Mrtva puhala žive vječno

Page 1

JOSIP POTNAR

MRTVA PUHALA ナスIVE VJEト君O


prazna stranica


JOSIP POTNAR MRTVA PUHALA ナスIVE VJEト君O


prazna stranica


Josip Potnar

Mrtva puhala žive vječno

Zigo Rijeka, 2009.


prazna stranica


UVOD Najteži je početak. No i ovaj je svijet morao jednom početi. Velikim praskom, kako su mi rekli. Vjerujem da je to bilo nešto teže od zapisivanja prvih rečenica ovog rukopisa. Barem me to uvjerenje održalo u pisanju. U naletu inspiracije pokušao sam napisati nešto novo. Ne toliko Vama koliko sebi. Otkriti toplu vodu, kako bi neki rekli. To se i dogodilo, jer sam za vrijeme pisanja spoznao da je ono što meni djeluje originalno, možda već negdje nastalo, proizašlo iz nečijeg pera. Oduvijek me okolina fascinirala do krajnjih granica. Čovjek u žurbi koji ulicama prostruji poput vode iz vodokotlića niz školjku nikako ne može primijetiti sitnice što jednu sliku razlikuju od druge. Zastanete li samo jednom, umjesto točke koja je svakog trena sve dalje, iako usredotočeni prema njoj jurite, vidjet ćete svijet. Nadam se da nećete zastati na vrlo prometnom križanju jer biste tada mogli osjetiti tvrd vjetrobran. Cijeli – razbijeni, prije – poslije. Možda uz bolnički krevet, novonastale paukove mreže na staklu, dobijete i račun za popravak. Uglavnom, okrenite se ponekad. Iza one paučine u kutu, za koju krivite nepostojeću čistačicu koja nikada posao ne odradi pravilno, možda pronađete čitav novi svijet. Nakon što operete prozore i uklonite stoljetni sloj prašine, ne samo da ćete imati više svjetla u sobi kako biste mogli vidjeti onaj kut, već ćete moći i pogledati kroz taj prozor. Majka hoda ulicom pazeći da se njena šestogodišnja kćerkica ne bi ozlijedila ili pričala s neznancem. Onim koji u hodu čita jučerašnji primjerak novina, prešućujući činjenicu da se njime pokriva svake večeri na klupi u tamnijem dijelu parka. Sada znate odakle Vam je poznat jer ste njegovo pijano dupe već nekoliko puta morali odbiti 5


kad Vas je molio "kunu ili dvije za šišanje". Uskoro će naići i doktor. Nema, nema… Eno ga! Ne znate da je doktor, no vidite kako u žurbi hoda prema bolnici. Ako izgleda kao patka i glasa se kao patka, onda jest… Kad sam već kod pataka, dok ste buljili u doktora, promakla Vam je prodavačica pačetine od koje ste prošli tjedan kupili patku od dvije kile. Kod kuće ste važući je shvatili da Vas je prevarila za osminu. Kuda ide ovaj svijet… Ni patka nije što je nekad bila. Svatko ima svoju malu tajnu. Majka taji da ju je muž ostavio zbog susjeda. Sada ih svaki dan promatra kako se šepure u susjednom dvorištu. Beskućnik se našao na ulici zbog problema s alkoholom. Propio se, zapio posjed, kuću i samog sebe… U većim je dugovima od Hrvatske. Prodavačica, iako vrlo nevina izgleda, čuva u sebi najveću tajnu od svih njih. Prije nekoliko godina, kad je tek dodirnula prag punoljetnosti, shvatila je što znače upozorenja kako gumice nisu potpuno sigurne. Pobacila je. Skoro iskrvarila tijekom cijelog tog događaja. Samo zato što se nije željela udebljati. Biti glumica, voditeljica, uglavnom – ljepotica. O tome je sanjala. Sada prodaje patke. I sanja o djetetu. Doktor pak kasni (kao i svaki dan) jer s poslom ionako ne započinje u vrijeme koje piše na vratima ordinacije, već kada popije jutarnju kavu, pročita novine… Iste novine navečer će pronaći beskućnik u kontejneru za papir te se zagrijati njima, a sutradan šetati gradom praveći se da ih čita, dok prosi "kunu ili dvije za šišanje", da mu ugase žeđ. Žeđ… Žeđ za novcem. Žeđ za moći. Žeđ za znanjem… Znanje je moć, a bez love ionako ništa ne ide. Ukoliko nemate sve navedeno, predlažem da planove za preuzimanjem planete ostavite za sutra i nastavite čitati. Jer svatko ima svoju malu prljavu tajnu. Koja je Vaša? 6


CREM DE LA CREM Nešto prije osam je. Ili nije? Zar je to uopće važno u svijetu gdje novac vodi priču? Pun novčanik pomiče kazaljke i određuje granice; stvara zakone. I krši ih, u nadi da to nitko neće primijetiti. Ili hoće? Ogromna teška vrata otvaraju se uz napor dvojice zaštitara. Od vrućine ili nervoze, niz debele vratove cijedi im se znoj koji upijaju crne majice, ugurane u debele crne hlače. Jaka svjetlost obasjava lica nestrpljivih znatiželjnika. Okupljena gomila počinje ulaziti uz sveopći žamor, pokazujući manjak kulture. Majke, očevi, djeca, bake, prabake i pradjedovi… Susjedi, rođaci i slučajni prolaznici… Svi oni, poput kupaca na totalnoj rasprodaji neke od modnih marki. Ljudi svih uzrasta polako ulaze u golemo predvorje osvijetljeno blještavim lusterom ukrašenim staklenim oblicima koji podsjećaju na malene anđele u bezazlenoj igri. Pogled im je ipak zarobila freska na mramornom stropu. Slika Stvaranja Adama svojom ljepotom zarobi svakoga barem na trenutak. Gladna gomila promatra bestidnog Adama kao da prvi put vidi ovaj prizor i tiho šapuće svoja saznanja osobi do sebe ne trudeći se vidjeti o kome se radi. Nastoji izbjeći epitet nekulturne osobe, koliko zbog ponašanja, toliko i zbog kulturne svijesti i općeg znanja. Oni nisu ''krema'', oni su pametni. – Jeste li znali da postoji razlog zbog kojega je ruka ovoga nesretnika tako jadna, suha i beživotna? – jedno lice izdvaja se iz gomile i podiže glas gotovo želeći da ga čuju i likovi o kojima priča. – Da! – odgovara na upitne poglede okupljenih. – Adamova ruka stoji tako pasivno jer čeka Božju intervenciju. Snagu Svemogućega koja će ga dovesti 7


u život. Ovaj čovjek bio bi izgubljen bez Više sile – zastane naglašujući kraj rečenice kao da je zaključak. Potom podiže prst i nastavlja: – Neki, neuki ljudi, nazivaju Adamov stav narcisoidnim. Oni… – Kako zanimljiv početak, a tako tužan kraj… – uključuje se drugi muškarac, reagirajući na posljednje rečenice prvoga, našavši se u njima. – Šteta što su on i njegova zakonita izbačeni iz hotela Eden. No barem su platili račun. Prvi muškarac prijezirno pogleda drugoga i nastoji ignorirati salve smijeha koje mu je uputio čopor. Odavno je već navikao na njih i na ignoriranje, koje često postaje obostrano. Kao i zadovoljstvo zbog toga. – Tako mu i treba kada se pokušava praviti važnim. Hvala Bogu da ga je ovaj prekinuo prije nego je započeo o aktivizmu – šapne mužu u uho žena odjevena u jednostavnu crno-bijelu haljinu od satena, nalik onima iz 40-ih godina. – Draga, pretpostavljam da misliš na atavizam… – muž joj tiho odgovara, ne želeći postati novi predmet ismijavanja zbog znanja koje doista i posjeduje. Kada se smijeh stišao, ljudi su već prešli iz predvorja u kazališnu dvoranu. Dio njih se smjestio u gledalište, dok je ostatak pošao u lože izgrađene poput unutrašnjosti pčelinje košnice, u čijem je središtu pozornica. Poput trutova, gradska krema odmah je sjela na svoja mjesta, nimalo se ne trudeći stišati žamor. Naposljetku, ova predstava je za i zbog njih, u njihovu čast. Ovaj im dan ne može nitko pokvariti, čak ni da pokuša. Nova, meka sjedala, sa svih strana opkoljena egzotičnim rezbarijama, nitko nije primijetio. Ionako posjeti ovom mjestu nisu tako česti niti dovoljno trijezni da bi se itko ičega sjećao. Dok dame pogledavaju jedna drugu i smišljaju nove tračeve što će ih prepričati prijateljicama koje nisu bile tako sretne i uspjele doći na predstavu, njihovi 8


muževi promatraju nepoznate ljepotice čije je nedostatke baš prije nekoliko dana, diskretno, uklonio doktor Plastić. Smrad nastao miješanjem prevelikog broja prejakih parfema i njihovih cijena, stara gospoda u potrazi za novim lovinama i nove lovine u potrazi za starcima djelovale su na mnoštvo tako da je gotovo četvrtina izašla. I nije se vratila. – Dame i gospodo! – začuje se ugodan muški glas, prekidajući buku. – Dobro došli u Teatar istine. Nadamo se da će vam se svidjeti prva izvedba predstave ''Mrtva puhala žive vječno''. Kako biste mogli potpuno uživati, molimo vas da uključite sva osjetila ne ograničujući se samo na pozornicu i njene likove. I vi ste glumci, jer život je predstava, a predstava je život. Svjetla se naglo pogase, ostavljajući jedino dva slabašna reflektora uperena prema pozornici, u borbi protiv tame. Mir i tišina uz pomoć parfema na trenutak su hipnotizirali gomilu. Glumci, iza tamnocrvenog naboranog zastora, skupljaju energiju za prvu izvedbu predstave ovog tipa. Njihovi im međusobni pogledi govore više od riječi. Smatraju da nisu spremni, no nema više povratka. Uzajamno će im povjerenje morati biti dovoljno kako bi nadvladali ovu mirnu, uspavanu i nadrogiranu rulju koja se netom prije zavalila u sjedala. Ne požure li se, uskoro bi se mogao osjetiti dim cigareta i nervozni žamor prigušen Valiumom. – Sramota, gledalište je poluprazno. Mogla bih se zakleti da sam prije nekoliko minuta vidjela više ljudi… – progovori djevojka odjevena u crnu odoru. – Ah, što se može… Bit će sve dobro dok god nas ne gađaju rajčicama, krastavcima i trulim jajima. Ekipa je gleda, nadajući se da će još nešto reći i time presudni trenutak odgoditi barem još nekoliko treptaja. Dočeka ih tišina uz mješavinu plašljivih i uzbuđenih 9


pogleda. Vrijeme je. Zastor se polako počinje otvarati… I predstava započinje. Između rekvizita, umjetnih zidova, reflektora i glumaca, novonastala tišina budi scene iz stvarnog života. Rekviziti postaju predmeti koje ljudi i inače koriste, umjetni zidovi, pravi, čvrsti, hladni i bezosjećajni. Reflektorsku svjetlost zamjenjuju ulične lampe, a glumce osobe od krvi i mesa. Hladan zapuh vjetra prekida iritantnu tišinu Ulice doktora Dugovolgana. Tamu u koju se zavila ne može prevariti niti mjesečina pod kojom se nalazi. Veliki reflektor nalik Mjesecu, prepunom kratera kao švicarski sir, tek napola pojeden, vrvi od želje za dolaskom novog dana i odmorom nakon probdjevene službe. Trnci hladnoće, iznenada probuđeni nečujnim šumom ledenog zadaha zime, počeli su se zabijati u gole krošnje nemirnih stabala. Njihove gole grane prekrivene injem vijore nad zemljom ponosito pokazujući kako mogu izdržati sve. Nisu ih bez razloga majka Priroda i otac Vrtlar postavili tako visoko, kako bi mogle nadgledati cijelu okolicu. Daleko ispod, s okamenjene zemlje promatra ih već usahlo lišće plačući za danima provedenim gore, nekoliko koraka bliže Suncu, kada je bilo prepuno klorofila i, naravno, života. Njihov ustajali miris, sličan smradu muljevite vode i presušene trave, otjerao je sve moguće prolaznike s ulice. Činilo se kao da će zapjevati tužaljku Bogu, ali novi nalet zračnog vrtloga odnese i njihove posljednje ostatke u vječni san, podalje od ove usnule priče.

10


KOKOŠARI Temminckii: Satyra, ako se netko sad učlani u udrugu, je li zakasnio s prstenjem za sljedeću godinu? – jedan klik prekine hipnotizirajući prizor. Satyra: Zakasnio, kao gladni na večeru. Trebao si to napraviti još odavno. Blythii: Po običaju, Temminckii ne razmišlja na vrijeme. Temminckii: Bly, prestani. Meni barem sudac nije rekao da mirišem poput patuljastih patki. Satyra: Lol – posljednji klik izbacio je poruku na ekranu monitora. U toploj sobi dvokatne kuće šćućurio se Goran. Zavaljen u moderan radni stolac prekriven smeđim jastukom bulji u upaljeni ekran čija svjetlost otkriva neurednu sobu prepunu odjeće, obuće, bilježaka… Na krevetu u kutu sobe leži oveća hrpa knjiga čiji izgled podsjeća na izdanja iz prve polovice prošlog stoljeća. Otrcane stranice još otrcanijih knjiga raširene su preko debelih snopova gusto ispisanih listova papira. Na fotelji do kreveta leže iznošene čarape i majice, dok se hlače nalaze na podu, čineći tamnu kolonu sve do ulaza u sobu. Na vratima visi kalendar, još uvijek otvoren na nekom od ljetnih mjeseci, sa slikom galeba u letu. Nešto niže, ispod kalendara, nalazi se nekoć bijela čarapa sada prekrivena smeđim mrljama, obješena na kvaku. Zaboravljena je kao i sve ostalo u ovoj jazbini. Dvadesetdvogodišnjak ne odvaja pogled od ekrana. Njegove oči, inače čiste i biserno bijele, sada su prekrivene crvenim žilicama koje se međusobno bore za nadmoć. Goran tipka što brže može, tek ponekad odvaja ruku od tipkovnice kako bi protrljao umorne kapke ili popio gutljaj kave, koja stoji nedaleko od računala. Navukao se na kofein, a navika je svejedno ostala. 11


Ne može se odvojiti od ekrana. Prolazili sati, dani, tjedni ili mjeseci, njegovi su pokušaji postajali samo kula od pijeska, koja se srušila čak prije nego je izgrađena. Kao što ovisnik o drogama treba svoj fiks, tako i Goran treba svoj kompjuter. Njihova je povezanost iritantna, no ipak sigurnija od fiksa i nečistih igli. Caboti: Što se izložbe tiče, bit će oštra konkurencija s grlicama. Blythii: Ne znam baš. Mojih se ne moraš bojati. Na propuhu su, a najkvalitetnijoj sam iščupao pola repa dok sam je lovio kako bih popisao prstenje… Satyra: Au, nemaš sreće… Znaš i sam kako propuh utječe na kvalitetu perja… Čini se da ću te pobijediti, opet, hahaha. Goran, tek što je odvojio pogled od ekrana i pogledao prema prozoru, čuvši poznati zvuk, odmah se okrene natrag. Već prije nego je poruku pročitao, prste je vratio na tople tipke. Temminckii: Nego, ljudi, želi li netko mijenjati perlinke za kokinkine? Imam ih previše, a na prošlu ih izložbu nisam nosio, tako da ih nisam ni prodao… Satyra: Tem, javit ću ti ja za nekoliko dana, moram razmisliti. Sada me ispričajte, imam posla – dovrši Goran i pošalje poruku. Stisnuvši x u kutu ekrana, zatvori se prozor chata. On ustane i priđe prozoru. Na slabašnoj svjetlosti lampe u dvorištu kuće vide se prve pahulje snijega. Izgledaju nestvarno, pomalo zastrašujuće, te se savršeno uklapaju u atmosferu. Zima je doista došla. Već nekoliko godina ovaj kraj nije vidio snijega, tek bi se ponekad lokvice smrznule pokazujući da je temperatura povoljna za nastanak bijelih ukrasa. Ipak, oni se nikada ne pojave. Do večeras. Komadići ljepote nošeni vrtlozima hvataju se za zid kuće čineći njenu fasadu sjajnom poput ulaštenog srebrnog pribora za jelo. Kristalići leda koji se drže za rub krova, odbijaju svjetlost slabašne lampe i dvorište čine otmjenim, poput dvorane za 12


bal nekih velikaša čija imena stoje davno zaboravljena duboko ispod snijega, prašine i dva metra zemlje. U daljini, na mjestu gdje Goran vidi samo tamu, odvija se najživlji događaj ove noći. Iza starog zida, čije cigle odavno nagrizaju kiša i vlaga, deseci malenih očiju u strahu promatraju novopridošlog gosta. Ispod krova potpuno zamaskiranog mahovinom u zelenim i smeđim tonovima, zajedno su zbijena mala kljunasta stvorenja. Grlice. Glatko sivosmeđe perje nagurano na hrpicu čini raskošnu pelerinu čiju ljepotu ne može nadvisiti niti jedna haljina u kazališnoj dvorani. Malene crne oči sa znatiželjom promatraju snijeg nastojeći shvatiti zašto je tako leden. U kavezu do ovoga leži par paunova, ravnodušno promatrajući isti prizor kao i njihovi manji prijatelji. Kljunovima prolaze jedno drugom preko perja upuštajući se u neku perverznu igru dodira i skrivenih poruka bez ikakvog značenja. Lavež. Kroz zavijanje vjetra i škripu napadanog snijega prolomi se mukli zastrašujući lavež pasa. Vjerojatno osjete miris lisice u blizini… Grlice, prestravljene zvukom, započinju bitku protiv nevidljive sile nošene mirisom zime. Krilima lamataju uokolo, rastjerujući mir i tišinu, a kljunovima histerično kljucaju sve što im se u blizini nađe. Kroz rešetke dohvate i paunicu, koja se u čudu uspravlja na uspavane nožice. Paun okreće bijesan pogled prema malenim stvorenjima i svojim kljunom uzvraća udarac. David protiv Golijata. Velika ptica ubrzo je naučila kako kvantiteta ponekad donosi pobjedu. Rane koje je zadobio krvare preko zagasitoplavog perja, te slikarska paleta iz trena u tren mijenja boje i nijanse dok na kraju od nje ne ostane paljevina neugodna mirisa. Paunica se naposljetku spušta do njegova ozlijeđena tijela te hladnu glavu stavlja na zakrvavljeno perje, u nadi da će barem hladnoća ublažiti bol i ohladiti povrijeđeni ponos. 13


Paunovi se iznenada pretvaraju u pepeo plavog sjaja. U hladnoj hrpici ostale su samo oči, dva para crnih točaka koje promatraju reflektore i tope se pod njima. Ptice su nestale, a njihova igra zaboravljena je istog trena, kao da nikada nije niti postojala. No prevarile su se jer nisu feniksi. Iz pepela neće opet izrasti. Goranove krvave oči vatrena pogleda skupljaju snagu, prikovane uz hladno prozorsko staklo. Zasljepljujuće bjelilo hladna dodira s jedne strane i suh ustajali zrak s druge, stvaraju zamagljenu sliku na staklu. Mladić, već gotovo zaspavši prislonjen na staklo, vrhom prsta iscrtava neodređene oblike, ostavljajući otiske na prozoru. Iako ništa ne vidi u daljini, Goran zna što se događa unutar kaveza. No ipak nije siguran je li to halucinacija prouzrokovana nedostatkom sna ili viškom kofeina koji kola njegovim žilama. Okreće se te svladan vrtoglavicom i osjećajem melankolije baca se na krevet. Pod leđima, poput bodlji osjeća knjige koje je ostavio tamo ranije. Mladić zatvori oči i duboko udahne. Osjeća kako mu tijelo drhti i treba novu dozu klikova. – Publiko, pogledajte ga samo – začuje se glas negdje iznad neba, skriven između oblaka i prašine, te prekida dosadu. – Taj jadni stvor obješen pred vratima istine uporno bira laž i živi s njom. Glumi nešto što nije i nada se takvim postati. Dar s neba… Tamo negdje u dvorištu, na mekom snježnom pokrivaču… – glas nastavlja, no nakon trenutka pauze opreznije dovršava: – Pardon, još niste vidjeli cijeli prizor. Duboke isprike. Idem na kavu, želi li mi se itko pridružiti? Na postavljeno pitanje nekoliko se dama u publici diže i napušta sjedala. Uzvišene fufe s kroničnim nedostatkom kulture, volje i ugljikohidrata bacaju posljednji pogled na pozornicu i uz glasan tresak izlaznih vrata napuštaju dvo14


ranu. Spremne su za tračeve. I kofein. Ljepotica: Vidim da si online! – začuje se zvuk na kompjuteru, te Goran skoči s kreveta. – Mislila sam da me nećeš čekati dokasno. No ljubav ti je očito dovoljna snaga. Zvijer: Naravno, ljepoto. Rekao sam da ću te čekati jer moram s tobom razgovarati. Ti znaš da ja uvijek održim riječ. Ljepotica: Naravno, tebi se može vjerovati. I tebe treba slušati, shvatila sam to odavno. Zato i razgovaram s tobom. Danas je bio doista neobičan dan. Pao je snijeg, znaš? Nisam ga očekivala i tako sam se usred bijele livade našla u odjeći jedva primjerenoj za ljeto. Sva sreća da to nitko nije vidio, jer bih sutra, skupa sa svojim dimenzijama, bila glavna tema ogovaranja po gradu… Vidi mene, ne prestajem o sebi govoriti, kako si ti? Zvijer: Kad smo već kod razgovora… Mislim da bismo trebali prestati s ovim… Znaš, ne sviđa mi se više naš odnos. Kompjuter, tipkanje svakoga dana… Prsti zabole. A kad razmislim, ne samo oni. Dečko poput mene zaslužuje puno. Savršenstvo je dobro plaćeno. Dok ti… Ti si… Debela – Goran natipka i pritisne poslati, svjestan da nikada nije bio dobar u nalaženju izgovora. Ljepotica: Što? Zašto mi to radiš?! Mislila sam da me voliš. Govorio si da bi za mene odrezao čak i svoj nožni palac. Zar su to bile samo prazne riječi? Samo si govorio ono što treba da dobiješ moju naklonost, moje riječi. Tvoje će te laži dokrajčiti kad-tad. Dobivši posljednju poruku, Goran zatvara prozor chata te otvara novu stranicu. Naruči savršenu djevojku. Između mnogo slika traži novu žrtvu, za najnižu cijenu obrnuto proporcionalnu u odnosu na vrijednost. Visoku, vitku, s kosom i parnim brojem očiju… Sve djevojke i pokoji transvestit postaju jedna te ista lutka iz izloga. Plastična i monotona. Različita lica stopljena u jedno čine heterogenu mješavinu botoksa, depilacije, skalpela i laserskih operacija, spremna za novu kolekciju jesen-zima. 15


– Gospođice, kakate li vi? – Goranu riječi polete iz usta, te ih on žurno prekrije rukom nastojeći ne izjaviti još nešto što će gospođicu Savršenu odbiti od njega. – Naravno da ne. Izgledam li ti ja kao da serem, idiote?! – zavrišti njen glas iz zvučnika. – Što misliš kako uspijevam svakoga dana izgledati ovako? Tko ne jede, ne sere. A ti očito puno jedeš… – posljednja rečenica biva dovršena uz hordu smijeha s neobično piskutavim tonovima. Goranov preneraženi krik pretvara se u zvuk saksofona sakrivenog u tami pozornice zadimljena kafića. Mreža istkana od saksofona, trube, klarineta i klavira, omotana mašnicom bubnjeva i drvenih palica, zaglušuje prostor. Negdje u mraku, tiho se šulja gitara i stvara mračan ugođaj jazza. Nasred malene zaobljene pozornice stoji visoka djevojka glatkih i sjajnih nogu. Kovrčava crvena kosa spušta joj se s glave na ramena prekrivena poluprozirnom sivom haljinom uskog kroja. Ona, čiji izgled podsjeća na lutku iz izloga, oslanja se na starinski mikrofon čiji stalak dotiče njene čizme obložene krznom. Jednom od njih neprimjetno tapka po podu. – Ponovit će to… Ponovit će to. Novu će naći, u krevet joj zaći… Ponovit će to – njen glas, toliko jak i slobodan, poput grlice koja uživa u letu, puni malenu dvoranu i unosi nemir među rasplesanu glumačku masu. Pogledom kruži po prostoriji i promatra ljude tražeći onoga kome pjeva ovu pjesmu. Nekog lijepog, pametnog, dobrog i nadarenog. Ili nekoga tko se takvim predstavlja i sama riječ stvara novu, uvjerljivu istinu. Svjesno je zaigrao igru laži i prihvatio sve titule ne razmišljajući o poslijedicama koje one donose. No nitko ga ne krivi, niti bi to mogao. Nitko neće kriviti guštera koji izađe na cestu i ne primjećuje veliki turistički autobus sa slikom pauna s obiju strana, prepun malih 16


bučnih Kineza na izletu. Sliku veselja i nevinosti iznenada briše krvavi trag na cesti, kada masovna kosilica pređe preko malene životinje i pretvara je u pepeo. On nije bio savršen, djevojka sada zna. Držao je druge u kavezu kako bi se sam osjećao slobodnim. Tužna je činjenica da nikada ipak nije osjetio slobodu, osim možda u ogledalu kada bi se povremeno usudio pogledati. No ogledalu je ipak lakše lagati nego ljudima. Pljesak.

17


TANGO – Gospodine X, dobar vam dan – začuje se siguran ženski glas popraćen zatvaranjem vrata. – Rekao sam tajnici da nikoga ne pušta! – rika muškarca u četrdesetim godinama ispuni prostoriju. – Zar čovjek više ne može uživati niti u trećoj jutarnjoj kavi bez da ga netko ne ometa? Ta gdje je nestala pristojnost i poslušnost? – glas doktora X zvuči razdraženo kao da su ga omeli u vrlo važnim pregovorima zahvaljujući kojima bi dobio ekskluzivno pravo na plastične operacije svih glumaca serije Mladi i lijepi. – Pristojnost i poslušnost? Eno ih u ženskom toaletu, pudraju se – započne ženski glas pun ironije. – Žao mi je, nisam znala da ste doista toliko zauzeti. No kako jeste, doći ću neki drugi put. Jedan ček više-manje ionako vam ništa ne znači, zar ne? Privatna ordinacija Parada X-a već neko vrijeme trpi financijske gubitke zbog navale kvazidoktora koji plastičnim nožićima, a ponekad i vilicama, pokušavaju uljepšati svoje pacijente. Nerijetko ih samo anesteziraju te kada se probude pred njih stave ogledalo pa hvale nov i poboljšan izgled. Novi ugovor s Mladima i lijepima koji X pokušava dobiti mogao bi uvelike pomoći. Naposljetku, nakon dvanaest sezona nitko u toj seriji više nije mlad, niti lijep, a producenti smatraju da naslov Stari i oronuli ne bi privukao dovoljno praznih mozgova pred male ekrane. – Tata, tata, i ja želim izgledati poput one mlade i lijepe tete. I ja bih, i ja bih – iz publike se začuje dječji plač iznenada zatomljen očevom rukom koja je prekrila bučni otvor. – I tata bi, kćeri… – otac tiho promrmlja ne želeći da ga itko čuje prilikom otkrivanja svoje tajne. 18


X podiže glavu i pogled zadržava na skladnim oblinama Suzy Q-White koja još uvijek stoji u uredu čekajući odgovor. U prohladnoj prostoriji (jer je doktor odlučio uštedjeti na grijanju) jedina stvar koja se pregrijava je njegovo lice na kojem se iz trena u tren izmjenjuju jesenje nijanse, od svijetlo žute i smeđe do žarko crvene. Niz lice mu se cijedi znoj i vlaži liječničku kutu. Ovratnik je već mokar, a mlazovi nastavljaju stvarati potok u prostoriji. "Ova žena je savršena." – Doktore, je li sve u redu? – žena zapita prilazeći radnom stolu za kojim doktor još uvijek sjedi i pokušava sakriti novonastalo stanje među preponama. – Čini se da vam je vruće! Suzy iz malene izdužene torbice izvadi maramicu. Nagne se preko stola da obriše doktorovo lice. Duboki dekolte ionako prozirne crne haljine doktoru otkrije previše, te znoj s njegova lica počne prodirati u hodnik, druge prostorije i s pozornice u gledalište. Žena se zadovoljno nasmiješi spoznaji da je postigla što je željela prije nego je i izrekla što traži. – Sve… Sve je u redu. Samo mi je… Malo mi je vruće, oprostite – doktor mucajući izgovori te brzo spusti pogled na mokru hrpu papira koju je netom prije pregledavao – Samo da ovo dovršim pa ću vas primiti. – Doktore, zar se opet zahod zaštop'o? – tajnica u panici dojuri u ordinaciju. – Sve je puno vode, a sranja ko u priči. – To samo gospodin doktor priča – Suzy odgovara te s tajnicom odšljapka iz prostorije ostavljajući jadnika samog s ordinacijom punom neugodna mirisa. Parado X svoju diplomu ponosno drži na zidu već nekoliko godina. Uokvirenu hrastovinom i zaštićenu staklom nabija je na nos svakom u svojoj okolini. Ponekad i pacijentima. "Ne, gospođo, nikako se ne bih složio da je vama dovoljna samo liposukcija. Zar cijeli život želite 19


imati nos koji vam za pola milimetra ide ulijevo? Ta tko još tako živi? To je sramota i svatko tko drži do sebe to će nastojati promijeniti. A vaš nov… Vaš stil jasno pokazuje da držite do sebe i svog izgl… Svog ugleda." Nerijetko bi potencijalne pacijente doveo do plača, a potom svojom suosjećajnošću pridobio čekove pune nula. Nisu pacijenti jedini koji pate. Svatko u publici dobio je doktorovu posjetnicu s redaljkom titula i njegovim cijenjenim imenom napisanim najskupljim slovima. Neke su gledateljice to shvatile kao jasan znak da im je potrebna pomoć te su nekontrolirano briznule u plač. Gospoda, iako su se u sebi složila s doktorom, iz dubokih su džepova istog trena povadila maramice i pružila ih svojim djevama. Kao mlad i nadobudan otvorio je privatnu kliniku koja se bavi plastičnom kirurgijom, ciljajući na one kojima je izgled jedini adut. Ako imaš novca i pokoji nedostatak, zašto ga ne prikriti? Prvu godinu, ili dvije, tu je rečenicu koristio kao slogan, no bogataši jednostavno nisu svoje "nedostatke" željeli nazvati tako, i u širokom su luku bježali od ordinacije dr. Parada X-a. Nikome to nije rekao, no cilj otvaranja ovakve klinike bila je zarada u svrhu osvajanja njegove mladenačke ljubavi – Formule 1. Prije nego je zaradio tu titulu, želio je voziti bolid. Brzina, staza, smrad spaljenih guma… adrenalin. Užitak. Parado se, poput svakog muškarca, oduvijek želio voziti u nabrijanom spoju metala, kože i suvremene tehnologije, dok kroz sunčane naočale pilji uokolo. Kad bi zapazio mlađahnu plavušu, projurio bi pokraj nje, ostavljajući trag guma na pločniku. Poput telefonskog broja. Ona bi ga vjerojatno ignorirala jer je prestar, ili bi ga nazvala pa joj se ne bi javio nakon jednog susreta. Jedne vožnje. Sada, s nekoliko koraka prešavši tridesete, posao i dalje odrađuje najbolje što može, no zna da novac nije sve. Kao 20


ni ljepota. Masna kosa, koju nije oprao tjedan dana ostavlja dojam ptičjeg gnijezda čiji se stanovnik sakrio od znatiželjnih očiju publike. Ispod naborana čela, u uskim otvorima skrivaju se svjetlosmeđe oči, boje kestena. Dok sjedi sam u ordinaciji, često se okreće na svojem ergonomskom stolcu i pogledava diplomu, onako, da provjeri je li još tamo. Tada, kada se uvjeri da jest, zadovoljno stisne usnice u jedini osmijeh koji se kod njega može naći te se potom vrati papirologiji. – Gospodin X je doista zanimljiv čovjek. Nisam očekivala da će biti… Takav – Suzy prišapne tajnici koja joj je upravo donijela papirnate ručnike kako bi mogla obrisati mokre cipele. – Naravno. No inače ne stvara ovakve probleme. Osim kad je u prisutnosti neke lijepe gospodične. Pardon, gospođe – tajnica joj se obrati sa smiješkom i prikrivenom ironijom. Suzy je pogleda i ništa ne odgovori. Obrisala je već cipele i mokre papire bacila u kantu za otpatke. Sada stoji pokraj vrata ordinacije, objema rukama držeći torbicu ispred sebe. Gleda u neku apstraktnu sliku na zidu. Ne pokazuje da je slika imalo intrigira. – Dođite – doktor promoli glavu iz ureda i rukom pokaže prema unutra. – Oprostite na čekanju. Doista. Sjeli su, doktor u svoj ergonomski stolac, a Suzy na duguljasti, već olinjali kauč koji je na istom mjestu stajao i prilikom otvaranja klinike. Iza kauča nalazi se golemi poster jednog od proizvođača medicinskog pribora. Nasuprot tom prizoru stoje velike tegle pretrpane malenim kaktusima tamnozelene boje, prekrivenim minijaturnim bodljama kojima ubadaju jedni druge i krvare poput ranjenika u ratu. Lokacija, lokacija, lokacija… X shvati da buduća pacijentica promatra kaktuse te osjeti potrebu prekinuti tišinu: 21


– Tako mali, a tako oštri. Svaka bodlja ima svoju priču i svoj vrh kojim cilja u apsolutno bilo koji drugi objekt osim svog domaćina. – Vrlo destruktivno razmišljanje – prekine ga žena, nasmiješivši se i skrenuvši pogled na njega. – Uvijek sam kaktuse smatrala malenima i bespomoćnima. Drže se u grupama kako bi preživjeli. Stvar potrebe… – Dakle… Ovdje ste jer vam trebaju moje usluge, zar ne? Što želite? Liposukciju, veće usne, grudi? Moram vam priznati da kada vidim pacijente, najčešće znam zbog čega su došli. Kod vas je to velika nepoznanica. Ništa vam ne nedostaje. Niti ima višaka. Onda? – Znate… Ne bih željela o tome pričati ovdje, u ovako vlažnom uredu – odgovori mu, namjerno skrenuvši temu. Doktoru se od nelagode zacrni pred očima. Protrlja ih, pripremajući što bolju ispriku za današnje čudno ponašanje, no kada ih otvori, scena se već promijenila. Nekoliko reflektora uperenih u okrugli stol na sredini prigušuje mrak pozornice. Prašina koja ga prekriva upija svjetlost igrajući se nijansama žutih, smeđih i sivih tonova. Za stolom sjede Suzy i doktor X. Prostor oko njih ispunjava dim koji dopire iz pozadine i širi se dvoranom. Nekoliko glumaca odjevenih u crno, glava prekrivenih kapuljačama, istrčava i publici baca gas-maske. Prvi redovi prigrabe sve, pohlepno se smiješeći ostatku dvorane. Kašalj, nered, povici i panika. Nekoliko aterosklerotičnih bogataša iznenada osjeća bol u prsima. Oštru, razdiruću, pulsirajuću bol koja im prolazi tijelima. Njihove su žile ispunjene ateromima, te se bespomoćno ruše, shrvani srčanim infarktima. Srećom, dim se nije proširio, stoga nema previše žrtava. Svi polako sjedaju natrag na svoja mjesta te u relativnoj tišini nastavljaju promatrati Parada i Suzy. Oba igrača u rukama drže pet karata. Obasjava ih 22


svjetlost sa stropa i na stolu stvara malene, tamne sjene. Isprepleteni pogledi ispod znojnih obrva vrlo su očiti svakom pojedincu iz publike. Kestenjaste oči doktora X-a nastoje hipnotizirati tamnozelene oči tamnopute dame. – Povisujem ulog za još dva žetona – doktor samouvjereno progovori, čvrsto stisnuvši karte. – Osjećam nalet sreće – doda uz hladnokrvan izraz lica. Začuje se nekoliko tihih uzdaha u publici. – Doista? Bilo bi i vrijeme jer brzina kojom pobjeđujem je impresivna. – Svakog trenutka. Svakog trenutka – muškarac si ponavlja u bradu i sve čvršće stišće karte. Znoj mu se sve brže nakuplja na licu. Kako bi spriječio novu poplavu, iz stražnjeg džepa na hlačama crnog odijela izvlači maramicu i briše sva zrna. – Mislim da bi bilo dobro da povećamo ulog. Što kažete na ovo: onaj koji izgubi u ovom krugu plaća ručak? Pogledajte me, čak i ako izgubite, nećete puno potrošiti. A ako pobijedite, jedan besplatan obrok nije malo, zar ne? – Suzy nagovara suparnika tihim glasom, kao da šapuće, uvjerena u svoju pobjedu. Ona je žena koja čini sve kako bi dobila što želi. Zna što treba napraviti kako bi u tome i uspjela. Mnoge žene iz publike u potpunosti je shvaćaju. Posesivna je, strastvena i vrlo ženstvena. Koristeći te atribute, svoje žrtve ostavlja u uvjerenju da su sve karte na stolu. – Što kažete na večeru? Znam jedan dobar restoran. Vrlo kvalitetan, profinjen. Kao vi… – doktor uzvraća pokušavajući sakriti činjenicu da blefira. Žena spusti lice kako slučajno nijedan njegov dio ne bi bio osvijetljen. Nasmije se neprimjetno, zadovoljna što je nadomak cilja. Kao i uvijek, glavni adut skriva do kraja, no čini se da ga sada još neće morati koristiti. Odgovara spuštajući karte na stol: 23


– Triling1. X spušta glavu na ruke nezadovoljno gunđajući. Položi karte na stol i ustaje. Pruža ruku večerašnjoj pratilji. Ona ustaje i stavlja plaho svoj maleni, tamni dlan u njegov gigantni. On ga poljubi i povede sa sobom u tamu, dalje od reflektora i očiju publike. Dok dvoranom prolazi tihi šapat pun pitanja i dvojbi, nitko od njih ne zna da na stolu stoji flush2. Koristiti flush protiv trilinga bilo bi isto što i gristi ruku koja hrani. Čista definicija Pirove pobjede, no s gorim posljedicama. Sva sreća da su se ljudi tijekom vremena opametili i shvatili što "učenje na tuđim pogreškama" doista znači. A doktor je još prije desetak godina, učeći o plastici i priboru za jelo, shvatio da stare izreke vrijede poput suha zlata. Baš kao i izlazak sa savršenom damom. Progutati jedan gubitak koji naposljetku donosi pobjedu, doista nije teško. Iz tame izlazi par, popraćen pljeskom koji brzo nestaje kako je i nastao. Suzy, ljepša no ikad, sada nosi zagasito crvenu haljinu koja se pripaja uz svaki djelić njezina savršenog tijela. Sporim ritmičnim hodom svima oduzima dah, dok joj se dugačka, valovita crna kosa spušta preko čokoladnog lica. Vrat joj okružuje ogrlica s nanizanim biserima savršene kvalitete. Njihov svijetli sjaj stapa se sa sjajem njene tamne kože u egzotičnu mješavinu slatko-gorkog okusa. – Spremna? – začuje se X-ov tihi hrapavi glas. Pogleda je ispod nauljene frizure iz sredine prošlog stoljeća. "S jedne strane razdjeljak, s druge zalizano iza uha…" Baš kako ga je mama učila. Hoda u crnom odijelu s ružom u džepu sakoa, poput kakva gangstera. 1 2

Tri karte iste veličine. Pet karata iste boje.

