Page 1


prazna stranica


LUKA RUKAVINA BLUDILIŠTE


prazna stranica


Luka Rukavina

Bludilište

Zigo Rijeka, 2008.


prazna stranica


Sadr탑aj A.tonalna P.anika .............................................................. 7 Sati u znaku vuka ............................................................ 44 Radna verzija ................................................................... 62 Prozor u svijet ................................................................. 95


prazna stranica


A.tonalna P.anika Prema motivima i likovima „Američkog psiha“ Breta Eastona Ellisa

LIKOVI: Marko Mamić Patrick Bateman Tim Price/Tomica Žana Bruno Marin Martina T. Marina Curica u Bestu/Žena u teretani Plavuša/Djevojka Prodavač/Starac Ivan Kerić Roman Marić

Mjesto i vrijeme radnje: Zagreb, danas.

PRVOTRAVANJSKE BUDALE (Tim Price i Patrick Bateman u taksiju. Tim razglaba naširoko. Patrick se trudi slušati. Marko Mamić sjedi za stolom na suprotnom kraju scene.) TIM: Snalažljiv sam, kreativan, mlad, beskrupulozan, visoko motiviran, vrhunski obrazovan. Zapravo hoću reći da društvo sebi ne može priuštiti da me izgubi. Ja sam mu pozitivna stavka. (Zastane na trenutak, razmisli i nastavi.) 7


TIM: Mislim, činjenica jest da se svima fućka za posao, svi mrze svoj posao, ja mrzim svoj posao, ti si mi isto rekao da mrziš svoj. Što da radim? Da se vratim u Los Angeles? Ni slučajno! Nisam prešao s UCLA-a na Stanford da bih trpio ovo sranje. Jesam li ja jedini koji misli da ne zarađujemo dovoljno? (Walkman, koji je do sada držao oko vrata, sprema u aktovku.) TIM: Ne volim se žaliti, zbilja ne volim – na smeće, otpad, bolest, na to koliko je ovaj grad postao prljav, a svi znamo da je pravi svinjac. Hmm, sve životinje izlaze noću. To je iz... PATRICK: (Iziritirano) Taksista. (Tim vadi današnje novine.) TIM: Samo u jutrošnjem izdanju, da vidimo, zadavljeni fotomodeli, dječica bačena s krova stambene zgrade, klinac ubijen u podzemnoj, komunistički skup, ubijen šef mafije, nacisti. (Lista) Igrači bejzbola oboljeli od AIDS-a, opet nešto o mafiji, prometni zastoj, beskućnici, razni manijaci, pederi padaju k'o muhe po ulici, zamjenske majke, otkazivanje televizijske sapunice, klinci upali u zoološki vrt i mučili i zapalili žive životinje, opet nacisti. (Pogleda oko sebe pa Patricka koji ga uopće ne sluša.) TIM: Fora je u tome što se sve to dogodilo u ovom gradu – nigdje drugdje, samo ovdje, ček', evo opet nacisti, prometni zastoj, pa opet zastoj, prodaja djece, djeca na crnoj burzi, djeca oboljela od AIDS-a, djeca narkomani, zgrada se srušila na dijete, dijete-manijak, pa zastoj... Možda je dijete postalo manijak zbog prometnog zastoja. Samo treba spajati kockice. (Stanka.) TIM: 'Si ga vidio? To je 24. prosjak kojeg sam danas vidio. Brojao sam! 8


(Stanka.) TIM: Zašto nisi obukao onaj mornarskoplavi blejzer od kamgana i sive hlače? Pa ne vjerujem! Bolesti! Sad imaju teoriju da, ako možeš dobiti AIDS seksanjem s nekim tko ga ima, onda možeš pokupiti bilo što, virus ili ne – Alzheimerovu bolest, mišićnu distrofiju, hemofiliju, leukemiju, anoreksiju, šećernu bolest, rak, multiplu sklerozu, cističnu fibrozu, moždanu kap, disleksiju, za Boga miloga – možeš dobiti disleksiju od neke pičke. PATRICK: Nisam baš siguran, ali mislim da disleksija nije virus. TIM: Tko to zna? Oni očito ne! Ajde, dokaži. PATRICK: Daj, Price, ušuti. Možemo samo malo uživati u glazbi. (Preko razglasa se čuje Katrina and The Waves i „Walking on sunshine.“) TIM: Odjebat ću Courtney. Gotovo. Piši: propalo. Dvadeset šest, dvadeset sedam. Rekao sam joj da sam osjetljiv, da me jako pogodila nesreća Challengera. Što još koza hoće? Etičan sam, tolerantan, vrlo zadovoljan vlastitim životom, optimističan. Pa zar nisi i ti? PATRICK: Da, ali... TIM: Sve što dobijem od nje je sranje: srać, srać, srać... (Stanka.) TIM: 28, 29, jebote. (Patrick se ustaje i razbija situaciju. Dolazi do Marka Mamića. Marko i dalje sjedi za stolom i rukama drži glavu. Možda spava, možda čita.) PATRICK: (Marku) Timothy je jedina zanimljiva osoba koju poznajem. (Rez. Prelazak iz dosadašnjeg snoviđenja u realnost. Grubo svjetlo.) 9


MARKO NA POSLU (Marko sjedi za stolom u firmi u kojoj radi, investicijskoj venture kapital banci u centru Zagreba. Tomica ga prekida u viziji. Tomica i Marko su neka vrsta prijatelja. Tomica je čovjek kojem nećeš povjeriti svoje najdublje tajne, ali je osoba koju zoveš kada se želiš dobro provesti. Glazba je vrlo glasna.) TOMICA: Marko... (Trese ga) Marko... Marac... (Marko diže pogled s laptopa. Ogledava oko sebe. Primjećuje Tomicu.) TOMICA: MARKO!!! (Marko skida slušalice. Glazba prestaje na rez.) MARKO: Koji kurac? (Pogleda Tomicu) Koji kurac ti hoćeš? TOMICA: Opet buljiš u to sranje? MARKO: O čemu pričaš? Radim. TOMICA: Ne moraš to meni prodavati, stari. Opet jebeni Američki psiho. MARKO: Što ti znaš! TOMICA: Daj konačno uzmi neki pošteni film. Matrixxx, na primjer. Čovječe, koje sise… Ili Babewatch. MARKO: Ima li tvoj posjet neku svrhu osim kritike filmske umjetnosti? TOMICA: Mir, čovječe. Danas: ti, ja, napaljene studentice prava i bruto nacionalni proizvod Bolivije. MARKO: Može. Za razliku od jučer kada je bilo: ti, ja, napaljene studentice ekonomije i bruto nacionalni proizvod Bolivije. Hemingway? TOMICA: Naravno. (Tomica se ogleda po uredu.) TOMICA: Zgodna… (Teško nalazi nešto što bi pohvalio. Konačno ugleda hi-fi liniju.) TOMICA: Zgodna linija. Kenwood? 10


MARKO: Ne. TOMICA: Sony? MARKO: Blizu. TOMICA: Panasonic? MARKO: Ne vrijeđaj. TOMICA: Pardon, gdje su mi maniri? Hmmm... MARKO: Marantz, neznalico. (Ulazi sekretarica Žana, zgođušna ženica kasnih dvadesetih. Nije baš tip koji Marko i Tomica ganjaju po raznim disko i noćnim klubovima, ali može proći u slučaju nužde.) ŽANA: Marko, imaš poruke. Zvao te Prpić iz osiguranja. Želi da mu javiš koju premiju hoćeš. Onda tvoj brat. Poručuje ti, citiram: «Jebeni kretenu, stop, što mi ne pošalješ još love, stop, Tajland je skupa zemlja, stop». Ivan Penić predlaže ručak u četvrtak u 13 sati. Potvrditi. MARKO: (Uzdah) Hmmm. Ako Martin opet nazove, reci mu, citiram: «Odjebi»! Potvrdi Ivanu. Izaberi neku, bilo koju dosadnu policu osiguranja i javi tom tvoru. Boli me glava. ŽANA: Još nisi riješio dionice za... MARKO: Dosta, prekosutra, možda. Nek' čekaju. ŽANA: Ako je to sve... MARKO: Nemoj ponovno doći tako obučena. ŽANA: Molim? (Tomica samo promatra situaciju i šuti.) MARKO: Nemoj tako obučena ponovno doći na posao. Plavo ti uopće ne stoji, izbjegavaj široke kragne. Bokovi su tvoji prijatelji. ŽANA: Dobro. MARKO: I za ime Božje, kloni se neukusa zvanog Benetton. (Žana pomalo posramljeno odlazi.)

11


TOMICA: Onda? Idem ja «raditi»! MARKO: Ok, guza i coctail night obećavajuće zvuče. Samo da još dođu one Hamedove. TOMICA: Yeah, baby. (Marko vraća slušalice na uši. Glazba se mijenja u Talking Headse.) MARKO: Zovem se Marko Mamić. Ja jednostavno nisam ovdje. Upravo ovdje ne sjedim i ne razmišljam. Ubijam sjećanje, ubijam bol, a ipak se spremam na život. Bojim se. Bojim se da moja maska razuma samo što nije pala. (Iz nepoznatog pravca prostorom odjekne zastrašujući ženski vrisak. Marko samo sjedi na mjestu. Glazba se nastavlja.) MARKO: Ovo je moj život i svakim je trenutkom sve kraći. Želim uništiti nešto lijepo… (Pauza) Zdravo, Clarice. Možeš li još uvijek čuti plač jaganjaca? (Pauza) Koji ti je najdraži horror-film?

HEMINGWAY (Marko i Tomica ulaze u poznati zagrebački kafić-klub Hemingway. Velika je gužva, sve je puno. Marko i Tomica traže poznanike. Kod šanka primjećuju Brunu i Marina. Dolaze do njih i pozdravljaju se. Naša četvorica, a i ostali, vrlo su slično odjevena i vrlo slično izgledaju. Skupa odjela, zalizane kose, pomalo nabildano tijelo. U zraku su skupoća i miris novca. Mahnu konobaru, naruče pića. Konobar ih odvede u poseban dio, malo izoliran.) BRUNO: Treba nam još pića. MARIN: Znači, ne nastavljamo modnu raspravu. Paul & Shark – neukus ili potreba? BRUNO: Oladi, još je rano. Marko, 'oćeš ti zaključit raspravu? MARKO: Ja bih rekao: nužno zlo. Ne možeš bez njih, ne

12


možeš s njima. BRUNO: Ne kaže se to možda za žene? MARKO: Žene, odjeću, masovne medije… Sve je to isto. (Mali muk.) MARKO: Dobro. Moje je pitanje: Ako glave svojih prijatelja kretena razneseš Magnumom 38, je li to kazneno djelo, prekršaj ili Božji čin? BRUNO: Marko, pošalji pismo u Glas Koncila ili neko slično sranje, i ne maltretiraj nas. Pričali smo o modi, a ne o prolivenu mozgu po tek očišćenom tepihu dnevne sobe. (Svatko je od prisutnih vidio nešto jako zanimljivo u daljini.) MARIN: Bilo bi dobro nešto pojesti. BRUNO: Za što ste raspoloženi? TOMICA: Nešto plavokoso s velikim sisama. MARKO: Hmm, meksičko… BRUNO: Idemo poslije u Best? Prošli sam tjedan tamo pokupio neku studenticu iz Rijeke. MARIN: O Bože, ne opet. BRUNO: Što tebe muči? MARIN: Bio sam s tobom. Ne sluša mi se opet ta priča. BRUNO: Ali ne znaš što je bilo poslije. Uglavnom, pokupim tu malu – odličan komad, velike sise, super noge, čvrsto tijelo – i platim joj nekoliko koktela. Došla u Zagreb na proljetne praznike i praktički skače na mene. I tako je odvedem k sebi. MARIN: Dolazi odvratan dio. BRUNO: Čistunče. Pa ne mislim s njom kupovati stan ili ići na Hvar. Samo hoću pičku kojoj mogu 30–40 minuta sjediti na licu. (Marko ga gađa papirnatim kišobranom.) BRUNO: No, slušajte. Dođemo do mene, već je popila

13


dovoljno koktela i onda… TOMICA: I dala ti je bez kondoma? BRUNO: Krivo! Zamislite ovo: jedino me pristala trljati rukom i, najbolja fora, nije skinula rukavicu! (Priča nije polučila ovacije.) MARIN: Treba tebi Splićanka. TOMICA: Daj, one misle da je SIDA neka nova grupa. MARKO: Stvarno je smiješno što trebe misle da su tipovi zabrinuti oko tih stvari. BRUNO: Ne pada mi na pamet staviti jebeni kondom. (Netko im se približava. To je Martina T.) MARTINA: (Mazno) Bok, dečki. Već dugo nisi bio do mene, Marko. MARKO: Hmm, puno posla. Znaš kako je... MARTINA: Mogli bismo na ručak ovih dana... MARKO: Mogli bismo. MARTINA: Znaš, dragi mi je na putu. (Muško društvo sluša i ne može vjerovati.) MARKO: Može u srijedu. MARTINA: Onda svrati do hotela od tatice. Ta ta. (Ode.) MARKO: Glupa koza. Trebalo bi joj zavrnuti vratom. TOMICA: Opusti se. (Stanka. Negdje u pozadini Britney Spears želi da je netko još jednom lupi. Patrick Bateman prošeće prostorijom.) MARKO: Znate što kažu u Američkom psihu? BRUNO: Ne, što? MARKO: Kada vidim zgodnu djevojku kako šeće ulicom, pomislim na dvije stvari. Jedan je dio mene želi izvesti van, razgovarati s njom, biti fin i pristojan. BRUNO: A drugi?

14


MARKO: Drugoga zanima kako bi njena glava izgledala na kolcu. (Muk. Patrick Bateman u pozadini lagano zaplješće.) MARKO: Je l' idemo u Best ili ne?

BEST (Od neke tehnoglazbe sve se trese, a ekipa je očekivana. Mnogo klonova Marka i prijatelja, isto odijelo, ista frizura. Razgledavaju što se nudi od žena, ali i droge. Bruno i Marin nestaju u gužvi. Neka djevojka napaljeno pleše oko Marka i Tomice. Nakon inspekcije nisu oduševljeni.) MARKO: Moramo nešto nabaviti. Neizdrživo je na čisto. TOMICA: Ok. (Tomica dolazi do djevojke.) TOMICA: Imaš li nešto što bi jako usrećilo dvojicu zgodnih mladića? (Djevojka pokaže na sebe.) TOMICA: Nisam mislio na to. Bijelo, lijepo… (Upućuje ih prema dileru. Tomica dolazi do njega, nešto šapuću.) TOMICA: Bejbi, djelujem li ja kao netko tko ima problem s novcem? (Uz tehno pozadinu, obave transakciju. Marko i Tomica se povlače u WC, uguraju se u jedan odjeljak. Treba pametno iskoristiti platinaste AMEX kartice.) TOMICA: Bolivijsko bijelo, najbolje što kune mogu kupiti. MARKO: Ajde već jednom. TOMICA: Nije baš mnogo. MARKO: Možda zbog svjetla. TOMICA: To prodaju na miligrame. 15


(Vade kartice i upotrijebe ih kao žličice. Prinesu nosu i glasno inhaliraju.) TOMICA: O, moj Bože! MARKO: Što je? TOMICA: To je miligram jebenog saharina! MARKO: Stvarno je slab, ali ako ga šmrknemo dovoljno, mislim da će biti u redu. TOMICA: Želim se ovim drogirati, a ne zasladiti čokolino. MARKO: Uvijek to možeš dodati u kavu s mlijekom. (Pauza) Smiri se. Moramo to potrošiti. TOMICA: Vjerojatno imaš pravo… Dakako, ako se svi naši imaginarni prijatelji s tim slažu. (Iz pozadine se čuje zbor glasova.) GLASOVI: Što se nas tiče, to je u redu. TOMICA: Jebite se! GLASOVI: Jebi se ti. MARKO: Ne, ti se jebi!!! (Obojica prasnu u smijeh.) TOMICA: Dobro, idemo. MARKO: Tako treba. (Sada zabava može početi! Pomiješaju se s ruljom, odlaze po piće. U međuvremenu se glazba promijenila: Avril Lavigne viče kako je sve jako komplicirano. Ma daj.) MARKO: Znaš, današnja glazba nije što je nekad bila. (Iz sjene se pojavljuje Patrick.) MARKO: Recimo, Genesis. To je glazba. TOMICA: Što? Kakav jebeni Genesis? MARKO: Veliki sam obožavatelj Genesisa od objavljivanja njihovog albuma Duke 1980. godine. Svi albumi prije Dukea su mi se činili preartistički, preintelektualni.

16


Upravo se na Dukeu počela osjećati nazočnost Phila Collinsa. PATRICK: Glazba je postala suvremenija, sintetički bubnjevi dominantniji, a tekstovi manje mistični, konkretniji. Složena, jesna istraživanja gubitka prerasla su u prvorazredne pop-pjesme koje sam prihvatio sa zahvalnošću. MARKO: Klasičan je primjer "Misunderstanding", koji nije bio samo prvi hit osamdesetih, već je odredio ton njihovih sljedećih albuma tijekom desetljeća. PATRICK: Album ABACAB izašao je odmah nakon Dukea, još jedno oružje u sve više rastućem glazbenom arsenalu. I tu pjesme oslikavaju mračne osjećaje i govore o ljudima koji se osjećaju izgubljenima ili su podvojeni. MARKO: Zvuči depresivno? Nikako. Produkcija i zvuk su veseli i poletni. PATRICK: „Who dunnit?“ govori o temi konfuzije na pozadini ritmički nabijenog ugođaja… MARKO: A pjesma je tako uzbudljiva jer pripovjedač na kraju ništa ne uspije otkriti. TOMICA: Za tebe je bilo dosta bijelog. (Izgubljeni se Bruno i Marin vraćaju.) MARIN: Oprez, druže. Prekurvasto za moj ukus. BRUNO: 'Ste našli droge? MARKO: Ne! Ništa od toga. TOMICA: Škvadra je u kurcu. Ko da smo u jebenoj Kutini! (Nastavljaju besciljno klataranje uz besciljnu glazbu. Nakon još promjene glazbe i ne baš pohvalnih pokušaja plesa, visoka plavuša prolazi kraj društva. Marko joj pristupa.) PLAVUŠA: Želim tvoj pobačaj. MARKO: Na pravom si mjestu.

17


(I nestaju u gužvi. Glazba se pojačava do zaglušujuće.)

MARKOV STAN (Marko doma dovlači ženu koju je upoznao u Bestu. Stan mu je hladan i proračunat prostor u kojem se dobiva osjećaj muzeja, a ne prostora u kojem netko prebiva i provodi dane. Marko je gol, osim Ray-Banica koje nije skinuo tijekom animalnog, moglo bi se reći akrobatski nastrojenog, sexa...) PLAVUŠA: Aaaaaaa, svršavam, aaaaaaaaa! (I to je to. Marko siđe s plavuše, i pomakne se na drugi dio kreveta. Nakon početnog oduševljenja, plavušin entuzijazam je naglo pao. Sada se sklupčala i krenula prema torbici koja se nalazi na sredini prostorije. Plavuša krene zapaliti cigaretu.) MARKO: (Bez da je pogleda) Nemoj. (Plavuša je zbunjena. U sobi, na noćnom stoliću, vidljivo je izložena pepeljara.) PLAVUŠA: Ali imaš pepelj... MARKO: Pušenje je prljava navika. Nemoj pušiti u mom stanu ili u mojoj blizini. (Plavuša spremi cigarete natrag u torbicu.) MARKO: Ne želim ništa o tebi znati. Boli me… PLAVUŠA: Je l' to Versace? (Pokazujući na izloženo odijelo) MARKO: Ne, nikako. Ne vrijeđaj. Prada. Već dugo ne sumnjam u ljudsku mogućnost smišljanja stalno novih i novih načina da pokaže svom bližnjem kako ima hrpe novaca koje samo treba potrošiti. Tržište luksuznom robom potpuno je preuzela Prada. Aplaudiram briljantnosti toga pothvata. Gdje drugdje možete vidjeti populaciju koja inače nosi dijamante kako se tuče za najlon? Odgovor: samo Prada. Više od marke. Mantra. Pozdrav. "Prada" Uskoro bok uz bok s Aloha, Ciao, Bok i Shalom. 18


(Pauza. Marko ustaje da bi upalio glazbu.) MARKO: Mislim da bi trebala poći. Mislim da bih ti mogao nauditi. Mislim da se ne mogu kontrolirati. PLAVUŠA: U redu. (Polako počne skupljati svoje stvari po sobi dok Marko nastavlja svoju lamentaciju.) MARKO: Mislim da će se dogoditi nešto loše. PLAVUŠA: Razumijem. MARKO: Ne želiš da ti naudim? PLAVUŠA: Zato i odlazim. MARKO: Možda je ipak malo prekasno. Mislim da gubim... (Ostatak rečenice se izgubi u krikovima i lokvama krvi. Vrlo dobar i skup kuhinjski nož izabrano je pomagalo za ovu prigodu. Nakon što je završio posao, pridružuje se bendu na drugom kraju scene, samo u boksericama i Ray-Banicama na nosu. Marko s bendom izvodi pjesmu «Patrick Bateman» Manic Street Preachersa. Treba mu malo da uhvati pravi ton, ali uspijeva te se do kraja pjesme potpuno uživljava.) MARKO (Pjeva): He's a real cool guy and he's a hero of mine Travis, Rhinehart rolled into one cute son Less than zero a grotesque nightmare Subtly disturbing like normal behaviour I understand nothing and I cannot speak I'd walk in the park but the trees are diseased No sweetheart and I am too confused I only love my watch and my snakeskin shoes I feel so small in the supermarket queue

19


People seem to laugh at my choice of food My personality is held together with Sellotape A loose fit just like a numb junkies hate I pretty my face with all this cream and stuff Ugliness inside much harder to cover up I lack the thought to care about politics Just do what I like ain't that democratic Genesis, Huey Lewis, Filofax, CD 5 A backdrop to discuss over expensive wine Didn't even know when or why I should stop I feel so stupid like a joke that belongs I guess all psychos are made out of money I cannot be saved as liberals keep telling me I don't wanna be understood I just wanna kill Out of blandness I am your everyday thrill Patrick Bateman We are babies crippled in Christ Patrick Bateman Therefore I must be God I must, I must be God I touched your lips but now I just paint Surface reflection all I desired babe I am melancholy, flower cutting through stone I am a crime everybody has at home Papers hate me but they need my behaviour The dignity amongst Hollywood trivia Escape is so cheap of alcohol and whores Mines the sanity of exclusive gun laws 20


Art critics say porno's easily obscene Late show retards Dice Clay is true poetry They've never tried living underneath the water That's real end of the century nausea Patrick Bateman We are babies crippled in Christ Patrick Bateman Therefore I must be God I must, I must be God Patrick Bateman We are babies crippled in Christ Patrick Bateman I fucked God up the ass I fucked God up the ass Patrick Bateman Patrick Bateman Patrick Bateman Patrick Bateman

JUTRO (Imamo priliku promatrati Markov jutarnji ritual. Kupaonica, veliko ogledalo, raskošna tuš-kabina.) MARKO: Tuš ima univerzalnu glavu za sve smjerove koja se vertikalno prilagođava do 75 cm. Izrađena je od australske zlatnocrne mjedi i prekrivena bijelim emajlom. (Marko se pojavljuje i ulazi u tuš. Patrick Bateman izlazi na scenu u kućnom ogrtaču.) PATRICK: Počinjem s želeom za čišćenje na bazi vode, pa 21


peeling za tijelo na bazi meda i badema, a lice očistim peelingom u želeu. Šampon Vidal Sassoon osobito je dobar za ispiranje sasušenog znoja, soli, ulja, onečišćenja u zraku i prljavštine koja kosu čini težom i lijepi je uz tjeme zbog čega čovjek izgleda starije. (Marko izlazi iz tuša i oblači kućni ogrtač. Staje pred ogledalo. Odmah do Markovog ogledala je još jedno. Patrick dolazi do njega. Kako Patrick govori, Marko radi.) PATRICK: Prije brijanja držim vrući ručnik uz lice dvije minute kako bi mi se smekšale dlake na bradi. Zatim stavim mnogo hidratantne kreme i pustim nekoliko minuta da se upije. Možete je isprati ili preko nje nanijeti kremu za brijanje. Prije brijanja uvijek navlažite britvu toplom vodom i brijte se, blago pritišćući, u smjeru rasta dlaka. Poslije umijte lice hladnom vodom kako biste uklonili sve tragove pjene. Najbolji je losion poslije brijanja s vrlo malo ili nimalo alkohola. Kolonjsku vodu nipošto ne stavljajte na lice, jer alkohol isušuje kožu i čini je starijom. (Treba postići dojam svetoga rituala, kao mise. U posljednjoj se fazi i Patrick pridružuje.) PATRICK: Poprskajte lice vodom prije nanošenja losiona za omekšavanje kako biste omekšali kožu i zapečatili vlagu. Ako vam je put suha, upotrebljavajte losion za čišćenje koji uklanja mrtve stanice i otkriva finu kožu. I za kraj – balzam protiv starenja oko očiju.

