Page 1


prazna stranica


IVA PEJKOVIĆ MAČKA U ČIZMAMA


prazna stranica


Iva Pejković

Mačka u čizmama

Zigo Rijeka, 2007.


prazna stranica


HITAN SLUČAJ Bio je to dan koji je u mom spasonosnom rokovniku obilježen s puno smajlića i nakošenih uskličnika. Kao svaka mlada, nadobudna, ambiciozna i ekstra emancipirana 20godišnjakinja i meni se osim studija u glavi nametala mogućnost nekog honorarnog poslića. Svi oko mene bili su miljama daleko u plimi samostalnosti. Razvila sam poseban imunitet na svakodnevno Lindino cendranje o učestalim glavoboljama, križoboljama i nepodnošljivom stresu kad bi se vratila s posla, obično tek iza 21 sat. A sada ću i ja moći nabrajati kakve sve boli mi zadaje radoholizam i to me strašno veselilo! Studiram psihologiju na Filozofskom, druga sam godina i redovna studentica s prilično dobrim ocjenama pa sa starcima nemam beda oko toga. Prije godinu dana problem je predstavljao moj odlazak u veliki grad kao i u većini obitelji u kojima mamina curica kreće sama u bijeli svijet. Samo njima taj svijet ne izgleda bijelo, jer su uvjereni da na mene vrebaju opaki, zli ljudi koji će upropastiti moju nevinu, nježnu osobnost. Ipak, vrlo brzo su se navikli da me nema, a moja bivša djevojačka soba počela se pretvarati u neku čudesnu mješavinu smočnice, garderobe i odlagališta svega i svačega, uključujući i dasku za peglanje. Luka, najdraži mi polubrat, odahnuo je. Moj odlazak za njega je značio jednu glazbenu liniju sa pripadajućim zvučnicima više, ali i jednu osobu u redu za kupaonicu manje. Mama i Marin, mamin drugi dragi, za tu prigodu poklonili su mi laptop, pa sada imam po čemu lupati iz gušta. Nedavno sam otkrila i savršene mini-zvučnike u Mercatoru i odmah im dodijelila važno mjesto na listi želja. Čim dobijem prvu plaću, moji su! Nije to bio EPP kako smo nazivali "Ekskluzivnu poslovnu ponudu", ali bilo je sasvim OK. Profesorica Zrilić, 5


tiranosaurus među profesorima na katedri psihologije, poznaje lika koji je donedavno radio u kazalištu na prodaji ulaznica, a on je nekamo odgibao, pa je uspjela tamo ubaciti svoju odgovornu i dragu studenticu – mene. To je stvarno super posao jer neću propustiti predavanja, bit ću na toplom i udobnom mjestu (a mogu i slušati radio), i uvijek ću dobiti po dvije ulaznice za posljednji dan igranja svake predstave. Trebala bih početi raditi od ovog ponedjeljka. Linda je na bolovanju svaki put kad je i malo prehlađena. Njena šefica ne dopušta da joj radnice u salonu ljepote šmrcaju i kašljucaju pošto je to tako "odvratno i iritantno klijenticama". Petkom nemam predavanja, pa smo odlučile poslijepodne malo nabaciti jedan tour de trgovački centar. Ja sam imala u planu kupiti nekoliko praznih CD-a, da si spržim tonu glazbe za posao. Linda nije imala u planu ništa. Ipak, ponijela je svoju karticu koju je peglala samo u hitnim slučajevima. Ušle smo u trgovački centar krcat ubrzanih, potrošački nastrojenih ljudi, točno prije proloma oblaka. Jesen se opako približavala, ali samo kalendarski jer danas više nema onih prijelaznih godišnjih doba, kad je klima totalno nekamo skrenula. Našle smo se na prvom katu, lutajući u potrazi za trgovinom CD-a, no takve trgovine nije bilo u blizini. Ubrzo smo naletjele na neki novootvoreni butik, o kojem je prekjučer pričala Lindina frendica i nahvalila ga od A do Ž. Sa izloga u nas je nepomično zurila anoreksična lutka, odjevena u nekakve šljokicama posute krpe, koje su stajale pravo malo bogatstvo. Krpe s potpisom, dakako. Iz butika je dopirao pulsirajući ritam basa, omamljujući kupce – nemojte pričati, nemojte puno razmišljati, prepustite se šopingu… "Samo ćemo baciti oko", rekla je Linda, i puna samopouzdanja kročila u taj blještavo bijeli prostor sličan laboratoriju. Linda je znala kamo treba ići. U očima sam joj 6


vidjela onu iskru ljubavi i euforičnog trijumfa. Zaustavila sam pogled na objektu njene žudnje: chic-haljinici od tamnoplavog satena, bez rukava, na sniženju 10 %. Nisam se uspjela ni okrenuti, a ona je već mahnito grabila prema blagajni, dok ju je zavidno pratio pogled očajne plavuše, pretendentice na istu haljinu. Usput, Linda je vrlo elegantno haljini dodala i bojom usklađen tanki šal. – Kupit ćeš to? – sumnjičavo pitam, a ona kopa po torbi i vadi karticu uzbuđena, smiješeći se od uha do uha. – Naravno, hitan slučaj je u pitanju – reče, i zabaci plavu kosu, sjajnu, prošaranu pramenovima boje meda. Pravo remek-djelo vlastitih frizerskih ruku. Ponosna, izašla je iz butika, a ja sam ustanovila da smo trebale skrenuti lijevo prije liftova. Međutim, naišle smo na preslatki darovni dućan i Linda nije mogla odoljeti mekanim ukrasnim jastučićima (tako su retro), šalici s motivom bubamare (za sreću), mirisnim štapićima od sandalovine (za intimne trenutke), ukrasnom keramičkom tanjuriću (ne možeš kupiti mirisne štapiće ako ih nemaš gdje zapaliti). Već sam se ponadala da ćemo napokon ući u CD-shop na uglu i nakon toga negdje sjesti na kapučino, ali zakočila je kao luda ispred izloga trgovine torbica i modne bižuterije. Skrenula mi je pozornost na prsten s kamenčićem identične nijanse kao što je bila njena nova haljina, a to jednostavno nije mogla propustiti. – Svaku odjeću podižu dobro odabrani dodaci – poučila me i osim tog srećom jeftinog prstena odabrala je crnu kožnu orukvicu za mene, "jer mi nije kupila dovoljno originalan poklon za rođendan" (DVD "Lord of the Rings 1,2,3") i "moram imati nešto lijepo i novo za posao". – Ma CD-e ćeš kupiti kod nas u kvartu, u kiosku, daj, vodim te na kavu – rekla je. S tri vrećice srušile smo se u udoban naslonjač kafića i Linda je odlučila da nakon ovakvog napora zaslužujemo 7


popiti i skuplju kavu pa nam je konobarica donijela dvije prekrasne, vruće, mirisne "Irish coffee". Linda je sve platila, naravno, karticom. Ipak je to samo za hitne slučajeve.

ZOV FEROMONA I tako prolazi ovaj tjedan, sasvim u skladu sa mojim očekivanjima. Jutros sam opet 3 puta stisnula tipkicu na mobitelu koji nije odustajao od buđenja jadne vječno pospane mene. Blagoslivljam onog tko je smislio funkciju postpone, jer je to baš nešto što meni treba. Zvoni. Lagano buđenje. Polusan. Opet padanje u san. Nakon 10 minuta opet zvoni, i tako nastavlja svakih 10 minuta dok mi ne pukne film zbog te idilične arkadijske melodije, a zatim ustanem, pazeći da to bude desna noga. Posljednjih desetak granula Nescafea bilo je sasvim nedovoljno da me ubaci u životni tijek, a mlijeko se činilo nekako sumnjivo nesvježe. Gucnula sam malo iz Lindinog tetrapaka sojinog napitka, fuj, bolje da nisam, okus je bio blago rečeno gadan. Jutro je prošlo na predavanjima, a nakon zdravog ručka u menzi (pljesniva pizza, gumeni pomfrit i nešto što oni zovu ledeni čaj), žurila sam na posao. Kako to ludo zvuči - posao! Gospodin Beethoven najavio mi je da ovaj tjedan nema predstave, nego tek onaj sljedeći, tako da sam bila sasvim sama cijelo poslijepodne i večer, jer nitko nije kupovao ulaznice baš toliko unaprijed. Beethoven je inače moj "nadređeni"- poprilično simpatičan prosijedi i proćelav starčić malih, svjetlucavih očiju i fantastično oblikovane brade, ali nekako me njegovo lice podsjetilo na Beethovena, 8


ali ne skladatelja, nego psa iz onog jednog filma kojeg sam gledala prije 100 godina i uvijek sam si željela nabaviti tako veeelikog bernardinca da ga mazim i valjam se po parketima s njim. I tako sam imala vremena na bacanje… Linda mi je u ruksak ubacila neki njen časopis jer sam se konstantno žalila da ne mogu više čitati literaturu za faks, da mi treba nešto lagano, površno, puno reklama i slika. Došla sam do nekih sasvim novih spoznaja o jednoj vrlo važnoj i osjetljivoj temi, a to je ženska seksualnost. Zaključila sam kako se ženska seksualnost mijenjala u skladu sa položajem žene u društvu. Od davnih vjekova pa sve do prošlog stoljeća žena se smatrala (a u velikoj većini zemalja još uvijek se smatra) nečim što postoji samo zato da bi na svijet donosilo djecu, i to po mogućnosti mušku. Onda su žene dobile pravo glasa, pravo da pokazuju svoja tijela, pravo na rad, kontracepciju... i njihov položaj na društvenoj ljestvici je porastao. Postale smo gotovo ravnopravne muškarcima. Od nekoga tko je prije bio gotovo pa objekt, od koga se očekivalo samo da kuha, rađa, šuti i trpi, nastala je moderna, samosvjesna žena koja o svemu u svom životu SAMA može donijeti odluku, a u skladu s tim mijenjao se i seksualni položaj žene - od objekta smo postale subjekti. Postale smo one koje vrše radnju, da bi zadovoljile ne samo mužjaka kojeg nazivamo svojim, već i sebe same. U našim glavama hamletovsko je pitanje, je li važnije zadovoljiti njega ili sebe? Svi znamo da će muškarac, ako mu žena ne pruža dovoljno, otići drugoj koja mu to može pružiti. I tako sam pomoću jednog fascinantnog članka u časopisu zaključila da se većinu muških osoba najbolje može privući, a tako i zadržati jednom stvari: SEKSOM. O tome najbolje govore naslovi tipa "KAKO DA GA UHVATITE I ZADRŽITE", ili oni malo hrabriji, "X (najčešće 69) ČAROBNIH SEKSI SAVJETA". 9


U mom ljubavnom dosjeu nema dvoznamenkastoga broja, pa možda nisam dovoljno kvalificirana da se kritički osvrnem na ovu tematiku, pomislila sam, listajući prema članku koji je istaknuto najavljen na naslovnoj stranici, velikim, kričavo ružičastim slovima. I tako piše u članku: "ZAČARAJTE SVOG DRAGOG EROTSKIM TRIKOVIMA UZ POMOĆ KOJIH ĆETE GA ZAUVIJEK VEZATI UZA SE!" Pa da vidimo, promislila sam, kako da začaram svog budućeg mužjaka. Otkažite sve dogovore i krenite na vrući vikend koji će pripadati samo vama. Potrebno: napunjen hladnjak, leci s telefonskim brojevima za dostavu hrane, svijeće, jastučići, mirisna ulja, lubrikant, seksi igračkice, videokasete s erotskim filmovima, kama sutra za inspiraciju. Hmmm… teško izvedivo. Tko u današnjem ludom i užurbanom radnom svijetu ima vremena za nešto ovakvo? A jako dobro znamo kako su te mini igračke skupe kao da ih ukrašavaju Swarovski kristali. Kaže, nabacite na sebe čipkasto donje rublje, po mogućnosti nešto crveno i minijaturno (čitaj: dupe-uvlačivo), snimite se na mobitel uz seksi uzdahe i pošaljite taj zvučni MMS svome najdražemu. Nisam nikad u životu ni primila ni poslala nijedan MMS, a i za cijenu jednoga cijelu se večer mogu dopisivati do besvijesti, dakle, glupost. A što da pogriješim broj ili na takvu seksi vruću poruku nabasa njegov brat ili frendovi? Neobično ugodne osjećaje darovat ćete dragome ako mu za vrijeme penetracije vibratorom stimulirate guzu. Vibratorom stimulirati partnerovu guzu? Pa, vibratori su ionako izmišljeni za žene, a za muškarce koji vole osjetiti nešto falusnog oblika u svojoj guzi postoji jedna riječ… gej. U restoranu jedno drugom na papirnate ubruse pišite simpatične male drskosti npr.: "u mislima klečim pred 10


tobom ispod stola, otkopčavam ti hlače i otvaram usta..." Ljudi, u restorane se ne ide dopisivati na salvetama nego JESTI! Barem ja tako radim. Sjednite nasuprot svom dragom u naslonjač, uzmite veliku, dugačku lizalicu i stavite je u usta. Pokažite mu što sve umijete s jezikom i usnicama pa raširite noge kako biste slatkiš besramno uronili u međunožje...postanite njegovo slatko iskušenje puštajući ga da prvo kuša lizalicu, nakon čega ćete svoje umijeće demonstrirati na njegovoj šećernoj figurici! Majko mila, pa oni nisu normalni! A što da vam nekvalitetna lizalica u međunožju pukne? Postala bih popularnija od onih kojima su izvlačili hrenovke i banane. Za dragoga se preobrazite u: francusku sobaricu s crnom mini haljinicom, pregačom i podvezicama ili medicinsku sestru koja će u tankim gumenim rukavicama pregledati njegovo tijelo milimetar po milimetar. Ovo je skoro pa i klasika. Prerušavanjem dajete dragom dojam da zapravo ševi neku drugu, a ne vas... jamačno ne biste željele da vaš dragi stvarno ševi neku tamo sobaricu, a još manje Francuskinju! Zar sam prezahtjevna što očekujem da ga pali ideja da je sa mnom? Za ljubavnu ljuljačku ćete u trgovinama erotskim pomagalima trebati izdvojiti sitnicu od kojih tisuću i pol kuna. Ali isto se tako možete noću odšuljati na dječje igralište, visoko zadignuti suknju i sjesti na ogoljeno krilo vašeg ljubljenog koji sjedi na ljuljačci. Sitnica od tisuću i pol kuna? Da, jednog prosječnog studenta/icu tisuću i pol kuna baš žulja u džepu i nema ih na što pametnije potrošiti. Napravite gipsani odljev svoga intimnog područja. Svi volimo svoja tijela, pa volimo i intimne dijelove, ali TOLIKO da želimo imati njihov gipsani odljev???? Bezveze! 11


Kuhinjska pomagala: pjenjača – blago će odskakivati po njegovim čvrstim, seksi guzovima. Kotačić za tijesto – koturat će se nježno i bezopasno preko uzbuđenog tijela izazivajući slatke trnce. Kuhača – drvena drška nježno će kliznuti oko oblina grudi, genitalne i zone guze, dok je plosnati dio pogodan za stimulativne pljoske. Žlica za med može se s mnogo mašte upotrijebiti na različitim tjelesnim otvorima, idealno je ako je prije toga uvaljate u maslac. Za ovo mogu postaviti samo ova pitanja: majko mila, a gdje je toster? Električni nož za kruh? Pegla? Mikser? Onaj u obliku štapa bio bi sigurno pogodan za neke tjelesne otvore vašeg dragog…da. Nakon svega ovoga počela sam se pitati jesam li ja staromodna ili sam samo skromna pa mi je i udoban kauč ili krevet sasvim dovoljan…a za početak bi bio dovoljan i dečko. Zašto se žvake tako brzo pretvore u nekakvu brašnjavu tvorevinu ili je moja slina tako jaka da mi i ekstra – strong mentol - refreshing izgubi okus prije nego što kažeš "žvaka"? Ne bih trebala žvakati jer to nije pristojno, ali ovih dana na poslu me nitko i ne gleda. To je mučenje želuca jer luči probavne sokove očekujući dolazak nečeg jestivog, npr. one savršene štrudlice od jabuka iz moje najdraže pekarnice, ali navodno zavarava glad, stimulira mozak (?) i pomaže u koncentriranju, a ja se zaista moram koncentrirati da mi glava ne sklizne i udari o pult uslijed uzbudljivog predvečerja i očajničkog gledanja na sat. Kad će se pomaknuti sa 20:30 na 20:31??? Surfam Internetom i proučavam nadolazeće albume (Gansi, kad će to više?) pa usput i pročitam horoskop. Ne vjerujem u te astrološke gluposti, ali svaki oblik ispunjavanja vremena do zatvaranja je poželjan. "Venera vam donosi uzbudljiv mjesec. Vaše zavodničke 12


sposobnosti bit će na vrhuncu". Odlično, ali na kome bi ih trebala upotrijebiti? Sigurno ne misle na Beethovena kojem sam se danas pokušala ljubazno osmjehnuti kad mi je donio hrpetinu nepresavijenih letaka i zaposlio moje marljive ručice. "Ljubav koju niste mogli niti zamisliti doći će sasvim nenajavljeno, naglo, i bit će fatalna." Tko ovo piše, Barbara Cartland? Fatalna je činjenica da je moje srce već dugo otključano, a ključić se ionako već davno izgubio, negdje između prvog i trećeg srednje kada sam došla do fascinantnog zaključka da nikada neću imati vezu koja traje duže od prosječnog roka trajanja jedne crne maskare. "Obratite pažnju na vaše poslovne kontakte jer možda baš među njima naiđete na onoga koga čekate." Aha, pogodili su da čekam. Ali ne znam ja ni sama što to čekam… Kakva hrpa gluposti, promislila sam i pogledala na sat koji je pokazivao 20:45. Eto, taman stignem pospremiti sve za sobom i posložiti letke u pregradice za sutra. Već sam zakopčala sako i omotala šal oko vrata kad sam začula škripanje glavnih ulaznih vrata. Nisam imala pojma tko bi mogao doći baš sad pred zatvaranje, a kako nije bilo predstave na programu, pretpostavljala sam da je to netko od osoblja nešto zaboravio u gornjim prostorijama u kojima su se nalazili neki uredi. Iznenadila sam se kad se na vratima pojavio crnokosi dečko s velikim plakatima presvučenima tkaninama i ukrašenima suhim lišćem i cvijećem, očito noseći nekakve rekvizite za scenografiju slijedeće predstave. Kad sam otvorila usta s namjerom da mu se obratim, ukočila sam se i zbunjeno žmirkajući odmjerila ga od glave do pete. Koji je to bio komad! Kosa mu je nemarno padala na najljepše gorkaste čokoladne oči koje sam vidjela. Lice mu je bilo pomalo bebasto, ali neobrijana brada duž snažne, odlučne čeljusti davala mu je muževniji izgled. Nosio je običnu bijelu majicu, preko nje tamno13


smeđu kariranu košulju, denim plave traperice poderane na koljenima i rubovima nogavica i potpuno izubijane crne kožne čizmice. Primijetila sam i tanku crnu kožnu nit omotanu nekoliko puta oko njegovog ručnog zgloba. Venera vam donosi uzbudljiv mjesec, da bar! Prekinuo je moju jadnu zbunjenost. – Gdje mogu ostaviti ove plakate, a da sada ne ulazim u dvoranu? – upitao me, a ja sam samo glupavo procijedila – Oh. Hm. Ne znam. Ne znam?? Ženo, koji ti je..? Pred tobom je reinkarnacija mišićavije Cobainove verzije, a sve što mu ti možeš reći je nešto tako zanimljivo i impresivno poput NE ZNAM. – Ok… onda ću to ostaviti tu sa strane pa će ujutro netko doći po to – prije nego sam se uspjela snaći, uletio je u prostoriju u kojoj sam do nekoliko trenutaka sjedila čitajući o ljubavi koja će doći nenajavljeno, naglo i bit će fatalna. – Oprosti, jedva sam čekala zatvoriti i poći doma, a ti si došao s plakatima o kojima mi nisu ništa rekli pa sad… ovaj… – U redu je, kasnio sam radi ove kiše pa bolje da večeras samo ovo ovdje ostavim, a sutra će se netko pobrinuti za instalaciju. To je za predstavu u subotu. Sjetila sam se da je Beethoven rekao da će od ove subote početi pripreme za predstavu koju su osmislili mladi iz udruge Alterna i da će morati instalirati nekoliko scenografskih komada kao i dodatnu podnu rasvjetu. Vjerojatno je ovaj dečko bio jedan od njih. Zgodan i umjetnički nastrojen, opako. Gotovo prelijepo da bi bilo istinito. Sigurno je zauzet. Sigurno ima curu koja je jednako zgodna i otkačena kao on i vikende provode na kampiranju kako bi dobili inspiraciju za nove kreativne radionice udruge i hrane jedno drugo svježim jagodama. Ja sama sebe najbolje znam ubiti u pojam. Iznad glave pojavio mi se mali oblačić koji je prijetio izlijevanjem kiše. Kad smo već kod kiše, nije li on 14


to rekao da vani pada kiša? – Nemam kišobran, super… – promrmljala sam, a on me iznenadio. – Mogu te odvesti doma ako želiš. S autom sam. Želim li da me ovo slatko granžersko stvorenje utrpa u svog limenog ljubimca i još mi nekoliko minuta produži boravak u svojoj blizini? Naravno da želim još malo upijati zov tih feromona i diviti se tom granitno čvrstom tijelu i jagodičnim kostima dovoljno oštrim da bi se na njih moglo porezati. Pustio je glazbu - da, bio je to neki rokerski zvuk - i ubacio u brzinu, a ja sam čvršće priljubila koljena nadajući se da neće osjetiti da se luđakinja pored njega divi svakom njegovom pokretu. Vozio je brzo i oštro ulazio u zavoje, no ja sam se osjećala tako sigurno i zaštićeno u toplini auta dok je vani kiša pljuštala i na ulicama nije bilo ni žive duše. Osjećala sam njegov miris, blagu aromu limete i čula sam ga kako nešto priča. Morala sam se koncentrirati na njegove riječi. Saznala sam da se zove Marko i jedan je od voditelja Alterne, zadužen za scenografiju, rasvjetu i zvuk. Nije rekao koliko mu je godina, ali pretpostavljala sam da nije mnogo stariji od mene. Pitala sam ga izlazi li na neka mjesta na koja izlaze alternativci u našem gradu, čudeći se kako ga nisam već tamo vidjela, ali on je rekao da baš i ne izlazi pretjerano jer više voli sa svojim prijateljima biti kod nekoga doma i gledati filmove ili svirati. Situacija je postajala još zanimljivija – dečko je bio lijep, pametan, svestran i bonus – svira gitaru. Obratila sam pažnju na poslovne kontakte jer možda baš među njima naiđem na onoga koga čekam. Lagala sam kad sam rekla da ne znam koga čekam. Čekam nekog poput njega. Nikako se nisam mogla sjetiti ničeg dovoljno zanimljivog, pametnog i duhovitog čime bi ga definitivno oborila s 15


nogu. Do vraga, nisam se čak mogla ni sjetiti tko pjeva pjesmu koja je pičila s CD-plejera iako ZNAM da je ZNAM! Prebrzo smo stigli do moje zgrade. Vrijeme prebrzo prolazi kada to ne želiš. Zašto ne živim još pola sata vožnje dalje, možda bi ga onda uspjela malo bolje upoznati? Zaustavio je auto ispred natkrivenog autobusnog stajališta i ugasio motor. Kao da očekuje nešto… što bi se dogodilo da mu sada zahvalim što me junački dovezao kući jednim sočnim francuskim? Možda bi me izbacio iz auta, a možda bi me privukao k sebi još snažnije. Zemlja zove Evu! Očito čeka da uzmeš torbu i laptop sa stražnjeg sjedala i nestaneš što prije. – Pa… vidimo se onda – bilo je sve što sam mu mogla u tom trenutku reći. – Vidimo se – odvratio je on i imala sam osjećaj da to ozbiljno misli jer su mu u mraku zablistali zubići kad mi se iskreno nasmiješio. Dečko, na tebi bi isprobala i sve one šugave seksi savjete iz Lindinog časopisa! Nikada nisam brže dolebdjela do 3. kata, a na kauču me, omotana tamnoljubičastom dekicom čekala Linda, pijuckajući toplu čokoladu. Oštro i procjenjivački me odmjerila. – Što je tebi, izgledaš kao da su ti svi odgovori na testu bili točni! Srušila sam se do nje i počela skidati čizme, moje dobre stare martensice. – Nešto bolje. Točan mi je bio današnji horoskop.