24


– Uvijek – Suzy odgovori zagonetno se smješkajući. – Dame i gospodo, večeras vas očekuje posebna poslastica. Gospođa Q i gospodin X otplesat će tango Ljubavi i mržnje, samo za vaše oči – isti glas koji se ranije javljao izvješćuje gledatelje o daljnjem razvoju radnje. Ledeni je zrak ispunio dvoranu, a iščekivanje gledatelja popelo se do vrhunca. Sve oči uprte su u dvije siluete na pozornici. Čak i oni koji spavaju, nastoje izgledati kao da promatraju glumce i osjećaju uzbuđenje. Tišina. Potpuna. Kao usred noći kada se nalazite na livadi i promatrate zvijezde, ne shvaćajući da uz hladan vjetar i daleki sjaj ne osjećate ništa drugo. Bubnjevi… Dva puta udare, prije nego se začuju gudaći instrumenti. Dubokim tonovima dotiču želuce svih prisutnih i stvaraju im vibracije pod stopalima. Suzy Q ispod obrva promatra X-a, neprimjetno oblizujući gornju usnicu. Približava mu se. Prati je reflektor, ostavljajući za sobom zlaćani trag. Žena priđe lovini i desnom rukom uhvati muškarca za desno rame. Polako, u ritmu, kruži oko njega ne odvajajući oči od njegovih, dok on zakreće glavu kako je ne bi izgubio. Poput mačke koja vreba miša, zavodi ga vjerujući svojoj intuiciji. Glazba je dovoljno glasna da isključi sva ostala čula. Zna da mu je mozak preopterećen njenom slikom i snažnim koracima. Iznenada, kada mu opet dođe sprijeda, X stavlja njen dlan u svoj, dok drugi polaže na njenu lopaticu, u čvrst plesni položaj. – Počnimo… Nesretni par stoji na mjesečini. Mladenci noći pogledavaju se mokrim očima, spremni da zaplaču pjesmu tuge uz oštru glazbu. Ritam udara sve jače. Prvi takt naglašen, drugi ne, treći opet jest… Dvorana se opet puni dimom. X-u sada glavu prekriva mafijaški šešir, a Suzyna crna kosa smotana je u čvrstu punđu ispunjenu bisernim cvjetićima. 25


Peta-stopalo… Polako; korak-dva… Crno-bijele siluete njišu se naprijed-natrag, ovisno o koracima… Držeći težinu na jednoj nozi, iz golpesa3 čine paso4. Uslijedi snažan korak naprijed. Brzi koraci u skladu s glazbom odjekuju dvoranom. Trzaj glavom. Čvrst stav likova koji zure u daljinu pogledom čeličnim poput potkova na konjskim kopitima. Partneri promatraju jedan drugog. Provjeravaju položaj. Koljena su im skvrčena, tijela sigurna… X svojom nogom obavija partneričinu odmah ispod ruba haljine i okreće je u sljedeći korak. Paso enlazado5 zamjenjuje espejo6. Publika samo što ne skoči u nadi da će uhvatiti okom izvedbu iz nekog sakrivenog kutka. Ledeni izrazi lica, puni mržnje hlade prostoriju. Plesači se gledaju kao smrtni neprijatelji. Otkucaji srca glasnoćom zamjenjuju ritam. Uzdasi boli šire prostorijom nemir. – Zašto si došla meni? Zašto si me tražila? – X zapita oštrim glasom. – Samo da mi pomutiš mozak, da se igraš sa mnom? Ti, ti si zla! – Ne dramatiziraj – Suzy odgovara uz smijeh, neprimjetno mu namignuvši poput neke slavne kokete. – Ti si tu na dobitku. Usluga za uslugu, nije li tako najbolje? – zapita prateći partnerove korake. Uz energičan trzaj X pušta plesačicu i zapita: – Kako to misliš? – Nije ti jasno? – sa širokim smiješkom na licu promatra ga ispod oka i uz ritam kruži oko njega polaganim korakom. Prilazi mu. Dodiruje njegovo bijesno lice, obuhvaća

3

Plesač udari nogom o pod i pusti je da odskoči. Pritom su koljena obje noge spojena. 4 Korak 5 Plesač svojom nogom povlači partneričinu u sljedeći korak. 6 Kopiranje partnerovih pokreta, odraz u zrcalu. 26


ga prstima i potom se okrene definirajući ocho7. Strast… Rukama prolazi kroz zrak tjerajući dim. Polagane kretnje pred licem X-a natjeraju ga da je pogleda direktno u oči. Do sada mu se nisu činile tako zagonetne – dobre i pristupačne, a u jednakoj mjeri lažljive i zle. Osjeti mu se miješaju – boje postaju okusi, mirisi zvuk… Glazbu osjeća kao da ga dodiruje nepoznata, čvrsta ruka. – Malo botoksa, pokoji rez nožićem i to je čitava tvoja zadaća – Suzy Q nastavi prišavši mu. Jedan i… Dva i… Tri i četiri… Ritmo, ništa drugo. Ništa manje, ništa više. – A tvoja? – zapita je jedva se koncentrirajući. – Da te zadovoljim na načine koje nisi uopće sanjao – partnerica mirno odgovara, očito svjesna cijelog razgovora i svoje uloge u njemu. – Ovo, ovaj ples, ova haljina, ovo lice… To je tek predigra, na koju si jedva spreman, koliko vidim. Ipak, pružit ću ti taj užitak, imat ćeš me – dovrši okrenuvši naglo glavu na udarac takta. Oboje stoje na jednoj nozi, dok prsti druge dotiču pod. Suzy u naletu strasti nogom udara u zrak. Udarac bubnja prikriva zvuk pucanja njene uske haljine. Sada ima prorez koji otkriva tamne svilene čarape i još tamnije, meke noge. – Za-zašto to radiš? Očito je da ti nikakva operacija nije potrebna. Tuga… Caminada, hod... Suzy prelazi pozornicu u obliku osmice. Rukama tjera dim od sebe. – Vidiš, to ti misliš. I svi drugi. No dok vaše oči vide sadašnjost, moje vide daleko… Budućnost. I ona nije tako sjajna kakva se ovog treptaja čini – osmijeh prelazi u ogorčen izraz lica. – Odrasla sam u Americi, s majkom, dva brata i ocem koji je radio po cijele dane da nam priušti sve 7

Plesač, rotirajući se na nozi, crta osmicu na podu. 27


što je bilo potrebno. Barem sam tako mislila dok ga jednog popodneva nisam uhvatila u uredu s tajnicom ispod stola. Sjedio je zavaljen u fotelju i glumio kako čita obračune. Par stane direktno ispod reflektora, te ih njihova svjetlost obasjava iz svakog kuta. Izvana sjaj, iznutra tama. Lica su im u mraku, pripojena jedno uz drugo. Suzy nogom obujmi partnerovu kao da je nikad ne želi odvojiti od sebe. – Upoznala sam Thomasa. Crn poput mene, ali naivan za razliku od mene. Nakon što smo se vjenčali, otišla sam od obitelji sa širokim osmijehom na licu i jednim kovčegom uspomena. Zbog ovdašnjih korijena koji datiraju dalje od njegove boje, dobio je posao diplomata i preselili smo se na ovo područje. Suprotno našim očekivanjima, nismo se osjećali kao kod kuće – zastane i s tugom u očima pogleda X-a. – Čak smo i sinovima dali prikladna imena u nadi da će onaj pritisak u želucu nestati nakon nekog vremena. No nije. – Za nekoliko godina moja će ljepota propasti. I što će od mene ostati? Šminka, umetci kose, sisa, dupeta i crvena krpa koja ih sve večeras sakriva. Ovo je samo ulaganje u budućnost… Moram ostati lijepa, pa makar uz pomoć hrpe injekcija, plastike i ostalih pomagala. Bolje to nego završiti na ulici. Ako Thomas jednog dana dođe kući i dočeka ga rugoba, neće dvojiti ni sekunde prije nego nađe neku mlađu, ljepšu, savršeniju, gluplju… Ljepotica se okreće svom skorom dobročinitelju. Naginje se prema njemu. Odmara u quebradi8. – I zašto si se meni obratila? Zašto ne nekom drugom kirurgu? – X prošapće žmireći, osjećajući glazbu kako ga dodiruje sa svih strana, čak dopire do područja za koja prije nije znao da ih ima. 8

Partnerica stoji nagnuta na partnera, na jednoj nozi, kao roda. Druga noga zabačena je iza. Pauza.

28


– Misliš da si prvi? – hihot postaje glasniji od glazbe. – Dragi, svake godine pronađem novu žrtvu. Nekoga tko je spreman razmišljati manjim mozgom. Najmanjim. Svake godine, za rođendan, muž mi daje novac. Nema vremena niti želje provesti cijeli dan u gradu tražeći nešto što bi mi idealno pristajalo. I ne sanja da bi bila dovoljna i jedna pažljivo složena rečenica umotana u šareni omot… Novac koji daruje nije dovoljan da se učini sve što je potrebno, a kako mi niti ne pada na pamet da otkrijem koliko posla je potrebno za ovo lice, pronalazim druge načine da otplatim račun. Ja sretna, on sretan, ti sretan… Zar ne? Kirurg pacijenticu grubo hvata za ruku i okreće dalje od sebe. Nakon spina ili dva, ona se zaustavlja i gleda ga u nevjerici. – Zar ti misliš da sam ja neki idiot? Netko tko neće shvatiti kako ga vrijeđaš svojim rečenicama? Ta ja sam obrazovan čovjek! Imam diplomu koja to i dokazuje! Ja nisam samo tvoja igračka u perverznoj igri mačke i miša. Ne želim to, odbijam! – poviče gestikulirajući. – Ne, znam da nisi glup. Dao si mi to do znanja dovoljno puta danas pokazujući onu diplomu na zidu. Sigurna sam da je pokazuješ svakoj pacijentici. Osim onima koje dolaze zbog liposukcije, zar ne? – crnkinja ga ironično zapita. – To je tvoja vrsta predigre. Zagrize li koja? – Kako se usuđuješ? Ja imam ženu! Volim je, brinem se o njoj! – u naletu žestine muškarac potrči prema Suzy i viče joj u lice. Finale… Glazba pulsira. Na samom je vrhuncu, kao i likovi u predstavi. Osjećaji se isprepliću sa X-ovim egom i Suzynom iskrenošću… – Por favor. Da, vidjela sam da ti to dobro ide. Umjesto slika supruge u ordinaciji držiš samo reklamne plakate i pisma pacijentica koje si očito…zadovoljio. No kada si već 29


spomenuo svoju ženu… Brineš se o njoj? Sada si sa mnom na večeri. Gdje je ona? Sigurna sam da je nikada nisi izveo u ovakav restoran. Ne tamo gdje je živa glazba, gdje svi gosti gledaju ostale i traže gafove. U nas su ovoga treptaja mnoge oči uprte, ne vidiš li?! Ti se ni za biljke ne znaš brinuti, zato i imaš samo kaktuse! Stoga ne glumi čistunca, oboje znamo da to nisi. Zbunjeni se parovi u publici pogledaju krišom. Čistunci? To im je poznato. Gluma? Također. Da nije nje, ne bi bilo ni čistunaca. Toliko se misli roji u njihovim glavama, ponekad i više njih odjednom, a ipak pogledi ne otkrivaju ništa više osim blage zabrinutosti. Muškarac, razotkriven od strane žene koju je smatrao ispraznom i praznom, baca se na pod, puštajući da ga svaki udarac ritma pogodi u glavu poput čekića. Suzy, otkrivši svoje adute, zadovoljno stane i prekriži ruke. Osloni se na jednu nogu i kroz osmijeh likovanja gleda pobijeđenu žrtvu. Tamo, krvava, na izgaženu podu, ne čini se tako jaka kako se doimala do prije nekoliko trenutaka. Riječi su najjače oružje, a Suzy ne voli gubiti. – Jesam li ti ikad rekla koliko volim tango? Mržnja, ljubav, tuga, sreća… Sve se može izbaciti u nekoliko čvrstih koraka, između dva vruća tijela… Tanguero i tanguera9, crno i bijelo, dobro i zlo… Yin i yang. Ja nisam zla, kao što ti nisi dobar. Zlu je potrebno dobro da bi postojalo, koliko i dobru zlo – zastaje i okreće se prema publici te dovršava. – A ovo je samo tango Ljubavi i mržnje… Hrabri govor i držanje mlade pripadnice glumačke elite izazove gledateljima suze u očima, kako u gledalištu, tako i u ložama. Bez riječi promatraju savršene kretnje savršene dame. Muškarci tiho proklinju svoje žene što su se uopće

9

Osobe koje se bave tangom, no ne površno.

30


usudile pojaviti u njihovim 탑ivotima, kada postoji ona. Jedna, jedina i nedosti탑na. Pljesak.

31


JANA VOMIT Ulice još uvijek vlažne od tek otopljena snijega, počivaju u mračnoj noći. Tišina. Tek ponegdje neoprezni vozač probudi grad škripom guma svog limenog ljubimca. Magla, gusta poput vate. Hladnoćom žari i ostavlja tragove na svakom stvoru prisiljenom da po ovakvom vremenu izlazi u noć. Svakih desetak metara svjetlo starinskih uličnih lampi pokušava rasvijetliti put noćnim leptirima. Onima živima. Oko svake glave sjaji baršunasti sloj bijelih, žutih i crvenonarančastih tonova. Tek nekoliko metara dalje nema ni traga blještavilu, lampama ni mjesečini. Mračni kutci ostaju takvi bez nade u svjetliju budućnost. Nekoliko lešina, bića nekoć zvanih psima i mačkama, leži u lokvama svježe iscijeđene krvi spavajući vječni san. Lokve se cakle pod plamenovima metalnih krijesnica poput leda u koji bučna, otrcano vesela gomila urezuje otiske svojih klizaljki. Znatiželja je ubila mačku. Prvih devet puta. Desetog nije bilo. Zgrožena publika s prijezirom promatra otrcane bunde koje su samo tako bačene na ulicu. Bez računa, plaćenog poreza ili povika koji dopiru iz sjedišta "udruga za zaštitu bundi". Raj na zemlji, lešina na cesti. Ovisi kako tko promatra i razmišlja. A gledalište ne razmišlja. Svakoj dami i ponekom muškarcu iz publike na pameti je samo domoći se te odjeće i postati nova Cruella De Vil, no sa boljom frizurom. Čeznutljivi pogledi nestaju polako u tami dok želje bivaju potisnute, a osjetila fokusirana na novu radnju. Ulicom se širi vriska dvaju djetinjih glasića zarobljena u mreži igre i zbilje. Dva malena lica, crna poput zraka, bježe od nevidljive vatrene stihije koja im pali misli i pretvara 32


maštu u pepeo stvarnosti. Zastaju i promatraju malenog psića, točnije onog koji je to bio donedavno. Sada je samo beživotna crkotina bez dostojanstva i prava glasa. Što ga je snašlo? Automobil s navijačima koji u slavlju dobivene utakmice ne gledaju kuda voze i koga gaze? Kombi pogrebnog ureda, ili autobus pun Kineza? – Kad narastem, i ja ću gaziti sve! – prvi glasić prozbori jezovitu rečenicu koja bi ledila krv u žilama svemu živom u blizini, da je išta bilo živo. – Nećeš! Ja ću! Meni će tata kupiti automobil i svake noći gazit ću ovakve stvorove, a ti ćeš se voziti iza! – drugi mu glas uzvrati, započevši perverznu igru života i smrti. – Ja! – uzvrati maleni glas malena dječaka kože crne poput mješavine ugljena i čokolade. Dok su nesložna braća nastavila graditi planove za budućnost, lešina je ostala počivati gdje ju je ubojica bezosjećajno ostavio i ne okrenuvši se za njom. Dva nevina glasića bez imena i budućnosti, sa željom da postanu sudci životu i smrti. Uče što vide, govore što uče. Samo upijaju informacije iz okoline, ne znajući što je dobro, a što loše. Jer djetetu je bijelo zlo, a crno dobro. Crnom djetetu… Dječaci bježe začuvši ubrzane korake iza sebe. Njihov smijeh odjekuje zastrašujućim prizvukom dok u trku nestaju u mračnom kutu sljedeće ulice. Iz daljine dolijeću dva identična Odijela, jednako podšišane kose, jednakih, hladnih izraza lica. Trče za djecom, love ih poput lovaca koji ne mogu podnijeti da im je lovina pobjegla, preko ceste u sljedeću šumu. Čak bi im bilo draže da su je, dok je pretrčavala cestu, zaslijepili farovi nekog automobila. Vozač, koji se našao u krivo vrijeme na krivom mjestu, preuzima trofej, glavu jadne životinjice, dok se lovac zlokobno smije iz pozadine. Odijela nastavljaju dalje, razbijajući tišinu mrmljanjem. 33


Kavez koji zatvara grad, načinjen je od vjetra i hladnoće te zaključan melankoličnim ključem, teškim poput kamena na srcu. Pažljivi promatrač ne vidi ništa oko sebe, osim kolaža mutnih kuća, pločnika i ostataka budućih večera nasred ceste. Dvotaktni sigurni koraci odjekuju okolicom, nošeni zimskim vjetrom između zgrada, kuća i mračnih kutaka. Noćni leptir u potrazi za toplim kutkom, s probuđenom željom za socijaliziranjem. – Svatko tko izlazi ove noći, ne može biti normalna osoba – drhtavi glas izlazi popraćen ledenim mutnim dahom. – Noć, hladnoća, ledena lica i tama iza svakog ugla. Zar grad može biti ovako pust i nepoželjan? – djevojka promrmlja pazeći da je nitko ne sluša. Hoda samouvjereno, no ipak spušta glavu kako je nitko ne bi vidio. Bujna nepočešljana crvena kosa baca joj sjenu na lice i njen identitet ostavlja misterioznim. Slabašna ramena prekriva samo stara šarena majica prepuna prišivaka i nadodanih krpica. Suknja, poput onih s početka stoljeća, seže gotovo do poda i za sobom ostavlja dugine boje koje nestaju u odrazu leda. Koraci odjekuju vlažnom ulicom poput djetetove vriske kada prvi put otkrije jeku. Nabori hladnih zgrada koje djevojku okružuju postaju još hrapaviji hvatajući svaki atom magle i vode u plinovitom obliku, okupljene oko čestica prašine i ljudske gluposti… Djevojka trlja dlanom o dlan, tražeći iskru koja će izbrisati ledene trnce za vratom. Ponekad se protrese i potom pažljivo pogleda uokolo ne bi li uočila strane oči kako je gledaju i bilježe sumnjive poteze. Što li jednu djevojku, nezaštićenu i samu, usred ovakve noći izvlači na ulicu? Tišina. Ona ista koju začuje svaki put kad zastane i osluškuje okolinu. Ta odsutnost koja u njoj budi nepovratan 34


osjećaj sreće i zadovoljstva. Zar ljudi doista mogu samo tako ušutjeti, držati svoje živote podalje od drugih? O, da. Potrebno je samo nešto leda, magle i crkotina čiji se miris širi ulicama i upija u noć. Možda zbog nedostatka otresitih glasova, psovki ili subotnjeg mirisa mokraće i alkohola, ovo se biće osjeća mirno, staloženo i na neki način ispunjeno. U ovom trenu, na tom dijelu smrdljive ulice, djevojka bi mogla zastati, osvrnuti se na svoj život i zadovoljno ustvrditi kako je ovo jedna od ljepših točaka. – Gle, hipijevka! Iz sna u koji je odavno utonula, djevojku bude škripa guma i zvuk muških glasova. Okreće se i vidi automobil zaustavljen gotovo iza nje. Farovi blješte toplinom koju isijava žutilo i zastaje na česticama ljudske gluposti koja lebdi zrakom. – Gdje? Jesam je udario? – polupriseban glas dopire iz unutrašnjosti skupocjena automobila. Vrata se otvaraju i izlaze četvorica muškaraca u ranim dvadesetima. Svi odreda u kožnim jaknama, s ukalupljenim frizurama, nalik onima proćelavih bogataša. Doimaju se kao da previše vremena troše na uređivanje i odabir položaja svake vlasi. Ispraznost vlastite nutrine projiciraju na vanjštinu djelomično utjelovljujući figure omiljenih glumaca. – Šta izvodiš, mala, ha? – vozač oštro progovara. Žvače žvakaću, pritom široko otvarajući usta i stvarajući zvukove nalik mljackanju malog djeteta. Muškarac prekriži ruke kao znak demonstracije zbog nastale šutnje. Dijelom one žrtvine, a dijelom njegovih kopija. Nogom živčano lupka o pod ne primjećujući da staje u lokvu mačje krvi. One koja je umrla samo devet puta. – J-ja? Ništa. Upravo idem kući. I vama to predlažem, kasno je – djevojka uplašeno promuca, držeći ruke sklop35


ljene na prsima. – Zbogom. – Dečki, jeste l' čuli? Ona će meni "zbogom"? Ona meni? – započne vozač krenuvši prema djevojci. – Pogledajte je samo. Ovako mlada, a već se šepuri gradom kao da je neka faca. Nema ni automobil ni kožnu jaknu. Pogledajte samo ove jadne krpice. Šarene poput semafora. Semafor će meni "zbogom" – muškarac objašnjava pokazujući na njenu odjeću unatoč protivljenju i otimanju. – Mislim da bi hipijevku trebali naučiti pameti. Tko je ona da glumi nešto? Ušeta u naš grad, privlači sve poglede bez imalo truda. Moj je otac barem kupio ovaj automobil. I jaknu – nastavlja pokazujući djevojci dragocjenog ljubimca koji još uvijek stoji nasred ceste s upaljenim farovima. – Ti… Ti si… – bespomoćna djevojka pokuša nešto reći, no ne uspijeva. – Ti nisi dovoljno dobar za ovaj razgovor. Ne slušam prodike nekog tko štiti samo sebe i svoje dupe. Nekog koga će tatica spasiti kada je to potrebno. Neki nisu rođeni pod sretnom zvijezdom. Niti su nas stvorili mama Savršena Domaćica i otac Bogataš, zvan Trener Fitnesa. Ti si samo isprazna ljuštura koja napada sve što je različito. Vozač bijesno gleda lice koje je prvi put u njegovu predugom životu bilo iskreno, bez imalo volje za ulizivanjem. Njegovi duboki udisaji odjekuju ulicom toliko jako koliko se vidi širenje njegovih, sada ogromnih, nosnica. Kopije još uvijek stoje pokraj automobila u strahu od reakcije prijatelja. Ne znaju što reći ili učiniti. Pokušavaju se stopiti s pozadinom te liježu po cesti pokraj mačetine. – Ja? Nazivaš me rasistom?! – vozač žestoko uzvikne udarivši šakom u stup ulične lampe. – Društvo mi je šareno kao i krpa koja te prekriva. Crnac, Kinez, Slovenac… Što mi još treba? Transvestit? Ti si obična mala glupača koja govori velike riječi koje uopće ne razumije. Ti si ništa! Ništa! Čuvši to, djevojka zatvori oči i utone u san koji je već 36


previše puta sanjala. "Ti si ništa!" Riječi joj odzvanjaju u glavi poput gregorijanskog korala i natjeraju suze na oči. Prekriva ih rukama i tiho si ponavlja: – Ja nisam ništa. Ja sam netko. Uvijek sam bila i uvijek ću biti. Dio cjeline, ona. Da, ja sam ta koja je prošle subote bila u gradu i koju svi mrze jer ona ne mrzi njih. Ja nisam ništa, jedino to nisam. "Ti si ništa. Ništa, ništavilo, nula…" Riječi se gomilaju u njenoj uzburkanoj psihi, kao da ih netko izvlači iz stare škrinje na koju je zaboravila, ali je uvijek znala da je tamo negdje. Poput nepotrebnih ružnih uspomena koje želi zaboraviti, spremila ih je gdje je mislila da ih nitko neće izvući. A sada joj lice koje niti ne zna za njih, provaljuje u sobu i osvjetljava najmračniji kutak. Prije nego je divljak stigao dovršiti svoj govor, djevojka je već bila dvije ulice dalje, trčeći poput proganjane srne u potrazi za skloništem. Kao na traci za trčanje, ona iako bježi, stoji na mjestu, a u pozadini se vješto naslikane građevine izmjenjuju jedna za drugom. Naizgled hipnotizirana atmosferom, publika ukočeno promatra i osluškuje zvukove iz okoline. Neki su od njih maloprije na sceni vidjeli svoje sinove, muževe, pa čak i očeve, no nitko nije spreman reći da je vidio i sebe; prepoznao svoje lice, riječi i geste. Neznanje je njihova moć koja ih iz dana u dan drži na vrhu piramide. A tamo ne bi mogli biti da ne postoje ljudi poput hipijevke, koji su prisiljeni klanjati im se i bespogovorno ih slušati. Glumci na pozornici ne obaziru se na pozornost publike, već nastavljaju po scenariju. Jedva živi noćni leptiri sakrivaju se u crnilu i uštrcavaju novi fiks, što dotadašnju percepciju iskrivljuje do granice gdje umišljanje prelazi u ludilo, a ludilo u bijes i opasnost za sebe i druge. Nekima novi znači isto što i posljednji te ih ostavlja na cesti pregažene i usmrdjele sa sivilom u 37


očima. Taj je fiks bio najskuplji, no nitko se ne može žaliti. Proživjeli su kratak vijek uštrcavajući si prazne misli s visokom cijenom. Ni sama ne znajući kako, uplašena se ljepotica našla pred poznatim vratima, obasjanim lampom iznad njih. Dok čeka odgovor na zvono, ogledava se u potrazi za onim parom očiju koji je promatra. Noćni leptir, neko lice iz nemirne publike, ili više biće željno promjene, nemoćno da išta promjeni. – Jelena, što ti tu radiš? – umjesto pozdrava začuje Janin glas. Djevojka nalik na karikaturu iz nekog stripa stoji pred vratima u pidžami. Raspuštena kosa krivuda na sve strane, preko ramena, lica, pa do unutrašnjosti šarene pidžame ukrašene slikama leptirića. Iako inače nosi naočale, sad ih je zaboravila, a njeno zabrinuto lice djeluje izgubljeno, dok treptaji i škiljenje odvlače pažnju od zdjele svježe ispečenih kokica u njenim rukama. Taj zaobljeni komad plastike sakriva natprosječne obline koje mnoge, pogotovo u zimskom razdoblju, podsjećaju na najnižu snježnu grudu, osnovicu snjegovića. Mrkva umjesto nosa… Ipak trbuh nije jedina poveznica ove djevojke s nijemim zimskim ukrasom. – Zar se nešto dogodilo? – djevojka još zabrinutije zapita, pomičući se s ulaza kako bi prijateljica mogla ući. – Pogledaj se, sva drhtiš. Dođi na toplo… Već za nekoliko trenutaka preplašena djevojka leži na kauču prekrivena toplom dekom. U ruci drži šalicu čaja. Tekućina podrhtava u ritmu njezina tijela, dok otkucaji srca još uvijek jure vođeni utjecajem simpatikusa. Jana, šokirana izblijedjelom pojavom svoje prijateljice, sjedi pokraj nje prebirući po mislima moguće uzroke ovog ponašanja. Jelenine oči bježe po prostoriji, upijaju okolinu poput gladna djeteta koje gleda svoj dugo očekivani topli obrok. 38


Nasred prostorije stol, uvijek prekriven crtaćim blokovima, papirima, bojama i kistovima. Svjetlost, što dopire kroz široki prozor na jednom od zidova, baca srebrnasto svjetlo na Janine radove čineći ih nestvarnima poput preuranjenog snijega. Jelenu su uvijek zanimale Janine crtarije koje bi je okruživale kad god bi sjela na ovaj kauč. Riječi bez posebnog poretka ili značenja, pisma, pjesme, znakovi koje je njena prijateljica negdje pokupila… Sve je to ispisano na zidovima bez pravila ili razmaka, a riječi se jedva razaznaju. Bijeli su zidovi još davno poprimili sive tonove, no Jelena je baš ovu prostoriju i baš ovaj kauč odabrala za svoje utočište. Čak je i neprimjetnu, možda izmišljenu, udubinu u kauču prozvala svojom. – Što se dogodilo? – naposljetku Jana progovara. – Hoćeš li mi reći ili ćemo samo šutjeti? – Opet – progovori kao da je time sve objasnila, no ipak se sjeti da nije, pa nastavi. – Napali su me skoro. Pobjegla sam… – O, Bože! Isti likovi? – Jana se zaprepasti i šakama počne grabiti kokice iz zdjele te je uskoro isprazni. – Da. No nije važno… Sada sam na sigurnom – djevojka izgovori i shvati da više ne drhti. Jelena otpije par gutljaja čaja, stavi šalicu na stol i opet se zagleda u zidove. Pogled potom prebaci na Janu i kao da je nešto pita bez riječi. Njen potvrdan pogled natjera osmijeh na Jelenino lice. Djevojka ustane, zgrabi djelić crtaćeg ugljena iz kutijice sa stola i doskoči do zida. Preko prastarih poteza i misli ona nabaci novu, vlastitu. "Rasist" prekrije s "Netko". Gospoda se guraju preko glava svojih pratilja kako bi uspjela pročitati napisano. Barem onaj dio njih koji zna čitati. Ostali pak nemirno čekaju ove da im prepričaju tek viđeno. Nekoliko je supruga istog trena posegnulo za mobilnim 39


telefonima te počelo panično zvati vlastite dekoratere interijera opisujući im novostečenu viziju. Prvoj koja dođe na red pripast će najviša cijena i original. Ostale mogu umrijeti u mukama zbog jeftine kopije. Njihova lagana matematika i minijaturna kvadratura mozga svakog su dana za brojne dekoratere, arhitekte i ostale svojevrsne umjetnike glavni razlog punjenja novčanika i bankovnih računa. Žamor publike prekine glas s pozornice: – Čini mi se ili ti opet prebolijevaš nekoga? Kokice, vesela pidžama? Već predosjećam miris paljevine… – Jelena se, još uvijek okrenuta prema zidu, obraća prijateljici niti ne očekujući odgovor. – Prazna zdjela mi je dovoljan odgovor, da… Tko je ovoga puta kriv? Neki mornar? Pilot? Papa? – Čitaš me kao knjigu… Znaš li to? – Jana zamišljeno započinje, šapćući. – Kokošar. – Molim? – Kokošar… Uzgajivač. Što god… – Jana objasni s bolnom grimasom na licu. – Upoznali smo se nedavno. Prije dva-tri tjedna. Ljubav je odmah procvjetala. I sinoć smo prekinuli. On je… – Gdje ste se upoznali? Na kavi? U knjižnici? – Kao i uvijek… – djevojka s izrazom krivice na licu spušta glavu i tiho progovara. – Na internetu? Opet? Pretpostavljam da se niste uživo upoznali, zar ne? Jana, ne mogu vjerovati da opet to činiš. Samo se sjeti svih propalih pokušaja. Sjeti se! – Jelena viče i baca komadiće sada zdrobljenog ugljena na stol. – Jedan je prekinuo jer se ti nisi željela s njim upoznati. Drugi zato što ste bili predaleko. Treći je shvatio da voli neku sedmu, a ovaj? – Rekao je da sam predebela! – Jana brizne u plač, hvatajući zrak. – Idiot, gad! Kako može takvo što reći? Osobu se treba suditi po unutrašnjosti. A nije niti ušao u mene. 40


