke traume odgovara kriterijima „traume tipa I“, o „traumi tipa II“ možemo govoriti ako je osoba, kroz određeni vremenski period, izložena višekratnoj, ponavljajućoj životnoj ugroženosti. Opisana dva tipa traume, pred osobu koja im je izložena, u periodu nakon preživljavanja, postavljaju dva različita bio-psihološka izazova:

•

Trauma tipa I predstavlja za pogođenu osobu izazov integriranja posljedica stresa izazvanog traumatskim događajem, do one mjere koja joj omogućava ponovno uspostavljanje ravnoteže, koja joj omogućava svakodnevno funkcioniranje.

•

Trauma tipa II predstavlja drugačiji izazov. Osoba koja je kroz duže vrijeme izložena višekratnom i ponavljajućem izvoru traumatizacije, ima zadatak da odgovori na zahtjeve produženog stresa. Uz pomoć mehanizama nošenja sa stresom i dotada izgrađenih mehanizama prilagođavanja, osoba pokušava umanjiti opasnost i obezbijediti vlastito preživljavanje, davanjem što prilagođenijih odgovora na situaciju u kojoj se našla. Stalno nastojanje da što prilagođenije odgovori na zahtjeve situacije, čini da osoba, vremenom, sve više napušta svoj uobičajeni način funkcioniranja i usvaja obrasce koji predstavljaju optimum prilagodbe na uvjete koje diktira situacija/zlostavljač. Na taj način, trauma tipa II trajno mijenja obrasce ponašanja, a time i strukturu ličnosti osobe koja joj je izložena.

Primjer za djelovanje traume tipa II je dugotrajna ugroženost nedostatkom sredstava za preživljavanje, različite situacije izloženosti dugotrajnom nasilju: odrastanje u nasilnoj porodici, seksualno i fizičko nasilje u djetinjstvu, zatočeništvo i tortura, brojne, kumulativne traumatske situacije, kao što su rat, nasilni partnerski odnos i sl. Traumatske situacije mogu biti izazvane prirodnim i tehnološkim katastrofama, ratom, po život opasnim medicinskim zahvatima, ali i namjernim

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

djelovanjem čovjeka. Situacije u kojima je uzrok traumatske situacije namjerno djelovanje čovjeka označavamo pojmom „ traumatsko nasilje“.

Psihološka trauma i psihosocijalni razvoj Psihološka trauma predstavlja najmasivniju povredu koju osoba tokom svoga života može doživjeti. Kako po definiciji, ona nastaje u situaciji kada osoba bude izložena prijetnji vlastitom opstanku, psihološka trauma predstavlja napad na osnovne čovjekove potrebe, pa time i na osnove od kojih kreće psihosocijalni razvoj ljudske jedinke: Dok traumatsko nasilje, razmjerno masivnosti ugrožavanja osnovnih potreba osobe, rezultira posljedicama psihološke traume, ostali oblici nasilja, koji nemaju te razmjere, nanose osobi koja

im je izložena povredu po istom principu. Nasilje nanosi povredu, koja isto ugrožava kod žrtve osjećaj sigurnosti i sliku svijeta, osjećaj moći, kontrole i sliku o sebi i oštećuje osjećaj povezanosti i pripadanja i sliku o drugima, ugrožavajući njeno primarno povjerenje. Na temelju povrede primarnih tekovina psihosocijalnog razvoja osobe, oblikuje se čitav niz posljedica preživljavanja psihološke traume. Znanje o prirodi i suštini psiholoških povreda, koje nastaju preživljavanjem psihološke traume i nasilja, pruža osnove logike razumijevanja osnovnih potreba osoba koje su preživjele psihološku traumu i nasilja, te pruža osnovu za oblikovanje pristupa u pomagačkom radu.

Psihosocijalni razvoj

Psihološka trauma

Osjećaj moći i kontrole

Osjećaj bespomoćnosti

„slika o sebi“

izmijenjena „slika o sebi“

Osjećaj sigurnosti

Gubitak osjećaja sigurnosti

„slika o svijetu“

izmijenjena „slika svijeta“

Osjećaj povezanosti i pripadanja

Gubitak osjećaja pripadanja

„slika o drugima“

gubitak bazičnog povjerenja

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

Radni materijal 5.

VEZA IZMEĐU TRAUME I NASILJA12 12

Autor: Edita Ostojić, psiholog, preuzeto iz Priručnika: „Etika moći“

Prema prirodi traumatskog događaja razlikujemo više vrsta traume. Prema broju traumatskih događaja koji su doveli do traumatizacije, trauma može biti:

•

Jednokratna – jedan izoliran traumatski događaj: pljačkaški prepad, saobraćajni udes, eksplozija plina u obližnjoj tvornici i sl.

•

Višekratna – niz traumatičnih događaja u slijedu: granatiranja u mjestu boravka, ubistvo bliske osobe, izgon iz mjesta boravka; ili učešće u ratu sa svakodnevnom izloženošću smrtnoj opasnosti, pogibije drugova, situacija zarobljavanja.

Prema trajanju traumatskog događaja koji je uzrokovao traumatizaciju, trauma može biti:

• •

Kratkotrajna – po život opasna medicinska intervencija, iznenadna smrt bliske osobe, pljačkaški prepad. Dugotrajna - zatočeništvo sa svakodnevnim prijetnjama po život, život u nasilnoj porodici sa stalnim ugrožavajućim incidentima, dugotrajna bolest sa neizvjesnim ishodom.

Prema stepenu neposrednosti djelovanja traumatskog događaja na traumatiziranog, trauma može biti:

•

Primarna – kada je traumatizirani direktno izložen djelovanju traumatskog događaja.

•

Sekundarna (posredna, vikarijalna) trauma – kada traumatizirana osoba doživi traumu zbog stradanja neke druge bliske osobe ili osobe čiju sudbinu može doživjeti lično zbog određenog stepena sličnosti ili velikog suosjećanja sa njom: izvještaji o bolesti ili patnji djece na drugom kraju svijeta, stalno svjedo-

čenje nasilju i stradanju klijenata za pomagače koji rade sa njima, dijete koje je svjedok majčinog stradanja od nasilnog oca, i sl. Prema uzročniku traumatskog događaja razlikujemo:

•

Katastrofe: prirodne, tehnološke – zemljotres, poplava, ili nuklearna eksplozija u elektrani, rušenje aviona, i sl.

•

Okrutnosti – kada je izvor traumatizacije djelovanje čovjeka – traume koje nanosi čovjek, «man made trauma».

Različite vrste nasilnih činova možemo svrstati na obje strane u svim ovim podjelama: oni mogu biti kratkotrajni, dugotrajni, jednokratni, višekratni, primarni ili sekundarni, ali su uvijek posljedica djelovanja čovjeka. U procesu pomaganja žrtvama nasilja ova činjenica postavlja pred pomagače posebne zahtjeve u pogledu uobličavanja pristupa u radu. Rad sa posljedicama nasilja, psihološkim posljedicama traume koju je nanio čovjek, zahtijeva od pomagača svijest o činjenici da već samim time što je pomagač čovjek, pomagač elementima svoga pristupa ima potencijal da bude traumatski okidač za klijenta. Svaka sličnost u našem ponašanju sa onim što je proizvelo traumatsku povredu može biti razlog za klijentov otpor u radu, za nazadovanje procesa i izvor ponovnog povređivanja. Da bi se ovo izbjeglo ili smanjilo na najmanju moguću mjeru, generalna smjernica za uobličavanje pristupa u procesu pomaganja bi trebala biti da svaka akcija koju poduzimamo u asistiranju traumatiziranima i žrtvama nasilja mora biti uobličena tako da klijentu pruža korektivno iskustvo u odnosu na iskustvo koje je uzrokovalo traumatsku povredu/ psihološke posljedice preživljenog nasilja. Masivnost traumatske povrede ostavlja za posljedicu i sklonost traumatiziranih ka neoprav-

12 Autor teksta: Edita Ostojić, psiholog, preuzeto iz Priručnika: „Etika moći“

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

danim i pretjeranim generalizacijama, kao npr.: svi muškarci su nasilni, u tom mjestu više nikada neću moći živjeti, ja sam loša i ne zaslužujem ništa dobro, svi pripadnici naroda iz kojeg su počinitelji su genocidni, ljudi su zli i ne može im se vjerovati, opasno je noću biti van kuće, i sl. Ove generalizacije su u svojoj suštini pokušaji da se putem isključivanja traumatizirana osoba osigura i zaštiti od ponovne viktimizacije. Sa druge strane, ovi pokušaji sve više ograničavaju osobu i osiromašuju njen život. Stoga pravac oporavka od traume uključuje i reuspostavljanje kapaciteta za diferencirano opažanje stvarnosti (Butollo, 2000), što vodi upravo razgradnji pretjeranih generalizacija. Podešavanje pomagačkog pristupa tako da pruža korektivno iskustvo u odnosu na iskustvo doživljeno u traumi, je jedan od načina koji traumatiziranoj osobi pomaže u razgrađivanju pregeneraliziranih stavova.