TERETANA (Marko i Patrick ulaze u prilično praznu teretanu osim nekolicine u pozadini.) PATRICK: Moj osobni fitnes program uključuje aerobik,

22


ali i dizanje utega. Na spravi za noge napravim pet setova po deset ponavljanja. Isto i za leđa. (Pođe to napraviti. Marko ga slijedi.) PATRICK: Na spravi za trbušnjake već mogu napraviti šest setova po petnaest, a na spravi za bicepse sedam setova po deset. Prije utega provedem dvadeset minuta na sobnom biciklu. (Marku) Ajde, mali, da vidimo koliko možeš. (Marko okreće i okreće pedale. Uzima časopis i diže ga prema publici. To je časopis Novac s Miroslavom Kutlom na naslovnici. Marko se ugodno nasmije na nešto što je pročitao, a Nina Badrić preko razglasa tvrdi da je jako uzbuđena i više se tome ne može oduprijeti. Patrick za to vrijeme radi svoje vježbe i čita časopis Forbes. Trening se nastavlja. Marko silazi s bicikla i ide prema utezima.) PATRICK: Nakon bicikla slobodnim utezima napravim tri seta po petnaest ponavljanja pružanja i savijanja nogu pa tri seta po dvadeset ponavljanja uzdizanja u stranu za stražnje deltoide. (Između njih pojavljuje se mlada žena, dobro građena. Krene vježbati. Pokušava ne gledati Markove dobro definirane mišiće, ali joj ne uspijeva.) ŽENA: Dobro vam ide. MARKO: Hvala. ŽENA: Često ste tu? MARKO: Prilično često. PATRICK: Želi te. MARKO: (Patricku) Šuti. (Ženi) Hmm, ni vama ne ide loše. ŽENA: Trudim se. Nije lako. Lako odustanem. Treba mi motivacije. PATRICK: Želim te zaskočiti ovdje, sada! MARKO: Samo mislite na to kako će svi sliniti za vama na

23


moru. Bit ćete… Možemo na ti? (Žena kimne.) Glavna atrakcija. ŽENA: Baš si sladak. MARKO: Da, to sam ja. Sladak. ŽENA: Toliko sladak da ćeš dobiti moj broj. MARKO: I častiti te večerom, pa kinom, sve za kratku, prilično razočaravajuću jebačinu u tvojoj rupi od stana. Ne, hvala. PATRICK: To je već bolje. MARKO: Ili se možemo pokarati odmah. (Žena je šokirana. Pljusne ga i ode.) PATRICK: No, posvetimo se zanimljivijim stvarima. Za prsa napravim tri seta po dvadeset ponavljanja na kosoj klupi. Još dolazi na red i veslanje te trbušnjaci. I na kraju, za tricepse napravim po tri seta po dvadeset ponavljanja pritiskanja i stezanja na klupi. (Marko i Patrick pokušavaju istovremeno raditi što Patrick govori, ali Marku ne ide. Na kraju je poprilično zadihan.)

POSAO ZOVE (Marko sjedi u svom uredu. Nosi sunčane naočale i prazno gleda pred sebe. Ulazi Žana, drugačije, malo bolje obučena.) ŽANA: Marko, zvao je Ivan Kerić. Predlaže ranu večeru u petak. MARKO: Da, hmm, ok… valjda. ŽANA: Marko, htjela bih te nešto pitati tj. zamoliti... ovoga.. znaš... MARKO: Ne znam. ŽANA: Bi li bio problem, ako nije nešto bitno u pitanju, ako bih mogla imati slobodno poslijepodne? (Stanka. Neugodna tišina.)

24


MARKO: Dobro. ŽANA: Hvala ti puno, imam puno posla. MARKO: Zašto ga ne odeš onda raditi? ŽANA: Ah, da. (Žana krene prema vratima.) MARKO: Bolje. Samo, zelena nije tvoja boja.

VEČERA S MARINOM (Marina je Markova trenutna nazovimo djevojka. Osoba koju ne voli i, dapače, teško podnosi. Prostorija je osvijetljena samo pokrajnjim osvjetljenjem i daje vrlo intiman ugođaj. U pozadini se Bryan Adams pita je li ikad uistinu volio ženu. Marina i Marko sjede za stolom u sredini prostorije, lica im osvjetljava svijeća na sredini stola.) MARKO: Da nazdravimo? MARINA: Hmm, čemu? MARKO: Slobodi. (Marko nekoga ugleda u daljini i ljubazno digne čašu.) MARINA: Tko je to? MARKO: Moj prijatelj. MARINA: Ne poznajem ga. Iz firme? MARKO: Pusti to. MARINA: Tko je to? MARKO: Zašto? MARINA: Tko je to ? Reci mi. MARKO: Jedan moj prijatelj. MARINA: KOJI? Nije li on bio na mom božićnom domjenku? MARKO: Ne, nije. MARINA: Da to nije Filip Šovagović? Onaj pjevač? MARKO: Teško.

25


MARINA: Sigurno ga znam… MARKO: Oh, zaboga, zove se Mario Lavanter i ne, nije napisao «Ja ću budan sanjati». MARINA: Oh, kako zanimljivo. I, o čemu smo pričali? MARKO: O regeneratorima za kosu? O nekoj vrsti regeneratora? (Tišina) Ne znam. Slobodi? I tako je svejedno. (Marina se počne histerično smijati. Treba joj nekoliko minuta da dođe k sebi.) MARINA: Gospodine Mamiću, uistinu mi se sviđate. Obožavam vaš smisao za humor. Haha. No, htjela sam ti ispričati što se dogodilo sa Sarom i onim užasnim frizerom Draženom. Mislim… (Markov pogled polako klizi prema dolje.) MARINA: Gledaj me u oči, a ne u sise. (Nema promjene) Gledaj mene, a ne sise. Znam da su dobre. I bolje im je da su dobre s obzirom koliko su koštale. Znaš, onaj ljigavac Glumičić te jako dobro «ispita» prije zahvata. Ivana, sjećaš se Ivane, bila je kod njega… MARKO: Kako netko može biti tako lijep a tako prazan? MARINA: Ivana je s Tonijem. I hodaju centrom, kada ona vidi u izlogu najslađe naušnice koje je itko ikada u životu vidio. Morala ih je imati. Bez njih ništa. A Toniju novac nije problem. Kupe oni naušnice i on joj kaže, slušaj ovo, «Pozivam te na jedan doručak kod Tiffanya», a ona će nato… (Patrick Bateman se pojavljuje iz mraka. Sjeda kod njih za stol. Gleda ih. Marko pokušava na njega ne obraćati pozornost, ali mu baš ne ide.) MARKO: Znaš, večer s tobom je zadatak, prepreka na putu, ali danas je prosječno podnošljivo. PATRICK: Pitam se kako njezina glava izgleda na kolcu. MARKO: Još uvijek me zanima kako izgleda tvoja glava na

26


kolcu. MARINA: …uskaču u prvi avion za New York…

PATRICK BATEMAN U ŽELJEZARIJI PATRICK: Hmm, da vidimo… (Uzima bočicu u ruku) …napišu sastojke i naravno garantiraju da će potamaniti SVE insekte na planeti, ali naravno ne napišu pate li pri tome, mislim insekti. (Zbunjeni prodavač ga samo gleda.) PATRICK: Insekt ili čovjek, smrt bi uvijek trebala biti bezbolna. PRODAVAČ: Gospodine, hoćete li to uzeti ili ne? PATRICK: Da, naravno. Imam mali problem s velikim komadima drveta koje bi trebalo usitniti. PRODAVAČ: Mislim da imam što tražite. Nova Black and Decker motorna pila, bežična, pet brzina, kromirana oštrica i ergonomski oblikovana drška za vrhunsku kontrolu. PARTICK: Primate AMEX? Oh, bodljikava žica!

KEMIJSKA ČISTIONICA (Obična obiteljska kemijska čistionica. Stariji čovjek iza pulta, vjerojatno vlasnik, trudi se svakom ugoditi. Marko ulazi i vadi plahte iz vrećice.) MARKO: Dobar dan. Trebao bih ovo oprati. (Starac laganim korakom dođe do tezge. Pogleda plahte.) STARAC: To vam neće ići dolje. MARKO: Molim? STARAC: TO vam neće ići dolje. Kakve su ovo mrlje? MARKO: To je, ovaj, sok od brusnica, hoću reći borovnica.

27


STARAC: Možda izbjeljivanjem. MARKO: Izbjeljivanje? Predlažete izbjeljivanje? O, moj Bože. (Pomalo ljuto) Te plahte ne smijete izbjeljivati! Tih plahti uopće nema u ovom dijelu Europe i važno mi je da budu čiste. STARAC: Neće ići. Izbjeljivanje. MARKO: Ako – ne – začepite – ta – jebena – usta – ubit – ću – vas – razumijete – li – me? (Pauza.) MARKO: Za pola sata imam sastanak. Plahte moraju biti čiste do podneva. VI ste budala. Ne mogu to više podnijeti. Jebeni idiote. Razumiješ?

KOD BOBANA MARINA: Trebali bismo to napraviti. MARKO: Što to? MARINA: Vjenčati se, naravno. MARKO: Oh da, i živjeli bismo u garsonijeri u Vukomercu. Ali bili bismo sretni. (Pauza) Ti to mene prosiš? MARINA: Vjenčanja su tako romantična. Dijamant na prstu. Znaš, ne prihvaćam ništa manje. Mora biti dijamant. (Zamišlja si dijamant na ruci) Što bismo obukli? MARKO: Ja bih nosio Ray-Banice. Dapače. Zahtijevao bih da svi nose Ray-Banice. MARINA: I da nam sviraju oni Meksikanci, znaš, mariachi i to. To je trenutno jako in. Ili ono dosadno crnačko, reggae. Nešto da šokira taticu. Ne mogu se odlučiti. MARKO: Ja bih na vjenčanje svakako ponio pušku Harrison AK-47 s trideset rundi streljiva tako da je, pošto tvojoj debeloj mami raznesem glavu, mogu upotrijebiti na tvom pederastom bratu. I premda osobno ne volim rabiti ništa što je ruske proizvodnje, Harrison me ne-

28


kako podsjeća na… MARINA: Oh, da i mnogo čokoladnih bombona. Onih jako skupih. I kamenica. Kavijar, ili je out? Marcipan, sigurno. Cijela sala u ružičastom. Stotine, tisuće ruža. Netko za fotke. Lupino. Uzet ćemo Lupina za fotke. Naravno, mora netko snimati. (Razmisli) I pozvat ćemo novinare, Gloria, Elite, Grazia. MARKO: Ili AR-15. Svidjela bi ti se. Najskuplja od svih pušaka, ali vrijedi. MARINA: Zašto ne? Navedi jedan dobar razlog zašto ne. MARKO: Zato što je ševa s tobom kao pokušaj filmskog poljupca s hrčkom. MARINA: Da? I? MARKO: S protezom za zube. MARINA: I što namjeravaš? Čekati tri godine dok ti ne bude trideset? MARKO: Četiri. Imat ću trideset za četiri godine. MARINA: Zaboga, u čemu je razlika? Svejedno ćeš biti starac. (Pauza.) MARKO: To nije smiješno. Uostalom, ti si srezala razgovor. MARINA: A što si očekivao? MARKO: Čuj, dušice, samo pokušavam susretu dati legitimnost, pa ga nemoj ovaj puta sjebati. MARINA: Prestani… Gle, Robert Rafaelić. (Marina mu mahne.) MARINA: Vrlo je zgodan. Nadam se da nisi ljubomoran. MARKO: Da, zgodan je. Izgleda glupo, ali je zgodan. MARINA: Ne budi gad. Vrlo je zgodan. Zašto se ti tako ne ošišaš? MARKO: Što nedostaje mojoj frizuri? Što joj nedostaje? MARINA: Ništa, to je bila samo ideja. 29


(Marka ova rasprava jako uzrujava. Nervozno pije.) MARINA: Frizura ti je stvarno… stvarno odlična. MARKO: Zapravo, zgražam se nad njegovom trbušinom. MARINA: Nema trbušinu. MARKO: Ima. Pogledaj. (Martina pogledava.) MARINA: Samo je tako sjeo. Ti si.. MARKO: TO – JE – TRBUŠINA!!! (Glumac koji igra Patricka Batemana obučen je u konobara i prilazi njihovom stolu.) KONOBAR: Ima li problema, gospodo? MARKO: Ne, nikakvih. Sve je u potpunom redu. (Konobar odustaje i odlazi.) MARINA: Ti si lud. MARKO: Pa jedva mu je trideset. MARINA: Pa što onda? Nisu svi opsjednuti dizanjem utega kao ti. MARKO: Kakav ljigavac. MARINA: Odakle ti pravo da budeš tako ogorčen? Nemaš nikakvog razloga. S tobom nešto ozbiljno nije u redu. MARKO: Konobar! (Isti konobar dolazi.) KONOBAR: Izvolite, gospodine? MARKO: Dupli Apsolut s ledom. I ne štedi. KONOBAR: Nikako, gospodine. (Marko primjećuje Patricka kao konobara.) KONOBAR: To je sve? MARKO: Ahm… ovaj… da. (Konobar odlazi. Marku treba malo vremena da se snađe, a zatim…) MARKO: Pogledaj mu odijelo. Samo pogledaj što ima na 30


sebi. MARINA: Pa što onda? MARKO: Zar mu nije palo na pamet da bi s tim odijelom mogao izazvati prezir. MARINA: Marko, moram ti reći da se ponašaš kao luđak. MARKO: Kako to misliš – ponašam? Ja jesam luđak. MARINA: Moraš li pri tome biti tako agresivan? MARKO: Ne znam. (Konobar se vraća s pićem. Marko ga uzima i pije. Diže se od stola noseći čašu i ostavlja Marinu. Konobar ga slijedi. Konobar na sceni skida uniformu i postaje Patrick.) MARKO: Mislim da će se dogoditi nešto loše. PATRICK: Timothy je jedina zanimljiva osoba koju poznajem. MARKO: Mrzim lažnu skromnost. PATRICK: Moram, moram vratiti kazete u videoteku. MARKO: Dosta, prekosutra, možda. Nek' čekaju. PATRICK: Samo reci NE. MARKO: Još uvijek me zanima kako izgleda tvoja glava na kolcu. PATRICK: Ja sam Jackov potpuni manjak srama. MARKO: Tek kada izgubiš sve, slobodan si učiniti… PATRICK: Jedne večeri bez mjesečine, u praznoj garderobi u Xclusiveu, nakon dva sata vježbanja, dobro se osjećam. MARKO: Puška, u mom odjeljku je Uzi koji me previše stajao. Ili ga imam već godinama. Dobio sam ga. Premda sam ponio svoj Ruger Mini, kojem većina lovaca daje prednost, ipak mi se ne sviđa kako izgleda. PATRICK: Uzi je nekako muževniji, dramatičniji, pa me uzbuđuje i dok tu sjedim, s walkmenom na glavi, dok valium u mom krvotoku tek počinje djelovati, zurim u mrak odjeljka, u iskušenju. Silovanje i ubojstvo studen-

31


tice NYU-a sinoć iza Gristedea na Universaty Placeu, blizu spavaonica… MARKO: …ma koliko se dogodilo u neprimjereno vrijeme, ma kako netipično… PATRICK: …donijelo mi je veliko zadovoljstvo i premda sam nespreman zbog promjene raspoloženja… (Marko otvara ormarić, vadi Uzi, dobro ga razgledava. Postavlja se u James Bond poze, igra se rata, puca po neprijateljima,…) PATRICK: …zamišljen sam, pa stavljam pušku, koja je za mene simbol poretka, natrag u odjeljak, kako bih je upotrijebio drugi put. (Marko to i čini.) MARKO: Moram vratiti neke videokasete… PATRICK: …uzeti novac s bankomata… (Marko pantomimički uzima novac s bankomata. Nešto nije u redu. Bankomat je pokvaren. Marko ga prvo lagao tresne, a kada ni to ne pomogne, poludi i ljuto ga lupa nogom.) PATRICK: Rezervaciju u Dorsiji nije lagano dobiti. (Marko se, smiren i nasmiješen, vraća za stol gdje je sjedio s Marinom. Namigne šefu sale i pođe prema Ivanu.)

VEČERA S KERIĆEM (Restoran ni po čemu poseban, prilično prazan.) IVAN: Kasniš. MARKO: Dijete razvoda. Što ćeš! (Rukuju se.) IVAN: Kako si, inače ? MARKO: Super. Ti? IVAN: Izvrsno. Nikad bolje. MARKO: Još uvijek radiš s Amerima?

32


(Je l' to zavist u glasu?) IVAN: Da, sreća. MARKO: Kako si uopće došao do toga? IVAN: Ha, znaš, poklopilo se. MARKO: Pa, fino. (Strpljenje se smanjuje.) MARKO: Kako je bilo u Londonu? IVAN: Jako zahtjevno. Da ti ne pričam. Svuda žene, 24 sata party. Wow. Još se oporavljam. (Ivan na eks popije piće pred njim.) IVAN: Još jedna runda. (Kasnije…) MARKO: Moj život je pakao. Ima mnogo ljudi koje želim… ubiti. IVAN: (Već pomalo pijan) Treba ti odmor. Odmor. Tebi i onoj tvojoj… kako se zove? MARKO: Marini? MARKO: Marini. IVAN: Trebali biste o tome razmisliti. Sigurno. MARKO: Što bi preporučio? Bahame, možda? IVAN: Zašto ne? Igraš golf? Golf-tereni na Bahamima su… neopisivi.

MARKOV STAN (Već prilično pijani Ivan i Marko ulaze u Markov stan. Pod je prekriven novinama. Sva su svjetla upaljena, sve bliješti. Ivan krene prema baru i pokušava natočiti još jedno piće. Marko odlazi do ogromnog TV-a i pali ga. TV služi kao videozid tj. na njemu se prenose događaji na sceni.

33


Marko je navukao lijepu, novu, bijelu kabanicu i u ruci drži veliku sjekiru. Polako se približava Ivanu, sleđa, koji se ugodno smjestio na kauču. Moby, Extreme Ways sve glasnije.) IVAN: Mamiću? MARKO: Da? IVAN: Zašto imaš novine po cijelom podu? Imaš psa? MARKO: Ne, nemam. (Došao je do njega. Diže sjekiru. Ivan ništa ne primjećuje.) IVAN: Prije mi je taj Moby išao jako na živce, ali što dalje to mi je… (Stilizirano, igrom svjetla i sjene, Marko zamahne. Ivan pokuša pobjeći ali ne stiže daleko. Nastaje borba. Marko zamahuje prema Ivanu. Ivan se izmiče. Konačno, Marko ga pogađa sjekirom u trbuh. Krv posvuda. Još nekoliko udaraca. Ivan se koprca.) MARKO: Trebalo mu je pet minuta da konačno umre. I još trideset da prestane krvariti. (Marko skida kabanicu i sjeda na kauč. Vadi cigaru. Patrick dolazi do njega i ponosno mu pali cigaru. Mrak.)

10 STVARI KOJE MRZIMO MARKO: Mrzimo lažnu nadu. PATRICK: Nemoj mi govoriti da će sve biti u redu kada već unaprijed znaš da neće. MARKO: Mrzimo lošu uslugu u restoranima. PARTICK: Ako hoćeš glumiti, u redu. Idi, spavaj s producentom, dopusti treniranom profesionalcu da mi posluži jelo. MARKO: Mrzimo ljude koji o sebi govore u trećem licu. PARTICK: Prihvatljivo je jedino ako si mrtav, kao u početnoj sceni «Sunset Boulevarda». MARKO: Mrzimo lošeg Albeeija.

34


PATRICK: Ne iznosi svoje unutarnje demone svima za stolom. Uistinu nas nije briga boji li se netko Virginije Woolf. Ostani doma i pizdi. Kupi motornu pilu. MARKO: Mrzimo rad Jeana Michela Basquiata. PATRICK: Volio bih vidjeti što bi napravio trijezan. MARKO: Mrzimo političare. PATRICK: Lažu. Ne možeš im vjerovati da će reći nešto iole bitno. MARKO: Mrzimo lažnu skromnost. PARTICK: Zašto se truditi? MARKO: Mrzimo prosjake. PARTICK: Mogu birati, u smislu izabrati da nađu posao. MARKO: Mrzimo filmove Nicolasa Cagea. PATRICK: U slučaju filmske revolucije, njegova bi glava prva letjela. MARKO: Mrzimo kada nas ljudi ne razumiju. PATRICK: Jasno? KUŽIŠ? MARKO: Ok, to je dosta.