Publika se, ostavši bez daha, zgraža nad ovim riječima. Nečuveni skandal. Ovakvo što nisu već dugo čuli, bez cenzure ili likova odjevenih od glave do pete u teleće odreske. Pitaju se kako jadna djevojka uopće može podnijeti riječi upućene od nekog tko je i ne poznaje. Zapravo, nije važno kako je preživjela njegove riječi, već… zašto nije učinila nešto po tom pitanju. Poput kita je! Poput pikseliziranog kita, ili virusa koji proždire sve – stranice s lijepim djevojkama koje ne kakaju, pristojne stranice i pristojnost uopće. Bogati gledatelji uživaju u svom savršenom svijetu i ne pomišljaju da bi mogli imalo suosjećati s djevojkom. To se kosi s njihovom vjerom. I bankovnim ugovorima. – Dušo… Kriviš ga? A upravo je to razlog zbog kojeg ne želiš upoznati nikoga uživo, zar ne? Svoju debljinu navodiš kao izliku što po cijele dane boraviš u ova četiri crna zida i još ih više zacrnjuješ. Kako ćeš pronaći sreću, ako ne izlaziš među ljude? Mislim, one stvarne, a ne pikselirane. Obje zašute razmišljajući što sljedeće reći. Jeleni je već dojadilo držati prodike gotovo koliko je Jani dosadilo slušati ih. Zadubile su se u jedan od zidova, ukrašen šarolikim natpisima. – Trenutno samo želim zaboraviti koliko sam sretna bila, da ne znam koliko tužna jesam… – naposljetku prozbori Jana, očito smislivši argumente. – Tužna? Sretna? Pogledaj se! Plačeš zbog nekoga koga nikada nisi upoznala. Nekoga tko te nikada nije dotaknuo. Nekoga tko ti vjerojatno niti pravo ime ne zna. On te nije imao čime razveseliti. Taj netko sada i ne razmišlja o tebi, nego o tome koju će povaliti večeras. I nije vrijedan tvojih suza, niti ovih kokica – Jelena nastavlja, gotovo bez pauze. – Uostalom… Nisam li ja došla po pomoć… Sada dajem savjete… – Ali… Upoznala sam ga. Možda mu nisam vidjela lice uživo, no riječi koje je napisao njegove su, zar ne? Nisu 41


kopirane iz nekog starog udžbenika iznad kreveta ili iz neke hrpe papira. Ja njemu nisam pisala riječi sa zidova već iz srca. – Patetično… – Ali on je bio ljubav mog života. Jest – Jana nastavlja ohrabrena Jeleninim sve kraćim izjavama. – U svemu smo se idealno slagali. Oboje dišemo! Isti zrak! Možeš li vjerovati? I volimo životinje. On uzgajati, ja probavljati… – I sigurno oboje želite voziti formulu, zar ne? – Jelenina ironična izjava Janu opet baci u očaj. – Pričaj što hoćeš, no zaljubila sam se u njega. Već sam i vjenčanicu kupila. Djevojka ustane i brzo izađe iz prostorije. Vrativši se, uz vidljiv, više psihički nego fizički napor, nosi zatvorenu kutiju. – To je vjenčanica? – Jelena zapita kratko prebacivši pogled sa zidova na Janu. – Ono što je ostalo od nje… Sobu je brzo ispunio miris paljevine. Mrtvih zgarišta nečijih nada i snova. Ustajali miris dima i ishlapjelog benzina stapaju se s crnilom prizora u crno-bijelu verziju pogreba bez pokojnika. Ipak, crnilo dominira nad svjetlijim tonovima, dok pepeo onoga što je odnedavno i donedavno bila vjenčanica sada leži u kutiji poput mrtvaca u jeftinu lijesu. – Dušo… Dobro si učinila. Znaš to i sama. Sve… cijeli taj prizor, to je bila samo iluzija bezuvjetne ljubavi koja se pokazala lažnom poput grudi moje susjede. Znaš onu crnu, novu? – Jelena se slabašno nasmiješi popivši dokraja čaj koji je do tad stajao na stolu gdje ga je stavila. – Barem si nešto naučila. A sada, zadrži pamet u glavi, kokice uguraj u usta i liječi se. Sreća će doći sama, samo treba izaći među ljude i izložiti se. Paljenje vjenčanica je ionako samo ritual koji sve žene kad-tad prirede, neke prije vjenčanja, 42


neke poslije, a neke i prije nego dečke upoznaju uživo, zar ne? Pokreni se, ženo! – Nemam što izgubiti… Barem ne više – Jana uzvrati osmijehom vjerojatno naučivši lekciju. Nakon nekoliko minuta Jelena je krenula kući, provlačeći se između pokojnih nafiksanih noćnih leptira bez pogreba, ljesova ili osmrtnica. Preko ledenih lokvica ispunjenih ljudskom glupošću i iza magle koja još uvijek vlada, hoda ne osvrćući se. "Ja nisam ništa." – Sama. Opet sam sama – Janin smijeh prolama se pozornicom. – Što je još novo? Ništa! Ništa nisam učinila da zaslužim ovo. Genetika i puknuta guma, eto što učine – viče bacajući na tlo sve što joj dođe pod ruku. – I što sve imam? Zdjelu bez kokica, zid pun riječi koje nitko ne razumije… Zid koji sakriva cijeli jedan svijet, a ipak nitko ga nikada neće vidjeti. I četvrtu vjenčanicu satkanu od pepela i suza, spremnu da je pustim niz odvod. Sama sebi… Sama sebi dovoljna. Racionalna ili ne. U suzama baci i posljednje uratke sa stola i potrči u zahod. Nagne se nad otvor školjke gledajući svoj odraz u mirnoj vodi. Ne vidi sebe već tuđe riječi. – Bit ću lijepa! To je ultimatum. Mršava, tanka. Tanja od WC-papira! – vrišti stalno ponavljajući isto. Gurne prst u usta. I glavu gurne gotovo unutra. Svojim glatkim potezima otkriva da joj ovaj čin nije stran, kao ni dno. Školjke ili metaforičko, svejedno. Nakon ogavna zvuka gušenja i plakanja začuje se lomljenje mirne površine do tada čiste i prozirne vode. Komadići kokica, većinom neprobavljeni, padaju poput pahulja na Badnjak te pune školjku mirisom začinjenim ogorčenjem i jadom, no i ustrajnošću. Uzdah "oh, Bože", iščitava se u publici, s usana pažljivo obojenih ružem. Suzdržani izrazi lica promatraju dobro poznatu rutinu. Slika, poput ogledala, odražava jad i bijedu svakog dijela ovog 43


čina. Nitko to ne primjećuje dovoljno jasno da se zapita išta ili razmisli o svojim postupcima. – Bit ću lijepa! Ultimatum! – prolama se kupaonicom u krikovima punim tuge i nedostatka tuđe podrške. – Mršava, tanka, poželjna, savršena i savršeno prihvaćena. Jer to je ono što se traži. Završivši tu scenu, reflektori se ugase i ostave publiku zaprepaštenom. Misli se kroz žamor provlače dvoranom. Dio publike misli: "To je doista ono što se traži i ja to imam, sva sreća." Drugi, sličniji Jani, skriveni u mračnijem dijelu dvorane razmišljaju o tome kako je debela, dok treći dio, onaj koji još od prve scene spava, ne razmišlja ni o čemu jer svaki od tih pojedinaca ima hrpu malih, bezimenih robova koji su plaćeni da razmišljaju umjesto njega. Jedina briga treće grupe, najmanje po broju, a najbogatije po bankovnom računu, jest kako se domoći onih crknutih bundi koje ih promatraju s pozornice i zovu poimence, ne zaboravljajući titule. Pljesak.

44


KAD PADAJU MASKE Rasvjetni stupovi. Jedan za drugim poslagani u dugi metalni red bez vidljivih odstupanja. Zadiru u zemlju trgajući je na komadiće crnila. Poput novinara dok zadire u intimu trenutne žrtve ne razmišljajući o posljedicama svog čina. Bitni su samo oni, kao središte zbivanja i ispravnosti. Ta što ima loše u lažnim optužbama za ubojstvo, ako to izdanje donese plaću? Niti stupovi ne vide ništa loše. Oni stoje u službi čovjeka. Da osvijetle hladne noći prepune noćnih gamadi – poput pervertita, pedofila, odbjeglih kokoši zabrinutih kokošara… Usred dnevne bjeline metalna stvorenja bezizražajno stoje na tratini i kradu Bogu dane brojeći koliko rođaka u daljini vide. Zrakom se širi miris pečenog kestenja koji grije ledene nosnice i još jače razjaruje njihovo crvenilo. – Zar si to ti? Doista ti? – iz daljine se začuje snažan i dubok muški glas. – Hej, okreni se! Samo ti lice želim vidjeti. Možda i znati ime na koje se odazivaš, samo to, ljepotice. Ako si to doista ti. Stvarna ti, a ne plastična figura iz nekog staklenog zvona, izloga u dućanu… Glas nastao od šuma vjetra proteže se dugačkom ulicom poput zmije koja oprezno gmiže prema plijenu. Poput vatre kojoj treba plamen ili stabla koje ne može bez lišća i fotosinteze, ova tvorevina ne može ostati sama, bez primaoca. U žaru koji se osjetio između prošaptanih riječi, pronašla se jedna ljepotica. Nimalo plastična, još manje umjetna. Bez osmijeha. Barem onog lažnog. Na scenu izlazi djevojka odjevena u poluprozirnu haljinu nalik onima s Istoka. Cvjetni uzorci prekriveni valovima toplih tonova unose život u mrtav prizor. Jednom rukom ispred lica drži bijelu papirnatu masku. Na čistoj 45


površini iscrtana je jedna suza čiji sjaj visi iz lijevog oka i nikako da dotakne tlo. – Ne znam odakle taj glas potječe niti tko ga je natjerao da zvuči tako milozvučno i jednostavno, a opet tajanstveno i distancirano… Tko si, da l' mene dozivaš? Ili je neka druga tu, jedna i jedina uz mene zauzela mjesto i čeka tvoje lice? Hladan zapuh zatrese laganu tkaninu i gotovo je otpuše s bespomoćne djevojke. Ona ne zna bi li se bojala nepoznatog glasa čiji izvor stoji negdje između jave i sna, sakriven možda iza jednog od metalnih rasvjetnih stupova, ili bi ga tražila slušajući srce, a ne razum. Blijed žućkasti kolut na nebu sakriva se iza tmurnih oblaka. Ljetno plavetnilo neba zamijenilo je zimsko sivilo probuđeno prvim pahuljicama koje su s olujom došle prije nekoliko dana i ubrzo se otopile… – Taj glas… Tako veseo, sretan, iskren i topao… Da, tebe dozivam jer moja se sreća tvojim imenom zove… A koje je to uopće ime? – opet se začuje isti glas. – Jelena. Jelena mi je ime. Tako su me zvali svi od rođenja, od oca koji mi je dao ime i majke koja me štitila, sve do prijatelja i poznanika. Jedina iznimka bila je baka koja je smatrala da je to ime previše moderno. Tako sam u njenim očima bila i ostala malena Jelica. Malena, bespomoćna, vesela, sretna, topla i iskrena Jelica. Uglavnom je u pravu, no više nisam niti mala, niti bespomoćna. A tko si ti, stranče? Znatiželjna publika začuje snažne korake, gladne straha i žedne poštovanja. Ništa čudno, to je gotovo svaki muškarac iz publike naučio, prvo u teoriji od bogatih očeva, potom u praksi, provodeći vlastiti minijaturni teror nad bespomoćnim zaposlenicima. Gledateljice pak uzdišu što tiše i strastvenije mogu. Takvi su ih koraci privukli njihovim muževima i ljubavnicima, koji sada iz tog razloga 46


ne smiju čuti reakciju izazvanu od strane nepoznatog glumca. Snažni su koraci gladni straha i žedni poštovanja. Muškarac crne kože, jake građe i vrlo širokih ramena, izlazi na scenu, sakrivajući lice crnom papirnatom maskom. Na sebi ima tijesan, crni kaput koji izgleda kao da će se svakog trena raspuknuti i gumbima pogoditi prve redove publike. Kosa, crna poput grafita na rasvjetnim stupovima i dugačka poput njih, njiše se na vjetru bez ikakvog pravila, no muškarcu to ne smeta. Samo pazi da ne otkrije lice. Žene u publici izvijaju vratove ne bi li uhvatile djelić lica neznanca. Pritom izgledaju kao da oponašaju žirafe koje su vidjele na safariju, na koje su ih vodili supruzi ili, ako su imale dovoljno sreće, ljubavnici. Snažnim i sigurnim glasom neznanac odgovara na postavljeno pitanje: – Ja? Ja sam samo prolaznik, lice bez izraza, maska bez imena. Zar ne vidiš to? Inkognito, poput neke utvare. Samo sjena koja prati pokrete originala i oponaša ga. – Ta zašto kopija, stranče? Zašto nisi original nego isprazna mimika? – Jelena se približi novopridošlici i zapita brižno, ne skidajući masku. – Original je uvijek onaj. Onaj dobri, onaj savršeni. Onaj. Ako sjena napravi krivi pokret, nije ona kriva, već onaj koga je oponašala. Ako kopija ne valja, pogreška je u originalu. – Svesti krivicu na nekoga drugog nije odlika velikog čovjeka, nego malodušna. Jelena skida masku i baca je na pod. Izraz gađenja ocrtava joj se na licu. Očima pomno prati svaki pokret stranca, koji pak stoji miran poput stijene i sluša njene riječi. – A-ha! Vidiš, to nije moja krivica, već onoga koga oponašam. Ja činim sve što i on, mislim što i on, pa ne 47


mogu pogriješiti – muškarac uzvrati, sretan što se dosjetio argumenata. Jelena okamenjena od iznenađenja još uvijek promatra neznanca i šuti. Razmišlja…: "Tko je on i odakle se pojavio? Zna tako lijepo govoriti, ne boji se braniti svoje mišljenje…" – Što želiš od mene? Ljubav? Neznanče, niti ime ti ne znam, niti sljedeće pitanje, no osjećam potrebu da ti se ispovjedim. Moju ljubav nećeš dobiti lijepim riječima i slatkim poklonima. Nisam jedna od onih koje padaju na skupocjeni nakit koji je izabrala prodavačica na kupčev nagovor… – djevojka izgovara u trenu, bez disanja, kao da ne želi da joj ijedna misao pobjegne. – Mene ćeš pridobiti samo ako me stjeraš u stupicu. Kada dokažeš da tvoje riječi nisu bez potpore i nepotrebno uveličane. Jesi li spreman to učiniti? Muškarac nekoliko trenutaka provede gledajući svojim smeđim očima njene. Potom mu ruka zadrhti i ispusti masku. Papirnata tvorevina padne na tlo, pokraj bijele maske. Lice ne odveć staro, zapravo, Jeleninih godina, bez ožiljaka iz prošlosti i briga za budućnost, stoji bezizražajno pred djevojkom. Muškarac je promatra kao da ne zna što slijedi. Potom izgovara riječi za koje se do posljednjeg trena dvoumio smije li ih uopće reći: – Nisam li te već osvojio? Stjerao u stupicu? – crnac zapita. – Ili mi se samo učinilo da drhtiš poput malene djevojčice koja je uhvaćena u laži i ne može se nigdje sakriti jer su se ledene kule prijevara otopile? Jelena pogleda to stvorenje koje je čita kao otvorenu knjigu. Lice koje ne poznaje, oči koje je prvi put vide i usnice koje još nisu dotakle njene razdiru je, no umjesto ružnih krhotina nastaju ruže. Da, ruže. Redovi crvenih, rascvjetanih ruža, do tada zaključanih u njezinu srcu, kao u plasteniku. Rastu iz trena 48


u tren, bujaju i stvaraju guste grmove. Divlje se stabljike ovijaju u skučenu prostoru upijajući toplinu i vlagu iz zraka. Djevojka još uvijek stoji pred muškarcem, dok joj lepršava odjeća drhti baš kao i njeno tijelo. Kosa joj vijori na ledenu vjetru poput divljeg plamena koji se ne želi ugasiti usprkos hladnoći. Ispod raščupane frizure stoji zadivljeno lice koje i ne primjećuje štipanje naleta ledenog zraka. – Tvoje ime? – naposljetku Jelena zapita, bez suvišnih riječi ili objašnjenja. – Robert – muškarac odgovori zagledavši se u njene duboke oči. – Jesi li sada bogatija za važnu definiciju ili iskustvo? Ili ti je dosadilo obraćati mi se s "neznanče"? – Roberte, svatko tko me stjera u kut mora imati ime. Svatko tko izazove onaj osjećaj pupanja cvijeća usred zime ili me ostavi bez riječi mora biti velik čovjek. Koliko god mana imao, velik je – djevojka dovršava i odlazi sa scene. Crnac ostaje na sceni, stojeći ispred maski koje su netom prije pale. Iza razotkrivenih lica i imena vrište misli kojima je suđeno da se isprepletu u krošnju stoljetnog stabla, širu od ikakve građevine koju je ljudska ruka izgradila, višu no ijedan ljudski pogled i gušću od ijednog osjećaja ikada izazvanog među dvjema osobama. Pada mrak… Reflektori se gase. Svi osim jednog tamnoplavog u pozadini. On osvjetljuje pozornicu za vrijeme promjene. Rasvjetne stupove zamjenjuje starinsko pokućstvo, hladnoću pozadine svijetle tapete. Publika je nemirna. Iako su mnoga sjedala prazna, ipak se čuju tihi razgovori, prebučne misli koje umiru u želji da izađu kroz bilo koji otvor ljudskog tijela, šuškanje omota od čokolade i ostale hrane. Reflektori se pale i scena se budi. Pod prekriva debeli sag smeđih i žutih boja, nalik onima za koje ćete pomisliti 49


da zasigurno imaju dugu priču. Možda je i ovaj ima? Na njemu leži kauč koji stoji iza niskog stolića nalik na tipične kineske. U pozadini se nalazi dugački, starinski stol s jednakim stolcima koji ga okružuju. Na zidu, između prozora i tapeta, sakrivena je polica prepuna knjiga. Na kauču leži sjedokosi muškarac držeći jednu ruku pod glavom umjesto jastuka. S debelim naočalama na nosu, pokušava pročitati današnje izdanje novina koje drugom rukom pridržava iznad glave. Iako napreže oči do krajnjih granica, ne polazi mu za rukom. U pozadini se čuje neugodna buka. Njegova supruga juri kuhinjom poput nogometaša na steroidima. Sjecka luk dovoljno velikom brzinom da se tišina između udaraca ne primjećuje te stavlja nasjeckano povrće u lonac. Sada nestrpljivo gleda na sat kako ne bi propustila onaj trenutak kada je juha službeno gotova. Škripa vrata. U prostoriju ulazi Jelena. Odjeća joj se stapa s pozadinom, ostavljajući jadnicu samo sjenom na identičnoj zidnoj tapeti. – Marice, opet nam ulaze štakori… – muškarac s kauča povikne ženi kad shvati da ne vidi nikoga u prostoriji. – Nemoguće! – žena preneraženo poviče i izlazi iz kuhinje. – Posljednjeg sam nam jučer servirala za ručak! A kad se samo sjetim da si ti želio zvati deratizatora… Jelena, ne trudeći se objasniti da je ona "štakor", prođe pokraj roditelja i krene prema stepenicama za drugi kat kuće. Prošavši pokraj police s knjigama, popne se uz stepenice i nestane uz tresku vrata. Stara se drvena polica po običaju malo zatrese, no sve knjige ostanu na mjestu. Njeni izgrebani prašnjavi redovi, baš poput saga, čuvaju svoju priču. Tu su Jelenine slikovnice koje je čitala u vrtiću, prve bilježnice, enciklopedije, Huxleyjeva djela, Shakespeareovi primjerci na originalnom jeziku… Na najvišoj polici stoje knjige njenih roditelja: 50


"Život počinje s 30 za muškarce", "Život počinje s 30 za žene", "Život počinje s 40 za muškarce", "Život počinje s 50 za muškarce", "Život počinje s 40 za žene" i "Život počinje sa 60 za muškarce". Marica, koja je već nekoliko desetljeća u svojim četrdesetim, ipak izgleda kao vrlo oronula četrdesetogodišnjakinja koja je prošla šezdeset. Ipak, nitko joj to ne želi dati do znanja u strahu da će ga pozvati na ručak i servirati neko od svojih poznatih jela. Možda štakora na žaru ili štakora u umaku od humusa sa začinima po želji. Ako je drugi ili četvrti četvrtak u mjesecu, štakora će zamijeniti krokodil. Marica nabavlja najbolju krokodilčetinu na ovoj polutci, preko veze iz njenih mlađih dana dok je još bila pripadnica kluba ŽNUPŽKTP. "Žene za Neometani Uvoz i Prehranu Životinjama Koje su Teže za Probaviti". Plastika iz gledališta promatra suhonjavu staricu. Umjetne ljepotice likuju svjesne da su mogle izgledati kao njihova vršnjakinja. No zahvaljujući dubokim džepovima svojih muževa ili ljubavnika koji loše prikrivaju ljubav prema plastici, izgledaju savršeno. Savršeno plastično. I dok je njegova supruga vodila prosvjede, više neuspješno nego uspješno, Ivica je cijeli svoj život bio profesor u jednoj srednjoj školi u centru grada. Svakog dana ustao bi u šest sati, na vrijeme došao na posao, ostao do zatvaranja škole i sljedećeg se dana opet vratio na isto mjesto. Kada bi netko pomislio na tu školu, sjetio bi se i njega kako stoji u blizini… Škola je još uvijek na istom mjestu, no Ivice nema. Nakon što je otišao u mirovinu, pao je u depresiju i ne silazi s kauča, osim ako to podrazumijeva uzimanje dnevne količine hranjivih tvari ili istrpavanje nepotrebnih. Povremena gunđanja na račun prošlosti jedino su što može izaći kroz njegove ispucale usne. Gledatelji ove predstave, od kojih nikad nitko nije pomislio na rad, međusobno izmjenjuju dojmove sakrivene 51


dlanovima. Glumci koji odrađuju svoj posao ne primjećuju ništa. A odrađuju ga odlično. "Depresija? Glupost, kako netko može pasti u depresiju od malo rada?" Dame se smijulje. Ne pokušavaju to niti prikriti. "Ah, ta niža klasa. Svi bi radili, a onda prigovaraju. Tako jadno." Glumci, iako u nemogućnosti da se nasmiju, međusobno očima iskazuju zadovoljstvo ostvarenim. Publika je zgrožena prikazanim, komentari lete na sve strane, čak se i pospanci bude. Nakon kratka razbuđivanja gospoda nastavljaju glumiti uspavane ljepotice. – Tko je taj… Robert? – Jelena se zapita ušavši u sobu i nagnuvši se na vrata. – Tko je on i zašto me danas zaustavio njegov glas? Tako mnogo različitih misli, a ipak prvi razgovor koji me izmorio. Ili baš zato? Ne znam… Nisam do sada upoznala lice koje je toliko elokventno s maskom koliko i bez nje. Govori iskreno, mislim… Djevojka uzdahne i pogleda prema prozoru. Nemirna slika izvana ocrtava njeno unutarnje stanje. Borbu u kojoj nema dobrog i lošeg niti sudca koji će naposljetku presuditi. Ne, njeno srce želi disati i cvjetati u tisućama boja, a osjeća se kao da prvi kuca i doista zna što znači živjeti. Ustaje i scena se zamračuje. Pali se reflektor i osvjetljuje mali prostor na sredini pozornice. Uz snažne korake i škripu drveta na osvijetljeni krug izlazi Jelena i za sobom vuče starinski stolac. Namješta ga točno na sredinu paklenog kruga, naslonom okrenutim prema publici i sjeda na njega. Nogama obujmljuje drveni naslon, dok se rukom podbočila na njegov vrh. Drugom rukom prelazi polako po svakoj crti i rezbariji lakiranog stolca. Tvrda, glatka površina koja se topi pod njenim prstima podsjeća je na crnu masku koja je prije samo nekoliko 52


otkucaja srca pala na tlo i ostala tako stajati, odmah pokraj njene. – Hoću li ga opet vidjeti? I tko je doista on?! – pogledavši publiku poviče. – Zašto želi biti samo sjena? Kopija nekog drugog, nekog tko ima svoj život. Ne mogu zamisliti sebe kako kopiram nekoga, njegov izgled, ponašanje, riječi… To me od drugih razlikuje… A njega spaja! Njega upravo to čini jednakim. Razdire ga i od njegove utrobe stvara djelić monotone mase koja zauzima ovaj svijet. Odijela i lica bez izraza, baš poput maski koje umjesto da se skinu ostaju zapečaćene na licima što više bez njih niti ne postoje… Je li on samo odijelo, ili lice koje se u strahu od pogreške sakriva iza maske? Jelenin pogled pun pitanja prolazi kroz dvoranu, od svakog zauzetog do svakog praznog mjesta. Ljudi je promatraju bez riječi, osjećajući miris njene nesigurnosti i suosjećajući s njenom zbunjenošću. Ruka izviri iz tame znanja i na lažni zid ispiše rečenicu: "On ti poznaje tatu, znaš?" Pljesak.

53


OBITELJ WHITE – Mama, mama! Došla si! Mama je došla! – dječji glasovi, puni euforije, dopiru iza pozornice. Scenski reflektori iznenada se pale i osvjetljuju pozornicu, raskošno uređenu, u stilu istočnjačkih bogataša koji cijene ne gledaju. Obasjan niski stol, tipičan kineski, okružen foteljama od prave kože. Njihova mekana površina sjaji se kao da je netom prije bila ulaštena. – Djeco, mama je umorna. Pođite se igrati u sobu – Suzy izlazi na pozornicu. Dječji glasovi uz smijeh nestaju u tišini. Suzy je zaogrnuta skupocjenom bundom čiji kraj pri svakom koraku dodiruje pod. Njeni koraci, ležerni kao u prave dame, uz ritam nevidljivih bubnjeva dovode je do sredine pozornice. Tu skida bundu i baca je na jednu od fotelja. U trenu kada iza pozornice začuje teške korake, Suzy hitro spušta pogled prema svom dekolteu. "Na mjestu su… I dalje savršene, mogu biti mirna." Nevino zatrepće i okrene se prema vratima kroz koja ulazi Thomas. – Dušo, vratila si se? Nadam se da je bilo zabavno na odmoru – započne s vrata crni muškarac jake građe. – Na sreću, jesam! – Suzy odgovori. – Suzy Q, sreća nema veze s time. Ona se umori kada nekoga dugo služi, stoga je nemoj prizivati kako te ne bi izdala – muž nastavi vedrim tonom. Polako se približava supruzi i daje joj poljubac u obraz. Potom zaobilazi fotelje i dolazi do široke komode. Otvara je žurno, uz glasnu škripu nenauljenih šarki i vadi cigaru. Suzy u tišini promatra muža tražeći skriveno značenje njegovih riječi. Nakon toliko godina braka bez problema prepoznaje sakrivene poruke. Ne želeći da muž shvati kako ga čita, prekida: 54


– No dobro… Kako si proveo dan? – Kao i svaki drugi. Monotono – muž zagrmi, a potom se namršti. – Bila je jedna iznimka. Mesar me napao da sam rasist. – Pobogu, što? – Da! – Thomas poviče, a potom mirno nastavi. – Zato što kupujem samo tamno meso. Činim to već dugo bez da je išta rekao, sve do sada. Odjednom je on gospodin Pravednik i misli da može činiti što želi. Sramota… – muž zastane da udahne zraka te potom dovrši. – Vražji mutavi idiot… Odakle mu samo drskosti to reći. – Dušo, smiri se… – supruga brižno progovori, a potom prijekornim tonom promijeni temu: – Opet se truješ… Svake večeri prije nego pođe u postelju, Thomas popije čašicu starog konjaka i zapali cigaru. Pritom najčešće sjedi u svojoj fotelji, onoj na čelu stola, i promatra se u ogledalu naspram nje. Staklena čaša uskoro ostane prazna, odložena na stolčić. Bilo bi vrlo smiješno vidjeti nekoga kako se opija tim pićem iz plastične čaše, no Thomas to nikako ne bi učinio zbog svoje alergije. Sva plastika s kojom dođe u dodir izaziva vrlo neugodnu koprivnjaču. Jednom je doživio i anafilaktički šok. Slika kršna bogataša sa zadimljenom cigarom u jednoj i već praznom čašom u drugoj ruci u njemu stvara osjećaj nadmoći. Možda zato što alkohol već kola njegovim žilama punim kolesterola. Kao ovisniku sa svježom dozom smiješak mu ne silazi s lica. Glad je utažena još jednim povlačenjem dima u pluća i izdisanjem njegovih ostataka kroz debele nosnice. Odmah zaboravlja sva ružna sjećanja na doktorske ordinacije i zdravstvene tegobe. Nebrojene se pari očiju, što žmirkaju iz gledališta, osjećaju inferiorno u odnosu na Thomasa. Ne zbog novca – bogataši ga imaju vjerojatno i više – niti zbog dima koji u 55


ovim trenucima smije uvlačiti, dok oni besposleno sjede, već zbog njegova držanja koje pršti samopouzdanjem. Nisu upoznali nikoga takvog, sigurni su. Scena izvlači stare uspomene i želje, još iz vremena kad su započinjali svoje unosne karijere, kada je sve što su željeli – osim seksa i alkohola – bilo takvo držanje. Suzy je već navikla na muževo uživanje u porocima. Ipak, teško se miri s njegovim trovanjem sebe i okoline. – Znaš, dragi… Morala sam se ranije vratiti jer sam sav novac potrošila… Ne želim reći da… – Suzy Q započinje neizbježan no vrlo neugodan razgovor. Dugokose, dugonoge i dugonose djevojke iz publike pažljivo promatraju ovu scenu, potpuno shvaćajući kroz što njihova junakinja prolazi. Čak ih nije toliko ni briga za njene bračne probleme, koliko za prerano potrošen džeparac i, po njihovu mišljenju, nedovoljan broj odrađenih plastičnih operacija. – Brak zasnovan na novcu je brak u kojem partneri ne mogu računati jedan na drugoga… Jednostavna računica – muž poviče slavodobitnim tonom, te se plastična publika ukipi istog trena. – Dušo, zar bi se tako brzo vratila meni i djeci da sam ti dao cijelu imovinu? Nije ovo bajka u kojoj se princeza vraća kući iako je slobodna činiti što želi. Budimo realni, nisam ni ja savršeni princ s privatnim helikopterom koji će te odvesti na bilo koji otok sjeverne ili bilo koji restoran južne polutke. Suzy ustaje sa zluradim smiješkom na licu. Polaganim koracima zaobilazi fotelje i dolazi do one gdje se izležava Thomas. Svojim toplim i mekim prstima prima ga za ramena i počinje masirati. – Podcjenjuješ me, kao i obično. Sjeti se da se nisam udala za tebe zbog novca. Tada ga i nije bilo. Ostala sam uz tebe i u garsonijeri s madracem umjesto udobna kreveta, s jednim prozorom kroz koji je ulazila i kiša i snijeg i 56


dim… – spustivši glavu do njegove, šapuće mu nježno u uho. – Ne treba mi novac da budem sretna već ti. Djeca i ti. Pod nježnim, no vještim i iskusnim rukama svoje supruge, Thomasova obrana opada sve brže. Drhtavom rukom cigaru približi ustima i duboko uvlači. Potom ispuhuje dim koji ga već okružuje čineći gustu zavjesu. Siva magla nadražuje Suzyne oči čija boja prelazi iz čisto bijele u žarke nijanse crvene. Ona počinje kašljati, pa Thomas odluči ugasiti cigaretu shvativši da je pretjerao. U porocima i riječima. – Gospodine White! – začuje se prestravljeni urlik iz daljine. – Gospodine White! – Polo, što se događa? – Thomas poviče, promatrajući posljednje dahove svoje cigare. U prostoriju ulijeće Odijelo hladna izraza lica. Kosa mu se, iako kratka, nakostriješila i nejednoliko prekrila znojno tjeme. Kratke trenutke tišine koja se rastegla na sate, za Thomasa koliko i za Suzy Q, muškarac prekida uplašenim tonom: – Ivo i Zoran… Opet! Suzyn nervozan pogled upućen suprugu prelazi u pogled agonije. Oboje znaju što se dogodilo, no nijedno od njih ne želi u to vjerovati. Opet. Djeca su djeca, to objašnjenje uvijek je bilo dostojno pitanja, no ovoga puta njihovo je ponašanje prevršilo svaku mjeru. – Nema me nekoliko tjedana i eto što se dogodi! – Suzyn glas pun očaja odzvanja dvoranom. – Zar tvoji glupi čuvari nisu na djecu mogli bolje paziti? Ili si bar mogao unajmiti nekoga da pazi na čuvare! – Zapitaj se zašto se to nije dogodilo kada te nije bilo! Zašto se dogodilo upravo sada kada si se vratila. S novim sisama i sjajem u očima. Misliš da ne znam kako "odmor" nije ono zbog čega blještiš? Misliš da nemam pojma o 57


tome kako me drugi zamijeni svaki put kada nestaneš? I taj sjaj… Sakriva jad koji si osjetila u trenutku kada si ušla u ovu kuću. Jad koji svaki put osjetiš – Thomas bijesno nastavlja svoj govor, nastojeći što više može odgoditi odlazak u dječju sobu. – Grčevi u želudcu, suze koje susprežeš, melankolija koja te ispunjava… Sve ja to vidim. I šutim dok sakrivam isto. – Mo-molim? – Znaš li zašto ja plačem? Zašto me boli svaki dan iznutra nešto što ljudi nazivaju srcem? Zato što znam da uz mene ne možeš biti sretna. Novac nas je promijenio. Ja sam počeo kupovati kuće, aute, dionice… Počeo sam cijeniti materijalne vrijednosti. A ti? Ti si počela tražiti boljeg. Jedini je problem što bi, kako bi ga dobila, morala odustati od mene i izaći iz braka. A to bi značilo da bi ostala bez novca. Oboje znamo da si to ne možeš priuštiti. – Oprostite što prekidam, no… Krv se cijedi po sobi… – Polo se ubacuje na ratni teritorij svjestan opasnosti koju izaziva njegova neposlušnost. Sve troje pojure na kat u dječju sobu. Imali su što vidjeti. Inače vrlo lijepa soba svjetloplavih zidova sada je prekrivena crvenom bojom. Skupocjeni namještaj, dopremljen iz najboljih izrabljaonica djece, prekriven je dijelovima ljudskog tijela. S ogledala koje stoji odmah pokraj vrata cijedi se krv na kutije petardi. One leže na svjetlosmeđem ormariću prepunom dječjih crteža i ožiljaka nastalih zbog nepažnje. Nešto dalje, u kutu, živahni cvjetovi, pomalo uveli zbog nedostatka svjetla, crvene se kao usred ljeta. Na krevetima skrušeno sjede dječaci, pognutih glava. Ispod tužnih lica punih krivnje sakrivaju osmijehe i zadovoljstvo. – Što ste ovog puta učinili? – Thomas strogim tonom započinje prodiku. 58


Dječaci nepomično sjede na krevetima gledajući u pod. Mirni, okruženi crvenilom, osjećaju se nedodirljivima, no to ne pokazuju. – Napunili su Marca petardama! Eto što su učinili! I zapalili su ih! – Polo poviče bijesno gledajući bespomoćne mladce. – U njemu! – Puknuo je od smijeha! – Ivo poviče jedva susprežući suze nastale od siline hihota. – O, ne… Potvrdile su se moje najcrnje misli – Suzy prošapće kroz plač, više za sebe nego za druge. – Djeca su nam čudovišta. – Zašto ste to učinili? – Thomas strogim glasom upita dječake. Obojica šute. Ivo se smije, dok Zoran u miru sjedi još uvijek gledajući u pod. Tkogod neupućen mislio bi da on nema nikakve veze sa strašnim činom. Mali crni dječačić poput kakvog nevinašca mirno trepće doimajući se bezbrižno. – Zašto? – Thomas poviče u Zoranovu smjeru shvativši da bi on prvi mogao reći. Zoran pogleda svoga brata kao da traži pomoć. No pomoć ne dolazi. – Dosta mi vas je! – ljutiti otac poviče te se potom okrene čuvaru. – Polo, odi po dvije žličice. Dječaci će sada Marca sastrugati sa zida, a potom ćemo im potražiti pomoć! Ovaj put pravu pomoć! Kada se Polo vratio sa žlicama, dječaci su bili sami u sobi i dalje sjedeći na krevetima. No ovoga puta nisu skrivali osmijehe i zadovoljstvo učinjenim. Skaču s kreveta i potrče prema Polu. On u strahu pokušava pobjeći, no dječaci ga sustižu i iz ruke mu otimaju žlice. Prije nego su uspjeli bilo što učiniti, on je već istrčao iz sobe, naučivši dobro da su dječaci opasni. Dvojica dječaka ostaju sama iza zatvorenih vrata krvave 59


sobe. Crveni ih zidovi okružuju, a boja se doima sve snažnijom. Poput vatre u paklu crveni i žuti plamenovi gutaju prostoriju brišući ostatke mesa i onoga što je nekoć bila pulsirajuća unutrašnjost preplašena jadnika. Shrvani roditelji sjede u dnevnoj sobi, glava spuštenih gotovo do poda. Pritisak krvi koja kola kroz tijelo i brzina otkucaja srca stvara im glavobolje i osjećaj dezorijentiranosti. Svaki povik s kata, tipa: "Ovo su crijeva!", "Gle, ono je oko!" ili "Pazi, ovo je trebao isprazniti prije eksplozije!", stvara novi udarac pod kojim im se glave spuštaju još niže. – Ta gdje smo pogriješili? – Thomas se zapita. Muškarac ispija već treću čašu konjaka gledajući svoj problijedjeli crni odraz u ogledalu. Njegov odraz, za razliku od onog prije nekoliko minuta, više nije normalan, ljudski… Sada u ogledalu vidi čudovište čija je najveća moć, a ujedno i prokletstvo, činjenica da okolina čini čudovišna djela umjesto njega. I kako onda držati prodiku nekome ili ga kriviti kada se sam osjeća krivim? – Mi? Da malo manje koristiš svoje snobovske naštrebane rečenice čije značenje niti sam ne znaš i malo više pažnje posvetiš dječacima, možda se to ne bi dogodilo ni prvi put. Oboje znamo da je problem što se to već događalo, a ne što se sada ponovilo, opet… – Suzy Q na razmeđu suza i sloma govori, trudeći se zadržati smireni ton. – Ja sam kriv? Ja? Naravno da su sve pogreške moje kada sam ja jedini prisutan. Tebe nikada nema. Ergo, nisi kriva. – Odakle im samo ideja za sve to što čine? Sigurno ne od mene! – Suzy procijedi odlučivši ne suzdržavati se više. – Jednog su zaključali u zamrzivač, drugi je umro od ergotizma, a treći, onaj neki… onaj Zrinski, stradao je "slučajno" u šumi dok su išli u lov koji si TI odobrio! A 60


pitaj Boga gdje je onaj četvrti za kojim se već mjesecima traga. – Draga, ne možeš dečke stvarno kriviti za ergotizam… – Thomas pokušava smiriti situaciju. – Mislim da šestogodišnjaci i ne znaju što je to, a također nisu sposobni nekoga time ubiti. – Slušaš li ti sebe? Nisu sposobni nekoga otrovati? A što je sa svim ostalim čuvarima? I ovaj posljednji slučaj? Marco! Sjećaš li se njega od prije nekoliko minuta? Ili bar njegovih dijelova rasutih po zidu poput nekog murala. Kad bolje razmislim, možda bismo trebali dječacima reći da ne čiste zid. Sljedeći put nećemo nikoga plaćati za uređenje prostora, samo ćemo nekoga raznijeti! – Smiri se… Uz nove sise ne bi se trebala naprezati. Što bi bilo da ti šavovi popucaju? Ili da nešto pođe po zlu? Što da me ta tekućina poprska? Mislim da je ovaj dan već dovoljno buran i bez toga. Uostalom, povrat novca ionako ne možeš dobiti, stoga pazi kako se ponašaš. Možda bi trebala prileći malo? Navodno ti to odlično ide, no ne mogu potvrditi – Thomas ubada ravno u srce i sa zadovoljnim smiješkom gleda sam sebe u ogledalu. Dječja vriska konačno se stišala i bračni par ostaje u tišini. S pozornice se čuje samo njihovo disanje, duboko i uplašeno, kao da su oni ubojice. Kao. Koraci pravde koji se čuju samo u njihovoj mašti postaju sve glasniji i sustižu ih brže nego su se nadali. U laži su kratke noge… Vrlo kratke. A ovaj je par svoje laži odavno pustio u opticaj. Sretna su lica, nimalo uznemirene, tjeskobne i napete publike koja tiho promatra prizor, zadovoljna što ovi koraci ne idu prema njoj. Ipak, bolan podsjetnik da će se to kad-tad dogoditi ostaje zapečaćen u podsvijesti. Kod nekih gledatelja dublje nego kod drugih, ovisno o jačini koktela Valiuma i Prozaca. 61