Trauma narušava:

•

osjećaj sigurnosti

•

osjećaj kontrole – izaziva osjećaj bespomoćnosti

•

bazično povjerenje

•

lične granice

•

samopoštovanje.

Svijest o podešavanju pristupa u radu sa traumatiziranima tako da svoj odnos i intervencije podesimo tako da one klijentima stalno i dosljedno pružaju korektivno iskustvo u odnosu na traumatsko iskustvo/iskustvo sa preživljenim nasiljem, predstavlja osnovu za gradnju etike rada sa traumatiziranim klijentima.

Proučavanje mehanizama nastanka traumatske povrede i mehanizama kojima nasilje djeluje, te razumijevanje psihološkog značenja onoga šta trauma narušava, predstavlja osnovu na kojoj možemo uobličavati naš pristup tako da bi mogao pružiti klijentu korektivno iskustvo. Na osnovu znanja o traumatskoj povredi pristupamo samokritičkom preispitivanju vlastitog pristupa, stavova, intervencija koje koristimo u radu sa klijenticama - žrtvama, ne izostavljajući niti intervencije koje činimo iz najboljih namjera. Preispitujemo ih sa aspekta znanja o tome šta trauma narušava i svoj pristup usmjeravamo tako da bismo postupkom otvorili put i osnažili proces reuspostavljanja upravo onoga što je traumatskim činom narušeno.

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

Radni materijal 6.

POSLJEDICE PREŽIVLJAVANJA PSIHOLOŠKE TRAUME13 13

Autor: Edita Ostojić, psiholog, preuzeto iz Priručnika: „Etika moći“

Različiti aspekti traumatskog događaja - stresora, su se pokazali kao značajan faktor nastajanja posljedica preživljavanja traume i posttraumatskog razvoja simptoma. Kao faktori uobličavanja posljedica navode se različiti kvaliteti stresora, kao:

•

trajanje izloženosti stresoru,

•

evtl. kumulativno djelovanje stresora,

•

da li je izravno ili posredno stresor djelovao na traumatiziranog,

•

da li je stresor djelovao na život osobe u skladu sa njegovom slikom svijeta, sebe i drugih. To su konstrukti koji nastaju na osnovu životnih iskustava. Čovjekovo djelovanje u okruženju slijedi osnovne principe: obezbijediti preživljavanje i što efikasnije funkcioniranje. Uspostavljanje funkcionalne ravnoteže sa okruženjem omogućava nam širok repertoar prilagođavanja, koji se realizira kroz zajedničko djelovanje fizioloških, fizičkih i psihičkih funkcija.

Funkcioniranje osobe koja je preživjela traumu podešeno je na njenu sliku svijeta, sebe i drugih, koje su, u odnosu na one koje su bile izgrađene do preživljavanja traume, promijenjene traumatskim iskustvom. Spontani pokušaji ponovnog uspostavljanja funkcionalne ravnoteže sa okruženjem i svijetom, podešeni su na novostvorene slike. To znači, da traumatizirana osoba razvija prilagodbu na ekstremne situacije, koje u svakodnevnom životu, kada ekstremna opasnost više realno ne postoji, djeluju pretjerano i neprilagođeno. Ovi spontani pokušaji prilagodbe osobe na sliku svijeta, drugih i sebe, u koje je utkano i preživljeno traumatsko iskustvo, je proces koji oblikuje simptome i posljedice preživljavanja psihološke traume i nasilja.

Simptomi traume tipa I Kod svih osoba izloženih preživljavanju nekog traumatskog događaja, razvija se posljedično akutna stresna reakcija, koja kod određenog broja njih fiksira posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), koji vremenom prerasta u hroničnu psihološku traumu. Simptomi, koji se nakon preživljavanja traumatskog iskustva razvijaju kod preživjele osobe, svrstani su u tri grupe simptoma:

•

Simptomi pojačane pobuđenosti osobu održavaju u stanju stalnog iščekivanja opasnosti, pa osoba funkcionira kao stalno spremna na odbranu/borbu ili bijeg – što odgovara na potrebu ponovnog uspostavljanja traumom narušenog osjećaja sigurnosti.

•

Simptomi izbjegavanja osobu vode ka pokušajima da iz svoga života isključi sve ono što bi je moglo podsjetiti na traumatski događaj – što odgovara na potrebu ponovnog uspostavljanja traumaom narušenog osjećaja kontrole – izbjegavaju se situacije koje su rizične i nepredvidive.

•

Simptomi nametanja se, po svojoj unutarnjoj logici, opiru pokušajima osobe da zaboravi i nevoljno joj u sjećanje donose sadržaje vezane za traumatski događaj u vidu slika, osjeta, sadržaja i osjećaja, koji su manje ili više strukturirani elementi traumatskog događaja – odgovaraju na potrebu da se i ekstremno traumatsko iskustvo isprocesira i uklopi, da bi se ponovno uspostavio osjećaj smisla i strukture.

Dalji razvoj simptoma i njihovo uobličavanje u kliničke slike ovisit će od niza faktora (Butollo, 1999):

12 Autor teksta: Edita Ostojić, psiholog, preuzeto iz Priručnika: „Etika moći“

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

•

vrste i težine povrede (pri čemu je za procjenu težine važno uzeti u obzir prvenstveno kako je to trauamtizirana osoba doživjela!), te značenja i smisla koji je osoba sama pripisala traumatskom događaju, odgovora socijalnog okruženja osobe: ukazane pomoći, reakcija za nju važnih osoba, načina na koji će njena viktimizacija uobličiti njen status u socijalnom okruženju u kome živi, ličnosti same žrtve – od ličnih resursa koji su joj dostupni u procesu samo/zbrinjavanja.

U svjesnom nastojanju da zaboravi traumatsku situaciju, osoba potiskuje, otcjepljuje (disocira) svoje svjesno sjećanje, dok se simptomi javljaju logikom koja ne podliježe svjesnoj kontroli. Nakon dugotrajne borbe osobi često uspijeva da simptome koji se javljaju više ne povezuje preživljenim traumatskim događajem. Tako ostaje sa simptomima, koji nastavljaju svoje postojanje, ali neuvezani sa svojim uzrokom. Ova dinamika kreira dodatni strah i konfuziju, jer osoba simptome počinje doživljavati kao znak ludila.