KAD PIJEŠ, NE VOZI! Mamin drugi dragi, Marin, osim što je moju majku digao iz kroničnog pada samopouzdanja, napravio je još nešto 16


korisno i lijepo za ovaj svijet – Helenu. Helić je moja polu sestra, ali nemojte odmah pomisliti na Pepeljuginu vrstu polu sestre, upravo suprotno. Ona je prava mala intelektualka, vodi svoju agenciju nekretnina, vozi prekrasan Opel, ne pije, ne puši, ide na "power jogu" i kad igramo jednu od brojnih društvenih igara ona uvijek ima više sreće. Ali, znate kako se kaže – tko ima sreće u kartama, nema u ljubavi. Helić je puna ljubavi koju daruje pogrešnim muškarcima. Njena su darivanja kao rasprodaje – ponavljaju se periodično, svakih nekoliko mjeseci, a traju užasno kratko. Njen prošlomjesečni komad, krasna kombinacija Clivea Owena (faca) i Cro Copa (tijelo), po zanimanju policajac. Nažalost nije bio ono što je ona tražila. Otkrila je to jedno jutro kada se spotaknula na njegove tenisice, čarape, donji i gornji dio trenirke plus poluprazna boca energetskog napitka jer se sve navedeno odmaralo na tepisonu hodnika. Od toga joj se digla buna među eritrocitima i ono malo dlaka na tijelu i… frajer je letio van. Bio je to treći ove godine koji je iskoristio dobru priliku useliti se u njen komforan stan u centru grada. E sad – sve bi to bilo donekle cool, ali… Helena ima 29 godina i više nije ružin pupoljak, kap rose, votever. Jadnica sebi ne oprašta takve greške, ali ponovno se slijepo zaljubi. Uvijek je novi tip baš TAJ. A nije… Njene kriterije je teško otkriti, ona treba tipa koji će je bezuvjetno podržavati i biti uz nju. Nađe li se netko s 90% prolaza na njenom prijemnom ispitu, Helić je spremna s njim provesti sto godina života. Onda zajedno kupuju, putuju, peglaju kartice u salonima namještaja, ali kad se počne uvlačiti vjenčanje u spiku, on nestane u David Copperfield stilu – plop! Petak navečer obično provodimo u Heleninom stanu, a ako smo raspoložene, odemo zajedno van. Ovaj put smo odlučile ostati u stanu, posudile smo nekoliko novijih fil17


mića i naručile đambo picu, no prije svega smo svratile u supermarket po neko piće. Nakon određene količine C2H5OH počele smo pričati glasnije i iskrenije. Ja sam ekspert za tuđe probleme, pa vjerojatno ljudi misle kad već studiram psihologiju da se kužim i u ljudsku psihu. Rješavam sve vrste trauma, a specijalnost su mi one ljubavne. Bolja sam od Žuži Jelinek. Međutim, moj savjet Heleni da se ne zaljubljuje u kretene nikako da sjedne na svoje mjesto. Kaže mi da se više nikako neće zaljubljivati jer muškarci su sada za nju samo greška prirode. Navela je razloge svog zaključka: kao fetusi su osjetljiviji, u školi lošiji, skloniji su kriminalu, ranije umiru. I onda se sjetila. Oko nje kruže same zaručnice, udane, trudnice, a bome i razvedenice! I vrebaju iz sjene, čekaju priliku da joj postave THE PITANJE. – Trideseta nije daleko, zar ne? – Moći ćeš sama? – Nećeš ne daj Bože ostati stara cura? Neudane cure s vremenom postaju sve izbirljivije, kažu joj, ali ja na to mogu samo sugerirati – zašto bi se vezala za nekog tko joj ne odgovara? Samo da nekoga ima? Zašto bi se zadovoljila s osobom koju ne cijeniš dovoljno ako cijeniš samu sebe? Tragedija je biti solo. Barem je bolje nego imati intimni život nalik na meksičku sapunicu. Pijuckale smo i analizirale njenu propalu vezu do besvijesti, pogledale dva filma onako više usput, a onda je Helena predložila da izađemo na još jedno piće. Nije mi se dalo izlaziti iz toplog dnevnog boravka i s najudobnije sofe na svijetu, ali prihvatila sam taj prijedlog jer nakon tog pića poći ću doma. Na tu moju konstataciju Helić mi velikodušno ponudi prijevoz do kuće. Silazile smo polumračnim stepenicama. Ja u njen lift NE ULAZIM ni pod razno. Iako nisam klaustrofobična, taj lift je najgora noćna mora, u njega jedva stanu dva čovjeka, uz 18


neizbježno naguravanje. Što se tiče lifta još vučem traume od prošlog ljeta. Lagano bezbrižna krenula sam prema Heleninom stanu zajedno s jednom mamom, njenim malim čudovištem i zadahom na bijeli luk koji je poprimio lik djedice. Između katova nestane struje. Dijete drečavi plač a smrad napad na slobodne molekule kisika. Lift u trenu postane kombinacija umobolnice i plinske komore. Molila sam Smrt da bude brza i učinkovita, ali Struja se pokazala osjećajnija na molitve. Stigla je prije kraja krunice. Preznojena istupim kroz vrata na šestom katu i položim zakletvu: – Više nikad u lift! Vani nije bilo jako hladno. Vlaga je napajala moju kosu elektricitetom sto na sat. Krenule smo prema kvartovskom kafiću. Atmosfera nije bila pretjerano živahna, svirao je dosadnjikavi džez. Jedini gosti bili su dva para raspoređena u separeima u gugutavim pozicijama i nekoliko šankera koji su davili konobaricu svojim spikama. Nisam znala što bi popila. Helena je odlučila u moje ime i naručila jednu slatku votka-brusnica mješavinu. Proučavali smo ljude oko sebe i zaključile kako se ipak trebamo osjećati dobro u svojoj koži. Na izlasku iz kafića, već je bilo oko dva sata i spavalo mi se za poludit'. Ni jedna od nas nije bila dovoljno trijezna za vožnju, ali nije bilo teorije da ću se vraćati doma pješice. I tako je Helena, sanjiva staklastog pogleda i zamršene kose ubacila u usta gotovo cijeli paketić Orbit winterfresh što ju je trebalo razbuditi i ufurati u koncentraciju, a s plejera je treštala neka girlie glazba tipa I will survive. Vožnja nije trajala dugo, kad smo ispred sebe ugledali nešto zbog čega je svaki vozač presretan. Bila je to noćna policijska patrola. ŠIT! Helena je polako usporila i rekla kako nemamo razloga za brigu. Nije prekoračila dozvoljenu brzinu u što sam čisto sumnjala jer ona nikad ne vozi ispod 80, ali onako polu 19


pijana nisam se mogla sjetiti jesmo li i pokupili nekoga usput. Stakla su bila potpuno zamagljena. Vidjele smo samo siluetu koja se približavala automobilu, onim sporim, James Deanovskim pokretima, s rukama neprirodno udaljenima od tijela, noga ispred noge. Slowmotion koji traje, traje… Helena pritisne tipku. Prozor se otvori. Svjež zrak ispuni auto i oslika zbilju. Njeno lice naglo je poprimilo jedan groteskni izraz, kao da je pregrizla limun ili pojela glavicu luka. Policajac je sa sobom imao onaj šugavi aparat za mjerenje količine alkohola u krvi, ironično se cerekao gledajući dvije pijane i raščupane solerice u automobilu iz kojega je još uvijek treštala prokleta I will survive. Bio je to nitko drugi doli Helenin napucani frajer. Ajme.

NA MLADIMA SVIJET OSTAJE Ne podnosim baš dobro alkohol. Moram priznati da ga ne pijem tako često. Ponekad se volim opustiti s frendicom uz dobro piće. Ne volim vino, drag mi je šampanjac, što skuplji to bolji. Za razno razne kokteliće slatkastog okusa mogu slobodno ustvrditi da uopće ne djeluju alkoholno nego podsjećaju na sirup za iskašljavanje mmm, a votkatonik je čista klasika. Međutim, nakon ispijanja navedenog samo jednom tjedno ili tzv. vikend opijanja nisam baš sva svoja. Volim prespavati taj mučni osjećaj jutra kasnije. No nekako se uvijek dogodi da ili zaboravim isključiti alarm na mobiću pa me uredno probudi u 7:00 kao za radne dane, ili susjed ispod 20


nas kreće u nove radne akcije bušilicama, ili čujem trčanje, vrištanje i videokasetu Pčelice Maje derišta iznad nas. A nema mi gore stvari od nasilno-prisilnog buđenja… I to uvijek kad sanjam neke lijepe snove u kojima sam ljepša, pametnija i bolja, a u slučaju opasnosti, mogu i odletjeti! Negdje sam pročitala da ljudi koji u snovima imaju sposobnost letenja kako bi izbjegli nevolje imaju izraženu kreativnost, veliki su estetici i imaju fantastično oko za detalje. E pa sad, ne znam koliko je to zadnje kod mene točno. Baš i nemam oko za detalje pa ne primjećujem prazne tetrapake u frižideru i rupicu na čarapama, ZAR OPET? Nemoguće je potpuno uživati u ljenčarenju ako te ne čekaju neke obaveze. Tako sam s neskrivenim oduševljenjem konstatirala da ću ovaj vikend definitivno morati dovršiti seminar iz dječje psihologije. Mislila sam da je to tragedija što sam među prvima na redu za izlaganje seminara, ali ipak bolje ranije, dok me ne uhvati učenje za ispite. Riješiti ću se pola posla. Najteže je početi, u stvari, prisiliti se da ti zadana tema postane dovoljno zanimljiva. Većina literature koja nam je ponuđena na početku ovog semestra bila je pretjerano stručno napisana, a nerijetko se znalo dogoditi da određene knjige nema u knjižnicama ali ni u knjižarama, trebalo ju je naručiti izravno od samih izdavača. Tu je na scenu stupala profa koja je gotovo uživala u trenutku kada se na njeno pitanje tko želi naručiti knjigu u zrak podizalo toliko ruku. Općepoznata stvar je da studenti nikad nemaju love, a ako i imaju, zasigurno je neće potrošiti na literaturu. Nikad mi nije bilo jasno zašto odjel ne nabavi nekoliko kopija knjiga koje bi se mogle dalje prosljeđivati i kopirati. Ovako vlada neko nepisano pravilo snađi-se-kako-znaš, odnosno, stariji studenti dijelili su svoje skripte, neke potpuno beskorisna, nerazumljivo ispisana smeća. 21


Zna se dogoditi i to čudo pa studenti odluče grupno kupiti neku literaturu. Tako se prošle godine napokon nabavili jednu stariju verziju Eksperimentalne psihologije u maloj knjižari-antikvarijatu (u zabačenom dijelu grada), koju su neki od nas sasvim slučajno otkrili i dogovorili se sa vlasnicom za narudžbu nekoliko primjeraka. Gospođa je zapisala imena i zatražila od nas pola iznosa u domaćoj valuti, što smo mi napravili u roku kojeg je postavila. Knjige su trebale doći za dvadesetak dana. Profa je do tada čekala i obrađivala nastavne jedinice iz druge knjige. Kad je dogovoreni datum pristigao, nekoliko je studenata otišlo preuzeti knjige ali su ih dočekala zatvorena vrata, oblijepljena starim novinskim listovima i zakračunata lokotom. Nije nam bilo jasno što se to dogodilo s knjižarom. Na broj koji nam je dala vlasnica više ju se nije moglo dobiti. Birali ste nepostojeći broj. Tako je grad ostao bez knjižareantikvarijata. A studenti bez love. Kopanje po literaturi i skidanje podataka s interneta nisu mi oduzeli mnogo vremena pa sam nedjeljnu večer ipak provela u udobnoj polutami s Lindom, kokicama i filmićem na TV-u. Nemam pojma kako se zove, bila je to još jedna u nizu milijun puta emitiranih američkih teen-komedija "ružna sam, zaljubljena u najpopularnijeg dečka u školi, ali on hoda s školskom navijačicom". Ponedjeljak je svima kritičan dan. Meni i nije baš tako teško jer imam samo jedno jutarnje predavanje – dječju psihologiju. Profesorica je OK. Vidi se da žena zna o čemu priča, pa čak i da voli svoj posao što je kod nas rijetkost. Vikend tulumarenje dobro se može iščitati ljudima s faca, pa tako obično i kad nema ni jedne zrake sunca, ispred faksa se svi naslažu s golemim naočalama za sunce. Rijetko koja djevojka na brzinu jede krafnu i sl., većina ih nervozno puši i onda se lupkajući potpeticama zaputi 22


prema stepenicama. Neke zaista nabadaju kao nosorozi u baletnim papučicama. A tek atmosfera u predavaonicama! Kao mala košnica, svi moraju ispričati gdje su bili, što se dogodilo, koga su vidjeli, tko je koga prevario… Bljuje mi se na neke spike, ali srećom to kratko traje jer profa dolazi na vrijeme na svoj sat. Kad je završilo njeno predavanje, imali smo kratku pauzu prije još jednog sata na kojem se održavaju seminari. I napokon, pročitala je moje ime, došla sam tamo, ispred svih ljudi studoša, a srce mi je lupalo. Uvijek mi je tako s javnim nastupom. Bože, samo se nadam da se ne primijeti da mi je čelo lagano znojno bez dry skin pudera. I čemu se one dvije tamo smijuckaju, nisam obula dvije različite cipele? Sasvim sam uvjerena da moja crna majica i crne traperice nisu nimalo smiješna kombinacija. Čitam uvod a glas mi sasvim lagano ali zato neprestano podrhtava. Stvarno sam jadna ako se ne uspijem tome oduprijeti! A jednom namjeravam biti dobar psiholog? Čitala sam dalje i primijetila da me nitko živ u stvari i ne sluša! Studenti u prvim klupama gledali su u pod… oni iza listali su Metro, crtali, tipkali po mobitelima, igrali križićkružić, dijelili su slušalice diskmena. Žamor se počeo lagano, pa sve jače širiti predavaonicom. Zar sam stvarno toliko dosadna? Nisam mogla vjerovati da je 90% ovih ljudi upisalo ovaj faks bez imalo zanimanja za sadržaje o kojima pričam. Nisam mogla vjerovati da im pristojnost otežava disanje u tišini jer je predavaonica postajala sve bučnija . Uostalom ima li njihovo studiranje smisla? Nemaju interesa ni motivacije za znanje koje im je potrebno u budućoj karijeri. Kao da su na ovaj fakultet upali iz čiste dosade. Na kraju, jedno je sigurno, mogu vam dati diplomu ali pamet…

23


EPP (Ekskluzivna Poslovna Ponuda) Danas sam ručala s Helić, Bog je blagoslovio, ona zna da nije zdravo pet dana u tjednu konzumirati blagodati iz menze, pa me zna pozvati u jedan simpa restoran blizu svog ureda u centru i počastiti me "konkretnom" hranom. Danas smo naručile lignje, pire-krumpir, brdo zelene salate, uz čašu vina (ona) i mineralnu s limunom (ja). Nismo se vidjele od prošlog vikenda. Baš kad sam je namjeravala pitati trebam li joj što donijeti sutra kad budem dolazila kod nje, značajno me pogledala, a s lica joj nije silazio tajanstveni smiješak. – Nešto si mi drugačija danas… je li to novo sjajilo? – Nije, ali u pravu si. Događa se! – A daaa..? – bila sam znatiželjna. Helena me opet pogledala onim svojim pogledom i znala sam da je vjerojatno u pitanju neki muškarac. – Sjećaš se da sam ti pričala o onom stanu koji se preuredio u rekordnom roku. E, i o onom tipu koji ga je došao pogledati i odmah kupio gajbu? – Da, onaj s velikom terasom u dnevnom boravku? – Točno. E, vidiš, taj tip me nazvao jučer i pozvao na večericu. – Hej, pa to zvuči jako dobro… – Ha, pogodila sam o čemu je riječ, promislim. – A kakav je, je li zgodan? – pitala sam s neskrivenim zanimanjem. – Mogu reći da je… Ima savršenu frizuru, malko raščupanu, tamne obrve, prodoran pogled, visok, onako nešto ala Colin Farrell. Možda ćeš ga uskoro i upoznati. Ne znam što se sve može dogoditi… A čini se da ima i love. Bacila sam pogled na njegov ugovor. Ima svoju tvrtku, pojma nemam čime se bavi, ali ću saznat! 24


Vidjela sam da je Helena sva uživljena. Opet je pere akcija. Nisam imala ništa protiv svega toga. Ona je jednostavno nepopravljiva u svojoj vječnoj potrazi za Gospodinom Savršenim. Za svakog novog kandidata bila je nepokolebljivo uvjerena da je on TAJ. Zato je lako gubila zdrav razum i uviđala njihove nedostatke malo prekasno. Mogu reći čak i da je gubila vrijeme… Jer godine su brzo prolazile, a Helena je i dalje bila solo. Ubrzo nakon ručka i mog (desetog) razgovora s Lindom koja mi je s oduševljenjem prepričavala kako jedna poznata pjevačica ima strašan ten i tretmani u salonu ljepote "Nela" joj ne mogu previše pomoći, zazvonio je uredski telefon. Zvala me Marina, Beethovenova glavna pomoćnica i tajnica, koja se nervozno proderala u slušalicu. Kaže, mora na pauzu, a ja na njeno mjesto. Dakle, shvaćam, u uredu ću odgovarat na telefonske pozive i glumiti sekretaricu dok ona nervozno popuši svoji dozu duhana. Znam, teško joj je. Samo govori – Ja to više ne mogu! – a ja sam zatvorila prorez u staklu na blagajni i uputila se prema uredima. Marina je radila u malenoj sobi kroz koju se dolazilo do Beethovenovog ureda. Sobica, pretrpana registratorima, papirima, kojekakvim plakatima i reklamnim letcima, u svakom uglu čuvala je usahnulu sobnu biljku. Po podu je bilo mnoštvo razbacanih kutija s meni nepoznatim sadržajem i nekoliko zgužvanih Marlboro light paketića koji nisu uspjeli pasti u već pretrpanu kantu za smeće. Na stolu se, osim uredskog pribora i monitora, nalazilo desetak časopisa, kutija CD-a, dva daljinska upravljača, šalica i pribor za kavu, razbacan mini-set za manikuru. Bio je to živi kaos i nisam mogla zamisliti kako se Marina snalazi u njemu, a još manje kako to ne smeta šefu. Pričalo se da je ona na toj poziciji od samog početka pa je vjerojatno tolerirao ured nuklearne katastrofe. Marinina vladavina odnosima s javnošću bila je potpuna. Šef joj je u ruke dao ogroman dio 25


posla, od ugovaranja smještaja glumaca, do odabira vina ili bombonijera koji su bili dio poklon-vrećica kazališne kuće. Moje zaduženje – neprestano javljanje na telefon i provjeravanje e-maila, te printanje i ulaganje papira u poseban registrator. Na mailove nije smjela odgovarati Marina sama dok on nisu isprintani i doneseni Beethovenu na stol. Šef bi napisao odgovor koji bi Marina pretipkala i poslala. Sada sam ja imala pristup Inboxu. Pročitala sam mail koji se odnosio na predstojeću premijeru predstave udruge Alterna i tako doznala neke detalje. Nisam shvaćala kako je u tu malu i nerazvikanu predstavu moglo biti uloženo dosta priprema i novca, pa sam zaključila da je to vjerojatno zato što je šef u posljednjih godinu dana inzistirao na primanju i manjih, neprofitnih predstavica ili performansa. Valjda čovjek želi privući i mlađu publiku. To mi se jako svidjelo. Isprintala sam dvadesetak mailova. Marina se nikako nije pojavljivala. Pomislila sam da je odlučila popušiti cijelu kutiju, a nije me brinulo hoće li se itko pojaviti na blagajni kupiti kartu jer sam znala da bi njen prodorni glas koji me doziva čula i iza zatvorenih vrata. Mailove sam uložila u registrator i pokucala na Beethovenova vrata, i nakon nerazumljivog "mmda" ušla u ured. Zidovi su bili blijedozelene i žućkaste boje, namještaj tamnosmeđe boje, a naslonjač i uredska sjedalica od crne kože. Sve je uredno posloženo. Totalni kontrast s uredom vani. Šef je zadržao pogled na meni nešto dulje, češkajući bradu kao da o nečemu naporno razmišlja. Činilo se da su prošli eoni prije nego je dubokim glasom progovorio: – Eva, je li? Nisam mogla vjerovati da mi je zapamtio ime. Nismo se mnogo viđali, a i kad bi se to desilo, nikada me nije pitao za ime, bila sam samo – Djevojko, imam jedan mali zadatak za tebe. – Ponudio mi je da sjednem. Koža zastenje. Pogrbljeno 26


smještena, koljenima gotovo do brade, isprobavam fotelju nasuprot njemu. Očima napeto očekujem što će reći. Možda će me otpustiti i na moje mjesto postaviti nekog svog bližeg ili daljeg rođaka? Prvo mi je to proletilo u mislima. Takve stvari se kod nas redovito događaju. Međutim, ispostavilo se da neću dobiti otkaz. Beethoven mi je povjerio sumnju da će Marina morati otići na duže bolovanje. Uvjeren je kako sam ja mlada, ambiciozna i nadasve odgovorna osoba koja bi bez većih poteškoća mogla uskočiti na njeno mjesto. Priznajem, iznenađena sam što je primijetio sve te moje kvalitete, ali i sretna jer je to za sobom povlačilo i veću plaću. Jedina nezgodacija nalazila se u smjenskom radu, jedan tjedan ujutro, a drugi poslijepodne, a prije premijera 24 sata dnevno. Odlučila sam prihvatiti posao. Faks ću već nekako nadoknaditi, predavanja će me vidjeti svaki drugi tjedan kad budem radila poslijepodnevnu smjenu. Izašla sam iz Beethovenova ureda zadovoljna i odmah nazvala Lindu, a Marina se poput nekog duha stvorila pokraj mene i čula svaku moju riječ. Pogledala me s laganim prijezirom i nastavila turpijati nokte. Nisam joj ni malo zavidjela na bolovanju. Dapače, nadala sam se kako će potrajati barem godinu dana, jer su njeni simptomi očigledno bili znakovi drugog stanja. Linda je, naravno, bila presretna zbog mene i obećala da ćemo izaći na malo slavljeničko piće poslije posla. Do kraja radnog vremena ostalo je još otprilike sat vremena pa sam nastavila čitati knjigu jer kao obično nisam imala posla. Lindu sam našla na trgu. Odmah smo sjele u kafić i naručile. Ona je i dalje pričala o nesretnoj pjevačici, žaleći što je nije uspjela slikati s mobitelom da pokaže meni ili pošalje nekom tabloidu koje je gutala svakodnevno. Rekla sam joj kako Helić ima spoj i to ni više ni manje u stanu dotičnog, a Linda je uzdahnula i zaključila kako su 27


svi dobri muškarci ionako zauzeti. Trenutno je i ona solirala, ali je uvijek postojalo nekoliko potencijalnih oko nje, bili su to frajeri koji su se šišali kod nje u salonu, a nekoliko metroseksualaca je skupo plaćalo tretmane, masaže, pa čak i depilacije. Ja sam i dalje živjela u uvjerenju da je muškarcu dovoljan pribor za brijanje, dobar gel za tuširanje i after shave, a u posebnim prilikama parfem. A Linda nije imala ništa protiv glatko izbrijanih prsa, guze, nogu, pilinga, čokoladnih kupki i ostalih blagodati salona ljepote. – Nemaš pojma što propuštaš – govorila je aludirajući na moju odbojnost prema muškarcu premazanom čokoladom. Nikako mi se nije sviđala pomisao da mi dečko ima više kozmetike nego ja. – Sada kad ćeš raditi na odgovornijem položaju konačno možeš početi nositi i neke ljepše krpice – komentirala je nepopravljiva Linda. Ona me već vidjela na crvenom tepihu kako dočekujem važne goste u nekom skupom poslovnažena-outfitu. Nije mi padalo na pamet kupovati novu garderobu zbog promaknuća butika. Odbila sam petljanje oko kose, ali bila je neumoljiva pa sam pristala na malo podšišavanje vrhova. Glavno da joj ne padne napamet pretvarati me u Peggy Bundy. – Sada možeš konačno nositi onu crnu suknju koja ti skuplja prašinu u ormaru. – Nosim je ljeti, to je ljetna suknja. – Ne mora biti ljetna ako je nosiš uz tople, deblje čarape i pulover. – Dobro… – Nije mi se dalo natezati s njom oko tih stvari. Ipak je ona bila ekspert. Jedva sam čekala da krenemo doma jer me sve ovo u vezi posla psihički izmorilo. Naime, neki ljudi zasigurno misle da sam ja hladna i čvrsta, ali velika istina je ta da me mnogo toga pogađa. Kada su u pitanju ispiti, uporno tvrdim da ne znam dovoljno, da sam mogla još bolje 28


naučiti, ranije započeti, a ne biti takva prokleta kampanjka. Onda me svi uvjeravaju da ću sigurno proći. Zapravo, oni ZNAJU da hoću jer to bi bilo apsurdno kad ja ne bi prošla, ali meni kao da je lakše ako i dalje šizim dok me oni tješe. Nakon ispita, kada sve prođem, kada se prašina slegne, očekujem sa svih strana "jesam li ti rekla". I sama tako postupam i puna sam optimizma kad je o drugima riječ. A sebi ne mogu pomoći. I sama sebe najbolje znam ubedirati. Pomisao da ću odsada biti samo jednu stepenicu ispod Beethovena ispunila me uzbuđenjem i tremom. Izlazeći iz kafića duboko sam udahnula noć, nadajući se da me uskoro očekuju lijepe stvari.