MASKENBAL (Maskenbal u Hemingwayu. Marko ulazi obučen u jedno od svojih odijela s velikim natpisom na leđima: MASOVNI UBOJICA. Odijelo mu je poprskano krvlju. U jednoj ruci drži pramen kose a u drugoj prst. Iz gužve se približava Martina T.) MARTINA T.: Bok, koka. Joj, kak mi dobro zgledaš. MARKO: Hvala. MARTINA T.: Da se malo našalim, za ubit se dobro zgledaš. Ha ha ha. Kako maštovito! Koji kostim. Tog se ni Zvone nije sjetio. MARKO: Ima li koga zanimljivog? MARTINA T.: Tu smo svi zanimljivi.

35


MARKO: Naravno. MARTINA T.: Mingle, mingle. Ta ta. (I ode. Marko nalazi Tomicu koji je maskiran u vampira.) TOMICA: Dobar look, dobro ti stoji. MARKO: I ti si svoj pogodio. Prikladno. TOMICA: Je l' onaj tip maskiran u Davida Beckhama? MARKO: Izgleda. Ne obaziri se, klasičan metroseksualac. TOMICA: Metro – što? MARKO: Ne ideš često na Internet, ha? Naime, David Beckham, vjerojatno najslavniji i najfotogeničniji nogometaš na svijetu, prvi je i originalni metroseksualac. "Becks" je jednako poznat po nošenju laka za nokte i drugačije frizure svaki tjedan, kao i po vještini na terenu. Kakav god igrač bio, on je međunarodno priznati narcisoid; jedini igrač kojeg možeš prestići atletski ali ne i estetski. TOMICA: Kakve to ima veze s bilo čim? MARKO: Tipični metroseksualac je mladić s dovoljno novaca za trošenje. Živi lagodnim životom u velikom gradu – ipak su tamo najbolji dućani, teretane, klubovi i frizeri. Spolna orijentacija je tu potpuno sporedna – naš metroseksualac izabrao je sebe za ljubavni objekt. Neke profesije ih posebno privlače, kao manekenstvo, mediji, kazalište, pop glazba ili sport, ali kao herpes, oni su SVUDA. TOMICA: Ti više ne piješ večeras.

IMPORTANNE CENTAR (U laganoj šetnji šoping centrom, s nekoliko vrećica u rukama, Marko ugleda djevojku. Dolazi do nje.) DJEVOJKA: Jesi li za malo zabave? MARKO: Ovisi o kakvoj se zabavi radi. 36


DJEVOJKA: O zabavi koja košta. MARKO: Ne gubimo vrijeme. (Odlaze zajedno iza ugla. Marko raskopčava šlic. Djevojka se spušta na koljena.) MARKO: Ooooo, da… to…. samo tako… možeeeeeeee…. nije loše…. (Prilično brzo, Marko je gotov s poslom. Djevojka ustaje i briše usta.) MARKO: Nije loše, prolazna ocjena. DJEVOJKA: Mogu sada dobiti novac? MARKO: Možda drugi put. DJEVOJKA: Pičku materinu, daj lovu. (Marko nasrće na nju. Nakon kratke borbe, zavrne joj vratom. Potpuno mirno, strese prašinu s kaputa, stavi sunčane naočale i sa zviždukom nestane u mraku.)

JOŠ JEDNOM (Marko i Marina ponovno na večeri. Možda i posljednji put.) MARINA: Hoću obavezu. MARKO: Mislim da smo se malo udaljili. Trebamo razgovarati. MARINA: Što je? Ako opet počneš sa silikonima u sisama, odlazim. MARKO: Samo me nakratko poslušaj. Moja potreba za masovnim ubojstvima ne može se ispraviti. Ja… ne vidim drugi način ostvarivanja svoje blokirane potrebe. (Pauza) Gotovo je, sve je gotovo. MARINA: Kako smo osjetljivi! MARKO: Ozbiljno mislim. Jebeno je gotovo. Mi. Nema više. Ne šalim se. MARINA: Ajmo o tome ne pričati. Žao mi je što sam bilo

37


što rekla. MARKO: Neću ni ja baš inzistirati… MARINA: Kako nekarakteristično od tebe. MARKO: Zašto stalno moraš sabotirati moju teško stečenu stabilnost? Ovome mora doći kraj! (Pauza) Mislim da se više ne bismo trebali viđati. MARINA: Molim te, dijelimo prijatelje. Mislim da ne bi funkcioniralo. MARKO: Znam. Razmišljao sam o tome. (Nakon kraće pauze) Uzmi ih. MARINA: Ti to ozbiljno? MARKO: Da MARTINA: Imaš nešto protiv mene? MARKO: Znaš, žao mi je, ali nisi mi jako… bitna. (Marina vadi bočicu tableta iz torbice. Otvara bočicu, uzima nekoliko i popije ih s vodom.) MARINA: A naša prošlost? MARKO: Ne spominji mi je. MARINA: Zašto ne? MARKO: Jer je nikad nismo ni imali. MARINA: Čista patologija. Tvoje je ponašanje čista patologija. MARKO: Što bi to trebalo značiti? MARINA: Odvratno. Ti si patološki tip. MARKO: Kako patološko? MARINA: Nema veze. Različito gledamo na svijet. MARKO: Hvala Bogu. MARINA: Ti nisi ljudsko biće. (Možda zaplače, možda ne) Tako si… nehuman. MARKO: Ne, u prilično sam dobrom kontaktu s ljudskom rasom. MARINA: Ne, ne, ne. MARKO: Znam da se ponekad ponašam malo čudno.

38


(Pauza.) MARKO: Procijenio sam situaciju i odlazim. MARINA: Molim te, nemoj. MARKO: Odlazim. MARINA: Kamo ideš? Reci mi, kamo ideš? MARKO: Zar je bitno? MARINA: Kamo? MARKO: Zaboga, je l' bitno? Idem. Idem vratiti kazete u videoteku!

MURIJA u UREDU (Detektiv Marić simpatičan je momak u kasnim dvadesetima, ranim tridesetima. Za jednog je policajca sasvim pristojno odjeven.) MARKO: Uđite samo. Marko Mamić. Drago mi je. MARIĆ: Detektiv Roman Marić. Pardon ako smetam, znam da imate puno posla. MARKO: Sve u redu. Kako vam mogu pomoći? MARIĆ: Istražujem nestanak Ivana Kerića. MARKO: Dobro. MARIĆ: Ima nekoliko osnovnih pitanja. Čisto informativnih. MARKO: Kava? Mineralna? MARIĆ: Ne, hvala. MARKO: No, gdje smo stali? MARIĆ: Ivan Kerić. MARKO: Nisam ništa čuo o tome. MARIĆ: Njegova obitelj želi da to ostane… no, tiho. Jeste li u redu? MARKO: Da, zašto? MARIĆ: Djelujete nervozno. (Uistinu djeluje nervozno.) MARKO: Umor. Stres. 39


(Marić vadi cigarete.) MARKO: Loša navika. MARIĆ: Znam, ispričavam se. Mogu zapaliti? MARKO: Pa valjda je u redu. MARIĆ: Sigurni ste? MARKO: Naravno, nije problem. (Marić pali cigaretu.) MARIĆ: Što mi možete reći o Ivanu Keriću? MARKO: Pa, znate, nisam ga tako dobro poznavao. MARIĆ: Dobro, onoliko koliko ste ga poznavali… MARKO: Trošio je dosta kokaina. MARIĆ: To je sve? MARKO: Pa sad. Živio je takozvanim zdravim životom. Zdravo se hranio. MARIĆ: Kakav je bio kao čovjek? MARKO: Nadam se da ovo nije unakrsno ispitivanje. MARIĆ: Zar se tako osjećate? MARKO: Zapravo, ne. MARIĆ: Gdje je, onako, visio? MARKO: Pa, uobičajena mjesta. Tantra, Hemigway, Papaya… MARIĆ: Stvar je u tome što nemam drugih pitanja. Zapravo ne znam odakle bi počeo. MARKO: Ja samo želim pomoći. MARIĆ: Shvaćam. Još nešto? MARKO: Obojica smo voljeli film «Američki psiho». MARIĆ: I ja isto. Odličan film. MARKO: Imate li kakvih svjedoka? Ili tragova? MARIĆ: Ne baš. Znam samo da je Ivan imao mnogo dugova. Što se mene tiče, tip je prolupao. Pobjegao iz grada. Siguran sam da će se pojaviti. Oduzeo sam vam dovoljno vremena. Ako se ičega sjetite, bilo čega… MARKO: Svakako. 40


MARIĆ: Hvala vam na vašem vremenu, gosp. Mamić. (Rukuju se i Marko ostaje sam.)

M.M. vs. P.B. (Mrak. Svjetlo se lagano diže. Na sceni su Patrick Bateman i Marko Mamić.) PATRICK: Znaš, Marko, moram ti priznati nešto. MARKO: Što? PATRICK: Nisi bio loš učenik. Dapače. Vrlo dobar. MARKO: Što briješ ti to? PARTICK: Gledaj, radi se o preživljavanju. Konkretno, mojemu. Došlo je vrijeme. Žao mi je. Postao si preveliki rizik. Treba ti pomoć. MARKO: Kaj, misliš da si neka faca? Tu mi stalno soliš pamet. Ovo treba tako, ovo onako. Uzmi ovaj fini pederski hidratantni gel za tuširanje na bazi meda i aloe vere. (Patrick uzima motornu pilu.) PATRICK: VEĆ – MI – (Pali je.) PATRICK: – JE – POMALO – DOSTA – TEBE!!! (Preko zvučnika se čuju Moby i Huey Lewis and the News «Hip to be square». Patrick s pilom u ruci počinje Marka naganjati po sceni. Marko pokušava pobjeći. Nakon kratke utrke odustaje. Predaje se i Patrick ga ubija. Jedina glazba koja je ostala je Huey Lewis. Mrak.)

OVO NIJE KRAJ (Večeras se mnogo ljudi skupilo u Hemingwayu. Marin, Bruno, Tomica i Patrick sjede za stolom. Veliki TV ekran trenutno prikazuje neku utakmicu. Njih troje ne 41


obraćaju veliku pozornost na utakmicu već «zuje» po prostoriji i pijuckaju svoja pića.) MARIN: Pitanje dana: Armani – zlo ili blagoslov? PATRICK: Moramo to pitanje promotriti u širem društvenom kontekstu. Naime, kuća Armani stoji za eleganciju. Ako najveća, novopečena primitivčina želi na nešto ličiti, obuče se u Armanija. Takvim postupcima, Armani je kod biranijeg društava došao na glas neukusa. Znači, ako ipak držiš do sebe, Armani treba izbjegavati. BRUNO: Hvala, Marko, jako poučno. Treba nam još pića. MARIN: Znači, ne nastavljamo modnu raspravu. BRUNO: Oladi, još je rano. (Svatko od prisutnih je vidio nešto jako zanimljivo u daljini.) MARIN: I dok se sve raspadalo, nitko nije obraćao posebnu pozornost. Talking Heads. BRUNO: Što? Sorry, nisam te slušao. (Pauza.) MARIN: Bilo bi dobro nešto pojesti. BRUNO: Za što ste raspoloženi? TOMICA: Nešto plavokoso s velikim sisama. PATRICK: Ahh, meksičko. BRUNO: Idemo poslije u Best? Prošli sam tjedan tamo pokupio neku studenticu iz Rijeke. MARIN: O Bože, ne opet. BRUNO: Što tebe muči? MARIN: Bio sam s tobom. Ne sluša mi se opet ta priča. BRUNO: Ali ne znaš što je bilo poslije. Uglavnom, pokupim tu malu – odličan komad, velike sise, super noge, čvrsto tijelo – i platim joj par koktela. Došla u Zagreb na proljetne praznike i praktički skače na mene. I tako je odvedem k sebi. PATRICK: Dolazi odvratan dio.

42


BRUNO: Čistunče. Pa ne mislim s njom kupovati stan ili ići na Hvar. Samo hoću pičku kojoj mogu 30–40 minuta sjediti na licu. (Patrick ga gađa papirnatim kišobranom.) BRUNO: No, slušajte. Dođemo do mene, već je popila dovoljno koktela, i onda… TOMICA: I dala ti je bez kondoma? BRUNO: Krivo! Zamislite ovo: jedino me pristala trljati rukom i, najbolja fora, nije skinula rukavicu! (Priča nije polučila ovacije.) MARIN: Treba tebi Splićanka. PATRICK: Daj, one misle da je SIDA neka nova grupa. TOMICA: Nek' svi odjebu. Snalažljiv sam, kreativan, mlad, beskrupulozan, visoko motiviran, vrhunski obrazovan. Zapravo hoću reći da društvo sebi ne može priuštiti da me izgubi. Ja sam mu pozitivna stavka. (Iznad Patricka svijetli veliki neonski natpis: OVO NIJE IZLAZ.) PATRICK: Rock and roll. («Hip to be square….» počinje lagano svirati u pozadini.) TOMICA: Mislim, činjenica je da se svima fućka za posao, svi mrze svoj posao, (Glazba postaje sve glasnija) ja mrzim svoj posao, ti si mi isto rekao da mrziš svoj. Što da radim? Da se vratim u … (Glazba ga je nadglasala. Neonski natpis se pali i gasi. Glazba vrlo glasno. Mrak.)

KRAJ

43


Sati u znaku vuka INT – STAN – NOĆ U tijeku je tulum. Ljudi se zabavljaju, piju, plešu. Svuda žamor i glasna glazba. Tulum je na vrhuncu. Nekoliko momaka u jednom kutu eksa tequile dok se malo dalje jedan par strastveno ljubi. Kružimo po tom prostoru dok ne nalazimo individuu koja nas zainteresira. Usred sve te aktivnosti i buke DAVID (23), mladić toplog pogleda i mirnih crta lica, sjedi na podu u kutu sa slušalicama na ušima i čita knjigu. Podigne pogled prema drugima i nastavlja čitati. Prelazimo u njegovo subjektivno viđenje s promjenom glazbe (koju on sluša na slušalicama). Primjećujemo i NINU (23), koja zrači jednom nekonvencionalnom ljepotom, na drugom kraju prostorije. Uputi Davidu smiješak koji on ne uhvati. Nina dolazi do njega. Glazba trešti. Nina mu gestom pokazuje da bi išla. David se slaže. Ustaju nikog ne pozdravljajući i odlaze. Vrata stana gdje se održava tulum brzo se zatvaraju.

EXT – TRAMVAJSKA STANICA – NOĆ Kasna jesen. Oko 2 ujutro, na tramvajskoj stanici u Draškovićevoj. Noćni tramvaj upravo odlazi. NINA Jebemu mater!

44


DAVID A ne! To je kad se svi napiju pa te nitko ne može vozit doma. NINA Barem ne moramo ići sami. Možemo ići sami, ali skupa! DAVID Šta ćemo sada? Čekamo sljedeći? David sjeda na klupu. NINA Pričekat ćemo jedno vrijeme, pa odlučiti daljnji razvoj događaja. Nina mu se pridružuje na klupi. DAVID Odnosno hoćemo li po hladnoći ići pješice do Novog Zagreba? NINA U, hmm,10 godina našeg prijateljstva... Zar je 10? Užas! Uvijek nešto prigovaraš. Pa to je deset godina prigovaranja!

45


Trenutak tišine. NINA Fali ti, zar ne? DAVID Da. Ne. Da. Možda. Skoro svaki tjedan učini mi se da ga vidim na ulici. Odraz u izlogu, silueta na drugoj strani Trga, potiljak u tramvaju. Ti baš ne pričaš previše o njemu. Zašto si to baš sada spomenula? NINA Sati u znaku vuka. DAVID Šta? NINA Sati u znaku vuka. Postoji teorija da je jedina prava noć između dva i četiri ujutro, kada nije niti dan niti jutro, doba kada je sve moguće i kada se događaju najzanimljivije stvari. DAVID A i o nekim stvarima je lakše pričati na stanici u

46


pola tri, s ponešto promila u krvi. Nina se slabo nasmiješi. NINA Fali mi svako jutro, svako prijepodne, svako poslijepodne, svaku večer. Ja sam sve već isplakala. DAVID A ja tek počinjem. David sjedne kraj Nine i primi je za ruku. Podijele trenutak. Prilaze sve bliže i bliže. Malo im nedostaje da se poljube. Odjednom – promjena raspoloženja. David iznenađeno, zbunjeno i uplašeno gleda u daljinu. DAVID Ma ne, to nije moguće... NINA Šta? DAVID Nemoguće! Nema šanse! Igor? NINA Šta? Šta je tebi? Primjećujemo da se Davidu i Nini približava viši mladić, srednje kratke crne kose te izraženih i pomalo zastrašujućih zelenih očiju.

47


DAVID (uzbuđeno) Ti si... Ti si ži? Živ je! Ne mogu vjerovati. Živ si! NINA Šta ti je? Kome se obraćaš? Ja nikoga ne vidim. DAVID Isuse! Mladić, Igor, prilazi Nini i Davidu odjeven potpuno u crno. IGOR Bok. DAVID (jedva uspijevajući nešto izgovoriti) Kako? Ti? Nina? Ti si? Ti si živ? Ali, to je nemoguće, ti si... NINA Kome ti to? IGOR Poginuo? Da, jesam. Umro sam 25.5. na putu prema Traumatološkoj bolnici nakon prometne nesreće na uglu Gundulićeve i Ilice. Bio je lijep proljetni dan,

48


jedan od onih kada nije niti pretoplo niti prehladno. Vjerojatno se pitaš kako mogu onda sada biti ovdje. A odgovor je jednostavan: ne znam. David se uspijeva malo smiriti. DAVID (Nini) Što? Ahmm, idem, hmm, pogledati kada idu tramvaji. Udalji se od Nine i dolazi do ploče gdje piše raspored tramvaja. Igor ide za Davidom. Nina šetucka. DAVID Falio si mi. IGOR A sada sam tu. Nemoj bit takva pičkica. DAVID Ali, što je s njom? (pokaže prema Nini) David i Igor se vraćaju do Nine. IGOR Ti si me pozvao. Ona je jaka. Otplakala je svoje i uspjela nekako nastaviti

49


život. (Gladi Ninu po licu, ona to ne primjećuje) O, Bože, koliko sam je volio i još uvijek je volim. Ali ti, ti nisi dobro. DAVID Ali, ona… IGOR Me ne vidi. Znam što osjećaš prema njoj i znao sam to dugo vremena. I znam da te to razdire. Jako si dobar prijatelj, ali i lojalnost negdje mora prestati. Moraš, morate nastaviti živjeti. David pali cigaretu. Prolazi skitnica zbunjeno buljeći u Ninu i Davida. IGOR Pazi s tim, to te može ubiti. Mislim, ja bih to trebao znati. Davidu uopće nije smiješno. IGOR Sorry. Malo humora za razbijanje napetosti.

50


DAVID Što hoćeš od mene? Da zaboravim da si uopće postojao? IGOR (pogleda Ninu) Znaš, i njoj je stalo do tebe. Život je jednostavno ljepši s njom u svijetu. Zasad je dosta. Okrene se spremajući se na odlazak. DAVID Nemoj ići! NINA Što ti je? Ne idem nikamo! IGOR Vidimo se... Igor nestane u noći. Ugodna šutnja. NINA Ugodna šutnja. Te su mi najdraže. Ne znam zašto ljudi imaju potrebu stalno nešto pričati. Jesi li znao da je u Finskoj sasvim normalno doći u društvo, sjesti, piti svoje po mogućnosti alkoholno piće

51


i samo šutjeti? I nitko ne osjeća obavezu nešto reći. DAVID (zbunjeno) Ahm, da, zanimljivo. Sorry, zamislio sam se. Valjda samo sjene i ovo čudno doba noći. NINA Hej! Evo tramvaja. Tramvaj dolazi. Prije sljedeće scene vidimo seriju fotografija: Igor, Nina i David maturiraju, Igor i David sjede u parkiću i piju, Igor i Nina na kavi na Cvjetnom trgu dok im neka žena čita sreću iz dlana, svo troje gleda Zagreb s tribina na Šalati...

INT – NININ STAN – NOĆ Mrak. Čuje se lagana glazba koja dolazi iz upaljena radija u lijepo uređenu stanu. Pali se svjetlo. Ulaze Nina i David, odjeveni isto kao u prvoj sceni. NINA Evo, raskomoti se. SPIKER (na radiju) Ako ste još s nama, znajte da nismo odustali. Imamo 52


još puno aduta za vas, opustite se i s nama dočekajte jutro. NINA Da ugasim? DAVID Ne. Super što si mi dala da prespavam kod tebe. Trebalo bi mi sto godina dok bih došao doma. NINA Ma, ok je. Nina odlazi u kuhinju. David dolazi do malog ormarića i gleda slike. Nina se vraća s pićima. NINA Da, na samo jednoj je slici. Ostale sam maknula, prebolno mi je stalno ga gledati. DAVID (s ironičnim smiješkom) Sama si doma? NINA Starci su u vikendici. Malo uživaju u provinciji.

53


NINA Imam ideju! DAVID Da? NINA Novi dan, novi život. DAVID Ha? NINA Dočekat ćemo dan, a onda počinje novi život. Bez tereta, bez sranja, bez žaljenja. DAVID (oponašajući komentatora na TV) Djevojka izgovara teške riječi, ali može li ih održati ili barem potkrijepiti dokazima? NINA (sa smiješkom) Prestani. Ozbiljna sam. Evo ti dokaza: peti razred; netko te gurnuo na odmoru i sendvič ti je pao na pod. Je l' se sjećaš što je onda bilo?

54


DAVID Jedina si došla do mene i ispričala se u ime kretena iz razreda i dala mi polovicu svoje tortice. NINA Vidiš? Ako tortica nije dokaz, što je? Tortica je vrlo ozbiljna stvar i ne dijeli se sa svakim. DAVID Da, pogotovo ti, Krašomanka. NINA (ustaje) Časni suče, priznajem da sam nepopravljivi ljubitelj čokolade! I drugih oblika slatkih prehrambenih proizvoda! Ali, sva čokolada ne može zamijeniti (mala pauza) ljubav. DAVID (oponašajući suca) Ali uče nas da ljubav biokemijski nije različita od konzumiranja velikih kvantiteta čokolade.