Psihološke posljedice oblikovane osnovnim simptomima U okviru simptoma pojačane pobuđenosti djeluju isti oni automatski fiziološki mehanizmi, koji su joj u ekstremnoj traumatskoj situaciji omogućili preživljavanje. Na osnovu njih osoba živi u stanju stalnog iščekivanja opasnosti, koje onemogućava odmor, opuštanje, normalan san i osobu održava u stanju produžene napetosti (stresa). Na tjelesnom planu to rezultira: -

psihosomatske smetnje – zbog stanja produženog stresa,

nizom fizičkih tegoba čiji se uzrok ne može utvrditi somatskim pretragama

Na psihičkom planu i u odnosima sa okolinom to stanje rezultira: -

impulsivnim i eksplozivnim ponašanjem,

reakcijama na podražaje iz okoline, koje su u nesrazmjeru sa njihovim intenzitetom (reakcije trzanja),

smanjenom tolerancijom na frustracije,

socijalnim povlačenjem i kidanjem veza sa okolinom – zbog stida vezanog za vlastite reakcije, koje ne može kontrolirati i sve manjeg strpljenja okoline prema ponašanju traumatizirane osobe.

Pod uticajem druge grupe simptoma – intruzivnih simptoma osoba je često uronjena u fragmente traumatske situacije – kao da je vrijeme zapelo u vremenu kada se traumatski događaj zbio. Fragmenti događaja se nameću u svijest po logici svjesnog ili nesvjesnog registriranja traumatskih okidača (podsjetnika), koji snagu svog djelovanja nalaze u činjenici da su neizbrisivo urezani u pamćenje. Ovi simptomi kod osobe mogu proizvesti sljedeće kliničke slike:

•

stanja slična halucinacijama

•

emocionalne reakcije straha od paničnih napada, na beznačajne ili čak neidentificirane povode

•

stanja psihičke odsutnosti, praćena snažnim fiziološkim ili emocionalnim reakcijama, ili potpunom blokadom

•

noćne more, čiji sadržaj može odražavati elemente traumatske situacije, ali i biti simbolički promijenjen do neprepoznatljivosti

•

kompulsivne fenomene, kao sekvence akcija vezanih za traumatski događaj (Rothschild, 2002).

U okviru simptoma izbjegavanja kod traumatizirane osobe razvija se nastojanje da izbjegne sve što je može podsjetiti na bilo koji aspekt traumatskog događaja. Budući da, zbog djelovanja traumatskih okidača, veliki broj situacija može, po nekom aspektu, postati traumatski podsjetnik, broj objekata izbjegavanja se može širiti u nedogled i istovremeno sužavati polje socijalnih interakcija osobe. Ovo dugoročno umanjuje ukupnu kvalitetu života traumatizirane osobe. Osoba pokušava svoj život svesti u one okvire u kojima može ponovno uspostaviti osjećaj kontrole nad situacijom. U kliničkoj slici se može pojaviti:

•

smanjena osjetljivost u nekom dijelu tijela, ili osjećaj da je dio tijela „mrtav“ - kao efekt emocionalne i osjetilne deinvesticije dijelova tijela, preko kojih je traumatski događaj iza-

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

zvao povredu,

•

disocijativni fenomeni koji rezultiraju vremenskim prazninama u sjećanju, poremećenim osjećajem za vrijeme i prostor,

•

fenomen „zaravnjenog afekta“ i emocionalne praznine – kao pokušaj da se odcijepe osjećanja, nad kojima osoba osjeća da nema kontrolu,

•

ovisničko ponašanje, kao pokušaj da se različitim opojnim sredstvima izazove ili pojača disocijacija,

•

socijalna izolacija - ograničavanje kretanja i izbjegavanje određenih mjesta, ljudi, datuma, prigoda, situacija,

•

pad postignuća u životu, povezan sa izbjegavanjem akcija koje bi bile usmjerene na ta postignuća (škola, posao, područja bavljenja) - zbog nespremnosti za preuzimanje rizika od neuspjeha, pa time ponovnog suočenja sa gubitkom kontrole i osjećanjem bespomoćnosti.

U daljnjim pokušajima da uspostavi osjećaj smisla i traumatsko iskustvo integrira u iskustvo, zbog najčešće nedostupnosti uzročnika (više sile ili počinitelja), odgovornost i krivnju za preživljeno pripisuje sebi. Ovaj spontani pokušaj samozbrinjavanja slijedi logiku, pri kojoj „ako je to moja greška, izbjegavanjem da to činim, mogu imati kontrolu nad situacijom“. Prihvatanje krivnje na sebe, nadalje rezultira okretanjem agresije prema sebi, kao osnove za razvoj depresivnih simptoma. Ako je osoba preživjela traumu koju je svojim namjernim djelovanjem prouzročio čovjek, traumu nasilja, sve prethodno navedene posljedice traume dodatno se kompliciraju i klijentovim stavom prema nasilju, formiranom u procesu socijalizacije i stavom društva u kome živi prema nasilju uopće i odnosom prema žrtvama nasilja.

Posljedice traume tipa II Kao tipične posljedice traumatizacije tipa II navode se (Butollo, 1999): somatizacija, disocijacija, smetnje u regulaciji afekata, smetnje u uspostavljanju i održavanju socijalnih odnosa, poremećaji identiteta i sklonost ponovnoj viktimizaciji.

Ako je odrasla osoba izložena traumi tipa II, pod pritiskom potrebe za stalnom prilagodbom zahtjevima nasilnika, njeni dotadašnji obrasci funkcioniranja se mijenjaju sa ciljem obezbjeđivanja kakve-takve sigurnosti, ili čak obezbjeđivanja vlastitog preživljavanja. Oni predstavljaju odgovor repertoara prilagodbe kojim osoba, dijete ili odrasla osoba raspolaže, na dugotrajnu izloženost različitim oblicima nasilja. Kada je dijete izloženo dugotrajnoj i ponavljajućoj traumi, njegova ličnost se od početka formira pod uticajem tih okolnosti. Živeći u okolnostima koje su izobličene nasiljem, psiha djeteta je stavljena pred izazov: da u nepredvidivom, nesigurnom i neprijateljskom nasilnom okruženju, o kome je ovisno i koje ne može zamijeniti, zadovolji svoje razvojne potrebe za moći i kontrolom, sigurnošću, pripadanjem i ljubavlju, drugim riječima, da obezbjedi svoje fizičko i emocionalno preživljavanje Nesposobno da se samo brine za sebe ili da se zaštiti, nedostatak brige i zaštite od strane odraslih osoba, dijete mora nadoknaditi jedinim sredstvom kojim raspolaže: nedozrelim sistemom psihičkih odbrana (Herman,1992). Kod odrasle osobe, koja je kroz proces prilagodbe na dugotrajno nasilje, obrasce funkcioniranja nadogradila na već formiranu ličnost, može se očekivati veći stepen fleksibilnosti i veći kapacitet za oporavak, kada se situacija promijeni, nego u slučaju djeteta koje nije niti imalo priliku da razvije pretraumatski obrazac funkcioniranja, na koji bi se moglo vratiti.

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

Radni materijal 7.

POSLJEDICE SEKSUALNOG NASILJA

Svi oblici jednokratnog seksualnog nasilja, kod žrtve mogu izazvati simptome psihološke traume (pojačanu pobuđenost, intruzije i izbjegavanje), sa svim njihovim komplikacijama. Nakon preživljenog silovanja, na primjer, razvoj posljedica teče, prema nekim autorima, u tri faze (Ajduković, 2000).