1, 2, 3, KRENI! Vikend je prebrzo prošao. Nisam se ni okrenula, a već je bila nedjelja navečer. Padala je takva pljuščina u kombinaciji s hladnim vjetrom da nije bilo bolje stvari od vegetiranja na kauču s daljinskim od linije, televizije i DVD plejera. Mislim, neće proći dugo vremena i ljudi više neće trebati daljinske upravljače za bezbroj tehnoloških dostignuća koja im predstavljaju neophodnu potrebu. Lijepo ćemo odmah po rođenju unutar tijela dobiti jedan mali čip koji će biti programiran za više funkcija. Svake godine uključit će se jedna funkcija više tako da će prosječni dvadeset i nešto godišnjak mislima paliti svjetla, koristiti mikrovalnu, mijenjati TV-programe, glazbu, programirati klima-uređaj… Na čipu će se upisivati top 10 glazbenih izvođača pa ćemo šetati ulicom, sretati pripadnike suprotnog spola i kad se dogodi da prođemo pored nekog čija je top-lista kompatibilna s našom, počet ćemo bipati i 29


svijetliti i bum! Eto ti razloga za upoznavanje, flertanje. – I ti imaš Red hot chilli peppers 2666. na svojoj listi? Vau, pa ja ih isto obožavaaam… Ali naravno, nisu tako dobri kao oni stari Peppersi iz 2006… U ponedjeljak sam trebala raditi jutarnju smjenu. Sada sam, udobno zavaljena na kauču u dnevnom, imala savršen pogled na vješalicu obješenu o kvaku ormara na kojoj se nalazila odjeća za sutra. Bilo je to Lindino stilističko rješenje: Crne hlače, "glavno da nisu one traperice koje ti još uvijek nazivaš crnima" i blijedoroza uska majica s Vizrezom iz Manga, "možeš je nositi samo ovaj put jer ta majica zaista mnogo znači mom dekolteu". Linda je bila tako sretna što ima odobrenje postati moj Ciganović i barem jednom u životu vidjeti me u nečem što nije potpuno crno. Inače, teško je snaći se u mom ormaru, tj. išta vidjeti jer se u njemu nalazi sama crnina za sto godina žalosti. Darkerica sam, i što sad? Barem uvijek mogu izgledati fino i vitko. A, usput, nemam problema s razdvajanjem krpica za pranje. Kod mene ne postoji bijelo ovdje, šareno ondje, crno tamo. Peru se gaćice, tange, grudnjaci, čarape, majice, hlače, sve odjednom. I onda još mama prigovara da ne štedim na režijama? Linda mi je mrvicu skratila kosu, navodno, sve one ispucane vrhove više se nije moglo gledati. Uvijek odlučim da ću redovito skraćivati vrhove i prekrivati izrast, ali nikada se toga ne uspijem držati. Prošli mjesec je trebalo obnoviti bon, platiti nekoliko računa, fotokopirati nešto skripta i ništa od moje L'oreal kutije. – Postoje najmanje dva dobra razloga za redovito šišanje i bojanje: odlazak na posao i izlazak s muškarcem – uvjeravala me Linda. Kako muškarca nije bilo na vidiku, ovo prvo činilo se prihvatljivo. Zapravo, iako sam sama sebe uvjeravala da ne gubim razum, često mi se znalo dogoditi da u gradskoj gužvi 30


ugledam Njega u nekoj od svojih košuljica i izlizanim martensicama. Ali sve su to bile fatamorgane. Nisam mogla prestati misliti o onoj večeri kada me dovezao do zgrade i u glavi sam vrtjela bezbroj alternativnih završetaka. Alternativni završetak 1: Zaustavio je auto ispred natkrivenog autobusnog stajališta i ugasio motor. Kao da očekuje nešto… Ja: – Pa, idem ja sad… – hvatajući kvaku na vratima. On: – Hej, nisi li nešto zaboravila? Ja: – A što to? On: – Zahvaliti mi što sam te dovezao po ovakvoj kiši. Ja: – Oh, hm, naravno… Pa, hvala ti što si me dovezao. Super. On (približava mi se. Sve bolje mogu osjetiti taj božanstveni parfem): – Mogu li te sada poljubiti? Ja: pokušavam na to nešto reći, ali onda me zgrabi čvrstim rukama i počinje ljubiti. Alternativni završetak 2: Zaustavio je auto ispred natkrivenog autobusnog stajališta i ugasio motor. Izlazi iz auta. Gentlemanski mi otvara vrata. Ja se spotaknem na skliskom pločniku i padnem mu u naručje. Podigne me, zagledamo se jedno drugome u oči, a onda me zgrabi čvrstim rukama i počinje ljubiti. Alternativni završetak 3: Zaustavio je auto ispred natkrivenog autobusnog stajališta i ugasio motor, a onda me zgrabio čvrstim rukama. I počeo ljubiti. Iz tog patetično-romantičnog sanjarenja trgnuo me telefon. Nisam trebala dva puta pogađati tko je nazivao u to vrijeme – moja mama. – Dušo, pazi da ne uhvatiš neki virus… Ovih dana svi su bolesni, svi nešto kašlju, kišu… Susjedina mala ima upalu pluća, ne pada joj temperatura ispod 38… Znam ja tebe, ne nosiš ništa ispod tih tankih majica… Leđa su ti gola cijelo vrijeme… Aaa, vidit ćeš ti kad godine dođu, kako ćeš se 31


sjetiti da sam ti ja uvijek govorila… – negdje između epidemije gripe i preporuke toplog obroka barem nekoliko puta tjedno potpuno sam se izgubila. Nije da ne volim svoju mamu, ali zna biti tako naporna da je pustim da kaže to što ima reći. Uglavnom uvijek isto. Povremeno se oglasim jednim "aha" ili "da, hoću", dok me Linda promatra i smije mi se u facu. Njena mama nije se javljala toliko često kao moja, a moja je opet prečesto nazivala. Koja je Linda sretnica! Dvojila sam o tome trebam li joj spominjati promaknuće, ali ipak sam prešutjela. Na kraju joj dam do znanja da dolazim za blagdan Svih svetih. Zna žena za produženi vikend i onda neka planira moje prisustvo u obiteljskom domu puna tri dan.. Veselila sam se što ću ih sve opet vidjeti, ali sam zahvaljivala Bogu što ne moram ostati toliko dugo da me totalno izbace iz takta. Nedostaju mi, jedva čekam doći. No uvijek se dogodi neko sranje. Duboko odahnem pri povratku u grad. Nisam ni poklopila slušalicu, kad je telefon ponovo zazvonio. Helena koling. Odahnula sam i signalizirala Lindi tko zove, a ona je samo namjestila smiješak od uha do uha. Pomislile smo da se Helić možda nešto dogodilo jer nam se nije javljala od petka, točnije, od one večeri kada se trebala naći s dotičnim komadom. Meni je već svašta padalo napamet, no Linda me smirivala govoreći kako žena sigurno ima prokleto dobar razlog zašto se ne javlja tako dugo. Izvještaj je bio impresivan: Helenin komad je, kao što smo pretpostavljale, bio pun love, i spreman je trošiti u pametne svrhe, čitaj božanstvena večera i skup šampanjac. Kad ga je pitala kako to da je pozvao baš nju i samo nju na "proslavu" useljenja u novi stan, odgovorio joj je da je to bio posve razumljiv potez "jer bez tako lijepe žene ne bi došao ni do tako lijepog stana!" Tijekom večeri još nekoliko puta joj je izravno dao do znanja da je smatra privlačnom i 32


zanimljivom, a sve u nekom super profinjenom stilu. Moja Helić je pala ko kruška! Da je bio šarmantan i zgodan, nije bilo sumnje, ali poanta je bila u tome – tip zna iskoristiti svoj šarm na ubojiti način. Šampanjac je bio fin, a Helena nije mogla odoljeti. Ubrzo se više nije mogla sjetiti koja joj je to čaša u ruci. Preselili su se iz blagovaonice u dnevnu sobu i dugo pričali, a onda je došlo do onoga čemu se nije ni najmanje nadala – nepodnošljivo bijelo jutarnje svjetlo koje joj je bolo oči. Mamurna i raščupana, shvatila je da bulji u sandale sa satenskim remenčićima na parketu njegove dnevne sobe. Zbacila je sa sebe mekani prekrivač što ga je zasigurno Božanstveni prebacio preko nje prije nego se povukao u spavaću sobu. Da, spavaću sobu! Naime, Helena je zaključila da je u nekom trenutku sto posto zaspala, a on je bio toliko fin da joj je skinuo sandalice, pokrio je i ostavio da spava na kauču. Koji je to bio lik! Helena mi je posebno ushićena ispričala ono što je slijedilo. Čula je kako netko dolazi, a onda se na vratima pojavio ON, omotan samo ručnikom oko bokova i mokre kose od tuširanja. Čisti holivudski prizor. – To je to – kaže Helena, a Linda se složi s njom – To se traži!! Nikada nemoj spavati s nekim na prvom spoju. Prespavaj kod njega, pa se poševite ujutro, a nastavite cijeli sljedeći dan! Helić se zaljubila do daske. A nisam ni ja bila daleko. Prvo što me dočekalo u ponedjeljak ujutro ispred ulaznih vrata bila je ogromna crna vreća za smeće puna praznih plastičnih boca i bočica. Trebalo mi je neko vrijeme da mi dođe do mozga što dovraga ta vreća radi ovdje, a onda sam se sjetila – to je prvi korak Lindinog velikog plana štednje. Naime, nakon provjere stanja na računu i praznine u svakom od chic novčanika, moja draga cimerica je odlučila 33


pokrenuti projekt Velika štednja. Rekla je da se divi mojoj snazi volje kad je riječ o štednji novca za nešto što jako želim, a ja sam joj uzvratila istom mjerom spram njenom eskiviranju ugljikohidrata. Projekt je morala započeti sitnim ulaganjem. Kupila je veliki plutani pano na kojeg se moglo bosti papiriće s porukama što nam je štedjelo SMS-ove. Tamo se mogao smjestiti i papir s evidencijom ušteđenog. Vraćala je plastičnu ambalažu u trgovine. Na posao je počela ići pješke štedeći na gorivu. Najteže joj je padalo smanjiti broj dnevnih cigareta i odoljeti nekom slatkom komadu odjeće. Fenomen upravljanja financijama zapravo se svodi na jednu činjenicu: većom štednjom omogućavamo si veće životne investicije. Ali Linda je bila svjesna da je najveći dio njenih investicija bio posložen u ormaru. Odlučila se preporoditi i trošiti na ono što joj zaista treba. A ogromna količina plastične ambalaže odmah joj je mogla podići samopouzdanje podsjećajući je kako je na dobrom putu svog preporoda. Došla sam do kazališta pet minuta nakon Marine. Vrata su bila otvorena i hodnikom se širio miris kave iz automata, mameći me da krenem prema njemu za neophodnom dozom kofeina. Ubacim kovanice, presretna što imam točan iznos, ali prokleta sprava ispusti samo čašicu punu vruće vode! – Baš se sada morao isprazniti, pomislila sam, a iza mene čuo se zvuk potpetica i Marinin kašalj. – Eeeva – pozvala me nekim svojim iskrivljenim naglaskom – Izvadi si rokovnik i piši… Za početak poziv ovima što pune taj automat. Moraju to popraviti najkasnije do sutra. Posegnula sam u svoju torbu od crnog samta i izvadila rokovnik kojeg sam dobila prošli tjedan. Nekako sam imala osjećaj da je to simbol mojeg uspinjanja na poslovnoj lje34


stvici. Rokovnik je bio od prekrasne brušene kože, čokoladno smeđe boje i sa zlatnim logotipom kazališne kuće. Slijedila sam Marinu do njenog ureda koji je trebao postati moj. – Sjedni pa me poslušaj što ću ti reći, jer ovo što ti sada kažem neće ti nitko moći ponoviti dok mene nema, a jako je važno – rekla je tonom voditeljice Pokreta otpora. – Uvijek pospremaj radni stol. Neka ti uvijek pri ruci bude stalak za spise, s najmanje tri pretinca po kojima ćeš razvrstavati: "Hitno", "Za kasnije", "Baciti", a taj zadnji dva puta provjeri. U svakom trenutku moraš točno znati gdje ti se što nalazi. Telefon nemoj nikada isključiti. Molim? Pospremljen radni stol? Je li ona bila glupa ili slijepa da nije vidjela na što sliči stol sada? Prije nego što sam sjela, morala sam maknuti kutiju i fascikle sa sjedalice! Možda ovdje samo ona ima privilegiju biti neuredna. – Također, moraš ubrzati komunikaciju sa strankama. Čim se javiš na telefon, direktno, ali uljudno pitaj: "Kako Vam mogu pomoći?" Time ćeš sugovornika odmah natjerati da pređe na stvar. Dobro. To valjda ne bi trebalo biti teško. – Upoznala si način rada sa mailovima, pa ti o tome ne trebam previše govoriti. O, da. Shvatila sam. Beethoven je toliko informatički pismen da mu na mailove mora odgovarati asistentica. – Svaki dan završit ćeš s listom obaveza koje ćeš sutra prve obaviti ili dovršiti. Tu će se naći i nekoliko obaveza koje ćeš obaviti za gospodina Branića privatno. Dobit ćeš ovaj mobitel – dodala je, pružajući mi tanku crnu Motorolu – u kojem se nalaze memorirani broj od ureda, šefov broj, moj mobitel, moj kućni broj i broj moje vikendice. – Pa dok budete u vikendici, neću Vas uznemiravati ako… – Naravno da hoćeš – prekinula me – Prvih mjesec dana 35


ćeš me zasigurno trebati, a iznimno je važno da me uvijek možeš i dobiti. Marina je zaista bila predana svom poslu, pomislila sam, ili možda ipak savršena asistentica svome šefu. – I zapamti: nikad, ali baš NIKAD nemoj isključiti ovaj mobitel ili dopustiti da se isključi radi prazne baterije. Je si li razumjela? – ustala je i počela spremati svoje stvari u veliku torbu. – Jesam – ustala sam i ja i krenula prema vratima kako bih je otpratila, ali ona je samo promrmljala – Sretno! – vani ju je čekao automobil. Ostala sam sasvim sama u kaosu. Beethoven je trebao doći tek za sat vremena, pa sam se uhvatila čišćenja. Dva puta sam provjerila hrpe papirologije prije bacanja u kutiju za otpad. Bilo je toliko toga što se moglo baciti – prastarih letaka, programa, ugovora sa sponzorima. Većina je bila starija od tri godine. Bacila sam tone prastarih kalendara, riješenih Skandinavki, praznih kutija Griotta, cigareta, poderanih najlonki, praznih Refanovih bočica, novinskih člančića, neotvorenih pozivnica … Dvije sobne biljke napokon su došle do izražaja. Potražila sam broj automat-službe i dogovorila kada trebaju doći napuniti automate za kavu. U međuvremenu me nazvala Linda da mi ispriča kako je reagirala njena šefica Nela prilikom potpisivanja otkaza svom najboljem frizeru i aromaterapeutu Antoniu, ali prekinula je kad je skužila da ima dogovoreno šišanje. Namjeravala sam presnimiti malo glazbe na kompjuter, pa sam izvadila CD-e na stol, kad je uletio šef. Predao mi je neke fascikle i nestao iza vrata svog ureda. Trebalo je napraviti raspored prikazivanja dvadesetak kineskih, japanskih, iranskih i južnokorejskih filmova, koji će se prikazivati u maloj dvorani za projekcije pod nazivom "Večeri azijskog filma". Koncentrirala sam se na pretip36


kavanje imena kao što su Zhen Ke Jie, Kim Ki-duka, pazeći da ne pogriješim. To nije bilo baš tako jednostavno jer je telefon neprestano zvonio. Nisam mogla ni zamisliti da ću se početi osjećati kao informatorica na šalterima kolodvora. Beethovena su najmanje pet puta zvali novinari iz lokalnog tiska, pet-šest puta nazivala je njegova žena, zatim ga je tražila majka (zar je živa?), pa veterinar s kojim sam dogovorila termin za cijepljenje njegovog terijera. Zatim su zvali iz dvije catering-službe zbog domjenka nakon izložbe "Stara umijeća", a onda i iz cvjećarnice radi narudžbe buketa što će ga Beethoven predati autorici izložbe. Ruka mi je radila brže od mozga dok sam črčkala bilješke, hvatajući njegove riječi. Naime, dok je on razgovarao na svojoj liniji, ja sam i dalje ostajala na svojoj i morala bilježiti sve što se smatralo bitnim. Osim kad je razgovarao sa majkom i ženom. Uskoro sam ispred sebe imala hrpicu post-it listića i A4 papira punih škrabotina. Sreća moja da mogu brzo pisati, a da to kasnije uspijem i dešifrirati. Isplatilo se umijeće brzog hvatanja predavanja na teoriji mjerenja i praktikumu eksperimentalne psihologije. Kad je došlo podne, a razina šećera u krvi pala na tragično nisku razinu, ponadala sam se da ću moći kliznuti na pauzu i kupiti one savršene štrudlice od jabuka iz najdraže mi pekarnice, no Beethoven je izletio iz ureda i onako u prolazu dobacio: "Ostani tu, vraćam se odmah." (on) Bacila sam se na kutiju za otpad moleći Boga da nisam bacila sve Griotta bombonijere jer je u nekima bilo još po 1 ili 2 komada čokoladnih plodova. Sakupila sam čak četiri slatkiša i strpala ih u usta, glasno mljackajući. Pa zar me namjeravaju izgladnjivati? Možda je u ovome bila tajna Marininog manekenskog izgleda. Nisam bila od onih koji mogu izdržati bez hrane OD SEDAM DO TRI. Ubuduće ću 37


nositi nešto jestivo sa sobom. Beethoven se vratio u 13:45, očito sa ručka. Predala sam mu mailove i nadala se da će ga to zadržati barem sat vremena. Telefoni su prestali zvoniti, pretpostavila sam da je to tako kad je svima bilo vrijeme ručka ili popularnog bruncha. Uspjela sam nosom proviriti na hodnik prema ulazu i blagajni, znatiželjna da vidim tko sada radi na mom mjestu, pretpostavljam, zaposlili su nekoga na prodaji karata. Tamo je sjedila jedna kratko ošišana djevojka s naočalama debelih stakala, u širokoj sivoj vesti. Činila mi se nekako poznata. Sigurna sam da sam je vidjela negdje na faksu. Osjetila je da je netko gleda i podigla pogled s knjige. Mahnula sam joj, a ona je potpuno nezainteresirana nastavila čitati. Toliko o sklapanju prijateljstva na poslu. Čekala sam petnaest sati odbrojavajući minute. Nedugo prije željno iščekivanog odlaska, Beethoven se pojavio na vratima. – Eva, sada ćemo zatvoriti. Cura na blagajni je već otišla. Idem i ja, a ti pođi do projekcijske dvorane i posloži one letke na svako sjedalo, kad završiš – ključ imaš! – zakopčao je mantil, uzeo aktovku i nestao. – Ajde, dobro, prvi mi je dan. Bit će lakše kad se naviknem, brzo ću podijeliti letke pa na ručak s Lindom – tješila sam samu sebe. U mislima su mi plesali čizburgeri, pomfrit, pica i sva ostala zdrava hrana. Otvorila sam vrata mračne dvorane i upalila baterijsku svjetiljku, te krenula u potragu za letcima. Ono što mi je Beethoven zaboravio reći bilo je to gdje su ti vražji letci i koliko ima prokletih sjedala! Srećom, gotovo sam pala preko kutije u kojoj su se oni nalazili. Svakog sam morala presaviti tri puta. Bili su od sjajnog, kvalitetnijeg papira pa su mi uskoro prsti postali gadljivo baršunasti. Iz ormara sam donijela par debelih registratora ne bi li ih brže izravnala jer su se glupi letci 38


otvarali čim bi ih presavila i trebalo ih je čvrsto pritisnuti. Trebalo mi je više od pola sata za to, a još sam istim trebala obdariti dvjestotinjak stolica. Mobitel, ostavljen u uredu, čuvao je propuštene pozive i poruku od Linde (poput vjernog psa) da se vidimo navečer kad se već nisam pojavila na dogovorenom mjestu. Šit! Tako sam se žurila, a sad ništa od ručka. Bila sam umorna i znojna kao nakon step-aerobika. A bio je tek ponedjeljak.

TRČKARANJE PO GRADU I IZ GRADA Do svih velikih otkrića došlo se greškom. Moje veliko, senzacionalno otkriće odnosilo se na bol koja mi se širila tijelom od ranoga jutra, a greška je ta što sam već tri dana bila u pogonu sto na sat. Nisam si mogla dozvoliti bolest, ne sada, kad sam tek počela raditi i zarađivati više od prosječne plaće. U ovom trenutku mi je nedostajala mama, njena pretjerana brižnost, pametni savjeti, topla juhica, čaj… Pošto nisam oduševljena razno-raznim tableticama protiv bolova, kavu sam zamijenila čajem od limuna. To je bio jedini okus kojeg je nudio meni automata. Trebalo mi je nešto vruće i instant šugavog okusa. Odlučila sam početi skupljati mala pakiranja šećera i meda koja se nalaze na stolovima kafića, kao što radi jedna moja frendica još od osnovne škole. Četiri dana radim na novom mjestu. Četiri dana prolazim pored blagajne na ulazu. Nisam progovorila ni jednu jedinu riječ sa curom koja je upala na moje mjesto. Ne 39


znam je li stvar bila u njoj jer je stvarno bila turbo povučeni tip, (pričala je toliko tiho da je ljudi koji su dolazili kupiti karte kroz ono staklo uopće nisu mogli čuti), ili je bila stvar u meni koja sam joj vjerojatno izgledala kao totalno pomahnitala luđakinja pošto sam često morala izaći iz ureda zbog ovog ili onog. Kad bi nešto trebalo "obaviti vani", Beethovenova sijeda glava promolila bi kroz vrata koja su dijelila naša dva ureda i samo bi prmrmljao nekoliko nerazumljivih riječi, a ja bi pokušavala sastaviti nezavisno i zavisno-složene rečenice iz natuknica tipa "pistaccio", "prazna", "kupiti". Naime, moj dragi šef nije živio na prastarim čokoladnim bombonima kojima se kljukala njegova bivša tajnica, već je zadovoljstvo našao u grickanju pistaccia, kikirikija i sličnih zdravih grickalica. Na stolu je držao prekrasnu crvenu keramičku zdjelu s urezanim ornamentima, a Marina mi je posebno napomenula da pazim na nju jer u protivnom, letim isti tren, zdjela je bila rođendanski dar od njegove ženice. Također, nije zaboravila ispričati što se dogodilo jednoj asistentici koja je imala taj peh da baci čestitku koju je primio od gradonačelnika. U roku od pola sata napustila je radno mjesto. Zamišljala sam kako ulazim u njegov ured s hrpom registratora i slučajno dotičem zdjelu. Mogla sam je zaista vidjeti kako pada u slowmotionu, a nakon toga sebe kako bježim iz kazališta glavom bez obzira, dok mi se kosa lijepi po licu punom suza. Miješala sam čaj plastičnom žličicom i listala dnevne novine, a telefon je bio bezglasan za razliku od izdajice mobitela. Na zaslonu je bilo srce s buljavim očima ispod čega je pisalo LINDA. Zaklopila sam novine i javila se. – Kako to da me zoveš tako rano. Što ima kod tebe? – Zatvorila sam prozor jer se prostorija dovoljno prozračila i izgubila smrad papira. 40


– Hej, znaš da sam sinoć isključila mobitel i stavila ga puniti? E, pa sad sam ga tek upalila i pogodi tko mi je poslao poruku: draga Linda, volio bi da nam se pridružiš na domjenku u povodu otvaranja agencije "GL'amour" u petak navečer? I možeš povesti frendicu. – – Čekaj, rekla si mi da onaj vaš aromaterapeut otvara agenciju… – Bivši aromaterapeut, draga moja, bivši! Već je jedna cura došla na probni rok. Da, Antonio otvara agenciju za vjenčanja. Znam da će to biti vraški dobra agencija jer je on tako originalan i kreativan, zgodan. Svaka bi se poželjela udati samo da joj ON organizira vjenčanje! – – I ti ćeš ići na domjenak u petak? – pitam, ali sam znala što slijedi kao odgovor. – Naravno, a ti ideš sa mnom! Bože, kako je to brzo! Poslao mi je poruku sinoć, a danas je već četvrtak, moram reći Ðurđici da me izmanikira danas. – Pa dobro, neće to biti neki veliki parti valjda, samo domjenak… Nije mi se išlo u hrpu nepoznatih ljudi koji će biti potpuno različiti od mene, ali ako mogu živjeti s Lindom, mogu i sve ostalo. – Nije bitno, moji nokti su u katastrofalnom stanju, ali barem imam onu fantastičnu haljinicu koju još nisam obukla pa će joj to biti premijera. – Linda i ja smo imale običaj prvo nošenje novih komada odjeće i obuće zvati premijere. – OK, sve ćemo se dogovoriti kad se vidimo večeras, ići ću s tobom. – Završavala sam razgovor jer sam čula otvaranje glavnih vrata i bas Beethovenovih koraka sve glasnije. Nisam htjela da prvo što zatekne bude moje čavrljanje s frendicom. – Bok – pozdravila sam Lindu i na brzinu zaklopila mobitel. Beethoven je ušao i ne obrativši mi se, pokupio 41


novine sa stolića i nestao iza svojih vrata. U redu, ne moraš me voljeti ni obožavati, ali čovječe, možeš li mi bar reći – DOBRO JUTRO!? Podsjetio me na mog polubrata – Luka je redovito izbjegavao normalno komuniciranje, osobito ako je bila riječ o doručku, ručku ili večeri sa članovima obitelji. Doleti mi u trenu val nostalgije kad sam se sjetim kako je to lijepo kad te uvijek sve dočeka na stolu spremno. Jutro mi je prilično brzo proletjelo jer sam imala zadatak samo odgovarati na telefonske pozive i mailove. Do kraja radnog vremena morala sam izaći samo šest puta, što je daleko ispod prosjeka. Sjećam se, dok je Marina još radila na ovom mjestu, nju sam viđala dvostruko više. Sigurno je i u tome bila tajna njene manekenske linije. Da! Hranila se ostacima Griotta i prelazila kilometre dnevno, pa je uštedjela na članstvu u fitnes klubu i mogla svojoj kolekciji Max Mara torbi dodati još jednu. Prvo sam morala otići do foto ateljea koji je surađivao s kazalištem i osobno uručiti neke fotografije koje je trebalo kopirati za Beethovena, kao i uzeti brošuru sa svim primjerima prikladnih okvira. Za to mi je dopušteno maksimalno dvadesetak minuta, jer je Beethoven očekivao telefonski poziv autorice izložbe "Stara umijeća" iz Italije. Nažalost, imala sam peh što se baš tada ispred mene naslagala hrpa graktavih tinejdžera koji su se morali slikati za pokaz, a u ateljeu je radila samo jedna djevojka izblajhane jež-frizure. Odmah sam je memorirala, moram je pokazati Lindi, ona obožava cure dovoljno odvažne za otkačene kratke frizure. Djevojka je slegnula ramenima, primila moje fotografije i počela raditi na njima. Mali demoni su me bijesno promatrali ispod oka, a imala sam osjećaj da im iz nosa ide para i cure im sline bijesa. Vratila sam se za točno dvadeset i tri minute, znam to jer sam stalno gledala u mobitel. Ali Beethoven nije bio 42


oduševljen što sam se "toliko dugo zadržala". Poslala sam ga u neku stvar, naravno, u sebi. Kad je došlo vrijeme klope, odlučio je ručati u uredu. Dao mi je broj najbližeg restorana/picerije da naručim bečki sa pomfritom. Dečko u restoranu predstavio se kao Alen. Rekao mi je da inače ne dostavljaju hranu, ali se može slobodno doći i uzeti je za van. Kad sam mu spomenula za koga naručujem, nasmiješio se, napominjući da je Beethoven česti gost u njihovom restoranu i da mu po hranu uvijek dolazi jedna super elegantna asistentica. Objasnila sam Alenu da sam sada ja zamjena super elegantne asistentice, pa me zamolio da dođem za pola sata. U restoranu sam se malo razočarala ustanovivši kako Alen ima stvarno predivan, dubok glas, ali nimalo reprezentativan stas. Nosio je ispeglanu košulju boje breskve koja je na njegovom velikom trbuhu pucala po svim šavovima. Kosa mu se masno lijepila uz široki vrat. Pružio mi je znojnu ruku i čvrsto je stisnuo, usput nabacujući kompliment. Predao mi je paket. Požurila sam se natrag u ured, preskačući po dvije stepenice odjednom. Proklela sam trenutak kada se Beethoven pojavio kod vrata nakon nepunih pet minuta. Sok od višnje curio je niz moju bradu, putujući iz piroške do papira na stolu. Odložila sam polu-pojedeni kolač i zaputila se prema restoranu. PONOVO. Nisu mu spakirali priloge. Najbolje da zaposli još jednu asistenticu za izvanredne situacije, ali valjda je za to bio preškrt. Četvrti put kad sam izašla vani, na repertoaru je bila pošta. Trebala sam podignuti Neckermanov paket po nalogu Beethovenove ženice. Pa što, pobogu, ona radi po cijele dane? Marina mi nije rekla čime se ona bavi, a ja je nisam ni pitala. Vidim, još ću ponešto saznati o Beethovenu. 43


Peti i šesti put, srećom, nisam išla daleko. Samo sam morala potpisati papire dostavljačima koji su došli nekoliko minuta prije kraja radnog vremena, pa sam se vukla stepenicama jako, jako sporo, totalno umorna. Bilo je 16 sati i sve što sam u tom trenutku željela bila je topla juhica i mekani krevet, a on me čekao potpuno nespremljen. Nisam znala kakvo je stanje u frižideru i imam li išta jestivog u stanu. Nema teorije da ću se uputiti prema fakultetu, iako sam si obećala da neću propuštati popodnevna predavanja dok radim jutarnju smjenu. Moram ući i pokucati na vrata predavaone, ispričati se što kasnim preko 15 akademskih minuta. I to čovjeku koji nerijetko produljuje svoje akademske minute proporcionalno sa titulama ispred prezimena pa ti jedva stane sve u indeks! Boraviti u prostoriji s još najmanje trideset nadrkanih studenata i studentica, uz miris krede, vlažne spužve i prašnjavog poda… ne, ne, ne mogu ja to. Barem ne danas. Krenula sam prema stanu i usput svratila do knjižnice produžiti knjigu jer sam znala da, s obzirom na slobodno vrijeme, 20 dana maksimalnog posjedovanja knjige bilo je premalo. Uvijek se dobro osjećam u knjižnici. Nikada nije tolika gužva da ne bi uživala u opuštajućoj atmosferi i miru koji me ispunjava dok se polako krećem među policama. Čujem tihu glazbu koja dopire s glazbenog odjela. Čekala sam u redu što se brzo kretao. Samo nekoliko metara od mene projurio je ON. Bio je s nekim prijateljem i gibali su prema glazbenom odjelu. Trepnula sam kao da mi je nešto upalo u oko, potpuno nespremna na njegovo pojavljivanje. Pomislila sam da sam možda pogriješila. Ali u onih par sekundi dobro sam vidjela one njegove traperice i čizme. Ovaj put na sebi je imao kožni kaput A-kroja. I savršeno mu je pristajao. Srce mi je počelo jače kucati. 44