55


NINA Ali, časni suče, nemojte biti tako cinični. Život je lijep! Treba u njemu uživati. DAVID Gospođice, toliko ste šarmantni da ste me uvjerili. Straža, pustite gospođicu. Sve su optužbe odbačene. David sjedne na pod. Do njega sjeda Nina. Pogledaju se u oči. SPIKER Pozdrav najupornijima. Još nas samo nekoliko minuta dijeli od zore. Hvala vam što ste ostali uz nas. Kroz prozor prolaze prve sunčeve zrake koje osvjetljavaju naše junake. Pjesma s radija i dalje svira. Nina i David se poljube. Nakon par sekundi prestaju. Pjesma postaje tiša. NINA Što će nam se dogoditi? DAVID Kome? Kome? Nastave se ljubiti. Pjesma ide dalje.

56


Slijedi serija fotografija moguće budućnosti Davida i Nine. Leže u krevetu dijeleći cigaretu, hrane se sladoledom, spuštaju se toboganom, noću šeću Mirogojem koji je cijeli osvijetljen svijećama...

INT – NININ STAN – DAN Rano jutro. Nina i David leže zagrljeni na podu ispred kauča. David se budi. Miče Ninine ruke sa sebe i ustaje. Nina i dalje spava. Proteže se i razgibava. Osvrće se. Traži cigarete. Pronalazi ih na podu. Uzima jednu i pripaljuje. Sjeda u fotelju i pokušava se nečega sjetiti. Uključuje se bijeli spot. Tamo uspravno stoji Igor i priprema se. Nakašlje se i započinje. IGOR (recitira pjesmu) Razgovarali smo cijelu noć o ostatku naših života i gdje ćemo biti u trideset i petoj. Ponekad mislim da se ništa neće promijeniti, da će svijet biti ionako isti. Ali nakon ove godine, više se ne vraćamo. Nema više zezancije jer nismo na istom putu. I, ako imaš nešto što želiš reći, reci to ovog časa, sada, jer više nemaš niti jednoga dana. Ne mogu prestati razmišljati o onoj noći u lipnju. Nismo znali mnogo 57


o ljubavi, ali smo znali da je stigla prebrzo. I bio sam ja i bila si ti, smijali se sami sebi misleći da u životu nema pravde. E pa, sada znamo kako je to. Uspomene samo dolaze ne pitajući za dopuštenje. Životi će nam se promijeniti, ali štogod se dogodilo, nadam se da ćemo ostati prijatelji zauvijek. David staje do njega i pridružuje se recitiranju. Igor i David istovremeno su u dva prostora – u stanu i školskoj dvorani (ovisno o kadru). DAVID I IGOR Pa ako i dobijemo velike poslove i zaradimo veliku lovu, hoće li, gledajući unatrag, naše šale još uvijek biti smiješne? Hoćemo li se sjećati ičega naučenog u školi? Hoćemo li i tada kršiti pravila? Hoćemo li naći posao koji neće štetiti tenu? Ipak ovo nije zbogom, već doviđenja.

58


Vrijeme je za slobodan let! E pa, sada znamo kako je to! DAVID Dosta probe za danas. Sutra je D Day. IGOR Ne bi li to bio više Z Day? Z kao zadnji dan škole. DAVID Ma znaš što mislim. Frka? IGOR Paaa, je. Malo. DAVID Moram ti nešto reći. IGOR Znam. Igor gurne Davida koji ispada iz izolacijskoga svijetla i nađe se ponovno u stanu. Nina ustaje i odlazi do Davida. Pokušava ga poljubiti. On odmakne glavu. NINA Što je?

59


DAVID Došla mi je u snu. Ta prokleta pjesma. Ona prokleta pjesma. Onaj osjećaj kada se probudiš sa stihovima na usnama i znaš da to nešto znači, da će se nešto dogoditi, nešto bolno. David se nasmiješi i pogladi Ninu po licu. Sjeda na lijevu stranu kauča, a Nina na desnu. Igor sjedne između njih, ali ga oni ne mogu vidjeti. DAVID Imam nešto za tebe. Vadi iz džepa torticu. Pruža je Nini. Ona je uzima. David ustaje i traži jaknu. Nalazi je i oblači se. NINA Je li ovo zbogom? DAVID Ne, ali je sigurno doviđenja. Vrijeme je za slobodan let. Stanka. NINA E pa, sada znamo kako je to! David odlazi. Nina ostaje sama.

60


IGOR E pa, sada znamo kako je to!

EXT – ULICA – DAN David izlazi na ulicu. Rano je jutro. Ulice su prazne i okupane jutarnjim suncem, sve pršti od svježine. David kreće niz ulicu. Zvoni mu mobitel. Javlja se. DAVID Halo? Vidimo Ninu na prozoru koja drži telefon. DAVID Ok. (lagano se nasmiješi) Znam. Htio sam ti još reći... Nastavlja pričati s njom i hodati. Igor stoji sa strane. David mu u prolazu mahne. Igor odzdravi. David nastavlja niz divno osunčanu ulicu.

Zabijeljenje.

KRAJ

61


Radna verzija Likovi: Mama – ponosna žena crvene kose, radi u društvu za zaštitu ljudskih prava, jako joj nedostaje njen sin Odin Tata – žilav čovjek srednjih godina, svašta je proživio u životu, bavi se pisanjem znanstvene fantastike, jako mu nedostaje njegov sin Odin Brat – osamnaestogodišnjak u jeku puberteta, sve uzima vrlo ozbiljno i tragično, iako to ne bi priznao, vrlo mu nedostaje njegov brat Odin Baka – starija žena ali se „dobro drži“, vrlo joj nedostaje unuk Odin Odin – nestao prije 10 godina Friga – njegova žena Advokat

Mjesto i vrijeme radnje: obiteljski stan jedne u nizu nedjelja

I. ČIN 1. Scena (Mrak. Duga zvonjava starog telefona. Svjetlo se pali u lijevom kutu scene. Predsoblje ugodnoga stana gornje srednje klase. Dolazi Mama i javlja se na telefon.) MAMA: Dobro, dobro. Tko? (Krik oduševljenja.) MAMA: Dobro, može. U redu. Samo dođite. Čekat ćemo vas. 62


(Mama je u šoku. Polako spušta slušalicu. Ogleda se oko sebe, pogleda u pod, spuzne dolje i sjedne. Nasloni glavu na telefonski stolić i tiho zaplače. Zatamnjenje. Lagana, nostalgična glazba.) (Svjetlo se lagano pali. Lijepo uređen stan gornje srednje klase. Na sredini, oko stolića za kavu, na trosjedu, dvosjedu i naslonjaču sjede Mama, Tata i Advokat. Po tonu razgovora i ponašanju shvaćamo da razgovaraju o nečem vrlo ozbiljnom.) ADVOKAT: Shvaćate li uvjete ovoga ugovora? TATA: Da, shvaćamo. ADVOKAT: Razumijete li nužnost potpisivanja ugovora? (Nakon svakog pitanja Advokat stavi kvačicu na svoj papir. Hladno i nezainteresirano odrađuje svoj posao. Mama i Tata razmijene dug pogled. Uzdahnu.) MAMA I TATA: (U isti glas) Shvaćamo. ADVOKAT: Moj klijent inzistira na strogu pridržavanju ugovora. Svako kršenje strogo se kažnjava. TATA: Ne mislite li možda da su kazne malo, kako bih rekao, prestroge? ADVOKAT: Dragi… (Pogleda ga od glave do pete) …hmm… gospodine, na meni nije da sudim čak niti da mislim, već da ispunim svoje dužnosti najbolje što mogu. MAMA: Ali, je li sve ovo uistinu potrebno? Mi ga samo želimo… (Advokat je prekine prije nego što je završila rečenicu.) ADVOKAT: I sami znate da su ovakvi ugovori danas najnormalnija stvar. Ugovori se potpisuju i, dapače, poštuju i za sitnice poput kemijskog čišćenja odjeće. TATA: Ma da, ali… ADVOKAT: Zamislite samo… (Mama ustaje od stola i šetucka pokušavajući smiriti misli.)

63


ADVOKAT: …da vam unište kaput u čistionici. Vi ste ga donijeli tamo u najboljoj volji, čiste namjere … (Advokat se nasmije, Tati i Mami baš nije smiješno.) ADVOKAT: Kao što su nas učili, čistoća je odmah do božanstva pa bi se vaši hipotetski motivi mogli opisati i kao božanski. Ali kaput je uništen, a tko je odgovoran? Vi, zato što ste ga uopće donijeli na čišćenje? Ili vlasnik, naveden kao pružatelj usluge? Ili društvo koje vam je dopustilo slobodan izbor? (Mama i Tata postaju sve nervozniji.) ADVOKAT: Da ne bi došlo do takvih moralnih dilema, sklapa se UGOVOR i svaka se sitnica njime regulira. MAMA: Gospodine… ADVOKAT: Pa zamislite samo da nema ugovora. To bi bila odlična prilika za sve one revolucionare. Kako li se to samo zove? TATA: Ne morate nam držati predavanje. Moja žena i ja smo obrazovani građani i shvaćamo implikacije. ADVOKAT: Nije dobro. Ne smije se dogoditi… MAMA: (Šokirana) Ali ovdje se radi o našem djetetu. ADVOKAT: Svi rade što hoće, nema vlasti… Hmmm TATA: Ali zašto? Zašto se ovo događa? ADVOKAT: (Svim se silama pokušava sjetiti riječi) Hmm, loše, loše… amorfija? Ne, nije… Apokaliptika? Ni to nije… MAMA: (Uzrujano) Želimo odgovore i želimo ga konačno vidjeti! ADVOKAT: Hmm… TATA: (Nervozno, viče) ANARHIJA! ADVOKAT: (Strastveno, pobjedonosno) DA, TO! ANARHIJA!!! (U tom trenutku ulazi Brat. Svi odjednom ušute. Začuđeno gledaju Brata. Kao da je čuo nešto što nije smio.) 64


BRAT: Što se događa? MAMA: Ništa, sve je u redu. Možda bolje da se vratiš u svoju sobu. Moramo s gospodinom riješiti neke stvari. BRAT: Da, vidim. TATA: Sve je u redu. Sve ćemo objasniti. BRAT: Što je s vama? Tko je ovaj? TATA: Gospodin je advokat. BRAT: Aha. Što radi ovdje? ADVOKAT: Kao što se može zaključiti, ovdje sam poslovno. (Ispod glasa) Ne daj Bože, privatno! Još bih samo trebao vaše potpise i mogu krenuti. (Mama i Tata se pogledaju. Na Bratovo čuđenje, dolaze do Advokata i potpisuju ugovor.) BRAT: Nešto ste gadno zabrljali… MAMA: Nismo ništa. BRAT: Ili sam ja? (Gleda ih i očekuje odgovor) (Advokat polako oblači kaput i kreće prema vratima.) ADVOKAT: Sam ću izaći. Ne morate se truditi. (Šutnja.) ADVOKAT: (Na vratima) Gospodin Odin će sigurno biti zadovoljan uvjetima koje smo postigli. Poštovanje. Zatvara vrata i odlazi. BRAT: (Kao da je vidio duha) ODIN ?! (Mrak. The Man Who Sold The World by Nirvana)

2. Scena (Svjetlo se lagano pali. Uključen je radio.) Glas na radiju: Danas obilježavamo godišnjicu Velikog požara koji je odnio mnoge živote. Ni nakon deset godina detalji toga slučaja nisu poznati. Postoji mnogo teorija, od namjernog paleža do slučajne zalutale iskre. Što god 65


se dogodilo, preživjeli se još uvijek s gorčinom sjećaju tih ružnih trenutaka, trenutaka kada su izgubili svoje voljene. (Ulaze Mama i Tata. Malo im je neugodno. Pogledaju se, pogledaju Brata. Kao da pokušavaju s njim razgovarati o nečem osjetljivom i teškom.) BRAT: Da? MAMA I TATA: Ahm.. (Sjedaju do njega, svako s jedne strane.) BRAT: Što? (Opet stanka.) BRAT: No? Već me polako plašite. (Mama i Tata se gledaju. Teško im je započeti razgovor.) TATA: Vidiš, sine… (Mama ga prekida.) MAMA: Želimo… Želimo ti objasniti što se…. TATA: …događa. Ili dogodilo. Mislim… (Oklijevajući) hmm, da… MAMA: …tek će se dogoditi… BRAT: Pa nisam idiot. TATA: (Nervozno se smijući) Ma ne. (Neugodna situacija.) MAMA: Nikako. TATA: Samo smo htjeli, hmm, objasniti novonastalu situaciju… MAMA: …ali je nešto lijepo… BRAT: Ma da, super. Pa, skužio sam. MAMA: Bojali smo se. TATA: Da ćeš to teško (Stanka) progutati. BRAT: Ok. Dolazi Odin? I? TATA: Ne želimo ti ništa tajiti. 66


MAMA: Bez tajni. TATA: Dijeljenje, dijeljenje… MAMA: Sve karte otvorene…. TATA: Sve je lijepo… (Brat razumije da izbjegavaju temu. Sad se on počinje uzrujavati.) TATA: Samo zamisli da nema raja… Mislim, lako je ako se potrudiš. Nema ni pakla pod nama… MAMA: (Shvaćajući igru) Hmm… (Pokušava se sjetiti)… iznad nas je samo… DA! Nebo. Samo zamisli sve ljude, žive u miru! (Stanka) BRAT: (Birajući riječi) Tko zna? Ne ja. Mi nismo nikad izgubili kontrolu. Kao ni čovjek koji je… (ŠOK! Mama i Tata ne znaju kako na ovo odgovoriti. Ovakav udarac nisu očekivali.) TATA: Dobro, ako ćeš tako igrati! Nije fer, ali dobro! (Mama i Tata ustaju s kauča i suprotstavljaju se Bratu.) MAMA I TATA: Dolazi Odin! BRAT: Licemjerna đubrad! (Otrči u panici.)

3. Scena (Na sceni su Mama i Tata. Sjede na trosjedu. Ulazi Baka, vitalna starica bijele kose.) BAKA: I? Kako je primio vijest? TATA: Ne baš dobro. MAMA: Treba mu vremena. TATA: Svima nam treba vremena. Prije nego što je mali bezobraznik odjurio, nije se sjetio pitati: «Dragi gospodine Oče, koji je vaš pogled na novonastalu situaciju?» 67


MAMA: Ili «Poštovana gospođo Majko, što ste bili u nepodnošljivim mukama 15 sati dok nisam ugledao svjetlo ovoga svijeta, jeste li dobro?» TATA: Samo je odjurio. Nazivajući nas još i raznim imenima. BAKA: Oh. TATA: Da… (Pauza) Tako nešto se može i očekivati u devedesetima. (Pogled u daljinu. Nakon kraće stanke.) TATA: Imam loš osjećaj u vezi s ovim. MAMA: Kakva originalna misao! Zato ti je i proza takva. TATA: Ti imaš nešto protiv…? BAKA: Djeco, djeco, djeco. Nije trenutak, strpite se malo. Za takve rasprave imat ćete vremena. Sada slijede važnije stvari. (Mama i Tata se pogledaju i prešutno pristaju odgoditi raspravu za neki kasniji trenutak u drami. Baka odlazi u kuhinju i pokušava nešto pronaći. Ah! Našla je. Vadi veliki natpis: «DOBRODOŠAO KUĆI, ODINE! – TVOJA OBITELJ». Natpis je pun prašine.) BAKA: Bi li mi netko mogao pomoći? Nisam baš u punoj snazi. Možda ću biti poslije ručka, ali sad još nisam. Makar sumnjam. Poslije ručka sam uvijek tako lijena. A tek kad počne… TATA: (Prekida je) Da, da, dobro, mama, sve će biti u redu. Pomoći ćemo ti. Samo nemoj o tome. MAMA: Da, to smo sve već čuli. (Krenu spremati stan i postavljati ukrase. Brišu prašinu s natpisa i vješaju ga. Tata traži balone koje nalazi u ladici. Muči se napuhati ih. Sav se crveni. Teško diše. Mama nije previše zainteresirana za napuhavanje balona. S mnogo elana vadi kolače iz pećnice. Tati u pomoć stiže Baka. Preuzima balone koje s lakoćom napuhuje. Tata nije presretan. Mama krene usisavati, ostali joj pomažu.) 68


MAMA: Mogao bi pozvati onog nezahvalnika u pomoć. (U tom trenutku ulazi Brat.) BRAT: Sada me se još i trača. Ok. (Svi ga gledaju.) BRAT: Ma ne, ono, «nije bed». (Opća nelagoda. Primijetivši veliki natpis…) BRAT: Čak ste i njega izvukli… (Oponašajući bebu) To sam ja nacrtao svojim malim ručicama za svoga dragog, nestalog, nikad javljajućeg brata. Kako slatko. MAMA: I jest, odnosno, barem je bilo. BRAT: No… što?! BAKA: Sine, smiri se… BRAT: I kada dolazi izgubljeni i razmetni sin? TATA: Uskoro. MAMA: Hmm, prilično uskoro. BRAT: Kriste, ko da sam nekog ubio! (Riff iz The Man Who Sold The World.) (Mrak.)

4. Scena (U uređenom, moglo bi se reći kičastom, i nekako presavršenom stanu obitelj čeka Odina. Baka pokušava uključiti TV, ali kao da daljinski ne radi.) BAKA: Što je sad…? (Pritišće sve tipke, ali ništa se ne događa) (Tata se ogledava po sobi. Uzima ispod stolića časopis i lista ga.) TATA: (Blebeće samo da bi nešto govorio) Gle ti to! Orhan Pamuk optužen da je sotonist! Tko bi to rekao?! Misliš da nekog poznaješ… (Dalje se pravi da čita i ponekad pogledava Mamu. Mama pali cigaretu. Na kutiji od cigareta je veliko O. Ruke su joj u defanziv69


noj poziciji, tijelo govori «pusti me na miru», noge na naslonjaču u kojem sjedi. Nervozno se nakašlje. Sad Baka traži neke novine, a baš je zainteresiraju one koje Tata pokušava čitati. Želi mu ih uzeti.) BAKA: Sine, bi li možda…? (Tata je zbunjeno pogleda.) BAKA: Taj vražji Pamuk, c c c, (Shvaćajući što je rekla) Nisam mislila… Ha… TATA: Bi li ti smetalo? Ja upravo čitam, ili barem pokušavam. BAKA: Da bismo mogli voditi konverzaciju na visini, treba nam štofa. Zato ja hoću taj časopis. TATA: NE! I prije nego uspiješ još nešto reći, NE! I još jednom, u slučaju kakvih smetnji u komunikacijskom kanalu, NE! (Mama puši u miru. Baka uvrijeđeno uzima druge novine. Glasno okreće stranice, šuška, svako toliko se nakašlje. Sada Tata kreće u ofenzivu, pročišćavajući grlo. Onda otkriva nevjerojatno smiješan članak u SVOM časopisu i uživa u njemu vrlo glasno. Konačno, Mama poludi i baci preostale novine Baki i Tati u glavu riječima…) MAMA: DJECA ! (U tom trenutku kucanje na vratima. Svi se zamrznu i pogledaju. Sad ih je strah otvoriti. Mama odlazi do vrata i otvara ih. Tamo stoje Odin i njegova supruga Friga. Odin pogleda uokolo. Ne zna kako bi im pristupio.) ODIN: Hej! (Obitelj ne može ništa reći, samo ga promatraju. Mami se oči cakle.) ODIN: Ahm, ovo je Friga. Ona je… (Malo mu je to teško izgovoriti.)

70


ODIN: …moja žena. (Obitelj je još šokiranija. Friga je, za razliku od ostalih, vesela i poletna.) FRIGA: Bok svima. ODIN: Ovako, ovo je moja mama. (Mama i Friga se rukuju.) MAMA: To je… mislim… kako da… ODIN: Ovo je moj tata. (Tata se glupavo smješka.) TATA: Bok. Drago mi je. Mislim, zbog tebe… pa ti si… ODIN: A ovo je moja baka. BAKA: Zanimljivo ime, Friga. FRIGA: A što ćete - roditelji. BAKA: Aha, da, shvaćam. ODIN: Zar nam netko ne nedostaje? (Mama više ne može izdržati. Suze joj počinju teći. Čvrsto zagrli Odina. Tata im se pridružuje. Vrlo emocionalan trenutak. Ne znaju što bi rekli. Baka grli Odina. On je izvan sebe. Friga dolazi do njega. On je poljubi i čvrsto drži. Duboko uzdahne. Odnekud u pozadini čuje se melodija «Imagine» J. Lennona.) TATA: Ahm, sjednite. Zašto stajati? To je jedna od stvari koje ne moraš raditi jer… (Svi sjednu.) MAMA: (Zabrinuto) Jesi li gladan? (Odin joj ne odgovori nego se samo nasmije. Što bi joj mogao odgovoriti?) ODIN: Zar nam netko ne fali? MAMA: Pa, na koga misliš? ODIN: Mislim na još jednog člana obitelji.

71


(Mama i Tata se znakovito pogledaju.) TATA: Pa sigurno je tu negdje. MAMA: Sigurno bi trebao doći. BAKA: Sigurno. ODIN: Da, sigurno. (Šutnja. Nelagoda.) TATA: Znači, vas ste dvoje, ono, oženjeni? ODIN: Da. FRIGA: Već dvije godine. MAMA: A kako ste se upoznali? FRIGA: Pa, radili smo zajedno na jednom projektu… (Odin je upozori pogledom) To je to. Jednostavno se dogodilo! Znate ono, PUF! (Nasmije se, ali je nitko ne prati; šutnja) Imate zgodne… (Gleda po sobi)… tapete. MAMA: Hvala. (Zvuk kao da je netko razbio čašu. Psovanje. Ulazi Brat. Ruka mu krvari. Ošišan je na tzv. irokezu) ODIN: Hej, mali! BRAT: Loptica natrag, (Tijelom pokazujući kao da igra tenis) hej!

5. Scena (Kuhinja. Mama priprema večeru. Friga oprezno ulazi u kuhinju.) FRIGA: Mogu li možda pomoći? MAMA: Ne, samo se makni s puta. FRIGA: Htjela bih, željela bih vam pomoći. MAMA: Mogu ja vladati vlastitom kuhinjom, kao i vlastitim postupcima. FRIGA: Da, naravno… više sam mislila pomoći… znate... da shvatite.