Faza akutne reakcije U ovoj fazi žrtva može reagirati na dva suštinski različita načina:

• •

Ekspresivno: otvoreno pokazivati osjećanja straha, bijesa i očajanja, uznemirenost i potresenost

Nakon faze akutne reakcije, nastupa faza u kojoj osoba nastoji ponovno uspostaviti ravnotežu i funkcionalnost u svakodnevnici, mehanizmima negiranja (zaboraviti, ne misliti na to...) i potiskivanja (sugerirati sebi da to nije važno) i događaja i posljedica. Izvana često ovi napori stvaraju dojam da je došlo do poboljšanja. Međutim, dolazi do pomjeranja osjećanja bijesa sa počinitelja na sebe ili najbližu okolinu, te do sve većeg raskoraka između zahtjeva svakodnevnice i sposobnosti osobe da odgovori na njih. U ovoj fazi simptomi se uobličavaju na sljedeći način:

•

Na planu emocija: otežana kontrola emocija – izljevi bijesa prema vani ili prema unutra (depresivne faze)

•

Na planu ponašanja: autodestruktivno ponašanje do pokušaja samoubistva, izmijenjeno ili otežano seksualno ponašanje, ponašanja izbjegavanja (kao simptoma traume) - ljudi, mjesta, situacija koje podsjećaju na traumatski događaj

•

Na planu navika: poremećaji u hranjenju – pretjerano uzimanje ili odbijanje hrane

•

Na kognitivnom planu: otežana koncentracija, zaboravljivost i otežano upamćivanje i učenje

•

Neurotske reakcije, psihosomatske smetnje i niz tjelesnih simptoma za koje se ne može naći organski uzrok

•

Problemi u odnosima: otežano održavanje i ostvarivanje odnosa, nepovjerenje, konfliktuoznost.

Pojačano kontrolirano ponašanje: racionalno i mirno.

Ova dva tipa reakcije mogu smjenjivati jedan drugi u toku prvih sati, pa i sedmica nakon preživljenog silovanja. U ovoj fazi se javljaju svi simptomi karakteristični za fazu akutne stresne reakcije: simptomi pojačane pobuđenosti i intruzivni simptomi. -

Faza izvanjskog prilagođavanja, negiranja i potiskivanja

na planu emocija: stid, bijes, strah, nevjerica, osjećaj krivnje i samooptuživanje, bespomoćnost, želja za osvetom, panični napadi, osjećaj uprljanosti,

na fizičkom planu: povraćanje, glavobolje, gušenje i pritisak u grudima, lupanje srca, nesanice, noćne more uz fizičke povrede koje su posljedica silovanja,

na planu ponašanja: akcije vezane za pokušaje da poveća sigurnost - promjena adrese, telefona, skrivanje, te karakterističan simptom opsesivnog pranja.

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

Faza prilagođavanja U periodu kada je trauma već vremenski daleko iza osobe, kada je našla načina da oblikuje svoj život u, za nju, prihvatljivim okvirima, mogu se aktivirati traumatski simptomi. Pod uticajem nekog podražaja, kao „traumatskog okidača“, mogu se pojaviti misli, osjećanja i reakcije vezane za traumatski događaj i godinama nakon preživljenog silovanja. Budući da vjeruje da je sve „zaboravila“, osoba obično nema razumijevanje za ovo svoje stanje i za sebe. Javlja se strah da će poludjeti, ili očaj zbog spoznaje „da to nikada ne prolazi“. Ovo može za neko vrijeme biti izvor brojnih i razornih poteškoća za preživjelu, ali može biti i motivacija da potraži pomoć i počne terapijski raditi na prevladavanju preživljene traume silovanja. Psihološke posljedice silovanja su, pored uobičajenih posljedica preživljavanja ostalih traumatskih događaja (narušen osjećaj sigurnosti i slika svijeta, narušen osjećaj moći, kontrole i slika o sebi i narušena slika o drugima, povjerenje u ljude) i specifične smetnje vezane za traumu silovanja: promijenjen odnos prema sebi i svome tijelu, prema suprotnom spolu, prema seksualnosti, što ostavlja dugoročne posljedice na psihičko i tjelesno zdravlje, spolnost i fertilitet.

Konfuzija kriterija i uvjerenje o vlastitom udjelu Zbog preispitivanja njenog udjela u viktimizaciji, koje žrtvi seksualnog nasilja, pa čak i djetetu koje je žrtva incesta, imputira okolina, i vlastitog osjećaja krivnje, žrtve ovog vida nasilja mogu biti uhvaćene u konfuziju da li je do viktimizacije došlo i pored materijalnih dokaza seksualnog nasilja. U ovoj konfuziji su još više zatočene žrtve ostalih oblika seksualnog nasilja, u kojima su dokazi da je do nasilja došlo još manje opipljivi ili su daleko ispod kriterija koje zajednica, pa i žrtva sama, ima o nasilju uopće. Zbog psihičkih posljedica koje ostavljaju ovi vidovi nasilja žrtva se može obratiti servisima mentalnog zdravlja, ali simptomi koje nudi obično nisu uvezani u nasilje kao uzročni kontekst. Kod ovakovih oblika seksualnog nasilja žrtva osjeća konfuziju između vlastitog doživljaja onoga što joj se događa, odgovora sredine i vlastitog stava

prema seksualnom nasilju, što je sprječava da krivnju za ono što joj se događa, pravilno pripiše počinitelju: pored osjećaja da je, sa jedne strane njena privatnost i mogućnost da je zaštiti napadnuta ili osujećena, ne odlučuje se reagirati zbog nedostatka dokaza, zbog vlastitih kriterija i predubjeđenja o nasilju - stava da se to „ne računa“, zbog očekivanja da je okolina neće podržati jer to ne smatra značajnim, da će krivnju pripisati njoj ili je ubijediti da umišlja. Kada dijete doživi seksualno zlostavljanje u porodici, i porodica i njihova okolina o tome najčešće šuti. Dijete je tada zbunjeno, konfuzno i šokirano, povjerenje koje je imalo u odraslu blisku osobu zlostavljača je totalno narušeno. Zlostavljanje od strane roditelja potpuno uništava sigurnu osnovu na kojoj se izgrađuje bazično povjerenje za cijeli život.

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

Radni materijal 8.

TRAUMA SILOVANJA14 14 Prema J.L.Herman «Trauma and Recovery».

Suštinski element silovanja je: fizička, psihička i moralna povreda ličnosti. Preživjele silovanje imaju visoki nivo trajnog posttraumatskog stresnog poremećaja, u poređenju sa žrtvama ostalih zločina. Cilj silovatelja je zastrašiti, potčiniti i poniziti svoju žrtvu, izložiti je krajnjoj bespomoćnosti. Zbog toga je silovanje čin koji za posljedicu ima psihološku traumu. Žene koje su traumatizirane u seksualnom i partnerskom životu moraju se nositi sa problemom kontrole nad vlastitim životom. Suprotno muškarcima, njihove poteškoće mogu biti otežane smanjenom tolerancijom njihovih najbližih. Društvo ne dopušta ženama niti povlačenje niti izražavanje svojih osjećanja. U nastojanju da ih zaštite porodica, partneri i prijatelji mogu zanemariti potrebu preživjele da reuspostavi svoj osjećaj autonomije. Članovi porodice mogu se odlučiti na svoju ruku na akciju nakon traumatskog događaja i mogu ignorirati ili prevazići želje preživjele, čime je ponovno obesnažuju. Mogu biti netolerantni prema njenom bijesu ili ga mogu prepokriti svojom vlastitom potrebom za osvetom. Stoga se preživjele obično ne odlučuju da se povjere članovima porodice, ne samo iz straha da ih neće razumjeti, nego i zbog straha da će reakcije članova porodice prepokriti njihove vlastite. Preživjele silovanja iz različitih razloga nailaze na poteškoće sa prosuđivanjem društva. Mogu ih smatrati obeščašćenim. Rigidni procjenjivački stavovi su široko rasprostranjeni i osobe najbliže žrtvama nisu imune od njih. Muževi, partneri, prijatelji i porodica imaju predubjeđenja o tome šta je to silovanje i kako bi žrtva trebalo da reagira.

