PRUŽANJE PSIHOSOCIJALNOG TRETMANA ŽRTVAMA SEKSUALNOG NASILJA I TORTURE U RATU MODUL ZA OBUKU TRENERA by UNFPAak

PRUŽANJE PSIHOSOCIJALNOG TRETMANA ŽRTVAMA SEKSUALNOG NASILJA I TORTURE U RATU Modul za obuku trenera

FEDERALNO MINISTARSTVO ZDRAVSTVA U SARADNJI SA UNFPA

PRUŽANJE PSIHOSOCIJALNOG TRETMANA ŽRTVAMA SEKSUALNOG NASILJA I TORTURE U RATU Modul za obuku trenera

dr Behzad Hadžić Elma Hadžić, psiholog Sarajevo, novembar 2017. godine

PRUŽANJE PSIHOSOCIJALNOG TRETMANA ŽRTVAMA SEKSUALNOG NASILJA I TORTURE U RATU / Modul za obuku trenera

SADRŽAJ: PRUŽANJE PSIHOSOCIJALNOG TRETMANA ŽRTVAMA SEKSUALNOG NASILJA I TORTURE U RATU 5 Radni materijal

UVOD 5

1.1. VJEŽBA 5 1.2. UVOD I TUMAČENJE OSNOVNIH POJMOVA 6 1.3. POSEBNE KARAKTERISTIKE TRAUME SEKSUALNOG NASILJA I TORTURE U RATU 7

Radni materijal 2. SIMPTOMI I PREPOZNAVANJE ŽRTAVA SEKSUALNOG NASILJA I TORTURE U RATU 10

Radni materijal 3.

PSIHOSOCIJALNI TRETMAN ŽRTAVA SEKSUALNOG NASILJA I TORTURE U RATU 12

3.1. MOGUĆI MODELI PSIHOSOCIJALNIH TRETMANA ZA ŽRTVE SEKSUALNOG NASILJA I TORTURE U RATU 12 3.2. ISHODI TRETIRANE I NETRETIRANE TRAUME 16 3.3. O ČEMU TREBA VODITI RAČUNA KOD ODABIRA PRUŽAOCA USLUGA SA ŽRTVE SEKSUALNOG NASILJA I TORTURE U RATU? 16

Radni materijal 4.

DILEME, ZAKLJUČCI I PREPORUKE 19

PRUŽANJE PSIHOSOCIJALNOG TRETMANA ŽRTVAMA SEKSUALNOG NASILJA I TORTURE U RATU / Modul za obuku trenera

Modul

PRUŽANJE PSIHOSOCIJALNOG TRETMANA ŽRTVAMA SEKSUALNOG NASILJA I TORTURE U RATU Pregled modula Trajanje modula Cilj modula

240 minuta • • • • • • •

Ključne poruke

- -

Prikazati potencijalnim pružateljima psihosocijalnih usluga ženama žrtvama seksualnog nasilja i torture u ratu značaj otvaranja ove teme na svim nivoima: psihološkom, sociološkom, pravnom, istorijskom, kulturološkom, političkom, ekonomskom, duhovnom, religijskom i moralno - etičkom. Prikazati kratkoročne i dugoročne posljedice traume seksualnog nasilja i torture u ratu na žrtvu, porodicu, užu i širu zajednicu, kao i na društvo u cjelini. Ponuditi polaznicima obuke spektar svih mogućih simptoma i znakova koji se mogu naći kod žrtava seksualnog nasilja i torture u ratu. Pokušati izgraditi kod pružatelja psihosocijalnih usluga novi senzitivni pristup u kojem će dominirati empatija i moralni elementi, jer se radi sa osobama kojima ne pomaže kruti profesionalni pristup. Naučiti polaznike da se terapijski uspjeh u radu sa žrtvama seksualnog nasilja i torture u ratu ne mjeri samo uobičajenim indikatorima (ovdje nema malih, sitnih brojeva) Senzibilizirati polaznike na značaj privikavanja na rad u tišini bez medijskog glamura, kao i na značaj timskog rada. Ukazati na specifičnosti rada sa ovom populacijom, kao i na činjenicu da uobičajene procedure o radu sa žrtvama nasilja u ovom slučaju ne daju uvijek dobre rezultate. Federacija BiH je obavezna prema međunarodnim propisima o ljudskim pravima da poboljša odgovor na rodno zasnovano nasilje, uključujući i odgovor na seksualno nasilje i torturu u ratu Radi se o teškim oblicima nasilja, koja imaju karakter krivičnih djela: Seksualnim nasiljem u ratu – smatraju se silovanje, seksualno ropstvo, prisilna prostitucija, prisilna trudnoća, prisilna sterilizacija i svaki drugi oblik seksualnog nasilja uporedive težine, što može uključivati i trgovinu ljudima, neprimjerene medicinske istrage i pretrage koje uključuju skidanje cijelog ili dijela donjeg rublja. Seksualno nasilje kao oblik torture – Tortura je definisana kao namjerno nanošenje boli ili patnje, fizičke ili psihičke, osobi koja se nalazi u pritvoru ili pod kontrolom optuženog. Seksualno nasilje koje je nagovorom prouzrokovao državni službenik ili koje se na drugi način može pripisati državi, može predstavljati torturu. Za žene i djevojke nasilje ne prestaje sa službenim završetkom rata/sukoba. U toku postkonfliktne faze, žene mogu doživjeti još više nasilja zbog nepostojanja vladavine prava, neuspjeha države da spriječi, istraži i kazni sve oblike rodno zasnovanog nasilja, zbog neučinkovitih procesa razoružanja i demobilizacije, kao i reintegracije. Kao posljedica toga, žene i djevojke u konfliktnim i postkonfliktnim oblastima izložene su većem riziku od neželjene trudnoće i spolno prenosivih infekcija, uključujući HIV, kao i teških spolnih i reproduktivnih ozljeda. Žrtva seksualnog nasilja i torture u ratu ima pravo na psihosocijalne usluge, a prema stanju potreba u datom trenutku, prema svom mjestu prebavilšta, odnosno boravišta. Zdravstvene ustanove /službe porodične medicine, centri za mentalno zdravlje u zajednici i dr./, centri za socijalni rad/službe socijalne zaštite, kao i nevladine organizacije imaju obavezu i dužnost pružiti psihosocijalne usluge žrtvama seksualnog nasilja i torture u ratu, poštujući načela rada s ovom kategorijom žrtava. Od krucijalne važnosti za unaprjeđenje programa rehabilitacije i resocijalizacije žrtava seksualnog nasilja i torture u ratu jeste umrežavanje svih ključnih aktera – centara za socijalni rad, centara za mentalno zdravlje u zajednici, nadležnih općinskih službi, nadležnih kantonalnih i entitetskih ministarstava, te brojnih drugih tijela. Umrežavanjem, odnosno koordinacijom postiže se efikasnije provođenje svih praktičnih mjera od strane uključenih institucija i organizacija, a koje su usmjerene na ostvarivanje osnovnih ljudskih prava svih žrtava seksualnog nasilja i torture u ratu (i žena i muškaraca).

PRUŽANJE PSIHOSOCIJALNOG TRETMANA ŽRTVAMA SEKSUALNOG NASILJA I TORTURE U RATU / Modul za obuku trenera

Literatura

- - - - - - - - - - - - - - - - -

Arcel, L.T., Folnegović-Šmale, V., Kozarić – Kovačić, D. & Marušić, A.(1995) Psihosocijalna pomoć žrtvama rata: žene izbjeglice i njihove obitelji iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske. International Rehabilitation Council for Torture Victims (IRCT). Copenhagen. Babić, M. & Mahmutćehajić, R. (2001). Tolerancija, ideologija i tradicija. Forum Bosnae. Butollo, W., Krüsmann, M. & Hagl, M. (2000). Život nakon traume. Dom štampe. Zenica. Hašimbegović, A. (1990). Procjena djelotvornosti psihoterapije. (I izdanje). Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. Sarajevo. Hagen, T. K. & Yohani, S. C. (2010). The Nature and Psychosocial Consequences of War Rape for Individuals and Communities. International Journal of Psychological Studies. Harvard Program in Refugee Trauma. (1997). Trauma i ljudski razvoj. Kaplan, B., Sadock, V.A. & Ruiz, P. (2009). Kaplan & Sadock's Comprehensive textbook of psychiatry. Ninth edition. Wolters Kluwer ǀ Lippincott Williams & Wilkins. Lamovec, T. (2005). Psihosocijalna pomoć u duševnoj krizi. Udruženje za uzajamnu pomoć u duševnoj nevolji. Tuzla. Lončar, M., Medved, V., Jovanović, N. & Hotujac, Lj. (2006). Psychological Consequences of Rape on Women in 1991 – 1995 War in Croatia and Bosnia and Herzegovina. Croatian Medical Journal. Zagreb. Jakovljević, M., Sartorius No., Cifrić, I., Letica, S., Nikić, M., Gabrić, N. & Lang, S. (2014). Duševno zdravlje, kultura i društvo: psihijatrija pred izazovima. Pro Mente, Zagreb. Jaspers, K. (1990). Opšta psihopatologija. (II izdanje). Prosveta – Beograd, prosveta - Niš Popović, S. (1999). Tortura, posljedice i rehabilitacija. Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine. Sarajevo. Vive žene. Kontekstualni pristup strahu, traumi i gubitku. Program Evropske unije za prevenciju torture u Bosni i Hercegovini. Radio Kameleon. Tuzla. Priručnik: Pružanje psihosocijalnih usluga žrtvama rodno zasnovanog nasilja u Federaciji Bosne i Hercegovine, FMZ, FMRSP i UNFPA, Sarajevo, 2016. Pilav, A. i Mehić, A. Jačanje odgovora zdravstvenog sistema na rodno zasnovano nasilje u Federaciji BiH: Resursni paket, UNFPA, Sarajevo, 2015. Pružanje psihosocijalnih usluga, dio multisektorskog odgovora na rodno zasnovano nasilje, Standardne operativne procedure, Regionalni ured UNFPA za Istočnu Evropu i Centralnu Aziju (UNFPA EECARO), 2015; Pružanje zdravstvenih usluga, dio multisektorskog odgovora na rodno zasnovano nasilje, Standardne operativne procedure, Regionalni ured UNFPA za Istočnu Evropu i Centralnu Aziju (UNFPA EECARO), 2015

Glavni elementi modula i metodologija

Prezentacija predavača Podjela radnih materijala Vježbe za polaznike

Napomene za predavače

Na samom početku edukacije, predavač treba da osigura da polaznici imaju na raspolaganju 20 minuta (10 minuta za čitanje i 10 minuta za pisanje), a vezano za zadatak postavljen u vježbi – Traumatska priča žene koja je pretrpjela silovanje, kao oblik seksualnog nasilja i torture u ratu. Analiza odgovora može da traje od 45-60 minuta, ali se ne obavlja odmah, već u okviru Prezentacije 3.

Materijali za sesiju obuke

Prezentacije u Power Pointu za Modul: PPP 1. - Uvod i definicije osnovnih pojmova vezanih za traumu ratnog silovanja. Posebne karakteristike traume ratnog silovanja koje je izdvajaju kao poseban entitet u psihotraumatologiji. PPP 2. - Simptomi i znaci traume seksualnog nasilja i torture u ratu PPP 3. - Psihosocijalni tretman žrtava seksualnog nasilja i torture u ratu (uz analizu odgovora polaznika vezanih za traumatsku priču CRSV) PPP 4. - Zaključci i preporuke: Naučne, kulturne i etičke dileme u radu sa žrtvama seksualnog nasilja i torture u ratu. Radni materijali: Radni materijal 1. 1.1. Traumatska priča žene koja je pretrpjela silovanje 1.2. Uvod i tumačenje osnovnih pojmova 1.3. Neke posebne karakteristike trauma seksualnog nasilja i torture u ratu Radni materijal 2. Simptomi i prepoznavanje žrtava seksualnog nasilja i torture u ratu Radni materijal 3. Psihosocijalni tretman žrtava seksualnog nasilja i torture u ratu 3.1. Mogući modeli psihosocijalnih tretmana na žrtve seksualnog nasilja i torture u ratu 3.2. Ishodi tretirane i netretirane traume žrtve seksualnog nasilja i torture u ratu 3.3. O čemu treba voditi računa kod odabira pružatelja usluga žrtvama seksualnog nasilja i torture u ratu Radni materijal 4. Dileme, zaključci i preporuke

PRUŽANJE PSIHOSOCIJALNOG TRETMANA ŽRTVAMA SEKSUALNOG NASILJA I TORTURE U RATU / Modul za obuku trenera

Radni materijal 1.