72


MAMA: Da shvatim što točno? FRIGA: Situaciju. Nas. Njega. MAMA: Što se ima shvatiti? I uostalom, što se to vas tiče? Moj je sin nestao prije deset dugih godina. I onda, KABUUUM! Evo ga natrag. Bez objašnjenja, bez razloga, samo s advokatom. (Stanka. Tišina. Frigi je neugodno, a Mama se zamislila.) FRIGA: Mrkva će vam zagorjeti. MAMA: A joj! Daj, pridrži ovo. (Gura joj u ruku cjediljku. Mama uzima lončić s mrkvicama i uz Friginu pomoć ih procijedi.) MAMA: Hvala. FRIGA: Nema problema. Zato sam tu. Znate, vaš vas sin obožava. MAMA: Da i zato sam ga posljednjih godina tako često viđala. FRIGA: Za neke stvari postoje dobri razlozi. MAMA: Pa naravno, razlozi su uvijek dobri i opravdani, dok te jednog dana ne lupe po glavi. I gle, krvariš. (Dok Mama ovo govori, vidimo prizor bez riječi u dnevnoj sobi. Odin i Tata pokušavaju pričati. Odjednom Baki pozli. Počinje s bolovima u želucu, te joj počinje krvariti iz nosa. Velike kapi krvi padaju po tepihu.) MAMA: Krv se prolijeva po tepihu u dnevnoj sobi… Želudac ti se okreće. (Baka se grči) Ne znaš možeš li dalje. Ima li uopće smisla dalje. (Tata maše novinama i pokušava Baki dati više zraka) Ali, smisla uvijek ima. Dapače, dijele ga tamo na kraju ulice, zajedno sa šparogama. Nakon noževa u želucu i trzanja mišića (…Što se Baki i događa) polako prestaje. Dolaziš k sebi. Ponovno dišeš. Radiš juhu od šparoga. (Baki je bolje) I ono najdosadnije od svega - život ide dalje. Ide. (U šali; Baka ustaje) Ide ga, brate, ide.

73


(Mama obriše jednu pobjeglu suzu.) MAMA: Sigurno zvučim kao oni glupi priručnici «Kako preživjeti nestanak sina u deset lakih koraka». FRIGA: Mogu li što odnijeti na stol? MAMA: Da, evo. (Pruži joj zdjelu sa šparogama) (Friga krene van. Kad zastane…) FRIGA: I da, sa ženom. MAMA: Što? FRIGA: Puf! Evo ga natrag. S advokatom. S advokatom i …ženom. (Izlazi. Mama ostaje sama.)

6. Scena (Večera. Mama i Friga iznose jelo i stavljaju ga na stol u dnevnoj sobi. Sjedaju za stol u tišini. Brat im se pridružuje.) MAMA: Pa, ono, dobar tek! ODIN: Hm... zar se nećemo pomoliti, to jest provesti nekoliko trenutaka u tihoj kontemplaciji prije uzimanja hranidbenih sastojaka? TATA: (Oprezno) Sine, mi to baš ne radimo… MAMA: …ali je krajnje vrijeme da počnemo. Odine, preuzmi. (Odin skupi ruke i provede nekoliko trenutaka u tihoj kontemplaciji. Friga mu se pridružuje, dok ostali daju najbolje od sebe, ne uspijevajući baš kontemplirati.) ODIN: …hvala ti. SVI: Hvala ti! ODIN: Hoćemo li? TATA: Sezona lova je otvorena. (Svi polako u tišini uzimaju jelo. Čuju se samo vilice koje udaraju o zdjele i posuđe. Atmosfera je napeta. Počinje sramežljivi razgo74


vor.) MAMA: Gdje stanujete? FRIGA: U lijepom stanu. Ima čak i čuvara i one antipatične pse koji puno reže, a pri tome misle da su jako slatki. ODIN: Škotske ovčare. FRIGA: Brrr. Kada me pogledaju tim sitnim hladnim očima, naježim se. Čemu sve te silne dlake? ODIN: (Lagano je trkne laktom) Dušo, sve je u redu. Pusti Lassieje na miru. FRIGA: Mislim, da se razumijemo… Lassieji nisu tako slatki kao što sami pretpostavljaju. BRAT: Ja volim Lassieje. Baš su cool. (Svi ga pogledaju.) TATA: Friga ih ne voli i gotovo. Nećemo više o tim napastima. (Odsada pa nadalje svi imaju nešto za reći. Stvara se buka i čuju se samo dijelovi rečenica.) BAKA: …psi? Oh, kako volim pse! MAMA: …«Psi Faktor», kanadska serija, loša kopija «Dosjea X»? Nikad čula… TATA: …čula su vrlo zanimljive stvari… recimo ono šesto čulo… još potpuno neistraženo… ODIN: …opasne su pa policijske istrage… čovjek tako može nastradati… MAMA: …stradanja… oko nas sama stradanja… gdje je život?… dobivamo samo smrt, smrt, smrt. TATA: …»Smrt u Veneciji», tako se zove. Izvrstan film. E takve više ne rade… BAKA: …treba raditi, samo raditi. Rad oslobađa. Hmm, tko je to rekao? BRAT: …je l’ mene netko uopće sluša? Hej, hej, ja sam tu! Slušajte me! I ja bih htio nešto re… 75


ODIN: …svašta sam radio da preživim, ali nikad nisam nastupao u reklamama. Tako nisko ipak nisam pao… TATA: …paralelni svjetovi? Baš pišem o tome. Vrlo komplicirana tema. Ha! Evo. Kad sam to rekao upravo sam otišao u dva paralelna svijeta. Zar to nije božanstveno? FRIGA: …Božanstvena komedija. Hmm, može proći. Više mi se svidio film… (Odjednom tišina. Ona neugodne vrste. Zvuk vilica.) BRAT: Je l' netko gledao “Klonovi napadaju” ? TATA: Klonovi? Čudna čeljad! MAMA: Čeljad… kako dugo nisam čula tu riječ… još uvijek netko govori čeljad… (Mama ustaje.) MAMA: Desert? ODIN: Puding? FRIGA: Šlag? TATA: Bljak. BAKA: Vanilija. BRAT: Čokolada. (Pauza.) BRAT: Sigurno čokolada. MAMA: Ma bit će dobro.

7. Scena (Odin i Friga u kutu stana.) ODIN: I??? FRIGA: Pa, gle… ODIN: Dobri su. Dapače, odlični. FRIGA: Bojim se. Možda smo pogriješili? ODIN: Sad si se toga sjetila. Nije li sad malo prekasno!? A čini se da zasada sve dobro funkcionira. Osim… 76


FRIGA: Što? ODIN: (Oprezno) Baki je pozlilo. Čekaj, to ne mora ništa značiti. Pa, svakom može pozliti. FRIGA: Njima ne smije pozliti. ODIN: Pa… to je normalna ljudska reakcija, a oni kao normalni ljudi, normalno ljudski reagiraju. FRIGA: Da, u teoriji. Nemoj da te emocije već preuzmu. Ipak, oni su… ODIN: …mia famiglia… FRIGA: Ako inzinstiraš. Ponekad mogu biti tako slatki… ODIN: Kao male patke. Kao ti. (Poljubi je.) ODIN: Volim te, Slatkice. FRIGA: I ja tebe, Keksiću.

8. Scena (Odin i Friga ulaze u sobu. Cijela obitelj skupila se oko dijaprojektora.) TATA: Evo, sve je spremno. ODIN: Što je to? MAMA: Multimedijska prezentacija. BRAT: (Sarkastično) O vrlo fascinantnoj temi. (Pogleda Odina) TATA: Počnimo. (Svjetla se zamračuju. Spušta se veliko platno. Čuju se prvi taktovi skladbe «Carmina Burrana» Carla Orffa. JAKO glasno.) MAMA: (Urlajući na sav glas) Mislim da je MALO preglasno! TATA: (Urlajući) PROBAT ĆU TO SREDITI! FRIGA: Ovo je mučenje! TATA: Tek smo instalirali sistem. Čovjek se danas ni u koga ne može pouzdati. 77


BAKA: Aaaaa! ODIN: (Gledajući prema gore) Vis maior. Vis maior. Vis maior. FRIGA: Glasnije! ODIN: Jebemu, pardon, vis maior. (Izdere se) VIS MAIOR! Prestane. Muk. Sve se vraća u normalu. TATA: To je dobro prošlo! ODIN: Što bi to uopće trebalo biti ? MAMA: (Pomalo uvrijeđeno) Mislim, stvarno. Ludice, multimedijska prezentacija o tebi! Pa što još ima zanimljivoga? (Pogledavši Brata) TATA: Možemo ponovno probati. BAKA: (Ispod glasa) Vis maior. (Svjetla se zamračuju Spušta se veliko platno. Ponovno se čuju prvi taktovi skladbe «Carmina Burana.» Ovaj put je sve u redu.) TATA: Dakle… Iz leda je izišao bog. Jedan od sinova bijaše mu Odin. Odin i njegova braća ubiše svog oca i od njegova tijela naprave zemlju, od njegove krvi more, od kostiju planine, od kose drveće, od lubanje nebo, od mozga oblake. (Na platnu slika Mame i Tate s izleta na Islandu. Sve je puno leda. Izgledaju vrlo mlado. Na sljedećoj je slici mali Odin s njima na Islandu. Zatim slika kuće.) MAMA: Ah, naša prva kuća. TATA: A od obrva napraviše Midgrad, da bi ljudi imali gdje stanovati. (Na platnu: Mali Odin se igra Lego kockama koje izgledaju kao zvijezde.) TATA: Odin je odredio noć i dan i postavio Sunce i Mjesec. Bio je najveći od svih bogova. Bog rata, mudrosti, poezije ali i uništenja. (Na platnu: Mali Odin razbija šakom rođendansku tortu. 78


Glazba se mijenja u Wagnera.) TATA: Kao bog rata, bio je gospodar Valkirama, djevojkama ratnicama, koje su živjele s njim u Valhalli. (Na platnu: Odin u vrtiću s plastičnom toljagom u ruci. Oko njega devet djevojčica koje ga očarano gledaju.) TATA: Vrijeme je prolazilo. Odin je bivao sve mudriji i mudriji. (Na platnu: Odin, star oko 7 godina, kreće u školu.) TATA: A kad bi mu bila potrebna mudrost, napajao bi se njome na izvoru Mimira. (Na platnu: Odin odlazi na WC u školi i pije vodu.) TATA: Vezu sa svijetom održavao je pomoću dva gavrana. Hunina i Munina. Svakog ih je dana slao u svijet, a oni bi mu pričali što su vidjeli. (Na platnu: Odin gleda TV. Zvoni telefon. Javlja se.) TATA: Kao i mnogi bogovi, imao je moć mijenjati oblik. (Na platnu: Maskenbal. Odin obučen u veliku žabu, a Mama i Tata ga oduševljeno gledaju.) TATA: Zrnom za zrnom pijeska, vrijeme je bježalo…dok se u njegovom životu nije stvorila ona. (Na platnu: Odin, oko 15 godina s prvom djevojkom, koja neobično podsjeća na Frigu.) TATA: Ona je bila boginja ljubavi i doma, a blagodati braka njezini darovi. (Na platnu: Odin i djevojka ušminkani odlaze na neki ples.) MAMA: Ah, kako dirljivo. TATA: Nekoliko godina nakon toga, ljudi su prestali vjerovati u bogove. Jedino što im je ostalo od njega je Woden’s day ili Wendesday iliti srijeda, po naški. (Svjetlo se ponovno pali. Svima nedostaju riječi.) 79


BRAT: Ahm… BAKA: Hmm… FRIGA: Ono, ahm, jako…poticajno. MAMA: Nije li? Moje zlato! TATA: Naše zlato!

9. Scena (Scena ista kao prije, samo nešto poslije. Svi su otišli. Ostali su samo Odin i Brat. Svaki sjedi s jedne strane trosjeda, a mjesto u sredini je prazno. Tišina.) ODIN: Hmm. BRAT: Šta? ODIN: Ahm, zanimljiva frizura. U moje su vrijeme to nosili samo militantni punkeri. BRAT: Pa, vidjet ćeš da se stvari mijenjaju. To što netko nije prisutan ne znači da je vrijeme stalo. ODIN: Da, to sve više shvaćam. (Tišina. Ona neugodne vrste. Obojica ogledavaju po sobi. Odin ne odustaje.) ODIN: Smiješno je, negdje sam čitao… BRAT: Zašto misliš da me zanima? ODIN: Zanimalo te. BRAT: Prošlo svršeno vrijeme. ODIN: Ja sam se nadao da možemo biti buduće trajno. Ili barem trenutno nesvršeno. (Brat je na tu ideju možda malo omekšao.) ODIN: Sjećaš se kad smo išli gledati ‘Batmana’? Samo ti i ja. Dobro, ti, ja, Michael Keaton i Kim Bassinger… U onom malom kinu na trgu. Danima si me molio da to idemo gledati. (Brata odjednom jako interesira polupojedeni kolač na stoliću. Uzima tanjurić u ruku, ne znajući baš što bi s njim napravio.) 80


ODIN: Kad sam konačno imao vremena…. BRAT: …padala je jaka kiša… ODIN: A to je bio zadnji dan prikazivanja. Potrošio si cijelu skalu emocija da bi me uvjerio. BRAT: I uspjelo je. Makar smo pokisli do kože. ODIN: Bili smo skoro sami u kinu. Kada je Joker pao u kiselinu, a ja vidio tvoj osmijeh, isplatilo se. (Brat se počne smijati.) BRAT: Dobio si takvu prehladu i ležao dva tjedna s temperaturom. Hvala. ODIN: Na čemu? BRAT: Poslije nisam imao prilike reći to ‘hvala’. Još uvijek si gad kakvog nema, ali si valjda moj gad. Oprosti, ali ne kužim. ODIN: Polako. Sve u svoje vrijeme. BRAT: Slomio si im srce, onesposobio nas sve. Takve stvari ne prolaze s nostalgijom. ODIN: Ali sad sam tu! Zar to nije nešto? BRAT: Da, nešto. Štogod. (Brat polako ustaje.) BRAT: Pretenciozni gadovi ne mogu očekivati da svi skaču od radosti jer su nas odlučili počastiti svojom prisutnošću. (Brat polako odlazi. Odin rukama prekrije lice. Na izlazu iz sobe…) BRAT: Možemo kasnije pogledati ‘Batmana’, ako baš hoćeš. Imamo ga tu negdje. (Izađe. Odin ostaje sam. Gleda oko sebe. Dodiruje namještaj. Opipava teksturu kauča, poda, kolača.) ODIN: Kod kuće sam. (Duboko udahne. Uzima jastuk s kauča, zagrli ga i legne u pozu embrija. Nakon nekoliko minuta dolazi Mama i pokriva ga.)

81


10. Scena (Tatina radna soba. Oku ugodna, iako pomalo neuredna prostorija nevelikih dimenzija. Osvjetljenje je slabo, ali ugodno. Tatin radni stol okrenut je bočno prema publici. Tata sjedi za stolom i nešto piše. Iza njega je velika polica s knjigama. Kucanje na vratima.) TATA: Da ? (Ponovno kucanje.) TATA: Naprijed, otključano je. (Ulazi Friga.) FRIGA: Dobar dan. TATA: Dobar dan. Kako je? FRIGA: Dobro, a znate, ja sam liječnica. TATA: Sjednite. FRIGA: Hvala. Nisam to htjela reći. Htjela sam reći da sam pregledala baku. TATA: Imate neko stručno mišljenje? Nikad se ovako nešto nije događalo. FRIGA: To su vrlo specifični simptomi. Povećala sam joj dozu lijekova. TATA: Hoće li pomoći? Što joj je? FRIGA: Trebalo bi pomoći. A i nije najmlađa. TATA: Nemojte to govoriti. To nije nikakva isprika. Krv joj je tekla po tepihu u dnevnoj sobi. FRIGA: Da… (Tata na čas ostane zamrznut.) TATA: (Kao odsutan duhom) Imate li vi, mlada damo, pojma koliko je teško ukloniti mrlje od krvi s bijela tepiha? FRIGA: (Pomalo prestrašena) Što? Što ste rekli? TATA: (Ponovno normalno) Rekao sam… kako je ružno tako misliti. 82


FRIGA: (Sumnjičavo) Nisam sigurna… TATA: Gdje ste upoznali moga sina? FRIGA: U laboratoriju. Zajedno smo radili na jednom vrlo tajnom projektu. TATA: Da? Odin, znanstvenik? FRIGA: Ne baš. Znate, u odsutnosti je vaš sin skupio priličnu svotu novca. On je bogat. TATA: Bogat? Na čemu se obogatio? FRIGA: Vjerojatno je bolje da vam on objasni. U svakom slučaju, možete biti vrlo ponosni. TATA: Da, imam bogatog sina kojeg nisam vidio deset godina. Ja tu osobu više i ne znam. Ja poznajem dječaka, ono je čovjek. Koliko ste dugo u braku? FRIGA: Dvije godine. (Razmišlja) I sedam dana. TATA: Onda mi objasnite zašto mi moji instinkti govore da ovdje nešto… nije u redu? FRIGA: Ne znam na što mislite. Uostalom, pisac ste, trebali biste shvaćati ljudske drame. TATA: Ja pišem znanstvenu fantastiku. FRIGA: Upravo tako. U SF-u treba najviše ljudske drame ili ljudskoga dodira, ako vam je tako draže. TATA: O, poznavateljica. FRIGA: Zainteresirana strana. TATA: Nemojte biti tako strogi. Ja pišem o tehnologiji. Kao alatu. Oruđu. I pogreškama koje možemo njome napraviti. Čovjeku nije namijenjeno da se igra Boga. Naravno, sve s najboljim namjerama. FRIGA: Još i narodne poslovice? TATA: Put do pakla uistinu je popločan dobrim namjerama, koliko god to «isfurano» bilo, kako biste vi mladi rekli. (Friga se samo tajanstveno nasmiješi.) TATA: A koja je vaša strast?

83


FRIGA: Ja sam prirodnjak. Fizika je moj Bog, kemija Duh Sveti, a biologija moj Krist. (Tati se počinje tresti ruka.) TATA: Ali morate biti otvorena duha. Spremni primiti ideje. To je SF IDEJA! S velikim I. (Lagano mu kaplje krv iz nosa.) TATA: Ova polica iza mene, to su moji bogovi. (Trese mu se i druga ruka. Friga primjećuje da mu nije dobro. Tata ustaje.) TATA: Pogledajte, na primjer… (Posegne za policom. Pokuša uzeti jednu knjigu, ali ne ide. Izgleda da se zaglavila, ali Tata ne odustaje. Svom snagom čupa policu dok cijela polica ne ispadne. Na pod padnu prazne korice raznih knjiga. Tati ništa nije jasno. I dalje se trese. Uzima prazne korice i čudi se viđenom.) TATA: Kako… Kupio sam i pročitao sve te knjige. Silverberg, Zelazny, Philip K. Dick, Heinlein, Asimov, Clark, Tolkien, Bujold… Znam svaku napamet, ali njih nema… Jesam li ih uistinu čitao? Je li to bio samo san? Hoće li svi ti svjetovi biti izgubljeni kao suze na kiši? (Friga se iskrade i otrči van.)

11. Scena (Uplašena Friga upada u dnevnu sobi i nalazi Odina kako spava. Budi ga.) FRIGA: Probudi se. (Trese ga) Važno je, hej! (Odin se lagano budi.) ODIN: A što je? Mrzim kad me se probudi. FRIGA: Daj me slušaj. ODIN: Već deset godina nisam ovako spavao. To je to! To 84


je ono za što smo godinama radili. FRIGA: Možda. Imamo problem. ODIN: (Uozbiljivši se) Kakav? FRIGA: I tvom ocu nije dobro. Neka pogreška. Negdje smo gadno zabrljali. ODIN: Nemoguće. FRIGA: Debilu, znaš koliko tu ima parametara. ODIN: Znam, ali sve smo prošli. Sve je OK, sve je uspjelo. Čak i uzorci na tanjurima. I frizure. FRIGA: Nemoj se zavaravati. Tvoji… ODIN: …su u drugoj sobi. I to je sve što ćemo sad o tome reći. Jasno? Ne poduzimaj ništa. FRIGA: Znam. (Pokuša ga poljubiti. On se odmakne.) FRIGA: Možda su samo sitne pogreške koje će nestati. Treba vremena. ODIN: Ja tu imam kontrolu. Ja odlučujem. Ovisi samo o meni. FRIGA: Dobro, gospodine egomanijače.

KRAJ 1. ČINA

II. ČIN 1. Scena (Svjetlo se pali. Vidimo Odina sleđa. Nešto govori. Polako se okreće. Vidimo da govori u zapešće i drži ruku na uhu kao neki tajni agent, djeluje kao da se prepire s nekim.)

85


ODIN: NE! Zajeba ne smije biti! Ovaj je projekt… Dobro. Treba pokušati spasiti što se spasiti da. Ti si izvršni, ne ja! Zasad se još može kontrolirati… još ne znamo kolika je šteta… gadno zabrljao i da će platiti za to. (Sluša.) ODIN: Još ćemo biti u kontaktu. (Ulazi Mama. Dolazi do Odina.) MAMA: Dođi, napravit ću nam toplu čokoladu. ODIN: (Pričeka trenutak pa smireno odgovori) Može. (Odu do kuhinje.) MAMA: Sjedni. Ne tamo. Tamo. Zgodna je. ODIN: Friga? Da, je. MAMA: Dugo se znate? ODIN: Godinama. Puno mi je pomogla oko stvari koja mi je bila najbitnija na svijetu. A vi? Pratio sam tatinu karijeru. Bestseller. MAMA: Da, malo bolje živimo zbog toga. ODIN: A tebe sam viđao po novinama, SPASIMO ŽENE AFGANISTANA i slično. (Mami je razgovor ponešto težak. Zapravo želi postaviti samo jedno pitanje.) MAMA: (povišenim tonom; pomalo histeričnim glasom) ZAŠTO SE ONDA NISI JAVIO?! OPROSTI, ALI NE RAZUMIJEM! (Odin je samo tužno gleda.) ODIN: Dobro, to sam zaslužio. Ne mogu ti reći. Oprosti, ne još. MAMA: Moraš bolje od toga. ‘Oprosti’ nije dovoljno dobro za deset godina. Borim se za ljudska prava, svakim danom gledam te napaćene žene i djecu i svaki dan razmišljam gdje mi je sin.