Krivnja postaje centralna za mnoge preživjele zbog ogromne razlike između njihovog stvarnog iskustva i općeprihvaćenih vjerovanja o silovanju. Mnogi postupci koje žene doživljavaju kao zastrašujući napad, čak niti najbliži ne posmatraju na taj način. Preživjele su stoga u situaciji da moraju birati između izražavanja svojih vlastitih gledišta i zadržavanja povezanosti sa drugima. Pod tim okolnostima mnoge žene mogu imati poteškoća, čak i da imenuju svoje iskustvo. Prvi zadatak osvještavanja je jednostavno nazvati silovanje pravim imenom. Konvencionalni socijalni stavovi, ne samo da mnoga silovanja ne smatraju nasiljem, nego ih čak posmatraju dao dobrovoljne seksualne odnose za koje žrtva snosi odgovornost. Tako žene otkriju užasnu nepovezanost između stvarno doživljenog i socijalnog zamišljanja realnosti. Žene nauče da silovanjem nisu samo napadnute, nego i obeščašćene. Prema njima se osnose sa više sumnje nego prema poraženim vojnicima, zato što izostaje priznanje da su one izgubile u nefer borbi. Štaviše njih se okrivljuje da su izdale svoje vlastite moralne standarde i da se nisu branile. U tretmanu preživjelih silovanja izražena je tema stida i krivnje. One često ogorčeno pripisuju krivnju sebi, ili što su se dovele u riskantnu situaciju ili što se nisu uspjele odbraniti. Upravo ovo su i argumenti koje koristi silovatelj da bi krivnju pripisao žrtvi ili opravdao silovanje. Preživjela ne može početi pravedno procjenjivati svoje stanje dok god jasno ne shvati da nikakav njen postupak, na bilo koji način, ne oslobađa silovatelja odgovornosti za zločin koji je počinio.

14 Prema J.L.Herman «Trauma and Recovery».

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

Efekat socijalne podrške Budući da traumatski događaju neminovno oštećuju odnose, osobe iz socijalnog okruženja preživjele imaju moć da utiču na eventualni ishod traume. Podržavajući odgovor drugih može ublažiti djelovanje događaja, dok neprijateljska i negativna reakcija može prouzročiti štetu i otežati traumatski sindrom. Nakon traumatskih događaja preživjeli su jako povredljivi. Njihov self je narušen. Ovaj osjećaj se može popraviti samo na onaj način kako je bio i prvobitno uspostavljen – u odnosu sa drugima.

•

Reuspostavljanje bazične sigurnosti

Kada su jedanput iskusili osjećaj potpune izolacije, preživjeli su snažno svjesni fragilnosti svih ljudskih veza u situacijama ospasnosti. Ona ima potrebu za jasnom i eksplicitnom garancijom da neće ponovno biti napuštena. Osjećaj straha, nepovjerenja i izolacije kod preživjele moće biti pojačan nerazumijevanjem ili otvorenim neprijateljstvom onih kojima se obraća za pomoć. Ako u protivnom preživjela ima sreće da ima podržavajuću porodicu, partnera ili prijatelje, njihova briga i zaštita može djelovati snažno izlječujuće.

•

Ponovna izgradnja pozitivnog odnosa prema sebi

Kada je jedanput uspostavljen osjećaj bazične sigurnosti, preživjela treba pomoć drugih osoba u ponovnoj izgradnji pozitivne slike o sebi. Mora biti reuspostavljen kapacitet za bliskost i regulacija agresije, koje je trauma narušila. Ovo od okoline zahtijeva da budu tolerantni za oscilirajuću potrebu preživjele i za bliskošću i za distancom, i dozu uvažavanja za njene pokušaje da reuspostavi autonomiju i osjećaj kontrole. To nije zahtjev da ostali toleriraju nekontrolirane agresivne ispade; takva tolerancija je u suštini kontraproduktivna i doprinosi povećanju tereta krivnje i stida kod preživjele. Reuspostavljanje osjećaja vlastite vrijednosti, prije svega, zahtijeva istu vrstu uvažavanja autonomije koja podstiče izvorni način na koji se razvija samo-poštovanje u prvim godinama života.

•

Obnovljeno samopoštovanje

Reuspostavljanje pozitivne slike o sebi uključu-

je ne samo obnavljanje osjećaja za autonomiju unutar veza nego i obnovljeno samopostovanje. Preživjela treba pomoć drugih u svojoj borbi za prevazilaženje stida i dostizanje fer procjene svoga stanja. Stavovi najbližih su ovdje od velike važnosti. Realistična procjena smanjuje osjećanje poniženja i krivnje. Naprotiv, i kruti kriticizam i neznalačko, slijepo prihvaćanje uveliko doprinosi tome da preživjela pripisuje krivnju sebi i njenoj izolaciji. Realistična procjena uključuje prepoznavanje pravih okolnosti traumatskog događaja i normalnog spektra reakcija žrtve. One uključuju prepoznavanje moralnih dilema u situaciji suočenja sa jako ograničenim izborom. One, također, uključuju prepoznavanje psihološke štete i prihvatanje dugog procesa oporavka. Krute kritičke procjene, naprotiv, često nameću predubjeđenja i o prirodi traumatskog događaja i o odgovarajućim reakcijama. Naivno prihvatanje tog gledanja zaobilazi pitanje moralne procjene sa obješnjenjem da takve dileme nisu praktične u okolnostima ograničenog izbora. Moralna osjećanja stida i krivnje se ne mogu zataškavati, čak niti u toj situaciji.

•

Razumna procjena njenog stanja

Putem razmatranja stida i krivnje, traumatizirane osobe se bore da dođu do fer i razumne procjene svoga stanja, u nalaženju ravnoteže između nerealistične krivnje i potpunog negiranja svake moralne odgovornosti. Govoreći o krivnji preživjela treba pomoć drugih, koji su voljni prepoznati da se traumatski događaj desio, da napuste svoja predubjeđenja, i da jednostavno ponesu teret slušanja njene priče iz uloge svjedoka. Ako drugi mogu slušati bez pripisivanja krivnje, preživjela može prihvatiti svoj vlastiti neuspjeh da se ponaša po svojim idealnim standardima u ekstremnoj situaciji. Konačno, ona može realno prosuditi svoje držanje i pravilno adresirati odgovornost. Krute procjene drugih mogu pojačati stid i krivnju preživjele, ali se ne mogu niti jednostavno pobrisati izjavom da je se rezrješava krivnje, jer jednostavna izjava, čak i kada je povoljna, predstavlja odbijanje da se sa preživjelom upustimo u mučne moralne potankosti ekstremne situacije. Od onoga ko pristaje da sluša preživjela ne traži samo oslo-

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

bađanje od krivnje nego pravednost, suosjećanje i spremnost da sa njom podijeli znanje o krivnji zbog onoga što se ljudima događa u ekstremnim situacijama.

•

Pomoć u žaljenju za izgubljenim

Konačno, preživjela treba pomoć drugih da bi odžalila svoje gubitke. Svi klasični tekstovi iznad svega prepoznaju potrebu žaljenja da bi mogao nastupiti oporavak i razrješenje traume. Nauspjeh da se završi proces žaljenja obnavlja traumatsku reakciju. U uobičajenom procesu žalovanja postoje mnogi društveni rituali koji podržavaju osobe koje žaluju u prolaženju kroz taj proces. Naprotiv, nema običaja ili uobičajenih rituala koji prepoznaju žalovanje nakon traumatskih događaja. U odsustvu takve podrške potencijalno patološko žalovanje i teška trajna depresija su veoma česte.