UVOD

1.1. VJEŽBA Opis vježbe - Na samom početku, modula svakom polazniku dati tekst sa traumatskom pričom silovane žene. Zadatak svakog polaznika jeste da, nakon čitanja od nekih 10-tak minuta, na list papira napišu koje je sve emocije i moralne dileme izazvala priča žrtve i kakve bi oni savjete dali žrtvi ratnog silovanja. Odgovori polaznika se ne analiziraju odmah. - Nakon što polaznici napišu svoje osjećaje i dileme, održi se predavanje. Nakon završetka usmenih izlaganja,polaznici se podijele u grupe od po pet članova, izabere se jedan član čiji je zadataka za ostalima ponovno pročita istu priču. Članovi manjih grupa treba opet da iznesu svoje emocije i dileme vezane za istu, o njima se prvo prodiskutuje u manjim grupama, a zatim sve grupe zajedno. - Ova vježba bi mogla poslužiti i kao evaluacija i procjena koliko su polaznici shvatili moralne probleme i moralne dileme kroz koje prolazi žrtva silovanja u ratu, ali i pružaoci psihosocijalnih tretmana. - Na osnovu emocionalnih reakcija polaznika, kao i na osnovu ponuđenih odgovora u moralnim dilemama žrtve u priči, mogao bi se, barem i u manjoj mjeri, odrediti stepen pročišćenosti kontratransfera budućih pružaoca psihosocijalnih tretmana. - Ovakva vrsta vježbe predstavlja dobar edukativni model, jer je za pretpostaviti da mnogi polaznici obuke nikada nisu bili u detaljnijem kontaktu sa ŽRS.

TRAUMATSKA PRIČA ŽRTVE RATNOG SILOVANJA „Ja zapravo i ne znam kako da počnem svoju priču. Ima li uopće svrhe da išta pričam? Znam samo da više ne mogu ovako živjeti... (period duge šutnje). Živim u Skandinaviji, imam troje, zapravo četvero djece. Imam i muža. Ovo je naš drugi dolazak u Bosnu i Hercegovinu za 17 godina kako smo otišli... (preznojavanje, crvenilo u licu i u predjlu vrata).

Gledala sam Vas neki dan na TV-u. Pričali ste nešto na nekoj Međunarodnoj konferenciji o ratu i o ratnim traumama. Ja inače slabo spavam, ali od tada nisam oka sklopila. Našla sam broj telefona i adresu i napokon odlučila, pa kako bude. Moram biti iskrena, tražila sam Vas na facebooku i rekla sam sebi Ako nema profila, otići ću. Znate doktore, bojim se svega. Osjećam da se više sama ne mogu nositi sa ovim problemom i da bih ga trebala sa nekim podijeliti, ali se bojim. Bojim se svega. Nikome ne vjerujem, ništa ne radim. Ne znam uopće kako mi to moji tolerišu. Tog prokletog dana odveli su mi muža i dva djevera u logor. Nas su pretresali i stalno nešto ispitivali. Ja sam bila najmlađa i nisam imala djecu. Njih su dvije imale po dvoje djece. Onda, jedno večer su došli i sve nas strpali u jednu kuću. Bože, kako sam tada željela da umrem... Plač... Silovali su nas i jednu komšinicu. Postavili su stražara u našu kuću da ne možemo nikuda izlaziti niti pobjeći. Mislila sam na muža i stalno sam plakala. Ne znam uopće kako smo preživjele. Nismo ništa jele danima. A onda smo konvojem otišle do Travnika, a potom u Hrvatsku. Svako je otišao na svoju stranu i svako se pravio da se ništa nije desilo. Ja sam ostala trudna. Pokušala sam prekinuti trudnoću, ali ljekari to nisu htjeli. Po izlasku muža iz logora, zajedno smo otišli u Skandinaviju. Muž je bio jako pažljiv prema meni. Ništa nije sumnjao, niti sam ja išta govorila. Ponekad me samo pitao da li se čujem sa jetrvama i to je bilo sve. Slabo sam učila jezik. Nisam imala volje niti za kakvu aktivnost. A onda je došao i taj prokleti dan. Rodila sam muško. Muž je bio presretan. Najteže mi je bilo kada kažu Vidi ga, isti otac. Ja hoću u zemlju da propadnem. Nisam ništa osjećala prema tom djetetu, zapravo sam ga na momente i mrzila. A onda sam za nekoliko godina rodila još i tri kćerke. One ga puno vole, a i on njih. Muž sav sretan. Puno radi, zarađuje, a ja ništa... Moram Vam priznati da sam na sina puno galamila, znala sam ga i udariti. Nerviralo me je to kada me on zagrli, kada me pogleda. Jednom me je čak i upitao A zašto ti mene ne voliš onako kako voliš sestre?... Ja sam išla kod svih doktora...

PRUŽANJE PSIHOSOCIJALNOG TRETMANA ŽRTVAMA SEKSUALNOG NASILJA I TORTURE U RATU / Modul za obuku trenera

Svi kažu da je sve u redu, a samo ja nisam u redu... U posljednje vrijeme me i muž nervira, ne volim ni njegovu blizinu. Počeo se raspitivati i o razlozima zbog kojih ne govorim sa jetrvama. Jedan djever je ubijen u logoru, a drugi je umro od raka u Americi. Muž mu je išao na sahranu, a ja nisam mogla zbog djece... U posljednje vrijeme često dolazim u iskušenje da priznam mužu i da mu ispričam sve što mi se dogodilo, ali onda pomislim kako bi on to sve prihvatio, da li bi moje kćerke prestale voljeti brata? Pomislim da li imam pravo na takav čin? Kažem sama sebi pa bolje je da se ti raspadneš, nego da ti se porodica raspadne.“

1.2. UVOD I TUMAČENJE OSNOVNIH POJMOVA Trauma predstavlja događaj u kojem je osoba svjedok ili sama proživljava strah za vlastiti život i/ili fizičku sigurnost, odnosno za život ili fizičku sigurnost drugih osoba, te doživljava strah, teror ili osjećaj bespomoćnosti. Traumatski doživljaji utiču na promijenjenu percepciju svijeta, on se više ne doživljava kao sigurno mjesto. Smatra se da traumatska iskustva koja uzrokuje čovjek (npr. silovanje, napad i sl.) dovode do većeg psihološkog uticaja, za razliku od traumatskih događaja koji su posljedica prirodnih katastrofa (npr. zemljotres) (APA Dictionary of psychology, 2006). Traumatska iskustva izazvana nasiljem od strane drugog čovjeka indukuju kod žrtve osjećaj poniženja koji dodatno komplikuje traumu. Tortura predstavlja izloženost ozbiljnom, bolnom fizičkom zlostavljanju i nasilju, kao i mentalnom ili psihološkom nasilju (APA Dictionary of psychology, 2006). Silovanje predstavlja forsiranu seksualnu penetraciju protiv volje i bez pristanka osobe. Uključuje i seksualnu penetraciju na osobu koja nije u mogućnosti da da svoj pristanak, zbog mentalnog oštećenja ili intoksikacije. Sindrom ratnog silovanja uključuje simptome PTSP-a koji se javljaju kod osobe koja je bila seksualno napadnuta. Simptomi mogu trajati i godinama nakon silovanja, te mogu uključivati strah od samoće, fobični stav prema seksualnom odnosu, frigidnost, impotenciju, perzistirajuće ekscesivno pranje tijela (APA Dictionary of psychology, 2006). ŽRS – žrtva ratnog silovanja RS – ratno silovanje

U smislu međunarodnog krivičnog prava, mora se naglasiti sljedeće: Polazeći od statuta i sudske prakse međunarodnih krivičnih sudova za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, zatim posebnog suda za Sierra Leone, posebnog odjela sudova u Kambodži, Rimskog statuta, Međunarodnog krivičnog suda, specijalna predstavnica generalnog sekretara za pitanja seksualnog nasilja u ratu dala je sljedeće definicije:1 Seksualnim nasiljem u ratu – smatraju se silovanje, seksualno ropstvo, prisilna prostitucija, prisilna trudnoća, prisilna sterilizacija i svaki drugi oblik seksualnog nasilja uporedive težine, što može uključivati i trgovinu ljudima, neprimjerene medicinske istrage i pretrage koje uključuju skidanje cijelog ili dijela donjeg rublja. Seksualno nasilje kao oblik torture – tortura je definirana kao namjerno nanošenje boli ili patnje, fizičke ili psihičke, osobi koja se nalazi u pritvoru ili pod kontrolom optuženog. Seksualno nasilje koje je nagovorom prouzrokovao državni službenik ili koje se na drugi način može pripisati državi, može predstavljati torturu. Fizičko i seksualno zlostavljanje, naročito žena, česta je pojava u ratu. Žene bivaju izložene različitim oblicima seksualnog nasilja i torture. Iako su muškarci primarni počinitelji, važno je napomenuti da i oni mogu biti predmet viktimizacije i zlostavljanja, uključujući i seksualno zlostavljanje tokom njihovog prisilnog zatvaranja u mjestima zatočenja (logorima).

1.3. POSEBNE KARAKTERISTIKE TRAUME SEKSUALNOG NASILJA I TORTURE U RATU Pretpostaviti je, dinamski gledano, dokle god bude rata i drugih oružanih konflikata, da će biti i traume seksualnog nasilja i torture u ratu i žrtava tog nasilja i torture. Odvojiti pojam, primjera radi silovanja u konfliktu, i raditi na njegovoj eliminaciji je suštinski pogrešno, jer je potrebno raditi na prevenciji konflikta i rata, kao i svih formi nasilja, generalno. Nažalost, još uvijek se, uglavnom, bavimo žrtvama kao posljedicama nasilja, a ne nasiljem kao općom kategorijom.

1 Nacrt programa za žrtve ratnog silovanja, seksualnog zlostavljanja i torture u Bosni i Hercegovini (2013-2016), Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, Sarajevo, 2012. god, str. 3

PRUŽANJE PSIHOSOCIJALNOG TRETMANA ŽRTVAMA SEKSUALNOG NASILJA I TORTURE U RATU / Modul za obuku trenera

Iluzorno je pokušavati eliminisati seksualno nasilje i torturu samo pravnim putem, putem raznih međunarodnih konvencija i akata, putem „dana borbe protiv nasilja u konfliktima“, jer rat i nasilje nisu samo pravne kategorije. Seksualno nasilje i tortura u ratu je, sigurno, jedna od najtoksičnijih trauma iz povijesti ljudskog traumatskog iskustva. Kod seksualnog nasilja i torture u ratu gotovo uvijek dolazi do „loma“ mentalnih funkcija ličnosti i za to iskustvo se veže fenomen “psihološke smrti“, a za koju žene žrtve seksualnog nasilja i torture u ratu imaju osjećaj da im je „duša umrla prije tijela“. Svi pojedinci koji se bave traumom seksualnog nasilja i torture u ratu moraju malo više govoriti o psihološkoj dimenziji smrti i javnosti predočiti sve moguće posljedice koje će doći u budućnosti zbog masovnih djela seksualnog nasilja i torture u ratu. Seksualno nasilje i tortura u ratu se razlikuje od svih drugih formi ove vrste zločina po svome opsegu, javnom dešavanju (dešava se u prisustvu drugih žena, vojnika, kao i ostalih članova porodice i zajednice), brutalnosti (koja poprima oblike sadizma i ksenofobije), ropstvu žrtava, kao i naglašenoj socijalnoj dimenziji pri čemu je to čin zagađivanja krvi ili gena zajednice iz koje potiče žrtva (Kerstiens, 2004; Hagen & Yohani, 2010). Specifičnosti traume seksualnog nasilja i torture u ratu uključuju: - - -

- - -

- -

Proširenje ispoljavanja agresivnosti prema ženama zbog njihove etničke ili socijalne pripadnosti, Promoviranje seksualne dominantnosti, mržnje i destruktivnosti, Iskorištavanje žena u situaciji izrazite ranjivosti, s jedne, kao i demoraliziranja muškaraca zbog nemogućnosti pomaganja ženama, s druge strane, Mijenjanje demografskih karakteristika nekog područja forsirajući neželjene trudnoće (kada je silovanje u pitanju), Forsiranje napuštanja domova uz „sijanje“ terora, Zadovoljavanje potrebe za pripadanjem grupi, pri čemu se kroz sam čin silovanja nastoji omogućiti postizanje seksualnog zadovoljstva većeg broja vojnika, Slabljenje veza među ženama, kao i prema drugim članovima zajednice, Poražavanje neprijatelja taktikom koja će ostaviti dalekosežne posljedice (Hagen & Yohani, 2010).