Odjednom mi je postalo jako vruće. Bože, ponašala sam se kao zatreskana gimnazijalka u prvom razredu! Bilo je to poražavajuće, znati da se u mom životu pojavila osoba koja u mene unosi toliki nemir. Da sam barem hrabra da mu mogu ležerno prići i početi neku neobveznu spiku, ali smotana sam i nikada nisam znala napraviti prvi korak (dečki su mi uglavnom sami prilazili). Buljila sam u knjižničarku koja je otvarala usta i nešto mi govorila. Meni još nije bilo tona uz sliku. Tek kad se gotovo proderala na mene: "Izvolite?!? Posuđujete ili vraćate?" Sabrala sam se dovoljno da promucam "Produžila bih", a žena me pogledala kao da sam joj pružila knjigu na koju sam prethodno pljunula i provukla bar-kod kroz onu bip-spravicu. Linda se vratila kući sat vremena kasnije od mene, sretna što je stigla obaviti manikuru i ogrepsti se za jedno malo pakiranje kremice kod kolegice iz salona. Kad sam joj prepričala svoj dan, ne izostavljajući ni one najbolesnije dijelove, nije mogla vjerovati kako sam uspjela sve to preživjeti bez pucanja filma. Na neki način divila se mojoj upornosti u tome što sam studirala i radila. Linda je završila srednju frizersku školu, nakon čega je počela ići na razne tečajeve. Ni jedan nije završila do kraja, što je bilo uzaludno bacanje love i vremena. Uvijek se šalila na svoj račun, pošto su joj roditelji oboje imali završene fakultete. Sada joj je na ovom poslu jako dobro. Šefica bi znala imati svoje mušice, ali sve je to ljudski, pa se nikad nije žalila ni poželjela otići. Spremale smo večeru i pričale o sutrašnjem domjenku. Nisam upoznala tog famoznog Antonia, koji je inzistirao da ga zovu Tony "s ipsilonom" jer je to bilo "tako cool". Petak navečer došao je i brže nego sam se nadala, i taj domjenak sam shvaćala kao nešto što trebam odraditi. Kao 45


još jednu obavezu na dnevnoj listi zadataka. Domjenak se trebao desiti u jednom lokalu u zgradi iznad kojeg se smjestio Antoniev ured ili bolje rečeno ogromne prostorije friško pofarbane u ciklama ružičasto, ljubičasto i bijelo. Na zidovima su se nalazili posteri s popularnim prizorima parova koji trče u suton na pješčanoj plaži, parova na klupicama u parku, parova, parova, parova… Prisutni su obilazili prostorije poput malih užurbanih mravaca, s cigaretama i koktelima u rukama, kao da se radi o malo slobodnijoj izložbi umjetnina. Na jednom zidu bio je manji plazma ekran koji je prikazivao sladunjave MTV-top 100 love songs. Bijele police bile su prepune figurica mladenaca, različitih primjeraka konfeta, pozivnica, zahvalnica, a kad sam bacila pogled prema Antoniu, upravo je pokazivao kutiju prepunu raznobojnih čipkastih podvezica grupici svojih hihotavih obožavateljica. – Moje dame… i gospodo – obratio se Tony nekolicini pripadnika muškog spola – Sad ćemo se spustiti dolje u lokal na jedan fantastičan svidiš! – Koji mu je to svidiš? – šapnula sam Lindi, a ona je upravo blistala u novoj haljini i sandalicama. Nije joj važno što je temperatura bila oko 14 stupnjeva. Gole noge su bile neizostavan detalj. – Svidiš? Pa valjda misli na švedski stol. Tony ti voli koristiti puno stranih riječi, on ti zna jako puno jezika, znaš. – U to ne sumnjam – promrmljala sam si u bradu. Smjestile smo se na ugodnu sofu u samom uglu lokala i pijuckale već drugi, treći koktel, a bili su stvarno primamljivo slatkasti. Grupice ljudi prišle su stolu na kojem su bili posloženi pladnjevi dekorativno rezanog voća, zdjelice s neidentificiranim umacima i pletene košarice s minijaturnim integralnim pecivima. Zdrava hrana, nema što. Tonyjeve obožavateljice konfekcijskog broja 30 bacile su se 46


na jagode i šampanjac. Dok sam žmireći procjenjivala situaciju, Linda me gurnula u rebra. – Onaj tip tamo! Tonyjev frend. – Koji, onaj u sivim hlačama? – pogled mi se zaustavio na muškarcu Franz Ferdinand stila fakultetskog asistenta, s košuljicom, puloverom na V izrez i sakou. Sasvim poželjnog izgleda prosječnog dečka za kojeg će svaka majka imati samo riječi pohvale. – Da, gleda te cijelo vrijeme. Šit, skužio je da ga gledamo. Evo ga, dolazi ovamo… – Linda je umuknula istu sekundu kad se lik pojavio pored našeg stola. S neskrivenim zanimanjem odmjerio nas je od glave do pete. – Hej, cure, zabavljate se? – što da mu sad kažem? Da, ludo se zabavljam pijući koktel za koktelom na prazan želudac pošto je preobilan "svidiš" ispražnjen dok si rekao keks (ali njih nije bilo u ponudi). – Tony me zove – čula sam Lindu kako kaže, i nestane u gužvi. Krasno, evo me na milost i nemilost kvazi-britancu. – Ja sam Boris, a ti? – opa, predstavljanje. Sad će me pitati broj mobitela i slučaj riješen. Mogu poći po još jedno piće. – Eva. Eva. Točka. Lik bulji u mene. Štoviše, ne prestaje me promatrati kao da sam neko eterično biće koje mu se ukazalo u stravičnoj, mračnoj šumi. – Kako je to zanimljivo ime. Još nisam upoznao ni jednu Evu. Ti si biblijski prva žena na svijetu! I prva žena kod koje sam primijetio tako lijep osmjeh. – Nakon dugo vremena napete tišine progovorio je, ali bolje da nije. Očito mi se lik namjeravao upucavati ovim prozirnim forama. Mislim, nisam imala ništa protiv šminkera, ali ovaj lik je bio tako ljigavo samouvjeren, a ja totalno neraspoložena i ne47


zainteresirana za mušku populaciju općenito. Čast iznimci koja je sada gazila po gradu u svojim poderanim čizmama. – Zanimljiv privjesak – komentirao je mog šišmišića od titana koji se sigurno smjestio ispod moje ključne kosti. – Tony mi je rekao da si ti Lindina cimerica. Mogla bi je iznenaditi i ne spavati doma večeras, što kažeš? Auto mi je vani. Definitivno presamouvjeren, kad se usudio ovako otvoreno predložiti seks. Da smo u viktorijanskom dobu, a ja, žena – koja odbijam njegovu ponudu – završila bi u zatvoru! Ali nismo i bilo bi lijepo da mu sad opalim martom u cjevanicu. Bilo mi je stvarno bilo dosta! Zar se meni uvijek moraju lijepiti ovakvi biserni primjerci neandertalskog naraštaja? Ma vrijeđam neandertalce! Da stvar bude gora, primijetila sam kako one mršavice ljubomorno promatraju svaki moj pokret jer je lik bio Tonyjev jako bliski frend. Jedna studija tvrdi da će žene zapravo više prednosti davati muškarcu koji se sviđa drugim ženama. Poznato je da se ženke nekih riba i ptica pare s mužjacima koji izgledaju slično mužjacima koje su vidjele da se pare s drugim ženkama. Trebao mi je još jedan koktel i trebao mi je što prije. Bez riječi sam se digla sa sofe, ostavivši iznenađenog lika neka se skulira i isproba sreću s nekom drugom. Zgrabila sam posljednju čašu s pladnja kojeg je nosio konobar i ugledala Lindu u ugodnom čavrljanju i naslanjanju na Tonyja. U redu, pomislila sam, kad joj je sada krenulo… Najbolje bi bilo da se izgubim odavde i ostavim je u njegovim aromaterapeutskim rukama. Pokupila sam svoj kaputić i krenula kući. Grad je bio prazan, ulice mokre od vlage i čuo se tihi žamor iz sigurno zatvorenih vrata brojnih lokala. Tako je to kod nas, dozvola za rad je do ponoći, jedan. Onda se vrata zaključavaju, a unutra ostaje samo probrana ekipa. 48


Srušila sam se na krevet i isključila mobitel, preumorna za rutinsko temeljito čišćenje lica. Pidžama je bila svježe oprana i miris omekšivača mi je godio. Zaspala sam čim mi je glava dotakla jastuk. Spavala sam samo nešto više od dva sata kad me probudilo svjetlo iz hodnika jer sam ostavila pritvorena vrata sobe. Bila je to Linda. I bila je sama. Zar je moguće da nije ostala s Tonyjem ili se vratila ovamo s njim, jer to ne bi bilo prvi put da dovede frajera u stan? Približila se vratima i naslonila na okvir. – Jel' spavaš? – tiho je upitala. – Ne, daj, dođi ovamo, što je bilo, zašto si se već vratila? – Uspravila sam se na krevetu još malo ošamućena snom. (Sutra nema dizanja prije podne!) – Ma znaš što? Ne da mi se uopće o tome. Idem spavati, a i ti se vrati u svijet snova, tamo nam je najbolje. – Bila je totalno potištena. – Da se nije neki bed? – Uh, ja odmah pomišljam na loše stvari. Ali izgledala je kao da su joj pokrali sve cipele. – Nije pokazao zanimanje za MENE. Cijelu večer ga barim i ništa, baš ništa! A zašto? Postoji samo jedan odgovor! – Zauzet? – Ne, draga. Homić.

ELEKTROŠOKOVI Kad je svjetlost dana počela blijediti, a plavičasto-ljubičaste nijanse prekrile su horizont, nas dvoje sjedili smo na kamenom zidiću na rivi. Oko nas nije bilo žive duše. Čuo se samo krik galebova što su slijedili dvije brodice koje su se 49


sporo udaljavale od obale. Miris borova ispunio me neobičnim zadovoljstvom. Lagani morski povjetarac mrsio nam je kosu, a moji pramenovi blago su ga milovali po licu. Odmaknuo je nestašne pramenove preko mojih ramena i nježno me poljubio. Rastapala sam se pod njegovim snažnim rukama, disanje mi se ubrzavalo, a srce tuklo kao da će iskočiti iz drhtavih grudi. Ljubila sam njegove slatke usne dok je šaputao moje ime: – Eva… Eva… – EVA! EVAAA! Zemlja zove Evu! – Čekaj malo, pa to je glas moje cimerice i… – Isuse Kriste, zar si umrla u snu? Daj, probudi se, stari te treba! Uvijek me bude iz lijepih snova, a ne sanjam ih tako često. I zašto se uvijek nešto dogodi da ni preko vikenda ne uspijevam spavati barem malo duže? Bacila sam pogled na sat, bilo je 10:40, prerano za moj pojam. Zgrabila sam usrani telefon kojeg je Linda ostavila na krevetu. – Eva, ja sam – čula sam bariton svog starog. Jedan od najljepših muških glasova koje sam u životu čula. Trebao je postati spiker na radiju ili televiziji, ali završio je u marketingu. – Znam što ćeš mi reći, tata. Zašto još spavam kad je vani prekrasan, sunčan dan i mogla sam te doći posjetiti ili sam mogla poći kod mame za promjenu ili… – Pa, da, između ostalog, nismo se vidjeli zaista dugo, skoro dva tjedna, jer si svaki puta ti odgađala susret. Spavaš? – Ne. Pričam s tobom, kao što čuješ. Što ima? – Ustala sam i krenula prema prozoru. Dignula sam spuštene rolete i zabljesnulo me jutarnje bijelilo toliko jako da su mi oči zasuzile. Spustila sam rolete natrag do polovine prozora. – Ništa, samo provjeravam kad ćemo se naći danas. Vodim te van na ručak, nisi valjda na to zaboravila? – Zaboravila? Kako bi ja to mogla zaboraviti kad mi je u glavi 50


ovih dana plovio samo dnevni raspored poslova u kazalištu, brojevi telefona svih Beethovenovih omiljenih restorana, kemijske čistionice, veterinara, žene i majke, a ugurala se tu i Cobainova reinkarnacija? – Nisam zaboravila, što je tebi? Reci, gdje se nađemo? Nasumce sam vadila komade odjeće iz ormara i mirisala majice da provjerim koja je najčišća. (Da, i mi cure to radimo). – Budi u 12:30 kod knjižnice pa ću te pokupiti. – Znači, došao ti je sa servisa? – Tata je imao manju nezgodu s automobilom prije više od mjesec dana kada se sasvim slučajno zaletio u neki Renault na parkiralištu trgovačkog centra, i natukao cijelu prednju stranu svoje Toyote. Iako su ga serviseri uvjeravali da će vrlo brzo popraviti katastrofalno stanje, to se odužilo i više od predviđenog. – Da, i dali su mi paketić mirisnih pločica za ispriku što su toliko dugo popravljali. – Kako lijepo od njih! Dobro, onda se vidimo brzo. Aargh, ovo će biti pakao! Vidite, ja stvarno volim svoje starce, ali nitko ne zna tako upilati s pitanjima i savjetima koje nisam tražila. Oboje se ponašaju kao da mi je još uvijek sedam godina. Istina jest da mi ta briga o samoj sebi i ne ide baš onako kako bi to oni htjeli, ali učim na vlastitim pogreškama. Ali ne smijem im zamjeriti što se brinu za mene jer to rade iz čiste roditeljske ljubavi. Joj, kako sam to sad lijepo rekla, da me barem čuju! Uglavnom, bilo je krajnje vrijeme da popijem kavu i nabacim odjeću. Linda je sjedila na tepisonu ispred TV-a i usklađivala svoje pokrete s tetom na ekranu u ritmu yoge/pilatesa/nečeg što usklađuje tijelo i um. Mene treba tjerati na vježbanje nuklearnim oružjem. Odlučila sam se za crnu majicu s lađa-izrezom i omiljene crne traperice, izostavivši lanac, kožnu narukvicu sa zakovicama i ostale metalske sitnice koje sam sinoć nemilo51


srdno natrpala na sebe. Nisam namjeravala staviti ni sinoćnji make-up reda radi. Izašla sam iz kuće na vrijeme, znajući da stari ne trpi kašnjenje, iako on sam nije uvijek bio oličenje točnosti. Koliko puta su se on i mama svađali zbog takvih sitnica kao što je kašnjenje od 15 minuta, ali, nažalost, s vremenom su brojne "sitnice" prelile maminu čašu i razvod je bio neizbježan. Ja sam još bila klinka, ali sjećam se svega, pa i onog najgorega, a to je dan kada sam se probudila i znala da tate više nema u kući, da je otišao živjeti u grad. Toyota se približila parkingu i zaustavila tik do mene, vidjela sam starog kako mi se smiješi od uha do uha, s crnim naočalama za sunce i u krasnom bež puloveru. Bio je on još uvijek zgodan čovjek, i godine su mu donijele samo nekoliko šarmantnih borica i tamnu kosu prošarale sjedim vlasima. Brada i brkovi su mu bili uredni i nešto sijediji od ostatka kose, još uvijek je zračio energijom i optimizmom. Mama i danas komentira kako će on živjeti 100 godina. – Bok, kako si mi zgodna danas! – Ubacio je u brzinu i krenuli smo malo izvan centra. – Daj, molim te, ja baš sad mislim kako si ti zgodan. Pogledaj se, možeš se prijaviti na Izbor za Mister +40! – Zezaš me, ali opraštam ti. Idemo na lazanje? – Može, gladna sam ko' pas i imam ti hrpu stvari ispričati. Ušli smo u jedan slatki restoran nedaleko novoizgrađenog hotelskog naselja i sjeli u separe za nepušače. Stari je prestao pušiti nakon što se razveo od mame, koja je još uvijek pušila kutiju cigareta dnevno. Uvijek sam se pitala nije li se on ustvari preporodio kad je napustio svoju obitelj. Lazanje su došle vrlo brzo, a ja sam bila strašno gladna pa sam u sebe doslovce ubacivala ogromne, vrele zalogaje jer je stvarno bio fantastičan način na koji se sir rastezao 52


od tanjura do mojih usta. Tata je jeo polako i primijetila sam da mu je svaki zalogaj teško padao, nešto ga je mučilo, a osjećala sam kako ispod stola nervozno trese nogom. – Hmm… je li sve u redu? – pitam ga, a on je malo zastao, ali brzo odvratio: – Naravno, zašto ne bi bilo? Nego, nastavi, što je još bilo? – bacila sam se na detaljno prepričavanje svog poslovnog promaknuća, opisivanje atmosfere u Beethovenovom ropstvu, seminara na fakultetu i sreće što će uskoro doći prva prava plaća. Dovršila sam lazanje i ispijala preostalu mineralnu vodu s limunom, ne očekujući ono što je uslijedilo nakon moje male-opširne ispovijesti. – Znaš, Eva, ja tebe jako volim… – da, tata, naravno da me jako voliš, ali tako nešto se ne govori iz čista mira, to dijete kaže mamici kad se vrati iz dvorišta poderanih novih hlača. U glavi mi se upalilo alarmno zvonce. – Nisam znao kako da ti to kažem… – oh, Bože, što se sad događa? Odlazi u inozemstvo? Preobratio se na budizam? Ima tumor? (Vrtim slajdove iz foldera "Obiteljske katastrofe") – …ali došlo je tako iznenada, i nisam ni sam bio svjestan da se dogodilo... Ženim se. – Molim? Jesam li ja to dobro čula? Stresao me elektrošok. Sve dlake na tijelu su mi se nakostriješile. Sjedim u prekrasnom talijanskom restoranu u ugodnoj atmosferi, želudac mi je pun božanstvenih lazanja, vani sja sunce, a ovaj ovdje čovjek koji je velikodušno donirao jedan X kromosom mojoj mami govori svojoj jedinoj kćeri da se ŽENI!? – Eva, dušo? Je li ti dobro? – zabrinuto je upitao, uhvativši me za ruku. – Tko je ONA? Mislim, s kim se ženiš..? – moram se skulirati, nisam mu ja ljubomorna bivša djevojka. 53


– Mislim da je poznaješ, Violeta Tomić iz… – Violeta Tomić? VIOLETA!? Violeta koja je išla sa mnom u srednju školu? Ne mogu vjerovati da je ovo istina. Ne, ovo je samo loš nastavak na onaj lijepi san … Moj tata, moj dragi tatica oženit će curu koja je već u osnovnjaku imala najveće sise?!? Koja je na ekskurziji popila toliko pive da je povraćala dušu cijelim putem pri razgledavanju svih kulturnih znamenitosti Beča? Koja je hodala s 18-godišnjim basistom iz Retardiranog štakora i hvalila se da ju je isprstario na drugom spoju? Bože, pogodi me tvrdim kruhom, strijelom, munjom… čime god. Što imaš..! – Eva, blijeda si… – Ne, nije to moj omiljeni puder, problijedila sam od šoka. Zar je očekivao da ću skočiti na njega i čestitati mu što je odlučio odvesti moju sisatu vršnjakinju pred oltar? Može li ona uopće ući u crkvu, a da joj se strop ne sruši na glavu? Nisam imala što reći. Prolazile su sekunde, duge kao paleozoik. – Čestitam, tata. Kad je vjenčanje? Vrata Toyote kojima sam snažno zalupila odjeknula su u nirvani jesenskog poslijepodneva. Jedva sam se dovukla do stana. S mučninom u želucu kopala sam po torbici u potrazi za ključevima. Linde nije bilo doma, poslala mi je poruku da je otišla na kavu s frendicom. Barem neću vidjeti nikoga do večeri, yeeey. Sve što sam željela bilo je da me cijeli svijet ostavi na miru. Stavila sam Eru u CD-plejer i legla na kauč. Boljeli su me svi mišići. Pala sam u neki lijeni popodnevni polusan. Nisam se mogla potpuno opustiti ni isključiti misli što su mi prolazile umom iritantno i nezaustavljivo. Crvena krvna zrnca svojom maratonskom trkom ledila su mi žile dok me je još nešto iznutra užasno treslo i treslo. Treslo. Nisam primjećivala nered oko sebe ni miris zagorjele kajgane koji je vladao svemirom stana. 54


Objasnit ću vam kako starci mogu poremetiti vaš život: Vrlo jednostavno. Najave svoje drugo VJENČANJE. Kad se to dogodilo s mamom, iskreno govoreći, nije mi bilo baš svejedno. Postoji sasvim logično objašnjenje, a to je da je mamin odabranik bio rođen u pedesetima, a ne 30 godina kasnije. U glavi sam premotavala sekvence iz restorana, pitajući – što se to dovraga dogodilo sa starim? Možda je to ona popularna kriza srednjih godina? Možda je stari postao svjestan da je prevalio pet dugih desetljeća pa mu je pukao neki kliker u mozgu i odlučio je dokazati sam sebi da je još uvijek poželjan, potentan i mladolik frajer koji si može nabaviti zgodnu vršnjakinju vlastite kćeri! Možda je to nuspojava medijskog ispiranja uma koji nam svakodnevno serviraju obilne porcije u vidu holivudskih tračeva o ocvalim zvijezdama uz koje se po crvenom tepihu prešetavaju dvostruko mlađe starlete? Nisam bila sasvim sigurna što je u pitanju, ali sam znala da moj stari definitivno nije Michael Douglas. Linda se vratila taman na vrijeme da mi se pridruži u gledanju Alfiea pošto je jedini pravi lijek za moje neraspoloženje bila još jedna u nizu romantičnih komedija. Cura iz videoteke svaki vikend mi je ostavljala na stranu po nekoliko novijih ljubića, sigurna da ću se pojaviti i zahvalno uzeti još jednu dozu serotonina (jer je dokazano da vam gledanje pozitivnih, sladunjavih romantičnih komedija diže raspoloženje poput kockica čokolade). Govorim u svoje ime jer se Linda nije osjećala nimalo bolje. S tužnim izrazom lica govorila je kako je ti filmovi samo podsjećaju na trenutačnu usamljenost. Očajna solerica. Za vrijeme reklamnih foršpana na brzinu sam joj prepričala razgovor sa starim. Bila je gotovo jednako zaprepaštena kao ja. Priklonila se teoriji o muškoj menopauzi i 55


zaustavila film očekujući da joj ispričam još nešto o budućoj mladoj. Dovraga, kako to šugavo zvuči! – Violeta i ja znamo se još iz osnovnjaka, ali ona je bila suprotna smjena od moje, međutim, njena popularnost se kristalizirala u obje smjene jer je 90% tipova bilo zatelebano u nju. – Zašto, bila je lijepa? – Linda se udobnije zavalila u naslonjaču. – Ljepuškasta… s velikim sisama. Onaj tip, ogledalceogledalce-neću te pitati-znam da sam ja najljepša! – Dakle, umišljena… a poslije je išla s tobom u gimnaziju? – Da, ovaj put ista smjena, ali različiti razredi. Imali smo tjelesni zajedno i nikad neću zaboraviti kako me je gledala dok smo morali vježbati na spravama. Rekla bi mi: Joj, Eva, daj se makni već jednom! Imaš ogromno dupe. – Kuja. – Sve cure su je obožavale. Imala je dovoljno love da ih drži na okupu u haranju po buticima. Priređivala je tulume i naravno, bila pozvana na sve druge, hodala je sa svim igračima školske nogometne reprezentacije, provlačila se iz godine u godinu, prolazila s tričicom… – Što je poslije gimnazije bilo s njom? Nije počela studirati? – Ne, polazila je tečaj manekenstva i otputovala u Italiju. I sad se vratila. Nemam pojma kako se zaposlila u marketingu, ustvari, možda i znam. – Tatica joj je sredio neku diplomu? – Linda je ogorčeno grabila iz vrećice i pola čipsa prosipala po sebi. – Vjerojatno. Stari mi je ispričao kako je bio strašno ljut na sebe što je lupio u nečiji Renault, a na kraju se ispostavilo da ga je vozila baš ona! Htio joj se ispričati i odveo ju je na piće, kasnije su otišli na ručak, i tako je to 56


krenulo… što je najbolje, ona je po prezimenu skužila da je on moj stari i to mu je rekla tek prije par dana kad joj je nagovijestio da će morati popričati sa mnom o svemu. – Pa kako je tako brzo odlučio oženiti je? – Ne pitaj… mislim da bi ti lakše mogla objasniti Maslowljevu ljestvicu nego to… Mama već zna. Nisam još s njom razgovarala. Pretpostavljam da je bijesna, ali je to zadržala za sebe. Sigurno su se dogovorili da će mi tata obznaniti radosnu vijest… – Bože, stvarno svašta na ovome svijetu… – To još i nije sve! Zamolio me da mu učinim jednu veliku uslugu i ja sam jednostavno morala pristati. – Što te je zamolio? – Da mu budem kuma na vjenčanju.