Uloga zajednice Dijeljenje traumatskih iskustava sa drugima je preduvjet za oporavak osjećanja smislenosti svijeta. U tom procesu preživjela treba pomoć ne samo od onih koji su joj najbliži, nego i od šire zajednice. Odgovor zajednice ima moćno djelovanje na konačno razrješenje traume. Popravljanje raskida odnosa između traumatizirane osobe i zajednice ovisi, u prvom redu, od javnog priznavanja traumatskog događaja i, u drugom redu, od vrste onoga što će zajednica poduzeti. Jedanput kada je javno priznato da je osobi nanesena povreda, zajednica mora preduzeti odgovarajuće postupke:

•

Adresirati odgovornost za nanesenu štetu

•

Popraviti štetu.

i da ih zakon ne uračunava. Kontradikcija između ženine realnosti i zakonske definicije te iste realnosti je često tako zaoštrena da efikasno uklanja ženu od participiranja u formalnoj strukturi pravde. Žene brzo shvate da je silovanje zločin samo teoretski; u praksi standardi o tome šta sadržava silovanje nisu postavljeni u skladu sa iskustvima žena sa nasiljem, nego iznad nivoa prisile koja je prihvatljiva za muškarca. Ovaj nivo se pokazuje previsokim. Tradicionalni zakonski standardi prepoznaju zločin silovanja samo ako počinitelj koristi ekstremnu silu, koja daleko prevazilazi onu koja je potrebna da se žene zastraše, ili ako on napadne ženu koja pripada društvenom sloju gdje mu je pristup zabranjen. Što je stepen socijalne veze veći, to dozvoljen širi dijapazon prisile, tako da će prisila na seks koji počini stranac možda i biti prepoznata kao silovanje, dok isti akt koji počini osoba sa kojom je žena u intimnoj vezi neće. Budući da se većina silovanja počini od poznanika ili partnera, većina silovanja ne biva prepoznata od zakona. Nastojanja da se traži pravda ili naknada često predstavlja samo daljnju traumatizaciju, jer je zakonski sistem često nedovoljno senzibiliziran prema žrtvama silovanja; on je ustrojen kao poprište na kome strategija agresivnih argumenata i psiholoških napada zamjenjuje fizičku silu. Žene su, općenito, slabo pripremljene za ovaj oblik borbe. Žene koje su tražile pravdu putem zakonskog sistema često to iskustvo opisuju kao da su bile po drugi puta silovane.

Ova dva odgovora – priznavanje i popravljanje – su neophodna za ponovnu izgradnju osjećanja za red i pravdu kod preživjele. U traumama civilnog života ista pitanja javnog priznavanja i pravde u centralna preokupacija preživjele. Formalno mjesto na kome se mogu odigrati i priznavanje i popravljanje je krivično-pravni sistem, koji je često zatvoren za žrtve seksualnog i partnerskog nasilja. Već na prvoj stepenici prepoznavanja žene uobičajeno uviđaju da su izolirane

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

Radni materijal 9.

OBLIKOVANJE POMAGAČKOG ODNOSA15 15

Autor: Edita Ostojić, psiholog, preuzeto iz Priručnika: „Etika moći“

Povreda nasiljem dolazi od čovjeka i temelji se na zloupotrebi pozicije moći u odnosu. Sva tri suštinska preduvjeta da se nasilje dogodi, zastupljena su i u situaciji pružanja pomoći u slučajevima nasilja:

•

Pružanje pomoći se odvija unutar pomagačkog odnosa,

•

Da bi se izbjegla opasnost ponavljanja povrede, dužnost pomagača je da uobliči pomagački odnos tako da klijentu pruži mogućnost da u njemu doživi korigirajuće iskustvo u odnosu na nasilno iskustvo, koje je uzrokovalo povredu. Praktično, to znači da pomagač mora uobličiti odnos na osnovama:

Pomagač je osoba – čovjek,

•

Pomagač u pomagačkom odnosu je u poziciji moći, u poređenju sa osobom koja je u poziciji korisnika usluga (klijenta).

Jasnog stava o nasilju kao nepravdi – „moralna ne-neutralnost“

Svjesnog odustajanja od zloupotrebe moći u odnosu – „tehnička neutralnost“.

Budući da je u stanju potrebe, činom traženja pomoći, klijent se dobrovoljno predaje pomagačkom odnosu, unatoč svojoj izuzetnoj ranjivosti na nasilje (Herman, 1992). Ranjivost klijenta na nasilje i raspodjela moći u pomagačkom odnosu, predstavljaju opasnost da, pod izvjesnim okolnostima, klijent doživi neki element ponašanja pomagača kao traumatski okidač, ili ponovljenu povredu nasiljem. Ako se klijent u toku procesa pružanja usluge, u pomagačevom ponašanju, svjesno ili nesvjesno prepozna i/ili doživi neki element ponašanja kojim je počinitelj prouzročio povredu kod traumatiziranog klijenta se to može uvezati sa traumatskim sjećanjem i proizvesti reakcije tipične za one koje izazivaju traumatski okidači, pa time postati uzrokom obnovljene povrede, a ako i ne dovede do ovako dramatičnih reakcija, sigurno je da će imati negativne efekte na klijentovo povjerenje, koje je osnova za gradnju uspješnog pomagačkog odnosa. Neophodna osnova, na kojoj pomagački odnos može ispuniti svoju ulogu, je povjerenje. U slučajevima povreda nasiljem i traumom, povjerenje je ujedno i jedna od tri osnovne značajke preživljene povrede, pa je izazov uspostavljanja pomagačkog odnosa time veći.

Jasan stav o nasilju kao nepravdi - moralna ne-neutralnost Budući da se u radu sa žrtvama i počiniteljima nasilja pomagač pojavljuje u ulozi svjedoka nepravde, važno je da djeluje iz jasnog osnovnog stava da je nasilje nepravda, te jasnog ličnog opredjeljenja da svojim angažmanom doprinese da se pravda ponovno uspostavi. Moralno neutralan stav pomagača u radu sa slučajevima nasilja:

•

žrtva može doživjeti kao ponovno osporavanje njenog iskustva viktimizacije, kao što je doživjela od počinitelja (negiranje, pripisivanje krivnje žrtvi), i/ili od okoline koja nije bila spremna da joj potvrdi bazičnu nepravdu onoga što joj se dogodilo (sumnjom u žrtvin doprinos njenoj viktimizaciji, pripisivanjem krivnje za viktimizaciju žrtvi, potrebom da se nasilje prešuti i prikrije...).

•

počinitelj može doživjeti kao prostor za manipulaciju pomagačem i pribjeći istim metodama kojima je i žrtvu održavao u konfuziji.

15 Autor teksta: Edita Ostojić, psiholog, preuzeto iz Priručnika: „Etika moći“

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

Odustajanje od zloupotrebe moći - tehnička neutralnost Akcije pomagača koje ograničavaju klijentovu autonomiju i pravo na samoodređenje, klijent može doživjeti kao ponovni napad na svoje granice i uskraćivanje potrebe za kontrolom, upravo one aspekte nasilne situacije koji su proizveli povredu. Stoga odustajanje od zloupotrebe moći u odnosu, tehnička neutralnost pomagača praktično znači (Herman, 1992), da u pomagačkom odnosu pomagač neće:

čijim posljedicama se realno može najlakše nositi,

•

obezbjeđivanju stručne pomoći i podrške klijentu da provede odluke koje je donio, te pomoći da se suoči i izbori sa nepovoljnim posljedicama, koje su povezane sa tim odlukama.

Tehnička neutralnost pomagača proizilazi iz osnovnog stava: „Klijent je nadležan za svoj vlastiti život.“

poduzimati akcije koje imaju za cilj zadovoljenje vlastitih potreba,

Ovaj osnovni stav se može uvezati i naći svoje opravdanje u

zauzimati strane u klijentovim unutarnjim konfliktima,

stavu o postojanju kapaciteta ljudskog bića za spontano samozbrinjavanje,

uticati na klijenta pri donošenju životnih odluka.

povjerenju u duboko osjećanje (znanje) koje osobu vodi u pravcu zadovoljavanja njenih potreba i oblikuje njeno ponašanje.