Ledene su lisice uz glasan "škljoc" okovale bračni par na pozornici, prije nego je itko od njih uspio ispustiti zvuk iznenađenja. Tako okovani, Thomas i Suzy Q pogledavaju se pokušavajući dati do znanja kako će pomoći jedno drugome da se izvuku. U nevolji se poznaje prijatelj, a i bračni partner. Da su platili bračnog savjetnika, vjerojatno bi čuli takvo što. I jesu, no dječaci su se pobrinuli za račun, a jadan se čovjek više nikada nije javio, niti da ih pita kako napreduju. – Što ćemo ovoga puta reći? – žena zapita muža, prepustivši se njegovoj mašti. – Samoubojstvo… Ne, to smo već iskoristili. Predoziranje? I to je bilo… – Thomas razmišlja naglas. – Znam! Ne znajući, zaposlili smo radikala koji je pred djecom demonstrirao kako je Božić postao komercijaliziran i opasan dan za sve, ne samo malene… – Dovoljno patetično da uspije… – Suzy odgovara, kao da je čula upitnik na kraju Thomasove izjave. Par išeta iz prostorije, bez riječi i lisica, popraćen iskrenim pljeskom polubudne i donekle trijezne publike. Njihova sada već zaintrigirana lica prate nepomičnost scene tražeći onaj maleni djelić koji nastavlja ovaj prizor. Nema ga. Tišina. Polo došeta na pozornicu noseći nož u ruci. Hladna oštrica sjaji pod reflektorom i zasljepljuje neke od nesretnika iz publike. Njegove oči također blješte kao u neke krvoločne životinje. Tijesno odijelo zamrljano mu je prijateljevom krvlju, no više je ne pokušava ukloniti. Jad koji ga je iznutra ispunio, ocrtava se na umornim kapcima što bezvoljno trepću preko i dalje sjajnih očiju. Crvena bjeloočnica pokazuje tugu koju jadnik zatvara u sebe. – Ubili su ih… Mala derišta su ih sve ubila. Ja sam sljedeći – jecajući govori kroz suze koje su napokon potekle 62


niz njegovo lice. – Maloprije su poput najvećih divljaka koristili barut i vatru, sad koriste žlice poput velike gospode. Treba im i ovaj nož odnijeti… Da režu Marcove ostatke… Kao da je životinja. Kao da je bio životinja. I nitko ih neće doista kazniti za to što su učinili. Nitko! Otac će sve nekako opravdati i drugima i sebi, majka će šutjeti pod njegovim utjecajem ili otputovati kod novog plastičnjaka… A ja ću ostati s njima, s tim divljacima! Ja se ne mogu sakriti iza boce konjaka ili reza s potpisom. Sve što imam su ove ruke i moja pamet. Polo sjeda u fotelju u kojoj inače sjedi Thomas. U ruku grabi bocu konjaka i pije iz nje, ne razmišljajući o količini niti o riječima od prije nekoliko umornih treptaja. Nije ga briga ako im ponekad uskoči u riječ. Naposljetku, ova obitelj to očito često čini, a opravdava je samo novac. – Ja! Ja ću ih kazniti, na jedini način koji ih može dotaknuti. Onemogućit ću im najveći trijumf. Da mi je samo vidjeti njihova snobovska lica kada me pronađu mrtvog s nožem u srcu. Roditelji ovog puta neće imati izbora, nego oči držati otvorenima, a ne ih zatvoriti i nadati se da će sve proći. Kada ušetaju u prostoriju s policajcima koji će doći izvršiti očevid u vezi "tužnog samoubojstva jedne neshvaćene i nesretne osobe, što je upravo zbog toga postala radikal", naći će me i neće stići pronaći novo objašnjenje. Nakon što je dovršio govor, dovršio je i bocu konjaka. S gađenjem ju je pogledao i procijedio, jedva se koncentrirajući na govor: – Fuj! Ovo je čisti bućkuriš! Smeće! Smeće jednako smeće! Zakon fizike – zastaje i prekriva usta kako ne bi izbacio alkohol iz sebe, no potom nastavlja: – Jednako vrijedi i za ovu obit-obitelj. Smeće je smeće i ostat će smeće dok se ne, dok se ne pronađe netko tko će ga očistiti. No nitko nije voljan zaprljati ruke. Haha, zaprljati…ruke… Marco je zaprljao malo više. Cije-cijelu sobu. Ja ću samo fo-fotelju… 63


Izrekavši to, Polo si zabija nož u prsa, pogodivši aortu. Osjećaj melankolije napokon je nestao iz njega, baš kao posljednji dah potaknut posljednjim impulsima iz inspiracijskog središta. Zaklopljene oči suočile su se sa smrti bez straha i iskazane patnje. Polo je mrtav. Mrak. Pljesak.

64


PAUZA – Dame i gospodo! – započne isti ugodni glas s početka predstave. – Teatar istine nastavlja s predstavom nakon kratke pauze. Nadamo se da ćete se za to vrijeme odmoriti i vratiti puni energije, spremni za nastavak. U prostorijama kazališta čekaju vas pića i kanapei. Teatar istine želi vam dobar tek i ugodno druženje u prostorijama uređenim za opuštanje. Dvorana iz tame prijeđe u svjetlo, te crnilo preraste u igru razigranih boja, silueta i sjena. Kao u nekoj predstavi, pospana elita nekoliko puta zatrepće, pokušavajući se prilagoditi nagloj i neočekivanoj promjeni. Svi polako ustaju. Osjećaju se poput glumaca, svjesni da su se ambijenti zamijenili. Sada je pozornica u mraku, sakrivena iza zastora, dok je gledalište blještavo i puno života. Paze na svaki svoj pokret, vodeći brigu o tome da ne učine kobnu pogrešku koja bi mogla rezultirati doživotnim ismijavanjem i podsmjehivanjem. Također, ako ne i s većom pozornošću, paze na tuđe pogreške, kako bi druge mogli ismijavati i imati što prepričavati na ovakvim okupljanjima. Napetost se osjeća u zraku, no nitko joj ne pridaje pozornost. Naviknuti na nju, doživljavaju je poput nekog slabo odjevenog, no neuvjerljivog beskućnika koji po ulici prolaznike moli za "nešto sitnog". – Zar je već gotovo? – zapita mladić kojeg su svjetlo i buka probudili iz duboka, osvježavajućeg sna. – Odlično! On potom zaplješće, na oduševljenje ljudi koji su se još uvijek nalazili u gledalištu. Pogledaju ga gotovo u nevjerici, ili se pak probude i potom učine isto. Eto, kobna pogreška; o ovome će se još dugo pričati iza mladićevih leđa, a društvo namjerno neće htjeti zaboraviti blamažu. Sada mu ne preostaje ništa drugo nego podvijena repa 65


otići po nekoliko čaša konjaka te utonuti u novi san, nešto manje dubok i osvježavajuć. U raskošnoj prostoriji u koju se ulazi kroz nekoliko, sada otvorenih, vrata kazališne dvorane, okupilo se mnoštvo i žamor se ne stišava. Grupice koje imaju po nekoliko milijuna papirića u bankama i tisuće u stražnjim džepovima ili dizajnerskim torbicama, komentiraju predstavu i ostale grupice. Bez dlake na jeziku, ipak pazeći da ih nitko ne čuje i ne uzvrati istim prljavim jezikom. Nedopustivo je skriviti svađu usred okupljena društva, bez obzira je li ta osoba krivac ili ne. Činjenice nisu važne koliko osobni doživljaj ostatka okupljenih. Barmeni, što brže mogu, toče alkohol iz boca u čaše nešto manje od njih. Pjenasta tekućina presijava se na jakom svjetlu golemih starinskih lustera postavljenih tako da niti u jednom trenu nitko od okupljenih ne osjeti manjak pažnje koja mu je upućena. Cijena nikome nije važna, pogotovo ne što se pića tiče. Bitno je utažiti žeđ i pretrpjeti još jedan dio predstave. Jadni zaposlenici žure se sve uslužiti, no jednostavno ne stižu. Žeđ i pohlepa ovih bogataša veće su od ičega s čim su se do sada susretali. Svjesni su da će bilo koja pogreška rezultirati otkazom na licu mjesta i linčem od strane okupljenih. Neki od njih – većinom oni stariji i iskusniji – primjećuju da se čak i oni, bez obzira na manjak novca ili društvenog statusa, ponašaju poput omražene elite. Nema veze, navikli su. I na uspjeh. I na pad. I na gutanje ponosa. Navikli su. U dnu prostorije tri gospođe budnim okom promatraju okupljene. Nastoje se ponašati što neupadljivije, a to im donekle i uspijeva. – Jeste li vidjele onoga koji je pljeskao za vrijeme pauze? – visoka gospođa u kasnim pedesetim godinama piskutavim glasom zapita dvije prijateljice. – Kako ne, zamisli što bi bilo da sam propustila njegov 66


čin – odgovori nešto mlađa žena, diskretno se smješkajući s namjerom da sakrije novu turu botoksa. – Čovjek bi pomislio da će sin direktora banke imati nešto više kulture i znanja o pravilnom i prikladnom ponašanju, no očito je Bog ovdje imao drugačiji plan – kakav otac, takav sin. – Ja mislila da on sin premijera. – započne najstarija u grupi, boreći se s jezikom. – Niste vi rekla to? Ja pogrešno razumjela. – Draga, zaboga, ne. On je sin direktora banke, a ova djevojka koja je upravo prošla njegova je ljubavnica – začuje se piskutavi glas, dok njegova vlasnica pokazuje na onižu djevojčicu, najtanju u društvu. – Ona? Ta koliko godina takvo biće uopće može imati? Je li punoljetno? – botoksirana dama zapita ironično, s neskrivenim izrazom gađenja ispisanim preko lica. – Smrdi na kupus, strašno. U tom im trenu prilaze dva muškarca u ranim tridesetima. Obojica su odjevena u skupocjena odijela i po držanju je jasno da si ih nisu sami priuštili. Njihovo ponašanje otkriva tek naučen obrazac, vjerojatno na nekom ubrzanom tečaju. I jedan i drugi imaju svježe podšišanu kosu te pažljivo obrijana lica. Poput braće blizanaca, sliče si ne samo po tome već i po tjelesnoj građi koja pokazuje da imaju viška slobodnog vremena i očito ga znaju dobro iskoristiti. Jedan od njih u ruci drži dva martinija. Jednu čašu preda strankinji, a drugu ženi s piskutavim glasom. Ova zgrabi čašu poput Amazonke koja prvi put u životu ugleda dezodorans, potom pomiriše piće i napravi izraz lica kao da ga je prvi put ponjušila. – Ona? Još uvijek ima petnaest godina – započne jedan od mladića, očito upoznat s temom. – Pronašao ju je kako bi zamijenio prijašnju, nešto stariju, mnogo ljepšu, pa67


metniju i uspješniju. Znači, srozao se na… to. Jadnica i ne zna kakav je zapravo, sluša njegove riječi kao jedinu postojeću istinu te bespogovorno izvršava sve njegove zapovjedi zamaskirane u želje. – Doista? Jadno dijete. Zar nitko ne pomoći ona? Svi još jednom pogledaju djevojku u kričavoj, ružičastoj haljini i djetinjastim cipelicama. Čini se da odlazi do svog voljenog. – Nažalost, ona sluša samo njega. Kupio ju je jeftinim poklonima koji vrijede puno manje od nje i njezina života, no ona to, nažalost, ne primjećuje, niti se čini da bi u skoroj budućnosti mogla… – Tužno – sve tri bogatašice tiho uzdahnu, sretne što nisu na njezinu mjestu. – Pričao joj je laži koje je ona upila poput spužve, te će sada napasti bilo koga i bilo kad, dovoljno je samo da je on to zamoli. Savršeno oružje pomoću kojeg neće vlastite ruke uprljati krvlju. – A grižnja savjesti? – drugi muškarac zamišljeno zapita, ogledavajući se kako bi vidio prisluškuje li ih itko. – Šališ se, zar ne? Ta on to ne zna niti slovkati. Otac tajkun, a sin nezaustavljiv – što god učinio. Društvo, sućutno, spusti poglede prema izglancanom podu. Ne znaju što reći niti kako reagirati, no shvaćaju kako nisu jedini koji mogu proći nekažnjeno, što god učinili. To im ne godi. – A što je bilo s onom prošlom? – jedna od žena zapita, uzimajući od konobara čašu do vrha napunjenu viskijem. – Ona je napredovala. Shvativši njegove namjere, pobjegla je dok je još mogla. No bila je toliko pametna da sačuva dovoljno aduta u rukavu koje može kad-tad iskoristiti protiv njega. Tko zna, možda ima i važne podatke banke njegova oca. – Ako je tako, mislim da se mladić može pozdraviti s 68


obiteljskim prezimenom, a mi s našom lovom – najmlađa od triju dama zaključi, naglo ispijajući viski do kraja. – Sumnjam… – mladić kratko i bezbrižno odgovara. – Ona, ta prijašnja, dovoljno je pametna da ne čini ništa nepromišljeno. – Kako znaš? – histerično zapita drugi mladić, naizmjence gledajući sugovornika i botoksičnu ženu. – Mislim da ne možeš samo tako pretpostavljati nešto nadajući se da će sve proći dobro. Možda izgubimo sav novac! Što ako… – Misliš, možda ja izgubim sav novac – dama ga prekine osornim tonom. Potom nastavi umiljatije: – Dragi, zaboravljaš da te ja uzdržavam? – Žao mi je, nisam tako mislio – muškarac skrušeno spusti glavu poput psića i gotovo zacvili. – Ta djevojka je snalažljiva i inteligentna. Koristi svoje adute kako bi se penjala stepenicu po stepenicu na ljestvici ugleda. Ne žuri se i nije brzopleta. – Kako toliko zna o ona? – strankinja znatiželjno zapita, otpivši nekoliko gutljaja martinija. – Sve je to pisalo u programu predstave, dovoljno je bilo prelistati ga – mladić slavodobitno odgovori, razvukavši osmijeh od jednog uha do drugog. Nakratko je zaboravio kako većina publike plaća druge da čitaju umjesto njih, no sjetivši se šeste lekcije o pravilnom ponašanju u ovakvom okruženju, nastavio je: – Nije koristila nikakve veze niti pružala usluge kako bi dobila mjesto u predstavi, odnosno jednu od glavnih uloga – dovrši rečenicu naglašavajući svaku riječ – Došla je na audiciju, kao i svatko drugi, te impresionirala žiri – kratko zastane kako bi uzeo zraka jer je od silnog uzbuđenja zaboravio disati. – Naime ta slavna djevojka nije nitko drugi doli glumica koja glumi Suzy Q! – Molim?! – sve tri žene u šoku poviču. – Pa nisi li rekao 69


da je nešto starija od sadašnje? Ova je definitivno puno starija. – Da, rekao sam – mladić nastavi. – No usavršila je mogućnost transformacije, vrhunski su je našminkali, pratila je kretanje reflektora i držala se gdje je trebala. A da i ne pričam o tome kako ju je ta nesretna ljubavna priča postarala nekoliko godina. – Nije ni čudo da ima naklonost svih iz publike. Ta otela je svima dah već pri izlasku na scenu – jedna od žena izgovara naglas svoje piskutave misli. – Sada mi je jasno zašto me podsjetila na mene. Tako je dobra, savršena… Divim joj se, doista. Grupica i dalje potiho raspravlja o Suzy i njezinu utjecaju na publiku. Već pokošeni alkoholom ne primjećuju kako kraj njih stoji isti onaj mladić o kojem su maloprije bezbrižno čavrljali. Djevojka–doušnica mu je dojavila da je nečija glavna tema, te je pošao provjeriti. Za razliku od nje, on sa sobom ne nosi miris kupusa, već samo zgražanje i bolesne grimase. Tako je lakše biti neupadljiv i ostati neprimijećen dovoljno dugo da obavi željeno. Rezultat ga nije nimalo iznenadio. Navikao je da mu ljudi pričaju iza leđa, kao i to da on sve sazna, najčešće i priče koje niti sam nije o sebi znao. Obično nakon toga priču još sto puta izvrne tako da sam original i zaboravi. Nije ni čudo da postane bijesan i destruktivan, te čini sve što može da uništi živote stvaratelja originalne priče. – Ona mala, zamjena… Čuo sam da jede papir. – Molim? – strankinja gotovo zavrišti, no suzdrži se dovoljno dugo da čuje objašnjenje. – Poput nekih manekenki, znate? Navodno se trudi održati savršene obline. Kao da ih uopće ima – muškarac se nasmije, potaknuvši i ostale da učine isto. – Papir ima nisku energetsku vrijednost i to joj je jedino važno. Anoreksična mala, znate? Poput one u predstavi što je nad 70


školjkom visjela i prisječajući se doručka, ručka, večere i zdjele s kokicama. – Papir? Mogla bih i ja to probati – najmlađa u grupi tiho prozbori, pazeći da je nitko ne čuje. Ustvari su sve tri to rekle i upravo samo o tome razmišljaju. Njihovi im pratitelji i dalje prepričavaju dogodovštine klinke – ljubavnice i njenog dečka – licemjera. Zatim temu sele na Suzy Q. U pozadini se na licu bijesna mladića izmjenjuju dugine boje, a uši ga bole od slušanja o propaloj prilici. Izgubio je prvu nagradu, sada se mora zadovoljiti s utješnom. A od te utjehe, utjehu pronalazi u boci. Za to vrijeme sve tri starije dame i dalje razmišljaju o papiru, ne obazirući se na okolinu. Nisu primijetile kad im je konobar ponudio novu rundu pića, a niti kada su one postale glavna priča prostorije. Možda je tako i bolje, neće čuti otrovne jezike oko sebe i ostat će jedan dan duže mirne. Misli im, polako, počinje gutati tiha glazba u pozadini. Ista ona koju su čule u prvom dijelu predstave kada je ljepotica na pozornici opjevala tužnu priču o svom dečku. Nakratko zaboravivši papir, prisjete se ranijih razgovora. Riječi pjesme jako podsjećaju na život mladića o kojem su pričale. Mladića čiji je otac direktor banke, onoga koji ih i dalje promatra, sakriven u pozadini. Toliko puta već je prožvakao priču sa Suzy Q. Sve, od prvog trena, kada su oboje zastali, zarobljeni pogledima punih žudnje i nevjerice u dobrotu sudbine, pa do iznenadnog prekida koji je Suzy dočekala nespremna, s nabijenim osjećajem krivnje i manje vrijednosti. Svjestan je kako je on jedini krivac u toj priči, no nije spreman to priznati drugima, ponajmanje ovakvim ljudima. – I? Je li vam dosadila ova tema? – muškarac otresito zapita, ne pokušavajući sakriti bijes i nervozu. – Mi o vučici, a vuk na vrata – jedan od muškaraca iz 71


opijene grupice nonšalantno prokomentira. Potom zapita, sakrivajući niži status od novog sugovornika: – Što vas dovodi nama? – Vi! I vaše naporne pričice. Ne mislite li da je dovoljno što svaki dan u novinama, svakoj radijskoj emisiji, kao i televizijskoj, broje dane od našeg prekida i navode novi razlog zbog kojeg me treba mrziti? Nego još i vi morate smišljati nove? – Što loše je u to? – strankinja zapita ne skrivajući podrugivanje. – Ništa. Baš ništa – mladić bezbrižno odgovori, spreman na pogibeljnu paljbu. – Znate li i za prometnu nesreću koju sam imao pri dolasku ovamo? Okupljeni se pogledaju ne shvaćajući kuda razgovor vodi. Ne doimaju se zabrinutima. – Jedan je život izgubljen, a novi automobil morat će na popravak… No što se može… – Strašno! Što uopće radiš ovdje?! Trebao bi trunuti u pritvoru – začuje se glas s drugog kraja prostorije. Čini se da svi prisutni već neko vrijeme slušaju razgovor ne trudeći se to prikriti. Čak i konobari besposleno stoje, rukama podbočenih o šank ili stolove, te slušaju nove tračeve spremne za prenošenje. – Kako lijepo od vas. I potpuno prikladno. Začuđena ga lica promatraju, ne shvaćajući njegov stav. Primjećuju po njegovu odviše veselu licu kako se negdje skriva adut spreman da pokupi ostale karte i proglasi pobjedu. Miris bespomoćnosti i nesigurnosti ispuni prostoriju, a tišina postane očita poput bljedila ženskih lica, prikrivenih šminskom. – Svatko je od vas krivac za tu nesreću. Svatko od vas! – Ne pokušavaj… – začuje se glas jednog od sjedokosih i sjedobrkih velikana, odjevenog u odijelo od kašmira, uz 72


pažljivo odabranu kravatu i cipele od krokodilske kože. – Što? – mladić ga prekine sa žarom u očima. – Svi nazočni u prostoriji možda i neće snositi krivicu, no grižnja savjesti treba prije ili kasnije proraditi. Što se mene tiče – prije. Da nije bilo vas, vašeg novca i straha od siromaštva, možda… MOŽDA vi ne biste snosili dio večerašnje krivice. Muški glas nošen zvučnicima prekine iznenadni muk nastao nakon mladićeva završetka rečenice. Pozvao ih je – uljudno kao i do sada – natrag na njihova, velikim trudom zarađena mjesta, radi nastavka predstave. Nitko nije trepnuo, a kamoli pomaknuo se. – Kako vi mislite da sam ja nabavio automobil? Sjajni, elegantni crni automobil, očito dovoljno siguran za putnike u njemu i očito dovoljno ubojit za okolinu. Sigurno mi nije pao s neba poput vaših novčanika – mladić dovrši rečenicu, spreman za završnicu. – Ne zaboravite kome ste povjerili svoj novac… Šok se na licima okupljenih iščitava više od najava za predstavu postavljenih tjednima unaprijed. Pogledi se isprepliću, milijun pitanja prolazi zrakom osnaženim znojem i nervozom. Nitko se više ne obazire na dosadašnju žrtvu i njen iskaz. Svakome je najbitnija vlastita budućnost i imetak. Pozvano drugi put natrag u gledalište, društvo poslušno pođe u mrtvačkoj tišini, jednako mlako raspoloženo. Uskoro se svi nađu natrag na svojim mjestima. Mladić pak ne prestaje razmišljati. Uspio je u svom naumu. Nitko se više ne zamara njegovim životom, kao ni životima njegove pratiteljice i Suzy Q. Predstava je gotova, a pljeska nigdje; sve što dobiva su pogledi puni mržnje. Navikao je na njih te uzvraća onim punim ravnodušnosti. Zastori se rastvore i reflektori opet obasjaju pozornicu napustivši gledalište. Pljesak. 73


DR. PARADO X Novi nalet snijega iznenadio je čak i meteorologe, koji su na temelju svojih predviđanja za posao stavili na sebe odjeću iz modne kolekcije Olge Dugovolge: Proljeće/ljeto 90 210. Kada su shvatili kakav su propust učinili, bilo je već prekasno. Bijesna rulja jurila je prema njima brže od autobusa punog malih Kineza koji je prolazio kraj njih. Odnosno, kraj kojeg su oni prolazili. Baklje, benzin, ljutiti izrazi lica… Baš pravo predblagdansko ozračje. – Sada kada su svi meteorolozi odvozili svoju rutu u utrci Formule 1, mogu se očekivati teški vremenski uvjeti koji uključuju mnogo ledenih oborina – muški glas dopire iz zvučnika starinskog, drvenog radija. – Osobe starije životne dobi kao i osobe sa slabijim kostima moraju biti vrlo oprezne kako zbog poledice ne bi stvorile gužve u bolnicama. I sve ostale osobe s kostima moraju biti oprezne kako ranije navedeni ne bi počeli rušiti i njih sa sobom. Dakle ove zime sigurni su samo oni bez kostiju. Beskičmenjaci. Ovo je bilo današnje vremensko izvješće. Hvala vam na slušanju. Vremensku prognozu zamijeni jedna od starinskih božićnih pjesama, nagoviještajući skori dolazak blagdana koji svi očekuju. Neki zbog poklona, neki zbog godišnjeg odmora, neki zbog snijega, a neki zbog jedinih dana u godini kada im je dopušteno činiti i govoriti što žele. Preostale žene iz publike čeznutljivo gledaju scenu shvaćajući da one nemaju tu privilegiju. No ne brinu se, one imaju novac, status, prsten i predbračni ugovor. Bogati muževi ne daju im da progovore jer im služe za drugačije radnje. Tek na znak, poput pasa, imaju pravo iznijeti svoje mišljenje koje se ne smije kositi sa sugovornikovim. Pogotovo ako je rijetka prigoda da je taj 74


sugovornik muž ili ljubavnik. Jedna od onih koji spadaju u sve kategorije je i gospođa X. Cijele godine preživljava i proživljava, samo da bi dočekala božićne blagdane. Tada ZNA da će pasti snijeg, ZNA da neće morati ostajati na poslu od jutra do sutra i ZNA, ali stvarno ZNA, da će joj muž kupiti savršen poklon koji će ona božićnog jutra pronaći pod borom. Potom će odglumiti iznenađenje iako je cijele godine proučavala sve časopise i prelistavala sve internetske stranice u potrazi za najboljim poklonom. Onim poklonom kojim je mužu ispirala mozak ostatak godine, od dana kada se odlučila za njega. A kako ZNA da će muž doista to i kupiti? Jer ZNA da se muž mora iskupiti za sve one pacijentice koje su nekim čudom dobile operacije besplatno. Pro bono. Ipak, ove godine odlučila je čekati do samog vrhunca blagdana kako bi Paradu priopćila želju. – Dušo, upravo su te spominjali na radiju – u trenutku kad čuje suprugove korake na ulazu, X-ičin blagdanski ton glasa odjekne iz kuhinje. – Doista? Nisam mislio da će tako brzo početi vrtjeti novu reklamu. – Ovo nije bila reklama već vremenska prognoza. – Savršeno. Vjerojatno su kao božićni poklon odlučili reklame ukomponirati u razne emisije. Savršeni blagdani, zar ne? – X razdraganim tonom zapita suprugu te je potom nježno poljubi. – Naravno, Beskičmenjko moj. Naravno. Zagledavši se u tople zelene oči svoje supruge, Parado nije ni primijetio novi nadimak. Zapravo nije se toliko zadubio u oči svoje supruge koliko u sjećanje. Vidio je takve zelene oči, da. Vidio ih je, no bile su još življe, divlje i proračunate. Na parketu. Suzyne oči bile su takve, velike i zelene, što ga je ispočetka privuklo njoj. Osim savršeno očuvana tijela, naravno. 75


Iako je prošlo dosta vremena, još uvijek je se sjeća kao da je bilo jučer. Da može sada birati, odvagnuti svaki izbor, preračunati valute, sve fizikalne formule ubaciti u računicu i dobiti jednostavno rješenje, ono bi ipak vuklo bijelim mislima, prije nego crnim. X-ica bi pobijedila. Zašto? Nekoć davno, kada Parado još nije znao ništa o unutarnjoj ljepoti, tražio je lutku. Poput one iz izloga dućana. Po mogućnosti bez suvišnih dijelova tijela. Dakle samo torzo. I glava, po potrebi… Ako je moguće, nekoliko nastavaka; kada jedna dosadi, da je druga zamijeni. Da, to je bila savršena žena. Savršenstvo. No da je takva savršena, bi li je bilo u svakom izlogu? A Parado ionako nije volio neradnice. Žene koje po cijeli dan sjede na kauču i gledaju kockastu kutiju s antenom. "Ženska verzija nezaposlenog muškarca, znate." To mu je uvijek prolazilo kroz glavu. I upravo zato je još davno otvorio svoju ordinaciju. Ne iz razloga što mu kauč, kutija i pivo nisu dragi, već da mu ne bi postali previše dragi. Kada je X upoznao X-icu, svjetovi su im se jednostavno stopili. On pametan. Ona lijepa. On uspješan. Ona vrijedna. On ima brkove. Ona još ne… Naučila ga je pravim vrijednostima. Dobroti, poštenju… Svakim je danom njihov odnos prelazio iz onog muža i žene u učenika i učiteljicu. Podučavala ga je dok su mu oči radosno blistale. Podučavala ga je dok su oči postajale sve crvenije od dosade. A podučavala ga je i dok su mu se zaklapale, a on ih nevješto pokušavao održati otvorenima, budnima… – Nema veze što ne želiš dalje, neću ti dopustiti da odustaneš! – govorila bi mu svaki put. – Dušo, kada sam na dan vjenčanja rekao "s tobom u dobru i u zlu", nisam mislio i na dosadu. Ipak, nijedno od njih nije odustalo dok doktor nije sve naučio. Jer kakva je to zemlja u kojoj doktor, osoba s 76


diplomom, nije svladala osnovna znanja… Osnovna pravila i lekcije. Mesaru meso nije cijeli život, pokvari se, ponekad i prije isteka roka trajanja. Vatrogascu vatra nije sve u životu. On je nastoji ugasiti. Zašto bi onda plastičnom kirurgu ljepota bila sve? Dakle ako je u stanju rezati "spavanca" na stolu, zašto ne bi bio u stanju pozdraviti poznanika kada ga sretne. Ili parkirati automobil unutar označenih linija. Diploma nije sve. Doktor se obrati supruzi, utišavši bučne misli: – Oprosti što kasnim, dovršavao sam posljednju operaciju prije blagdana… Neka krafna je u posljednji tren odlučila postati palačinka, pa sam je malo praznio. "Punio i praznio, pa opet ispočetka, sigurna sam", proleti kroz X-ičinu glavu, no odluči sakriti nevjericu pred mužem, stoga mu veselo došapne na uho, kao da njegove riječi nije niti čula: – Dušo, ručak je spreman, pođi presvući se, dok ja postavljam stol. Savršena supruga pođe natrag u svoj zamak mentalno se pripremiti za objed. Hladnoća mramornih stepenica obilježila je Paradovo uspinjanje do sljedećeg kata njihove kuće. Teško i umorno tijelo nosi u sebi još teže misli. Nekoliko noći unatrag… Crna boja. Tamna koža, divlje napumpane usne i egzotičan miris kojem doktor nije mogao ući u trag. Hotelska soba, zaključana vrata i avantura koja će ga, na njegovo zaprepaštenje, peći nešto duže no ostale. U delikatnim dijelovima no i nešto više. Nakon što se istuširao te iz glave isprao sve prljave misli, Parado se obukao i s još mokrom kosom spustio u blagovaonicu. – Dušo, sve je na stolu – X-ica pozove supruga veselim glasom. 77


