rao sam se kroz luđake, odrpance i kreature da bih došao do vrata naše sobe. Neki su od luđaka navijali i bodrili Branislava, a najglasniji od njih bio je Buba, najgluplji i najluđi iz moje sobe. Buba je stajao na vratima, usta su mu bila zapjenjena, a oči ispupčene. Skakutao je kao majmun i grgljao: – Ubodi je Brane! Aha, aha, ubodi je! He, he, he, he. Neka da pičke! He, he... Uhvatio sam čvrsto Bubino rame, okrenuo oronulu fasadu njegova lica prema sebi i pogledao na tren u dubinu njegovih babunskih zjenica. Bio je odvratna kreatura, više životinja nego čovjek, i to nakazna životinja. Pogledao me i ukočio rastegnute usnice između oznojenih, napuhanih obraza. – Pusti me da prođem. – rekao sam i on je to učinio. Ušao sam u sobu nasred koje je stajao Brane s kuhinjskim nožem u ruci. U kutu, pokraj moga kreveta, zgurila se prestravljena Markica. Plakala je, hroptala, a tijelo i glavu pokušala zaštiti nogama koje su joj se izvukle iz bijele kute i otkrile oblu, primamljivu guzicu. – Meni se smiješ majmune? – viknuo je Brane izazvan izrazom mog lica. Nisam ga nikako želio razljutiti. – Misliš da si pametan, je li? Šta ti znaš? Misliš da si pametan? A? Pederčino! Brane je prišao dva koraka prema meni i zaprijetio mi nožem. Ostao sam miran, jer, na kraju krajeva, već sam jednom bio uboden i sasvim lijepo preživio. – Priklat ću te kao psa! Pogledao je ravno u moje oči. I dalje sam ostao miran. Osjećao sam ogroman prijezir i neizrecivo gađenje prema toj spodobi. Poželio sam ga mrtvog. Branimirovo lice iznenada je uvelo. Spustio je ruku s nožem i maknuo pogled s mojih očiju. Bacio je nož na pod, spustio glavu i zatim, znakom postiđena čovjeka, krenuo prema mnoštvu okupljenom na vratima sobe. Tu su ga preuzela dva doktorska 65
Zlatna pirana
Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.