Afirmacija klijentove autonomije i prava na samoodređenje u pomagačkom odnosu, vodi ka tome da se odnos klijenta i pomagača zasniva na podjeli moći, koja rezultira i podjelom odgovornosti za ishod zajedničkog rada. Definiranje uloge pomagača na ovaj način je značajno primjerenija njegovim objektivnim mogućnostima da „riješi slučaj“, „proizvede iscjeljenje“ i objektivnim ograničenjima da, svojim profesionalnim djelovanjem, postigne najbolje rješenje. Podjela moći u odnosu, afirmiranjem klijentove autonomije, znači i jasno definiranje ličnih granica u pomagačkom odnosu i njihovo obostrano poštovanje. Poštujući lične granice klijenta, pomagač ne intervenira u području njegove autonomije, njegovog života i životnih odluka. Transparentno definiranje granica terapijskog odnosa je garancija protiv obostrane zloupotrebe moći u odnosu. Pomagač koji transparentno, dosljedno i jasno zastupa svoje granice, uz istovremeno poštovanje klijentovih granica, postaje klijentu model kako može ponovno uspostaviti ili nadograditi vlastite granice. (Herman, 1992) Uloga pomagača, u tim okolnostima, sastoji se u:

•

nuđenju ideja za rješenje, na osnovi znanja i stručnog iskustva koje ima,

•

pomaganju klijentu da potpunije sagleda moguće posljedice različitih rješenja i postupaka, da bi za sebe donio one životne odluke, sa

Područja u kojima je osobi, koja se obraća za pomoć, pomoć i potrebna, je: -

područje sagledavanja psiholoških i socijalnih posljedica načina na koje zadovoljava svoje potrebe,

pomoć u pronalaženju psihološki efikasnijih i socijalno prihvatljivih načina.

Prstup utemeljen na tehničkoj neutralnosti je suština nedirektivnog pristupa u savjetodavnom i terapijskom radu.

Primjena pristupa u direktnom radu U radu na nekom konkretnom slučaju nasilja u praksi, postupci pomagača iz različitih profesija uključenih u rad sa nasiljem, imaju generalni cilj da se izbalansira odnos moći u odnosu i time spriječi nasilje. Konkretni postupci su upravljeni prema svim sudionicima u slučaju nasilja: počinitelju, žrtvi, a neki i prema okolini u kojoj se taj odnos nalazi.

•

Postupci koji su pravljeni prema osobi koja je počinitelj, imaju za cilj da stave pod kontrolu uporišta moći iz kojih nanosi povredu nasiljem žrtvi.

•

Postupci koji su upravljeni prema osobi koja je žrtva, imaju za cilj da povećaju njenu moć u tom odnosu.

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

•

Postupci upravljeni prema okolini upravljeni su na zbrinjavanje indirektnih žrtava (evtl. djece ili drugih osoba), a jedan dio postupaka se dugoročno usmjerava i prema ostalima u zajednici, u obliku informiranja i edukacije o nasilju, sa ciljem sprječavanja negativnih uticaja na sudionike slučaja i, dugoročno, prevenciju sličnih.

Pomagački rad sa žrtvama nasilja Pomagački rad sa žrtvama nasilja, koji ima za cilj da poveća njenu moć u nasilnom odnosu, provode predstavnici svih institucija i organizacija koje su uključene u muldtidisciplinarni tim, u skladu sa svojim nadležnostima, a prema navedenim principima pristupa u radu.

Krizno zbrinjavanje žrtava nasilja U okviru kriznog zbrinjavanja žrtve, postupci koji povećavaju njenu moć su: ·

Materijalno zbrinjavanje (siguran smještaj, pomoć u potrebnim materijalnim sredstvima) – pružaju fizičku sigurnost i vraćaju osjećaj sigurnosti.

Informacije – medicinske, psihološke, pravne, praktične, informacije o svrsi i slijedu odgovarajućih procedura, vremenskom okviru pojedinih procedura... – pružaju strukturu i predvidivost, povećavaju osjećaj moći.

Savjetovanje - pregovaranje o žrtvinim očekivanjima od postupaka i procedura koje je pokrenula i davanje mišljenja/stručne procjene o realnim mogućnostima njihovog ispunjenja, upoznavanje žrtve sa stepenom povjerljivosti ličnih podataka o njoj, dogovaranje o podjeli zaduženja između pomagača i žrtve u provedbi procedura za koje se žrtva odlučila, nuđenje različitih mogućnosti i načina zadovoljenja onih potreba i očekivanja za koje se žrtva odlučila, dovođenje potrebe, očekivanja i odluka žrtve u realan kontekst – pruža tehnički neutralnu i moralno ne-neutralnu podršku žrtvi, gradi povjerenje u pomagačkom odnosu i povećava žrtvin osjećaj povjerenja.

Svi pobrojani kratkoročni (krizni) postupci, u pogledu pristupa odgovaraju na primarnu potrebe žrtve nasilja za uspostavljanjem fizičke sigurnosti. Pristup je utemeljen na znanjima o suštini povrede koju nanosi nasilje i pomagačkom odnosu koji je uobličen tako da pruži korigirajuće iskustvo u odnosu na iskustvo koje je prouzrokovalo povredu. Ako postoji potreba za dugoročnim pomagačkim radom, on se odvija u okviru postupaka psihološke terapije. Slijed postupaka je utemeljen u zakonitostima procesa oporavka od traume i nasilja. Krizno zbrinjavanje, iako nije psiho-terapijski postupak, ima terapijsko djelovanje i uklapa se u prvu fazu procesa oporavka od traume i nasilja – fazu uspostavljanja sigurnosti.

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

Radni materijal 10.

REFERALNI MEHANIZAM U slučajevima humanitarne krize potrebno je u što kraćem vremenskom roku uspostaviti mehanizam podrške kako bi ugroženi mogli bezbjedno i brzo pristupiti zdravstvenim, psihosocijalnim, bezbjednosnim, pravnim i socio-ekonomskim uslugama. To zahtijeva da se institucije i organizacije koje pružaju usluge uvežu u sistem pomoći koji ima funkcionalan i jasan postupak upućivanja žrtava, tzv. referalni mehanizam. Referalni mehanizam je osmišljen da na jednostavan i siguran način ugrožene osobe uputi u sistem u kojem mogu dobiti sve potrebne usluge, kao što su medicinska njega, psihosocijalne usluge, pomoć policije, pravna pomoć i sl. Pružatelji usluga su međusobno povezani i dijele informacije tako da ugroženi nemaju potrebu svima ponavljati razloge dolaska. Efikasan referalni mehanizam se uspostavlja na osnovu koordiniranog mapiranja institucija i organizacija vršeći procjenu njihovih kapaciteta. Kvalitet usluga je potrebno kontinuirano pratiti kako bi se osigurao kvalitet i zadovoljili minimalni standardi usluga. Prilikom izgradnje referalnog mehanizma tokom krizne situacije prioritet je na uspostavljanju osnovnog sistema pomoći, jer uspostavljanje potpune referentne mreže zahtjeva dosta vremena. Koraci prilikom uspostavljanja referalnog meanizma za žrtve rodno zasnovanog nasilja: -

Mapirati sve servise koji pružaju pomoć žrtvama rodno zasnovanog nasilja odgovarajući na slijedeća pitanja: · Koji servisi su postojale prije krizne situacije? · Koji servisi još uvijek funkcioniraju? · Da li su ti servisi sigurni, pristupačni i da li imaju osposobljeno osoblje? · Da li ti servisi zadovoljavaju minimalne standarde pružanja usluga ili im je potrebno dodatno graditi kapacitete?