DOBRODOŠLI U STEPFORD Znam, već sam spomenula – smatram da su dečki vjerojatno greška prirode – ali moram tome dodati da postoje specifične vrste unutar njihovog roda koje karakteriziraju specifične značajke po kojima ih možete prepoznati, i u skladu s otkrivenim karakteristikama, dati petama vjetra. Moja Helić bila je sada već toliko zagrijana za novog tipa i toliko je lebdjela na oblaku ljubavi da ne bi primijetila ni da joj Boeing sleti na glavu. Iza sebe je imala popriličan broj muškaraca, ali sve njene frendice nisu joj bile zbog toga zavidne. Gledale su je sa žaljenjem pošto se konstantno žalila na svakakve kretene na koje je redovito nalijetala. Linda i ja bile smo svjesne da je u pitanju još jedan takav u nizu, ali nismo joj mogle odbiti poziv na večeru u njegovom stanu, upravo onom koji ih je "spojio". 57


Ne mogu se mjeriti s Heleninim iskustvom – daleko od toga – no, s vremenom sam zaključila kako sve žene, izravno ili neizravno, zbog neuspjelih, propalih veza krive isključivo sebe, a sve nedostatke i pogreške navodno jačeg spola redovito proglašavaju normalnim/razumljivim/ljudskim. Za pogreške nesuđenih partnera često imamo više razumijevanja, sklone smo samooptuživanju i srozavanju vlastitog samopouzdanja, jednom riječju – odustajanju od snova. Kažemo same sebi – previše tražim, nitko nije savršen, bla, bla, bla. Naravno da ni mi nismo svetice. Uostalom, poznato je kako u propasti veze sudjeluju oba partnera. No, nikad neću potpisati tvrdnju da bismo se trebale zadovoljiti bilo kakvim muškarcem i da nam glavni cilj treba biti održati vezu usprkos partnerovim manama, te prijeći preko njih s lakoćom, pristati na sve moguće uvjete… i tako lako izgubiti same sebe. Razmišljala sam o tim dragim, muškim bićima koji su prošli kroz moj svijet, namakajući se u kadi pod brdom pjene, dva sata prije odlaska kod Helene i Gospodina Savršenog. Analizirajući svoje luzerske veze, gotovo sam mogla vidjeti kako uredno slažem različite karakterne osobine bivših tipova. Da sam ispred sebe imala laptop, otvorila bih tablicu u Wordu. FANATIK Osnovne karakteristike: Mnogi muškarci su fanovi kompjuterskih igrica, nogometa, akcijskih filmova, itd. No kod ovakvog tipa riječ je o opsesiji. Ne daj Bože da mu se oduzme prilika gledanja najvažnije utakmice i komentara nakon utakmice zbog tako jadne stvari kao što je izlazak s vama! Njegova soba je hram posvećen božanstvima nogometa/igara/filmova, dakle, vaši manikirani prstići tu nemaju 58


što tražiti. Malo maženja ne dolazi u obzir dok obara rekord u toj svojoj šugavoj igrici. Većina njegovih frendova zna razgovarati samo o tome. Iako je pun adrenalina što s vremena na vrijeme može biti poželjno, ovaj tip će vas na kraju totalno iscrpiti, izmoriti i iz vas iscijediti ono malo volje za životom koja vam preostane nakon maratona Smrtonosnog oružja 1, 2, 3… Znam o čemu govorim jer sam bila dugo zaljubljena u jednog takvog, zbog kojeg sam postala ekspert u poznavanju engleskih nogometnih klubova. Ubrzo sam shvatila da mi takav ne može pružiti ništa osim popunjenog listića sportske kladionice kojeg bi mu JA mogla uplatiti kad već na povratku kući prolazim tuda… KRITIČAR Osnovne karakteristike: Kritičnost ne mora biti loša ljudska osobina, ali sve ima svoje granice. Ne mora nužno biti darker. Ovaj tip kao da živi u svijetu u kojem je samo on stvoren da bi pljuvao po apsolutno svemu što ga okružuje. Nikad mu ništa nije dobro, niti blizu prolaznog. Počevši od određenog ispita, preko profesora, škole, županije, sustava obrazovanja, do države, Europske unije… U kritici je velikodušan i nezaustavljiv. Ni pod razno ne prima kritike na svoj račun pa morate paziti kako mu se obraćate jer će on, kao ekspert, u vašim riječima lako pronaći mrvicu cinizma. Neće ni vas, vlastitu djevojku, poštedjeti svojih pametnih sugestija. Omiljena rečenica mu je: – Ti ionako ništa ne kužiš! – Lijek glasi: bježati od ovakvih glavom bez obzira! Ja sam pobjegla nakon dva tjedna. MAMINO ZLATO O ovakvima bi se dalo ispisati romane… Nije loše ako muškarac poštuje svoju majku jer to znači da općenito, poštuje ženski rod u cjelini. U početku sam bila spržena 59


njegovim divnim osobinama – doimaju se simpatični, dragi, pouzdani frajeri. Ali ono što je problematično kod tih muških pojedinaca je njihova bolesna privrženost, poslušnost i navika da mu drugi (mama) rješava sve probleme. Nikad joj se neće suprotstaviti, a vašim prigovorima hoće jer je zbog nje slijep. Mnogo toga što bi trebalo ostati između vas, prepričat će njoj. Znakovi da se gubite iz njegovog života istaknut će se kada otkrijete da sve više vremena provodite vas troje. Alarm upozorenja oglasio se kada sam se jedne nedjelje zatekla s njegovom mamom u dubokoumnoj raspravi o smislu korištenja octa za pranje prozora, dok je on gledao seriju i grickao čips u dnevnoj sobi. MALI ZELENI U početku će vam imponirati što se vaš dragi tako brine za vas i poput Conana vas štiti od svih muških pogleda. On bi se za vas viteški potukao. Prešao bi sedam brda i dolina da vas spasi, ali zapravo vas neće spasiti, nego zatočiti u kulu bez vrata, pa vi puštajte kosu u nadi da će netko jednom doći do vas kao spasitelj. Nakon nekog vremena smetat će mu i vaši izlasci s frendicom, sestrom, psom… a sve zato što su on i njemu slični bolesno nesigurni. Na ovakav primjerak mužjaka naletjela sam već u osnovnoj školi, nije mi dopuštao uletjeti u razgovor s frendom s kojim sam sjedila u školskoj klupi jer je bio uvjeren da je frend potajno zaljubljen u mene pošto mi je redovito posuđivao gumicu i šestar. Zaboravite priče o slatkoj ljubomori i klonite se ovih pozelenjenih frajera. NESHVAĆENI UMJETNIK Ovaj kreativac i intelektualac ostavlja dobar prvi dojam, čak i kod vaših staraca. Njegove ideje su zanimljive, revolucionarne, ali megalomanske i svijet ih ne može još probaviti 60


pa su neafirmirani. U početku ćete ga podržavati, biti ponosni što mu možete nekako pomoći, emocionalno ili financijski. Pravim, perspektivnim umjetnicima sušna razdoblja ne prolaze na kavama i pivama dok mu vi plješćete i usput mu kuhate i perete. Takvi nikad neće ostvariti svoje nerealne ciljeve, a djeluju na principu krpelja. Živjela sam s ovim nametnikom samo probno, mjesec dana, ali preporučam svima da se osvijeste što prije. Odstranite ga u rekordnom roku! ZAUZET Ona njega jednostavno ne shvaća, ali vi ste kompatibilni! Uz njega se osjećate kao najveća zvijezda. Naravno, dodatno uzbuđenje daje vam i osjećaj "zabranjenog voća". Ali što prije shvatite da muškarci koji varaju svoje djevojke/žene su obične varalice i lažljivci, bit će vam bolje i pobjeći ćete prije nego vam strašno okupira srce i dušu. Nije pravilo, ali tko jednom prevari, mogao bi i drugi put. Ako stvarno želi biti s vama, neka ostavi djevojku/ženu, nemojte pristati na njegovo odugovlačenje neizbježnog. U slučaju da ima klince, dvaput promislite kakve će biti posljedice nakon svega. Imala sam priliku postati "ljubavnica", ali sam otišla prije nego mi je prikvačio titulu. LJEPOTAN Ne mogu reći da treba izbjegavati lijepe muškarce, daleko od toga… ali treba pripaziti da dotični nema više kozmetike od prosječnog transvestita. Osobno, nemam ništa protiv njegovanog muškarca, ali kod ovakvog je stvar u tome da nakon nekog vremena počinje zanovijetati i vlastitoj djevojci da se ne njeguje dovoljno, da bi mogla promijeniti frizuru, početi nositi kratke suknje, redovito posjećivati ayurvedski centar i sl. Sve je to u redu, svi smo svjesni da 61


su spolovi sve ravnopravniji, ali primijetite li da više uživa u spoznaji da se druge žene okreću i lijepe za njega, da mu se drugi dive i samo njega promatraju, napustite to stvorenje koje neće dugo žaliti za vama nego naći novu žrtvu koja će mu se klanjati. Nisam bila u vezi s ovakvim tipom, ali sam ga predugo smatrala božanstvom. On je bio prava božanska skulptura, od gipsa, izvana prekrasno izrezbaren (trbušni!), a iznutra šupalj. TEŠKA SIROVINA Muškarac može biti temperamentan, muževan, otkačen, ekstrovertiran… ali mora znati neka osnovna pravila lijepog, pristojnog ponašanja. Ako se ne zna ophoditi s ljudima, često ulazi u kojekakve sukobe, bilo verbalne, bilo one druge u kojima ne promišlja dvaput nego odmah koristi šake, nije to za vas. Jednog dana mogao bi se iskaliti na vama. Sviđao mi se jedan zgodan karatist, sve dok nisam primijetila da vježba na svojoj tadašnjoj djevojci. Ne želite provesti dio života s nekim tko na vama ostavlja ljubičaste tragove jer se samo "malo zanio". Iz kritičkog osvrta prenulo me lupanje na vratima kupaonice. Linda je već nekoliko minuta pokušavala ući, a ja uopće nisam čula njeno kucanje. Toliko sam se zamislila, avrijeme leti van prostora kupaonice. Prošlo je dobrih pola sata i voda u kadi potpuno se ohladila. Na brzinu sam se istuširala i odjenula. Kad sam napokon izašla, Linda me prostrijelila onim svojim pogledom i progunđala - Napokon si gotova! Ostavila sam Lindu da provede sljedećih sat vremena u intimi keramičkih pločica, znajući da ćemo sigurno zakasniti na večeru, pa sam ogulila veliku jabuku i upalila Alfiea 62


da pogledam dodatke na DVD-u koje sinoć nismo stigle pogledati. Stan se nalazio u neposrednoj blizini parka, jednog od rijetkih koji su preživjeli groznicu novogradnje što je u posljednjih godinu dana uzela maha. Nalazio se na četvrtom katu do kojeg smo došle liftom, ovaj put bez mog paničnog nagovaranja na penjanje stepenicama, jer sam znala da to Lindu izbacuje iz takta, pa sam tih nekoliko minuta šutjela i trpjela muku u vidu sitnih mravaca što su mi trčkarali po čitavom tijelu. Vrata nam je otvorio Gospodin Savršeni, a Helena nas je dočekala s pregačom preko svoje najdraže Miss Selfridge tamnoplave haljine s dolčevita-kragnom i vezicom u struku. Oboje su bili besprijekorno nasmijani pa su im lica izgledala kao uhvaćena u grču. Ponudili su nam da se smjestimo u dnevnu sobu i donijeli aperitive, osjećale smo se kao da smo u posjeti kod novopečenog bračnog para, a još je samo falilo da izvade ogromne bijele foto albume za vjenčanja i pokazuju nam kako se teta Biserka nalila šampanjca. Činilo se da je Helena najsretnija žena na svijetu. Svečano je najavila svoje preseljenje kod dragoga, dižući malenu kristalnu čašicu s aperitivom u zrak. Dragi ju je nagradio sočnom pusom. Linda ga je pitala čime se bavi u životu, a on kao da je jedva dočekao da se raspriča o svom položaju i značaju u tvrtki koja se bavila malim milijunom aktivnosti, od prodaje elitnog pokućstva, preko opremanja hotela, restorana, do restauriranja umjetnina, kupovanja ruševnih kuća za turistički najam, uvoza skupocjenih materijala… Pola od svega što je napričao ni jedna ni druga nismo shvatile, ali meni je bilo jasno da je Helenin dragi živa tupiona. U to sam se uvjerila do kraja večeri slušajući njegove ego-pričice koje su samo njoj bile uzbudljive i smiješne, a Linda i ja smo se kiselo smijale, reda radi, jer je bio stvarno neugod63


njak. Taj lik je znao pričati samo o sebi i svojim neprocjenjivim kvalitetama, a kad bi ispraznio čašu, tanjur, popušio zadnju cigaretu, Helena je doslovno klokanski skakala na sve njegove zahtjeve, bez da joj se on uopće obratio, poput pudlice u pregači. Zar je to bila moja Helena, moja girl power muza? Kao da su joj u malom, čvrstom dupetu ugradili duraselke pa se pretvorila u prelijepu Stepford suprugu. Čavrljanje u ogromnom dnevnom boravku prekinuto je kad se Heleninom dragom oglasio mobitel, a on se ispričao rekavši da je riječ o važnom poslovnom pozivu na kojega je cijeli dan čekao, pa se povukao u predsoblje nastaviti razgovor. Iskoristila sam priliku da Heleni kažem riječ-dvije bez njegove ljigave prisutnosti. No riječi su mi zapele u grlu i nikako nisam mogla oblikovati rečenicu koja bi bila prikladna bez da upotrijebim izraze "egoizam", "napuhan" i "naporan do boli". Helena nas je gledala trepćući obilno namazanim trepavicama, očekujući naše oduševljene komentare. Linda je probila led: – Stvarno mi se sviđa ovaj stan. – Zatim se bacila na zdjelicu s kikirikijima i zalijevala ih šampanjcem, što je odmah istaknulo činjenicu na moj red bacanja komentara na situaciju. – Helena, znaš… – počela sam polako, ni sama ne znajući što namjeravam dalje reći. – Sjećaš se kad sam u prvom srednje bila zatreskana u Sašu? – Daa, ali što ti je sad on pao na pamet? – Helena me zbunjeno pogledala. Ali smiješak joj nije silazio s usana. – Pa jel se sjećaš što si mi ti uporno govorila za njega? – Da je najzgodniji dečko u smjeni, zaljubljen jedino i isključivo u samoga sebe? – Tako nekako… pa, vidiš, meni je tvoj dragi nekako 64


sličan Saši… – Progutala sam knedlu iščekujući opću paljbu iz Heleninog smjera, ali ona je samo zašutjela, a iz predsoblja se vratio njen dragi, ozarena lica, usput tipkajući poruku na mobitelu. Sjeo je do Helene i svečano izjavio: – Sve je sređeno! Ugovor je potpisan, slobodan sam cijeli sljedeći tjedan. Idemo na skijanje, draga? Helena me slavodobitno prostrijelila pogledom, pristala na njegovu ideju i glasno poljubila svog najdražeg u obraz. Linda je dovršavala treću čašu šampanjca dok smo slušale na kojim je natjecanjima i utrkama dragi sudjelovao, koliko je pehara osvojio, kako je slomio nogu, istegnuo tetivu itd., ali nije se predao, zahvaljujući snažnom sportskom i natjecateljskom duhu kojeg posjeduje, pa sada jedva čeka osjetiti adrenalin u žilama i vjetar u kosi. A Helena nikad do sada nije stala na skije iz dva osnovna razloga: mrzila je snijeg, led, hladnoću, a uz to se panično bojala svih oblika padova i lomova. Ali ne može dopustiti da takve sitnice upropaste planove njenog najdražeg.

MAMMA MIA!!! Dok je Helena bila na pola puta prema luksuznom skijalištu čiji je redoviti gost bio Gospodin Savršeni i ostali pripadnici njegova klana "tako sam bogat i znam uživati u tome", a i na pola puta do kirurgije, ja sam se ponovo našla u svoja četiri zida ureda na prvom katu. Radila sam popodnevnu smjenu i bila sasvim zadovoljna jer je to značilo da sam gotovo sama u cijeloj zgradi. Jedini zvukovi koje sam mogla čuti bilo je tiho zujanje klimatizacijskog uređaja što je ispuštao predivnu struju toplog zraka direktno u moja 65


leđa, povremeno kašljucanje iz kompjutera, ipak je to bilo prastaro kućište, i laganicu koja se vrtila na radiju. Uspjela sam neprimjetno prokrijumčariti radio u ured jer ga nisam zatekla kada je Marina otišla, a to me i nije previše iznenadilo, jer je Marina očito bila tip reda, rada i discipline, a nešto tako ometajuće i glupavo kao mali radio definitivno nije ulazilo u njeno poimanje discipline. Meni je bilo tako nekako nepodnošljivo raditi "na prazno". Mnogo sam se bolje osjećala kad mi je u pozadini svirala glazba i svakih sat vremena slušala sam blic-vijesti koje su bile moj prozor u vanjski svijet i obavještavale me što se događa u gradu, državi i svijetu, a nerijetko i o tome hoće li mi kosa biti katastrofalno naelektrizirana zbog 80-postotne vlage u zraku. Popodnevna smjena počinjala je tek u 17 sati, ali je mogla potrajati duže od 20, kad su se izvodile predstave ili održavale projekcije. Ovaj tjedan na programu smo imali "Večeri azijskog filma", pa sam bila spremna na to da ću i danas ostati dva, tri sata dulje. Ključevi projekcijske dvorane, ureda i glavnih ulaznih vrata Beethoven je povjerio radije meni, nego curi koja je sada radila na blagajni, i koju još nisam uspjela zainteresirati za kontakt s vanjskim svijetom, tj. barem sa mnom. Nije mi bilo jasno kako netko može biti tako asocijalan. A ja sam darker. Pitala sam se kako komunicira s Beethovenom i da li on kaže neku naredbu, a cura poslušno kimne glavom. No, bog zna kojih naredbi i nije bilo, jer je njena osnovna misija bila ta da ne pogriješi u prodaji ulaznica i vraćanju novca, a za svih ostalih 550 000 stvari sam brinula jedino i isključivo ja. Poslijepodne je bilo mirno. Ljudi će doći kupovati karte tek za kojih sat vremena, pa sam odlučila pitati curu hoćemo li popiti kavu na automatu, jer se ni jedna od nas nije smjela mrdnuti s radnog mjesta. Izvadila sam kutijicu 66


bombona iz dark super-saka i uputila se prema blagajni. Ona je sjedila unutra, opčinjena knjigom. Djelovala je potpuno odsutno. – Hej – zazvala sam je glasno, naslonivši se na pult. Skočila je pola mjerne jedinice sa sjedalice. – H-hej – popravila je mišje sivu kosu koja joj je padala na čelo, ali nije odložila knjigu. – Oprosti ako sam te prepala, utonula si u štivo. Čitaš nešto zanimljivo? – Pa, da. To je bilo to. PA DA? Djevojko, tebi treba pomoć. – A smijem li znati što čitaš? – Oprezno sam pitala, naglašavajući ono smijem li. – Ah, ma, ništa, to je, ovaj… nešto za zabavu. Ništa za školu. Ljubić, džepno izdanje, uzela sam teti… – Kao da se ispričava što sam je ulovila u prepisivanju iz šalabahtera, uklonila je knjigu, gurnuvši je daleko od sebe na police. – Neka ti ne bude bed, i ja čitam triviju kad sam zasićena skriptama s faksa. A ponekad su i te skripte čista trivija. Lagano se nasmiješila, otkrivajući aparatić za zube, ali opet skrene pogled. Čekala sam, u nadi da će me možda pitati što studiram, otkad radim ovdje, kako se zovem… ništa. Nula bodova. Pa, kad već neće ona, onda ću ja. Glupo je viđati nekoga svaki dan i proći stotinjak puta pored njegovog radnog mjesta, a ne znati baš ništa o njemu. – Ja sam Eva – rekla sam. Nisam joj mogla pružiti ruku jer nas je razdvajalo debelo staklo. – Ja sam Petra. – Ajde, Petra, dođi sa mnom uzeti kavu s automata. Da ne pijem kavu sama, hoćeš li? –Složila sam superljubaznu facu, ali ona je oklijevala. – Znaš, ja ti ne pijem kavu. 67


– OK, pa ne moraš onda uzeti kavu, uzmi čaj, kakao, mlijeko… imaš tamo svašta. – Nemam sitnog. – Ali ja imam, ajde, dođi, uzmi što hoćeš. – Ma ne treba, nisam baš žedna… O, majko mila, pa što je to s njom? Nisam joj došla nuditi dim jointa! Stvarno je tvrdoglava. Ili ja smrdim. – Pa dobro, onda… dođi sa mnom, pravi mi malo društvo. Pobijedila sam. Otvorila je vrata i izašla iz blagajne. Bila je otprilike moje visine, a na sebi je imala tamnosmeđe hlače ravnog kroja i široku vestu boje bijele kave, ispod koje je nosila bijelu košulju s malim ovratnikom uredno savijenim preko okruglog izreza veste. Tijara Miss bezličnosti bila je samo njena. Nahranila sam automat kovanicama i uskoro srkala vrući kapučino, a Petra je miješala čaj od limuna, jedini okus kojeg je bilo u ponudi. Pričala je malo i tiho, ali uspjela sam saznati da ima 18, dokrajčila je trgovačku srednju školu i do nedavno je radila u maloj trgovini prehrane koja se zatvorila. Majka joj je radila kao Beethovenova spremačica, pa je tom vezom dobila posao ovdje na blagajni. Ja sam njoj ispričala kako sam do nedavno radila na njenom mjestu i preuzela Marinino kad je ova otišla na čuvanje trudnoće. Iskreno sam se nasmijala kad je Petra primijetila da sam za kratko vrijeme naučila odlično skakati na svaku Beethovenovu zapovijed i čitati mu misli. – Zar stvarno izgledam kao luđakinja kad se sjurim niz one stepenice? – Pa, ne baš kao luđakinja, ali… vidi se da se jako trudiš. Trudim se, itekako. Ovaj dan moram obilježiti kao praznik jer nisam prešla više od 500 metara, od ureda do automata. I to u martama. 68


Petra je morala na blagajnu jer su počeli dolaziti prvi posjetitelji. Odjednom sam imala osjećaj kao da smo kino, jer su svi šuškali vrećicama u kojima su nosili grickalice i hladna pića. Nedostajala nam je samo prodaja kokica. Kad su se svjetla u dvorani ugasila, žamor se stišao u napetom iščekivanju uvodne špice filma. Petra je zaključala ulazna vrata, a ja ured, pa smo se smjestile u zadnji red. Nekoliko Petrinih komentara uvjerilo me da ona nije dosadna i nepristupačna osoba, već samo sramežljiva djevojka kojoj treba dati vremena, jer kad smo se malo bolje upoznale, opustila se i počela razgovarati sa mnom s mnogo smijeha i ležernosti. Predstava je završila oko 22:30, počistile smo dvoranu i posložile program za sutrašnju jutarnju smjenu, zatvorile sva vrata i pozdravljajući jedna drugu, krenule kući u različitim smjerovima. Još nisam upoznala ljude koji su radili u suprotnoj smjeni od naše, ali sam znala da su jednako zaposleni kao i mi, jer sam registratore, poštu, poslane i primljene mailove redovito nalazila uredno razvrstane, s jednakom preciznošću (koju je od mene zahtijevala Marina). Zanimljivo je bilo to što je i Beethoven "radio" u dvije smjene, ali se najčešće nije pojavljivao u ovoj popodnevnoj, tako da sam slobodno mogla zaključiti kako on dolazi na posao svaki drugi tjedan. To je značilo da je suprotna smjena oslobođena od njegove karizmatične prisutnosti. Brzim koracima grabila sam kući. Vjetar je postao hladan i lice mi je otvrdnulo i pocrvenilo skroz na skroz od šibanja sa sjevera. Odjednom sam začula nekakvu melodiju iz mog dark super-saka. To nije bila melodija mog mobitela, već se po prvi put otkad sam je dobila oglasila Motorola. – Eeeva – začula sam Marinin iskrivljeni naglasak – Ovdje Marina, gdje si ti sada? – Htjela sam joj reći da sam na pet minuta od toplog stana 69


i moje radno vrijeme je odavno trebalo završiti, ali pregrizla sam jezik. – Vraćam se s posla. Film je završio. – Sigurno je Petra već u papučama, živjela je jako blizu kazališta, pogodi me misao i odjuri dalje. – Fino. Reci mi, koliko ti treba do kolodvora? Do kolodvora? Paa, da vidimo… brzim hodom pola sata, sporim nešto više. Ali vjetar je naglo pojačao pa će me usporiti. – Dvadesetak minuta… možda malo više… a zašto pitate? – Oslovljavala sam je sa "Vi", iako je bila samo tri godine starija od mene. – Nazovi taksi službu. Kad dođeš na kolodvor, pričekaj autobus iz Trsta koji dolazi u ponoć. Dočekat ćeš gospođu Montellano i odvesti je u hotel koji smo joj rezervirali. Pazi da ne oštetiš slike koje nosi sa sobom. Njih odnesi u kazalište. Možeš ih ostaviti u predvorju. Pažljivo ih odloži uza zid. Jesi li sve shvatila? O, da. Shvatila sam da su odlučili upravo meni dati čast dočeka umjetnice, autorice izložbe "Stara umijeća" u ponoć na propuhu, uključujući i teglenje dodatnih slika uokvirenih teškim okvirima, omotanim samo jednim slojem smeđeg papira. Naravno, ne smijem zaboraviti spomenuti da je dražesna gospođa Montellano, skidajući opuštajuću masku za spavanje u busu/avionu, očekivala da joj ja ponesem njena tri olovno teška kovčega, i da nije bilo ljubaznog taksista koji mi je pomogao, ne znam kako bih se snašla. Jedva smo se svi strpali u nemalo taksi vozilo. Ona je prezirno puhala i mrmljala svoje mamme mie, a na recepciji hotela morala sam čekati dok nije konačno pronašla osobne dokumente u jednom od bezbroj pretinaca glamurozne kožne torbe. Nakon toga, zaputila se prema svojoj sobi, a ja sam ostala čekati dok svježe zaposleni recepcioner nije 70


jaako sporo unio podatke i isprintao račun kojeg sam morala te iste večeri ostaviti u uredu kako bi jutarnja smjena mogla pohraniti. Poslala sam poruku Lindi da se ne brine, živa sam i zdrava, ali ću zbog nepredviđenog posla malo zakasniti. Ostavila mi je otključana vrata stana. Kad sam se konačno neobrisane šminke stopila s posteljinom, na ekranu mobitela pisalo je 02:00. Uništila sam osvijetljene brojeve pritiskom na tipku za napajanje i nastao je MRAK. Ujutro sam nakon otprilike 5 sati nemirnog sna, odzombijala prema kuhinji i napipala aparat za kavu. Linda i ja štujemo naviku ujutro napraviti veću litražu kave za cijeli dan. Ako nam netko dođe, samo bi upalili aparat i malo ugrijali finu crnu tekućinu. Ona koja se ujutro dizala prva, stavljala je kuhati kavu po svom ukusu. Moja je uvijek bila nešto slabija od Lindine. Šminkala sam se u hodniku jer je Linda okupirala kupaonicu, a to je značilo da neću doći brzo na red. Obje smo izašle iz stana u 07:45, opremljene šalovima. Para nam je izlazila iz usta, pa smo uglavnom šutjele. Linda nije pitala kad sam se sinoć vratila, ali je mogla pretpostaviti po mojim slabo prekrivenim podočnjacima. Rastale smo se na drugom semaforu i ja sam požurila prema fakultetu. Jutro mi je proletjelo na predavanjima. U pauzama sam fotokopirala nekoliko bilježnica da nadoknadim propušteno. Par kolegica je pucala radoznalost zašto nisam više redovita na predavanjima kao što sam znala biti, jer su baš one često uzimale moje bilješke, a sada se snalaze i bez mene. Kad sam im rekla gdje radim, primijetila sam uz njihove osmjehe trunčicu ljubomore. Jedna je bacila apsolutno zajedljiv komentar: – Pa kako to da su uzeli baš tebe? Vidiš, draga djevojko, možda zato što sam se našla na pravom mjestu u pravo vrijeme ili možda jer imam spo71


sobnost javljati se na telefon, odgovarati na mail i naručivati tople obroke za šefa. Naravno, sve to istovremeno. Nisam se zamarala odgovorom na njeno pitanje. Prije odlaska na tlaku u popodnevnu smjenu našla sam se s Lindom na ručku u kantini. Na meniju je bila tjestenina s morskim plodovima, njam. Ona je sumnjičavo žvakala prekuhane špagete, bacajući na stranu mini račiće i dagnje iz konzerve, a ja sam guštala. – Tko zna odakle su izvukli ove kvazi morske plodove? To je mora vidjelo na plakatima prilikom transporta! – Dgmmdaj mi remmgmci što si to mmnjammnjam dobila? – upitala sam punih usta. Salata je bila svježa, začinjena samo malom količinom jabučnog octa. – Znaš da se vlasnik Yin Yanga dođe kod nas šišati? – Yin Yang je bio jedan jedini klub u gradu u kojem se moglo čuti bend uživo, a da nije svirao narodnu ili pop glazbu. Moglo ga se čak nazvati alternativnim klubom, ali su pića uglavnom bila preskupa, pa se ekipa redovito skupljala ispred, s pivama iz trgovine i slušala glazbu kroz zidove. Kad smo bile pri lovi i svirao je neki bolji bend, zalazile smo u Yin Yang. – Zamisli, nije imao gotovine kod sebe, a znaš da ne primamo kartice. I tako ti frajer meni uvali tri ulaznice za Halloween party u petak! – Mmm! – progutala sam posljednji zalogaj. – Pa to je super, ionako smo namjeravali ići! Ali nema nam Helene… mogla bih pitati Petru s blagajne ako ide s nama. Mislim, ako nemaš ništa protiv. – Pitaj je slobodno. Nego, u što ćemo se maskirati? Za tebe znam da nije problem, bit ćeš vještica, vampirica, bilo što dark, kad već imaš takvu garderobu, a što ću ja? – Pa imaš vremena do petka. Naći ćeš već nešto. – Želim nešto cool, nešto seksi… božica seksa, da! Postoji li to uopće? Ti znaš ta čuda iz mitologije, reci. 72