Ušavši u prostoriju, Paradov izraz lica iz uobičajena, staložena, prijeđe u zaprepašten. Doista je sve na stolu. Blagdansko bijeli stolnjak, porculanski tanjuri, svježe ulašteno posuđe, tek servirana hrana, X-ica… Bogataši osjećaju napinjanje u preskupim Made-inChina hlačama te bijesne poglede svojih Made-in-China supruga. Ipak, već su odavno ustalili mišljenje kako su one nitko i ništa bez njihovih novčanika, pa ih ne zanima što imaju za reći. Ionako im neće dati dopuštenje za govor još dugo poslije završetka ove tragedije. – Doista pravi blagdani. Ceste bijele, kuća odiše slatkim mirisima, kokoš na stolu… – Parado kroz žestoki smijeh pruži supruzi ruku da joj pomogne sići. – Ta što izvodiš? Nije li ručak za sada dovoljan? – Stariš… Nekoć bi skočio na stol i ne gledajući hranu. Sada skačeš samo kada vidiš hranu – povrijeđena supruga sjeda na svoje mjesto, demonstrativno povlači salvetu sa stola stavljajući je u krilo. Parado polako sjeda na svoj stolac i pogledom prelazi preko raznovrsnih delicija stavljenih pod njegov nos. – Mirisi iz raja spustili su se na zemlju. Savršeno, dušo – razdragani suprug pohvali suprugu pokušavajući odlučiti što da prvo proba. Njeno umorno lice, crveno od mješavine topline i alkohola, promatra ga bez riječi. Nada se da će njene oči reći gospodinu X-u da podigne dupe od tog stola i zapita je što želi za Božić. Odluči reći nešto: – Obavila sam božićnu kupnju danas, znaš? – Doista? I to si uspjela ugurati između kuhanja i penjanja na stol? – zajedljivo no dobronamjerno uzvrati Parado, nastavljajući njihov tipičan "govor ljubavi". – Pa stigla sam obaviti kupnju, popeti se na stol i između toga sam ugurala davanje napojnice dostavljaču koji nam je donio ovaj divni ručak – supruga uzvrati širokim 78


smiješkom na polupijanu licu. – No znaš, uspjela sam naći i ispolirati posuđe jer sam se sjetila kako zbog plastičnog imaš traume. Jedi. – Bon apetit, mi amor – suprug započne na znak šutnje. – I da, nisi valjda mislila da ću zaboraviti… Što želiš za ovaj Božić? Ogrlicu? Jahtu? Vreću novca? Isprazan razgovor, isprazni pokloni… Pospani pogledi publike traže dinamiku, događaje, akciju, romantiku, bijes i ples… Glumci ne znaju što im je činiti, samo nastavljaju dalje, igrajući svoju ulogu poput poslušnih školaraca kojima učiteljica objašnjava prvi put matematičke operacije zbrajanja i oduzimanja. – Tebe! – ženski glas odjekne dvoranom i svačije srce zastane bar na tren. – Odlučila sam. Više ne želim ignorirati sve one žene… Sve pacijentice koje povališ, a potom oboje glumimo da ne znamo o čemu je riječ. Želim tebe i nas! – Ka-kako znaš?! – Paradov prestravljeni krik ispuni mračnu dvoranu. – Tko ti je rekao? – Je li to problem ili možda činjenica da se to doista događa? Svjesna sam svega od prvog dana našeg braka. Čak i prije. Tada sam odlučila ignorirati sve, no više ne želim, prestara sam, a uskoro možda i preružna. – X-ica zastane pa mirno dovrši. – A kada ne bi fotografiju svake posljednje držao u vozačkoj dozvoli, možda ne bih znala… Parado promatra svoju suprugu, usmjeravajući pogled prema drugoj strani stola, odakle mu ona uzvraća pogled pun ravnodušnosti. – Zar ti misliš da te ja ne poznajem? Ti si čovjek koji treba rezervu u svemu! U desnoj, najnižoj ladici svog radnog stola u ordinaciji držiš rezervni okvir za diplomu, u slučaju da se sadašnji ošteti. U ormaru uvijek držiš rezervnu kutu, košulju, kravatu i čitavo odijelo… Rezervnu tajnicu imaš umemoriranu i zoveš je čim sadašnja kasni nekoliko treptaja… Znaš, nekad pomislim, možda si 79


imao i rezervnu mladenku u slučaju da se ja ne pojavim na vjenčanju ili te odbijem – kroz smijeh odjekuje ironičan ton ogorčene žene. – Uvijek sam se pitala tko su bili svi oni ljudi u stražnjem dijelu crkve. Možda njena rodbina? – Ne pričaj gluposti… S obzirom da znaš sve to, vjerujem da znaš još jednu činjenicu koju si ispustila. Volim samo tebe. Zar ne? – Parado zapita i pogleda supruzi duboko u oči, gdje odmah vidi odgovor. – Da… – ona se slomi, no tada opet postavi obranu i nastavi: – No to ne mijenja činjenicu da povališ svaku treću pacijenticu. Požrtvovan doktor, zar ne? – Ne znam što reći… Žao mi je… – Molim, što si rekao? Možeš li glasnije ponoviti? – Xica ustaje od stola u iznenađenju, na korak do pobjede. – Onako, da barem trećina ulice čuje, kao što su svi u hotelima čuli tebe i tvoje fufe. – Rekao sam da mi je žao! Žao mi je! – Parado vikne, a oči mu se pune suzama. – Doista mi je žao! Muškarac se slomio zaplakavši poput malene bebe. Još uvijek sjedi na stolcu, a glavu je zabio u tanjur ne obazirući se više na hranu. Sakrio je lice rukama i plače. Jecaji prolaze prostorijom, kao i hladan znoj X-ičinim tijelom. – Opraštam ti… – progovori, kao da i sama osjeća krivnju. – Dobila sam što sam željela, ispriku. Skočivši sa stolca kao da je dobio pomilovanje, a ne oprost, Parado poleti k nogama svoje supruge. Uhvati je za bedra i privije mokru glavu uz njih. Sa suzama u očima tiho ponavlja: – Hvala ti, hvala ti. X-ica stoji gledajući svoga supruga na podu, poniženog. Iako se čini da je ovo prvi put da se takvo što događa, prošlost govori suprotno. Zapravo ona svake godine nađe razlog zbog kojega slika izgleda upravo ovako. Da si nahrani ego. Jer jesti sama sigurno ne može, ne bi imala 80


savršeno tijelo. Lutke iz izloga ne jedu, zašto bi ona? Savršena kućanica sve sprema unutar vrećica u ustima, koje je razvila poput hrčaka, te kasnije sve izbaci u skriveni kutak pozornice. Paradova supruga je savršena kućanica. Savršena kućanica je lutka. Paradova supruga je lutka. Izabrala ga je i istog trena učinila svojim. Potrudila se sve izobličiti tako kako bi u njegovu sterilnu svijetu prizor ipak drugačije izgledao. On misli da je taj koji je nju izabrao i to iz razloga što nije lutka. On ne ZNA da je ona doista lutka. Umjetna, namještena, s nadogradivim dijelovima i prijetvornim osmijehom. Izvana plastična, iznutra prozračna. "Oprosti", pomišlja gledajući ga, no neće mu to reći. Niti sada, niti ikada. Sam je kriv što je žrtva neiskusna srca, a ona lavica iskusnih pandža, zubi i vrećica koje je još odavno kopirala od hrčaka. U zemlju su je uvezli Kinezi skrivajući je u svom autobusu. Milijun malih Kineza u potrazi za novim domom svojih likova i djela. Nasmiješena lica, vesele pjesmice s nerazumljivim spojevima nerazumljivih slogova. Autobus za autobusom, gušter pod kotačem… Vozač ih i ne primjećuje. Ide dalje… Kvota mora biti ostvarena. On samo to ZNA. – Dragi, zaboravila sam ti reći… Bila sam tako ljuta da sam ti umjesto fina odreska, koji misliš da jedeš, servirala… Guštera. – Molim? – zalogaj mu zapne u grlu. – Našla sam ga na cesti. Nevidljiva ruka nježnim pritiskom na komadić ugljena preko zida velikim slovima ispiše: "Ljubimac gušter pokojne kuharice", a odmah ispod kratko: "Plastični paradoks". Muk. Pljesak. 81


S DVADESET NA SEDAMNAEST, U POLA CIJENE – Zar još nema stanke? Mama, moram piškiti… – djevojčica šapuće mami dok isteže vrat iza visokog muškarca da bi išta vidjela. – Strpi se, dušo, brzo će. Nadam se… – majka joj kroz šapat odgovara. – Doista se nadam. – Ali stvarno mi je sila – djevojčica ne prestaje, već nastavlja plačnim glasom – od toliko dreka na pozornici jednostavno… Sila mi je! Muškarac ispred djevojčice okrene se i glasno obrati njenoj majci: – Neki ljudi doista nemaju dovoljno kulture da šute. Molim vas da, ili zašutite, ili izađete. Kao i svi drugi, želim uživati u ovoj umjetnosti. – Vaša velika glava je prava umjetnost – djevojčica mu odgovori zajedljivo, ne trudeći se biti tiha. Majka i kći ustanu sa svojih sjedala i uz drske, no odvažne korake krenu prema izlazu. Publika se smiruje na prve zvuke božićne glazbe koja dopire s pozornice. Otrcane pjesmice pomiješane sa žamorom užurbanih ljudi stvaraju pravu skladbu koja doista podsjeća na blagdane. Na pozornicu ulaze jedna kolica, putujući štand. Zaustavljaju se. Velika drvena kolica na starinskim kotačima vrlo uskih guma blistaju nekim nevinim sjajem. Donji, glavni dio obojen je u tamnozelenu boju. Stupići na njegovim uglovima izgledaju poput lizalica – crveno-bijeli redovi penju se oko njih i izvlače sline svakog djeteta u publici. Za kraj, imamo krov koji stoji na slatkim stupovima. Ništa posebno, samo drvena replika pravog krova, obojana u crvenu boju, ukrašena vatom koja izdaleka 82


izgleda kao snijeg. – Dobar dan! Dobar dan svima! – dječji glas čuje se iza kolica. Kotači ogromnog vozila zaškripe i ono se počne pomicati. Kada se nađe na sredini pozornice, reflektor iznad njega se pali i osvjetljava crveni krov. – Dobar vam, dakle, dan! – isti dječji glas opet pozdravlja buku. – Svi se žurite… Svi trčite po dućanima, kupujete poklone, trpite gužve… I što ćete dobiti? Isprazne osmijehe, poklone koje niste željeli i koje ćete, čim uhvatite vremena, zamijeniti. Začudo, upravo ćete za to naći vremena u pretrpanu rasporedu, o kojem ćete pričati rođacima uz božićni ručak. Ili nećete niti pričati, samo ćete im u ruku pružiti svoj planer, podsjetnik, ili kalendar na kojem je svaki datum u sljedećih nekoliko mjeseci zaokružen. Dok nepoznati govornik drži govor, otvara se zastor. U pozadini stoji silueta ogromne građevine po kojoj jure ljudi u potrazi za poklonima koje žele kupiti u posljednji tren. Mrka lica praznih novčanika bježe kao da im istječe parking-karta koju ionako nisu platila. Zašto i bi? Božić je! – Dragi ljudi, ho-ho-ho! – dječji glas ovaj put upriliči mali Ivo koji je izašao iza kolica. – Želite pravi poklon? Neki koji će vas zasigurno oduševiti? Samo trebate otvoriti ova kolica puna iznenađenja i uvjerit ćete se da su svi drugi pokloni bezvrijedni! Bezvrijedni, kažem vam! – Mladiću, što izvodiš? – na pozornicu izlazi Ivica noseći prepune vreće u rukama. – Opet ulična prodaja? Imaš li uopće dozvolu? – Mama i tata su otišli na policiju pa ih nisam stigao pitati… – dječačić skrušeno odgovara, spustivši glavu. – Na policiju? Pa zašto? – starčić znatiželjno zapita, namještajući zamagljene naočale na nosu. – Pa… Brat i ja ubili smo Pola. A i Marco je umro… Ivica gleda malenog dječaka kako stoji na hladnoći i ne 83


zna bi li mu se smijao ili ga sažalijevao. Naposljetku progovara: – Maleni, moram ti ovo reći… Marco Polo odavno je umro, ti i tvoj brat sigurno niste za to zaslužni. – Jesmo! Pola smo petardama našopali. U jednom smo se trenu tome smijali… A u drugom, on je puknuo od smijeha… Sjedokosi muškarac zastane i pogleda dječakovo mršavo lice. Njegove uske, drhtave usne stoje zatvorene ispod nosića. Ivica se potajno nasmiješi zamislivši sigu koja visi s dječakova malenog nosa. Unutar bjeloočnica boje snijega stoje smeđe šarenice bogate melaninom. Dječakove oči gledaju direktno u starčeve, bez imalo srama i zadrške. Naposljetku, zbunjeni starac progovori: – Što ti uopće tu radiš, sinko? I gdje ti je, pobogu, brat? – Pa… Prodajem. Znate, Božić je – dječačić progovori mumljajući. – Braco je u kolicima. – Ivo! – prijekorni glas Odijela prostruji dvoranom. – Što radiš ovdje? Ugledavši svog tamničara, dječačić pokuša potrčati i pobjeći iza pozornice, no ovaj ga jednom rukom uhvati oko struka, drugom primi majušne nožice i podigne Ivu u zrak. Dječak se bespomoćno otima golemom divu dok oko njih prolaze nevidljivi, znatiželjni prolaznici čiji koraci odjekuju ulicom. Iako ih zanima što se događa oko pokretnog štanda, ne mogu pobjeći svojim sebičnim mislima. – Pusti me! Pusti me! – dječak plače udarajući muškarca gdje god uspijeva. – Pusti me, bijeli idiote! – Što?! – Ivica vikne kroz razjapljena usta. – Kako mu se tako možeš obraćati? Starac pojuri prema dječaku u čvrstom stisku Odijela, te ga pljusne. Ledena koža na ruci i licu bespomoćna mladca odzvoni vrlo glasno, poput božićnih zvona. Dječje suze pomiješane sa zvucima grada u pred84


blagdansko vrijeme stvaraju još nepodnošljiviju buku. Odijelo odmiče dječaka od napadača i spušta ga na zemlju. Briše mu suze svojim rukavima. "Samo da me mali ne tuži roditeljima… Čuo sam da su dosadašnji čuvari brzo izgubili posao. Sigurno se nisu s djecom slagali." – Derište malo neodgojeno… Crno! – starac šapuće sam sebi i silazi niz ulicu noseći poklone kući. – Nije te smio udariti… Ti si dobar. Dobar si ti! – Odijelo popravlja situaciju još uvijek brišući suze svom gospodarčiću. – Neću te tužiti mami i tati ostaneš li ovdje sa mnom – dječak odluči iskoristiti ucjenu, nešto što je davno naučio. – Ostani ovdje i pomozi mi prodati božićne poklone. Odijelo je odmah shvatio kako nema izbora. Novac ili praznina i nije neki pravilan odnos… Status ili praznina također nije. "Veliki ljudi rade velike poslove. Nisam više dijete, moram nešto raditi. Pa makar to značilo da pritom moram slušati djecu i klanjati im se kao da mi njihove zlatne ruke pišu čekove." – A što ćeš prodavati? – Odijelo zapita ne očekujući odgovor. Dječak bez pauze i razmišljanja kratko i jasno odgovori: – Brata. U dvorani nastane muk kakav se nije pojavio otkad je gospoda ušla. Ni kada su bogataši zauzeli svoja mjesta, tišine nije nastalo, pa čak ni jedan tren. A sada? Sada se ne čuje njihovo snobovsko disanje. Dame iznenađeno gledaju glumca koji glumi Ivu. Oči im prate svaki njegov pokret, svaki udisaj i širenje prsnog koša. Podrhtavanje cijelog njegova slabašna tijela nije im niti ranije promaklo, no sada samo to primjećuju. Mlađahne mu se usne ne otvaraju niti objašnjavaju što je posljednja rečenica značila. 85


Malobrojni muškarci u publici razmišljaju o Ivičinim riječima. Što je to trebalo značiti? I kako je mogao udariti malenog dječaka, zar je to ispravno? Netko tko je svoj radni vijek prošao kao profesor u školi trebao bi imati više samokontrole. Ili dostojanstva. Svi znamo da djeca nisu zlato, no nisu niti zločinci, dok je pljuska njima kazna ravna tamnici. Rajčice. Ivičino lice. Crveno meso puno sočnog soka cijedi se niz rasistički nastrojeno lice blijeda starca. Utroba mu se od gnušanja već digla do te mjere da je samo čekao tren kada će svoj zadnji obrok, teletinu na žaru, podijeliti s publikom. – Kakva neodgojena djeca… Vidi se da vam ja nisam predavao – starac promumlja i nastavi dalje niz ulicu. – Zašto želiš prodati brata? – Odijelo zapita dječaka koji je potpuno zaboravio na pretrpljenu sramotu. – Pa… Svi traže nešto posebno za Božić. I korisno. Zoran je koristan. Pomaže mi kad mi god pomoć zatreba. Kada smo Pola punili petardama, pomogao mi je. Čak mi je i šibice donio da ga zapalimo. Braco je jako dobar. – Mo-mol-molim? Što ste učinili? – Odijelo promuca, očito iznenađen. – Pomozi mi ili ćeš i ti tako završiti – reče dječačić s nevinim osmijehom na licu. – Ne bi bio prvi, a vjerojatno ni zadnji. Ovisi o sljedećem lijeku koji će nam doktor propisati. Naravno, ako nađe način da ga doista popijemo. Ako ikada i uspije, mislim da ćemo već mnogo mrlja morati sa zida uklanjati. Odijelo bez riječi ustane i otrči do štanda. Makne poklopac s kutije i poviče: – Brat na prodaju! Brat na prodaju! Nevidljivi se prolaznici počinju okupljati i stvarati bučnu gužvu.

86


Zoran zavezan poput odojka sjedi bez riječi, držeći glavu na savijenim koljenima. Ne plače, ne smije se. Ne pokazuje emocije niti išta govori. Kratka mu je crna kosa nakostriješena poput grive neke zvijeri. Njegov unutarnji svijet zasigurno i sakriva zvijer koja bira trenutak kada će isplivati. Možda danas, možda nakon nekoliko milijuna treptaja svevidnog oka. – Hajde, prodajem svog brata! S dvadeset na sedamnaest, u pola cijene! – Ivo viče privlačeći publiku. – Zna čistiti, govoriti, šutjeti, disati i još mnogo toga! Ako ga kupite odmah, znat će i moliti! Samo zamislite… Probudite se ujutro i pokraj kreveta vas dočeka svježa kava. O ručku se ne morate niti brinuti, bit će napravljen, i to na vrijeme! Čišćenje kupaonice postat će samo mit. Smrdljivi, pljesnivi mit! – Savršeno! – začuje se nepoznat ženski glas. – Savršeno? Savršeno je umanjenica za ono što dobivate ovim poklonom. I kao što sam rekao, s dvadeset na sedamnaest. U pola cijene! Ljudima se sviđa ponuda. Neobično, dugo već neviđeno, a korisno… Ta tko ne bi kupio malog crnca da mu rinta po kući kao rob? Vremena se mijenjaju, ljudi ne. Lažno ispravni stavovi, prikriveno etiketiranje i nedostatak želje za čišćenjem… Rajčica, luk, krumpir… Sada ne dolijeću. Nema pobune, glasnih misli niti pogleda punih gađenja. Zgrožena lica sada i nisu toliko sigurna i sakrivaju se u udobnosti mraka, što dublje u svojim sjedalima. Bogataške misli ispunjene su ljubomorom i željom za upravo tim malim crncem. Jer u ljudskoj je prirodi da želi ono što ne može imati, pa makar to značilo crnca uz stotine slugu na platnoj listi. – Dvadeset! – začuje se muški glas. Zoranova mirnoća polako nestaje. Njegovo uzrujano lice gleda samo čvrstu špagu kojom su mu vezani svi udovi. 87


Svjestan je da, koliko se god trudio, ne može pobjeći. Odustaje prije nego je započeo. Time se predaje životu koji bi mu po davno ispričanim pričama bio suđen. – Dvadeset pet! – drugi glas nadglasa buku. Osjetivši nekontrolirani nagon, muškarac iz publike ustane i povikne ne obazirući se na okolinu: – Pedeset! U dvorani nastane tajac, dok se glumci na pozornici počinju pogledavati ne znajući kako da reagiraju na upadicu. Prije nego išta smisle, još se nekoliko glasova iz publike začuje. Svota sve više raste, kao da maleni glumac doista prodaje svog brata. – Moj je, snobe! – prodere se oniži muškarac s kraja dvorane. – Ja sam ga prvi vidio! – stiže mu slavodobitni odgovor. Grupica iz lože na najvišoj razini odluči se uključiti u svađu: – Naš je! Kako se usuđujete nadmetati za nešto što vam uopće ne treba. – Kako znate? – isti oniži muškarac progovara, nakrivivši vrat da pogledom obuhvati konkurenciju. – Vidjeli smo vam kupaonicu. Nema plijesni. Sve je čisto kao da u njoj radi pedesetak robova. – Stotinjak! – robovlasnik slavodobitno uzvraća. Da se od početnih sedamnaest dođe do izmišljene astronomske cijene, trebalo je samo nekoliko treptaja. Nekoliko dugih treptaja ispunjenih vriskom onih žena koje se nisu međusobno čupale želeći malenog crnca za slugu. – Prodano! – Odijelo slavodobitno uzvikne poput voditelja dražbe. – Najvišu ponudu imao je gospodin iz trećeg reda, u ružnom plavom odijelu, s neukusnim tupeom… O, gospodine, zašto se skrivate? Božićnu kupnju na sceni zamjenjuje pjevačica. Crvena kovrčava kosa, slatko mlađahno lice i ogromna karizma… 88


Već viđena, već slušana, u pozadini zadimljenog bara, baš kao i sada. Odjeća ne odskače od mjesta, samo od vremena. Svjetlucava crna haljina, ne pretjerano dubokog dekoltea, visi joj sve do ispod koljena. Uz brze odjeke bubnjeva njene glatke, dugačke noge cupkaju po pozornici. Kao i svatko u tom baru djevojka se nalazi u svom svijetu. Pjeva pjesmu koju nitko ne shvaća, o dječaku koji prodaje brata. Možda sada nitko ne razumije što želi reći, no nakon nekoliko pića pjesma će već svima doći do kore velikog mozga. Usamljeno lice visoko iznad ostalih pijanih glava promatra okolinu sakrivajući gađenje. Djevojka otvara i zatvara usta prateći glazbu, zapravo je ne slušajući. Već su joj dovoljne vibracije koje osjeća svaki put kad začuje poznate note. Uz buku pijanaca ona nastoji utišati svoje misli. Ne zaboravlja da su bile još glasnije u treptajima kada je u noći ispod noćne lampe pisala pjesme o životima ljudi oko sebe. – S dvadeset na sedamnaest, krv i voda sada su isto… Pa da ih je imao još sto, prodao bi svakog, za još toliko… – pjeva gledajući oblake dima koji je omataju. Treptaji provedeni za radnim stolom iznad još neispisanih listova životnih priča naučili su je nešto. Svaka riječ i svaka nota kojom je zacrnila bijele listove opisuju nekoga. Možda priča nije svima jasna niti probavljiva, no nečija jest. Rečenice nose vlasnika koji će tekst pročitati ili pjesmu poslušati previše puta prije nego se pronađe između redaka. Vlasnike ove pjesme nije zapravo nikada upoznala. No susrela ih je jednom na ulici, dok su vodili vrlo bučan razgovor. Životopisni likovi čija joj daljnja sudbina nije poznata, baš kao ni njena, nadahnuli su je više nego vlastita životna priča. 89


Njena priča? Ne postoji. Baš kao ni ona. Ivicu, Ivu i Zorana, Odijelo i nevidljive prolaznike upoznala je samo u tuđim mislima. Publika ostaje zamišljena. Zamišljena. Mršava ručica kratko zapiše: "S dvadeset na sedamnaest, ima li kupaca?" Nema pljeska.

90


ENTR' ACTE Prošlost. Sjećanja. Istine, laži. Mržnja. Zavist. Zakon. Red. Suze, bol, masnice. Sol. Rana. Rep. Rasizam. Šutnja. Tišina. Mrak. Zvono. Ne, nije to ništa čudno. Naslušao sam se ja zvonjave u svom radnom vijeku. Sada bi neki pametnjaković iz treće klupe zapitao: "Zar je u vaše vrijeme bilo zvona?" Jako smiješno... Naravno, mulac bi pritom zaboravio da samim time što on sjedi u trećoj klupi, a ja predajem, znači da bi to još uvijek bilo moje vrijeme. Barem petnaest puta dnevno, ako dječja vriska i nered nisu silovali moja osjetila. Petnaest puta dnevno... Ta grozna zvonjava. I grozni profesor na polupraznom ruševnom hodniku koji polazi prema svojoj učionici. Tako su barem mene opisivali. Onaj stari. Starkelja. Sijedi dedo. Dedek. Volio bih reći da sam zadržao autoritet do kraja svog radnog vijeka, no ne mogu. Još kao mlad profesor podario sam ga učenicima, otprilike kao što bik daruje svoja muda kastratoru. Bez pogleda u budućnost. Kasnije mi je toga bilo žao. Njima nije. O, nikako im nije bilo žao. Dedek, Starkelja... Govorili su što su željeli, kada su željeli, a ja nisam smio niti zucnuti. Ravnatelju, ravnatelju! Profesor Starkelja prozvao me pred ploču! Nije smio jer je danas neparni dan. Ne znate o čemu se radi? Ne smije nas ispitivati svakog neparnog dana, svaki put kada pada kiša ili na nebu ima oblaka. Također, ako ulazeći u učionicu na nosu već drži naočale za čitanje, ne smije ispitivati sljedećih pet parnih dana... To malo derište tužakalo me za svaku sitnicu. Robert... Ne, nemojte me krivo shvatiti, nije to jedan Robert. 91


Prošao sam ih ja mnogo u svom životu. Robert Tužakalica. Robert Tužitelj. Robert Otpušteni-Ste, Robert Noga-UDupe... Robert, Robert, Robert. Čini se da je svaki put kada je nešto krenulo neplanski neki Robert stajao u blizini i smijuljio se. I posljednji smijeh bio je njegov… Ta je priča završila davno. A početak? Početak je bio prije toliko godina, da se ni sam ne sjećam mnogih detalja. Od najranijeg djetinjstva želje za budućnost mijenjao sam iz treptaja u treptaj. Tako sam jednog trena želio biti vatrogasac, drugog policajac, potom prodavač, predavač… Na kraju sam želio samo biti. I uspio. Kako bih točno iznio priču o cijelom svom životu, moram se ipak usredotočiti na jednu točku, umjesto cjeline. To je kao kada iz jurećeg vlaka gledam kroz prozor, prirodu… Sve je mutno i slike se izmjenjuju brže no što bih želio. Tako propuštam svu čaroliju mira i spokoja koji u hladnoći nalazi svoj dom te se useljava između sjena i bjeline. No ako pak gledajući mutnu tišinu, pogledom počnem pratiti jednu točku, tih sekundu-dvije uhvatit ću… Uhvatit ću… vidjeti sve! Stare i popucale grane leže oko stabala prekrivenih snijegom. Tlo više nije ništa drugo doli neizgažen tepih čistih tonova. Možda se pojavi pokoja srna i ostavi svoj trag u blizini, ali to nije sve… No dovoljno je da svatko stekne dojam o čemu govorim. Tišina. Nakon godina fakulteta, mjeseci životarenja i nekoliko noći koje mi ostaju nepoznate, vjerojatno zbog većih količina alkohola, našao sam se. Postao sam nadobudni, relativno mladi profesor i nastojao nešto utuviti u glave sve te djece. Nešto! U početku su mi bili bitni. Doista. Oni, njihovi mozgovi i budućnosti. Kasnije više ne. Previše udaraca zadavali su mi iz godine u godinu, sve generacije odreda… Prestao sam mariti, a uskoro i žaliti za time. 92


Došlo je vrijeme kada sam shvatio da djeca na kraju školovanja ne zapamte ništa važno. Kada ih netko pita, neće znati reći nijedan datum niti godinu ako nije povezana s njihovim rođendanom. Ne, na kraju jedina stvar koju učenik pamti jest boja Kleopatrinih očiju ili tko je Marengo. U treptaju prosvjetljenja ipak sam se više osjećao kao Marengo, nego kao netko tko je upravo otkrio nešto što mu može promijeniti cijeli život. Što mijenja cijeli život. Pametan čovjek, diploma… Svatko pametan pomislio bi da ću vidjeti dovoljno daleko u budućnost, pa odmah pročitati te mulce… Osjećaj bespomoćnosti počeo je djelovati na moju psihu i prije nego što sam mogao bilo što poduzeti, patio sam od nesanice i sličnih problema. Znate kako je probdjeti jednu noć? Samo jednu? Zamislite sada kako se to ponavlja, iz noći u noć, iz noći u noć… Kapci su vam teški, no san vas ne posjećuje. Iritantniji osjećaj od onoga kada iščekujete hoće li vam usputna djevojka prokrvariti na vrijeme ili ne. Za razliku od njezina krvarenja, vaš san ne dolazi. Osjećao sam se beskorisno trošeći noći na praktički ništa, pa sam započeo razne studije. Potrošnja školskih resursa po mjesecima, broj neopravdanih sati po razredu i razlozi… Nakon dužeg vremena taj maleni hobi mi je dosadio, pa sam uzeo malo veći zalogaj. Kao jedno od novih, zanimljivijih istraživanja uzeo sam nasilje. Količina po razredima, spolu, rasi… Umnošci, razlike, korijenje, listovi i postotci… Najviše provokacija, najviše zločina na prostoru škole te najviše nevolja u njoj i oko nje činili su obojeni učenici. Mali crnci. Zašto? Ma možete me lemati, lupati ravnalima, slati u kutove ili ravnatelju, odnosno Robertu Nozi-UDupetu, no ne znam. Previše loših filmova, ona vražja muzika koja zvuči kao da nafiksane mačke grebu pandžama 93


po školskoj ploči… Nisam sumnjao, a ne sumnjam ni sad, da je u svemu sudjelovao ogroman broj neprimjetnih faktora, no kada bih ih išao tražiti, svejedno ne bih uspio zaspati… Dedek! Hej, ti? O čemu danas brbljaš? Mogu na kavu? Uobičajene Robertove upadice uljepšale su mi to davno jutro. Nakon treće beskofeinske kave koju sam popio netom prije prvog sata, bio sam spreman na ignoriranje takvih upadica na koje sam već, zapravo, otupio. Publika, već uspavana ovim beskrajnim monologom, također bi rado ignorirala poveću upadicu kada bi dobila kavu. No od nje nema ni traga. Da je itko razmišljao prije, pobrinuli bi se da pauzu provedu uz dovoljne količine kofeina, umjesto uz alkohol i saznanje o velikom zločinu čiji su sukrivci svi u publici. Svi se trude koncentrirati na predstavu iako su im misli ispunjene samo planovima za što brži bijeg iz ove dvorane, od ovog društva, dalje od ove stvarnosti. Dedek! Dan za danom, sat za satom, ispisana ploča za ispisanom pločom. Uvijek se u blizini našao neki Robert s brzim jezikom. Uvredljive upadice, šale na moj račun, pogrdna imena koja nakon toliko godina više i nisu djelovala tako pogrdno, već uobičajeno. Barem drugima. Čak su me i kolege tako počele nazivati, neke meni u lice, druge iza leđa. Čekale su da se okrenem. Okrenuvši se leđima publici, profesora dočeka povik: – Dedek! Bijesan okret u drugu stranu odzvoni dvoranom, dok svi prisutni slušaju tihe, vrlo duboke i ljutite udahe i izdahe. Glumac nastavi, ne otkrivajući je li ljutnja dio predstave ili pokazuje njegovo pravo stanje: – Imao sam tad još dobar sluh za jednog starkelju. I apetit za sranja. 94


Ah, nauživao sam se ja kroz svoj vijek mnogih ideja poteklih od Roberta jednog, Roberta drugog… Robert. Žvakaću gumu na stolcu prošao sam samo jedanaest puta. Samo su u tri slučaja to bile moje žvakaće i moja krivnja. Kada sam zube zamijenio zubalom, odvikao sam se od te napasti, pa su tako i nesreće tog oblika nestale. Ljepljiva kvaka… Četiri puta. Izgreban automobil, dva puta, isti Robert. Krađa naočala, sedam puta. Sada kad razmislim, takvi se slučajevi nisu događali toliko često. Po mojoj novoj računici, možda jednom godišnje. Naravno, ne tvrdim da je moj izračun točan jer otkad ne radim, spavam bez ikakvih poteškoća. No nisu mi samo učenici stvarali probleme… Školski me domar dva puta "zaboravio" i ostavio zaključanog u školi. Kao da mi sama zgrada ionako već nije bila mrska. Sjećam se, jednoj sam kolegici poslužio kao zaklon kada je eksplodirao aparat za kavu. No to mi nije zasmetalo jer ionako nije radio dobru kavu bez kofeina… Njen me okus podsjećao na ženinu juhu od šparoga. A ta mi se juha pak nikada po okusu nije činila drugačijom od ičega što je ona spravila. Nakon te eksplozije prešao sam na čaj. I počeo nositi rezervna odijela za slične slučajeve. Ne znam. Sada kad razmišljam, čini mi se da je moje ime uvijek bilo predmet ismijavanja, počevši u zbornici. S tim ljudima nikada nisam našao zajednički jezik. Neki su pričali na ovom jeziku, neki na onom, neki su šutjeli na trećem, dok su četvrti svoje jezike izgubili davno. Valjda su i oni u mladosti bili Roberti, no umjesto mene, imali su nekog profesora koji je neposluh rješavao škarama. Ja sam to jednom pokušao. Na nesreću, ravnatelj Robert baš je u tom trenutku uletio u razred. Opomena pred otkaz! Kako vam uopće pada na pamet. Tralalalalala. Jeste li vi poludjeli? Zar ste odrasli u ribarnici? Ili 95


tralalalala. Napisat ćete pismenu ispriku Robertovim roditeljima koji su njegov jezik sigurno skupo platili. Tralalalala. Tralala. La. La. S godinama sam počeo gubiti interes za prodike tog nadriravnatelja. Njegova bahatost rasla je proporcionalno broju omotnica koje je primao gotovo svakodnevno. Pogotovo pred kraj svake godine. Broju omotnica također se proporcionalnim pokazao i broj vozila kojim je šef Robert svake godine popunjavao garaže novih nekretnina. Čuo sam da je i on prije koju godinu otišao u vječne poljane penzionerstva. No za razliku od mene koji jedem ženine splačine, on ima dovoljno papirića što mu omogućuju da svaki dan posjećuje najskuplje restorane obiju Zemljinih polutki. Dao Svevišnji da mu naplate i trovanje hranom… I nek' se uguši u svojem snobizmu. Starkelja. E tu sam pukao! Mali Robert nije prestajao, a ja nisam više imao snage glumiti kako čujem samo muhu u kutu razreda. Prava muha sjedila je preda mnom, u prvoj klupi, i čekala svaku moju pogrešku. Crnčugo, začepi! Povikao sam potrošivši posljednje atome suzdržanosti i lijekova za smirenje o kojima moj doktor nije ništa znao. Tvojim provokacijama sada je kraj. Dosta mi je tebe i skorojevića koji su ti slični ne samo po ponašanju ili nametnutom imenu već i po glagolima koje vežem uz vas. Sada, odmah, bit će odlučeno – ili ti ili ja! Ne ostajem više ni trena u učionici s takvima kao što si ti! Crni, nagoreni, pa mislite da možete raditi što želite kao naplatu za duševne boli? Imaš li ti dušu? Imaš? Sigurno je crna, kao i ti! Derište jedno neotesano… O, da, odlučeno je toga dana između mene i njega. Profesor rasist – učenici trpe. Taj naslov sljedećeg me dana dočekao na trideset trećoj stranici jednih novina. Novine već godinama nisam čitao, sve što me zanimalo potražio bih u onoj kutiji s antenom u koju svake večeri moja 96


obitelj bulji poput hipnotiziranih mandrila. Ipak, taj dan uzeo sam ih u ruke. Kao i svaki dan od tada. Otkaz, naravno. Profesora (podaci poznati ne samo redakciji već i svima s kojima je osoblje bilo na kavi) koji je iskazao svoje nezadovoljstvo prema raznolikosti učenika otpustila je školska uprava još jučer, odmah nakon nemilog događaja. Profesor povijesti, kako doznajemo, nazvao je učenika pogrdnim imenima i bez kajanja izašao iz prostorije, a nedugo zatim i sa svog radnog mjesta. Nekoliko praznih redova. To je sve što sam dobio. Nije bilo pljeska, samo pljuske. Šamar od ljudi čiji su stavovi isti, no jezici su govorili drugačije. Šutjeli su. Odmarali. Negdje na otocima jedne od polutki ovog planeta bućkali su se u parama slane vode. Čekali da se bura oko cijele situacije smiri, da bi mogli uploviti natrag u luku pa šutjeti i dalje. Raznolikost? Glupost… Ne bi li bilo pametnije da smo svi jednaki? Iste frizure, iste boje kose, očiju… Jednaki automobili, istih boja. Isti jezici. Ista glazba. Siguran sam da bismo svi slušali zvuke klasične glazbe i svijet bi bio ljepše mjesto. Crni? Žuti? Bijeli! Jipiji, hipiji, kako god… Glupost. Nepotrebno udaljavanje od originalnog oblika našeg roda. Publika nijemo promatra profesora, ovoga puta doista razmišljajući o njegovim riječima. Doista. Doista bi bilo bolje da svi pričaju isto, bar se ona strankinja iz publike ne bi morala truditi tokom cijele predstave tražiti značenja riječi po rječnicima. Zapravo nije teško njihove umove nagovoriti na nešto. Dok mogu sjediti i donositi finalne odluke poput "da" i "ne", prihvatili bi i da im netko kaže neka skoče u bunar. Bitno je jedino da je voda prirodna, bez klora. Bez imalo mira i tišine u dvorani, nastavlja se prizor s profesorom, i dalje punim snage i zajedljivosti: 97


– Probušeni, tetovirani? Sramota. Da se mene pita, umjesto osude, sva bi dječurlija sjedila u učionicama i slušala od jutra do sutra poučna predavanja, umjesto oponašanja mandrila pred obojenim kutijama. Da me se pitalo, povijest bi svakoga dana bila na repertoaru, pa bi na kraju onaj mali Robert možda znao i nešto više od boje Kleopatrinih očiju. Ova današnja mladež… Odlazi na svakojake operacije kako bi izgledala što sličnije ostatku, ali ipak, kada im netko stariji predloži istu stvar, jednakost u svemu, popljuju ga i ispljunu poput žohara u kavu. Gamad. Vi ste gamad! Isti ste, svi do jednog. Površni, materijalistički nastrojeni, pohlepni snobovi. Gledate me sada kao da sam vam prokleo bankovne račune, a znate da sam u pravu. Smijete se sami sebi, ogovarate sami sebe! Proždirete se poput krvoločnih zvijeri na postu. Prepoznajete li se vi uopće u ogledalu? Ili ste platili nekom ubogom jadniku da vam nacrta savršen portret kojega svako jutro promatrate zavaravajući se da ste to vi, sada i uvijek? Sada me gledate u nevjerici, zviždite i gađate trulim povrćem! No rajčica je voće! A moja supruga ionako kuha lošije od svega što mi možete dobaciti, makar to bile vaše čarape. Ne slušate me uopće, samo divljate. Mir! Nije li pristojno da mlađi slušaju starije? Da ih prvi pozdravljaju? Pomažu u svemu? Ta morali bi slušati mene, a ne onog neotesanca čije je zaduženje da otvara omotnice i na kraju dana prigovara zbog mojih činova. Taj još i danas radi. Pogled mu je i dalje kao u vraga, kretnje nedostojne osobe na toj poziciji, riječi zvuče gore nego one što učenik izgovori. Učenici? Njima sada predaje neki crni profesorčić koji ih podučava jedino imenu Napoleonova konja. Siguran sam da im svakoga dana viče: "Mir!", pokušavajući ih obuzdati, kao ja vas u ovom trenutku. Obojica smo neuspješni. No 98


on je i dalje crni profesorčić, a ja staro polumrtvo puhalo. Znate li koliko sam ja godina proveo predavajući? Znam svaki kutak te škole još uvijek. Znam koja daska škripi, gdje je parket uvijek vlažan… Niste profesor ako ne možete proći po učionici ne izazvavši niti najmanji zvuk u učionici punoj škripe. Neki bi to zvali kretanjem kroz minsko polje. Meni je to uvijek bio samo običan radni dan u školi. Mojoj školi. A oni? Oni? Sramota. * * * Profesor Ivica zgroženim pogledom prijeđe preko publike, ledeći im alkohol u žilama. Ne kaže ništa. Bar ne zvučno. Pogled dovoljno govori, dovoljno mrzi i širi osjećaj nelagode poput para iz kanalizacije. Neugodno. Dame i gospoda pokušavaju uzvratiti jednakim pogledom, no ne polazi im za rukom. Taj pogled uvježbavan je godinama, testiran na mnogima. Reći da je Ivici teško izaći na kraj s ovolikim brojem učenika koji ga danas promatraju, bila bi laž. On prođe još jednom po parketu namjerno stajući na svaku škripavu dasku i pogledavajući publiku svaki put kad nađe novu minu. Pazi da ne stane ni na jednu trulu rajčicu, ili neki komad povrća. Šteta hrane koju kuhinja njegove supruge nikada nije niti će ugledati. Osmjehne se i dalje šuteći, na što publika uzvrati jednakim izrazom lica, ovoga puta nešto sličnijim profesorovu. Naposljetku, on zamahne rukama kao da se predaje i laganim korakom šepajući krene prema zastoru. Nestane iza njega stvorivši valove na crvenoj tkanini koja vješto prekriva stražnji dio scene. Iznenadan muk 99


zarobi pozornicu i gledalište. Gledatelji, još u čudu, ne shvaćaju je li ovo kraj prodike. Negdje se u zraku začuje zvuk školskog zvona koji para uši i označava završetak ovog sata. Pljesak.