Seksualno nasilje i tortura u ratu nema libidonoznih komponenti i u njemu su uglavnom prisutne agresivne

tendence koje mnoge obuzmu u ratu, jer treba drugog i drugačijeg poraziti na bilo koji način. Vojno i politički gledano, seksualno nasilje i tortura u ratu je rat u pozadini i ono je produkt opasnih i prljavih strategija kojima se nastoji uništiti i poraziti „druga strana“, i često je nažalost na najveću ljudsku sramotu dio „kalkuliranog genocida“. Pored nedostatka libidonoznih tendenci, ono što još karakteriše ratno silovanje je i način i mjesto gdje se ono vrši. Ova se djela često čine u prisustvu članova porodice u vlastitim kućama i stanovima i na taj način kod žrtava se javlja osjećaj dugoročnog stida, poniženja, bespomoćnosti iz kojega žrtve najčešće nikada ne uspiju izaći. Gotovo isti osjećaji se javljaju i kod članova porodice i drugih osoba koje su bile prisutne činu seksualnog nasilja, s tim da se u njih javlja još jedan dubok osjećaj krivnje, jer nisu ništa mogli poduzeti da zaštite svoje najmilije. Ovdje se može i tražiti razlog zbog kojeg se žrtve i članovi porodice, kao i svjedoci seksualnog nasilja i torture u ratu raziđu, udalje jedni od drugih, izbjegavaju jedni druge. Trauma koju je grupa ljudi doživjela u istom trenutku u istom prostoru najčešće od istog počinitelja razdvaja žrtve, unosi nemir i nepovjerenje među njih. Žrtve jedne drugima postanu traumatski podsjetnici i zbog toga se počnu haotično ponašati i tražiti način nošenja sa vlastitom traumom. Općenito je poznata činjenica da niti jedna trauma toliko ne razdvaja žrtve kao trauma seksualnog nasilja i torture u ratu. Trauma seksualnog nasilja i torture u ratu dovodi do dubokog stida, poniženja, trajnog osjećaja bespomoćnosti, gubitka vjere u ljude i u sebe i svoje sposobnosti, kao i do gubitka smisla života, općenito. Možda bi ovdje trebalo istaći i činjenicu o kojoj se malo priča, a to je pitanje“ održivog povratka sa psihološke strane“. Previše se u procesu povratka izbjeglica institiralo na pravljenju kuća, stanova, obnovi infrastrukture, a veoma malo se govorilo o strahovima povratnika i o tome koliko su često sami domovi žrtava traumatski podsjetnici za mnoge žrtve među povratnicima, jer se o traumi ratnog silovanja uglavnom ne priča. Iz ovoga proizlazi da sam povratak ne znači nužno i oporavak žrtve seksualnog nasilja i torture u ratu. Ova vrsta traume je veoma kompleksna, kao što je kompleksan i put oporavka. Trauma seksualnog nasilja i torture u ratu nastaje u jednom specifičnom političkom kontekstu, u kojem je došlo do loma kulturne i etičke matrice čovječanstva. U ratnim uvjetima nasilje ne samo da se ne sprječava, ono se čak i favorizuje. Oni koji na bilo koji način „prave“ žrtve, postaju nacionalni heroji. Rat ne donosi samo individualne patnje ratnim žrtvama, on dovodi do destrukcije svih ustanova i sistema u kojima su se ljudi nekada osjećali sigurno. Rat predstavlja jednu opću destrukciju svih kanona, svih pravila ustaljenih ponašanja što žrtve još više obeshrabruje i dovodi do stanja beznađa. Obzirom da rat uvijek podrazumijeva oružani konflikt grupa,

PRUŽANJE PSIHOSOCIJALNOG TRETMANA ŽRTVAMA SEKSUALNOG NASILJA I TORTURE U RATU / Modul za obuku trenera

traume koje u njemu nastaju imaju individualne i socijalne (kolektivne) dimenzije. Socijalni aspekt ratne traume proizlazi iz kolektivnog iskustva doživljaja nepravde i nesreće. Individualne dimenzije ratne traume su dubok strah koji nikad ne jenjava i koji niti u jednom trenutku nema zaštitničku funkciju, nasilje i teror koji se nikad ne zaboravljaju i koji vječito traju, stalni osjećaj nesigurnosti i bespomoćnosti koji žrtvu potpuno parališu i uskraćuju joj mogućnost bilo kakvog planiranja. U individualne dimenzije traume ratnog silovanja spada rascijepljenost (destrukcija) mentalnih funkcija: procesi kognicije, voljni procesi i emocije su odvojeni jedni od drugih,kao i gubitak sposobnosti uobličavanja bilo kakvog kontakta. Žrtva duboko krije svoju traumu, svoju tajnu i sve moguće puteve koji bi mogli dovesti do nje. Sve žrtve lakše prijavljuju svoje traume nego žrtve seksualnog nasilja i torture u ratu. Iako ova vrsta traume ulazi duboko u mentalnu strukturu žrtve, ona niti u jednom trenutku ne smije biti samo problem mentalnog zdravlja. Psiholozi, psihijatri i socijalni radnici ne mogu popuniti i zadovoljiti sve potrebe ovih žrtava. U Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu: BiH) je već dugo godina prenaglašen javni aspekt silovanih žena u ratnom konfliktu. Političari i žrtve imaju različite polazne osnove u priči o traumi ratnog silovanja. Žrtva hoće da joj se prizna njena individualna patnja, dok političari i pojedini aktivisti žele tu cijelu priču prebaciti na patnju kolektiva (etnosa), jer patnja kolektiva nosi veći konfliktni potencijal od individualne patnje žrtve, što se u konačnici može iskoristiti kao opravdanje za eventualne nove ratne konflikte. Na ovim prostorima su mnoge društvene pojave tabuizirane i često još i namjerno zamagljene zavjerom šutnje. U našem kulturnom kodu gotovo da se i ne priča o traumi ratnog silovanja i torture muškaraca u ratnim konfliktima.

Bitno je naglasiti da su obje traume, trauma silovanja i žene i muškarca, uglavnom nanešene od strane „muškaraca“ i jako su stigmatizirane, ali su ipak muškarci, žrtve ratnog silovanja nositelji najveće i najteže društvene stigme na ovim prostorima. U našem podneblju, još uvijek vlada percepcija da je jedini „ispravan i normalan“ seksualni odnos, odnos između muškarca i žene, a sve druge forme odnosa su perverzije. Iskustva pružatelja usluga pokazuju da je trauma silovanja muškarca u ratu najviše čuvana tajna i da se ove traume najsporije otkrivaju od svih ratnih trauma. Najveći broj muškaraca silovanih u ratu opisuju svoju traumu kao namjernu, brutalnu kastraciju. Dominantna emocija kod silovanih muškaraca u ratu je permanentni osjećaj dubokog poniženja i ekstremne bespomoćnosti i zbog toga nemaju osjećaja da su uopće „žive osobe“. Samo neki od njih ponekad ispričaju neki dio svoje traume. Trauma silovanja muškarca se često izvodi sa krutim predmetima, pa oni vrlo često imaju i teške fizičke ozljede. Najveći dio silovanih muškaraca ima trajne probleme sa potencijom. Mnoge simptome doznamo od njihovih supruga. Jedna supruga je ispričala priču kako je posumnjala da je njen muž žrtva ratnog silovanja: „Moj suprug se jako boji svih oštrih predmeta i svih predmeta koji imaju „falusni“ oblik. Odmah se jako preznoji, spopadne ga panika i počne bježati. U početku to nisam shvatala, ali mi je sada sve jasno.“ Oni se boje svih kontakata i sa muškarcima i sa ženama. Imaju izrazito sniženo samopouzdanje i samopoštovanje. Muškarci „žrtve ratnog silovanja“, ako nisu bili u braku uglavno ne ulaze u bračne odnose, a mnogi se brakovi poslije te traume raspadnu. Veliki broj silovanih muškaraca izvrši suicid.

PRUŽANJE PSIHOSOCIJALNOG TRETMANA ŽRTVAMA SEKSUALNOG NASILJA I TORTURE U RATU / Modul za obuku trenera

Radni materijal 2.

SIMPTOMI I PREPOZNAVANJE ŽRTAVA SEKSUALNOG NASILJA I TORTURE U RATU Trauma seksualnog nasilja i torture u ratu kod žena i muškaraca zahtijeva jedan širok, sveobuhvatan pristup. Tu se uvijek mora misliti o svakom detalju. U traumi seksualnog nasilja i torture u ratu nema ništa nebitno.

sl.), a što kao dugoročnu posljedicu može imati trajna oštećenja vida, sluha, smanjenje mentalnih kapaciteta, pojavu tjelesnog invaliditeta, kao i smrt žrtve (Martens & sar., Hagen & Yohani, 2010).

Trauma seksualnog nasilja i torture u ratu spada u grupu teških, kompleksnih trauma. Vrlo često se karakteriše kao najtoksičnija trauma koju poznaje ljudsko društvo zbog nekoliko faktora rizika koje nosi sa sobom:

Kako Judith Hermann (1992) navodi, trauma osamljuje, posramljuje i onečovječuje čovjeka. Smatra se da niti jedna trauma kao trauma seksualnog nasilja i torture u ratu ne razara odnose među ljudima u tolikoj mjeri. Ona ustvari uništava sposobnost uobličavanja svake forme kontakta među ljudima. Veoma često se dešava da se seksualno nasilje i tortura u ratu dešava u prisustvu drugih žena s ciljem indukcije straha, kao i pred članovima porodice i zajednice, a s ciljem pokazivanja potpune potlačenosti (Vlachova & Biason, 2005; Hagen & Yohani, 2010). Dešava se su svi članovi neke porodice ubijeni, u pokušaju da pomognu žrtvi. Dalje, nekada se članovi porodice žrtve primoravaju da istu i sami povređuju. Stoga, žrtva se, zbog osjećaja stida i straha od reakcije onih koji su bili svjedoci njenog mučenja, povlači od gotovo svih i pati u tišini. Trauma seksualnog nasilja i torture u ratu dovodi do remećenja odnosa kroz:

− − − −

jačina traume blizina traume percepcija traume osjećaji užasa.

Kompleksnost traume se ogleda u poremećenom afektu, potisnutoj ljutnji i bijesu, pri čemu žrtva ne reagira na obične podražaje i emocije zbog straha „da će eksplodirati“. Dalje, žrtve imaju i poremećaj u voljnoj sferi, snižene vitalne dinamizme u nagonskoj sferi, apatiju, gubitak nade. Njih, također, karakteriše i stalno preispitivanje smisla života, kao i otpor prema bilo kakvim promjenama. Kod traume ratnog silovanja se dešava disocijacija traumatskih doživljaja koji se, najčešće, nikada ne integrišu u životno iskustvo. Seksualno nasilje i tortura u ratu ostavlja dalekosežne posljedice na samu žrtvu, članove njene porodice i pripadnike njene zajednice. Kada govorimo o posljedicama za žrtve, tada se misli na: a) Posljedice na tjelesno zdravlje, b) Posljedice na socijalni status, c) Posljedice na mentalno zdravlje. Budući da se ono vrši u ratnim zonama, smanjena je mogućnost upotrebe antibiotika, kontracepcije, kao i mogućnost izvođenja abortusa (Brien & sar., 2010). Pojava spono prenosivih bolesti, neželjenih trudnoća, ozljeda maternice, perzistirajućih ginekoloških problema predstavljaju neke od tjelesnih posljedica (Wietse & sar., 2013). Pregledom literature, mogu se naći podaci da se žrtve izlažu i tjelesnim torturama (lomljenje kostiju ekstremiteta, udaranje po glavi), te da se od strane zlostavljača često koriste i dodatni predmeti (oružje i

− Odbačenost od strane članova porodice − Rađanje djeteta koje je etiketirano kao dijete loših sjećanja ili produkt silovanja − Smanjenje roditeljskih vještina − Izbacivanje sa posla, zbog kognitivnih smetnji, kao i smanjenja sposobnosti nošenja sa pritisicima − Percepciju da je žrtva seksualnog nasilja i torture u ratu nesposobna za brak − Napor od strane žrtve seksualnog nasilja i torture u ratu da ostane u braku i/ili intimnim vezama − Stigmu, samostigmu i diskriminaciju − Tendencu ka socijalnoj alijenaciji žrtve (Josse, 2011; Kelly & sar., 2011). Brojni hronični bolni sindromi i simptomi, posebno kod žena, su najčešće samo korelati duboke i teške patnje žrtve seksualnog nasilja i torture u ratu. Profesionalci bi, također, morali obraćati pažnju na hronicitet (stalnost) somatskih tegoba koje su jako rezistentne na propisanu terapiju. Simptomi koji se u najčešće susreću u radu sa ženama žrtvama seksualnog nasilja i torture u