– Marylin Monroe su zvali božicom seksa. – Spremala sam mobitel i Labello u torbu, već je stiglo vrijeme za pokret. – Onda ću biti Merlinka! Joj, Eva, kako si se to dobro sjetila! Imam bijelu haljinu s dubokim dekolteom, još samo trebam nabaviti ogrlicu s bijelim perlama, umjetne trepavice i žarkocrveni ruž! Eva, ti si genijalka! – bila je ushićena. – Znam, ali ako ne krenemo, zakasnit ću, a danas je otvorenje izložbe. Idemo! – gurnula sam ozarenu Lindu iz kantine, a ona je namignula dvojici skejtera u širokim trapericama koji su je odmjeravali, već se uživljavajući u lik i djelo besmrtne Marylin. Stigla sam istovremeno kada i Petra i odmah je pitala hoće li ići s nama na Halloween party. Očekivala sam da će me glatko i nepokolebljivo odbiti, ali, začudo, odmah je pristala. Zamolila me da joj pomognem odabrati u što će se maskirati jer nije željela doći nemaskirana kad smo Linda i ja odlučile nešto biti. Pozvala sam je kod nas prije partija pa ćemo se srediti zajedno. Radila sam uobičajene poslove kada me iznenadilo kucanje na vratima. To nije mogao biti Beethoven jer on uvijek ulazi bez prethodnog kucanja, a Petra je bila zatočena na blagajni. Na vratima su se pojavili muškarac i žena, zaposlenici iz suprotne smjene, oboje u dobro skrojenim odijelima. On je ispod sakoa nosio crni T-shirt, a ona usku bijelu majicu kroz koju se nazirao čipkasti bijeli grudnjak, kladila bih se na četvorku. Muškarac mi se prvi predstavio kao Ivica i pružio mi ruku. On je radio u "mom" uredu, a komad do njega zvala se Branka i radila je na blagajni. Doimali su se simpatični, ali nekako previše uštogljeni. Pretpostavila sam da oboje imaju između 35 - 40 godina. Zajedno smo se uputili prema dvorani u kojoj su već 73


visjele slike i oslikane svilene marame gospođe Montellano. U svaki izložbeni primjerak bio je neprimjetno usmjeren mali reflektor. Na jednom kraju prostorije ustoličio se mikrofon na tankom postolju, što je značilo da će tu biti govorancije prije otvorenja izložbe. Ivica mi je nabrojio nekoliko poznatih imena koja će se pojaviti, a kojima je on poslao specijalne pozivnice. Pomislila sam – hajde, barem je on odradio taj dio posla. Jer mene je dopalo sve ostalo. Marina me telefonski pilala tisuću puta da mi kaže koju catering službu trebam dogovoriti, koju boju cvijeća i mašnica odabrati kako bi se svi aranžmani svidjeli umjetnici, što reći svakom gostu na ulazu, a što na odlasku, gdje uputiti fotografe da bi mogli slikati samo umjetničin desni profil, onaj bez velikog madeža… Sve sam to ispričala Ivici i Branki, a oni su me samo pogledali sa sažaljenjem i nastavili laštiti niske stoliće predviđene za hranu. – Zabavljaš se? – šapnula mi je Petra, došavši u provjeru je li sve u redu, prije nego stignu Marina, Beethoven, Talijanka i prvi gosti. – Ludo i nezaboravno – odgovorim joj uz demonstraciju giljotine desnom rukom. Otvorenje izložbe započelo je nešto kasnije od predviđenih 19 h, no atmosfera u prostoriji se zahuktala. Bilo je tu nekoliko poznatih imena, političkih i estradnih, brdo fotografa koji su škljockali fotoaparatima na sve strane i novinara s upaljenim diktafonima u borbi za što ekstremnije izjave. Nakon kratkog Beethovenovog uvodnog govora, Marina je Talijanki predala prekrasan buket blijedoružičastih ruža. Svi su pljeskali, a potom se bacili na kanapee i pića, te razgledavanje izložbenih primjeraka. Sve se činilo u redu, Ivica i Branka su u jednom kutu nadgledali situaciju, a Petra i ja smo bile u drugom kutu, tiho ko74


mentirajući ljude oko nas. Uskoro se na izložbi pojavila visoka plavuša u kratkoj bijeloj bundici, smeđem minjaku i vrtoglavo visokim bijelim čizmama, prošavši direktno kroz Ivicu što je uzimao pozivnice. Barbika se zaputila ravno k Talijanki, a ova ju s oduševljenjem zagrli i poljubi. – Tko je ovo? – pitam Branku, ali nisam trebala dugo čekati na odgovor. Odmah nakon plavuše u prostoriju se ušetao njen naočiti pratitelj – moj stari! Pozelenila sam. To je ONA. To je buduća mlada. Stari me ugledao i prišao. Uz pozdrav padne i rješenje enigme. Violeta je u Italiji hodala s Talijankinim najmlađim sinom, Gianniem, dok se bavila manekenstvom i polazila tečaj marketinga. Onda ju je Talijanka uzela kao svoju PR na godinu dana i bila jako zadovoljna s njom. Violeta je radila za nju sve do prošle godine, kada se odlučila vratiti u Hrvatsku. Uz sve to, Beethoven je bio obiteljski prijatelj Violetinim starcima. I bio je toliko užasno dobar prijatelj da ga je Violeta namjeravala uzeti kao vjenčanoga kuma! Cijelu večer sam je izbjegavala, ali ona je čvrsto naumila porazgovarati sa mnom. Nakon uvodnih kliše pitanja poput "kako si", "koliko radiš ovdje?" "jesi li se ti to malo udebljala" (kuja!!!), Violeta je svečano obznanila starom i meni da će uposliti jednu odličnu agenciju za vjenčanja. Pošto ću ja biti kuma, morat ću joj biti na raspolaganju kad god bude trebalo nešto izabirati i probati. Razbrbljala se o tome (nadugačko i naširoko), a ja sam se potpuno isključila iz ovog svijeta buljeći u točku na izloženoj svilenoj marami. – Mi sad idemo… Eva, idemo mi, čut ćemo se, jel'da? – mahnula je svojom manikiranom ručicom prema mom blijedom licu. Zemlja zove Evu! 75


– Da, ovaj… svakako, čujemo se, imaš moj broj… Otpratila sam ih do izlaza i sjela na stolac. Napokon sam sjela! – a bol u nogama i duši najavili su raspašoj. Iz razmišljanja me trgnuo Petrin glas. Zabrinuto me dozivala dajući mi znak da me treba Marina. Marširala je prema meni glasno lupkajući šiljatim potpeticama po ulaštenom hodniku. – Dobro, Eeeva, ti si stvarno poludjela, je li? – obrušila se na mene pružajući mi jedan od pladnjeva s kanapeima. Ispostavilo se da je catering dostavio i nekoliko slatkih kanapea s namazom od oraha, a Talijanka je bila alergična na orahe. Srećom, nije pojela ni jedan takav zalogaj. Marina je bila uvjerena da me posebno upozorila na to. Stvarno se nisam mogla sjetiti je li u kojem je od tisuću telefonskih poziva spomenula alergiju. – Mogla si je ubiti – nastavila je monolog – znaš li ti kakav bi to skandal bio! Da bih se donekle iskupila, izdvojila sam vlastoručno svaki prokleti kanape s orasima, bacila ga u smeće i nazvala catering službu da pošalju nove namaze u roku ODMAH ili SAD. Zvonilo je dvjesto puta, ali nitko nije podizao slušalicu. Sigurno ne rade poslije osam. Nisam znala što da radim. Sjetila sam se Bethoveenovog omiljenog restorana. Alen je bio u smjeni, pa mi je njegovo umijeće improvizacije bio jedini spas. Za pola sata je doletio noseći tri pladnja puna malih tost-kockica s povrtnim i sirnim namazima. U zadnji čas jer su se pladnjevi opasno praznili. – Spasio si mi dupe – rekla sam Alenu zahvalno. – I drugi put – nasmiješio mi se svojim krivim zubima.

76


DOME SLATKI DOME Ni sama ne znam odakle da počnem jer se sve izmješalo u mojoj ludoj (zaljubljenoj) glavi. Mjesto radnje: klub Yin Yang Vrijeme radnje: nešto iza 22 h, 31.10., Halloween. Glavi likovi: Marylin Monroe, Crvenkapica i Frankenstainova mlada/Linda, Petra i moja malenkost Kratak sadržaj: Nakon bjesomučnog stampeda po cijelom stanu kojeg smo zatrpali odabranim krpicama, besprijekorno napirlitane i lagano pod gasom, zaputile smo se na jedno piće u kvartovskom kafiću, gdje nas je konobar počastio i drugom rundom. Bile smo mu preslatke tako namaškarane. Lik nije odvajao pogled s Lindinog reprezentativnog dekoltea, a ni ona nije bila ravnodušna pošto mu je tiho otpjevala Happy birthday, mister waiter. Petra se počela sve više opuštati i bilo mi je stvarno drago zbog toga, jer sam nekako ponosna kad se moja intuicija pokaže točnom. Duboko iza te sramežljive zavjese skrivala se jako draga i pametna cura. Yin Yang bio je napola pun kad smo nas tri uletjele, no sa žaljenjem smo konstatirale da prevladava ženska populacija. Oko nas prštao je vatromet boja u ritmu basa i plesuckanja klaunica, Ciganki, vražica, princeza, vještica… Iako nisu prave maškare kao u veljači. Antiglobalisti i različiti čuvari tradicije mršte se na tu pojavu posljednjih nekoliko godina smatrajući je neprikladnim uvozom sa potrošački nabrijanog Zapada, novovjekom izmišljotinom koja je strana duhu kršćanstva, dominirajućeg u lijepoj našoj. Trgovci zadovoljno trljaju ruke: vještičji klobuci i maske kojekakvih sablasti i čudovišta prodaju se kao lude, porasla je prodaja bundeva i svijeća, a mnogi turistički uredi iskopavaju svakojake lokalne legende o vukodlacima i 77


vampirima nudeći nam prikladne aranžmane. Tako mi je svejedno. Pijuckam Guiness na slamčicu i dobro mi je. Još mi je bilo bolje kad se ispraznio jedan od malobrojnih stolova, a na binu se popeo bend i počeo svirati neku rokijicu. Omamljena pivom, maglom dima i vrućinom mase ljudi, ubrzo sam primijetila da su se Linda i Petra malo udaljile pokušavajući komunicirati s dva dečka u gusarskom izdanju, a u mene se zabio šokantno prekrasan pogled jednog grofa Drakule. Nešto u njegovim očima bilo mi je tako poznato, ali promili u krvi učinili su svoje. Kao da je čitao moje misli, bend je počeo svirati malo laganije stvari, a preseksi grof se stvorio u mojoj neposrednoj blizini. Dotakla sam mu mekani plašt dok je nemarno lelujao, a on me primio za ruku i približio k sebi. Usne obilno namazane krvavim ružem nasmiješile su se otkrivajući red bijelih zubića. Počeli smo se kretati u ritmu glazbe, a gužva ljudi gurala nas je amo-tamo. Oboje smo u rukama imali istu vrstu pive, pa smo se lagano kucnuli bocama, nastavljajući tzv. ples. Lica su nam bila premazana slojem bijele boje, moje s laganim dodatkom nezdravog zelenila, a oči smo oboje uokvirili teškim crnilom. Ipak, i u polumraku zadimljenog kluba, iz njegovih čokoladnih očiju gorjele su iskrice. Srce mi je snažno lupalo, a uska crna stretch-haljina sa šišmiš-rukavima orubljenima čipkom prilijepila mi se za znojno tijelo. Da ne bi osjetio moje katastrofalno mokre dlanove, položila sam ih uz njegove bokove, a on je uzvratio – privukao je cijelu mene. Zapahnuo me miris limete njegovog parfema i u tom trenutku ni alkohol u krvi nije mogao zaustaviti misao koja mi je prozujala kroz mozak. Ali onda se dogodilo ono najgluplje. Moj vampir nije došao u klub sam, nego s ekipicom koja se odjednom stvorila pokraj nas i nekako ga odvukla od 78


mene. Čula sam kako mi nešto govori, ali kroz glazbu i žamor ljudi uspjela sam razabrati samo – …mo se. Frustrirano sam gledala kako odlazi iz kluba, vjerojatno u potrazi za drugom zabavom. Kad su otišli, Petra me našla kako buljim prema vratima i srčem posljednje kapi iz boce. – Hej, tko je to bio s tobom? – derala mi se na uho. – Kad bih barem znala – procijedila sam. – Daj, dođi ovamo, Linda i ja smo sjeli kod njenog frenda – rekla je, namještajući si crvenu kapicu. Lice, istočkano pjegicama, bilo joj je, blago rečeno, rumeno od vrućine. Progurale smo se do stola i tamo sam upoznala ta dva lika, fascinirana Merlinkom. Stolić – nakrcan praznim bocama i čašama, a pepeljara dupkom puna popušenih cigareta. Odjednom sam osjetila val mučnine i primila Lindinu ruku. – Što je? – nagnula se prema meni. – Da ti nije slabo? – Ma ne, samo… umorna sam. Primijetila sam da više nema benda na bini. Netko je pustio glazbu, ali mi nije bilo bitno. – Ok, idemo uskoro – rekla je Linda i nastavila pričati s dečkima. Petra i ja smo čekale još dobrih pola sata, onda nas je jedan od njih odvezao doma, a Linda je otišla na "još jedno malo piće" s drugim likom. U pidžamama smo skidale šminku s lica. Petra je zatim raščešljavala male pletenice. I bez trunke šminke bila je nekako jednostavno lijepa i osjetim stid što sam u početku mislila da je bezlična. Večeras je spavala u mojoj sobi, sebi sam napravila ležaj na podu. Iskupljujući se, njoj sam namijenila krevet. – Nije ti mučno? – pitala me kad smo ugasile svjetla, ostavivši jednu malu mirisnu svijeću da gori. – Nije, prošlo mi je kad sam izašla na svježi zrak. Ustvari, samo sam razočarana. – – Jer je odletio šišmiš? 79


– Vidjela si ga? Bože, predivan je… plesali smo jako dugo… skroz priljubljeni. Cijelo vrijeme sam osjećala njegov miris i onda… – … ga je društvo odvuklo van. Da, vidjela sam to. Zašutjele smo. Prepustile se svaka svojim mislima. Hladan zrak prisiljavao je plamen svijeću na podu na treperenje a time i siluete sa zida na akrobatske fore pijanih pilota. – Petra? – Zazvala sam je nakon nekoliko minuta šutnje. – Mm? – Činilo se da je gotovo potonula. – To je bio ON. Sigurna sam. – Ma koji ON? – tiho je promrmljala ispod pokrivača. – Moj reinkarnirani Kurt Cobain. Moj grof Drakula. Dečko kojem znam samo ime i miris parfema. – Mmda – čula sam Petru kako govori, prebacujući se na drugi bok. Njeno disanje ubrzo je postalo ujednačeno i duboko, a ja sam još uvijek promatrala sjenke na zidu, dok se mala svijeća nije dogorjela do kraja. Sobu je obgrlila tama. Ja sam još dugo ležala otvorenih očiju. Bio je to Marko, znala sam to. I još jednom je potvrdio da na mene djeluje apsolutno uznemiravajuće. Prokleto raspršuje sve "leptiriće" u meni. K vragu, zaljubljena sam u vampira s mirisom limete! Napokon je osvanulo jutro dana kada sam popivši brzinsku kavu s Lindom i Petrom krenula na vikend kod mame. Znate kako se kaže – nikad ne znaš što imaš dok to ne izgubiš – u mom slučaju to se odnosi na mamino kuhanje. Kad sam došla u grad na studij, uspoređujući mamin pomfrit s ovim kojeg sam često imala na meniju u studentskoj kantini, shvatila sam da se ne razlikuju baš previše. To se može odnositi i na prepečene pljeskavice, prenauljenu salatu, presoljeni gulaš i sve ostalo. Naime, moja mama nije ona mama-kuharica, možda više 80


mama-spremačica. A za mene je prašina poput duga – što se više gomila, to je manje zamjećujem. Ne vidim smisao u pokušajima da se riješim prljavštine u malim svakodnevnim dozama, zar nije bolje čekati da se nakupi i onda počistiti sve odjednom? Subotom je mamin dragi Marin (nikako ga ne mogu nazivati samo imenom ili još manje "tatom") na poslu, a brat je otišao na ručak kod svoje cure pa me na vratima dočekala samo mama u svojoj tradicionalnoj "radnoj" odjeći – prastaroj vesti i izlizanim hipi trapericama iz ranih sedamdesetih. Bila je ponosna što još može stati u njih ali svi smo znali da je to zato jer se rastegnuo elastin ušiven u pasici. Njoj nikad nije trebala teretana jer se svakodnevno obilno znojila radi kućanskih poslova. Mamina priča otprilike glasi – svaka se žena nakon dobre fizičke aktivnosti pospremanja osjeća bolje, produhovljenije, jer je čišćenje jedna vrsta podizanja raspoloženja, kao što skakutanje na steperu podiže razinu serotonina i stvara pozitivnu vibru. Zvala sam je Kraljicom čišćenja. S godinama je platila taj svoj hobi. Na noćnom ormariću poslagala je nekoliko bočica i inhalatora za rješavanje problema s dišnim organima. Vjerojatno joj je bilo toliko stalo do besprijekorne urednosti jer nije bila zaposlena, pa joj se činilo da je apsurdno od 24 sata provesti manje od 10 ne radeći baš ništa, a da ne govorim kako bi okolina reagirala da se bacila isključivo na friziranje, manikiranje i uživanje u slobodnom vremenu. Na sve strane bi se čulo: – Aha, sad kad joj muž plaća alimentaciju, našla si je novog, digla sve četiri u zrak i ne radi ama baš ništa. – Da do toga ne bi došlo, mama se posvetila uređenju interijera i eksterijera. Jele smo u kuhinji za velikim stolom, koji se činio još veći jer je nedostajalo pola obitelji. Spremila je nešto što je nazvala složencem, a mogla bih se kladiti da su to bile zamrznute lazanje iz supermarketa, preliveno malomasnim 81


vrhnjem i tonom parmezana i krušnih mrvica. Bila sam zaista gladna pa sam pojela sve što mi je stavila na tanjur, kupeći umak kriškom raženog kruha. Pričale smo o svemu i svačemu, najviše o mom faksu koji je poprilično stajao na mjestu jer nisam prijavila ni jedan ispit u studenom. Zatim o poslu, kako sam se snašla u svemu tome, i naravno, o mom općem zdravstvenom i mentalnom stanju. Kad smo ustanovili da se ne živciram previše zbog stresnog gradskog ritma (nisam imala srca priznati joj da je posao paklen, ali sam si mantrala da ja to m-o-g-u), menga mi je redovita (nisam se seksala pa nije bilo ni vječnog iščekivanja, niti paničnog straha od malo duljeg kašnjenja), a prehrana zadovoljavajuća (još uvijek sam bila slatka mamina djevojčica u konfekcijskom broju 40). Rekla je kako namjerava voditi knjigovodstvo za jednu trgovinu. Primili su je nakon razgovora od prije tjedan dana, a počinje raditi odmah nakon blagdana Svih svetih. Bilo mi je strašno drago zbog nje, jer je zadovoljna kad ne miruje i što ima više obveza, još je organiziranija i produktivnija. Podnijela mi je i opsežan izvještaj o Lukinim ocjenama koje nisu bile bog zna što blistave, ali barem nije radio neka veća sranja, osim što je vikendima redovito tulumario s ekipom, sreća, daleko od njenih očiju. Barem je bila zadovoljna s tom njegovom djevojkom. Kaže, mala je dobra. Zajedno su od prošlog ljeta i evo, sad je počeo ići kod nje subotom na ručak. Njeni starci ga navodno obožavaju jer imaju samo nju, pa im dobro dođe duhoviti klinjo koji priča viceve za stolom. Sve u svemu, mama se doimala sasvim OK. Temu famoznog vjenčanja nismo spomenule ni jedna ni druga. Čekala sam da ona nešto prva kaže, ali kako nije ni jednom izgovorila tatino ime ili ne daj Bože Violetino, odlučila sam šutjeti o tome. Možda nije bila spremna razgovarati o toj mučnoj temi. Ako je mene tako pogodilo, znala sam da ni 82


njoj nije sasvim svejedno. Samo što ona ima manu skrivati neke emocije u sebi, potiskivati negativne osjećaje i nekontrolirano eksplodirati u sasvim pogrešnom trenutku. Nakon ručka povukle smo se svaka na svoju stranu, ona u spavaću sobu, a ja sam ostala u dnevnom boravku pogledati reprizu sinoćnjeg filma. Vrag joj nije dao mira. Pomislila sam – jadna mama, nitko joj ne pomaže, a ona više nije tako mlada i zasigurno više ne može nositi lentu Kraljice čišćenja nego tek druge pratilje. Ma neće ona mene previše gnjaviti kad sam joj došla samo na vikend. Ali ona smatra da sam ja još uvijek uzorna i dobrodušna kćerka, prvorođena božica, mala Eva koja uvijek mora skočiti u pomoć! I tako je nakon popodnevnog drijemanja sama oprala tonu suđa pa joj to nije bilo dosta, nego je, onako usput, odledila fridž. I to nije bilo zadovoljavajuće pa je demonstrativno uzela četku te DOMESTOS EXTRA STRONG, kojeg ne smije upotrebljavati jer je astmatična. Takve koncentrirane sulfide, sulfate & co. mora izbjegavati ko Bin Laden Ameriku. I onda ja popizdim. Počnem se derati na nju da koji je njoj bog, što izvodi, kako se misli provući između kade i veš mašine kad se jedva ja provučem i to u nekoj ludoj Kama sutra pozi!!! I tako ona meni svečano uruči četku, Domestos, ručnike i "vješticu" kao dodatni i neizbježni alat, pa sam se uhvatila nemilosrdnog čišćenja... I zabijem ja glavu u pločice... a da bi sve došlo i na hepi end, još sam se zabavila s ribanjem ogledala, prozora i okolnih gljivica oko okvira jer su se skupile uslijed kondenzacije. Pokupila sam i tonu prašine s visokog bijelog ormara u kupatilu na kojeg kao da već 200 godina nije stupila ljudska ruka (sa spužvicom!) Zar je moguće da postoje mjesta koja je ONA previdjela? Izmamih joj osmijeh na licu. 83


Oh, kako je ona ponosna što ima tako veliku i radno sposobnu kćer. Ponosna sam i ja što imam ogrebenu kožu na rukama i hrpu neukrotive kose pa sam se nagutala svojih dlaka u ovim radnim akcijama. A vrijeme je kao stvoreno za njih. Što je ovo vani, London?? Tako mi treba kad sam ga oduvijek željela vidjeti, pa sad imam divnu meteorološku kompatibilnost ovdje na rodnoj grudi. Mamin dragi vratio se tek predvečer. Zagrlio me tako čvrsto da su mi se kralješci oglasili zvukom naleta petardi. – Pa nije te bilo cijelu vječnost! Hm, da, moram priznati da ne dolazim toliko često koliko bi htjela, ali nikad mi zbog toga mama nije prigovorila. Kad bih konačno bila tu, nastojala je iskoristiti vrijeme provedeno sa mnom, dakle, uživajući u zajedničkom radu po kući. Kako da joj zamjerim? Pa njoj je zajedničko brisanje stakala ravno odlasku obitelji na provod u lunapark. Barem nismo pripadali onoj vrsti obitelji koja je užitak zajedničkog druženja upražnjavala u šoping-centrima. Svoju ljubav prema djeci iskazivali bi na vrlo originalni način: slali bi ih u odjel za klince & klinceze u kojem ih je simpatična animatorica sprječavala u gutanju plastelina i masnih bojica, a na kraju bi svi zajedno objedovali najveličanstveniju gastronomsku ponudu centra: džambo picu. Gdje su nestali oni prizori iz talijanskih filmova u kojima za velikim obiteljskim stolom od hrastovine sjede i živo brbljaju i gestikuliraju roditelji, djeca, bake, djedovi i pokoja prabaka ili pradjed? Kad djeca umaču debeljuškaste prstiće u mirisni umak od rajčica i bosiljka, kad ih majka glasno kori, baka još glasnije brani, djed mirno puši jeftine domaće cigare, a neugledan mješanac laje u želji da privuče gospodarevu pozornost i dobaci mu koju kost. 84