86


ODIN: Tu sam. MAMA: To nije smiješno. ODIN: Što hoćeš da kažem? Tu sam, sada. Možemo li zaboraviti što je bilo? Živjeti za sutra? MAMA: Što je s bakom? ODIN: Ne znam, zašto pitaš mene? MAMA: Bilo joj je savršeno dobro dok niste došli ti i ona tvoja. ODIN: Mama? MAMA: Da, (Ironično) sine. ODIN: Ovo je zvučalo kao optužba. (Mama drži toplu čokoladu i prinosi je stolu.) MAMA: Možda… (Stanka. Mami pukne film. Uzme jednu šalicu i u napadu tuge, bijesa i radosti baci je u zid.) MAMA: (Plačući) Ne možeš to napraviti. To nije istina. Odin to nikad ne bi učinio. (Odin je samo promatra iako mu se srce kida. Ona klone na pod.) MAMA: …nedostajao si mi… kao da nemam ruku ili nogu… gdje je dječak?… gdje je Batman?… gdje je tenis nedjeljom popodne?… gdje je moj dječak??? Ovdje je neki čovjek, ja ne poznajem tog čovjeka. Tko je čovjek – hoću dječaka. (Odin se spusti k njoj na pod. Dotakne joj ruku. Obriše suze.) MAMA: Tko je on? ODIN: On je taj. MAMA: Gdje… (Riječi joj ostanu visjeti u zraku. Tuga. Stanka.) (Ulazi Tata. Djeluje prilično zbunjeno. Kao da je na trenutak u stvarnosti, a na trenutak negdje drugdje.) TATA: Sve je gotovo. Napisao sam sve. Sve što se uopće ima napisati… 87


(Mama ustaje i dolazi do njega.) MAMA: Što je? Što se događa? TATA: Posljednje poglavlje, posljednja stranica, posljednje slovo… Oh, vruća čokolada, ti stvarno radiš najbolju vruću čokoladu… Juan Rico… tako je, tako se zvao, Juan Rico… (Mama značajno pogleda Odina. Tati curi krv iz nosa. On to ne primjećuje, nego samo nastavlja.) TATA: (Mami) Razgovaraš s njim? Da, treba tom dečku neke stvari objasniti. Kao na primjer, opću pristojnost. (Odin počinje shvaćati što se događa. Ništa ne poduzima. Samo stoji.) MAMA: Sve će biti u redu. Zar ne, dušo? Još jedan bestseller. TATA: (Opet u stvarnosti) O čemu govoriš? Što je? Zašto me tako gledate? Znam da sam pisao u svojoj sobi. Nešto se dogodilo? MAMA: Uplašio si nas. TATA: Opet sam čitao naglas. Ah, nisam primijetio. (Prostorom se proširi monstruozan krik koji svakog strese do kosti.)

2. Scena (Krik. Bakina soba. Tata, Mama i Odin ulaze u sobu. Friga je već tamo i stoji uplašena. Zidovi su išarani krvlju koja se još uvijek cijedi. Na svakom slobodnom prostoru zida piše – LIBERATE ME Baka sjedi na krevetu, okrenuta prema publici. Posljednji ulazi Brat.) BRAT: Koji k… (Riječ mu se izgubila pri pogledu na taj bizaran prizor. Baka uopće ne reagira.) 88


TATA: Mama? (Tata dolazi do nje. Ona se naglo trzne, kao da je odjednom oživjela.) BAKA: Ljudska glupost – najmoćnija sila ikad puštena iz kaveza vremena. Njezina moć – bezgranična, njezino trajanje – vječno. Ja – sam – pogreška. (Okrene se prema Odinu i histerično upre u njega prstom) TI – SI – POGREŠKA. Produkt. Konstrukt čovjeka. ODIN: Ja… BAKA: Ja… ja… ja… ja… i opet samo ja… postoje i druge zamjenice… laži, šume i šume laži. U mojim godinama sve što imaš su laži, lažna sjećanja na lažna «dobrih, starih vremena», koja nisu bila ni stara ni dobra. Pamtimo ono što želimo, vidimo ono što hoćemo. Sve je iluzija. FRIGA: Gospođo, dat ću vam nešto za … (Baka nastavlja dalje, ignorirajući Frigu.) BAKA: Ovaj zid je iluzija. Ova svjetiljka je iluzija. Onaj pauk u kutu što marljivo plete svoju mrežu je, naravno, iluzija. (stanka) (Odin pogleda Frigu. Pa Mamu, Tatu, Brata. Pri ponovnom pogledu na Frigu daje joj znak rukom da ode na drugu stranu, tako da je svatko od njih Baki s jedne strane.) BAKA: Ova ljubav je iluzija. (Baka se sruši na pod. Odin i Friga dolaze do nje što brže mogu.) TATA: Što joj je ? Neka prestane. (Friga je pregledava. Puls, lupanje srca... Iz džepa vadi malu injekciju i daje joj punu dozu. Ta je radnja vidljiva publici, ali ne i obitelji.) MAMA: Hoće li biti? (Nakon injekcije, Friga nastavlja, ali se baš ne trudi previše. Minuta mrtvačke tišine. Friga pogleda Odina i kimne mu. Odin 89


sjedne na pod i zatvori oči.) FRIGA: Žao mi je. Učinila sam sve. TATA: O, Bože! FRIGA: Baka je preminula. (Svi gledaju taj tužan prizor. Svjetlo se lagano gasi do mraka. Zastrašujući natpisi LIBERATE ME svijetle u mraku, čitljiviji i jasniji no ikad.)

3. Scena (Tatina radna soba. Svjetlo se lagano pali. Ostaci police s knjigama još stoje na podu. Prazne korice razbacane su svud uokolo. Tata sjedi za svojim stolom. Jedna suza mu poteče niz obraz. Mama dolazi do njega i grli ga.) MAMA: U redu je, bit će u redu. Sve će biti u najboljem redu. TATA: Ne razumijem. Što se to dogodilo? Što sam vidio? Ništa više ne razumijem. MAMA: Možda i ne trebamo razumjeti, samo prihvatiti. (Ulazi Brat, pognute glave.) MAMA: Dođi. TATA: Gdje je Odin? BRAT: U sobi. TATA: Ovakve prilike zbližavaju obitelj, pogotovo izgubljene sinove. BRAT: Ja sam tu. TATA: Da, jesi. MAMA: Nešto tu ne štima! TATA: (Misao ga izvuče iz tuge) Što? MAMA: Nešto mi je čudno kod Odina. TATA: Pa naravno da je čudno. Nismo ga vidjeli godinama. Odrastao je. Svoj je čovjek. Navodno i imućan. MAMA: Ne to. Kako znamo da je to on? 90


TATA: Kako ne bismo znali? Naravno da je to on. BRAT: Mama, nemoj biti smiješna. Istina, od trenutka kad se vratio samo se ružne stvari događaju, ali to ne znači… TATA: Dobili smo nevjerojatan dar. Našega sina natrag. MAMA: Nešto mi smeta. Ne mogu točno odrediti, ali je tu. TATA: Nemoj opet sa svojim instinktima. Tako smo mislili i da je u Oklahomi, jer si vidjela to prokleto mjesto na televiziji. BRAT: I nije bilo mira dok nismo konačno tamo otišli. MAMA: Ovo je drugačije…

4. Scena (Dnevna soba. Slaba mala svjetla daju tužan ali i ugodan osjećaj. Svi su prisutni, osim Frige. Na stolu leži Baka. Oko nje su zapaljene svijeće. Svi stoje oko nje. Negdje u daljini svira «Imagine» Johna Lennona.) MAMA: Želi li netko reći nekoliko riječi? ODIN: Ja bih. (Stanka) Žao mi je. Imali smo tako malo vremena. Još znam sve priče. Sjećam se. Dovoljno je reći «slučaj: ružičasti bicikl.» (Nasmije se) Kakav show. Definitivno najbolji show u gradu. Jednom si mi rekla da smo svi mi pokusni kunići u laboratoriju Boga. A ljudskost je projekt na kojem se još radi. Da, radi se. I nije daleko. Još malo. Mrvicu. (Tata rukom prikriva lice. Mama brizne u plač. Grli Tatu. Stanka. Mama postaje sve histeričnija.) MAMA: Neka mi sve oprosti. Odin… TATA: Pusti… BRAT: Mama… MAMA: Odin… (Skupljajući snagu) 91


TATA: Ne sad. MAMA: KAD? KAD? KAD? ODIN: Mama? MAMA: (Na rubu histerije) ZAŠTO??? GDJE SMO POGRIJEŠILI??? (Pauza. Tišina. John Lennon nastavlja svoje… Mami počinje curiti krv iz nosa.) ODIN: Niste vi, ja sam pogriješio. (Tata se trese. Krv iz nosa. Mama je sklupčana na podu.) TATA: Nisi pogriješio. Nisi, sine. (Kod riječi «sine» nešto se u njemu prelomilo. Izgubljen je.) TATA: Sine… sine… sine… sine… sine… sine… sine… sine… sine… sine… sine… sine… sine… sine… sine… sine… sine… (Ponavlja tu kobnu riječ kao robot, konstantno pokušavajući nešto reći, ali se stalno vraćajući na početak, zatočen u tom krugu. Po košulji mu polako kaplje krv, sve dok ne postane potpuno krvava.) MAMA: Zlobo, što si učinio? ODIN: (Ne zvučeći jako uvjerljivo) Ništa. MAMA: Gdje je kraj? Gdje je početak? (Ruke joj je tresu. Krv iz nosa. Potpuno je izbezumljena. Brat je skriven iza stolice. Mama polako prilazi Odinu.) MAMA: Gdje je? Gdje je moj sin? Što si s njim učinio? ODIN: Ja sam tvoj sin. MAMA: LAŽEŠ! LAŽEŠ! Uvijek si lagao. (Pokušava zagrliti Odina, ali je on odbacuje. Ona pada na koljena.) MAMA: Tko… (Pokušavajući doći do riječi) Tko si ti? ODIN: Imaš pravo, ja nisam tvoj sin. (Tata se ruši na pod i grči. Grčevi postaju sve slabiji i slabiji… 92


Mama pokušava doći do njega ali uspijeva prijeći samo pola puta.) ODIN: (Glasom kakav dosad nismo čuli) Ja sam vas stvorio. Vi ste moja djeca. (Mama se guši. «Imagine» i dalje svira. Odin se saginje do njih.) ODIN: Volim vas. Gdje god bili. (I Mamini grčevi polagano prestaju… Odin sjeda do njih i počinje plakati suzama desetogodišnjeg djeteta.)

5. Scena (Ista situacija. 15 minuta poslije. Odinov plač i dalje odjekuje. Stolac iza kojeg je bio skriven Brat lagano se pomiče. Brat se pokušava osoviti na noge, ali mu baš i ne ide. Dolazi do Odina.) BRAT: (Potpuno izgubljen) Koliko je sati? ODIN: (Dižući pogled) Previše. Prekasno. Premalo prekasno. BRAT: Nikad nije prekasno. Još uvijek stignem. (Prve kapi krvi iz nosa padaju na pod.) BRAT: Dogovori se moraju poštivati. Na tom se zasniva ova naša civilizacija, koju mi pretenciozno nazivamo zapadnom. Ugovori. Dogovor je dogovor. (Stanka.) BRAT: Već je kasno. Moram ići. Zakasnit ću. ODIN: Nećeš. Ovo je kraj puta. BRAT: (Shvaćajući s kim priča) Odine! Hej! ODIN: Mali… BRAT: Samo jedna stvar: ZAŠTO? ODIN: Trebao sam vas. (Brat se ponovno gubi.) BRAT: Možemo li…? Možemo li…? 93


ODIN: Možemo li…? (Lagano se nasmije) (Vadi iz džepa injekciju, istu kakvu je Friga dala Baki. Provjerava je. Uštrca je Bratu. Uzima ga u naručje.) ODIN: Možemo, možemo gledati ‘Batmana’. (Brat se grči) Možemo se igrati. Ovaj put možeš ti biti Batman! (Kao ostali, Brat se prestao grčiti. Sad je miran. Mir. Tišina. Suze.) (Svjetlo se mijenja. Sada je grubo. Radno. Ulazi Friga.) FRIGA: Gotovo je. Projekt je gotov. (Primjećuje što se dogodilo. Naglo ušuti. Sjedne do Odina. On joj stavlja ruku oko ramena. Stan - kulise počinju se raspadati i padati, dio po dio. Bijelo svjetlo izbija ispod njih. Glazbena podloga je kombinacija između «The man who sold the world» i «Imagine».) FRIGA: Žao mi je, ali gotovo je! ODIN: NIJE!!! (Na scenu dolaze ljudi odjeveni u laboratorijske kute i počinju pospremati. Scena se počinje okretati. Prizor nam otkriva pozadinu stana. To je veliki, vrlo moderni laboratorij. Ljudi u kutama hodaju uokolo i normalno obavljaju svoj posao. S lijeve strane nalaze se četiri velika prozirna ormara – hladnjaka. Prednje strane su od stakla i mogu se vidjeti osobe koje su unutra zamrznute. To su Mama, Tata, Brat i Baka. Zamračenje.)

KRAJ

94


Prozor u svijet dramsko-multimedijalni kolaž

Stvarni likovi: Marko – 25 godina, prosječni TV gledatelj prosječnog izgleda, ne izlazi iz kuće Marin – 26 godina, Markov najbolji prijatelj, novinar Marina – 26 godina, Marinova sestra, Markova „prijateljica s privilegijama“ Dostavljač

Napomene: Svaki put kada likovi gledaju TV, televizijski program se fizički pojavljuje na različitim dijelovima scene. U slučaju naglog prebacivanja kanala – promjene mogu biti s jednog kraja dvorane na drugi ili na istom mjestu s istim akterima – ta diskrecija je ostavljena redatelju. Stil igre „ljudi s televizije“ nije nametljiv i služe se nekolicinom tipičnih izraza (maski). Kako komad ide prema kraju, „ljudi s televizije“ zauzimaju sve veći dio scene; treba izazvati dojam „invazije“ dnevne sobe. Svi glumci moraju biti svjesni događaja u cijeloj dvorani da bi mogli u pravo vrijeme skrenuti pažnju publike. Cilj je pokušati dočarati „dramaturgiju daljinskog upravljača“. Svaki put kada se program promijeni, čuje se vrlo prepoznatljiv zvuk. Dijelovi teksta pisani u drugom fontu označavaju TV program.

95


Svjetlo se pali i otkriva prosječnu dnevnu sobu s kaučom okrenutim prema publici. Na istaknutu mjestu na sredini sobe nalazi se okvir koji predstavlja „sveti TV prijemnik“. Iznad scene se nalazi video-zid. (Ulazi Marko, odjeven u majicu kratkih rukava i bokserice. Tek se probudio i tumara po stanu. Proteže se i sjeda na kauč. Pali TV. Na drugom se kraju scene pojavljuje voditelj prijepodnevnog talk showa.) VODITELJ: Anksioznost ili tjeskoba – strah bez jasnog vanjskog povoda koji bi pojavu tog straha objašnjavao. Navedimo samo neke primjere: strah od nesvjestice, nagle smrti, ludila. Danas je s nama u studiju gospođa Marija, žrtva tog opasnog... (Marko mijenja program. Nabasa na reklamu. Mladić i djevojka u zagrljaju. Romantična glazba s puno saksofona. Marko odlazi u kuhinju i radi kavu. Dok čeka da mikrovalna odradi svoje – zvjera okolo, rasteže se i češka. Pogleda na sat.) MARKO: Pas mater, već je 12. DJEVOJKA: Dragi, moram ti nešto reći. MLADIĆ: Što, draga? DJEVOJKA: Ovo nije lako. MLADIĆ: Što? Što je bilo? DJEVOJKA: Kada sam danas prala rublje... bilo je skriveno... (Djevojka je jako ljuta.) MLADIĆ: Nije ono što misliš... stvarno... to je.... (Glazba se naglo prekida.) DJEVOJKA: Našla sam ih. Sve mi je jasno. MLADIĆ: Nije... stvarno... bio je to poklon. Od prijateljice. DJEVOJKA: Poklon, šmoklon. Nema prijatelja koji si poklanjaju FALKE čarape. Gotovo je. GLAS: FALKE – nosi se javno!

96


(Mladić skida čarapu i baca je.) (Kucanje na vratima. Marko otvara vrata. Tamo stoji Marina.) MARINA: Dobar dan, dobri čovječe! MARKO: Ej. MARINA: Dobijem samo jadno ej? (Marko je dugo ljubi u usta.) MARKO: Bolje? MARINA: Apsolutno. Sigurno si se tek nedavno probudio. MARKO: Jesam. MARINA: Ne kužim kako možeš tako dugo spavati. MARKO: To je umjetnost. Marina skida jaknu i raskomoti se na kauču. MARKO: Oćeš kavu? MARINA: Može, ali prije hoću nešto drugo. (Povuče ga na kauč i počnu se ljubiti. Marko pokušava doći do daljinskog upravljača. Dohvati ga i promijeni kanal. Svjetlo na kauču postaje mrak.) (SAPUNICA) MARIJA: Mi se dugo poznajemo. Igrali smo se u pijesku zajedno. (Petar se lagano nasmije na tu uspomenu.) MARIJA: Jako mi je stalo do tebe. Volim te, ali te volim kao brata. Jako si mi drag i želim te u svom životu. PETAR: Ali se ne možeš udati za mene. MARIJA: Oprosti mi, ali ne mogu. Još smo uvijek mladi, cijeli je život pred nama. Nisam još ni imala pravu dublju i dulju vezu, a kamoli brak. PETAR: Nisam ni ja, ako te to tješi. Jako mi je stalo do tebe, shvaćam što govoriš…(zamišljeno) Osim ako postoji netko drugi. MARIJA: Ne radi se o tome. Premladi smo za cjeloživotnu obvezu. PETAR: Možeš još malo razmisliti. Nikamo nam se ne žuri. Ja ću te čekati koliko treba. 97


MARIJA: To je lijepo od tebe. PETAR: Mi se razumijemo. Dolazimo iz istih svjetova. Ne moraš sada reći ne. MARIJA: Nažalost, moram. Ovo nema smisla. PETAR LJUTITO PUŠTA NJENE RUKE. MARIJA: Bilo bi dobro da se jedno vrijeme ne viđamo. Tako je bolje. I jednostavnije. PETAR: Možda tebi. Meni to ne pada tako lagano. MARIJA USTAJE. MARIJA: Oprosti, moram ići. Vidimo se… MARIJA IZAĐE. PETAR: Vidimo se. (Svjetlo se vraća na Marka i Marinu koji leže na kauču pokriveni dekom. Dijele cigaretu.) MARINA: Baš je bilo... pristojno. MARKO: Pristojno? Samo pristojno? MARINA: Vrlo pristojno. MARKO: Očekivao sam neku bolju recenziju. MARINA: Ok, veličanstveno. To si htio čuti? MARKO: Naravno. Svatko to želi čuti. MARINA: Nemoj mi sad naturati patetiku. MARKO: Pa dobro, ali ima malo opasnosti. MARINA: Mrzim kad si takav, ali volim zločeste dečke. MARKO: Mogli bismo barem reći tvom burazu. MARINA: A evo ga, napad grizodušja. MARKO: Isuse, tko tako priča? Glupo mi je lagati najboljem frendu. A da ne spominjem... MARINA: Tomica je moja briga. MARKO: Tvoj zaručnik, tvoja briga. (Marina uzrujano ustaje.) MARINA: Rekli smo da danas nećemo o tome... Marin će doći svakoga trenutka.

98


(Marina uzima daljinski i okreće program. Pojavljuje se SITCOM. Na video-zidu vidimo kratku uvodnu špicu – svi su raspjevani i veseli – na kraju se pojavljuje natpis MARTA ZA SVA VREMENA. Nakon svake druge replike čujemo umjetni, snimljeni smijeh.) (MARTA i MARICA su prodavačice u samoposluživanju. Svaka sjedi za svojom blagajnom. Marta lista neki ženski časopis, dok Marica turpija nokte.) MARTA: Baš sam si mislila, što bi bilo da na svijetu nestane muškaraca? MARICA: Joj, to bi bilo divno. Već vidim. Svi bi bili sretni, ptičice bi pjevale, ne bi bilo ratova... (Dolazi Milan, njihov kolega koji je čuo dio razgovora.) MILAN: Ali bi vam sigurno bilo jako dosadno. Ček, o čem bi vi uopće pričale? MARTA: Sigurno ne o tebi. (Čuje se neko kreštanje. Svi se pogledaju. Dolazi vidno dobro raspoloženi ŠEF.) ŠEF: Dobro jutro, moje dame. (Duboko udahne.) ŠEF: Nije li divno? MARTA: Što to točno? ŠEF: Miris petka ujutro. Obećavajući vikend samo što nije počeo. Molim vas, udahnite. (Ekipa ga čudno gleda.) ŠEF: Nemojte se stidjeti. (Svi zajedno udahnu.) MARICA: Mislim da su se krastavci na drugom odjelu pokvarili. MARTA: Ili je netko pustio... ŠEF: Potpuno ste promašili poantu. Samo sam htio s vama podijeliti 99


svoje dobro raspoloženje. MILAN: A zašto ste tako dobro raspoloženi? Pa to nije vaše prirodno stanje. MARTA: Njegovo prirodno stanje je tekuće. (Šefu to nije smiješno.) ŠEF: Ako baš morate znati, sutra imam nastup sa svojim folklornim društvom i baš pjevam solo. MARTA: Folklor? (Svi prasnu u smijeh.) MARTA: Htjela sam zbiti neku šalu na to, ali mi ništa dobro ne pada napamet. ŠEF: Mislim stvarno, toliko zadirkivanja, NA POSAO! Milane, slijedite me, iza su kutije koje zahtijevaju vašu pažnju. (Izlaze.) MARTA: A mene čeka vikend blagostanja. Darko spava kod prijatelja, Sandra ide na tulum, a Martin i ja imamo stan samo za sebe. Mmm… MARICA: Eh, imam i ja svoje luuude planove za vikend. MARTA: Sex, drugs and rock and roll? MARICA: Blizu. Ako baš moraš znati, Helga i ja idemo na veliku izložbu lutaka. MARTA: Izložbu lutaka? To postoji? A tko je Helga, neka tvoja frendica iz Vukomerca? MARICA: Helga je obiteljsko naslijeđe. (Marica vadi iz torbe lijepu plavokosu lutku.) MARICA: Helga, pozdravi tetu Bibu. Biba, Helga. Nemoj joj zamjeriti što je malo tužna, nije pozvana na natjecanje. Nisu čak ni pismo poslali. A inače osvaja gotovo sve nagrade. Sutra ću je povesti sa sobom, da se sirotica barem malo zabavi. (Biba cijelo vrijeme gleda u lutku i osjeća lagani strah.) MARTA: Mislim da me prati pogledom.