PRUŽANJE PSIHOSOCIJALNOG TRETMANA ŽRTVAMA SEKSUALNOG NASILJA I TORTURE U RATU / Modul za obuku trenera

ratu, a koje je moguće detektovati bez dubljeg odnosa sa žrtvom su: − polimorfne somatske tegobe među kojima dominiraju hronična bol u maloj zdjelici, često stezanje u grudima, prekordijalne palpitacije, glavobolja, vrtoglavica, česte oscilacije u tjelesnoj težini − nesanica − noćne more − pasivnost na svim poljima (nambing) − poremećaj tjelesne sheme − anhedonija − paroksizmalni napadi plača − strah od nepoznatih osoba − strah od mnogih predmeta i stvari koji imaju simboličku vezu sa traumom − strah od nekih zvukova − fizička i psihička izolacija − česta agresivnost i netrpeljivost prema partneru i djeci − nedostatak vizije budućnosti i gubitak volje za životom. Nakon uspostavljanja adekvatnog odnosa, žrtve seksualnog nasilja i torture u ratu mogu iznijeti i podatke o nekim unutrašnjim osjećanjima: − − − − − − − − −

gubitak samopouzdanja gubitak samopoštovanja gubitak volje za bilo kojom formom seksualnosti mržnja prema vlastitom tijelu, jer se u njega projicira krivnja za traumu seksualnog nasilja i torture u ratu stalni osjećaj stida i krivnje za sve ono što joj se desilo strah od bilo koje forme bliskosti česti repetitivni snovi sa osjećanjem posramljenosti strah od napuštanja stalni osjećaj poniženja i bespomoćnosti iz koje joj se nikako ne da izaći.

Dugoročne posljedice seksualnog nasilja i torture u ratu na mentalno zdravlje žrtve uključuju razvoj mentalnih poremećaja, poput Poremećaja vezanih za traumu i stresor, Tešku depresivnu epizodu sa ili bez psihotičnih simptoma, medicinski neobjašnjive pritužbe koje su često rezistentne na farmakoterapiju, zloupotrebu psihoaktivnih supstanci i povišen suicidalni rizik (Johnson &ar., 2008).

Žrtva seksualnog nasilja i torture u ratu nam dolazi ili je mi upoznajemo kroz njene simptome, što znači da nam ona dolazi sa tegobama i simptomima, a ne sa nekom ulaznicom ili napisanom traumatskom pričom. Tek analizirajući njene simptome, pružalac usluge može ući i u njenu traumatsku priču. Ovdje je bitno napomenuti da se žrtve putem simptoma „brane od ludila“. Pojedini simptomi pružaoce usluga lako mogu odvesti u pogrešnom smjeru, odnosno, u radu sa ovom ciljnom skupinom, neophodno je pažnju obratiti na ispoljavanje odbrambenih mehanizama, koji se javljaju u različitim stadijima razvoja svakog čovjeka, a kao rezultat poteškoća koje ima Ego (Svjesno) da upravlja pritiscima Ida (Nesvjesnog), kao i zahtjevima i zabranama okoline. Najčešći mehanizmi odbrane (prema psihoanalitičkoj praksi) su: 1. Narcističko – psihotične odbrane (projekcija, negiranje, iskrivljavanje), 2. Nezreli mehanizmi odbrane (action – out, blokiranje, hipohondrijaza, pasivno – agresivno ponašanje, regresija, introjekcija, shizoidno fantaziranje, somatizacija), 3. Neurotske odbrane (kontroliranje, premještanje, disocijacija, eksternalizacija, inhibicija, intelektualizacija, izolacija, racionalizacija, reaktivna formacija, potiskivanje, seksualizacija), i 4. Zreli mehanizmi odbrane (altruizam, anticipacija, asketicizam, humor, sublimacija, supresija) (Kaplan & Sadock, 2009). Najčešće korišteni mehanizmi odbrane kod žrtava seksualnog nasilja i torture u ratu su potiskivanje, spliting, negacija, somatizacija i acting out. Potiskivanje je glavni mehanizam odbrane žrtava i ono zahtijeva ulaganje velike količine mentalne energije kako se potisnuti traumatski sadržaj ne bi vratio u svijest. U radu sa žrtvama veoma često se dešava da neka sjećanja mogu biti potisnuta iz straha, krivnje, srama i poniženja. Dalje, postoje i druga sjećanja koja su disocirana, odnosno, kako Kolk & Kadish (1987) navode da, osim kada se odnosi na povredu mozga, izgleda da je disocijacija uvijek odgovor na traumatska životna događanja.

PRUŽANJE PSIHOSOCIJALNOG TRETMANA ŽRTVAMA SEKSUALNOG NASILJA I TORTURE U RATU / Modul za obuku trenera

Radni materijal 3.

PSIHOSOCIJALNI TRETMAN ŽRTAVA SEKSUALNOG NASILJA I TORTURE U RATU 3.1. MOGUĆI MODELI PSIHOSOCIJALNIH TRETMANA ZA ŽRTVE SEKSUALNOG NASILJA I TORTURE U RATU Osnovno načelo u procesu pružanja psihosocijalne pomoći žrtvama seksualnog nasilja i torture u ratu glasi: „SVE ŠTO ČINIMO TREBA IMATI SMISLA“. Dinamika nejednakosti u ovom radu je uvijek prisutna, jer onaj ko pruža usluge ili ko „liječi“ ima moć, dok onaj ko traži pomoć tu moć nema. U okviru psihosocijalnog tretmana žrtava potrebno je izaći iz mnogih šablona pružanja psihosocijalnih usluga na koje smo navikli ili koje nam nude različiti mediji i „aktivisti“ u ovoj oblasti. Osnovno pitanje koje sebi često postavljamo je kako napraviti program i biti spreman pomoći nekome ko javno ne traži pomoć, nekome ko svoju bol i patnju duboko skriva? Za ovakav rad je potrebna posebna senzitivnost. Prvo, treba razumjeti potrebu žrtve da svoju traumu drži u tajnosti. Žrtve seksualnog nasilja i torture u ratu znaju moguće reakcije svojih partnera i svojih najmilijih. One negdje u dubini svoje duše nose svijest o mogućim ishodima do kojih bi dovelo priznanje o traumi seksualnog nasilja i torture u ratu. Koliko bi bile odbačene od strane partnera i bračnih drugova i koliko bi to priznanje promjenilo emocionalne odnose unutar porodice, kao i odnose unutar njihove uže i šire zajednice, koliko bi to priznanje moglo dovesti do raznih konstrukata, a koji bi onda mogli štetno uticati na život žrtve? Prije preuzimanja bilo kakve aktivnosti treba uvijek imati na umu psihosocijalni i ekonomski kontekst u kojem se žrtva nalazi - da li je udata, ima li partnera, da li ima djece, kakvi su njihovi mentalni profili.

Ima nekoliko bitnih stvari na koje moraju misliti profesionalci - pružaoci psihosocijalnih usluga. - Kao prvo, trebali bismo biti svjesni da itekako možemo pomoći žrtvi seksualnog nasilja i torture u ratu, a da pri tome ne utičemo na pravo žrtve na izbor: da li će se žrtva javno oglasiti o svojoj traumi, da li će pristati na svjedočenje u predmetima ratnog zločina i slično. - Mi, profesionalci, trebamo raditi na stvaranju klime povjerenja koja će se njegovati u institucijama koje se bave ovom problematikom, pomoći žrtvi da se otvori bez ikakvog uticaja na njene daljne odluke. Nažalost, pojedini terapeuti su smatrali svojim uspjehom javni nastup žrtve iz tzv. terapijskog settinga. Ali, šta ćemo raditi i kako ćemo raditi sa puno, puno većim brojem žena koje su pretrpjele seksualno nasilje i torturu u ratu, koje ne žele javno da pričaju o svojoj traumi, ne žele da budu svjedoci ratnog zločina, niti žele bilo kakvu formu materijalne kompenzacije? Treba praviti takav oblik pružanja psihosocijalne pomoći u kojem će ova žrtva biti sigurna da će joj se iskreno i efikasno pomoći, bez obzira na to da li će ona javno govoriti o svojoj traumi, ili neće ili će pristati ili neće da bude svjedok. U našem javnom prostoru prenaglašena je potreba javnog pričanja vlastitih traumatskih iskustava, pa se često treba zapitati: „Kome to trebaju detalji iz traume žrtve seksualnog nasilja i torture u ratu?“. Činjenica je da najveći broj žrtava seksualnog nasilja i torture u ratu žele da ostanu anonimne, ali to nikako ne smijemo shvatati na način da one ne žele da im se pomogne. Koliko ih je strah da su mnoge traumatske priče zloupotrijebljene? Kakav je odnos društva prema posljedicama koje ponekad nosi javno priznanje seksualnog nasilja i torture u ratu? Šta nam je osnovni cilj u procesu pružanja psihosocijalnih usluga ženama žrtvama seksualnog nasilja i torture u ratu: da one budu svjedoci ratnog zločina, da se njihova traumatska priča vrti negdje u eteru ili da njima stvarno bude bolje? - Koliko mi u ovome trenutku imamo profesionalaca spremnih na ovakav način rada? Koliko u na-

PRUŽANJE PSIHOSOCIJALNOG TRETMANA ŽRTVAMA SEKSUALNOG NASILJA I TORTURE U RATU / Modul za obuku trenera

šem radu zaista ima empatije i moralnosti i koliko mi kao profesionalci vodimo računa o moralnom i empatijskom potencijalu kod odabira budućih pružatelja psihosocijalnih usluga žrtvama? Ovo su određena etička pitanja o kojima moramo misliti u našem radu. Kako evaluira trauma seksualnog nasilja i torture u ratu koja se ne liječi? Šta to zaista povređuje ove žrtve u toku našeg rada sa njima, koji im postupci smetaju od strane društva i medija i šta ih zaista sprječava da mogu slobodnije pričati o svojoj traumi? Koliko smo mi pružatelji usluga stereotipni i neinovativni u radu sa njima? Sigurno je da sve žrtve, a pogotovo žrtve seksualnog nasilja i torture u ratu, hoće da se poštuje njihova osobnost, ne žele da budu tretirane samo kao brojevi, niti kao dio neke mase. Jedno od etičkih pitanja u radu sa žrtvama je i promjena načina rada sa žrtvama. Potrebno je promjeniti paradigmu kabinetskog čekanja i „profesionalnog ponosa“ - da mi čekamo da nam se žrtva javi u kabinet, pa da mi onda pokazujemo „svoje umijeće“. Mi, profesionalci, trebamo upravo drugačije raditi. Naoružani svojim znanjem i empatijom trebamo ići ka žrtvama, a ne čekati da nam se one same javljaju. Kada se govori o potrebi izlaska iz kabineta prvo bi se trebalo prikazati u eteru da mi pružatelji psihosocijalnih usluga postojimo i da smo tu da pomognemo svim ljudima u patnji. Naša osnovna poruka bi trebala biti: „Ovdje smo, slušamo vas i razumijemo vas i želimo vam pomoći“. Svaki model oporavka žrtve seksualnog nasilja i torture u ratu, a koji ignorira značaj i važnost psihosocijalne pomoći žrtvi, je neozbiljan i insuficijentan, premda se često i sami pružaoci psihosocijalnih usluga osjećaju bespomoćno zbog slabih i sporih terapijskih efekata u radu sa žrtvama i zbog toga što njihov rad nema adekvatnog odjeka u zajednici. Uvijek se postavlja pitanje: „Kako uklopiti personalni oporavak žrtve u teško socijalno okruženje?“. Trebamo biti spremni i na pružanje usluga u kojima ne bi bila provedena klasična identifikacija žrtve odmah na početku terapijskog settinga. Samo saznanje da postoji mogućnost da vas neko sasluša, a da se pri tome ne mora znati ime žrtve je veliki napredak. Saznanje o mogućem seksualnom nasilju i torturi u ratu ne bi trebalo odmah prijavljivati policiji, i ne bi se nikako od toga smio praviti spektakl, jer sve takve pogreške često dekompenziraju žrtvu. Mi, profesionalci, bi trebali biti pružaoci psihosocijalnih usluga u pravom smislu te riječi, a nikako da se pretvorimo u nekakve istražitelje. Na taj način nikada nećemo steći povjerenje žrtava, a koje je osnovni uvjet za sve daljnje postupke. Dosadašnja praksa da se dijele