Nisam obožavala naše obiteljske ručkove. Pogotovo one malo veće, na koje su bili pozvani i baka, teta, tetak, njihova grozna djeca, a i cijela svita s Marinove strane. Obično se to zbivalo oko Božića ili Uskrsa… Taman izgubim koju kilu i bum! Eto ti blagdana. Nisam mogla izbjeći ta tradicionalna okupljanja, ni James Bond me nije mogao spasiti. Sve je to bilo užasno naporno. Kao da su se svi spremali na natjecanje u laganju i preuveličavanju vlastitih postignuća. Mama je pila Chardonnay, ponosno tvrdeći kako je sama ispekla pitu, a svi jako dobro znamo da ona nema ni kalup za pite. Mama i njen dragi zavaljeni na kauču pijuckali su kavu. Razgovarali su o obavezama koje su zatrpale ovaj tjedan i koje ih očekuju u slijedećem. Onda se zalupe ulazna vrata i vjetar koji je uletio u prostoriju bio je Luka. – Sekiceee – bacio se na mene – mora da si jako zauzeta učenjem kad te nikako nema doma – bockao me znajući da ništa novoga od mog učenja. – A i tebi je u školi sjajno, jel'da? – nisam se dala smesti. – Čujem da ti je Martićka najbolja prijateljica. – Bila je to profesorica iz umjetnosti, koja je nosila titulu najomraženije osobe u školi i s kojom ni sam ravnatelj nije mogao izaći na kraj jer je konstantno odbijala njegove diskretne prijedloge, a roditelje nije primala na razgovor o njihovoj neobrazovanoj i nekulturnoj djeci koja apsolutno nisu imala smisla za njen preuzvišeni predmet. Jedina osoba koja je kod nje imala četiri u mojoj generaciji bila je Violeta. To se desilo zato jer joj je stari navodno nekad davno hodao s Martićkom. Nama, klincima, jedino nije bilo jasno kako je moguće da se rodio čovjek koji je izdržao s Martićkom. – Ne spominji… Nisam ispravio dva aša – prošaptao je Luka – Jednostavno zaboravi na to. Stara šizi. Znaš kako je – stišavao je ton uvlačeći glavu među ramena. Pogledala sam Luku malo bolje i zapanjila se kad skužim da je mali postao pravi komad. Imao je nešto u tim 85


tamnosmeđim očima, neki vragolasti odsjaj koji bi svakoj osobi mogao uliti povjerenje, a rupice u produžetku nasmijanih usta tom povjerenju daju akustiku sreće. BLJAK. Mali je totalni pozitivac. Kosa mu je bila tamnosmeđa, skoro crna, jednaka kao maminom dragom, gelom pomno složena u Edward Škaroruki friz, kao da se tek digao iz kreveta, tobože nemarna, ali genijalno osmišljena. Primijetila sam, razvio se, ramena su mu se proširila, a struk produljio, stanjio otkako je redovito nabijao loptu s dečkima. Noge su mu uvijek bile snažne i mišićave. – Pa ti si postao pravi muškarac – nasmiješila sam se i primila za ga vrat kao da ga želim udaviti. – Ljubav proljepšava, znaš – spremno je odgovorio – Što bi dakle značilo da tebi baš i ne ide u zadnje vrijeme, a? – Samo ti zajebavaj, vidila bi ja tebe kako bi izgledao nakon mamine torture. – Što ti je zadala ovaj put? Drvenariju? – Ne, kupaonu. I molim te da ne režeš nokte u kadi drugi put. – Ne režem ih ja! To stari radi. Fuuuj, pokupila sam njegove ostatke rožnatih izraslina, golim rukama. Naježila sam se i srknula iz šalice, a još vrela kava mi je opržila jezik. – Grrrrrr! – zaurlala sam. – Idem si spremiti nešto za jesti, hoćeš i ti? – Nne, hvala… – procijedila sam ozlijeđena jezika. Sad i da imam nekog za ljubljenje, ne bih mogla normalno funkcionirati. Vrijeme leti kao ludo. Mama me otpratila na bus s nezaobilaznim paketom u koji je spakirala nekoliko novih ručnika, čarobnih krpa za čišćenje, dva sirupa za iskašljavanje, vitaminske šumeće tablete, tri crne potkošulje i zamrznuto povrće. Luki je u nedjelju došla Lana pa sam 86


imala priliku upoznati djevojku zbog koje je moj polubrat izgubio glavu i dobio mišiće. "Mala" Lana je bila slatka brinetica, viša od mene dobrih dvadesetak centimetara, s nogama koje su bile tako tanke da je između njih mogao proći kamion s policijskom pratnjom sa svake strane. Imala je razmak između prednjih sjekutića što je njenom mladom porculansko čistom licu davalo simpatičan izraz. Smijala se glasno i iskreno. Jednostavno, svidjela mi se na prvi pogled. Nosila je tonu knjiga iz umjetnosti i kad je kratko popričala u prolazu, zaputila se u Lukinu sobu iz koje je treštala glazba, ali netom njena ulaska, tišina je zamijenila buku. Vjerojatno su se bacili na učenje. Luka mi je priznao da su već počeli s nečim ozbiljnijim od uobičajenog pipkanja, njemu i njoj to je prvi put pa ne žele žuriti. Ispod Lukine mačo vanjštine ipak se krila određena nijansa romantike. Bilo mi je tako dobro kad je rekao da on Lanu stvarno voli i samo čeka savršen trenutak da joj to kaže. S nostalgijom sam se prisjetila tih srednjoškolskih dana, vremena kad sam imala 16, 17 godina i bila uvjerena da sam na vrhuncu svog života. Do sredine srednje škole mučila sam se s viškom kilograma, a nakon jednog ljeta stroge discipline, jako puno strpljenja, volje i vježbe, napokon sam shvatila da sam zadovoljna sama sobom. Kad sam postigla relativno dobar sklad duha i tijela, moja vanjština je procvjetala, a hormoni započeli već ranije razvijeno divljanje. Moja preobrazba nije prošla neprimijećeno. Odjednom sam dolazila kući kasnije od 22 sata, pod normalno. Onda je moja mama odlučila kako je stigao čas da sa svojom jedinom kćerkicom popriča i pokrene taj famozni razgovor o pčelicama i cvijeću. Ja sam joj na to samo odbrusila "Već sve znam" i pojurila u svoju sobu što sam brže mogla. Ma znam, mama bi htjela jednog lijepog dana imati unuke. 87


Po mogućnosti bezgrešno začete. Već sam spominjala kako sam imala iscrpljujuću vezu s tipom kojem sam dala naziv Mamino zlato. E, pa to je bio moj prvi pravi dečko. Dečko s kojim sam spavala prvi put i kojeg ću vjerojatno pamtiti do kraja svog života. Tako kažu – prvi se pamte. Bilo je to vrijeme kad su se starci odlučili na razvod. Više nisu spavali zajedno u sobi. Tata se preselio u dnevni boravak i spavao na kauču na razvlačenje, a kako je svaki dan ustajao rano, iskorištavala sam priliku i nerijetko čekala u dvorištu da čujem kako zaključava ulazna vrata i odlazi. Tada bih ušla u kuću, vraćajući se iz svojih noćnih pustolovina. Pustolovina je bila provedena noć s dečkom u njegovom krevetu, otkrivanje mnogobrojnih zanimljivih stvari… Jedno jutro mama je skužila što se događa. Odmah je počela filozofirati o osjetljivom mladenačkom razdoblju kad još uvijek lutam u potrazi za vlastitim identitetom, da ljubavi u to doba nisu prave, sve su djevojke sklone oboljenju od "Romeo i Julija sindroma", o smislu ljubavi uopće, da bi se na kraju rasplakala nad vlastitom ljubavnom katastrofom. Bilo mi ju je žao vidjeti onako raščupanu, neumivenu, još u pidžami kako plače zbog krhotina u koje se raspao njen brak i cijeli njen život. Isplakale smo se to jutro, i poslije toga nam je bilo nekako lakše. Ja sam se nastavila viđati sa svojim dečkom, ali sam joj uvijek unaprijed rekla ako namjeravam prespavati kod njega. Za mjesec dana tata je odselio. Slijedilo je jedno od najvećih preuređenja interijera koje pamtim. Mama je dala sve od sebe da kuća u kojoj smo nekad živjeli nas troje kao mala sretna obitelj postane potpuno neprepoznatljiva. Bacila je stariji namještaj. Preuredila spavaću sobu. Više nije spavala u bračnom krevetu, nego na francuskom ležaju koji je nekad bio u dnevnom boravku, pretrpan jastucima, i 88


glumio kauč. Sve zavjese u kući je bacila i dala sašiti nove. Kupaonicu i kuhinju sama je obojila u nove boje, mijenjajući raspored elemenata, vodeći se za feng shui metodama što ih je počela proučavati. Ispunila je hodnik biljkama i novim duguljastim poster-slikama, investirala u novi kauč i naslonjače, od prijateljice dobila stolić za kavu i ormarić za TV, i tako se naš bivši dom preobrazio u rekordnom roku. U to vrijeme u njenom životu pojavio se Marin koji joj je pomagao u većini njenih planova za preuređenje. On je imao svoj obrt za sve te stvari koje uključuju stolarstvo, mehaniku i elektroniku. Marin je zapravo bio majstor za sve i mama je brzo pala na savršene realizacije njenih interijerskih maštarija. Inače, kad muškarci "majstorijaju", bilo da stvarno znaju što rade ili samo prčkaju po starom biciklu iz osnovne škole, raste im razina testosterona pa se i totalni antitalenti osjećaju poput Supermana. I tako je moja mama odlučila udati se za jednog koji zna što radi. A on je uselio u kuću gdje je i tako mjesecima provodio više od 12 sati dnevno. Učinio je to zajedno sa svojim živahnim sinčićem iz prvog braka. Naime, također je prošao kroz pakao razvoda. To je bio još jedan od pozitivnih faktora zbližavanja s mojom mamom. Nakon parnice, njegova bivša žena ostavila mu je u nasljeđe dvanaestogodišnjaka i veliku kuću, dok je njoj pripao stan u gradu, gdje je namjeravala živjeti s tada 19-godišnjom Helenom. Kuću je iznajmio i uselio k nama. Vikendima je Helena dolazila na ručak i tako smo se nas dvije zbližile. Tada mi je Luka bio apsolutno nepodnošljivo, hiperaktivno stvorenje s kojim se nikako nisam mogla složiti. Ludila sam kad sam zbog njega propuštala Prijatelje jer je gledao crtiće na videu po 666. put. Koristio je moju četku za kosu, jeo moje čokoladice i krao moje olovke. Sreća moja da sam 89


otišla na studij dok ga nije potpuno puknuo pubertet. Stalno smo se svađali i mirili, natjeravali oko gluparija kao mačka i miš, ali s vremenom smo se ipak zavoljeli. A sad frajer ima pravog komada, i to kojeg! S nogama do neba. Bila sam nekako ponosna na njega. Gledala sam kako krajolik ubrzano promiče pred mojim poluotvorenim očima, glave naslonjene na drhtavo prozorsko staklo autobusa, potpuno isključenih misli, s diskmenom u ušima. Sutra me čekao novi radni dan. Trebalo se dobro naspavati. U slušalicama sam osjetila krckanje jer je nekome u blizini sigurno zvonio mobitel. Nakon nekoliko trenutaka ustanovila sam da je to ustvari moja Motorola. Morala sam je ponijeti sa sobom jer je Marina izričito tako naredila, ali nisam se nadala da bi mogla zazvoniti baš u nedjelju navečer! Pogledala sam na zaslon. Bila je to ona. Što li sada hoće od mene? – Eeeva! – Da, Marina, izvoli – pokušala sam zvučati najljubaznije što mogu. – Gdje si ti sada? – Uvijek postavlja tako glupa pitanja. Kao da je nju briga gdje sam sada. Mogla bih biti i na probnom putovanju na Marsu. Svejedno bih se trebala vratiti na Zemlju u slučaju da moram obaviti neki strašno važan zadatak. – Vraćam se u grad. Bila sam posjetiti mamu. – Znači, bit ćeš u gradu za kojih pola sata? – Da, što trebam učiniti? – Ne mogu vjerovati da je to tako pitam. Tako sam jebeno ponizna. – Ivica me nazvao, ima gripu i ne može sutra doći na posao. To znači da bi ga ti mogla zamijeniti nekoliko dana. Samo sam ti to htjela reći. Tako da ćeš raditi dvokratno, ali, 90


ne brini, dobit ćeš malu naknadu. Malu naknadu? Radit ću isti posao, u dvije smjene, za dva radnika i za to dobiti malu naknadu..? – Eeva? Jesi li tamo? – Valjda sam dugo šutjela jer nisam imala što za reći, ali sam onda čula samu sebe kako govorim: – Da, Marina, računajte na mene. Mislila sam da nikada neću sama sebi priznati da mi je ovaj posjet samo dao do znanja kako kod kuće nije baš najljepše, ali je svakako lakše.

VEČER ZA DAME Meni je još i dobro u životu. Soliram. To mi se čini sasvim OK. Nisam luda potencijalna zaljubljenica izgriženih noktiju u bjesomučnoj potrazi za Onim pravim, iako sam svjesna da je to ona moja tiha željica koja se oglasi u gluho doba noći kad se prevrćem po krevetu. Uhvatim se tada dubinskog analiziranja vlastitog života i situacije u kojoj se trenutno nalazim. Konstatacija – nije baš ljubavno zadovoljavajuća. Zašto se žene osjećaju manje vrijedne ako pored njih nije određeni muškarac? Zar je on jedini faktor koji nam može potvrditi da smo lijepe, inteligentne, kreativne, samostalne, sposobne… U redu, možda kad se mrvicu udebljamo na strateškim mjestima (ne postoje strateška mjesta – nismo sretne ni kad nam se poveća obujam grudi, ni guze, ni nadlaktica), nemamo pojma kako popuniti formulare na pošti ili banci, ne znamo promijeniti gume na automobilu, kupujemo gotove sastojke za francusku salatu, a njegovoj mamici to NIKAD ne bi palo na pamet, itd, itd. 91


Kad nam sve to lijepo serviraju, očekuju da ih nagradimo što su nam otvorili oči. Brane se prozirnim sranjima kao npr. – Nije ti to uvreda, nego samo upozorenje/savjet, želim ti pomoći da to promijeniš… Mi žene jako volimo mijenjati navike svojih mužjaka – oni to dobro znaju i stalno nam prigovaraju – ali bome i oni žele mijenjati naše! Da bi potkrijepila sve ovo o čemu pričam, moram dati primjer iz stvarnog života, života moje Helene. U pauzi između dvije smjene koje trenutno odrađujem, bila sam pozvana kod nje na ručak i kratkotrajnu siestu koja je uključivala obaveznu kavu i prepričavanje romantičnog vikenda na skijanju. Dokrajčile smo Helinu francusku salatu koju dotični gospodin nije mogao jesti zbog zamrznutog povrća, a kao što već rekoh, to nije način njegove mamice. Prvo moram napomenuti da jadna Helić ima ogromnu šljivetinu na čelu koju je dobila pri adrenalinskom naletu u kojem se spuštala nizbrdo bez kompletne zaštitne opreme i poljubila stablo pored staze. Njen dragi, kojeg sam u sebi oslovljavam Narcis zahvaljujući njegovoj opsjednutosti vlastitim likom i djelom, nije zadobio ni najmanju ogrebotinu. Ispričala mi je kako je jutra provodila s grupicom studenata koji su – kao i ona – po prvi puta stali na skije i očekivali transformaciju u Kosteliće, ekspres preko noći. Baš kad se uklopila u sasvim simpatičnu ekipu, Narcis ju je prebacio u drugu grupu jer mu se nikako nije sviđao taj Helenin trener. Koji je, ruku na srce, bio "jako zgodno građeno stvorenje što se svakodnevno odijevalo u superuske elastin-trikoe za skijanje kako bi studentice uzdisale nad tim bedrima." Pa je tako Narcis pod hitno Helić smjestio u grupu vitalnih šezdesetogodišnjaka. S kiselkastim smijehom nabrajala mi je neke članove te grupice, od bivšeg vozača limuzina koji je nekada vozio Tita, preko bakica sestara 92


blizanki koje su raspoznavali samo po različitim nijansama obojane kose, do starog bračnog para koji je tamo slavio 43. godišnjicu braka. Svi su oni bili jako dragi, štoviše, simpatični, ali nije to bilo isto. Helić je zaključila da je sigurno bolje što je tako ispalo jer je Narcisova ljubomora zbog zgodnog trenera jedan od sto postotnih pokazatelja njegove velike ljubavi prema njoj. Nakon ručka u restoranu hotela, te kratkog odmora u baru, Helena i njen dragi su odlazili u fitnes dvoranu u kojoj su se zagrijavali do poslijepodnevne utrke na različitim stazama. Iako su njoj sve staze bile iste, i na svakoj je gotovo ostavila glavu. Narcis ju je tjerao da se iskaže, da svima demonstrira kako je mnogo naučila i napredovala u podukama iz skijanja, kako bi se mogao njome ponositi. Nije mu padalo na pamet da Heleni možda uopće nije do toga da postane nova super slalomašica. Ako je tako žarko želio imati upravo takvu djevojku, mogao ju je odavno naći, a ne terorizirati jadnu Helić. Međutim, ona kao da se pomirila s tim njegovim ispadima i nastojanjima da je promijeni u nešto što ona definitivno nije. Kad sam počela Heleni neku spiku o tome kako se ne bi trebala dati zajebavati, odmah me prekinula u nedovršenoj rečenici. – Eva, ja njega tako volim da bi sve učinila za njega. – Ali ne poznajete se jako dugo. – Ma to uopće nije važno. On je taj kojeg sam tražila. – Jesi li sigurna? Tako ste malo zajedno, OK, živite već skupa i sve to, ali nekako mi se ne čini da on… – Ma mi smo srodne duše, to je to. Presjekla me tom rečenicom i dalje se nije dalo raspravljati. Srodne duše, postoji li to uopće? Što je to što je zajedničko u dvoje ljudi, makar se nalazili na dvjema raz93


ličitim stranama Zemlje, što ih može vezati za vječnost? Kad sam bila mala, mislila sam da je moja srodna duša Batman. Imao je sve ono što sam priželjkivala: plemenito srce, istančan osjećaj za pravdu, inteligenciju i sklonost umjetnosti, atletski građeno tijelo upakirano u darkersku odjeću, i, naravno, Batmobile. Kako su godine prolazile, karakteristike moje srodne duše nešto su se promijenile, ali nikako nisam uspijevala prokužiti koji su to glavni znakovi da je netko baš ta duša srodna mojoj. Koje sam sreće u ljubavi, ne bih prepoznala srodnu dušu ni da mi se pojavi pred vratima u celofanu i s natpisom "Za Evu" prikačenim na čelu. Da li dvije srodne duše uvijek misle jednako? Npr. u restoranu su i nikako se ne mogu odlučiti što će naručiti, a kad konobar pristupi njihovom stolu, oboje u glas izgovore: "Meni piletinu u umaku od gljiva i salatu, molim." Rješavaju li sve nesuglasice kompromisnim putem? Kad se skupi hrpa računa na stolu, sjednu i popišu koliko će tko dati za režije ovaj mjesec, a da ni jedno ne završi u dubokom minusu. Imaju li telepatske sposobnosti? Ona dobije mengu baš na dan kad mora održati prezentaciju, a on se pojavljuje u njenom uredu deset minuta prije prezentacije s paketićem Allwaysa? Ne znam što je to što čini dvoje ljudi srodnim dušama, ali znam da, ako ikada sretnem svoju, neće imati više od 90% mojih vlastitih osobina. Pa umrla bih od dosade! Kad bi mi dečko jednako obožavao svaku meni omiljenu pjesmu, pisca, knjigu, vrstu pice… Kada bi se uvijek bavili jednakim stvarima i imali ista iskustva, ubrzo ne bi imali nikakvog materijala za raspravu jer bi nam se komunikacija svela na "I ja isto", "I meni isto". Nikada ne bih htjela da se pretvorimo u klonove, bez obzira što dijelimo zajedničke interese i stavove. A Helenina greška bila je ta što se uvijek 94


tako prilagođavala muškarcu kako bi mu se svidjela, pa makar radila i neke stvari koje joj se ne sviđaju. Tako je ona samu sebe pretvarala u njegovu srodnu dušu, mijenjajući sebe i prilagođavajući se njegovim željama poput kameleonke. Tako je gubila na vlastitoj osobnosti, što je frajere s vremenom udaljavalo od nje. Baš me zanimalo, koliko će dugo Narcis potrajati. Nadam se što kraće. Dala sam mu rok trajanja oko tri mjeseca, a i Linda se složila sa mnom. Poslijepodnevni sati vukli su se jako, jako sporo, dok je kišica tiho kuckala po prozorskim staklima. Na radiju su puštali neke vesele pjesme ne bi li digli slušatelje iz općeg mrtvila koje se poput kuge raširilo po cijelom gradu. Dok sam dolazila na posao, ljude na ulici dalo se nabrojati na prste jedne ruke. Ionako su to bili čudaci koji se šeću gradom po svim meteorološkim uvjetima. Petra je sjedila na svojoj poziciji. Nisam mogla otići do nje prokomentirati svoj obiteljski vikend jer sam ispred sebe rješavala hrpetinu računa koje je trebalo uvesti u kompjuter i što prije platiti putem Interneta. Kako bi pokazao da mi bezgranično vjeruje, Beethoven mi je dao broj svoje poslovne kreditne kartice kojom sam mogla plaćati sve nadolazeće račune kazališne kuće. Mislim da je tu velikodušnu gestu pokazao isključivo zbog toga što se njemu nije dalo baviti još i sa tim. Prije nego što sam ja došla ovdje, račune je uredno rješavala Marina. Ona me stručno uputila u taj postupak prije nekoliko dana. Naravno, nazvala me na mobitel i pola sata opširno opisivala kako ću to napraviti korak po korak da ne bi slučajno, tako "nesposobna kakva jesam", zajebala… Sada se već mogao nazrijeti mali trbuščić ispod Marinine besprijekorno bijele košulje. A meni se u glavi vrtjelo pitanje koji je to jadan, bijedan muškarac taj koji je nju 95


usrećio? Namjerava li možda biti samohrana majka, jer, koliko me sjećanje služilo, na njenoj ruci nisam primijetila nikakav prsten? – Dolaze Alternativci! – začula sam Petru kako mi se obraća još iz hodnika. – Eva, dolaze oni Alternativci! – zadihano je uletjela u ured i znakovito me pogledala. – Ma koji sad alternativci, što, metalci dolaze kupit ulaznice? Ali nema ništa zanimljivo na programu … – Neee, nego oni iz udruge, one alter…alter… – Alterna? Srce mi je trenutno prestalo kucati. Koliko znam, udruga Alterna je trebala imati generalnu probu ovaj tjedan, ali sam, uslijed događaja koji su me pukli kao elektrošokovi ovih dana, na to potpuno zaboravila. Nisam ni znala koji je danas dan. Podočnjake mi se više nije dalo prekrivati puderom, pa sam se zaletjela prema torbici, nervozno kopajući u potrazi za spasonosnom kutijicom. ON je tu!!! – Što sad tražiš? – pitala me Petra. – Puder, jebemu, puder, sto posto ga nisam ponijela sa sobom, baš danas, od svih dana u tjednu ja… – Čemu takva panika? Znam, znam… on je tu. Ali smiri se, nitko od njih neće dolaziti ovamo, pustila sam ih u dvoranu, imat će generalku sat-dva, možeš ga ići gledati iz mraka, neće te još skužiti. Petra me spustila na Zemlju. Naravno, on nema pojma da sam tu i da su mi se usta osušila zbog spoznaje da ću ga opet vidjeti. Ili barem namirisati. Tiho sam se prišuljala dvorani osvrćući se oko sebe ne bi li ugledala nekoga od Alternativaca. U potpunom mraku gorjelo je samo jedno svjetlo koje je bacao visoki reflektor iznad središnjeg dijela pozornice. Nisam vidjela nikoga, ali 96


sam čula pucketanje i škripanje starih daski koje život znače. Dvorana je mirisala na drvenariju i prašinu. Alternativci su počeli šetati pozornicom, noseći rekvizite, stolice, stol, nekakav olinjali madrac i metre i metre prozračnih tkanina. Bilo je tu pet djevojaka i tri frajera. Svi su bili mladi, vjerojatno studenti druge ili treće godine. Njega još nisam našla pogledom. Kad se teški zastor pomaknuo, iz backstagea je izašao on, a preko sebe je nosio nekakvu tamnosmeđu, debelu tuniku. Opasivao je remen oko uskog struka, a kosa mu je neodoljivo padala na oči. Kao da je osjetio da ga netko pomno proučava, podigao je lice prema ulazu, mičući kosu na stranu. Tako sam naglo zakoračila unatrag da sam se, zapinjući o prag, gotovo srušila na dupe. Nisam željela da pomisli kako ga uhodim iako bi najradije cijelu večer sjedila i gledala probu iz prvog reda. Zazvonila je Motorolica. Bez daha sam je otklopila, ni ne pogledavši tko zove, dobro sam znala da bi to mogla biti samo Marina. Osjećala sam njenu prisutnost u samom iritantnom zvuku melodije zvona. – Da? – Eeva, gdje si ti sada? – U kazalištu, radim popodnevnu smjenu, sjećate se? Nije moguće da je zaboravila na to. Pa ona u svakom trenutku mora imati sve pod kontrolom. – Dobro slušaj što ću ti sada reći. Gospođa Montellano večeras odlazi natrag u Italiju i šef se trebao naći s njom na večeri u Sidru. Ali nešto ga je spriječilo tako da mi nije preostalo ništa drugo nego poslati tebe. Ne možemo dozvoliti da propadne jedna večera s tako važnom umjetnicom kao što je ona. – U redu, kad trebam krenuti? – Ipak nije sve tako loše, pomislila sam. Sidro je jedan od najpopularnijih i najskupljih ribljih restorana u gradu. Rezervacije se 97


dogovaraju mjesecima unaprijed. Sve važne face ili oni koji to žele postati jedu tamo, a moj želudac se ne bi bunio na ništa s njihovog fenomenalnog menija. – Kreni odmah sada. I bolje ti je da si pristojno odjevena, skini sav onaj metal sa sebe i digni tu svoju kosu. Nisam mogla vjerovati da mi je Marina to rekla i odmah zatim poklopila slušalicu! Ipak, skinula sam lanac koji mi je visio s lijevog boka, tri naušnice s gornjeg dijela uha, debelu metalnu narukvicu, kožice i lančić s malom lubanjom. Kosu sam podigla u visoki rep što je bio popriličan pothvat jer je bila svježe oprana i totalno neukrotiva. Moram si nabaviti neki učvršćivač u spreju. Javila sam se Petri na izlasku iz kazališta i s tugom u očima krenula prema restoranu. Baš večeras kad sam konačno imala priliku gledati NJEGA i slušati NJEGA, iskrsne nešto tako usrano kao što je ova večera! Stvarno nemam sreće i gotovo. Da ima probe svaki dan opet bi se nešto urotilo protiv mene. A kako ne izlazim baš tako često, nemam prilike vidjeti ga uopće. Na kakvim mjestima bih ga mogla sresti osim u tom jednom jedinom klubu u kojem smo plesali na Halloween i nekoliko kafića za alternativce? Nisam poznavala nikoga tko bi me mogao nekako spojiti s njim i ovo večeras bila je prilika koja se ne propušta, ali naravno, ja svoje životne prilike uglavnom propuštam. Sidro je bilo udaljeno od kazališta svega pola sata mog marširanja u martama. Kad sam došla do restorana već se bilo potpuno smračilo. Ispred je bilo parkirano nekoliko bijesnih auta koji su zanosno blistali u polumraku upaljenih baklji, zataknutih u duguljaste pletene košare s agavama. S bijelog balkona visjela je velika griva tamnozelenog bršljana. Vrata mi je otvorio nasmiješeni muškarac i položio ruke poput zakletve na moja ramena i moj kaput. – Neće ga 98