100


(Zvonjava na vratima. Svjetlo se pali na Marka i Marinu.) MARKO: Stigao je. (Ponovno zvonjava na vratima. Marko otvara vrata. Ugleda Marina.) MARIN: Ej, što ne otvaraš? (Primijeti Marinu) Oho, i seka je tu. Znači na broju smo. (Primjećuje nervozu u zraku) Prekidam nešto? MARKO I MARINA: Ne. MARINA: Zašto bi prekidao? Što je bilo na poslu? MARIN: Ma, ništa, uvijek isto njesra. Moram predati tekst za dva dana. MARKO: Pa zato danas to i radimo, ne? MARIN: A joj, u startu mi se ideja činila odličnom, imaš piva, ali sad mi se baš.. (Otvara pivu) 24 sata gledati TV, moraš biti manijak za to. MARKO: Rekao bih prije pravo kalibriran. Možeš se praviti pametan – 5 stranica časopisa samo tvoji – kako televizija utječe na čovjeka – izvještaj s prve linije ekrana. I daj sjedni već jednom – činiš me nervoznim. MARIN: Je li bilo što dobro dosad? MARINA: Nisi ništa propustio. MARIN: (Marini) Jasno mi je zašto on (Pokazujući na Marka) radi ovaj eksperiment sa mnom. Ionako nema drugog posla. Ali ti... MARKO: Ej, ja razmišljam o opcijama. Važem ponude. MARIN: I imaš dovoljno para da tvoja buduća djeca ne moraju raditi. MARINA: Zvuči zabavno, što sad? Daj se opusti više. Upali TV, sigurno će ti biti bolje. (Prebacuju program na TV magazin. Na scenu stupa VODITELJ.) (POTRAGA ZA PRAVOM HRVATSKOM – rekreacija) 101


VODITELJ: Ovo što ćete upravo vidjeti je rekreacija zabrinjavajućeg stanja na hrvatskom tržištu rada. Složit ćete se s nama da je situacija vrlo drastična. (Na sceni su dvije stolice, radni stol i telefon. Miroslav ulazi i izuzetno je nervozan.) VERONIKA: (Ustaje) Molim vas, uđite. Sjednite. MIROSLAV: Hvala. (Sjednu.) VERONIKA: Bombon? MIROSLAV: Da! Zapravo, ne! Ne. (Miroslav se glupavo nasmije pokušavajući se pribrati, ali ne uspijeva.) VERONIKA: Dakle... Zašto biste željeli raditi ovdje, u našoj firmi? MIROSLAV: Paaaa... nedavno sam otpušten iz... nedavno sam dao otkaz... paaa... mislio sam da bi ovo moglo biti sjajno mjesto za novi početak. VERONIKA: Aha. Vaša biografija? (Miroslav je pruža.) VERONIKA: Dakle, kakvo je vaše radno iskustvo? MIROSLAV: Pa, bio sam babysitter...jedno četiri godine... (Veronika nije nimalo impresionirana. Miroslav, vidjevši njezinu reakciju, vadi 100 kuna i daje ih Veroniki.) MIROSLAV: Ali sam JAKO dobar s brojkama. VERONIKA: (Pregledava novčanicu i sprema je u džep) Zvuči sjajno! Još ste negdje radili? MIROSLAV: (Podmećući joj još novaca) Pa... radio sam u Ham-hamu neko vrijeme... VERONIKA: (Uzimajući novac, gestikulira, tražeći još) Bili ste menadžer? MIROSLAV: (Neodlučno, dajući joj još novaca) Prao sam suđe... ali gazda mi je obećao unapređenje... tako da bih radio na roštilju... VERONIKA: I? O kakvoj ste plaći razmišljali?

102


MIROSLAV: (Dajući joj novčanicu) Paa, recimo tisuću eura. (Dajući joj svoju lisnicu) Ili možda dvije. (Veronika uzima novčanik i prekapa po njemu) VERONIKA: (Još uvijek tražeći novac) O kakvoj ste satnici razmišljali? (Miroslav vadi čekovnu knjižicu i počinje pisati) MIROSLAV: Pa negdje između 30 i 40 sati tjedno. VERONIKA: 30 ili 40? Zar ne biste radije radili, recimo 500 SATI TJEDNO??? MIROSLAV: (Zbunjen) Molim? VERONIKA: Mislim da sam rekla – (Pokazujući na čekovnu knjižicu) PET STOTINA EURO-PSKIH sati tjedno. MIROSLAV: (Vrlo neodlučno zapisujući iznos) Da, gospođo... (Dok joj Miroslav predaje ček, Veronika primjećuje njegov zlatni sat i primakne mu ruku svom licu, kako bi proučila sat) ŠTO? (Rez na kauč. TV program se nastavlja. Glumci otvaraju usta). MARIN: Daj, ovo je dosadno kao proljev. Ima nešto zabavnije? MARINA: Da se nisi pomaknuo! Ovo su bitne stvari. MARKO: Djeco, mir molim. MARINA: Daj da barem nešto pogledamo do kraja. MARIN: Šutim, evo šutim. Ništa više neću reći. Šutim… šut... (Marina ga ljuto pogleda. Marin stvarno ušuti. TV program se nastavlja.) VERONIKA: Molim? MIROSLAV: (Gunđajući skida sat i predaje joj ga) Ništa... (Veronika uzima sat i sprema ga u ladicu. Nastavlja tražiti još; svaki put kada prima mito od Miroslava, Veronika se pretvara da je impresionirana njegovim kvalifikacijama) VERONIKA: Dakle...piše da ste završili dvogodišnju srednju školu... (Miroslav skida svoju iglu sa kravate te je predaje) 103


VERONIKA: Sjajno! Studirali ste tjelesni odgoj za predškolski uzrast i upisali dopisnu Rock Akademiju – to je upravo ONO ŠTO NAM TREBA. MIROSLAV: (Skida remen i daje joj ga) A! VERONIKA: (Zadovoljno klima) Zatim ste prešli na prestižni Pravni fakultet... (Čita dalje) i tamo radili u fotokopirnici. (Miroslav nevoljko skida zlatnu naušnicu te je predaje) Impresivno! MIROSLAV: Hvala. VERONIKA: Wow! Ma pogledajte vi to: pa vi imate dosje u policiji! (Miroslav skida svoju kravatu i nudi je Veronici, no ona je odbija. On zatim skida cipele i čarape, koje Veronika uzima i sprema u ladicu) Čudno. Ne vidim nikakve preporuke. Propust ili? MIROSLAV: (Teškoga srca skida majicu te je predaje) Da. Propust. Hehe... sigurno... VERONIKA: (Prihvaća majicu i traži još.) Također piše da ste Vi vrlo organizirana osoba, no ipak, vaša je biografija pisana rukom... MIROSLAV: (Ustaje kako bi skinuo hlače) Oprostite... (Veronika uzima hlače i želi ih spremiti, no čuje zveketav zvuk iz džepa. Počne prekapati po džepu i izvadi Miroslavove ključeve od auta. On je vidljivo uznemiren. Ključevi i hlače idu u ladicu) VERONIKA: Eto, još je samo preostala vaša završna procjena, ako vam ne smeta... (Pogledava dolje i piše. Miroslav s olakšanjem uzdahne) MIROSLAV: Nimalo! (Veronika, ne podižući glavu za vrijeme pisanja, ispruži ruku prema Miroslavu, tražeći još. Miroslav, stojeći samo u boksericama, razmišlja što bi još mogao žrtvovati. Konačno, on se odlučuje te skida svoj vjenčani prsten, poljubi ga i daje Veroniki) VERONIKA: Eto, mislim da bi to bilo to, što se tiče intervjua. MIROSLAV: Ozbiljno? I? VERONIKA: Vrlo sam sretna što vas mogu obavijestiti da biste bili vrlo koristan dodatak našoj radnoj snazi... (Miroslav je oduševljen.) Ali nikad ne bismo mogli zaposliti nekoga tko se ovako nedolično 104


odijeva! (Voditelj se vraća na scenu.) VODITELJ: Šokantno, zar ne? Budite i slijedeći tjedan s nama kada ponovno krećemo u – POTRAGU ZA PRAVOM HRVATSKOM. (Na video-zidu vidimo odjevnu špicu, a nakon nje veliki natpis: USKORO! praćen kadrovima sela, pašnjaka, kola i konja.) GLAS: Što se dogodilo našim omiljenim junacima 20 godina kasnije saznajte u ekskluzivnoj mini seriji „Gruntovčani uzvraćaju udarac”. (Marko stišava TV.) MARKO: Je l' netko gladan? Ja sam gladan. MARINA: Ti si uvijek gladan. MARKO: Da, i? To je zdravo, brz metabolizam, zdrav duh u zdravom tijelu. MARINA: Da, kad smo kod toga, bila sam nedavno prvi put na Yogolatesu. MARIN: Na jogurtu? MARINA: Yogolates. Zadnji krik mode u održavanju tijela. Svi to rade – kad se ne moli po Kabali, Madonna ide na Yogolates. Vještina koja objedinjuje najbolje od joge i pilatesa – a ako je dovoljno dobro za Madonnu, mora da je i za mene. (Marin joj zaplješće. Marina potrči prema njemu i natjeravaju se scenom.) MARKO: Ja sam stvarno gladan. (Marin i Marina ne prestaju i jako se dobro zabavljaju. Marko u očaju odlazi do frižidera i vadi nekoliko piva i voćni jogurt.) MARKO: Naporni ste! (I prebacuje program na još jednu šaljivu emisiju. Na video-zidu vidimo kratki jingle s morskom temom. MATO je uhvatio ŠIMU i ne pušta ga dok iz njega ne izvuče sve in-

105


formacije.) MATO: Pljuni, da čujemo. ŠIME: Kako vam mogu pomoći? Mislim da je došlo do neke zabune. MATO: Nema nikakve zabune. Sigurno znaš više nego što priznaješ. ŠIME: Ne znam ja ništa. Ništa, ništa, ništa. MATO mu zaprijeti šakom. ŠIME: Nema potrebe za nasiljem. Sve možemo riješiti. Već je kasno, moram poći. (Šime krene prema izlazu, ali ga Mato ne pušta.) MATO: Kamo? Nikamo ti ne ideš. Meni je tu nešto sumnjivo. Jesi li vidio tijelo? ŠIME: Hmmm, sad kad ste to spomenuli, nisam. Sigurno je sve u redu. MATO: AHA! Znači nema tijela. ŠIME: A zašto to vas toliko muči? U tako tužnom trenutku za sve nas. MATO: Eto tako, zanima me. ŠIME: Onda vas može zanimati i da je Angelika nasljednica svega. Vidio sam oporuku – ona je bogata. A tek kad stigne lova od životnog osiguranja... MATO: Osiguranje? Pa naravno, sad je sve jasno. Kako se toga samo prije nisam sjetio? ŠIME: Mogu li sada ići? MATO: Skoro. Još me nešto muči? Stvarno ti se sviđa Angelika? ŠIME: Ta ženetina? Mo'š mislit! Kako samo skviči... Ali je bogata. Bogata ucviljena udovica. (Sa smiješkom) Te su najbolje. MATO: Dobar si ti. Ajd'briši sada. (Šime brzopotezno odlazi. Mato vadi svoju lulu.) MATO: Zaplet se komplicira. Zaaaaaaanimljivo.... (Marin i Marina su ponovno sjeli i smirili se.) MARKO: Vas dvoje ste kao pas i mačka. Ometate moj mir. MARIN: Mir? To je ono što ti treba? Tebi treba CURA!!! 106


Koliko dugo je prošlo od Mirne? MARKO: Neko vrijeme. Gladan sam... MARIN: Prošle su dvije godine! Koliko te cura može opčiniti? MARINA: Pusti ga na miru. MARIN: Zašto? On mene inače gnjavi s takvim pitanjima, a uopće ne izlazi van. MARKO: Daj prestani. Gladan sam... MARIN: Nisi li mi nedavno spominjao neku? (Marina panično pogleda Marka. Marko primijeti njezin pogled.) MARKO: Nije to bilo ništa... samo cura koja nosi pizzu.... MARIN: Stvarno bi trebao više izlaziti. MARKO: Ja sad stvarno naručujem klopu. (Uzima telefon i okreće broj.) MARKO: Što ćete vi? MARIN: A joj, ne znam... pizzu?... (Marini) 'Oćeš pola? MARINA: Može. Onda veliku s puno gljiva. MARIN: 'Si uhvatio to? (Marko kimne i ode dalje kako bi naručio.) MARINA: Koliko dugo točno nije izašao iz kuće? MARIN: Jedno godinu i pol. MARINA: Niti jednom? MARIN: Ne. MARINA: Pa zaš... MARIN: Kaže da vani nema ništa i da ovdje ima sve što treba. Družite se nešto zadnje vrijeme? MARINA: Pa, da, zabavan je i uvijek je doma. (Marin se nato nasmije. Marko se vraća.) MARIN: Gle, dječji program. (PROFESOR, stariji gospodin ugodne vanjštine, stoji kraj ploče.) PROFESOR: Dobar dan, draga djeco. Danas ćemo govoriti o komič107


nom. Govorimo o onome što ljude zabavlja, daje im odmor od svakodnevnih problema, o onome što ih opušta. (Okreće se prema ploči, a na leđima mu je natpis «UDARI ME!».) PROFESOR: Komedija je jedan od najstarijih žanrova na filmu. Još od doba Charliea Chaplina i Bustera Keatona te braće Marx, komedija je uvijek bila dobrodošao gost u tada još jednostavnim kinima. (Pokazuje slike Chaplina i Keatona.) PROFESOR: Većinom fizička komedija te ere razvijala se kao i sam filmski medij. Tijekom vremena stvari su se, naravno, promijenile. Dug je bio put od “tužne skitnice” do filmova braće Farlley kao “Glup i gluplji” ili “Svi su ludi za Mary” koji pojam komičnog na filmu pomiču iza granice dobrog ukusa. (Iza profesora dolazi «Mary» iz filma s poznatom uzdignutom frizurom.) PROFESOR: Živimo u vremenu gdje nema granica. Kao i tehnika oko nas, naša svijest i pojam komičnog mijenja se strašnom brzinom. (Sa štapom pokazuje na Mary.) PROFESOR: Predmeti kao kosa dotične gospođice Mary bili su nezamislivi do prije nekoliko godina, a sada ima izazovnijih stvari na televiziji i to ne u tzv. “sitne sate". („Mary“ vadi sliku punu kvadrata i blurova iz nekog porno filma.) PROFESOR: Za promatranje komičnog zanimljiva je i televizija. Još od početka tog medija komično se tj. komedija razvila u svom smjeru. Najpopularniji format je tzv. “sitcom” ili “situation comedy”. Trajanja do pola sata, već poznatim ili tipiziranim likovima daje se da se snose sa nekim okolnostima/situacijom (nečiji dolazak/ /odlazak) i slično. (Dva glumca iza profesora bez riječi izvode tipičnu situaciju. Umjetno snimljeni smijeh.) PROFESOR: Problem se obično rješava do kraja epizode završavajući većinom patetičnom, ali i poučnom poantom. Gdje god bio smješten, sitcom uvijek prati istu formulu. 108


(Glumci se klanjaju i odlaze.) PROFESOR: Sam pojam komičnog mijenja se zajedno s nama i sa samom kulturom. Ali, na kraju je komično ipak individualna stvar. Zato se sljedeći put probajte uhvatiti u smijehu i zatim preispitati zašto se i čemu smijete. (Marina ustaje i rasteže se.) MARINA: Au, sva sam se ukočila. Sve me boli. To napiši u svom članku – maratonsko gledanje televizije uzrokuje ukočenost. MARKO: Možda bi trebala otići na masažu. MARINA: Ne spominji mi masažu – bila sam prije nekoliko mjeseci – i sve me boljelo još danima. MARIN: Imam ti ja jednu. MARINA: Hmm, medicinska preporuka moga brata koji ide psihijatru. MARIN: Ja svoju agresiju izražavam na zdrav način. (Okreće program. Na video-zidu vidimo špicu za „Vijesti... šaljive“.) (Šaljive Vijesti: Voditeljica, odjevena vrlo službeno, sjedi za svojim stolom.) VODITELJICA: Dobra večer. Vijesti počinjemo šokantnom viješću da je pronađena Darwinova izgubljena karika ponovo izgubljena. Nažalost nemamo sliku. Vijesti iz zemlje: Vladin program da se zbog stalnih prosvjeda i prigovora građana tjedan skrati na 6 dana, izbacivši ponedjeljak, koji je navodno, po anketama, najgori dan u tjednu, dobivši time kraći period između dva vikenda i kraći radni mjesec, prihvaćen je u Saboru. Sada razmatraju da povećaju broj mjeseci u godini da bi time povećali i broj plaća. (Kalendar u kojem je prekrižen svaki ponedjeljak pojavljuje se na video-zidu.) VODITELJICA: Za sve one koji su završili školu „Sretna nova školska 109


godina!“, a za sve ostale uključujući djecu i umirovljenike „Sretna vam radna godina!“. Iz Pariza nam javljaju da je otkrivena tajna Mona Lise - tajna je, naime, u osmijehu. Još nam samo ostaje da se tajna riješi. VODITELJICA: U kontrolnom tornju na aerodromu, zaposlenici poslijepodnevne smjene napravili su šalu na račun svojih noćnih kolega i postavili im kavu bez kofeina u aparate. Detaljnije informacije nemamo jer se nitko ne javlja na telefon. (Na video-zidu slika čovjeka koji spava pored telefona.) A sada će vam naša kolegica reći kakvo će vrijeme biti sutra. (Zvonjava na vratima. Dolazi djevojka i staje ispred karte Hrvatske i pokazuje regije. Marko stišava TV. Djevojka otvara usta. Marko otvara vrata. Tamo stoji dostavljač Jedan od glumaca prije viđen u TV programu). MARKO: Ola, hrana je stigla. DOSTAVLJAČ: Bok, Marko. MARKO: Ej, a gdje je Ivana? DOSTAVLJAČ: Ivana? (Marin namiguje Marini. Marina shvaća.) DOSTAVLJAČ: A ona? Dala je otkaz. MARKO: (Ozbiljno) Stvarno? Zašto? DOSTAVLJAČ: A ono, uvijek ista priča – dobila je posao u marketingu. MARKO: Sori, uđi. (Dostavljač ulazi i stavlja hranu na stol.) DOSTAVLJAČ: 80 kuna. (Marko mu daje novac.) DOSTAVLJAČ: Gleda se TV? E, možeš prebacit na drugi? Sad će početi moja emisija. MARKO: Da, da, možeš ostati i pogledati. DOSTAVLJAČ: TO, care. Veselim se tome cijeli tjedan.

110


(Dostavljač sjeda s njima na kauč. Marko prebacuje kanal.) (REALITY SHOW - „Posljednji preživjeli“ Oskudno odjevena voditeljica stupa na scenu. Prati je vesela i repetitivna glazba.) VODITELJICA: Dobra večer! Dobro došli. Veliko finale upravo počinje, uživo. A 999.999 kuna su još uvijek netaknuti. (Pljesak) VODITELJICA: Iako je ovo bio posljednji tjedan našeg druženje s kandidatima, nisu zabušavali. Puno smo vam zanimljivih stvari pripremili večeras, kao i odgovor na pitanje koje vas sigurno muči već 2 mjeseca – tko odlazi u sumrak s tih famoznih 999.999 kuna. (Pomoćnik izlazi s torbom punom novaca i pokaže je publici. Pljesak.) VODITELJICA: Ovaj su tjedan svi nominirani, a vi, dragi naši gledatelji, odlučujete tko će postati milijunaš. Ovog trenutka otvaramo telefonske linije za glasovanje. Ukoliko je vaš favorit Vera, glasajte na 061/5540. Ako želite da pobijedi Danijel, glasajte na 061/5541. Ako mislite da je Martina zaslužila te silne kune, glasajte na 061/5542. A ako je Dario vaš miljenik, glasajte na 061/5543. Glasovati možete telefonskim pozivom, ali i SMS porukama na te brojeve. Dvoje najsretnijih glasača očekuju i nagrade. Jednoga glasača Nokia nagrađuje mobitelom 5697, a drugi sretnik će dobiti polugodišnju pretplatu na Story. Krenite na glasovanje. A mi ćemo pogledati kako su naši finalisti proveli ova 2 mjeseca. (Marina ovo ne može trpjeti.) MARINA: Koje je ovo sranje? Ne mogu ovo gledati. DOSTAVLJAČ: Ej. MARKO: Marina, daj ga pusti, čovjek nam je ipak donio hranu. MARINA: (Uzimajući komad pizze) Znači da moramo trpjeti to govno? 111


MARIN: Mene zanima i to je dio... MARINA: Članka? MARIN: Pa ovo smo organizirali zbog toga. Zaboravila? MARINA: Boli me. (I prebacuje program.) (Dobro odjevena djevojka i muškarac izlaze na scenu. On prostire ručnik. Čujemo zvukove valova.) ONA: Zašto si me tu doveo? Nisam ja neka tvoja jeftina kurva. ON: To ti misliš. Sve ste vi jeftine. ONA: Smeće jedno. ON: Vidjet ću te kakvu ćeš pjesmu pjevati kad ćeš imat singl na svim top listama. ONA: Da, što je s time? Nešto dugo traje. ON: Idemo na kvalitetu, ne? A ne na kvantitetu. (Marin stišava TV.) MARIN: Moram na wc, ali ne mijenjajte program. (Marin izlazi. Dostavljač je potpuno hipnotiziran programom. Tišina.) MARINA: (Marku, ispod glasa) Da ostanem poslije? (Dotiče mu ruku. Marko pogleda oko sebe.) MARKO: Vrati se kad svi odu. (Marina na to kimne glavom. Marin se vraća, sjeda, uzima bilježnicu i stane zapisivati.) MARIN: OK, smo spremni za dalje? (I pojačaju ton.) ONA: Hoću ugovor. ON: A ja hoću Angelinu Jolie, pa sam eto tu s tobom. Dobit ćeš ugovor. Sve ću ti dati. Samo se još malo strpi. ONA: Koliko dugo? 112


ON: Malo. Upravo sam u nekim shemama i shemicama. (Ona dolazi do njega. Blizu je, može ga poljubiti, ali ipak odustaje.) (Marini zvoni mobitel. Ustaje s kauča i odlazi malo dalje da bi razgovarala.) MARINA: Halo? DOSTAVLJAČ: Što se tu ništa ne može gledati u miru? MARKO: Ne cendraj. Non-stop si tu. DOSTAVLJAČ: A onda dobijem i pivu. MARKO: 'Ajd, dok se ne predomislim. (Dostavljač odlazi do frižidera i poslužuje se pivom.) MARINA: Ne, ne... ne, ne znam kada ću doći. Imamo još... što je znam? Puno. Moramo sada o tome? Moram ići. Sad mi to kažeš? Ja to nisam ostavila... Joj, znaš što... (Ostali se trude ne slušati, ali im ne uspijeva.) MARINA: Ne, nisi. Koga briga što tvoja mama misli da bismo trebali? Tebe? Super. Znaš što, nemam sada živaca ni vremena za to. .... Zašto mi žene padamo na takve kretene? (U tom času Marko pojača ton i ONA kaže...) ONA: Zašto mi žene padamo na takve kretene kao što si ti? ON: Zbog intelektualnih razgovora? (Počinje je pipati, što njoj nije mrsko. Počinju se svlačiti.) DOSTAVLJAČ: Idem ja. MARKO: Već? DOSTAVLJAČ: Mora netko nahraniti narod. Vidimo se, ljudi. SVI: Bok. (I ode.) MARINA: Konačno. Kako mi je išao na živce. 113