neka uputstva građanima o postupcima koje treba poduzimati u slučajevima sumnje na moguće seksualno nasilje i torturu u ratu uglavnom nije bila djelotvorna. Naime žrtve ovih djela najčešće ne žele nikakve posrednika, jer ih to još dodatno traumatizira. - Mi, profesionalci, često griješimo kada mislimo da svoje aktivnosti trebamo usmjeriti samo ka žrtvama seksualnog nasilja i torture u ratu. Jednako je bitno u našem angažmanu raditi sa cijelom populacijom s ciljem povećanja senzitivnosti građana prema žrtvama, jer se upravo u zajednici formiraju negativni stavovi naspram mnogih društvenih pojava, pa tako i prema žrtvama. Rad sa žrtvama seksualnog nasilja i torture u ratu je veoma težak i komplikovan. Teško je otkriti simptome i znake koji bi mogli upućivati na traumu seksualnog nasilja i torture u ratu. Treba voditi računa da simptomi ove traume imaju svoju vremensku i prostornu dimenziju i da mogu mijenjati formu ekspresije u ovisnosti od žrtvine percepcije osjećaja sigurnosti i povjerenja koju ona ima u porodici i u bližoj i daljoj okolini. Bitno je naglasiti da nema nekog općeg algoritma u radu sa žrtvama seksualnog nasilja i torture u ratu. Svaka je žrtva unikat i ima vlastitu osobnost koju mi pružaoci usluga u svom radu moramo poštivati. Jedino ono što bi moglo biti zajedničko za rad sa svim žrtvama je empatijsko djelovanje i indukcija osjećaja povjerenja i sigurnosti koji mogu proisteći iz takvog empatijskoga djelovanja. Judith Herman (1992) navodi da žrtva u svom oporavku prolazi kroz tri faze rješavanja traume: − Faza uspostave sigurnosti − Faza prorade traume − Integracija traume u vlastito životno iskustvo. Sve su faze bitne i teške, ali je prva faza nama najbitnija, jer se bez nje ne može raditi nikakav tretman. Ako žrtva seksualnog nasilja i torture u ratu nije razvila osjećaje povjerenja i sigurnosti sva naša profesionalna znanja padaju u vodu. Nakon toga žrtvi treba pomoći da izađe iz stanja hronične bespomoćnosti i osjećaja dubokog stida. Negativne emocije u njihovoj percepciji su trajne i nepromjenjive i zato bi prvi korak u pružanju psihosocijalnih usluga bio pronaći način da se zaustavi destruktivno djelovanje traume silovanja na život i zdravlje žrtve, kako u somatskom tako i u psihološkom smislu. U radu sa žrtvama seksualnog nasilja i torture u ratu pružaoci psihosocijalnih usluga trebaju pokušati pronaći odgovore na dva osnovna pitanja: 1. Kako pokrenuti žrtvu iz pasivne pozicije i iz stanja hronične bespomoćnosti? 2. Kako pokrenuti porodicu, društvenu zajednicu,

PRUŽANJE PSIHOSOCIJALNOG TRETMANA ŽRTVAMA SEKSUALNOG NASILJA I TORTURE U RATU / Modul za obuku trenera

kako ih napraviti senzitivnim za traume žrtve seksualnog nasilja i torture u ratu, kako iskoristiti njihov prirodni terapijski potencijal? Odnosno, kako doći do toga da okolina prihvati žrtvu, jer u konačnici žrtva tu i živi. Ona ne živi u centru za mentalno zdravlje, centru za socijalni rad ili u drugim institucijama koje se bave žrtvama. Lokalna zajednica može puno pomoći u smanjenju stigme prema žrtvama, jer je istima, pored stava članova porodice o traumi seksualnog nasilja i torture u ratu, veoma bitan i stav ljudi iz njihove lokalne zajednice. Na samom početku procesa rada sa žrtvama seksualnog nasilja i torture u ratu pružaoci bi trebali raditi na tome da se žrtvi pomogne da izađe iz mrtvila u sebi i da odbaci osjećaj krivnje koji joj ne da da se pomakne s mrtve tačke. Svi pružatelji usluga bi trebali prvo tražiti one zdrave dijelove žrtve, a ne kopati odmah po psihopatologiji i tražiti dubinu regresije, nivo psihičkog konflikta ili mehanizme odbrane, jer ćemo mi, pružaoci, upravo „raditi“ sa tim zdravim dijelovima selfa žrtve. U fazi prorade traume žrtvi seksualnog nasilja i torture u ratu treba pomoći da se oslobodi svih mogućih ograda, oklopa i raznih predrasuda koje joj onemogućavaju da se vrati u normalan život, da živi „puni život“ sa svim njegovim blagodatima, da se oslobodi počinitelja koji je stalno u njenoj psihi i stalno je nagriza iznutra po tipu nekog unutrašnjeg kanibalizma. Teško se osloboditi jakih neprijatelja kao što su počinitelji ratnih silovanja. Žrtvi seksualnog nasilja i torture u ratu treba pomoći da one same počnu detronizirati vlastite počinitelje svojih trauma, kao što to radimo sa značajnim figurama u toku svoga psihoseksualnog sazrijevanja ili kao što detroniziramo terapeute u toku psihoterapijskog setinga. U ovom procesu pružanja psihosocijalnih usluga i osnaživanja žrtava seksualnog nasilja i torture u ratu, mi pružatelji ne trebamo biti isključivi u pristupu žrtvama, ne trebamo biti zaneseni samo jednom metodom, jednom tehnologijom u svom radu. Ovaj rad zahtijeva istovremeno i kreativnost, ali i iskrenost i moralnost. U svome radu mi često nailazimo na moralne dileme koje nam nameću problemi i potrebe žrtava i za koje nemamo uvijek spremne odgovore. Stoga, vrlo lako se može upasti u zamku partikularizacije u samom pristupu rješavanja problema, kao i zadovoljenja potreba žrtve seksualnog nasilja i torture u ratu. U ovom slučaju se predlaže postizanje konsenzusa članova tima koji rade sa žrtvom oko toga da je najbolja pomoć žrtvi ona koja će omogućiti da se ona što prije izvuče iz statusa žrtve, iz jednog stanja ekstremne bespomoćnosti i pasivnosti. Upravo te dvije osobine žrtava seksualnog nasilja i torture u ratu - ekstremna pasivnost i osjećaj hronične bespomoćnosti, predstavljaju glavni razlog zbog kojih žrtve nemaju sposobnost kontrole nad vlastitim životom. Za bilo koju

aktivnost hoće impuls sa strane. Najveći broj žrtava su izgubili vjeru da je njihova sudbina u njihovim rukama. Iskustvo seksualnog nasilja i torture u ratu je najteže integrisati u vlastito životno iskustvo. Neprorađena trauma seksualnog nasilja i torture u ratu se ponaša kao inkapsulirani psihološki apsces koji u situacijama pojačanog stresa može da pukne i da pri tome nastane „psihološka sepsa“, koja onda mentalno uništi žrtvu. Veoma bitno je uvijek naglašavati da proces oporavka žrtve može nastati samo u takvom okruženju koje prepoznaje patnju žrtve i koje podržava oporavak žrtve, kao i pravo na njen izbor kada su u pitanju svjedočenje i javni nastup. Čak i sama spoznaja da u njihovoj okolini postoje ljudi koji još uvijek imaju empatiju i koji su im voljni pomoći predstavlja izvor nadanja za njihovu budućnost i preživljavanje. Također, bitno je naglasiti da žrtve, a posebno žrtve seksualnog nasilja i torture u ratu, nikada ne treba držati u kolektivitetu, jer je time smanjena mogućnost mentalnog sazrijevanja. Ove žrtve se stalno boje zbog (osjećaja) nemogućnosti sopstvene samozaštite, kao i zbog straha od eventualnog ponovnog zlostavljanja od strane drugih osoba iz svoje okoline. U siromašnim društvima kao što je i bh. društvo, vlada jedna opasna zabluda da je svim žrtvama najbitnija materijana forma pomoći, tako da psihosocijalni, kulturni, edukativni i moralni podsticaji često nisu uopće prepoznati. Pružatelji psihosocijalnih usluga žrtvama seksualnog nasilja i torture u ratu trebaju izaći iz toga stereotipa, jer je žrtvu puno lakše materijalno pomagati, nego se iskreno brinuti o njoj. Na svakom početku našeg rada sa žrtvama treba se čuvati tog generalnog hiperprotektivnog ponašanja prema žrtvama seksualnog nasilja i torture u ratu, koje vlada u našem društvu, a koji još više pasivizira žrtve i zbog kojega su žrtve lišene mogućnosti doživljaja vlastite vrijednosti. Pružatelji psihosocijalni usluga žrtvama seksualnog nasilja i torture u ratu nikako ne bi smjeli liječiti žrtve sažaljenjem (utjehom), jer je svako sažaljenje uvijek patološko i ono samo još više pasivizira i stigmatizira žrtve. Ne treba im stavljati nikakve oklope, jer ih oklop dodatno izolira. Svima onima koji pretežiraju hiperprotektivni odnos sa žrtvama seksualnog nasilja i torture u ratu treba poručiti: „Ljude treba štititi prije bilo koje forme nasilja da ne postanu žrtve!“ Mi žrtvi pomažemo tako da ona počne sama upravljati svojim životom uz pomoć vlastite volje i namjere. Srž razvoja svakog pojedinca i/ili razvoja njegovog oporavka leži u sposobnosti promjene. Bitno je uvijek imati na umu u svakom radu sa žrtvama seksualnog nasilja i torture u ratu simbolički značaj riječi koje upotrebljavamo u našoj komunikaciji sa njima,

PRUŽANJE PSIHOSOCIJALNOG TRETMANA ŽRTVAMA SEKSUALNOG NASILJA I TORTURE U RATU / Modul za obuku trenera

kao i o simboličkom značenju naših pokreta i gestikulacija, jer žrtva pamti svaku riječ, svaki pokret, svaku gestikulaciju iz svoje traume. Naše riječi, naši pokreti, naš izraz lica može biti ljekovit, ali isto tako i toksičan i traumatizirajući za žrtvu. Sa žrtvama seksualnog nasilja i torture u ratu je teško postići bilo kakvu bliskost, jer su one kroz svoje traumatsko iskustvo izgubile povjerenje u sve društvene norme koje su im ranije pomagale u shvatanju ličnog i nacionalnog identiteta. Ono što je karakteristično za sve ljude, a što se može primjeniti i u radu sa ovom ciljnom skupinom jeste to da ljudi uvijek osjete iskrenu emociju i na nju prvo reaguju. Emocionalno nam je bliže od spoznajnog i zbog toga su u ovom poslu emocionalni i moralni angažman bitniji od intelektualnog. Faze pružanja psihosocijalnog tretmana: − − − − − −

Identifikacija Procjena Intervencija Dokumentiranje Upućivanje Koordiniranje vođenja slučaja