100


PLAĆEN DA SLUŠA Klaustrofobično malena prostorija tipična za predgrađe nekog većeg grada drži se još uvijek hrabro, bez obzira na blizinu aerodroma. Avioni je svakoga dana prelijeću i tad sve što nije pričvršćeno završava na podu. Zato je doktor Dugovolgan sve police učvrstio dvostrukim redovima čavlića i vijaka, a tegle s umjetnim cvijećem ogradio daščicama, koje je također učvrstio dvostrukim redovima čavlića i vijaka. Papiri i podaci o pacijentima čuvaju se u podrumu koji je davno služio kao sklonište streljiva i eksploziva jedne od terorističkih skupina čiji je moto bio: "Život bez oružja". Donedavno, tu su se pak okupljali i fiksali svi noćni leptiri čija su imena već dugo poznata u tim krugovima. Njihov je odlazak uslijedio odmah nakon bombastičnog otkrića da se u podzemnim prostorijama nalazi još streljiva koje nikad nije odneseno. Nakon svih tih odmetnika i leptira koji su naprosto pukli (od smijeha navodno), doktor Dugovolgan smjestio je svoju ordinaciju u novouređene prostorijice. Pomno pazeći na ugled koji je nemoguće vratiti, jednom kad je izgubljen, naučio je napamet raspored letova, kako se slučajno neki pacijent ne bi našao unutar podivljale prostorije. – Zidovi se skupljaju! Zidovi se skupljaju! – zvuči dovoljno dramatično i bez pravih zidova koji luduju. – Gospođo Pantopon, ovaj put nije kriva vaša bolest već avioni! Ružice, smirite se! Da, doktor Dugovolgan maknuo se dalje od vreve grada i buke luđaka čiji unutrašnji glasovi divljački vrište, dok oni mirno šetkaraju ulicama i smješkaju se osmijehom kojeg bi se i najveći psihopat posramio. Dok se doktorove posjetnice – na kojima je njegova 101


titula jasno naglašena – dijele uspavanom dvoranom, on sjedi u fotelji i vrti se ukrug. Čeka. Čeka. Pogledava na sat. Evo ga. Avion iz magle svijeta približava se aerodromu i anđele spušta k vragovima. – Točan kao i svaki put kad prolazi. Mogao bih po njemu vrijeme mjeriti. To leteće čudo nije niti jedanput zakasnilo na aerodrom. Ne da se pilot, niti ekipa. Sjećam se, o da… – doktor zastane, no odmah nastavi, prizvavši u glavi staru sliku. – Jednom je avion prošao kroz oluju i došao na aerodrom bez jedne polovice. No ipak nije zakasnio! Točnost, točnost… Samo to se traži. Dovršivši, doktor nesvjesno pogleda na zidni sat koji osim standardnog vremena pokazuje i vremena u drugim regijama… Dakle sat prekriva polovicu zida, a kazaljke se okreću jedna za drugom, poput usavršenog perpetuum mobila. Minimalistički uređena prostora ispunjena je samo mirisom prašine i pijeska koji dopire izvana, a potom se upija u nekoliko fotelja koje ispunjavaju prostor. Tepih je vjerojatno ostao još od prošlih vlasnika, ormari također. Jedino što djeluje novo je doktorov radni stol za kojim uživa sjediti i diviti se sam sebi. – Dobar dan – tihi se pozdrav začuje iz smjera vrata. Déjà vu. Čokoladna ljepotica nevina lica ušeta u prostoriju vodeći za ruku dva dječaka, nešto manje nevinih lica. Nakon što je sinove dovela do radnog stola, pušta ih i okreće se. – Pomozite im… – žena jedva progovara te potom izlazi, svjesna da joj doktor promatra novonabavljenu pozadinu. – Pokušat ću, gospođo Q – doktor progovori u transu izazvanom prizorom. – Pokušat ću. Izašavši iz turobne prostorije, Suzyn ozbiljan izraz lica zamijene suze. Sjeda na kričavo zelen, neudoban stolac u čekaonici i drhtavim rukama prekriva lice. Jecaji odzvanja102


ju u daljini, do aviona koji će iznad ove kućice proći baš nakon završetka razgovora. Naposljetku, zato jest točnost doktoru važna. Ako pacijent zakasni, mogao bi saznati istinu o nestabilnosti. Ne vlastitoj već uredskoj. Tik-tak, tik-tak… – Dakle… Što ste ovoga puta napravili? – doktor strogo zapita dječake koji su već zauzeli položaje paćenika u neudobnim foteljama ispred doktorova radnog stola. – Zapalili još jedno, kako kažete, kvaziumjetničko djelo? Sjećam se da je šteta bila pozamašna, no roditelji su iskeširali dovoljno, koliko sam čuo. Ili ste nahuškali poštara na psa? – Odijelo je puklo… A i mi, od smijeha – Ivo ukratko objasni, hladna lica. – Opet? Dječaci, zar vi nikada nećete naučiti… Doista ću vam morati propisati lijekove. I vašim roditeljima, jao njima s vama crnima… – Što, lupit ćete nam Zoloft Junior i poslati nas doma? Vel'ka stvar… Dođe mi da puknem od smijeha. Ili će to učiniti i sljedeće Odijelo… – Ivo progovori, davši si za pravo reći što njegov brat i on misle. – Ta što ti, dječače, pada na pamet? Zar sam vam ikada dao išta osim metaforičke pljuske? – doktor zapita ne mijenjajući izraz lica. – Čuvaju vas pod staklenim zvonom, a tako nikada nećete upoznati pravi svijet i pravu bol. Gorčinu u ustima koja je tamo kada se probudite, kao i kada liježete. – Govorite kao da to doživljavate. Trebamo li mi možda vama naplatiti ovaj sat? Zanimljiva pričica – djeca luda, a doktor plače nad svojom sudbinom. Scenarij bi pobrao lovorike. Vidite, to je prava umjetnost, a ne ono naše paljenje slika nekih nazadnih slikara kojima je ego toliko napuhan da smatraju kako jedan dodir između kista i platna vrijedi bogatstvo svijeta. 103


Dugovolgan je odavno naučio kako dječaci ne znaju ništa osim blefiranja. Ako ne uspiju razbjesniti sugovornika, prisiljeni su slušati ga i tražiti rupe koje će potom ispuniti razdorom. No doktor ne radi takve greške i uvijek pazi da je korak ispred svojih pacijenata. Pogotovo onih najmlađih. Ne zbog potrebe već jako izražene želje za izbjegavanjem srama. Tik-tak. Tik-tak. – Dječaci, dječaci… Jeste li svjesni da nitko nije onakav kakvim se sam doživljava, već onakav kakvim ga drugi vide? – Naravno – Zoran odmah odgovori, prvi put pokazavši imalo volje za vođenjem ovakvog razgovora. – Ja svog brata vidim, kao i on mene. On je legenda, ja sam legenda, a vi ste folirant kojem su nažalost dali blok s receptima… – Da, šteta – doktor prikrije sarkazam sućutnim pogledom. – Najbolje bi bilo da ja taj blok spremim pa da mi normalno popričamo, može? Zaboravimo moju titulu i navodni autoritet. Sada pred vama stojim kao sugovornik spreman da sasluša i pomogne. Pritom ne mislim na novi požar ili ubojstvo, jasno? Prije nego su dječaci odgovorili, doktor sakrije skup papira dalje od dječjih očiju te ustane. Okrene se prema prozoru i usmjeri pogled prema van. U daljini primijeti avion. Nije mu to čudno, točno zna da taj umišljeni anđeo, visoko uzdignuta nosa, brzo mora biti na pisti, a čangrizavi putnici u taksijima na putu prema hotelima, sastancima, koncertima. Životima… Ili dalje od njih. – Zašto ste tako dobri prema nama? – Ivo zapita iskrenim tonom, promatrajući doktorovu tamnu sjenu na podu. – Drugi nas napadaju, vrijeđaju… Znate, nemamo ništa protiv toga. Zapravo, to i želimo. Doktor prikuje pogledom svog malog sugovornika za fotelju i ostavi ga bez riječi. Tamna sjena autoriteta nadvije 104


se nad tamniju žrtvu i samo se začuje kratko: – Znam. – Zašto onda to radite? Zašto se ne ponašate normalno? Onako kako biste trebali? – Zoran tiho zapita, spustivši glavu kako se ne bi morao suočiti s doktorovim pogledom. – Onako kako bih trebao? – doktor zapita, podigavši glas na kraju rečenice. – Ili onako kako vi očekujete da se ja ponašam? Ja sam plaćen da od vas napravim ono što drugi žele, a ne ono što vi želite. – Plaćen da sluša… Poput Prijateljice noći. Nekoliko se dama iz publike, iz nepoznatog razloga, osjetilo prozvanima nakon ovih riječi, no suzdržale su se od suvišnih komentara shvativši da je najvažnije sačuvati svoj ugled pred supruzima i ostalima iz društva. Njihovi supruzi pak nisu ništa primijetili jer su bili zaokupljeni činjenicom da malena djeca znaju takve izraze. Pitaju se jesu li ovi dječaci pametniji od njih, bi li im prestavljali konkurenciju da su samo nekoliko godina stariji. Bogataši su svjesni potvrdnog odgovora, te nečujno jecaju u svojim mukama. Nadaju se da ih nitko neće omesti i zapitati zbog čega prolijevaju suze, jer za razliku od ovih dječaka s pozornice, gotovo nitko u gledalištu nije sposoban brzo izmisliti prikladan i uvjerljiv odgovor. – Kako se usuđuješ? – doktor zapita Ivu, jedva skrivajući bijes. – Što? Obraćati se nekome tko je na platnoj listi mojih roditelja? – dječak zlobno odgovori pitanjem, bez trunke straha i dvoumljenja. – Dakle vas dvojica želite da se ponašam poput divljaka? – doktor zapita i dalje mirno stojeći i gledajući u njih. Zoran i Ivo se pogledaju lica ozarenih pobjedonosnim osmijesima. Srca im sve brže počnu pumpati krv, držeći doktora u iščekivanju. Ubrzano disanje, nalet adrenalina, pobjeda. Taj im je osjećaj dobro poznat i odavno prirastao 105


srcu. Netko tko ih ne zna dovoljno dobro rekao bi da su postali ovisni o pobjedi. No takva su djeca, ne trpe suprotnost, različitost i gubitke. Baš kao ni odrasli. Tik-tak, tik-tak… – Poput divljaka? Da, baš tako, poput naših roditelja, Odijela… Poput svih – Ivo započne, još uvijek se smješkajući. – Mi smo mala djeca, radimo nepodopštine, to se od nas očekuje, zar ne? E pa radimo nepodopštine iz dana u dan i nitko ne primjećuje vapaj upomoć. Doktor sjedne na svoj ulašteni radni stol koji još nije zadobio niti jednu ogrebotinu, kao da je sve do sada bio prekriven folijom. Tiho progovori ne pokušavajući sakriti nemoć: – Vapaj upomoć? – Upravo tako… Zoran je moj brat blizanac, zar ne? A blizanci bi trebali biti slični, ako ne i jednaki. Poput lutaka u izlogu, svi imaju isti kalup. I zamislite naše čuđenje kada smo otkrili da nismo toliko slični. Samo su nam roditelji jednoga dana rekli kako je Zoran zaostao i mora ići u posebnu školu, dok ja nastavljam dotadašnjim pravcem… Odvojili su nas, napravili razliku. I nisu se niti u jednom trenutku pokajali. Ubili su našu sličnost, kao i mi sličnost svih čuvara do sada. Jedan je nestao i nikada nećemo reći imamo li s time veze, drugi je eksplodirao, treći je slučajno poginuo u šumi, dok je četvrti pak nekim čudom zaglavio u zamrzivaču. Jadni… – Ivo sa zlobnim smiješkom dovrši rečenicu. Doktor odmjeri dječake pogledom punim prikrivenog straha, no ne kaže ništa. – I tako, ja sam napredovao, bivao odlikovan za najpametnijeg učenika, prvo razreda, potom škole… Zoran je zapeo u posebnoj školi. Što je meni bilo činiti? S obzirom da je on prestao napredovati, prestao je i rasti. Tako sam i ja stao. Jednostavno sam prestao rasti kako bismo i dalje 106


ostali isti… Ako moj braco ne raste i ne napreduje, kako mogu ja? Ako on iz dana u dan pohađa istu školu, isti razred, već godinama, zašto ne bih tako i ja? Naravno, htio-ne htio, mene su svi gurali naprijed, kao pametnog, savršenog… Čudo od djeteta. I s vremenom je zaboravljeno da to čudo ima i brata. Brata koji bi trebao biti njegova preslika. – Kakve to veze ima s vašom agresivnošću? – doktor tiho prozbori, krenuvši prema svojoj fotelji i zabacivši se nervozno u nju. – Kao što sam rekao… – Ivo odgovori, još uvijek se zlobno smiješeći. – Vapaj upomoć. Ljudi su se morali sjetiti da su tu dva brata – blizanca! A ne jedno čudo. Nijedno čudo ne smije biti usamljeno. Zato i postoji sedam svjetskih… – Rekli su da ne vrijedim ništa, da mi je potreban poseban program. Sva djeca u toj školi ismijavala su me iako su imala iste probleme. Umjesto složnosti dočekao me razdor, borba za elitizam. Elitna društva… Tko bi rekao da ih i mi već proizvodimo, zar ne? – Zoran kratko objasni gledajući u pod. Doktor Dugovolgan pogleda svog pacijenta te ga neprimjetno odmjeri od glave do pete. Ovo je bio prvi put da su mu se dječaci otvorili do te mjere, iako su ih roditelji često dovodili. Ne samo njemu već i drugim doktorima njegove struke. Zapravo, ovo je najveći napredak ikad, kod ijednog doktora. Vjerojatno će ovoga puta ček sadržavati pokoju nulu više. To je ionako jedini način na koji Suzy i Thomas znaju iskazati svoju ljubav i vjernost. Uostalom, tako je Suzy i popravila pola tijela, zahvaljujući suprugovoj ljubavi. I nešto ušteđene gotovine. – A što se promijenilo? – doktor zapita malene pacijente, željno iščekujući objašnjenje. – Kada su provokatori saznali da jedna od njihovih 107


žrtava i nije takva žrtva izvan njihova vidokruga, promijenili su ponašanje. Najednom sam postao njihov poglavar, vođa, idol… – Zoran zadovoljno objasni, podigavši pogled prema prozoru, onako sanjarski. – I ti si zadovoljan time? – doktorov prijekorni glas odzvoni ruševnom ordinacijom. – Sviđa ti se to što si nadmoćan? Što drugima činiš ono što su i tebi? Tik-tak, tik-tak… Publika načuli uši čekajući dječakov odgovor. Gledatelji su prepoznali zamku i uhvatili rubove sjedalica u iščekivanju. Gotovo im je stalo do toga da maleni Zoran shvati kakav se odgovor od njega očekuje te da bude dovoljno pametan i kaže suprotno. – Da – progovori tihi glasić, na opće razočaranje svih prisutnih gledatelja. Pogledi iz tame sada bivaju spušteni prema vlastitim rukama koje shrvano stoje u krilu svakog gledaoca. Sjećanja na vlastite pogreške – razorne poput ove – vraćaju ih u vrijeme djetinjstva, bezazlenih i ne tako bezazlenih igara koje su obično završavale u skupocjenim ordinacijama. – Ostavite ga na miru! – Ivo poviče braneći brata. – Nije li pravedno da onaj koji je patio, dobije nagradu? Ne postoji li neka ravnoteža u ovom svijetu? Za svaki osmijeh postoji suza, za svaku suzu osmijeh… Mi smo se samo pobrinuli da se Zoran smije mjesto da plače. Zar je to zločin? Doktor još jednom pažljivo pogleda svoje sugovornike. Potom prozbori tiho, ne želeći ih razbjesniti: – Nije. No ubiti čovjeka, ubiti Odijelo je zločin. Ipak, meni je potpuno jasno da vi nemate nikakvih problema, osim što ste osvetu uzeli u vlastite ruke… Vama ne trebaju lijekovi niti posjeti raznim doktorima… Vi ste samo dva razigrana dječaka. One žene iz publike koje su razvile majčinske instinkte, ne mogu se ne složiti s posljednjom izjavom. I njihova se 108


djeca ponašaju ovako bombastično. Zar će im netko reći da su bolesna? Ta to su samo djeca. Scena se nastavlja dalje, u istom, donekle napetom ozračju. – Što ćete učiniti? – Zoran zbunjeno zapita. – Kao trenutni autoritet apsolutno ništa… Dobit ćete lijekove koje ionako nećete piti, svi to znamo. I opet ćete pokapati Odijela, zar ne? Zato bih se ja sad trebao sjetiti nečeg dovoljno domišljatog da vi ne zaključite kako je to upravo pokušaj da vas održim podalje od ubojstava. Ivo, doista ste razigrani, a najbolji način za trošenje viška energije najčešće je pronaći neki projekt. I pritom ne mislim na ubojstva! Nešto potpuno bezazleno… Ili bar u vašem slučaju manje štetno – doktor nakratko zastane i nasmiješi se, kao da je rekao očitu šalu. – Ipak, upoznao sam vas već dovoljno dobro da znam kako moje riječi nećete uzeti zaozbiljno. Odijela će i dalje stradati. Sljedeći put kad se to dogodi, opet ćete biti dovedeni ovamo i opet ćemo voditi ovaj razgovor… Život ide ukrug, a svi mi skupa s njim… Poput sata na zidu… Čujete jasno njegove zvuke, zar ne? Tik-tak, tik-tak… Dječaci pogledaju doktora, prvi put shvativši da ih razumije. Do sada su obojica imala osjećaj da im Dugovolgan govori što žele čuti te se pretvara da ih razumije kako bi ih natjerao da se otvore. Naposljetku, otvorili su se, no on ipak nije učinio ništa značajno niti neočekivano. Osjećaj superiornosti nad njim ne jenjava ni sada zbog činjenice da ga mogu kupiti poput bezvrijedne sirovine. On to i zna, stoga pazi na svaku svoju riječ i djelo. Poštuje ih. Da, neće piti lijekove. Da, Odijela će i dalje nestajati, no takav je život gledan očima dječaka. Sve je igra, tako je tata rekao. Jedino je važno pobijediti, bez obzira u čemu, bez obzira kako. 109


– Bez brige, objasnit ću vašim roditeljima kako je sve u redu, dogovoriti još pokoji susret, samo da vas držim na oku i to je to… Zadovoljni? Dječaci potvrdno kimnu te pođu prema vratima. Doktor odahne. Strah koji osjeća prema blizancima polako jenjava. Samo gorčina u ustima nakon njihova slatko-gorko-depresivna života ne jenjava. No navikao je, rješava tuđe probleme dok svoje zaboravlja i sprema u prašnjavu ladicu, ispod izblijedjelih slika obitelji. Nada se da će jednog dana i oni izblijedjiti poput ostalih uspomena. Tako će manje boljeti, a osjećaj da si trlja sol u ranu zbog svakog pacijenta će nestati. Pljesak.

110


MONOLOG Tko sam ja? Lice čije su crte zaboravljene, oči nestale u mraku davno spomenute ulice… Ja sam samo lik iz pjesme, onaj koji će "ponoviti to, novu naći, u krevet joj zaći". Priznajte, ne znate tko sam. Imena se mog više nitko ne sjeća iako sam započeo cijelu ovu šaradu… Prva muška svinja koju ste u početku ili obožavali ili mrzili, a sada, sada se ne sjećate gdje ste pročitali one stihove. Nema veze, sve je to šoubiznis. Samo najbolji opstaju… Pjesme se stvaraju i zaboravljaju pa tako i lica koja se u njima pojavljuju. Goran… To sam ja. Onaj koji je prvi izašao na pozornicu i prvi bio ispraćen glasnim pljeskom. Mislite da nisam osjetio vaše nečujne zvižduke? Znao sam još i prije predstave da će moj lik biti izviždan, no tko sam ja da se žalim… Nije da su me platili koliko i ostale. Da, ja sam dobio najmanji dio kolača. Eto, žalim se. Žalim se sada jer prije nisam imao priliku! Dobro, dobro; imao sam priliku, no ne i želje. Lakše je govoriti pred strancima nego pred šefovima. Ali što mi to vrijedi. Doista, što sada vrijedi govoriti išta pred vama koji me ionako ne slušate, kada ne mogu govoriti pred onima koji bi trebali slušati. Paradoks. Parado X. Sad kad razmislim, bilo bi dobro da sam se prijavio za Robertovu ulogu. On dobiva nekoliko plaća. Robert Tužakalica. Robert Tužitelj. Robert Otpušteni-Ste, Robert Noga-U-Dupe, Robert ovaj, Robert onaj, Robert, Robert, Robert... Toliko likova, a samo jedno lice, jedan glumac. Jako originalno. Poput blizanaca. Jedno lice, a dva glumca. O, protiv malaca nemam ništa. Odlični su. Zorana i Ivu nije lako prikazati. Toliko laži i nepodopština, kako ih oni sami 111


nazivaju. Složiti hladan izraz lica pred toliko uspavanih faca… Genijalno. Ja sam pak nitko… Bezvrijedna ništarija. Sigurno nisam netko o kome ćete stihove pamtiti. Nema veze, ionako sam nastao kako bih vas naveo na krivi put. Lik bez previše vanjskih karakteristika, kako se vi, pospanci, ne bi morali truditi pamtiti vanjštinu, koliko i unutrašnjost. Ova predstava… Zbunjujuća fabula, ne? Moja isprika, nisam je ja stvarao, samo sam je podržao. Neshvatljivi motivi, barem vama... Ptice koje izgaraju pretvarajući se u pepeo, Kinezi u autobusu, štakori za ručak. Kokošari… Moderna perverzija nastala kako bi zbunila društvo koje inače prihvaća takve prizore kao normalne. Paradoks. Ili Parado X? Želite još jedan neshvatljivi motiv? Na početku je cijelo gledalište bilo puno. Sada pak… Hajde, okrenite se, pogledajte uokolo. Jako vas je puno ostalo, doista. Više od te brojke zaradite svakoga dana, sjedeći u fotelji i snobovski pušeći lulu ili ispijajući treći martini. Ma, zaboravite. Lica u publici iznenada zatrepere bijesom. Nisu svjesna kako su upravo čula istinu, ali jesu toga da im je ugled ugrožen. Ne dopuštaju da itko o njima priča bilo što, istinito ili ne, ako ona to unaprijed nisu odobrila pismenim putem. Ipak, svatko se u publici što diskretnije okreće kako bi vidio koliko je osoba ostalo prisutno. Brojka je poražavajuća. Dio je pobjegao prisjećajući se pauze, dio u nadi da će ugasiti želju za snom, a dio onu za alkoholom. Na kraju se okreću prema pozornici te nastavljaju slušati: – Zašto ja uopće o vama pričam. Ionako ste vi mene već osudili. Strpali bi me i iza rešetaka da zatvori nisu prepuni. Možda su i njihovi stanovnici ovako osuđeni poput mene, bez dobre stare fraze: "nedužan dok se ne dokaže 112


suprotno". Grozna sam osoba. Samo zato što sam iskren… A što bih ja onda za vas trebao reći? Sjedite u kazalištu i pravite se da gledate predstavu… Nije čudo da ne znate tko sam, kada ste ionako prespavali moj dio. I sve ostale… Niste spavali? Onda ste zasigurno kokodakali o onoj napirlitanoj iz trećeg reda koja diže nos do plafona. Nije žena kriva što sliči Pinokiju. Za razliku od vas ona nije otišla doktoru da joj sredi taj problemčić. Da, i to ste u razgovorima spomenuli. Sigurno ste komentirali kako nema novca ili je sve kirurge povalila pa nema kod kojega otići, zar ne? I onda sam ja zločinac? Ja?! Zato što sam napucao žensku koja je… Predebela! Predebela, čujete li me? Vi to ne biste učinili? Doista? Kao što nikada ne bi podržali rasizam, je li? Vi, gospodine u trećem redu, niste li vi licitirali za malog Zorana? I ova gospođa u četvrtom redu. Njen suprug također, zar ne, gospodine? I svi vi ostali koji ste bili u tom trenu budni… Mislite da vas ne poznajem? Prvi put vas vidim i već sve o vama znam. I povraća mi se! Toliko zlobe, licemjerja, laži… Toga nema ni u mojim kokošinjcima. Ondje se ptice barem zarate ako im nešto ne odgovara. Ovdje… Ovdje pak svi šute i smješkaju se, dok iza leđa šire priče i sakrivaju zlobne osmijehe. Sramite se! I vi i vaše lisnice! I ljubavnice koje se skrivaju tri reda iza vas, kako njihovi muževi i vaše žene ne bi shvatile što se događa! A vi, što tako bijesno gledate muževe, kad svi znamo da su vam ljubavnici tri reda ispred? Jesam li ja i dalje zločinac? Ili ste to vi? Vi varate jer možete… Ja prekidam jer želim. Zar mi je zabava zabranjena? Uostalom, jeste li vi nju uopće vidjeli? Naravno da niste kad ste prospavali i taj dio. 113


Eto, da znate, ogromna je, poput Zemljina satelita! Nije ni čudo da je tako velika kada cijele dane provodi pišući po zidovima, ne mičući se ni trena. Osim kada ide do hladnjaka, naravno. Čita li te gluposti itko? Mislim, itko osim nje? Recite, što je važnije, poštenje ili iskrenost? Poštenje? Zanimljivo je što ste to izabrali. Je li pošteno držati doma malog roba? I tako gnusne stvari pričati o svojim navodnim prijateljima iz visokog društva. Jedino što je visoko kod vas su vaši nosovi. Bez uvrede, gospođice Pinokio. Ja sam bar Janu pošteno napucao i bio pritom iskren. Naravno, dostigla me i kazna. A za nju ipak nije bila zaslužna Jana. Ah, da, Jelena… Draga, slatka Jelena. To je ona crvenokosa djevojka, Janina prijateljica. Tipičan šekspirovski lik. Možda i završi poput jedne od njegovih djeva. Onako, sa žudnjom za smrću i želucem punim otrova. To bi bilo baš… Bljutavo slatko. Više bljutavo, nego slatko… Savršena je. Lijepa, pametna, slobodna, bez ikakvih mana… Glas joj odzvanja prostorijom poput slavujeva. Ni jedan je nije dostojan. Nije čudo da u slobodno vrijeme zabavlja pijance u jednom od brojnih zadimljenih barova. Prati je cijela četa instrumenata. Kakav bi to bio skandal da zapjeva bez pratnje… Ne, ne zato što bi loše zvučala, jer ne bi, kako sam već rekao, nego ona zaslužuje to. Zaslužuje glazbu da je prati kroz život. Eto, nisam tako loš… Iako pjeva o meni kao o lošoj osobi, ja za nju imam samo dobre riječi. Pravi džentlmen. Jelena… Vrsna kartašica. Njeni glavni aduti? Šarm, iskrenost, požrtvovnost, osmijeh. Vokabular, naravno… Kada igra, igra hladna izraza lica, kada gubi… Ne gubi, nikada. Nikada nije. Ona je žena koja igra na sve ili ništa. Za razliku od Jane. Ona uvijek gubi, no ne zna kako se s time nositi. Žao mi je nje, doista. 114


Budimo realni, jedino što ona može je napraviti ručak. Doručak i večeru također. Vjerojatno i nešto između, onako, da se nađe… No nije privlačno kada netko napravi jelo i potom ga sam pojede, zar ne? Povodljiva je, uspio sam shvatiti razgovarajući s njom. Kad bi joj netko rekao da skoči u bunar, vjerojatno i bi. Pogotovo ako bi unutra bio odrezak s pečenim krumpirićima. Ako bi joj netko došapnuo kako je ružna, našminkala bi se. Ili dala napraviti novo lice. Znate, doktori i njihov plastični pribor… Rekao sam joj da je debela, da, priznajem. A kao nije? Okrugla, valovita… Nedugo nakon toga čuo sam da je posjetila jednog od tih… Doktora. Doktor Parado X, da, zapamtio sam njegovo ime. Navodno se prepolovila. Samo zbog nekoliko riječi. Pritiska neznanca. Je li to normalno? Za takvo što trebao joj je debeli razlog. Debeli, haha. Žalim je. Mislim da se i sama žali, sažalijeva… Zasigurno svaki dan plače pokraj onog svog iscrtanog zida. Roni suze u kojima utapa tugu. Suze su njen alkohol. I pečena piletina. Nije više valovita, no sigurno neće prestati žderati… Sada ima poticaj. Zna da se sve može riješiti jeftinim plastičnim priborom za jelo kakav djeca koriste na rođendanima. Ali opet… Ona uživa na takvim događanjima, ima sasvim dovoljno hrane. Ne čudi me da je to učinila, no doista je žalim. A ja? Ne, moje suze nisu moj alkohol, no imate pravo – samo čisti alkohol, gospon konobar… Malo pića, malo jela. Grlice su vrlo ukusne, pogotovo nakon okršaja s parom paunova. Umak, prilog… Naravno, samo u pristojnim količinama. Imam takvu sreću da se moje divne ptičice same pripreme. Praktički se ubace u mikrovalku i za samo nekoliko minuta večera je gotova. Ali nikada dobro ne očiste perje… Nije ugodan osjećaj kada među zubima pronađete poluspaljeno pero. Ili kada pričate s ljudima, a ne znate da 115


vam je takvo pero ostalo među zubima i vaši sugovornici ga neprestano pogledavaju pa vam se smiju iza leđa. Onako kako se vi smijete jedni drugima! Dame i gospodo… Vratimo se opet na onu licitaciju malog crnog Zorana. Pretjerivanje? Sramota, kupiti malog bespomoćnog dječaka za izrabljivanje… Nije li to stvar prošlosti? Ili se snobizam ne ispire iz krvi dovoljno brzo da derišta koja imate poprime vaše najbolje odlike. Doista najbolje. Predlažem vam da odgledate ovu tragediju do kraja i šutke izađete ne trudeći se vašim bračnim partnerima opravdati ljubavnike, ljubavnice, čistačice koje nikada ne čiste, a ipak ih držite zaposlene. Naravno, ispišete im i ček s ogromnom svotom svakog mjeseca… Isprazni ste. Ne očekujem pljesak, samo pljusku. Hvala.