MARIN: Tip je OK, što sad? MARKO: To mi je frend, molim, malo respekta. MARINA: Koji raznosi hranu za život. MARKO: Otkad si ti takva? Sljedeće što ćeš reći jest da je cijela televizija jedna velika urota za pranje mozga ljudima. MARINA: Nije li? (I svi se na to nasmiju. Marina pogleda na sat. Svjetlo se promijeni, postaje dinamičnije. Nagla promjena u stilu igre za Marka, Marinu i Marina.) MARINA: Još malo pa počinje. (Marina je sva nervozna.) MARINA: Izbor za Miss svijeta ima dugu i zamršenu povijest punu intriga, ljubavi i mržnje. MARKO: Wow. MARINA: Ali imate sreće što imate profesionalnog vodiča kroz taj zamršeni svijet. GLAS: Još nas nekoliko minuta dijeli do početka izbora koji se ove godine održava po 54 put. MARINA: To pratim od malih nogu. Mama bi nas posjela, napravila kokice i pričala o bivšim pobjednicama i kako im je izbor promijenio život. MARKO: To puno objašnjava. MARIN: To je radila i moja mama. (Marina vadi trubicu iz svoje torbe.) MARKO: A čemu truba? MARINA: Drago mi je što si to pitao. Kada vidimo neku koja je nemoguće ružna, ima krive zube ili slično, oglasi se truba. Ta nema šanse. Jedino nisam uspjela nabaviti curvosier. MARKO: To je neki sok? (Odnekuda se u tom času čuje nasnimljeni isforsirani smijeh. Kao 114


u lošim humorističnim serijama. Naša trojka se na trenutak zbuni pa nastavi.) MARINA: Konjak, ludice. Naj, naj. Nisu ga više imali u dućanu, ali sam uzela jedan slični. (Vadi iz torbe bocu konjaka. Otvara čep i pije iz boce.) MARKO: Ako je tako fin, ne bi ga baš trebala piti iz boce. MARINA: Mah, poslužit će. MARIN: Mama nije bila jako izbirljiva. (Djevojke u večernjim haljinama hodaju scenom i glupavo mašu publici.) MARINA: Nakon dvije čaše više ionako nema razlike. Hihi. (Ponovno hinjeni smijeh. Kraj njih prođe jedna od djevojaka. Marina zdušno zatrubi. Svjetlo se vraća „u normalu“. Nakon trena zbunjenosti Marko mijenja program na reality show „Posljednji preživjeli“, još uvijek se u pozadini čuje ista repetitivna glazba.) VODITELJICA: Ukoliko je vaš favorit Vera, glasajte na 061/5540. Ako želite da pobijedi Danijel, glasajte na 061/5541. Ako mislite da je Martina zaslužila te silne kune, glasajte na 061/5542. A ako je Dario vaš miljenik, glasajte na 061/5543. Glasovati možete telefonskim pozivom, ali i SMS porukama na te brojeve. Dvoje najsretnijih glasača očekuju i nagrade. Jednoga glasača Nokia nagrađuje mobitelom 5697, a drugi sretnik će dobiti polugodišnju pretplatu na Story. Krenite na glasovanje i ne zaboravite, sve o natjecateljima i najnovije vijesti uvijek možete pogledati na našoj internet stranici. Vidimo se nakon reklama. (Prebacuju program na „ozbiljan film“. Sve je naglo ozbiljno i turobno. Kao i prikladno svijetlo). TATA: Mama… 115


(Tata dolazi do nje. Ona se naglo trzne, kao da je odjednom oživjela.) BAKA: Ljudska glupost – najmoćnija sila ikad puštena iz kaveza vremena. Njezina moć – bezgranična, njezino trajanje – vječno. Ja – sam – pogreška. TI - SI – POGREŠKA. Produkt. Konstrukt čovjeka. TATA: Mama… BAKA: Ja… ja… ja… ja… i opet samo ja… postoje i druge zamjenice… laži, šume i šume laži. U mojim godinama sve što imaš su laži, lažna sjećanja na laži «dobrih, starih vremena», koja nisu bila ni dobra ni stara. Pamtimo ono što želimo, vidimo ono što hoćemo. Sve je iluzija. (Promjena programa. Missice izlaze na scenu, oskudnije odjevene nego prije i glupavo mašu. Prati ih prikladna glazba. Dolazi VODITELJICA.) VODITELJICA: Ako ste pomislili da nam ovaj put nitko neće zapjevati, prevarili ste se. Slatka, ali opasna, tiha, ali bombastična, jedna i jedinstvena – NATASHA. (KLIK. Natrag smo na filmu.) BAKA: Ovaj zid je iluzija. Ova svjetiljka je iluzija. Onaj pauk u kutu što marljivo plete svoju mrežu je, naravno, iluzija. Ova ljubav je iluzija. (I sruši se na pod.) TATA: Što joj je ? Neka prestane… MARIN: Daj stavi nešto lakše. Ovo me deprimira. (Marina poseže za daljinskim. Nalazi još jedan SITCOM.) (Petar i Goran stoje nasuprot policajca koji u ruci drži pljosku i njihove osobne iskaznice te zapisuje. U pozadini zvukovi nogometne utakmice.) GORAN: (Tiho) Nikad me nisu uhvatili. Dosad. 116


PETAR: Kretenčino! POLICAJAC: Kuš tamo. PETAR: Stvarno, gospodine policajče, imam glupog prijatelja, nije htio. POLICAJAC: Ne zanima me. Po pravilniku, članak 56., redak 87. «Na stadion je zabranjeno unositi metalne predmete te alkoholna pića bilo koje vrste». Kraj reda. (Smijeh.) POLICAJAC: A ovim ste prekršili obje odredbe toga članka. PETAR: (Pokazujući na pljosku) Poklanjamo vam je. POLICAJAC: Pokušaj mita? Korupcija, ha? Ovo neće dobro završiti. REZ. (Na video-zidu vrti se špica emisije koja neodoljivo podsjeća na BIG BROTHERA. Prvo vidimo nekoliko isječaka iz prijašnjih scena s Markom, Marinom i Marinom. Marko dolazi naprijed, sjeda pred malu kameru i stane u nju govoriti, a publika na vidio-zidu vidi njegov krupni plan.) MARKO: Ono što me muči u ovom trenutku jest da zapravo ne znam jesam li kriv. Imam jedan san, a taj san je da se nekako uspijem vratiti u život. Mislim da je osnovni problem u komunikaciji. Kao da sam dio nekakvog procesa, nekakvog samooptuživanja. Ponekad mi se čini da nemam vremena, da neću stići a onda mi se opet čini da sam na nekom tragu, da mi je sve jasno. Kada mi se čini da nemam vremena da to radim – hvata me panika. Strašna panika. Najradije bih se htio sakriti i napraviti nešto… samoubojstvo. Nešto ekstremno, nešto što nije dio priče. Ja osjećam da to nije dio priče. I da, stvarno mi se sviđa Marina. Možda bi mogli otići na spoj, ono, vani i sve. (Marko ustaje i sjeda Marina.) MARINA: Ponekad mi se čini da u tom traganju za pravim putem izmiču trenuci istine. U susretima s ljudima s kojima radim ima trenutaka koje bih htjela zabilježiti. Čini mi se da sam jako sama u tom pokušaju. Ne znam kako iskomunicirati to što vidim, to što 117


osjećam. Sanjam te slike, te groteskne prizore i voljela bih pretočiti ih u riječi koje bi netko mogao razumjeti. Trebala bih potrčati u nekom smjeru, ali mi se čini da je taj smjer posve nevažan. Ponekad mi se čini da se pumpam nekakvom uzaludnom energijom, a sve što mi se događa kao da ima veze s tim. Onda mi se čini da ima premalo vremena da to sve što mi se događa bude dio te priče. I da, mislim da se ipak neću udati. To je glupo. I sviđa mi se Marko, ali je malo čudan. (Marina ustaje i sjeda Marin.) MARIN: U ovom se trenutku ne bojim neuspjeha. Moj strah je sasvim druge prirode, ali to nije neuspjeh. Osjećam kao da sam uhićen u neku priču u kojoj sam slobodan činiti što hoću, a opet me nešto tjera da činim ono što činim,a ne nešto drugo. Ponekad poželim da u svakom trenutku imam kameru, da snimim sve te razgovore koje sam u zadnje vrijeme obavio s ljudima. Kao da sam nekome dužan ispričati priču, ali ne znam kome. Ali znam da je to u mojoj glavi. I da, pisati za časopis je jako dosadno. Htio bih raditi nešto drugo – možda režirati film. Mislim da moja sestra nešto muti s Markom. (Pauza) Zašto ne? (REZ. Sve je u mraku. Svijetlo se ponovno diže i otkriva Marinu u vrlo izazovnoj haljini u pratnji stanovitog gospodina. Gospodin donosi šampanjac i dvije čaše. Kupuje si vrijeme i od toga radi predstavu. Nalijeva u čaše. Pruža Marini.) MARINA: Hvala. GOSPODIN: Moramo nazdraviti. Za… za nas. I ugodnu poslovnu i privatnu suradnju. (Kucnu se i ispiju.) MARINA: Mmm, baš je ukusan. Kao i muškarci koje volim – zavodljiv i uvijek drugačiji. GOSPODIN: Večera će uskoro biti poslužena. Nadam se da voliš kavijar. MARINA: Tko ne voli? GOSPODIN: Večeras izgledaš posebno zamamno. 118


(Približava joj se.) MARINA: Ja uvijek izgledam zamamno. (Stavlja joj ruku na bok. Marina ga pogleda i shvaća igru.) GOSPODIN: Sve ćeš ih zaludjeti. Danas Zagreb, sutra Pariz. (Vrlo su blizu poljupca, ali se Marina izmakne u zadnji tren.) MARINA: Ali… mnogo bih se sigurnije osjećala da znam da mi je posao osiguran. GOSPODIN: Što je potpis protiv moje riječi? N – I –Š – T – A. (Marina se odmiče i uzima gutljaj šampanjca.) MARINA: Djevojka mora paziti u ovom okrutnom svijetu. (Gospodin joj se opet približava.) GOSPODIN: Što kažeš da ovaj razgovor preselimo u sobu? Mogli bismo se više raskomotiti…. (Prima je za guzu. Kreće poljubac. Gospodin odjednom nestaje u mraku. Marina ostaje s rukama u zraku i prilično zbunjena. REZ. Na drugom kraju scene svjetlo se lagano pali. Vratili smo se na „ozbiljan film“. Na trosjedu sjede MAMA, TATA i ADVOKAT. Po tonu razgovora i ponašanju shvaćamo da razgovaraju o nečem vrlo ozbiljnom.) ADVOKAT: …shvaćate li uvjete ovog ugovora? TATA: Da, shvaćamo. ADVOKAT: Razumijete li nužnost potpisivanja ugovora? (Mama i Tata razmijene dug pogled. Uzdahnu.) MAMA I TATA: (U isti glas) Shvaćamo. ADVOKAT: Moj klijent inzistira na strogom pridržavanju ugovora. Svako kršenje strogo se kažnjava. TATA: Ne mislite li možda da su kazne malo, kako bih rekao, prestroge? ADVOKAT: Dragi… (Pogleda ga od glave do pete) …hmm… gospodine, na meni nije da sudim, čak niti da mislim, već da ispunim svoje dužnosti najbolje što mogu. MAMA: Ali, je li sve ovo uistinu potrebno? 119


(REZ. Sada smo u emisiji „Zvjezdani intervju“. Muškarac i žena plave kose sjede jedno nasuprot drugome.) VODITELJ: Gospođo Madonna, ili možda preferirate gospođice Madonna? Jednom ste izjavili da ste se osjetili pritisnuti od strane Katoličke crkve. Možete nam to malo pojasniti? MADONNA: Odrasla sam u patrijarhalnom društvu kojim su dominirali muškarci. Ženi je teško pobjeći iz te sredine. Sve je to tako restriktivno. VODITELJ: Ali ste pobjegli i uspjeli u okrutnom svijetu show bussinesa. MADONNA: Mnogo sam radila za svoj uspjeh. Kada sam se oslobodila prošlosti, mogla sam drugačije sagledati svijet. Svjesna sam da postoje bitnije stvari na svijetu od pitanja „Može li žena istovremeno biti pametna i seksi“. Ali to mi više nije bitno, znam da sam i jedno i drugo. VODITELJ: Je li Madonna koju vidimo danas ujedno i Madonna budućnosti ili slijede daljnje promjene? MADONNA: Ja sam uvijek gladna za promjenom. Ne želim stagnirati niti promjene forsirati. Za mene ne postoje granice. Granice nam nameću ljudi koji nisu sigurni u sebe niti u svoje sposobnosti. Ja prvenstveno vjerujem u sebe. (REZ. Natrag na „ozbiljan film“.) ADVOKAT: I sami znate da su ovakvi ugovori danas najnormalnija stvar. Ugovori se potpisuju, i dapače poštuju, i za sitnice poput kemijskog čišćenja odjeće. TATA: Ma, da, ali… ADVOKAT: Zamislite samo da vam unište kaput u čistionici. Vi ste ga donijeli tamo u najboljoj volji, čiste namjere. Kao što su nas učili, čistoća je odmah do božanstva, pa bi se vaši hipotetski motivi mogli opisati i kao božanski. Ali kaput je uništen, a tko je odgovoran? Vi, zato što ste ga uopće donijeli na čišćenje? Ili vlasnik, naveden kao pružatelj usluge? Ili društvo, koje vam je dopustilo slobodan izbor?

120


(REZ. Vraćamo se u normalu. Marko, Marina i Marin sjede na kauču. Djeluju izmoždeno.) MARIN: Naporna je ova televizija. MARINA: Daj šuti i prebaci, hoću vidjeti tko je pobijedio. (Vraćamo se na show „Posljednji preživjeli“.) VODITELJICA: Dragi gledatelji, telefonske linije za glasovanje sada su i službeno zatvorene. Možete prekinuti s pozivanjem brojeva i slanjem SMS poruka jer se odsad nadalje neće uvažiti. Ali, i to je život. Došli smo do kraja emisije. Kroz koju minutu proglasit ćemo pobjednika, a party ovdje tek počinje. Sada, upravo sada, dignete se sa svog kauča i pridružite nam se. A sada trenutak koji dugo čekate – posljednji preživjeli i dobitnik milijun kuna minus jedna je... DANIJEL!!! (Stotine konfeta posvuda padaju, uključujući naše društvo na kauču. REZ na „ozbiljan film“.) ADVOKAT: Da ne bi došlo do takvih moralnih dilema, sklapa se UGOVOR, i svaka se sitnica njime regulira. MAMA: Gospodine… ADVOKAT: Pa zamislite samo da nema ugovora. To bi bila odlična prilika za sve one... revolucionare. (REZ na „Zvjezdani intervju“.) VODITELJ: Igrali ste nešto kao super-junaka? Kao Superman? MADONNA: Više kao Žena-pauk. VODITELJ: Što ste time željeli reći? MADONNA: Htjela sam na neki način izraziti svoje osjećaje vezane za našu kulturu, naše vrijednosti. Hvatanje za iluzijom zvanom Američki san stvar je prošlosti. VODITELJ: A surađivali ste i glazbeno. MADONNA: Stvarno smo se naradili. Nisam znala da će biti tako teško. Mislim da je moj ukus dosta avangardan – ne volim mainstream. Volim Europu.

121


(Sve ostalo nestane osim dijela scene gdje se nalazi Markov stan. Nikog nema. Kucanje na vratima. U ovoj sceni igraju Marko, Marina i Marin kao prodavač. Stil igre je vrlo stiliziran. Cijelu scenu, potpuno raskadriranu, možemo pratiti na video-zidu.) PRODAVAČ: Dobar dan, gospođo! MARINA: Oh, koje iznenađenje. (Prodavač se ugura u stan.) PRODAVAČ: Sigurno imate problema s mrljama na košuljama svoga muža koje bi mogao ukloniti ovaj učinkovit deterdžent. MARINA: (Prekine ga) Da, često imam problema s košuljama svog muža. (Pokazuje košulju s crvenom mrljom) (Ulazi Marko.) MARKO: To je zato što sam često na poslovnim večerama, a znate kako je, pije se vino... ŽENA: Ma na kojim poslovnim večerama, nalaziš se s onom... MUŽ: Opet ti počinješ (Prodavaču). Molim vas, ona ne zna što govori... ŽENA: Znam ja točno što govorim, ona je bila u ovom stanu! MUŽ: Molim te, smiri se, u reklami smo. ŽENA: Bili ste na našem krevetu! MUŽ: Upozoravam te! ŽENA: (Prodavaču). Pili su vino u našem krevetu. Evo i plahta je sva crvena. MUŽ: Molim te prestani! To su se djeca igrala.. PRODAVAČ: (Nervozno se osmjehujući) Onda vam sigurno treba deterdžent. (U sobu ulaze zaprljana djeca. Igraju ih odrasli). DJECA: Mama, mama, malo smo se valjali u blatu, nećeš se ljutiti mamice? MARINA: (Marku) Ma kakva djeca, djeca se ne igraju u krevetu s vinom, nego vani u blatu s drugom djecom!! Bio si s onom, gade!! DJECA: Tata je bio s onom, tata je bio s onom. Tata je gad, tata je 122


gad! MARKO: Djeco, u sobu!! (Djeca se bacaju na kauč, malo skaču pa odu.) MARINA: Evo, što si učinio! MARKO: A velika stvar, ionako kupuješ najskuplji deterdžent! PRODAVAČ: Ovaj deterdžent nije najskuplji... (Natpis na video-zidu: možda je najskuplji, ali pere.) MARINA: Gade, gade, gade! (Svi se zamrznu. Na scenu stupaju ranije viđeni likovi i sjedaju na kauč. Tamo su oskudno odjevena Voditeljica, TATA, Veronika. Potraga za pravom Hrvatskom, Profesor i ON. Veronika turpija nokte, voditeljica popravlja šminku, Tata lista novine. To traje neko vrijeme. U nekom času Voditeljica primjećuje daljinski upravljač na stoliću. Uperi ga prema publici i „ugasi predstavu“. Jedino svjetlo koje ostaje jest ono spot-reflektora na okviru koji predstavlja TV. Okvir se počne tresti dok konačno ne padne i razbije se u mnogo komada.)

KRAJ

123


prazna stranica


BILJEŠKA O AUTORU

Rođen 1981. u Zagrebu. Diplomirao dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Od 7. godine član dramskog studija Male Scene, potom ZKM-a. Radio kao dramaturg na studentskim i profesionalnim predstavama (većinom pri Teatru ITD), kao scenarist različitih tv formata (soap, reality, sitcom), surađivao na nagrađivanom low-budget trash filmu Dogma#13 te režirao dvije reklame i video spot za grupu Kimiko. Uz to, radio na Radiju 101 te pisao filmske recenzije za SL Revolt i Total Film. 2006. napisao scenarij i režirao kratki igrani film U tišini koji je obišao razne festivale u Hrvatskoj (Motovun i Zagreb) i svijetu (Seattle International Film Festival). 2007. član mladog žirija ZAGREBDOX-a. U jesen 2007. nastavlja obrazovanje iz filmske režije na FAMU u Pragu.


POPIS IZDANIH KNJIGA U EDICIJI KATAPULT Smeće – A. Kapidžić, E. Krivac i M. Novković Snuff film – Goran Dević Kvadratni alfabet – Marko Tokić Zlatna Pirana – Nikola Tutek Hermesov poučak – Yves-Alexandre Tripković Cyber joint (+Sex & nasilje) – Marin Tomić Zelene doline ludosti – Dijana Merdanović


O UDRUZI KATAPULT Udruga Katapult je osnovana u Rijeci početkom 2006. godine s ciljem poticanja stvaralaštva i kulture mladih, promoviranja mladih autorica i autora te suradnje u izdavaštvu. Udruga svoje ciljeve provodi kroz promocije mladih autorica i autora, kreativne radionice i seminare, pružanje logističke i edukacijske potpore članovima u kreativnom pisanju, lekturi, grafičkom dizajnu, web dizajnu, uredništvu, grafičkoj pripremi, crtanju stripova, marketingu itd. Drugim riječima, udruga Katapult educira mlade u svim segmentima izdavačkog procesa, potiče njihovu kreativnost, međusobno i zajedničko djelovanje i suradnju te volonterstvo kao temeljnu vrijednost modernog, aktivnog i snažnog civilnog društva. Također kreira kulturni prostor u kojem mladi mogu ostvariti svoju kreativnost, osigurava im potporu i daje povratnu informaciju o njihovom radu. Jednako tako želi razviti odgovornost autora prema knjizi kao proizvodu svojeg i tuđeg kreativnog rada.

kontakt e-mail edicija@katapult.com.hr


CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA RIJEKA UDK 821.163.42-31 RUKAVINA, Luka Bludilište / Luka Rukavina. - Rijeka : Zigo, 2008. - (Katapult ; sv. 8) ISBN 978-953-7142-30-8 111211079


C O M M O N S

D E E D

Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 2.5 Slobodno smijete: • umnožavati, distribuirati i javnosti priopćavati djelo Pod sljedećim uvjetima:

Imenovanje. Morate priznati i označiti izvornog autora ili davatelja licence. Nekomercijalno. Ovo djelo ne smijete koristiti u komercijalne svrhe. Bez prerada. Ne smijete mijenjati, preoblikovati ili prerađivati ovo djelo.

• U slučaju daljnjeg korištenja ili distribuiranja morate drugima jasno dati do znanja licencne uvjete ovog djela. • Od svakog od tih uvjeta moguće je odstupiti, ako dobijete dopuštenje nositelja autorskog prava. Prethodno ni na koji način ne utječe na zakonska ograničenja autorskog prava. Ovo je svima čitljiv sažetak Pravnog teksta (pune licence).


Luka Rukavina • Bludilište

creative commons

Izdavač Zigo Rijeka Za izdavača Zlatko Ožanić Urednik Nikola Tutek Jezična savjetnica Ina Randić Oblikovanje naslovnice Lea Čeč

Svibanj, 2008. ISBN 978-953-7142-30-8 www.katapult.com.hr


E-izdanja objavljuju se u sklopu programa Edicija Katapult koji se provodi uz financijsku podršku Odjela za kulturu Grada Rijeke i Zaklade Kultura nova


Bludilište  

Edicija Katapult

Advertisement