Pružaoci trebaju uvijek biti oprezni u fazi identifikacije da se kod žrtve seksualnog nasilja i torture u ratu ne stvori percepcija o nekoj formi istrage, jer se žrtve toga najviše boje. Može se uvijek početi razgovor bez svih parametara, koji su potrebni u klasičnoj identifikaciji. Moguće je neke parametre i detalje o mogućoj traumi seksualnog nasilja i torture u ratu dobiti od saradnika iz porodične medicine, od doktora drugih specijalnosti ili od drugih ustanova koje se bave ovom problematikom. Bitno je uvijek imati na umu da treba biti oprezan da u ovoj fazi ne dođe do retraumatizacije, jer u tom slučaju „nema sljedećih faza“. Faza procjene je jako bitna, jer u njoj trebamo napraviti „psihoportrete“ i žrtve i članova njene porodice. U fazi procjene ispituju se odnosi među članovima porodice, kao i njihov odnos sa žrtvom (odnos sa bračnim drugom - partnerom, odnos sa djecom i drugim članovima). Pružaoci bi trebali procjeniti moguće reakcije članova porodice na spoznaju o traumi seksualnog nasilja i torture u ratu u porodici. Ovu procjenu bi najbolje bilo raditi u saradnji sa žrtvom. Nikada ne raditi sve ove procjene samo na osnovu jednog intervjua, jednog kontakta sa žrtvom. Bitno je, također, procijeniti i moguće posljedice u mentalnoj i funkcionalnoj sferi žrtve nakon samootkrivanja o vlastitoj traumi seksualnog nasilja i torture u ratu. Od ispravne procjene ovisi ishod cijelog psihoterapijskog tretmana. Loša procjena

dovodi do pogrešnih intervencija, a shodno tome i do loših terapijskih efekata. Kada govorimo o intervenciji, bitno je navesti da se u radu sa žrtvom seksualnog nasilja i torture u ratu preferira uglavnom individualan tretman, pogotovo u prvoj fazi. Nikada ne treba žuriti sa otvaranjem traume i ne insistirati na brzim promjenama u ponašanju žrtve. Razgovor je bitno započinjati blago, u komfornom ambijentu, bez nekih senzomotoričkih impulsa koji bi mogli retraumatizirati žrtvu i prije verbalizacije njene traume. Žrtva uvijek osjeti empatijsko djelovanje na koje ona postupno razvija povjerenje i sigurnost, a to su najbitniji faktori za nastavak i ishod cijelog procesa psihosocijalnog tretmana. Pružaoci trebaju biti spremni u svakom trenutku da ukažu žrtvi priznanje za njenu patnju. U svim svojim intervencijama pružaoci bi trebali razvijati terapijski i životni optimizam. Ne bi se nikada smjelo nagovarati žrtvu na javni nastup u kojem bi iznosila detalje iz svoje traume. Žrtvi seksualnog nasilja i torture u ratu se mora uvijek omogućiti nastavak psihosocijalnog tretmana i nakon prekinutih tretmana iz bilo kojega razloga. Nikada se ne smije žrtva odbaciti kao „izgubljen slučaj“, jer će ista možda tek kasnije razviti povjerenje i sigurnost u naš rad. Krajnji cilj svih naših intervencija je da se žrtvi pomogne da svoje traumatsko iskustvo integrira u vlastiti život i da joj podignemo nivo funkcionalnosti na najveći mogući nivo. Postoji velika razlika između dokumentiranja nasilja u porodici i dokumentiranja u slučajevima traume seksualnog nasilja i torture u ratu. Ono je uvijek predmet moralnih, pravnih, stručnih i naučnih dilema. Ovdje nam klasične procedure malo pomažu, jer sve ovisi od žrtve. Ona ima pravo na izbor i njena želja i htijenje su glavne procedure u našem terapijskom tretmanu. Svaki pokušaj dokumentiranja bilo kojih detalja mimo volje i odobrenja žrtve može značiti i kraj svakog kontakta sa žrtvom. I poslednje dvije faze upućivanje, kao i koordiniranje vođenja slučaja ovise isključivo od spremnosti i odobrenja žrtve seksualnog nasilja i torture u ratu.

PRUŽANJE PSIHOSOCIJALNOG TRETMANA ŽRTVAMA SEKSUALNOG NASILJA I TORTURE U RATU / Modul za obuku trenera

3.2. ISHODI TRETIRANE I NETRETIRANE TRAUME Svaki psihosocijalni tretman bi trebao biti individualan, na bazi duboke procjene svih bitnih parametara i osobina ličnosti same žrtve seksualnog nasilja i torture u ratu, njenih specifičnih odnosa sa članovima porodice ponaosob, njenih odnosa i pozicije u zajednici gdje živi. Veoma je važno uvijek voditi računa o mentalnim profilima članova porodice, a posebno o zajedničkoj procjeni (žrtva i pružatelj psihosocijalnog tretmana) reakcija članova porodice na žrtvino samootkrivanje o dešavanju seksualnog nasilja i torture u ratu. Žrtva seksualnog nasilja i torture u ratu vrlo često, usljed življenja u sredini koja stigmatizira ovu populaciju, može razviti o obrasce samostigmatizacije, te je u ovom procesu veoma bitno pokušati procijeniti stepen samostigmatizacije same žrtve, kao i stepen stigmatizacije od strane članova porodice. Mentalno zdravlje žrtve seksualnog nasilja i torture u ratu još više pogoršava disfunkcionalnost porodice u kojoj su i drugi članovi vrlo često i sami traumatizirani i oslabljenog empatijskog potencijala. U radu sa svakom žrtvom seksualnog nasilja i torture u ratu trebalo bi insistirati na pronalasku zdravih osobina ličnosti žrtve koji bi je mogli „obnoviti“ u mentalnom i emocionalnom smislu. Sam plan rada treba biti fleksibilan, zbog mogućnosti pojave nepredvidivih elemenata koji mogu iskrsnuti u samom procesu pružanja psihosocijalne pomoći. Tako, vrlo često se javljanju dodatna (komorbidna) stanja (bolesti), zbog siline mentalnih tegoba koje žrtve seksualnog nasilja i torture u ratu imaju (simptomi depresije, anksioznosti, paničnih poremećaja, nekada i simptomi ovisnosti). Ispod svih ovih simptoma potrebno je polako, analitički pronaći tešku traumu ratnog silovanja. Potrebno je stalno ponavljati da su daleko bolji ishodi trauma seksualnog nasilja i torture u ratu onda kada su one psihosocijalno tretirane. U radu sa porodicom žrtava neophodno je obratiti pažnju na indukciju verbalne komunikacije, jer je ona neophodna radi pravilnog razumijevanja svih odnosa unutar porodice. Također, bitno je razumijeti i zavjeru šutnje koja se često javlja u ovakvim porodicama, a šutnja, zapravo, ne zaustavlja komunikaciju. Ona sa sobom nosi jake emocionalne naboje kod članova porodice, što sve skupa može odvesti poduzete aktivnosti u pogrešnom, neželjenom pravcu. Pružaoci psihosocijalnih usluga ne trebaju patologizirati sve ono što žrtva radi, niti smiju patologizirati sve relacije koje je žrtva stvorila putem svojih unutarnjih mehanizama odbrane. U obzir se trebaju uzeti i neke specifičnosti seksualnog nasilja i torture u ratu:

- Što je to vanjski doživljaj seksualnog nasilja i torture u ratu, a što unutrašnji produkt mašte - Što je sjećanje, a što fantazija u traumi - Kako pružaoci psihosocijalnih usluga mogu reaktivirati traumu ukoliko nisu oprezni u svom radu, jer žrtve mogu razviti razne simptome i psihičke sindrome i na osnovu sjećanja na traumu koje im stručna lica mogu „probuditi“. Traumatsko sjećanje se pohranjuje u mozgu po tipu slikovitog i senzomotornog, dok se obično sjećanje pohranjuje po tipu verbalnog. Stoga, žrtve seksualnog nasilja i torture u ratu mogu retraumatizirati mnoge slike, prizori, mirisi, boje, zvukovi, a da pružaoci usluga to, u prvom momentu, i ne shvate. Zbog toga, prilikom tretiranja traume seksualnog nasilja i torture u ratu, uvijek je bitno pronaći ambijent sa što manje senzornih podražaja. Bitno je još jednom naglasiti važnost personalnog oporavka žrtve seksualnog nasilja i torture u ratu, kao i važnost mijenjanja paradigme u pristupu žrtvi u kojoj bi istu, što je prije moguće, trebalo izvući iz pozicije bespomoćnosti i ekstremne pasivnosti. Isto je moguće ukoliko se izađe iz medicinskog modela traume i oporavka, budući da je isti skučen i ne nudi mnoge druge dimenzije koje su bitne u procesu pružanja psihosocijalnih usluga žrtvama seksualnog nasilja i torture u ratu.

3.3. O ČEMU TREBA VODITI RAČUNA KOD ODABIRA PRUŽAOCA USLUGA SA ŽRTVE SEKSUALNOG NASILJA I TORTURE U KONFLIKTU? Malo je pružaoca psihosocijalnih tretmana koji imaju neka rutinska iskustva u radu sa žrtvama seksualnog nasilja i torture u ratu, tako da većina njih ima snižen nivo profesionalnog samopouzdanja. Oporavak od traume seksualnog nasilja i torture u ratu teče sporo, usljed čega kod mnogih pružaoca usluga nedostaje terapijskog optimizma i zato je često pitanje koje se uvijek nameće u radu sa ovom skupinom: “Kako povisiti terapijsko samopouzdanje?“. Kod potencijalnih pružaoca bi trebalo raditi procjenu analiziranja i rješavanja etičkih problema i dilema koje se mogu pojaviti u radu. Iste bi trebalo upoznati sa osnovnim modelima etičkog zaključivanja poštujući pri tome koncept jednakosti, ravnopravnosti i obavezu čuvanja dostojanstva žrtava. Poželjno je da pružaoci

PRUŽANJE PSIHOSOCIJALNOG TRETMANA ŽRTVAMA SEKSUALNOG NASILJA I TORTURE U RATU / Modul za obuku trenera

psihosocijalnih tretmana imaju takav mentalni sklop da mogu otvoreno raspravljati o svojim moralnim dilemama unutar tima, bez imalo stida i ustručavanja. Smatra se da su etičke pogreške u ovoj oblasti najopasnije. Pružaoci bi svakako trebali biti strpljivi i izaći iz jedne opće društvene zamke (greške) da rade samo ono što vodi ka vidljivom uspjehu. U ovom radu nema brzog odgovora, niti za onoga ko daje pomoć, niti za onoga ko istu prima. Ovdje bi se više moglo govoriti o transgeneracijskom uspjehu u promjeni pogrešnog transgeneracijskog čipa kada je nasilje u pitanju. Kod pružaoca usluga je bitno razvijati svijest o potrebi rada na terenu, umjesto rada po kabinetskom šablonu. Kod svih pružaoca psihosocijalnih usluga neophodno je doći do stanja pročišćenog kontratransfera. Svi ozbiljni ljudi koji se bave psihotraumatologijom bi trebali posjedovati sljedeće osobine, bez kojih je veoma teško raditi sa ovom vrstom traume: - Solidan empatijski kapacitet - Iskrenost koja vraća žrtvi sposobnost uspostavljanja osjećaja povjerenja i bliskosti - Kreativnost - Fleksibilnost - Otpornost na eventualni terapijski neuspjeh - Sposobnost dobrog nošenja sa moralnim dilemama koje često iskrsnu u ovom radu - Sposobnost donošenja najboljih mogućih rješenja za sve probleme koji se pojave u toku tretmana. Rat/oružani sukob donosi masovnu traumu. Veliki dio građanstva je traumatiziran, tako da je realno očekivati da i među pružaocima psihosocijalnih usluga ima osoba sa traumatskim iskustvima. Traume pružaoca su često maskirane kroz priče žrtava. Ako traume drugih osoba gledamo kroz svoju traumu, to uvijek predstavlja opasnost da u suštini ne shvatimo žrtvu, njenu patnju, njene potrebe. Ne možemo dokučiti i shvatiti traumu žrtve ako nismo sami sebe mentalno portretirali, pročistili svoje kontratransfere. Teško je da pružalac koji nije izašao iz svoje traume, iz svog etnosa, bude objektivan i tolerantan i terapijski efikasan. Pružaoci bi trebali pristati na sve forme supervizija, procesnu i metodsku, kao i na peer supervision. Kroz superviziju, pružaoci bi se trebali osposobiti da mogu osvijestiti i prepoznati sve elemente vlastitih traumatskih iskustava, kao i da budu u stanju razviti pogled na traumu žrtve seksualnog nasilja i torture u ratu sa vremenske i prostorne distance, te da bez većih poteškoća mogu shvatiti individualnu i socijalnu dimenziju seksualnog nasilja i torture u ratu.