116


SLUŠA KAKO PLAČE Doktor Dugovolgan budi se u polumračnu uredu nakon duge pauze koja je uključila ručak u obliku sendviča od tofua i sira te kratka sna u svojoj fotelji. Podrhtavanje stola podsjeti ga na let zbog kojeg je sljedećim pacijentima, odnosno roditeljima pacijenata, rekao da dođu kasnije. Na stolu ga još čeka kava koju je skuhao prije ručka. Čim je okusi, shvati da je hladna, a kako ne bi i bila. Za doktora je tipično da zaboravi na takve sitnice. Na kavu, mobitel u stanu, automobil… Ovo zadnje češće mu pronađe neka od gradskih policijskih patrola nego on. – Veliki umovi imaju previše briga da bi se brinuli o tako malim i nevažnim stvarima. Gdje bih stigao kad bih se svaki dan sjetio kako sam ostavio plin da curi iz štednjaka… No tada ne bih morao tražiti novi stan svaka dva mjeseca… Muškarac ustaje uz glasan udah. Proteže ruke u stranu te ih zabija u svoja prsa poput gorile. Izdiše zrak pun ugljikova dioksida i zamjenjuje ga svježim, iako jednako punim štetnog plina. Dugovolgan se okrene prema prozoru. Znatiželjno razmakne rolete koje su otprije spuštene preko prozorskog okna. Mrak je upravo pao nad gradom i okolicom ordinacije. Iz daljina dopiru svjetla aerodroma. Uspavana večer potjerala je i sve putnike kućama, tako da osim svijetlih kvadratića, doktor ne vidi ništa drugo. Spora noć, ispunjena bukom avionskih motora i nepodnošljivih cvrčaka. – Vražji kukci… – doktor bijesno prozbori. – Probude čovjeka iz najljepših snova. Najljepših? Itekako. Nije bilo moje žene – dovrši kroz lažam smijeh. Njegovo izmoreno lice prekrije ozbiljan izraz kada začuje automobil koji prilazi ordinaciji. 117


– Roditelji White, zacijelo. Za nekoliko trenutaka u ordinaciju doktora Dugovolgana bojažljivo uđu roditelji ne tako bojažljivih sinova. Njihovi bogati koraci ispune mračan prostor te bez riječi sjednu u jeftine fotelje. Doktor pohita do prekidača da upali svjetlo i unese malo boje u prostor. Prostorijom uz tiho zujanje zasvijetli jeftini luster u obliku leptira iz čijih krila vire žarulje. – Drago mi je da ste došli. Moram vam puno toga reći… Vaši su sinovi vrlo, vrlo zanimljiva bića. Suzy Q ravnodušno pogleda sugovornika: – Bića? Naši su sinovi ljudi. Samo ljudi, ništa više. Niti išta manje. I voljela bih da to ne zaboravite kada sljedeći put započnete veliki razgovor prepun medicinskih fraza i nepoznatih, što izmišljenih, što stvarnih riječi. – Naravno, gospođo. Ja nikada ne bih rekao takvo što s lošim namjerama… Pogotovo zato što… zato što me pl… – zastane kako bi smislio što će reći nakon što se zaletio u krivo područje. – Plaše me ljudi koji riječi shvaćaju krivo. Jer jezici su nam i stvoreni da bismo mogli komunicirati na toliko mnogo načina. Riječi, imenice, zamjenice, sinonimi… Sve je to dio onoga što koristimo svaki dan, na bilo koji način kojeg se naš mozak dosjeti. Pod "biće" sam u ovom slučaju naprosto mislio na čovjeka, kakav ste vi ili ja. No ispričavam se. – Mislim da smo dovoljno dugo otezali. Što je s našim sinovima i koliko ćemo morati iskeširati da bi taj problem nestao? – Thomas White zapita, a njegove crne obraze prekrije crvenilo. – Vaši sinovi… Moram priznati da imaju ozbiljan problem. – I zbog toga smo došli? To smo i sami zaključili… Otprilike još prilikom prvog ubojstva – crnac zlovoljno prekine novi znanstveni govor. 118


– Dakle, kako sam započeo, dječaci imaju problem. A taj je višak energije i vremena. Osim lijekova koje ću vam zapisati kasnije, a moram vas upozoriti, vrlo su skupi, morat će im naći neke zanimacije. Predlažem da Zoran uzme više školskih aktivnosti, učlani se u različite grupe i slično. Tako će se više socijalizirati te vjerojatno prevladati sadašnje probleme koji ga mogu dovesti do još većih. Nikome ne treba bivši glupan koji postaje glavni nasilnik, ne? A samim time što će brat pronaći nove, bolje prijatelje, Ivo će uzeti više vremena za sebe. Možda će nastaviti učiti onako kako se od njega očekuje, postaviti si neki cilj, rokove… Obojica su doista fascinantna bića – doktor zastane pa nastavi čim udahne. – Ljudi. Mislim da smo ih svi barem malo podcijenili, na što su nam oni ukazali velikim praskom. – Veliki prasak… A tek mrlje po zidovima… – Suzy dometne s polupijanim izrazom lica. – Dakle vaše rješenje je više zraka, zabave i osmijeha? Vrlo jednostavno. Dopustite mi da budem skeptična. Samo da provjerim, vi mislite da naši sinovi imaju samo previše energije i to je to? – Svedeno na najkraće, točno, gospođo Q White – doktor odgovori. – Oni se osjećaju zarobljeno u ovom svijetu. Okružuju ih vječno nasmiješena lica koja od njih ne očekuju previše zbog njihovih godina i to ih razdire. Obojica mogu puno i obojica su toga svjesna. Čak su presvjesni situacije koja ih okružuje, lica koja ih gledaju i koja oni gledaju. Pohađaju škole, različite odnedavno. Tada su i počeli glavni problemi. Kada su bili nerazdvojni, uvijek su mogli poslušati onog drugog. Mogli su shvatiti što onaj drugi misli, što druga polovica prolazi, kako razmišlja. Pružali su si međusobno neku vrstu utjehe, ako me shvaćate… Dovoljna je bila spoznaja da će brat, drugo "ja", biti tu kada ga zatreba, te samim time gasile su se sve želje sa štetnim posljedicama – doktor zastane da odahne od govora koji ga 119


je veoma oraspoložio, kao i ček koji će dobiti. – Onog trena kada su dječaci počeli pohađati različite škole i izgubili drugo "ja", tog trena izgubili su stalnu misao vodilju i počeli razvijati planove kojima će pokazati drugima, koliko i sebi samima, da oni mogu što požele. Nije važno tko ih pokuša zaustaviti i kako jer oni će to raditi usprkos svemu. Što je teže izvedivo, a izazov gori, to je njima draži. – Znači li to da bi njihova djela mogla postati još gora? – zabrinuti otac zapita spremivši ruke u džepove kako bi prikrio nervozu. – Još gora ubojstva, brojnija? – Nažalost, da. No upravo zato sam vam dao ove savjete a uskoro i popis lijekova. Napravit ćemo od njih velike, normalne ljude. No najbitnije je da Ivo i Zoran žive u domu okruženom ljubavlju. Najvažnije je ne podcijeniti ih. Oni nisu glupi, naprotiv… Prepoznat će vrlo lako namješten osmijeh ili prikrivenu sjetu u glasu. Ne želim vas kriviti jer vi sve pla… – doktor zastane, svjestan da se ponovno zaletio, pa promijeni nastavak govora. – Kao što rekoh, vi planirate njihov boljitak, brinete se… No imate li vas dvoje kakvih problema? Nastane kraća stanka. Publika uz šumove dišnih putova i srkanja prokrijumčarenih sokova promatra nesložan par kako složno komponira laži u smislenu cjelinu. Izmasakrirano lice gospođe Q vješto sakriva namrgođene rezove, dok joj suprugovi pogledi sugeriraju da ništa ne govori doktoru. Njene ga pak oči mole za jedan otvoreni razgovor, pa makar i ispred neke treće osobe kao što je Dugovolgan. Vrijeme na zidnom satu polako prolazi, dok kazaljka, pri svakom pomaku popraćena glasnim klikom, označava još jedan treptaj bliže kraju naporna radnog dana. I ispisan ček. Tik-tak, tik-tak… – Onda? – doktor zapita nakon kratke stanke. Nijedan od bračnih drugova ništa ne izusti, no svi pro120


blemi izađu na vidjelo. Do sada sigurno lice neprirodno našminkane ljepotice crnih obraza zadrhta te se slomi pod naletom suza. Istih suza koje je ranije doživjela kod svog novog plastičnog kirurga. Suze kao da počnu stvarati oazu u pustinji. Njeno lice sada je potpuno mokro, dok se mlazovi spuštaju niz njen skupi kompletić. Stari, prašnjavi tepih nastoji upiti vodu i spriječiti poplavu. Dok doktor Dugovolgan kantom izbacuje vodu kroz prozor, na odavno uvele biljke polegle na prašini, suprug White stoji na stolcu poput žene koja se boji miševa. – Oprostite… – Suzy prošapće i istrči iz prostorije vodeći rijeku sa sobom. – Zar nećete poći za njom? – doktor u žurbi zapita svog budućeg pacijenta. – Ja? Ta vi ste taj koji je vješt s riječima. Zašto vas inače plaćamo? Sigurno ne zato da rasplačete moju suprugu. Doktor pogleda golemog crnca i bez riječi istrči iz prostorije. Točnije, odšljapka, s obzirom da ga je vodeni val usporio do brzine umirovljenika bez priručnih pomagala u obliku štake ili štapa. Što bi tek bilo da nečije zubalo ispadne u vodu? – Gospođo, pazite… U podrumu su podaci o svim pacijentima. Ako do njih dopre voda, bit će uništeni! Radije plačite u ordinaciji! Suzyno mokro lice spušteno je na koljena. Rukama prekriva cijelu glavu kako bi se sakrila od okoline. I ne pokušava prestati plakati. – Platili smo ovaj sat s vama, mogu činiti što želim… – tiho procijedi, više sebi nego doktoru. Kada je napokon dovede natrag u ordinaciju, nimalo zabrinut suprug već je zasjeo natrag na svoje mjesto. Ovoga puta bez straha od glodavaca, umirovljenika, zubala i vode. Posvađani par razmijeni mokre poglede, a doktor kratko 121


progovori, sjednuvši u svoju vlažnu fotelju: – Onda? – Sve je počelo s njenim prvim odlaskom doktoru… – Doktoru? – Dugovolgan zapita podignuvši obrvu gotovo do ruba kose. – O čemu se točno radi? – Plastičnjak… Umetci, rezovi, botoks, znate kako to ide… – I vama smeta njena ljubav prema plastici? S obzirom da ste rekli kako je tada počelo, zaključujem da joj to nije bio jedini odlazak takvom doktoru, zar ne? – Ne morate o meni razgovarati kao da me nema u prostoriji. Ovdje sam, kao i moja plastika. U jednom komadu – Suzy cinično progovori. – Ne, doktore, mom suprugu ne smeta što ja odlazim na plastične operacije. Radi se o činjenici da ja, kako bih si te operacije mogla priuštiti, kirurzima zahvalim na različite načine. Neki od tih načina koriste se i sada… – Ali gdje? U takvim zabitima kakvih se oboje klonimo. Držimo djecu podalje od takvih mjesta i običaja, a ti praktički pred njima upravo to činiš. Pokazuješ im kako živjeti divljački. Mislio sam da će biti dovoljno odvući te od kuće, onakvog doma… – Onakvog doma? Zar sam u džungli živjela? Spasio si me od vukova? Nevjerojatno… Ponašaš se poput najvećeg snoba. A iskreno, ne odskačeš po veličini od njega… – Suzy bijesno govori, ne trudeći se udisati ustajali zrak. – Trebaš se sramiti, znaš? Smatraš se nekakvim spasiteljem, govoriš kako ja djeci prezentiram krivu sliku svijeta… A zašto smo ovdje? Mislim da su oni već itekako upoznali svijet i nametnuli mu svoje kriterije. I Ivo i Zoran pametniji su od nas. Ne troše vrijeme na autodestruktivne svađe, već složno surađuju protiv svih, postojećih i izmišljenih prijetnji… A gle nas – crnkinja dovrši kroz smijeh. Thomas White mirno sjedi u fotelji. Ruke drži prekriže122


ne na prsima, kao da se fizički brani od supruginih napada. Ona se pak ležerno zavalila u svoju fotelju, te prebacila jednu nogu preko druge. Lagano zamahuje stopalom i svakih nekoliko trenutaka odvlači doktorovu pažnju. Dugovolgan pak pažljivo promatra par. Njihovo hladno držanje zabrine ga gotovo koliko i stav njihovih mlađih verzija. – Znači, problem je u operacijama? – Donekle… – suprug započne tiho i dalje u pozi obrane. – Problem je u činjenici da sam alergičan na plastiku… – Metaforički? – Ne. Jedan od prokletih alergena koje izbjegavam je plastika, doista… Znate li kako je to cijeloga života držati se podalje od svega što je plastično, umjetno? Toliko upozorenja, kao: "Sine, ne diraj te zdjele, mogao bi umrijeti", "Thomase, ne diraj lutke u izlozima, sjeti se prošlog puta, kada si doživio anafilaktički šok"… Na trenutak nastane tišina. Doktor sluša Thomasa sa zanimanjem. Prije nekoliko trenutaka odlučio je kako da bude njegov pacijent. Zadovoljstvo na doktorovu licu probudi novi problem koji mora riješiti, pod svaku cijenu… A cijena će biti visoka, plaćena u gotovini. Dugovolgan shvati kako bi trebalo prekinuti tišinu, bar prije kraja uskoro plaćenog sata: – Shvaćam vas… Mnogi imaju takav problem. – Ne, nemaju. Osim ako njihove supruge, upoznate s činjenicom da su alergični na plastiku, odlaze na redovita pumpanja istom stvari. Znate li kakav je osjećaj kada dodirnete tu predivnu crnu svilu i istog trena osjetite žarenje u prstima? Vatra vam prolazi kroz kožu. Ne ona koja bi trebala, zbog vaše voljene, već zla i neugodna vatra uzrokovana plastikom vaše drage. Posljednji put kada sam je dotaknuo, završio sam u bolnici. No to je ipak nije spriječilo u novim tretmanima. I novim oblicima plaćanja. – Nije ni čudo da su nam djeca takva kada se mi po123


našamo poput neciviliziranih gorila – Suzy prekine mužev govor, gledajući u prozor iza doktorove glave. – Od muhe radiš slona. Od plastike omču i svoj vrat unutar nje. Zaključujem na temelju tvojih riječi da me smatraš gadurom koja čini sve kako bi napakostila svom mužu. Plastika? Ona meni najmanje znači… Operirala sam se zbog tebe. Na svakoj večeri, sa senatorima, diplomatima i političarima koji se ponašaju poput naše djece, glavna sam atrakcija zahvaljujući tebi. Upravo me tvoje riječi uzdižu u nebesa, tvoja i njihova… – crnkinja nastavi pogledavši muža u oči, gotovo prvi put nakon cijelog vremena provedenog u ordinaciji. – Misliš li da bi se mogao hvaliti i dalje kada bi mi se glavni atributi objesili poput magneta privučenih Zemljinu središtu? Misliš li? – Suzy… Nije bila potrebna niti jedna promjena na tvom savršenu liku. – Sada ne. No što bi bilo za koju godinu? Misliš li da se ne bih osušila, olabavila, naborala? Iz ove zategnute žene spremne da stane uz svog muža nastala bi tiha i ogorčena glupača čije je jedino društvo psihijatar što ga posjećuje svakoga dana i plaća mu na jedini poznati način… – Zanimljivo… Smatram da smo konačno negdje došli s ovom temom, no nažalost vrijeme nam je isteklo. Dat ću vam recept za lijekove koje će uzimati vaši sinovi i zapisati vas za nekoliko posjeta. Sljedeći tjedan već, naravno… – Hvala vam, doktore Dugovolgan – Thomas zadovoljno kaže i ustane iz fotelje obložene njegovim crnim znojem. – Odlično. Još samo da vam platim… – Suzy Q šapne doktoru u uho i pričeka da joj suprug izađe iz ordinacije. Pljesak…

124


TR(A)ČATI U KRUG Tišina. Publikom vlada san. Kod jednih uzrokovan dosadom, kod drugih glađu, a kod trećih činjenicom da sve ostale velike face spavaju, što zbog dosade, što zbog gladi, pa se jednostavno mora. Jedini izuzetak je gospođa nalik Pinokiju. Ona i dalje drži nos podignut prema stropu trudeći se ostati budna. Ne ide joj najbolje. Zastor se razmiče uz glasan štropot starinske mašinerije. Već vrući reflektori polako se pale i bijelim svjetlom osvjetljavaju praznu pozornicu. Uspavani gledatelji, kada bi i gledali prema njoj, vidjeli bi samo izgreban pod. Ništa više. Tihi zvuci klavira prebiru po tišini stvarajući sinesteziju naizgled neprimjetnih razmjera. Zvukovi toplih boja prolaze dvoranom budeći prisutne jekom koja se odbija od čvrstih, starih zidova i dotiče svakog snoba. Svaki umjetni nos i umetak titraju vlastitom frekvencijom. Rezonancija. Nemir prolazi dvoranom, dok plastični dio publike provjerava jesu li im svi dijelovi još uvijek cijeli. Jesu. – Jes' čula? Jes'? – stari glas dopre s pozornice čim se glasovir utiša. – Što? – zapita drugi, nešto dublji glas. Pod blijedim svjetlom na pozornici stoje dvije starice. Jedna ima umjetni kuk za koji se pridržava, no nitko u publici to ne primjećuje. Drugoj je pak sve umjetno osim kuka. Ona niža, sijeda, s većim dijelom tijela još od majke dobivenim prije par desetljeća, ako ne i stoljeća, pogledava uokolo. Ne smije se dogoditi da netko slučajno čuje o čemu ona govori. Ipak je to ulična tajna. Starica šapne drugoj: – Ona… Ona mala Vomitica je otišla ne'akvom doktoru za ljepotu. Al' kažu da joj nije pomogao. Jes' čula to? 125


– Pa o čemu ti to zboriš? – O'šla ona pod nož! Pod nož, kažem ti! I to ne onaj plastični kak'e dobijemo na dječjim rođendanima i oproštajkama budućih naših, umirovljenika. Nego onaj pravi, kakvi su na vjenčanjima ili… Ili karminama – starica nastavi šaputati i dalje oprezna kako je slučajno netko ne bi čuo. – Karminama? E, jesi l' čula ti da je ona stara, čiji je stan uvijek smrdio po gušterima i pačjim jajima, odapela? O'šla ona dva metra pod zemlju. Guštere je ostavila obitelji, a patke državi na skrb – druga starica progovori malo glasnije, kako bi je nagluha sugovornica čula. – Čula? Bila sam tamo kad je otegnula papke! U jednom trenu radila je kajganu, u drugom je postala omlet – starica oduševljeno poviče, ne pazeći na okolinu. – Ta je bila luda. Cijeloj je zgradi kuhala! Svakoga dana. Ona je morala ku'at. Morala! Kad je umrla, sjela sam si lijepo, pojela i kajganu i omlet, te onda nazvala sestre si i kćeri. Onda njenu obitelj. – A bolnicu, policiju? – starica začuđeno zapita. – Da, da... Onda sam i njih nazvala. Nazvala sam ih. Došli su po nju i strpali je u neku konzervu. Konzervu, kažem ti! – I što je onda bilo, što je bilo?! – A ništa… Čuvaju je na 'ladnom. 'ladnom, kažem ti! Sutra je pokapaju. A karmine… Jadna ona. Sigurno se okreće u lijesu. Ona, ona koja je po cijele dane ku'ala sad kao spomen dobiva pečene štakore! – Štakore?! – starica poviče bez zadrške. – Pa stara Mar'ca ništa drugo ni ne zna pripremiti! Ništa, kažem ti. – Mar'ca? Sramota, zar joj vlastita obitelj ne odaje počast? Niska i nagluha starica sa zluradim osmijehom na 126


naboranu licu pogleda svoju prijateljicu i odgovori: – Kako i bi kada im je ostavila guštere. Možda umjesto štakora nađemo malo tvrđe repove u juhi. Druga starica, neobično visoka, kose ofarbane u dugine boje, mirno stoji i gleda svoju prijateljicu. Zna je od rođenja, no ne može se trenutno sjetiti njezina imena, a kamoli koliko su ratova proživjele. Trenutno se samo trudi zapamtiti vlastito ime. Nije sigurna počinje li samoglasnikom ili pak suglasnikom, no prilično je sigurna da završava na "a". Ili ne? Šapat u publici zabavi budne gledatelje dovoljno dugo da ne primijete izlazak s pozornice jedne od starica. One brbljavije, niže. Njena senilna prijateljica odšeta se do lažnih zidova iza elegantno uređene okućnice. Pokuca jednom. Pokuca još jednom. Vrata se otvore uz škripu, a na njima stoji Marica. Senilna pozdravi, sama se pozvavši u kuću: – Dobar vam dan, sus'eda. Dobar vam dan. – O, dobar dan. Nisam vas očekivala, znate – Marica progovori u žurbi i pusti gošću unutra. Kada obje uđu i vrata se napokon zatvore, uz škripu naravno, nekoliko muškaraca u crnim odorama brzo pomakne zidove načinivši opet unutrašnjost Jelenine, Maričine i Ivičine kuće. – Što radite sus'eda? Trebate pomoć? – Evo, kuham. Znate, susjeda u zgradi preko puta naše kuće je preminula. I kako bih olakšala obitelji, ponudila sam se da im pomognem oko nekih stvari… – Marica susretljivo objasni vodeći staricu do kuhinje iz koje se diže para. – Možete mi pomoći ako doista želite. Trebalo bi narezati ovog krokodila na komadiće. Ne prevelike, znate, bit će mnogo umirovljenika, a zubala nisu što su nekoć bila. – Meni govorite? – starica sa smiješkom dohvati nož, kao da je opet mlađahna djevojčica. 127


Zvuk nazubljenog metala prolomi se dvoranom, a starica počne rezati kockice. Zaboravna kakva je, nije se sjetila stišati misli, koje su se već pri ulasku počele rojiti u umjetnoj glavi. "Ona… Kako god se zvala, smijala se gušterima. A ova ima krokodila! Krokodila!" – Susjedo, jeste li čuli da se crnci svađaju? – Marica zapita kako bi staricu spriječila u daljnjem razmišljanju. – Crnci? To su oni novi, izdaleka došli, je l'? Imaju čudnu djecu, možda zato? – starica zapita, pokušavajući se sjetiti njihova prezimena. – Posjetili su posebnog doktora, koliko sam ja čula. Imaju probleme u obitelji. Možda zato što je suprug rasist. To je onaj veliki, okrugli. – Rasist? Ali on je crn! – starica poviče i skoro zagubi zubalo među mesnim komadićima. – Crn je on, crn poput vraga. Kao što je crno pod noktima i ponosi se time. Samo crno poštuje, poput nekog devijanta, znate li, susjedo? Čula sam da se posvađao s mesarom u obližnjoj mesnici. A mesar je crnac, zamislite to! – Marica se nasmije i počne miješati juhu koju je maloprije stavila na peć. – Otkad su se doselili, kupuje samo crno meso, znate? Strašno! – Doista strašno, zar ne zna koji su dijelovi najfiniji? Ah, što vi mladi propuštate… – Ma strašno je što ni krokodila sigurno nije probao. Sramota… – Marica dovrši s izrazom gađenja na licu. – A tek njihova djeca… – Što je s djecom? Ne znam ništa o tome. Susjedo, morate mi reći! – Ne moram ja ništa, osim žvakati ovim zubalom i umrijeti. Ali svrbi me jez'k, pa ću vam reći… No nije da tračam, to nikada ne bih činila – starica ozbiljna izraza lica objasni te nastavi. – Djeca su im strašna. Rekla mi je susjeda da su ih morali razdvojiti jer je jedan od njih glup. 128


Tužno. Glupi ljudi, živciraju me – starica nastavi kroz smijeh. – Zamislite, blizanci, a tako različiti. Razumjela bih da su obojica glupa ili pak pametna, no različito, to ne valja. Možda nemaju istog oca. Marica pogleda susjedu, koja upravo dovršava svoj mesarski posao i kroz smijeh je prekine: – Da, možda je otac jednog od njih neki od doktora koje je njihova majka posjetila. – Mol'm? – Zar niste čuli, ta je imala više operacija nego ja pravih zubi – Jelenina majka dovrši, žestoko se smijuljeći sa suzama u očima. – Zar i ona? Marica skine juhu s peći i provjeri kolače koji se peku poput bogatuna u saunama. Zatim se okrene susjedi i promijeni temu: – Susjedo, možete li mi posuditi knjigu "Život počinje s 50"? Znate, već dva desetljeća koristim ovu za četrdesetogodišnjake. Starica zabaci svoju kosu duginih boja i sa zagonetnim smiješkom odgovori sestri po prikrivenim godinama. – Dušo, ja već četrdesetak godina koristim knjigu "Život počinje s 40". Da nisam ovako vraški senilna, možda je ne bi morala čitat svaki tjedan, već bi je zapamtila. A usto, štedim novac s obzirom da ne kupujem nepotrebne nastavke. Nažalost, trošim zube jer se grizem zbog laži. No koga briga, ionako nisu moji – nakon kratke stanke u kojoj se neuspješno pokušala sjetiti s kim to priča, starica nastavi promijenivši temu. – A znate l' vi da ona mala, ona… Ona čija mater kuha štakore i krokodile, viđa nekog mesara. Crnca! A ona bijela. Bijela poput brašna prije nego se razviju brašnari. Mali gadovi… Robert! Da, Robert se crni zove! – Ona… – Marica tiho progovori drhtavim glasom. – Njeno ime je Jelena? 129


– Da, susjedo, znate je? * * * Iznad grada se odavno spustila noć. Hladna magla zamijenila je onih par bijelih pahulja, bijelih kristalića koji su ukrasili krajolik. Brežuljci, donedavno bijeli poput zuba senilne starice, za nekoliko dana poprimili su svoje depresivne boje. Boje kasne zime, početka proljeća. Ili možda jeseni. Hladnoća klime ublažila se prošlih godina, no zato je sve nadoknađeno ove u samo nekoliko dana. Srećom, samo nekoliko dana. Meki koraci praćeni jekom gube se u blijedoj verziji večeri pod rijetkim uličnim lampama. Svaka treća ne radi, a one između većinu vremena provode na odmoru ili gablecu. Uzdasi izmučenog bića podsjećaju na šapat malog djeteta. Dječaka koji traži pomoć, koju zbog ponosa ne želi ni prihvatiti. Udisaj, uzdisaj, izdisaj. Udisaj, uzdisaj, izdisaj. Dotadašnji smrad gužve u kanalizaciji zamijenio je miris znoja. Nitko se ne žali, promjena je uvijek dobra. Crni lik, praćen kratkom i oštrom sjenom, juri prema mraku nošen ponosom i gnjevom, negdje gdje će se stopiti s njim. Udisaj, uzdisaj, izdisaj. Lijeva, desna, lijeva, desna… Kako je mama učila. Lijeva, desna, lijeva, lijeva. Pad. Nakon prekratke stanke Ivo ustaje i kreće dalje, neometan krvavom mrljom na relativno čistim hlačama. Vodi ga ljutnja. Bijes stvoren od strane doktora Dugovolgana. On je kriv. Da, kriv je. Kriv je jer je bio u pravu. Gad je dobro rekao, dao prave savjete, propisao prave lijekove, više-manje potrebne. Sve se popravilo onoga trena kada je dječak našao novu misao vodilju. Novi izazov. "Ako budeš dobar i ne razneseš više nijedno Odijelo, dopustit ćemo ti tu ekshibiciju", majčine riječi odzvanjaju u glavi. "Možda ti kupim i cijelu 130


stazu", očev glas nastavlja, no Ivo nije siguran je li taj dio istinit koliko i prošli ili ga je stvorio kemijski sadržaj popodnevne tablete. Nema veze, ne zanima ga to. Bitno je uspjeti, zar ne? Maglovita okolica budi strašne prizore. Nekoć drveće, sada ogromna bića oštrih udova. Zimzeleni grmovi, nakon kure hormona rasta, postali su patuljci. Psi? Ne vidi ih, no zato njihovo zavijanje više podsjeća na vučje nego na normalnu korespondenciju polupijanih dlakavih stvorenja s očajnim zadahom. Udisaj, uzdisaj, izdisaj. – Još malo i tamo sam. Još malo i na početku sam – Ivo ponavlja tiho, kao da izgovara moto. Nakon nekoliko mračnih praznina prouzrokovanih treptanjem dječak se našao na cilju. Početku. Startu. U mraku. Pred njim se prostire slabašno osvijetljen park. Divovski stvorovi nadvijaju se nad utabanim putovima poput predatora nad svojim budućim žrtvama. Udovima, barem onima koji nisu posječeni proteklih mjeseci, dodiruju jedni druge. Kola tamnih čudovišta protežu se cijelim prostorom obuhvaćenim dječakovim sigurnim pogledom. – Poput Zorana i mene. Stabla se bore za prevlast, međusobno potkopavaju autoritet, i samim time gaze sebe. Ovaj mi je park oduvijek izgledao kao borilište. Arena palih junaka osakaćenih svojim egom – dječak ispriča sam sebi, a potom nastavi izmijenjenim, nešto tišim glasom. – Jednog dana i ja ću se naći u takvoj areni. Spreman, siguran, ispunjen adrenalinom. Pobjeda. Samo to se očekuje. Pobjeda i ništa drugo. Naposljetku, ja sam White. A Whiteovi uvijek pobjeđuju. Osim ako je u pitanju natjecanje u jedenju pita… Mama se već dugo trudi zaboraviti taj kremasti skandal. Odjeci čvrstih crnih koraka odzvone do unutrašnjosti bojnog polja. Sada opkoljen zaostalim neprijateljima, koji 131


ga pak podsjećaju na brata, Ivo se ogledava. Udisaj, uzdisaj, izdisaj. – Ne brini se, oni ne mogu ništa – Ivo se obraća samome sebi, bez straha od začuđenih promatrača. – Samo šuštati lišćem. A to bi mogao svatko kada bi upregnuo mozak. Svatko odjeven u crno ili maslinastozeleno10. Boju šume. Boju mraka. Ivina namjera je jednostavna. Trening. Svaki dan, odnosno svaku noć. Znoj, napor, upornost… Pobjeda. Prvo mjesto u utrci Formule 1. San svakog dječaka koji može podnijeti ogromne brzine, skupe bolide, potporu navijača i ogromne isplate papirića. A takvih je malo, zar ne? Muškarci se iz publike opet osjećaju ugroženo promatrajući dječaka koji bi ih nekoć možda i podsjetio na njih. Njegova odlučnost, samopouzdanje, jasno zacrtan cilj… Sve je to nedostajalo velikanima koji se sada nalaze u mraku i promatraju ovog dječaka okupanog u jasnu, sjajnu svjetlu reflektora. Ipak, oni imaju više novca nego on. Više veza, iskustva, ali manje morala. S pozornošću nastavljaju promatrati maloga crnca u borbi za bolju budućnost. Dječak pažljivo prouči čitavu stazu te naglo potrči među drveće ne okrećući se. Smrznuta zemlja, inače blijeda poput suha pijeska, sada je crna poput unutrašnjosti groba. Zagrobna tišina i jednako utjecajna tama. Psihološki trening. Ako izdrži ovo, izdržat će i puno teže stvari koje si je sam namijenio. Stablo nakon stabla, grm iza grma… A u kojem grmu leži zec? U činjenici da Ivo, koliko god bio povezan sa svojim zaostalim bratom, mora biti bolji. Po cijenu života. Ili zeca. 10

Huxley je u svom djelu Divni novi svijet pripadnike nižih, glupljih kasti odjenuo u crnu i maslinastozelenu boju.

132


Jadni Zoran, zapeo je u onoj školi ne nadajući se svjetlijoj budućnosti. Zar bi i Ivo trebao stagnirati? Potratiti svoju crnu mladost na doktore i njihove recepte, potratiti roditeljski novac na nepotrebne medicinske račune samo zato što jedna sjemenka nije dobra koliko i druga? Ne. Za razliku od malog Ive, Zoran ne dobiva toliko zavidnih pogleda. Njegova odlučnost ostaje u tami, no on se ne žali jer je navikao biti onaj drugi, onaj lošiji, onaj čijeg se imena nitko ne može sjetiti. Publika se čak ne može sjetiti niti njegovih inicijala, a kamoli imena. Možda je tako i bolje, vrijeme će pokazati koji će od braće prerasti u pobjednika. Ivo se odlučio boriti kako bi dokazao sebi i drugima da je dovoljno dobar. U utrci između njega i zaostalog brata nije si mogao priuštiti gubitak. Pobjeda je jedina opcija, dok gubitak nije vrijedan spomena. To je čuo od tate, to je zapamtio i urezao si u pamćenje. Koliku god povezanost osjećao sa Zoranom, ne može mu dopustiti da ga povuče unatrag. Ne u tamu i mrak snobovskog života bez ambicija i ciljeva. Jer oni su jedini razlog života. Uz sav taj novac, prezime i zaštitu roditelja, te njihovih Odijela, Ivo zna da čovjek ima samo život. A on se novcem ne može kupiti. Zoran, bez obzira što je Ivin brat, nema nikakvo pravo povući ga u tamu monotonije, formalnosti, u svijet bez boja i slobode. On je rođen da vodi bitke i pobjeđuje u njima, da nosi zastave i stvara povijest. Tata mu je to rekao, pa zna da je tako. A Zoran je samo dio njegova života koji treba zaboraviti. Započelo je, prvi potez je učinjen, očekuje se samo protivnikov korak. I kobna pogreška. Krhka ruka na pošarani zid kratko napiše: "Utrka je počela." Pljesak.

133


BABE, ŽABE I FORMULA 1 Školsko zvono. Bučna gomila mladih glasića stišava se pod utjecajem profesorovih koraka pred razredom. Lica oslikana poštovanjem i željom za znanjem namještena su sa savršenom točnošću. Iskustvo, ništa drugo. Škripa teških vrata poprati ulazak postarije profesorice širokih ramena. Njena kosa, barem ono što je od nje ostalo, crna je poput dima. – Dobar vam dan, budućnosti roda našega. Moram vam se ispričati zbog frizure. Naime, propao mi je jedan pokus… Rezultati su bili neočekivano bombastični. No barem ništa drugo nije stradalo. – Danas ćemo pričati o žabama. O čemu će baba nego o žabi, je l'? – ćelava profesorica zapita učenike. Odobravanje se prolije njihovim licima. Svi profesori odavno su shvatili kako su maske na dječjim licima samo to – maske. No istina, koju ne znaju, jest da te maske padaju na satovima ove profesorice. Njena iskrenost, sklonost iznošenju oštrih činjenica bez uljepšavanja… To je upravo ono što njihove uši traže. – Što će se dogoditi ako rasporite čovjeka, recimo nasred ceste, i potom mu izvadite srce? Hoće li čovjek ostati živ, gledajući vlastiti organ? Ili će odapeti poput puške? – Umrijet će – Zoranov glas začuje se sa suprotnog kraja učionice – Otegnuti šlape. Profesorica prodornim pogledom poprati odgovor svog novog učenika, a potom pogleda vlastitu bilježnicu na stolu. Otvorena je na dvije prazne stranice. Žena uzme olovku i na vrh lijeve napiše: "Jedan od njih zna i pričati." Navikla je na više šutnje ili buke neartikuliranih zvukova, ali ne i na smislene rečenice. Ipak je to posebna škola. Pogledavši još jednom "onoga koji zna pričati", profesorica nastavi: 134


– Istina. A može li se ikako spriječiti prestajanje rada srca? Može li ono nastaviti kucati, kuc-kuc-kuc? – Napravit ćemo jedan pokus, što kažete? – profesorica zapita već znajući odgovor. – Drago mi je da vam se sviđa ideja. Ako sve dobro izvedete, imam posebno iznenađenje za vas. Da, znam da ćete sve dobro izvesti. Profesorica iz ormara u pozadini izvadi terarij poklopljen rešetkastim poklopcem. Učenici unutra vide zemlju, vodu, alge na rubovima stakla. No odmah su primijetili i kretanje. Životinja? Životinja. – Hajde, neka netko od vas dođe ovdje. Nakon nekoliko trenutaka mira začuje se škripa stolca u posljednjim redovima. Zoran ustane. Njegova crna kosa zasjaji pod svjetlima učionice, barem u profesoričinim očima. Čim je prišao, ona ga je pogledala ozbiljno, želeći mu dati do znanja da ovaj pokus nije dječja igra. Kao drugi predmeti. – Dakle, unutra je žaba. Životinja sa srcem. Tipičan vodozemac, nepoželjan kućni ljubimac i nerijetko predmet istraživanja. Tvoj zadatak, Zorane, je izvaditi to srce i održati ga na životu – objasni profesorica, izvadivši na dugačak bijeli stol kutiju s priborom. Odbljesak blještavih svjetala od stola udari u dječakove oči zbog čega mu cijeli prizor na trenutak postane blijed. Gotovo proziran. Čim mu se vrati vid, maleni crnac ugleda profesoricu koja u ruci drži plastični pribor. Vilicu, žlicu, nož. – Ovo će ti trebati – važno izjavi, stavljajući staklenku punu tekućine na stol. – Što je to? Ostali učenici promatraju nijemo, drvenih osmjeha, sličnim onima iz publike. – Fiziološka otopina za vodozemce. Znaš što je to? Dječak potvrdno kimne. Potom hrabro uzme stvari u svoje ruke. Doslovno. 135


Anestezirana žaba uskoro se našla otvorena na krvavom stolu. Njeno srce uronjeno je, pak, u blještavu tekućinu. Njen sjaj, jači nego onaj obične tekućine, svi su učenici zamijetili. Sjaj, blještavi sjaj… Predvođeni svojom ćelavom profesoricom, učenici su se nakon uspješno izvedenog pokusa našli na stazi Formule 1. Obećano, izvršeno. Već je dugo ova profesorica svojim neobičnim učenicima pokušala priskrbiti neku zabavu, oblik motivacije. A konačno je i uspjela. U tom se trenu pozornica pretvori u tamu, a jak reflektor obasja samo jednu stvar – glomazni išarani zid. Pokraj njega nalazi se netko, pažljivo skrivajući svoje lice u tami. Drhtava ruka približi se išaranom zidu. Ugljeni odraz stvarnosti ispisan je poznatim stilom. Janino lice približi se vlastitom djelu. Njene sive oči zagledale su se u tvrd potporanj, kao da gledaju u ogledalo. Ogledalo stvarnosti. "Rasist", "Debela", "S dvadeset na sedamnaest, ima li kupaca?", "Utrka je počela", "Ljubimac gušter pokojne kuharice" i "Plastični paradoks", neke su od umotvorina mršave Jane. Doista se prepolovila na onoj operaciji koju si je priuštila za blagdane. Platila ju je, do zadnjeg papirića. Doktor je predložio i neke druge načine naplate, no odbila ih je. Odbila ga je. Sada Jana ustaje i uzevši jaknu s obližnjeg stolca, izlazi iz prostorije. Vrijeme je da obiđe prijateljicu koja joj je javila da je u problemima. Na pomoći se zahvaljuje jednakim činom. Publika opet ostaje u potpunom mraku, dok se scena mijenja na najbrži mogući način. Ovoga puta veliki zid zamijenjen je Jeleninom sobom, nasred koje se nalazi krevet. Na njega se fokusirao jedini upaljeni reflektor, ostavljajući sav drugi namještaj u tami zaborava. 136


– Roberte, zašto? Zašto si to baš ti, Roberte? – Jelena ponavlja tihim šaptom. Njene uplakane oči stisnule su se u tami sobe. Djevojčino lagano tjelešce leži na krevetu, sklupčano u položaju fetusa. Dlanove je već ispunila suzama. Tekućina, prozirna poput publike koja se konačno zanima za radnju, cijedi joj se po mekoj plahti i kosi zagasite crvene boje. Nepočešljana frizura rasplela se preko cijeloga kreveta stvorivši sliku Jelene u moru krvi. Košmar u glavi nastao je onog trena kada je Marica uletjela u kćerinu sobu znajući da se viđa s Robertom. Crnim Robertom. Jelena se nije potrudila niti zanijekati tu činjenicu pred majkom. Naprotiv, zaprijetila je da će se odseliti ukoliko je u ičemu spriječe. Sada pak razmišlja samo o njemu, a srce, kao i misli, puni se crnilom, kao oproštajno pismo na koje se slučajno izlila tinta, sakrivši riječi i vlažne otiske suza. Za to vrijeme u pozadini pozornice pojavljuje se njen crni anđeo. Robert stoji na autobusnoj stanici. Glavu drži pognutu, poput gubitnika koji prima priznanje za sudjelovanje. "Važno je sudjelovati", prolazi mu kroz glavu. Ali ne izraz zbog sebe samog, već zbog sjećanja na dio dugih govora njegova bivšeg profesora. Profesor Ivica. Profesor-IvicaJelenin-Otac. Profesor-Ivica-Otac-Njegove-Jelene. Kakav splet okolnosti… Jedini profesor s kojim je došao u sukob zaslužan je za nastanak jedinog bića zbog kojeg bi zaratio i s ostalim profesorima. Čudno je to… Vraćati se mislima u prošlost i nalaziti događaje zbog kojih on sada stoji na toj stanici čekajući autobus koji će ga dovesti do njezina doma. Do doma Ivice i Marice, Jeleninih roditelja. Jelena ga je danas nazvala. Zapravo prije nekoliko minuta. Njen ton odmah je označio temu razgovora. Roditelji su saznali. Ustvari, ne oboje, već ona koja je zaslužna za 137


kulinarske specijalitete u kući. Krokodili su joj udarili u glavu, pa je očito burno reagirala. Nema veze, oni se vole bez obzira na netrpeljivost među članovima obitelji. Ništa ih neće razdvojiti. Reflektor opet osvjetljava vlažni krevet i uplakanu junakinju čije misli i dalje ne miruju. Iluzija bezuvjetne ljubavi. Jelenine suze pronašle su put do mozga. Slika joj polako postaje bistrija, a pogled sve mutniji. Mozak i srce pogledavaju se u nevjerici. Ta na što su spali? Na uplakani krevet i prerano kupljenu vjenčanicu u ormaru. Gdje su nestali svi sretni trenutci koje je djevojka proživjela, djelomično u glavi, djelomično na pozornici? Sreća je kuja kada se preokrene. Ljubav je mržnja kada se prijeđe granica. "Voljeti" je uzrok, "smrt" je posljedica. Crvenokosa djevojka ustaje s kreveta kao da se opekla na plamen vlastite kose. Prilazi ormaru i vadi vjenčanicu. Promatra je staklenim pogledom prepunim nevjerice i tuge. Bijeli materijal satkan uz pomoć najboljih tkalja s ove strane planeta samo za Jelenu i njeno "da" upućeno Robertu. Bijeli cvjetići ušiveni u skupocjenu kreaciju sada stoje poput pijanih visibaba, otužno i tužno. Poput mladenke koja se prerano poveselila, a sreću suzama okrunila. Jelena svlači odjeću sa sebe ostavši samo u najnužnijem. Njeno vitko tijelo sjaji na pozornici, otkrivši još jedan od njenih mnogobrojnih aduta. Sada svojim nevinim ručicama uzima haljinu i stavlja je na sebe. Pala mladenka odijeva predmet tuge. Zavija se u bijelo. Crno. Bez riječi vraća se krevetu i liježe. Vjenčanica se raširi preko kreveta cijelom širinom i počinje upijati isplakane suze. Djevojčina kosa pak nastavi miješati se sa svijetlom posteljinom i haljinom. Krvavo počivalište nagoviješta sljedeći čin, nimalo originalan, nimalo romantičan, odavno isforsiran, no ipak obožavan.