- -

Na osnovu mapiranja uspostaviti referalni mehanizam koji je zasnovan na principima rodne ravnopravnosti. Identificirati nedostatke postojećih servisa i napraviti plan za otklanjanje tih nedostataka. Osigurati da su žene i druge ugrožene grupe informirane o postojanju referalnog mehanizma za borbu protiv rodno zasnovanog nasilja. Pratiti kvalitet usluga servisa koji pružaju pomoć preživjelima i redovno podizati kapacitete tih servisa. Uspostaviti standardne za operativno postupanje u slučajevima rodno zasnovanog nasilja na nacionalnom nivou. Redovno pratiti i nadograđivati referalni mehanizam

Upravljanje referalnim mehanizmom je proces u kojem se angažira niz pojedinaca, organizacija i službi kako bi se preživjelima obezbijedila podrška i oporavak. Važan segment upravljanja je informiranje o vrstama i načinima usluga i davanje izbora korisnicima da sami odluče da li će i kada koristiti ponuđene usluge. Efikasno upravljanje pruža svima jednake usluge bez diskriminacije na osnovu godina, spola, seksualne orijentacije, rase ili etničke pripadnosti. U kriznim situacijama je teško pružiti sve usluge zato je potrebno izvršiti procjenu i poredati prioritete. Osoba koja vrši procjenu u saradnji sa preživjelima pravi plan i upućuje osobu u odabranu instituciju. Osobe koje su zadužene za upravljanje moraju imati određene interpersonalne i psihosocijalne vještine kako bi mogle slušati, vršiti procjenu, planirati i pratiti proces preživjele osobe. Tokom upravljanja neophodno je imati redovnu komunikaciju sa drugim agencijama kako bi se obezbjedio koordiniran proces upućivanja, pružanja usluga i praćenja. Kada je to potrebno i uz saglasnost preživjelih, osobe koje vrše upravljanje mogu zastupati preživjele i pregovarati u njihovo ime sa članovima zajednce ili porodice.

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

Radni materijal 11.

OPASNOSTI KOJE POTIČU IZ RADA SA PREŽIVJELIMA TRAUME I NASILJA Uloga pomagača žrtvama traume i nasilja stavlja pred pomagača brojne izazove: njegovim bazičnim uvjerenjima, stavovima, motivaciji i emocijama.

•

Kao svjedoci tuđe traumatizacije pomagači su izloženi sekundarnoj traumatizaciji, koja se može ispoljiti u istom tipu simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja.

•

Pomagač je izložen opsnostima od profesionalnog stresa i pregorijevanja.

•

Pomagač je izložen izazovima u smislu njegove emocionalne stabilnosti.

Profesionalni stres i pregorijevanje Pomagačke profesije, u kojima su oni koji ih obavljaju stalno izloženi tuđoj patnji, nesreći i boli, uz istovremeno često ograničene mogućnosti da pomognu, smatraju se profesijama masivno izloženima riziku profesionalnog stresa i procesu profesionalnog „pregorijevanja“. Proces pregorijevanja, predstavlja stanje koje vodi ka iscrpljenosti, zbog pretjeranih zahtjeva koji mogu biti vanjski (porodica, posao, prijatelji, partner) i unutarnji (očekivanja od sebe, prezahtjevan lični sistem vrijednosti). Proces pregorijevanja vodi preko rasipanja do pada energije, a na kraju oštećuje ličnu motivaciju, stavove i ponašanje osobe (Freudenberger, 1995). Proces pregorijevanja je povezan sa predugim izlaganjem stresu. Izvori profesionalnog stresa i pregorijevanja u literaturi su razvrstani u pet grupa (Ajduković, 1994):

•

Izvori koji ovise o samoj osobi – unutarnji izvori

•

Izvori vezani uz radne uvjete

•

Izvori vezani uz organizaciju rada

•

Izvori vezani za odnose sa drugima unutar organizacije

•

Izvori vezani uz vrstu pomagačkog posla i obilježja ljudi kojima se pomaže.

Ova lista izvora nam govori da se briga za mentalno zdravlje pomagača, osim na ličnoj razini, vodi i implementiranjem različitih rješenja za poboljšanje radnih uvjeta, organizacije rada uopće, te brigom i postupcima za njegovanje zdravih odnosa u timu. Lični izvori stresa su utemeljeni u nekim ličnim osobinama pomagača: -

težnja ka perfekcionizmu,

pomanjkanje osjećaja za vlastite potrebe i odsustvo zdravih granica,

pojačana potreba za kontrolom,

poteškoće u samoorganiziranju i dijeljenju posla sa drugima, i sl.

Postupci kojima se realizira briga za mentalno zdravlje pomagača Briga za mentalno zdravlje pomagača je sastavni dio nastojanja u pravcu pružanja kvalitetne usluge, jer se mnoge smetnje koje može osjetiti pomagač u procesu pružanja usluge, odražavaju direktno na klijenta, preko pomagačkog odnosa. Tek na ovaj način se možemo ispravno brinuti za sve ono što smo u vidu znanja i sposobnosti razvili u svome poslu, i što smo kao ljudska bića, opredjeljena da ta znanja i sposobnosti stavimo u službu korisnika naših usluga, izgradili u svojoj ličnosti, i da taj posao obavljamo što duže i što kvalitetnije.

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

Briga za mentalno zdravlje pomagača obično uključuje ponudu mogućnosti za supervizijski rad, intervizijsku podršku unutar tima i oblike samopomoći. Jedan dio pomoći je i samopomoć. Pristup u radu utemeljen na znanjima o nasilju kao faktor u očuvanju mentalnog zdravlja pomagača Znanja o logici preživljavanja i uobličavanju posljedica traume i nasilja i pristup u radu uobličen na tim znanjima, mogu direktno doprinjeti brizi za mentalno zdravlje pomagača: -

Afirmacija klijentovih resursa

Podjela moći sa klijentom u pomagačkom odnosu

Pomagački odnos utemeljen na afirmaciji zdravih granica

Uvezivanje u multidisciplinarni tim u procesu pružanja usluga.

Uobličavanje pomagačkog odnosa na obostranom uvažavanju ličnih granica, afirmira njegovo legitimno pravo na vlastite granice i transparentnost u njihovom iskazivanju i zastupanju. Pomagačkim odnosom utemeljenim na afirmaciji zdravih granica, legitimne ljudske potrebe pomagača bivaju ozvaničene, a njihovo zastupanje, uz uvažavanje granica korisnika, transparentno. Time se izbjegava potreba pomagača da se za svoju dobrobit u pomagačkom odnosu zauzima skrivenim i manipulativnim sredstvima. Uvezivanje u multidisciplinarni tim Sistematsko djelovanje protiv nasilja uz međusobno oslanjanje članova unutar multidisciplinarnog tima, pomagaču daje aktivnu ulogu: angažman ga izvlači iz pasivne uloge potencijalne žrtve, koja to pokušava zanegirati i potisnuti, čuvajući svoju sliku svijeta tako što negira, previđa ili umanjuje iskustvo korisnika/žrtve.

Afirmacija klijentovih resursa Terapijski pristup koji afirmira resurse korisnika i veliki dio rada u procesu oporavka temelji upravo na tim resursima, ima prednosti kako za korisnika, tako i za pomagača. Tako uobličen pristup daje nadu, pomagača izvlači iz osjećaja sažaljenja i očaja, izazvanog time da je klinička slika smetnji definitivni i jedini identitet klijentove ličnosti. Veliki dio rada se bazira na traganju za jakim stranama klijentove ličnosti i njihovom osnaživanju. Takav pristup u rad unosi optimizam, jer afirmirajući dignitet klijenta, pomagač afirmira i unutarnje snage čovjeka uopće, pa i sebe samog, kao dijela čovječanstva. Dijeljenje moći u pomagačkom odnosu Dijeljenje moći sa klijentom u pomagačkom odnosu, rasterećuje pomagača od toga da on snosi i svu odgovornost za rezultat zajedničkog rada. Osjećaj da mi snosimo svu odgovornost je jedan od poznatih ličnih izvora pomagačkog stresa. Pomagački odnos utemeljen na afirmaciji zdravih granica

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

PRILOG:

PowerPoint Prezentacija

RZN u kriznim situacijama

POSTUPANJE SA ŽRTVAMA RODNO ZASNOVANOG NASILJA U KRIZNIM SITUACIJAMA / MODUL ZA OBUKU

Ensuring reproductive rights for all Adresa: Zmaja od Bosne b.b. 71 000 Sarajevo Bosna i Hercegovina Telefon: +387 33 293 570 Faks: +387 33 552 330 E-mail: bosnia-herzegovina.ofﬁce@unfpa.org Web: ba.unfpa.org twitter.com/unfpabih facebook.com/UNFPABiH