Redovnom supervizijom se može dosta postići i na preveniranju profesionalnog sagorijevanja ili tzv. burn outa. Obzirom da se najviše emocionalno troše, pružaoci usluga koji rade sa žrtvama su u najvećoj mjeri skloni razvoju simptoma profesionalnog sagorijevanja. S druge strane, omogućavanjem supervizije smanjuje se i odliv i tog malog broja ljudi koji se bave ovom tematikom. Moralna obaveza cijelog društva jeste da, u svakom pogledu, zaštiti ovu malu grupu ljudi koji rade jedan od najhumanijih poslova na planeti. Profesionalno sagorijevanje predstavlja treću fazu Općeg adaptacijskog sindroma (Hans Selye, 1936; Davison & Neale, 1999) koji je prvi put opisan od strane američkog psihologa H. J. Freudenbergera 1975. godine. Predstavlja fizičku, emocionalnu ili mentalnu iscrpljenost, pogotovo specifičnim poslom ili karijerom, koja je praćena smanjenjem motivacije, nižim učinkom i negativnim stavovima prema sebi i drugima (APA Dictionary of psychology, 2006). Profesionalno sagorijevanje je različito od stresa na poslu, jer uključuje razvoj disfunkcionalnih stavova i ponašanja prema vlastitoj ličnosti (depersonalizacija), poslu, organizaciji i drugima (Firth – Cozens & Payne, 1999). Profesionalno sagorijevanje je različito od depresije, jer kod depresivnih osoba centralna je ideja krivnje, uz prisutnu letargičnost. Žrtve profesionalnog sagorijevanja ispoljavaju svoje tegobe dosta energičnije, one su razočarane i „oštećene“. Profesionalno sagorijevanje je povezano uz posao i situacijski specifičan, manje pervazivan i u manjoj mjeri pogađa sve druge sfere života (Firth – Cozens & Payne, 1999). Profesionalno sagorijevanje je različito od emocionalne iscrpljenosti, jer profesionalno sagorijevanje uključuje i depersonalizaciju i smanjeno lično postignuće (Firth – Cozens & Payne, 1999). Empatija predstavlja razumijevanje osobe sa njene tačke gledišta, tako da zaista razumijemo njene osjećaje, misli i percepcije. Empatija, sama po sebi, ne mora za posljedicu imati motivaciju da se pomogne, iako se može pretvoriti u simpatiju koja na kraju rezultira aktivnošću (APA Dictionay of psychology, 2006). Usljed dugotrajnog empatijskog „trošenje“, može se javiti empatijski zamor koji predstavlja svojevrsnu empatijsku izdvojenost/odvajanja od emocija, misli i percepcija drugih ljudi. Žrtvu seksualnog nasilja i torture u ratu treba osnažiti, dati joj maksimalnu autonomiju u definisanju njenih potreba i ciljeva, pomoći joj da stvori novu mapu svijeta u koju ona može uklopiti svoje traumatsko iskustvo, povratiti joj ponovo smisao života i vjeru u budućnost.

PRUŽANJE PSIHOSOCIJALNOG TRETMANA ŽRTVAMA SEKSUALNOG NASILJA I TORTURE U RATU / Modul za obuku trenera

Pružatelji psihosocijalnih usluga bi trebali biti neka forma defibrilatora kojima žrtve seksualnog nasilja i torture u ratu uvode u ritam života i kojima ponovo aktiviraju njene emocije i druge mentalne funkcije. Svi profesionalci, kojih se tiče ova problematika, trebali bi progovoriti o dugoročnim štetnim posljedicama seksualnog nasilja i torture u ratu na ženu ili muškarca, porodicu, na cijelo društvo, progovoriti o transgeneracijskom prenosu traume i o njenoj ulozi u stvaranju novih ratnih konflikata.

PRUŽANJE PSIHOSOCIJALNOG TRETMANA ŽRTVAMA SEKSUALNOG NASILJA I TORTURE U RATU / Modul za obuku trenera

Radni materijal 4.

DILEME, ZAKLJUČCI I PREPORUKE - Prilikom pružanja psihosocijalnog tretmana, svaki pružalac često dolazi u razne dileme. Iste se javljaju zbog prirode posla i zbog dodatnog moralnog i emocionalnog angažmana samog pružaoca. Sve dileme bi se mogle podijeliti na naučne, stručne i moralne. Naučne dileme proizilaze iz činjenice da mi još uvijek malo znamo o dugoročnim posljedicama ratnih trauma, a pogotovo trauma seksualnog nasilja i torture u ratu, koje one ostavljaju na mentalno zdravlje samih žrtava, njihovih porodica, kao i budućih potomaka. Još uvijek na ovim prostorima nemamo transdisciplinarnih i transgeneracijskih naučnih studija o praćenju posljedica koje napravi ratna trauma. Stručne dileme se javljaju u svakodnevnom radu sa žrtvama, jer najveći broj pružalaca psihosocijalnih usluga uglavnom nema skoro nikakvog iskustva u radu sa žrtvama, tako da često nema jasnog terapijskog odgovora na ponuđeni problem. Ove dileme bi se trebale rješavati u sklopu redovne metodske i procesne supervizije. Moralne dileme su veoma česte, a tiču se odabira trenutka otvaranja traume seksualnog nasilja i torture u ratu kada žrtva izlazi iz svoje prividne homeostaze, javnih nastupa žrtve, prilikom traženja konsultacija i dodatne stručne pomoći u radu. - Seksualno nasilje i tortura u ratu predstavlja najsramniji čin ljudske povijesti. - Pretpostaviti je da, dinamski gledano, dokle god bude rata i drugih oružanih konflikata, bit će i traume seksualnog nasilja i torture u ratu i žrtava tog nasilja/torture. Odvojiti pojam silovanja, na primjer, u konfliktu i raditi na njegovoj eliminaciji je suštinski pogrešno, jer je potrebno raditi na prevenciji konflikta i rata, kao i svih formi nasilja, generalno.

- Iluzorno je pokušavati eliminisati seksualno nasilje i torturu samo pravnim putem, putem raznih međunarodnih konvencija i akata, putem „Dana borbe protiv nasilja u konfliktima“, jer rat i nasilje nisu samo pravne kategorije. - Opće strategije poraza i poniženja drugoga, neprijatelja, su često u osnovi ovog čina, što ga čini još težim zločinom od klasičnog biološkog nagonskog dijela u čovjeku. Ne predstavlja ljubavni akt ili akt produženja vrste, već je dijelom agresivnih, ubilačkih tendenci u nama. - Seksualno nasilje i tortura u ratu sve više se koristi kao dio kalkuliranog genocida i kao dio općih vojnih strategija. U etičkom i filozofskom smislu predstavlja najsramniji dio koncepta pobjede, jer pobjeda koja dozvoljava seksualno nasilje i torturu u ratu u procesu poraza drugog, zapravo je najveća pogreška ljudskog roda. Seksualno nasilje i tortura u ratu nije način na koji se trebaju rješavati etnička pitanja, niti je put kojim se ostvaruje nacionalni identitet. U tzv. muškoj percepciji rata, žena je „samo plijen“ i može se uzeti kao i sve drugo. Seksualno nasilje i tortura u ratu je zapravo rat u pozadini, način da se druga strana porazi na najbrutalniji način i da se za svagda potčini počinitelju nasilja. Ono je često „izraz moći nemoćnih“, jer moćni bi trebali biti na borbenoj liniji, a ne u kućama izbjeglica. - Seksualno nasilje i tortura u ratu ostavlja duboke posljedice na žrtvu, njenu porodicu, njen etnos (zajednicu). To je, zapravo, poraz cijele grupe. Na bazi masovnih kolektivnih trauma stvara se patnja grupe koja nikada ne jenjava, a na osnovu koje se kasnije stvaraju fantazmi za osvetu i potreba za historijskim poravnanjem računa među različitim grupama ljudi.

PRUŽANJE PSIHOSOCIJALNOG TRETMANA ŽRTVAMA SEKSUALNOG NASILJA I TORTURE U RATU / Modul za obuku trenera

- U našoj kulturi je prenaglašen javni aspekt seksualnog nasilja i torture u ratu, pri čemu je patnja žrtve često zanemarena. Njoj se pokušava platiti njena patnja kroz različite materijalne kompenzacije, što kod žrtve može izazvati gnušanje, jer je istinski njena patnja ostala negdje ispod radara politike i medija. O pojedinačnoj patnji se malo govori. Političari je prenose na etnos tako da je patnja žrtava seksualnog nasilja i torture u ratu tretirana kao patnja etnosa. U osnovi pretjerane viktimizacije etnosa nalaze se motivi koji, vrlo često, ne uključuju iskrenu brigu za ove žrtve, kao i želju za pronalaženjem što efikasnijih rješenja za njihovu poziciju. Sve dok u fokusu interesa, kao i psihosocijalnih tretmana ne bude žrtva, nasilje se neće moći prevenirati. Upravo pružaoci psihosocijalnih usluga trebaju razviti empatiju prema žrtvi, a ne prema etnosu ili politici. - Ukoliko se u okviru psihosocijalnih programa ne radi na smanjenju osjećaja bespomoćnosti i pasivnosti, tada pružaoci psihosocijalnih usluga žrtve seksualnog nasilja i torture u ratu rade isto što je radio i počinitelj, ostavljaju je u stanju bespomoćnosti i pasivnosti, a što predstavlja pogrešan smjer tretmana. Zbog toga je neophodno mijenjati paradigmu rada prema kojoj je žrtva pasivni primalac pomoći, te često izaziva sažaljenje od strane osoba koje sa njom rade. Žrtvi se treba dati potpuna autonomija u definisanju svojih potreba i ciljeva, potrebno joj je pomoći da stvori „novu mapu svijeta“, u koju može uklopiti svoje traumatsko iskustvo, raditi na tome da ona povrati vjeru u budućnost, kao i da ponovno nađe smisao u životu. Potrebna joj je pomoć da se resetuje u mnogim životnim poljima, jer ona to najčešće ne može sama. Pružaoci psihosocijalnih usluga bi trebali biti jedna forma defibrilatora, tako što će omogućiti da se žrtva ponovno uvede u ritam, pri čemu se njene mentalne i emocionalne funkcije ponovno mogu aktivirati. - Žrtvi seksualnog nasilja i torture u ratu treba, također, pomoći da izađe iz pozicije grijeha i krivnje koje ona sebi često prepiše ili „natovari“, jer seksualno nasilje i tortura u ratu je civilizacijski poraz i grijeh cijelog društva, a ne žrtve.

- Na naučnom nivou je potrebno javno progovoriti o dugoročnim posljedicama seksualnog nasilja i torture u ratu na čovjeka, o načinima transgeneracijskog prenosa traume nastale „ovim djelima“, kao i o njenom uticaju na stvaranje novih konflikata. - Kada se govori o sveobuhvatnoj prevenciji nasilja, te seksualnog nasilja i torture u ratu, tu je potrebno uključenje stručnjaka različitih profila, te pokušati u jednoj interdisciplinarnoj studiji dati pravu sliku (činjenice) o štetnosti traume za žrtve, njihove porodice, pripadnike uže i šire zajednice, pa čak i na štetne učinke na budućnost civilizacije. Treba imati dobru saradnju sa svim profilima stručnjaka kojih se dotiče problem seksualnog nasilja i torture u ratu: specijalistima porodične medicine, ginekolozima, internistima, psihijatrima, psiholozima, zbog širokog spektra simptoma i potreba koje nosi trauma. Nedovoljno pažnje se posvećuje odgovoru na pitanje koliko trauma seksualnog nasilja i torture u ratu uništi seksualnost kod žena, želju za potomstvom, vjeru u dobronamjernost bilo kojeg ljudskog odnosa? Priča o seksualnom nasilju i torturi u ratu bi trebala proizvesti globalni plan kako na polju prevencije, tako i na polju liječenja i oporavka ovih žrtava. Vrlo često pružaoci psihosocijalnih usluga upadaju u zamku medicinskog modela oporavka žrtve, obično čekajući da se pojave teške somatske i mentalne posljedice, nakon čega se kreira plan liječenja. Medicinski model oporavka tretira samo one sa najtežim posljedicama traume seksualnog nasilja i torture u ratu, i to u najranijoj fazi oporavka. Potrebno je izaći iz modela, algoritama i kriterijuma koji nam postavljaju svjetske nozologije o simptomima i klasterima simptoma. S druge strane, nema traume seksualnog nasilja i torture u ratu bez simptoma i znakova, samo ih treba tražiti. Možda naši klasični instrumenti nisu dovoljno senzitivni da prepoznaju i otkriju sve simptome koje imaju žrtve. Simptomi su uvijek prisutni, samo ih je potrebno naći. Simptomi su kompromisne tvorevine koje proizilaze iz intrapsihičkog konflikta, mehanizama odbrane i snahe ega. S druge strane, isti traumatski događaj ne pravi iste simptome kod svakoga.