138


Djevojka ispod jastuka izvlači kutijicu tableta. Lijekova, otrova… Pokraj kreveta nalazi se čaša mlijeka. Započinje utrku sa životom. – Tableta, tako mala, a tako velika – Jelenino polupijano lice progovara kroz valove suza. – Trinaest. Uzevši još jednu, pogleda je kao nešto najsvetije na onom svijetu te je proguta. Otpije još malo mlijeka iz čaše i kaže sljedeći broj. – Šesnaest… Sedamnaest. Dvadeset dva. Trideset sedam… – misli joj počinju bježati nošene vihorom njene neobuzdane kose. Glava bez misli, tijelo bez pulsa. Jelena. Smrt pred vratima ne kuca, samo ulazi, tiha i klaustrofobična. Prolazi kroz probavni sustav, ulazi u žile… Uništava. Nema više pjesme, njenih melodija popraćenih nepotrebnim glazbalima. Niti šarenih misli upakiranih u lijep ukrasni papir s blještavom mašnicom. Nema Jelene. U tom trenu prizor upotpuni crnilo Roberta Zaljubljenog. S autobusne stanice uskače u Jeleninu scenu nadajući se promjeni ishoda. Zaobiđe vodeni val Jeleninih suza, zatim dotrči do njezina počivališta. Očaj ispisan na njegovu licu prolama se prostorijom u obliku divljeg krika. Suze, slom. Riječi nisu potrebne. – Ne! Zašto? – prolama kroz suze. – Zašto, dovraga? Jelena, ne! Bacivši pogled na razbacane tablete, Robert odluči. Uzme one s kreveta, pažljivo zaobišavši male plave tabletice s poda. Čistoća. Ironično s obzirom da su to njegovi posljednji trenutci. Nakon nekoliko tableta i ovaj je mladić osjetio poljubac smrti, nazvavši ga Jeleninim imenom. Nekoliko trenutaka tišine ispuni dvoranu, dok publika suspreže dah, pitajući se je li ovo kraj predstave. No na scenu izlijeće okruglica, jedva zadržavajući prisebnost.

139


U trenutku kada ugleda uspavani par, Janin vrisak prelomi se dvoranom. Jelena spokojno leži na krevetu u vjenčanici natopljenoj Robertovim suzama. On se pak nalazi u polusjedećem položaju kraj kreveta, nagnut na noćni ormarić s kojeg se smješkaju nepopijene tablete. Brzo dotrči do njih i provjeri im bila. Nema ritma, bubnjeva, glazbala… Pjesma je utihnula još prije nekoliko minuta. – Spasit ću vas! Hoću! – poviče odnedavno mršava djevojka. – Predobro znam što treba raditi. Prije nego li je dovršila rečenicu, djevojka zabije dva prsta duboko u Jelenina usta. Duga praksa navela ju je na jedini čin koji zna. Bljuvanje. Sada je pak morala druge natjerati na to. Tko bi očekivao da će iz toga proizaći nešto korisno. Tihe jecaje zamijeni glasan zvuk povraćanja. Kemijska supstanca izleti iz Jeleninih usta na biserno bijelu vjenčanicu. Sada žutu i kiselu. Uskoro isto učini i Robert. No u trenu kada ga je Jana namjeravala okrenuti na bok, Jelena započne jecati. Vjerna prijateljica okrene se uplakanoj djevojci radi podrške. Iste kakve je ona njoj pružala nedavno. Djevojka isplače: – Zašto si me spasila? Zašto? Ne želim više živjeti! – Bez brige, Jelena, sve će biti u redu. On je tu, dobro je, sve će biti u redu. – Tu je? Tu si, Roberte? – Jelena zapita, smirivši se na tren. – Tu je, odmara se… – Jana odgovori prišavši muškarcu da ga napokon okrene ustranu. No našavši se kraj njegova ukočena tijela, Jana je shvatila što se dogodilo. Robert, u snu, kako ga je našla, ležao je na leđima. Dovod zraka onemogućila je bljuvotina koja nije posve napustila njegovo tijelo. "Mrtav je…", prođe kroz njenu glavu. "Ne smijem reći Jeleni, ne smijem." 140


– Jelena, sve će biti dobro, sve će biti u redu, srce. Peći ćemo kolače i smijati se prošlosti. Kao u dobra stara vremena. A tako ćemo uskoro zvati ova koja proživljavamo. Sve će biti u redu, ja ću te čuvati. – Što? – Jelena zapita trudeći se ostati prisebna. – Zašto tako pričaš? – Dušo, živimo u vremenu kad ne možemo prvi stati na neki vrh. Nikada nećemo prve osvojiti najviši vrh neke planine niti napisati prvi roman, biografiju, autobiografiju, djelo određenog tipa… Ali zato proživljavamo trenutke koje su mnogi prije nas davno prožvakali. I ispljunuli. – Što? – Mrtav je. Jelenine krvave oči ispune se staklenim kristalima mržnje prema vlastitom tijelu i duši. Da ga ona nije zavoljela, ovo se ne bi dogodilo. Ne bi izgubila najvrjedniju osobu koju je pronašla na ovoj polovici planeta. Toliko suza i popijenih tableta, za što? Poljubac smrti nedostojan čak i najgoreg noćnog leptira koji je još na ulici, u potrazi za fiksom. – Dušo, ne plači, ovo nije kraj. Barem ne tvoj. Ti si nešto posebno, divno stvorenje bez granica upakirano u najljepši papir ovoga vremena. Ma koga ja zavaravam, ti bi bila divno stvorenje i kada bi te zapakirali u vreće za krumpir. – Mrtav je… Mrtav… – Jelenine suze slijevaju se na pobljuvani pod. – Dušo, ovo oponašanje jadne Jane ne pristaje ti. Ja sam plakala jer sam izgubila jedino što mi je u tom trenu bilo važno… Na njega sam više računala nego na sebe i svoju trbušinu koja sada leži negdje u medicinskom otpadu. Što ja imam? Ništa. Rugoba sam. Estetika ružnoće – dovrši rečenicu uz ironičan smijeh. – Ti si pak sama sebi dovoljna. Imaš ljepotu, pamet, talent… Samo ti je potreban netko tko će to iz tebe izvući. Novi Robert… A on će naići, 141


prije ili kasnije – Jana zastane te promijeni temu. – Znaš što, znam ja što tebi treba… Nešto ti mora odvratiti misli od ovog događaja. I ispuhati smrad iz tvoje kose. Što kažeš na jednu vožnju? Dok djevojke izlaze, na sceni se pojavljuje doktor X. Masna kosa doktora X-a lijeno se spušta niz njegovo nervozno ćelo. Bliži se kraj radnog vremena i on svakih nekoliko treptaja pogledava na sat koji baš danas odviše sporo pomiče kazaljke. Iščekivanje. Očekivanje. Naime, danas je dan. Dan. Dan kada će Parado X, onako pametan kakav je, otići na stazu Formule 1 i odvoziti svoj san. Sakupio je dovoljno papirića, naplatio dovoljno operacija, manji dio njih i u naturi. Znoj koji se skupio u dubljim prorezima na njegovu licu, polako se spušta prema bradi i vratu. Crvenkasti obrazi sjaje se pod svjetlima pozornice, no to nitko ne primjećuje. Nije sve u vanjštini, važno je ono neizrečeno. Želja. Ostvarenje. Kazaljke napokon dostižu cilj. Velika se zaustavlja na najvišoj brojci, a mala na nešto nižoj. Jedva dočekavši, doktor poviče tajnici: – Ja odoh! Nije se usudio pričekati njen odgovor kako ga ne bi usporila ili zaustavila, jer svaki je tren važan. Lista vozača sa željom za uzbuđenjem je poduža, pa prilike i nisu na njegovoj strani. Zna sve, cijeli plan je osmislio. Prvo će se pojaviti tamo, teatralno poput predsjednika neke nepoznate države s donje strane planeta. Potom će sagledati situaciju. Pronaći onu osobu oko koje se svi okupljaju. Njoj neće prići, jer to je sigurno neki poluslavni vozač koji uživa u strastima davanja autograma, jednako koliko i pati od bolova koji prolaze kroz ruku što ih ispisuje. Doktor će zatim pronaći osobu oko koje se skupilo nešto manje ljudi. E, njoj će 142


prići. Svi oko nje ulizice su koje traže slobodno mjesto na stazi. No neće ga dobiti, neće! Ne ako se pita Parada X-a. Ako se pak pita Thomasa, on je upravo doživio prosvjetljenje. – Dušo, možda imam problem… Možda sam doista rasist – Thomas White progovara sa svog prijestolja. Suzy Q pogleda supruga u nevjerici. Odluči ništa ne reći, već nastavlja razmišljati o sljedećoj operaciji. I sljedećem doktoru u čije će ruke taj posao pasti. – Jesi li me čula? Možda je onaj mesar, Robert ili kako se već zove… Možda je bio u pravu. – Možda? Thomas otpije veliki gutljaj konjaka iz svoje kristalne čašice i okrene se prema plastičnom licu supruge: – Imao je pravo. Doista sam kupovao crno meso plašeći se bijelog. I kupovao ga tamo plašeći se bijelih mesara. Ali oni također koriste jednake plastične noževe kao i on… Svi su jednaki, imaju jednake cijene, kvalitetu, no ne i boju kože. Sramotno – crnac objasni, otpije još par gutljaja, dotoči još u čašicu, te nastavi. – Ovi posjeti liječniku pomažu. Pomogao je dječacima, pomaže i nama. Meni. Briga me kako si ga pronašla i čime ga nagovorila da nas primi, samo ti želim zahvaliti. Hvala ti, dušo, hvala. Suzy oduševljeno ustane i odskoči do muža. Sjedne u njegovo široko krilo i strastveno ga poljubi svojim mekim i bujnim usnama. Njene zagonetne oči zagledaju se u njegove zbunjene. – Dušo, što kažeš da u duhu tvoje promjene pođemo negdje? Na neko skupo mjesto. Bez brige, ja ću se pobrinuti za račun. Nećeš pitati kako, zar ne? – supruga zapita širokim osmijehom razvezenim preko njezina plastičnog lica. Prije nego se muškarac stigao složiti, njegovo mesnato lice počne naticati. Plastične usne plastične lutke prouzrokovale su alergijsku reakciju. Još jedan poljubac smrti. 143


– Spavaj, anđele, spavaj… Ja odoh na vožnju formule. Konačno se na pozornici pojavljuje odredište svih likova. Poligon za vožnju. Okupljaju se zajedno na sceni, podižući napetost u zraku. Jedan po jedan, učenici ulaze u skupocjene bolide. Smiješak je na svačijem licu, a vragolasti pogledi švrljaju uokolo. Čak se i profesorica smije zaboravivši na manjak kose. Djeca ispuštaju neartikulirane zvukove dok čekaju red. Na svoju priliku da se pokažu u pravom svjetlu teško je čekati, pogotovo u posljednjim trenutcima. Doktor X, negdje u pozadini, također ulazi u vozilo. Udiše miris adrenalina, dok se sprema na svoju utrku. To je to, njegov san, uskoro stvarnost. Tada može i umrijeti, znajući da je ispunio svoj životni cilj. Može umrijeti, da. Njemu se u razmišljanju priključuje Suzy Q. Ušetala je u cipelama s visokim petama, bez imalo straha ili sumnje. Ako se njeni sinovi mogu ovako zabavljati, može i ona. Tko zna, možda će, čineći iste stvari kao Zoran i Ivo, pridobiti njihovo povjerenje i dokazati se na području majčinstva. Zvuk guma koje se usijecaju u asfalt, struji zrakom, davajući okupljenima vrijednu lekciju o Dopplerovu efektu11. Suzy sa zanimanjem promatra prizore, primjećujući iznenada i doktora X-a. Iako ga nije ovdje očekivala, ne pokazuje ni trunku nesigurnosti. Obavila je svoj zadatak i ne planira taj uspjeh samo tako pokloniti zaboravu. "Vrijeme je za slavlje", pomisli, te uđe u vozilo. Gas. Iza majčina se bolida iznenada pojavi Ivičin. Treninzi su se isplatili. Vozi utrku života ne sluteći kolika će tragedija zadesiti ovo mjesto. Njegov se osmijeh proteže od uha do uha, razvučen zrakom zbog velike brzine. Čini mu se da je 11

Promjena promatrane valne duljine vala zbog međusobnog približavanja ili udaljavanja izvora i promatrača.

144


vidio brata negdje pokraj sebe. No možda je to varka, paranoja izazvana strahom od toga da ne bi on bio "onaj brat". Jana dovlači Jelenu na scenu. S velikim je naporom, bez riječi, ugura u jedno od praznih vozila. Crvenokosa se djevojka sakriva negdje u pozadini pozornice, držeći se ruba ceste. Trudi se držati usred kolone vozila, ne zaostati. Bitna je zabava, no danas bi joj trebala injekcija samopouzdanja. Injekciju će i dobiti, no ne takvu. Buka koja dopire s pozornice proizlazi iz reda ljudi koji čeka svoju vožnju. Oni koji se pak već vozikaju, tihi su poput mrtvaca. – Svi će doći na red, bez brige… – profesorica poviče. Ljudsko srce bez pripreme ne može izdržati ovakvu vožnju… Bila na stazi gase se poput domina. Cirkus smrti, smrt u cirkusu… Samo Ivo vozi prema cilju, ne čudeći se kako ostala vozila sve više zaostaju. Pobijedit će! To je važno, tako je tata rekao. Thomas je bio u pravu kada je rekao da mu je suđeno mjesto pobjednika. Prvaka. Lica u publici s velikom zavišću promatraju vozilo u brzini, mrzeći se zbog svakog trenutka tijekom kojeg su odustajala od vlastitog sna, sličnog ovom. Ipak, scena ne umire u potpunosti. Reflektor se vraća na prvu scenu ovog dijela predstave, u razred koji sada odiše pljesnivošću i prašinom. Napušten je poput noćnih leptira koji hodaju ulicama grada, žaleći što su napustili ovakvu prostoriju. Još jedino u razredu, tamo negdje na krvavom stolu, u staklenci kuca žablje srce. Kuc-kuc-kuc. Kuca i ne da se. Pljesak.

145


BUÐENJE Na pozornici, velika je prostorija uobličena poput hrama nekog božanstva. Kroz velike prozore s istoka dopire svjetlost. Tople sunčeve zrake obasjavaju stari drveni stol išaran slučajnim i namjernim crtama. Ispred tog stola stoji Jana, ozbiljna lica i drhtavih ruku koje pokušava smiriti držeći ih zajedno. Polako, uplašeno sjeda u kožnu fotelju po kojoj su, također, iscrtane nervozne linije. Pogled joj svakih nekoliko trenutaka bježi na maleni sat koji izgleda kao da je uklopljen u zid. Kazaljke pokazuju da je rano. Prerano za ovakve razgovore. – Gospođice, kako ste? – doktorov glas začuje se s druge strane stola. – Dobro, standardno – djevojka pasivno odgovori, iako se činilo da pitanje nije čula. Doktor zapiše nešto u svoje ionako preopširne bilješke te odgovori: – Ali znate da to nije dobro. Standardno je ono što vas je ovamo dovelo. Problemi sa spavanjem u početku, ako se ne varam. Potom, kada smo izliječili nesanicu, pojavio se problem s noćnim morama. I taj problem je riješen nakon što smo sve predmete koji su stvarali čudne sjene pobacali van te vam pojačali dozu spavanaca. Nakon toga smo rješavali nuspojave poput vaše artističke blokade koja je prouzrokovala veliku prazninu na vašem zidu. Jana se smrkne. Otkad posjećuje ovog doktora, promatra njegove bilješke, pogotovo zato što ih upotpunjava nakon svake njene izjave. Nikad joj se to nije sviđalo, te je mijenjala doktore čak i zbog manjih sitnica, no sada je spala na posljednjeg i donekle učinkovitog. To ne smije uprskati, no ipak progovara: – Vi se na ovo posljednje nemate pravo žaliti. Pogledajte 146


samo vaše bilješke. Moj je zid samo drugi oblik izražavanja. – Znate da vam samo dobro želim, ne počinjite s agresivnošću. Nju smo navodno izliječili, zar ne? Kao i mnoge druge stvari. I tako dalje, i tako dalje, i tako dalje, unedogled. – Kao što rekoh, standardno… – Jana ravnodušno odgovara, promatrajući plavetnilo neba s druge strane prozora. Kroz glavu joj prostruji: "Šteta što on ne pokušava liječiti svoju uštogljenost…" – Kako djeluje posljednji pokušaj? Je li problem riješen? Djevojka se trzne na sam spomen "problema" te bezvoljno odgovori ne trudeći se ni pokazati zanimanje za ovaj razgovor: – Da, jest… – Ne djelujete sretno. – Zbog lijekova. Zoloft čudno djeluje na mene… – Jana odgovori. – Znate, ne mogu vjerovati kakav sam veliki problem postala… Uvijek mirna djevojčica, nikada nisam imala većih problema ni sa čim… A sada, svaki tjedan po tri posjeta, pola sata po posjetu… – I ček svaki put… Pretpostavljam da je u tome problem? – Ne, nije. Znate da novac nije važan kada je nečije zdravlje u pitanju. Problem je u tome što se osjećam kao da sam lik pod reflektorima. Sebe vidim kako stojim na pozornici i glumim nešto što nisam. Što ne bih trebala biti. – Lik na pozornici? Glumica? Nije li to dio vašeg drugog svijeta? Onog kojeg smo se pokušali riješiti? Podsjetite me… – Ne, ne u tom obliku. No u pravu ste, taj smo svijet brisali. Suzy Q i njenu divljačku obitelj, Gorana, Jelenu… Dragu slatku Jelenu – djevojka na trenutak zastane kao da se s nostalgijom prisjeća svoje izgubljene mašte. – Kao što 147


sam rekla, brisali smo. I obrisali. Sada sam samo ja, mala Jana. Debela poput razmažena kućnog ljubimca… No to nije vaš problem, za promjenu. Mislim da smo napokon uspjeli sve riješiti bez novih komplikacija. – Očito nismo… Vidim da je sada na redu problem vaše percepcije svojega "ja". Iskrivljena verzija postala je vaša stvarnost. Kada smo obrisali taj svijet, očito ste zadržali sva obilježja vlastitog lika. Odnosno jedino obilježje koje je imao. Debljinu. – Ali ja sam doista debela, ne vidite li? – djevojka ga zapita, već uvjerena u istinitost vlastite tvrdnje. Potom nastavi: – Da vas ne poznajem dovoljno dugo, odnosno ne plaćam, rekla bih da vam nije samo do novca stalo i da me se želite riješiti. To nije lijepo od vas. Doktor još jednom pogleda pacijenticu, u slučaju da je pogrešno procijenio mršavu plavušu koja je ušla prije pola sata. Ne, nije pogriješio, obje su savršeni prototipovi lutaka iz izloga, kao i posljednjih par tjedana, tri puta tjedno po pola sata. – Vi ste doista fenomen, znate? – Zašto? – Jana zapita začuđenim tonom, no lice joj je i dalje umrtvljeno. – Nijedna ljepotica još nije ušla u ovu ordinaciju s takvim arsenalom problema koji se bude jedan za drugim. Ta vi ste poput tempiranih bombi. Kad jednu deaktiviramo, druga pokrene brojač. Kad jedan problem iskorijenimo, drugi je na pomolu. Da ne znam, pomislio bih da uživate u našim sastancima i mojem mozganju. No još nijedna djevojka, lijepa poput vas, nije iskazala nezadovoljstvo svojom linijom. Bez brige, riješit ćemo i to… Ima vremena. – Žao mi je što vam pravim ovolike probleme… Rekla bih to tužnije, no osjećaji su mi odumrli nakon trećeg problema, ako se sjećate... 148


– Naravno, sjećam se. A vi se ne biste trebali ispričavati, niste krivi ni za što. Život je onaj koji nam piše sudbinu. Ali budite bez brige, ima puno većih problema od vaših. Vaši problemi nisu ništa naspram trihotilomanije i sličnih nevolja koje su napučile ovaj svijet. Ovaj divni novi svijet12. – Zar ima i takvih pacijenata? – Jana zapita te nastavlja ne čekajući odgovor. – Ja sam mislila da vi ne smijete otkrivati probleme drugih pacijenata… Jednako tako nekome možda govorite da njegovi problemi nisu ništa naspram mojih. A o sebi nikada ne pričate, kao da niti nemate život izvan ove prostorije i između satova s pacijentima. Čini li mi se samo to, ili? – Jana, Janice… Ti ovdje dolaziš govoriti, ja slušati – doktor se počne braniti. – Nikada ne otkrivaj svoje tajne ljudima čije tajne ćeš ti otkriti – dovršivši rečenicu, namigne joj bez imalo srama, zagonetna osmijeha razvučena preko doktorova lica. Nekoliko trenutaka nakon potpune tame koja je prekrila pozornicu, pale se dva reflektora, usmjerena prema dugonogoj silueti. Stoji na presjeku jakih zraka svjetla, u sjajnom krugu koji je grli toplinom, a ona njega zasljepljuje ljepotom. Djevojka kovrčave crvene kose pažljivo motri publiku proučavajući svaki nos, svaku boru, svaku lošu plastičnu operaciju ili novčanu transakciju. Svaki grijeh, svaku laž i nesretnu, nikada neispričanu priču o ljubavi ili mržnji, sudbini i životu oko nje. Nije joj potrebno više od nekoliko treptaja da dozna sve o osobi koju promatra. Njenu prošlost, sadašnjost i budućnost može prepričati s velikom sigurnošću i točnošću. Nakratko izlazi u tamu, dok je slijede tihe note. Kada se vratila, glazba je već bila u punom jeku, a mikrofon u 12

Divni novi svijet – djelo Aldousa Huxleyja 149


njenim nježnim ručicama. Sigurnim koracima prijeđe pozornicu, uvijek praćena svjetlom, jer ona je naposljetku to – svjetlo. – Toliko života od kojih su svi različiti na svoj, a jednaki na tuđi način. Promatraju druge, od njihovih problema bježe onima koji njih promatraju. Potom ti isti bježe – djevojka šapuće u mikrofon, prateći spori ritam jazza. Djevojka nakratko zastane kako bi maknula čuperak kose s lica te dalje nastavi, nešto glasnije: – Oprostite mi, no danas nisam raspoložena za pjevanje. Uz toliko smrti nitko ne bi trebao biti. Niti po cijenu ovog psihijatra. Znate, željela bih se zahvaliti likovima što su otkrili svoje tajne bez ikakvog susprezanja. Zatim glumcima koji su pretrpjeli onoliko gluposti koliko ste vi, dragi gledatelji, bili spremni pogledati. Na tome vam se divim te vam pritom, također, zahvaljujem. A sada, zbogom. Ogorčenje se ne primijećuje samo u njezinu glasu već i na prelijepom mladom licu. Svježa udovica odbacuje karijeru, publiku i slavu kako bi u miru mogla prežaliti gubitak. Nitko joj ne može zamjeriti, no i da želi, ona mu ne bi dala priliku. U tom trenu oba se reflektora ugase, ostavivši cijeli prostor u potpunoj tišini. Publika ostane prikovana za već neudobna i znojna sjedala. Njihovi nijemi izrazi lica zrcale zbunjenu unutrašnjost. Bez riječi, usnula gospoda pokušavaju shvatiti što se upravo dogodilo. Završilo je? Pa logično, svi su mrtvi, višemanje. Nisu mrtvi – nisu niti bili živi… Pljesak. Zaslužili su, nije bilo lako odglumiti toliko poplava i proživjeti toliko štakorskih specijaliteta. Također nije bilo lako to ni prožvakati i probaviti, prateći sve iz tame. Bogata lica izlaze iz dvorane i bez riječi prolaze ispod Stvaranja Adama. Ovoga ga puta i ne primjećuju. Ne vide 150


dalje od svog nosa, a misli su im pune zabrana i naredbi vezanih uz ponašanje u ovakvom tipu društva. Nema hvalisanja, nema svađa, nema komunikacije. Nema skrivenih pogleda prema ljubavnicama i ljubavnicima, svi se previše brinu za vlastiti ugled. I razmazanu šminku nakon ovako duga sna. Vlastita se slika u društvu stvara godinama i brojnim čekovima. A uništiti ju je moguće u samo nekoliko trenutaka, tijekom jedne mizerne predstave ili razgovora potpunih mediokriteta kojih je sada puna ulica. U nekoliko scena koje poput ogledala odražavaju svakog pojedinog čistunca, prikazano je previše istine. Više nego je ijedan od gledatelja rekao u svom mizernom, no luksuznom životu. Ipak, više od sadašnjih izjava, djela ili koraka brine ih prometna nesreća o kojoj su čuli tijekom pauze. Nema prisutne osobe koja ne odbija odgovornost u ovom slučaju, smatrajući ga običnom glupošću. Najvažnije je doći do svog automobila i odvesti se u nepoznatom pravcu nastojeći vratiti život u normalu. I ugled. Samo jedna osoba izlazi tiho, bez ikakvih briga. To je glavni krivac za prometnu nesreću. Onaj koji je automobil zabio u ovu grupu bogataša izmislivši cijeli slučaj. Njegova pratiteljica zamišljeno ga slijedi, pokušavajući se sjetiti u kojem se točno trenutku zbila nesreća o kojoj je i ona prvi put bila obaviještena tijekom pauze. "Možda celuloza ipak izaziva senilnost. Nema veze, mršava sam", prolazi joj glavom, dok prostorom odjekuje kruljenje iz njezina izmučena želudca. Misli prolaze kroz utihnule, zabrinute mozgove užurbanih bogataša, no riječi ne izlaze. Poput štakora koji napuštaju uskoro poplavljeni brod, žure k spasu, nastojeći razmišljati o nevažnim stvarima. Ne o tome "gdje mi je supruga" ili "nadam se da me vozač čeka, spreman na dugu 151


vožnju", već o nevažnoj predstavi koja im je preokrenula život, iako one prave, u kojoj su samo glumili, nisu niti svjesni. Nestaju u daljini, navodeći očekivane opise i komentare, ranije uvježbane za ovu prigodu: "Smeće…" "Glupost." "Na što sam ja vrijeme potrošio, a mogao sam biti sa… Ma i ona je ionako bila tu, a sada bježi s njim…" Stotine malih svjetova pada u vodu, dok se jeka skupocjenih koraka udaljava zamjetnom brzinom. Pljesak.

152


prazna stranica


ZAHVALE Iskreno zahvaljujem svojim roditeljima, Nadi i Franji, na podršci i pomoći u ispunjavanju mojih dosadašnjih želja i snova, na plaćanju računa za sve knjige koje sam poželio imati na polici. Također i sestričnama, Sandri, jer se uvijek pobrinula da mi u ruke dospiju kvalitetne knjige, te Tamari na novom životnom iskustvu. Vrlo sam zahvalan i širokom krugu prijatelja koji su svojom raznolikošću u meni budili inspiraciju, ponekad i više nego je potrebno. Aci, na šarenom pogledu na sivi svijet. Adi i Belli na stalnoj potpori, Mici, Anji, Marku, Zumzu i Tomislavu – kao i ostalima koji nisu spomenuti jer ne želim imati zahvalu dulju od samog romana – na bezbrojnim produktivnim kava-mlijeko-vodama. Bilo bi neobzirno od mene ne zahvaliti urednici Marini Vrđuka – na prihvaćanju mojih želja i ideja, brojnim emailovima savjeta i njenih ideja – kao i ostatku ove uigrane, opuštene družine. Na kraju, posebno je mjesto rezervirano za Jelenu J-Zlo Tondini koja me natjerala da se okušam u nečem ovakvom. Svi su me ovi ljudi, kao i knjige naučili nečemu, hvala im.

154


O AUTORU Josip Potnar rođen je 1990. godine, u Bjelovaru. U istom je gradu pohađao Osnovnu školu. Iako je oduvijek pokazivao zanimanje za kreativno stvaralaštvo, kao daljnji stupanj obrazovanja odabrao je Prirodoslovno-matematičku gimnaziju. 2008. godine, na nagovor mentorice, prijavio se na LiDraNo. Bez problema je dogurao do državne razine te je proveo nekoliko dana u Dubrovniku, upoznajući buduće pisce, glumce, no i neke etablirane književnike. U pisanju mu pomažu česti izleti u razna područja, kao što je sportski ples u kojem je tijekom nekoliko mjeseci proučavanja i treniranja pokupio samo prva mjesta. Uz navedeno i nenavedeno, ponekad surađuje ili pomaže lokalnim teatrima oko predstava, najčešće humanitarnog karaktera.

155


POPIS IZDANIH KNJIGA U EDICIJI KATAPULT

Smeće – A. Kapidžić, E. Krivac i M. Novković Snuff film – Goran Dević Kvadratni alfabet – Marko Tokić Zlatna Pirana – Nikola Tutek Hermesov poučak – Yves-Alexandre Tripković Cyber joint (+Sex & nasilje) – Marin Tomić Zelene doline ludosti – Dijana Merdanović Bludilište – Luka Rukavina Ima boljih stvari od suhe odjeće – zbirka, grupa autora Mačka u čizmama – Iva Pejković


O UDRUZI KATAPULT

Udruga Katapult je osnovana u Rijeci početkom 2006. godine s ciljem poticanja stvaralaštva i kulture mladih, promoviranja mladih autorica i autora te suradnje u izdavaštvu. Udruga svoje ciljeve provodi kroz promocije mladih autorica i autora, kreativne radionice i seminare, pružanje logističke i edukacijske potpore članovima u kreativnom pisanju, lekturi, grafičkom dizajnu, web dizajnu, uredništvu, grafičkoj pripremi, crtanju stripova, marketingu itd. Drugim riječima, udruga Katapult educira mlade u svim segmentima izdavačkog procesa, potiče njihovu kreativnost, međusobno i zajedničko djelovanje i suradnju te volonterstvo kao temeljnu vrijednost modernog, aktivnog i snažnog civilnog društva. Također kreira kulturni prostor u kojem mladi mogu ostvariti svoju kreativnost, osigurava im potporu i daje povratnu informaciju o njihovom radu. Jednako tako želi razviti odgovornost autora prema knjizi kao proizvodu svojeg i tuđeg kreativnog rada.

kontakt e-mail katapult@katapult.com.hr


CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA RIJEKA UDK 821.163.42-31 POTNAR, Josip Mrtva puhala žive vječno / Josip Potnar. - Rijeka : Zigo, 2009. – (Katapult ; sv. 11) ISBN 978-953-7142-37-7 120223004


C O M M O N S

D E E D

Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 2.5 Slobodno smijete: • umnožavati, distribuirati i javnosti priopćavati djelo Pod sljedećim uvjetima:

Imenovanje. Morate priznati i označiti izvornog autora ili davatelja licence. Nekomercijalno. Ovo djelo ne smijete koristiti u komercijalne svrhe. Bez prerada. Ne smijete mijenjati, preoblikovati ili prerađivati ovo djelo.

• U slučaju daljnjeg korištenja ili distribuiranja morate drugima jasno dati do znanja licencne uvjete ovog djela. • Od svakog od tih uvjeta moguće je odstupiti, ako dobijete dopuštenje nositelja autorskog prava. Prethodno ni na koji način ne utječe na zakonska ograničenja autorskog prava. Ovo je svima čitljiv sažetak Pravnog teksta (pune licence).


Josip Potnar • Mrtva puhala žive vječno

creative commons

Izdavač Zigo Rijeka Za izdavača Zlatko Ožanić Urednik Marina Vrđuka Jezična savjetnica Maja Gregorović Oblikovanje naslovnice Enver Krivac Travanj, 2009.

ISBN 978-953-7142-37-7 www.katapult.com.hr


E-izdanja objavljuju se u sklopu programa Edicija Katapult koji se provodi uz financijsku podršku Odjela za kulturu Grada Rijeke i Zaklade Kultura nova


Ova predstava… Zbunjujuća fabula, ne? Moja isprika, nisam je ja stvarao, samo sam je podržao. Neshvatljivi motivi, barem vama... Ptice koje izgaraju pretvarajući se u pepeo, Kinezi u autobusu, štakori za ručak. Kokošari… Moderna perverzija nastala kako bi zbunila društvo koje inače prihvaća takve prizore kao normalne. Paradoks. Ili Parado X? Želite još jedan neshvatljivi motiv? Na početku je cijelo gledalište bilo puno. Sada pak… Hajde, okrenite se, pogledajte uokolo. Jako vas je puno ostalo, doista. Više od te brojke zaradite svakoga dana, sjedeći u fotelji i snobovski pušeći lulu ili ispijajući treći martini.

Predlažem vam da odgledate ovu tragediju do kraja i šutke izađete ne trudeći se vašim bračnim partnerima opravdati ljubavnike, ljubavnice, čistačice koje nikada ne čiste, a ipak ih držite zaposlene. Naravno, ispišete im i ček s ogromnom svotom svakog mjeseca… Isprazni ste. Ne očekujem pljesak, samo pljusku. Hvala. ulomci iz romana

59,00 kn ISBN 978-953-7142-37-7 www.katapult.com.hr


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.