PRUŽANJE PSIHOSOCIJALNOG TRETMANA ŽRTVAMA SEKSUALNOG NASILJA I TORTURE U RATU / Modul za obuku trenera

- Treba cijeniti jedan model pomoći žrtvama seksualnog nasilja i torture u ratu, a koji provode vjerski službenici, putem svojih kontakata i obreda sa građanima. Vjerski službenici su upravo prototip pomagača, osobe koje rade u tišini, bez glamura, a puno pomažu da se žrtve još ne osjećaju krivim i za vlastitu traumu. U percepciji većine građana ovih prostora, vjerski službenici su povjerljive i visoko moralne osobe, a upravo te osobine su žrtvama seksualnog nasilja i torture u ratu i najpotrebnije. Vjerske službenike treba obučiti o nekim bitnim aspektima traume seksualnog nasilja i torture u ratu i uvezati ih sa institucijama koje se profesionalno bave žrtvama. - Vjerski službenici mogu puno uraditi na smanjenju stigme žrtava seksualnog nasilja i torture u ratu putem hutbi, misa i liturgija. Mogu puno uraditi na jačanju porodičnih odnosa, koje je ova trauma poremetila, kao i na povećanju tolerancije društva prema žrtvama seksualnog nasilja i torture u ratu. - Potreban je jedan novi koncept pristupa mentalnoj higijeni cijele planete. Očigledno je da silne međunarodne deklaracije o prevenciji nasilja, seksualnog nasilja i torture u ratu nisu postigli očekivane rezultate, jer iste nisu inkorporirane u super ego svakog pojedinca. Sve akcije ovog tipa su međunarodne, jer se ovo pitanje tiče svakog pojedinca na planeti, tiče se svih kultura. - Ono što nam sigurno nedostaje na ovim prostorima jeste to da o mnogim stvarima treba učiti i dok učimo druge. Svaka edukacija treba otvarati nove modele pristupa žrtvi i uzeti sve društvene inovacije od ljudi koji su u procesu edukacije. Niti jedan model rada sa žrtvama nije konačan i uvijek se može korigovati na osnovu rezultata koje dobijemo istraživanjima o zadovoljstvu žrtve, članova njihovih porodica, uže i šire zajednice poduzetim aktivnostima i tretmanima. Svaka aktivnost koja se odnosi na oporavak žrtve seksualnog nasilja i torture u ratu treba biti usmjerena prvo prema žrtvi, zatim prema članovima njene porodice, kao i prema članovima uže i šire zajednice. Trauma seksualnog nasilja i torture u ratu je kontagiozna, drugi se mogu traumatizirati kroz poremećene odnose – tra-

uma jedne osobe poremeti sve emocionalne i socijalne odnose unutar porodice. Žrtvi treba pomoći da povrati empatijski kapacitet, jer je žrtva zbog emocionalne istrošenosti često „slijepa i neosjetljiva“ na druge, pa čak i na članove svoje porodice. Pomaganjem žrtvi da postane empatijsko biće, motivirat će se i drugi iz njene okoline da i dalje pružaju svoju pomoć i podršku. Veliku pomoć u ovom procesu mogu pružiti osobe koje dugo rade sa žrtvama. - Potrebno je napustiti pogrešan pristup da je žrtvi sve dozvoljeno, jer nema niti jednog psihosocijalnog tretmana koji se ne poziva na preuzimanje odgovornosti i od strane same žrtve. Svako je odgovoran onoliko koliko je svjestan. Žrtvi se može tolerirati fantazam za osvetom, ali nikako osveta, jer osveta, primarno, nije usmjerena na počinitelja i ona stvara nove žrtve od nevinih ljudi. - Potrebno je raditi i na suzbijanju pogrešnog medijskog pristupa žrtvama seksualnog nasilja i torture u ratu, budući da su isti više usmjereni na socijalni aspekt traume, a ne na individualnu patnju. Zbog toga se postavlja pitanje u kojoj mjeri su mediji uistinu u službi žrtava, a u kolikoj mjeri su u službi politike? - Sve aktivnosti koje se provode u okviru psihosocijalnih programa trebaju imati za krajnji cilj to da žrtve ponovo postanu mentalno zdrave – da mogu da rade, da vole i da se igraju (tumačenje mentalnog zdravlja po Freudu). Žrtvi se trebaju vratiti sposobnosti da živi sa drugima, da ima aktivan odnos i da sarađuje sa drugima, da izađe iz izolacije. Žrtva se često povlači u svoj svijet, jer ne želi nove kontakte niti nove konflikte. U svakom našem odnosu sa žrtvom je bitna spoznaja da svako želi da ga drugi doživi prvo kao čovjeka, pa tek onda kao žrtvu. U stanju žrtve su reducirana mnoga ljudska obilježja, smanjeno je polje emocija. - Pričanje traumatske priče je ukopčavanje žrtve u realan svijet, u aktualno vrijeme, u terapijski proces i sve drugo što dolazi poslije. Ali to nije niti smije biti medijski prikaz traume. Ne smije se raditi „estradizacija“ žrtava seksualnog nasilja i torture u ratu. Sigurno je da

PRUŽANJE PSIHOSOCIJALNOG TRETMANA ŽRTVAMA SEKSUALNOG NASILJA I TORTURE U RATU / Modul za obuku trenera

treba izaći iz jednog uvriježenog šablona da samootkrivanje žrtve treba biti javno. Na tom posebno ne smiju insistirati pružaoci usluga.

- Ljudsko biće je najveći iscjeljitelj svakom čovjeku, svakoj žrtvi bez obzira koliko ta žrtva nosi teško traumatsko iskustvo u sebi.

- Samo oni koji napuste ulogu žrtve, koji su aktivni i koji se angažuju protiv onoga što ih ugrožava i onoga što ih čini žrtvom imaju šansu da riješe traumu i da izbjegnu depresiju koja ih stalno vreba (Marko Munjina).

- U ratu i u svakoj formi nasilja, ljudska bića su reducirana na objekte, na brojeve, na dijelove neke mase. Uništeni su im identiteti, kao i veliki dio svih ljudskih potencijala.

- Niko nakon teške trauma nije isti kao prije nje, niti će istim biti. Smisao pružanja psihosocijalnih tretmana leži u razvijanju sposobnosti za kontakte bez obzira na rezignaciju žrtve, koju je uzrokovala trauma. U kontaktu sve nastaje, ali i sve nestaje. - Na ishod traume utiču mnogi faktori, a prije svih procesi razrade koji kreću odmah nakon traume, predtraumatska struktura ličnosti žrtve seksualnog nasilja i torture u ratu, posttraumatska životna situacija, okolina sa svojim ambijentom za oporavak, kao i pristupačnost ranog psihosocijalnog tretmana. Skoro svi procesi prorade traumatskih iskustava su usporeni ili ih uopće nema kod teških, toksičnih, ratnih trauma. Na proradu traume kod žrtava malo utiče vlastita snaga Ega, jer je kod njih izražen prejak osjećaj bespomoćnosti i jako nizak nivo samopoštovanja. Upravo oni (hronični osjećaj bespomoćnosti i nizak nivo samopoštovanja) sputavaju i inhibiraju svaku moguću promjenu u mentalnom životu žrtve, koji je sveden na nivo običnog preživljavanja. - Kod teških trauma u neriješenim ili djelimično potisnutim iskustvima emocije, mišljenje i ponašanje su odvojeni jedni od drugih, tako da su mentalne predodžbe o mnogim stvarima razbijene i zbog toga žrtva veoma teško kreće u promjene. Naprotiv, one se vrlo često izoliraju, a izoliranoj osobi je teško prići i dati bilo kakvu podršku. Pružatelji psihosocijalnih usluga trebaju pomoći žrtvama da se oslobode osjećaja krivnje i stida. Žrtva svoju traumu često izražava putem somatskih tegoba. Žrtva ne može da priča riječima, ali može tjelesnim simptomima. To se zove tjelesno sjećanje i trebamo razumijeti da naše ćelije, naša tkiva pamte traumu i upravo je prenose i o njoj pričaju svojim tjelesnim tegobama.

- Obzirom na složenu geopolitičku situaciju, kako u regionu tako i u cijelom svijetu, i na potencijalnu mogućnost konflikata, trebalo bi stalno govoriti o dugoročnim štetnim efektima seksualnog nasilja i torture u ratu na žrtve koje su to pretrpjele, njihove porodice, zajednicu i društvo u cjelini. Potrebno je stalno raditi na prevenciji seksualnog nasilja i torture u ratu, kao i značaju ranog tretmana žrtava ovih djela. Sve institucije koje se bave mentalnim zdravljem i psihosocijalnim tretmanom žrtava morale bi imati vodiče za ranu detekciju i rani tretman žrtava seksualnog nasilja i torture u ratu. - Žrtvu seksualnog nasilja i torture u ratu ne treba unificirati, kao što ne treba unificirati ni sve psihosocijalne pristupe. Niko ne može sazrijeti bez individualizacije i povratka svih izgubljenih identiteta. Traumatiziranoj osobi ne treba samo identitet žrtve. - Uporedo sa pružanjem psihosocijalnih tretmana, potrebno je raditi i sa zajednicom. Kada se žrtva individualno oporavi, potrebno ju je nekako „uklopiti“ u teško porodično i socijalno okruženje. - Personalne karakteristike ljudi koji pomažu osobama sa teškim traumama uključuju: postojanje moralne dileme, postojanje nivoa lične odvažnosti i svojevrsna marginaliziranost u smislu da te osobe nisu imale pretjerani medijski i politički angažman(Aida Hašimbegović, 1997). - Za žene žrtve seksualnog nasilja i torture u ratu nije dovoljno samo tjelesno preživjeti, jer treba preživjeti i psihološki. Iskustvo seksualnog nasilja i torture u ratu, zbog kompleksnosti traume i loma gotovo svih mentalnih funkcija, često graniči sa iskustvom smrti. Pitanje svih pitanja je onda kako mnoge žr-

PRUŽANJE PSIHOSOCIJALNOG TRETMANA ŽRTVAMA SEKSUALNOG NASILJA I TORTURE U RATU / Modul za obuku trenera

tve seksualnog nasilja i torture u ratu izvući iz „psihološke smrti“? - Bez obzira na samoizolaciju, bijeg od svakog kontakta, svakog impulsa koji bi je mogao probuditi iz tog mrtvila i uvesti ponovo u patnju, umrtvljenje, oslabljenu volju za životom, mi pružatelji psihosocijalnih usluga moramo pronalaziti načine kako da priđemo žrtvi seksualnog nasilja i torture u ratu, da joj pomognemo da tu tešku traumu barem malo izventiliramo. Pružatelji bi trebali shvatiti da je ta njena izolacija na neki način njena uspostavljena homeostaza, koja joj pruža lažni osjećaj sigurnosti i ona je na neki način navikla na tu svoju patnju. Logika žrtve seksualnog nasilja i torture u ratu je otprilike ovakva: bolje je da budem ovisna o svojoj patnji, nego da neko sazna da sam zlostavljana u ratu. Ta samoća, taj prividan sklad u kojem živi žena žrtva, površno gledajući, predstavlja neku uređenost, ali kada se malo ozbiljnije sagleda kompletna situacija, tu se radi o jednom haosu kojeg treba urediti, uobličiti i dati mu potpuno novi smisao. - Bitno je uvijek imati na umu u našem radu sa žrtvama seksualnog nasilja i torture u ratu da su one psihološki traumatizirane osobe, ali ne i nužno mentalno poremećene osobe. Iz navedenog proizlazi i dilema kako pomagati zlostavljanoj ženi, a da se prema njoj ne odnosimo kao prema bolesniku, jer je poznato da je pozicija svakog bolesnika sa stanovišta moći slaba, a mi u svom radu ne trebamo nikada nastupati iz pozicije moći.

PRUŽANJE PSIHOSOCIJALNOG TRETMANA ŽRTVAMA SEKSUALNOG NASILJA I TORTURE U RATU / Modul za obuku trenera

Prilozi: 1. Uvod i specificnosti traume - seksualno nasilje u konfliktu

PRUŽANJE PSIHOSOCIJALNOG TRETMANA ŽRTVAMA SEKSUALNOG NASILJA I TORTURE U RATU / Modul za obuku trenera

2. Simptomi znaci traume - seksualno nasilje u konfliktu

PRUŽANJE PSIHOSOCIJALNOG TRETMANA ŽRTVAMA SEKSUALNOG NASILJA I TORTURE U RATU / Modul za obuku trenera

3. Psihosocijalni tretman - seksualno nasilje u konfliktu

PRUŽANJE PSIHOSOCIJALNOG TRETMANA ŽRTVAMA SEKSUALNOG NASILJA I TORTURE U RATU / Modul za obuku trenera

4. Dileme, zakljucci i preporuke

PRUŽANJE PSIHOSOCIJALNOG TRETMANA ŽRTVAMA SEKSUALNOG NASILJA I TORTURE U RATU / Modul za obuku trenera

Ensuring reproductive rights for all Adresa: Zmaja od Bosne b.b. 71 000 Sarajevo Bosna i Hercegovina Telefon: +387 33 293 570 Faks: +387 33 552 330 E-mail: bosnia-herzegovina.ofﬁce@unfpa.org Web: ba.unfpa.org twitter.com/unfpabih facebook.com/UNFPABiH