valjda ukrasi! – mislim si, ali dopuštam mu svlačenje. Potom odmotam pashminu i nju mu gurnem preko podlaktice dok sam pogledom pretraživala ogromnu unutrašnjost ekskluzive. Izvana Sidro ne izgleda toliko velik restoran, ali sala je bila prostrana. Mjesta između stolova je bilo i više nego dovoljno. Svirala je neka dalmatinska glazbica, a miris fine spize ispunjavao je prostor osvijetljen svijećama. Talijanka je sjedila za manjim stolom za četiri osobe odmah uz golemi akvarij, otmjeno pijuckajući aperitiv zajedno s mojom noćnom morom – Violetom! K vragu, kako se ona večeras našla ovdje? Morala sam se psihički pripremiti na cjelovečernje pilanje od strane jedne umjetnički opaljene Talijanke i iritantno zajedljive fifice koja mi je začarala tatu. Najradije bi se te iste sekunde bila okrenula za 180 stupnjeva i vratila u kazalište. Ovo je bilo prvi put da sam se zaista poželjela vratiti tamo. Kad sam ih pozdravila i sjela za stol s njima, obje su pokazale iskreno razočarenje. Objasnila sam im kako Beethoven nije mogao doći, pa su poslali mene. Talijanka je odmah sjetno rekla da joj je jako žao što nisu poslali "donnu piu elegante" (a ne mene) kako je nazivala Marinu. Stiglo je predjelo koje su dame naručile, nekva gusta juha koja je mirisala božanstveno. Sline su mi se skupile čekajući da neka od njih počne jesti pa da se i ja mogu baciti na žlicu. Ali dame su zaključile kako je juha ipak prevruća. Čekale smo barem pet minuta da se malo ohladi. O, k vragu i bonton – zašto nije pristojno puhati u jelo ako smo vučje gladni? S mukom sam gledala jednu pa drugu, vrebajući kao orao kad se sprema maznuti svoju žrtvu, čekajući da konačno posegnu za žlicom. Agoniju mi je dodatno otežavala činjenica da me drage dame kritički promatraju jer sam na sebi imala sasvim obične crne hlače i 99


tanku crnu majicu s 3/4 rukavima. Na zapešćima su se jasno ocrtavali ružičasti tragovi kožica i narukvice što sam ih po Marininoj naredbi uklonila. One su bile odjevene baš za ovu prigodu: Talijanka u profinjenoj bordo haljini dugih rukava i ravnog kroja, dugoj do gležnja, decentno posutoj svjetlucavim nitima, u kompletu s istobojnim dugim šalom. Violeta je nosila bijelu haljinu tankih naramenica od jako finog materijala, ali neukusno pripijenog jer je očito kupila broj manji nego što nosi, kako bi dodatno promovirala svoje obline. Uz nju je obula bijele sandale vrtoglavo visokih potpetica s modrim kamenčićima što su se uklapali u cjelokupan morski ambijent restorana. Juha je bila predivna i pojela sam je za manje od minute, s užasom gledajući kako su njih dvije tek na pola ispraznile svoje tanjure jer su jele prokleto sporo. Bilo mi je neugodno samo tako sjediti i čekati da završe s predjelom. Violeta je to skužila i dobacila: – Trebala bi jesti malo sporije, znaš. Mozgu treba oko dvadeset minuta da pošalje poruku tijelu da je sito. Kuja. Isto se ponovilo i sa salatom od muzgavaca, kuhanom blitvom, ribom na žaru, lešo krumpirom, zelenom salatom i sladoledom od limuna i mente. Da li spominjati način kojim su se obje jako trudile ubaciti me u razgovor koji se odvijao malo na hrvatskom, malo na talijanskom, uz veliku dozu hihotanja i mog zbunjenog osmjehivanja koje je trebalo pokazati da je i meni to nešto jako smiješno. Totalna katastrofa. I zbog ovog mučenja sam propustila NJEGOVU PROBU!? Kako su minute prolazile, tonula sam u stolicu sve dublje, ni delicije ovog restorana nisu mi bile utjeha. Stalno su nam prilazili neki ljudi koji su htjeli pozdraviti božanstvenu talijansku umjetnicu, a te male pauze Violeta je koristila kako bi mi precizno objasnila svoj raspored sljedeći 100


tjedan u kojem je planirala srediti sve detalje oko vjenčanja, neophodno sam joj potrebna, kaže. Nije ju zanimao moj raspored. A agencija koju je angažirala bila mi je itekako poznata. Zvala se "GL'amour".

SAMOUBOJSTVO ZUBIĆ-VILE Najbolja stvar koja se može dogoditi djetetu u četvrtom razredu osnovne škole je da mjesecima grad ostane bez struje. Da, dobro ste me čuli – bez električne energije. Kada svjetlost dana zamijeni mrkla noć, a nema dostupnih blagodati suvremene civilizacije kao što su televizija, video, DVD, kompjuteri, jedino što mu preostaje osim ranijeg lijeganja u krevetić su – knjige! Za vrijeme rata nije bilo čudno kada bi grad ostao bez električne energije danima, pa i tjednima. Kad bi dovršili domaće zadaće, a nije bilo sviranja uzbune za opću opasnost, kratko bi se poigrali na dvorištu. A kad bi sjenke na asfaltu postale izražajnije, sa brojnih prozora začulo bi se kreštanje kojim su nas mamice pozivale kući, na večeru i u krpe. Ali mi smo se sjetili kako izgubiti nekoliko sati u nekim novim, drugačijim, uzbudljivim svjetovima pa smo uronili u knjige. Knjige su bile jedina zabava koja nam je preostala i gubili smo vid pod lelujavom svjetlošću svijeća dok su u pozadini starci slušali domoljubne pjesme i vijesti na krckavim radio-prijemnicima što su funkcionirali pomoću baterija. I tako sam se navukla na čitanje. U početku sam gutala razno razne pustolovne dječje romane, u kojima sam zajedno s pet prijatelja rješavala tajanstvene slučajeve, penjala se na planine, obnavljala 101


stare mlinove i još mnogo toga. Bilo je to ono vrijeme dok sam još donekle vjerovala u Djeda Mraza, danas preimenovanog u Djeda Božićnjaka, Malog Isusa, Zubić-vilu… Kad me počeo pucati pubertet, tražila sam nešto više od pukih dječjih avantura, po mogućnosti neku zanimljivu ljubavnu priču ili podvalu starijim, autoritarnijim likovima. Uskoro sam našla beskrajno zadovoljstvo uz Adriana Molea. Nakon njega živjela sam uz djecu s kolodvora Zoo, Gimnazijalku, Scarlett O'Hara, Gordanu i brojne ljepotice iz džepnih izdanja ljubavnih romana do kojih sam dolazila na razno razne načine. Mamina frendica bila je jedan od mojih glavnih dilera. Kada bi došla kod nas na kavu s mlijekom u prahu, prišla bi mi i u ruke gurnula mali, meko ukoričeni romančić, na srpsko hrvatskom jeziku, da mama ne skuži. Naime, njoj nije bilo baš drago da njena pametna i bistra kćer, buduća intelektualka, gubi vrijeme uz tako trivijalno štivo u kojem se zna da će Rick i Jane živjeti dugo i sretno do kraja svijeta. Bila sam svjesna da je možda u pravu, ali i dalje sam voljela čitati moderne bajke, priče o nesretnim ljubavnicima koji su unatoč brojnim životnim preprekama završavali zajedno. To me ispunjavalo nekim lijepim osjećajem, nekom nadom da je ljubav ipak ono što je najvažnije čovjeku, a ne bol i rat što je u to vrijeme harao mojom zemljom. Bila je to duševna hrana i nisam je se namjeravala odreći. Slijedile su neke nove faze, kada sam se prebacila na Cornwallicu, Rendellicu i opus Agathe Christie gotovo neutaživom glađu za detektivima, zločinima, obdukcijama i kriminalom u svim oblicima. Bilo je to u skladu s mojom sve mračnijom identifikacijom i prelaskom na darker side. Bilo je tu i nekih spontanih uleta kao što su Waltarijevi briljantni povijesni romani, Kingov repertoar morbidnih priča, Sheldonove inspirirajuće heroine i Robbinsov svijet holivudskog seksa. 102


Ukratko – onako kao što televizomani prate seriju od podne do jedan, film od jedan do tri, pa drugu seriju nakon filma, tako ja čitam knjige – malo jednu, pa malo drugu, pa malo treću. Nikada mi se ne pomiješaju različiti likovi i radnje. Svaka priča meni je posebna i neponovljiva. I zato jednostavno NE MOGU razumjeti ljude koji u svom životu nisu pročitali ni jednu jedinu knjigu (osim možda lektire, a to ne računam), kao što je npr. Linda! – Opet čitaš – rekla mi je jutros. Ignorirala sam je, udobno zavaljena na kauču s Nescafeom u ruci. – Daj malo spusti tu Bibliju – opet se oglasila, govoreći o ogromnom novom Cooku kojeg sam posudila u knjižnici. Meni broj stranica nije presudni faktor, uzet ću knjigu koja mi se učini zanimljivom, bez obzira ima li ona 30 ili 330 stranica. – Moram ti nešto ispričati, nećeš vjerovati. – OK, pričaj – protegnula sam noge do malog taburea i čekala da se Linda ispovijedi. Naime, sinoć opet nije spavala doma i znala sam da se situacija s onim tipom sa Halloween partyja zahuktava. – Ne znam jesi li skužila kad sam došla doma… zapravo, uopće nisam spavala doma, nego sam samo došla po neke stvari prije posla… – Daj, Linda, ne moraš me to pitati, znam da si spavala kod nekoga, a sad pričaj! – Jooj, pa nema se tu što puno pričati. Uglavnom, poslije onog partija u Yin Yangu smo popili još jedno piće i tako, malo pričali… ma serem, odmah smo se pohvatali na prvom mračnom uglu prije nego što smo došli do njegovog stana. E sad, tu je jedan mali problem, on živi sa starcima, tj. ima svoju veliku sobu u potkrovlju obiteljske kuće, ali nekako me pegla osjećaj da njegovi starci uvijek mogu čuti kad je došao jer mora proći stepenicama odmah uz balkon njihove spavaće sobe, a kroz te prozirne zavjese mogli su 103


nazrijeti dvije siluete, a ne samo jednu. – Pa dobro, je li to onda problem? To što starci znaju da vodi komada u sobu? Uostalom, koliko ima godina? – 24. Studira ekonomiju, već je pri kraju s faksom. – Ajde, baš super. Sviđa ti se jako? – Mmm, daaa… Ne moram napominjati kako uopće ne spavam od te jedne noći s njim… Fenomenalno je neumoran! – To je super. Imaš maratonca. – O, da! Čak više ne nosim gaćice ispod suknje, znaš, tako nam je lakše. Nekako mi se više nije dalo raspravljati o Lindinom nenošenju gaćica. Velika stvar! Pa žene nisu nosile gaćice dok jednog lijepog dana Katarina Medici nije svijetu objavila da će za idućeg lova jahati postrance na ženskom sedlu. Muškarcima je time pokvarila užitak u lovu jer su dotad mogli uživati u lijepim prizorima zapuha vjetra. Mnogi su negodovali, ali su neki poput pisca Henrija Estiennea, odobravali novotariju – Ženama je novi odjevni predmet koristan – pomoći će im da budu uredne, štitit će ih od prašine i zime i spriječiti da previše pokazuju. Gaćice im također pružaju određenu zaštitu od razuzdanih mladića koji kradom zavlače ruku pod daminu suknju. Kao da su se dame bunile. Evo ja se ne bi bunila kad bi ON bio moj razuzdani mladić. Što me samo opet podsjetilo. Uf, koliko sam jadna što ga još nisam uspjela upoznati. Kad bih o sebi čitala u nekom ljubavnom romanu, tko zna bi li završio s hepi endom. Bila bih gospođica na Titanicu, a on pripadnik treće klase i nikada se ne bi upoznali jer bi nas u tome spriječila ledena santa. Kada bih bila forenzičarka u potrazi za zlokobnim serijskim ubojicom, on bi prije završio kao novi leš na obdukcijskom stolu nego kao moj partner-detektiv iz 15. policijske po104


staje. Da sam zatočena u visokom tornju negdje u mračnoj, stravičnoj šumi, on bi se izgubio u noj prije nego što bi našao put do tornja. Ne, meni hepi endovi nisu suđeni. Eto, tko kaže da žene ne fantaziraju jednako često koliko i muškarci. Nema pojma! Doduše, neki znanstvenici su ustvrdili (pitam se samo kako?) da muškarci pomisle na seks svakih sedam sekundi. To dakle ide po principu: Mmm, idem si po pivo jedno. Baš je fino. Ledeno. Kapljice se kotrljaju po oblinama boce. Kao po oblinama Salme Hayek. SEKS. Glo, glo, glo. Da vidimo što ima na televiziji. Ajme, opet sapunice… koje smeće meksičko. Ali, ova mala nije loša. Topić će joj se rasprsnuti na dekolteu. SEKS. Vidi, vidi, repriza od tekme. Mogao bih to malo pogledati, ionako nemam pametnijeg posla. To što znam rezultat nije važno, utvrdit ću gradivo. Eno onog šupka Bechkama. Ma kako se to čudo može sviđati onoj mojoj? Sigurno sada slini sa svojim frendicama dok gledaju tekmu, a ne kuže se u nogomet. Eh, mala moja, večeras se vidimo. SEKS. Bolje da se vratim čitanju… a mogla bih maznuti nešto slatko, pomislila sam i skoknula do kuhinje. Trebalo mi je gorivo da me malo digne prije nego krenem u kazalište. Na programu je bila predstava Alterne koju sam jedva čekala vidjeti. Napokon ću iz prve ruke saznati kako se ON preziva, kakav je glumac, a ako bude sreće, možda ga kasnije i ulovim, onako slučajno, u backstageu. Moram se pripremiti, dignuti šećer u krvi i bit će mi bolje. Linda i ja imamo jednu kutiju u kojoj držimo slatkiše. Kutija jednostavno nikad, nikad nije prazna. Obje smo lude za muesli pločicama i napolitankama. Linda obožava razne vrste čipsa pa ni toga nikada ne smije nedostajati. Zajedno kupujemo namirnice svaki drugi tjedan u nekom od velikih trgovačkih centara (ah, mrzim ih, al kad ne možeš bez njih). Tom prilikom svaka u kolica potrpa i što treba i ne treba. Na 105


kraju se tu nađe najviše slatkog. Našla sam samo paketić mandulata, slastice koju smo kupile nedavno. Prije nego nas obje zapljusnuo val PMS-a pa smo poharale kutiju. I ne znam koji vrag me natjerao da ga cijeloga pojedem. Bio je fantastičan, ni premekan ni prebrašnjav, sladak koliko treba, s obilnom količinom veće narezanih badema. Žvakala sam posljednji komadić. Prefino. A onda – krc! Presjekla me nepodnošljivo tupa bol! Zagrizla sam prokleti komadić badema toliko snažno da je uletio… Gdje je to mogao uletjeti..? U rupu! Kakvu sad rupu..? RUPU U PROKLETOM ZUBU! Da, i ja sam obično ljudsko biće s rupama u zubima koje čekaju Sv. Nikada na popravak. Sve dok se ne dogodi ovakva izvanredna situacija, ne mrdam prema omraženoj zubarskoj stolici. Bol je postajala sve jača. Pulsiralo mi je nekoliko ritam-sekcija u glavi, a faca mi je postajala sve bljeđa i bljeđa. Ne mogu ja to. Ne SADA. Ne mogu otići popraviti taj jebeni zub! Imam toliko drugih obaveza. Večeras mi je predstava. Večeras mi je ON!!! Razmišljala sam, ludila, bjesomučno se vrtila po sobi, držeći dlan preko lijeve strane čeljusti, kad je u sobu umarširala Linda. – Što ti je? Nije ti dobro? – krenula je prema meni, odloživši torbu. – Mmmmm! – pogledala sam je plačno. Nisam imala hrabrosti naglas izgovoriti jebenu činjenicu da je odlazak zubaru neizbježan. Gotova stvar. Nema više Zubić-vile. Bacila se s litice. Linda nije puno govorila. Iskopala je telefon negdje iz dubina našeg naslonjača i utipkala broj. Kada sam shvatila da mi je upravo zakazala termin kod zubara, bilo je prekasno za reagiranje. Naime, od onih sam koji će radije mazo106


histički podnositi bol, u vječnoj nadi da će "uskoro prestati boljeti", samo da ne moram na zubarsku stolicu. Također ne gutam nikakve pilule protiv bolova dok se ne počnem previjati po podu a ljudi oko mene zovu hitnu pomoć. Moje menge su jedinstveno iskustvo, i meni i mojoj neposrednoj okolini jer ne znam i ne želim znati što je Ibuprofen. Nakon neprospavane noći, neutješna što sam propustila možda posljednju priliku da opet progovorim nekoliko riječi s NJIM, jutro je stiglo prebrzo, i našla sam se u odvratno bijeloj prostoriji. Sjedila sam na neudobnim minimalističkim stolcima, preuskim za moju dragu guzu, kao da su ih donijeli iz nekog vrtića. Pored mene još je nekoliko jadnih izmučenih duša s podočnjacima do gležnja čekalo svoj red za sudbonosni trenutak koji se neizbježno približavao kako su minute prolazile, dok smo svi pogledavali prema malenom okruglom satu ovješenom iznad nas. Bila je tu neka žena u kasnim pedesetima, s hrpom bijelih vrećica sa tržnice, iz kojih je protestiralo razno povrće. Spremna sam se kladiti da je smrad slanih srdela dolazio iz neke od njenih poliester tvorevina. Kad je primijetila da gledam u njenu povrtnu prtljagu, ošinula me pogledom ledenijim od mojih ruku koje sam grčevito stiskala uz prekrižene noge. Bio je tu i neki dečko, strašno visok i strašno mršav, velikih, tamnih očiju, u širokoj trenirci koja ga je doslovno progutala. Šetuckao je čekaonicom, tj. prelazio iz jednog superuskog hodnika u još manji, nervozno grickajući usne i proučavajući dosadne plakate "upozorenja" na zidovima. Oduvijek mi je zanimljivo promatrati ljude s kojima sam se zbog igre slučaja negdje našla. Ne poznajemo se i vjerojatno se više nećemo vidjeti, upoznati. Ali zbog nekog razloga, baš taj dan smo se zajedno našli upravo na ovome mjestu i sada činimo jednu malu grupu patnika koji čekaju 107


isti neugodni ishod. I meni i njima sada kroz glavu prolazi isti scenarij koji nas čeka, i možda to stvara određeni fluid među nama, povezujući nas u jednu cjelinu. Dečko je bio na redu prije mene. Nije se predugo zadržao. Samo zbog nekakve kontrole, vjerojatno. A onda je red pao na mene. Jaaako polako krenula sam prema bijelim vratima, znojnim dlanovima hvatajući hladnu kvaku. Kad bi barem onaj trenutak ulaženja u ordinaciju mogao potrajati vječno! Sve je prokleto blijedo i smrdi na dezinfekcijska sredstva. Zubar je odjeven u bijelo, rukavice koje navlači su također bijele, ma bijeli se i njegov porculanski, savršeni osmjeh koji mi je uputio prije nego se nemilosrdno obrušio na moju usnu šupljinu. – Vidiš, to je samo mali karijes… već malo u naprednoj fazi… – nešto je mrmorio pored moga uha, kuckajući i kopkajući opušteno i bezbrižno kao da se nalazimo usred zelenoga polja. Karijes! Ne znam točno što je to, ali znam da boli. Boli, boli!!! Možete li mi dati neki jaaaki lijek protiv bolova? Epiduralnu za cijelu glavu? Ili mi dati potpunu anesteziju? Ili me jednostavno pustiti kući, a zub neka se pokvari do kraja, neka jednostavno otpadne od truleža?! Naravno, to mu nisam mogla reći, širom razjapljenim ustima, a ona gnusna cjevčica mi je isisavala slinu, iritantno šuškajući. Onda je krenuo. Nije ga se više moglo zaustaviti. Upalio je onu prokletu zujalicu i počeo odstranjivati karijes, a meni su suze krenule u tri reda. Zzzzzzzzzzzz! Pa stane. Zzzzzzzzzz! Pa opet stane. Čovječe, ovo će trajati cijelo jutro! 108


Ipak, nije trajalo cijelo jutro. Kad je odstranio mrskog neprijatelja iz zuba, jednostavno je učinio sve što je bilo u njegovoj mogućnosti. Dobila sam lijepu plombicu. I opet mi se tako lijepo osmjehnuo. Naravno, čovjek voli svoj posao. Uživa u našoj boli. Zbog naše boli dobiva lijepu plaću. Zbog naše boli ide na ljetovanje. I zimovanje. I tko zna što još. Studirao je da bi mogao rovariti po tuđim usnim šupljinama. Ma ne mogu shvatiti da to zanimanje nekoga može privlačiti? OK, što da onda mislim o ginekolozima? Jeste li skužili kako vam nakon nekog mukotrpnog trenutka u životu sve izgleda puno ljepše i drugačije? Kad vam padne ogromni kamen sa srca, odmah ste lakši 10 kila? Tako sam se i ja osjećala kada sam izašla iz zubarske ordinacije i krenula u nove radne pobjede. Ma sve mi je bilo prekrasno. Ona jadna žena, koja je ostala iza mene u čekaonici prestravljena lica, bila mi je gotovo simpatična. Sunce se sramežljivo guralo iza oblaka na jutarnjem nebu, a ljudi su živahno hodali ulicom, neki zamišljeni, neki udubljeni u raspravu sa prijateljima, mame su gurale kolica, pohlepno žvačući još tople slance ili krafne, a penzići su puževim stazama slineći u papirnate maramice polagano napredovali prema malenom trgu gdje se okupljaju da raspravljaju o izborima i vječnoj borbi s penzionerskim vjetrenjačama. Odmah sam se primila mobitela da se pohvalim Lindi i Heleni. Ipak je to bio pothvat ravan transplataciji srca! Linda je još sneno promrmljala nekoliko rečenica tipa – strašno joj je drago da sam se napokon opametila i popravila taj karijes. Helena je samo bila jako ponosna na mene. Lako njoj, nikad se nije bojala zubara. Zato ima holivudski osmjeh. Helena mi je još s uzbuđenjem prenijela novosti iz svog 109


ljubavnog gnijezda: njen Narcis je odlučio upisati se na tečaj plesa, a naravno, to je podrazumijevalo i to da će mu partnerica na parketu biti Helena. Sve je to divno, krasno, ali ostaje jedna činjenica… Helić ima dvije lijeve noge. Ne, stvarno, ona kao da nema noge uopće. Nikada nije voljela plesati, iz jednostavnog razloga što u sebi nije imala ni mrvicu ritma. Zbog toga čak nije htjela ići na svoju maturalnu zabavu, pa je na kraju odlučila ipak ići, ali je nogu zamotala u zavoj, izmislivši da je uganula gležanj, baš par dana prije maturalne zabave. – Što da radim, Eva? – bila je očajna. – Ne mogu mu reći da sam uganula gležanj i povezati zavoj, jer to ne može trajati vječno, i što ću onda poslije toga? – Ne znam… stvarno ne znam… – Ne mogu ni izmisliti da imam neku deformaciju na stopalu. Pa on zna moja stopala kao svoja vlastita! – A da mu jednostavno kažeš da ne želiš ići s njim? – Neeee… nema šanse! – Zašto? – Pa, prva stvar, reći će mi da sam pokvarena kad ne bi htjela učiniti to, njemu za ljubav… On želi da draga pleše s njim… na svim tim večericama i domjencima… A druga stvar, što ako se ja ne upišem s njim na tečaj, pa on tamo nađe neku žensku? Aha, u tome je bila stvar! Narcis je sklon švrljanju, kao što smo već Linda i ja mogle zamisliti. Helić ga jednostavno nije željela ispustiti iz ruku. Ni pod razno. – Pa što da ti onda kažem? Upiši se s njim na tečaj, probaj, vidi kako će ti ići. Ako stvarno bude katastrofa, valjda će i on skužiti, pa se ispišeš i gotova priča! – Mm, da… možda bi tako i trebala učiniti. Thanks, Eva, ti si najbolja savjetnica! Nakon posla, na kojem se nije događalo ništa novo. I 110


dalje sam u martama nabijala kondiciju trčeći iz ureda po gradu, obavljajući sitnice za Beethovena i povremeno zahtjevnu, trudnu Marinu, vraćala sam se kući zajedno s Petrom. Prepričavala mi je dojmove s predstave, jer je sinoć došla pogledati to remek djelo, kako ga je nazvala. Alterna je uprizorila nekoliko najpopularnijih Shakespearovih priča u fantastično, ironično scensko djelo, u kojem se kroz maštovitu fabulu progovaralo o nekoliko suvremenih društvenih problema. Nisam uopće sumnjala da predstava nije bila zanimljiva. Osobito zbog činjenice da se u nekoliko prizora pojavljivao ON u nekoj odrpanoj, jadnoj suknji. Ah, da sam ga barem mogla vidjeti! Ali tako je to kad si u mojim martama. Nije nam se dalo odmah ići kući, pa smo odlučile ostati u gradu na kavi. Vrijeme je bilo prelijepo da bi bilo istinito jer se bližio kraj studenoga. Kad sam se toga sjetila, odmah me počeo boliti želudac jer se tatino vjenčanje približavalo opasnom brzinom. Pred oči mi mozak prilijepi viziju dražesne Violete na onoj paklenoj, uštogljenoj večeri s upitnom rečenicom: – Imaš li barem pratioca za moju svadbu? Tada nisam znala što bih joj odgovorila jer da sam rekla – Nemam! – smijala bi mi se direktno u facu, nabacujući sažaljive komentare, a da sam rekla da ga imam – lagala bih, i to jako. Nije mi padao na pamet ni jedan prijatelj koji bi mogao odglumiti mog dragog. Postoje li agencije za iznajmljivanje pratioca? To bi bio pravi posao! Trebali bi imati ljude za sve prigode. Rent a pratioc! Trebate li nekoga privlačne vanjštine da vas prati na svečanu večeru, maturalnu zabavu, pričest, vjenčanje, pogreb? Nazovite nas odmah i dobit ćete buket cvijeća i tropsku kornjaču gratis! Zvuči odlično, ali svi dobro znamo da 111


postoje takve agencije. Dame koje tamo možete iznajmiti zovu se escort dame. Imaju li i escort gospodu? Tek sam to poslijepodne, šećući gradom primijetila da su svi izlozi u gradu već bogato dekorirani u Božićnom duhu. Tako je to kod nas. Uvijek mora biti nešto. Potrošači, navalite! Uvijek ima razloga za peglanje kartica. Ako nije Božić, onda je Nova godina. Ili Valentinovo, maškare, Uskrs… Ono što me najviše iritira je što uopće nisam skužila – ti su izlozi već dobrih mjesec dana tako dekorirani. Sa svih strana blistale su šarene kuglice, mašnice, zvončići, umjetni snijeg… Sve počne tako jebeno rano da uopće nemaš neki lijepi osjećaj dolaska Božićnih blagdana. Ta propaganda predugo traje. Dosadi ti, čovječe. U studenom, dok je i vrijeme nekim meteorološkim čudom bilo prelijepo za ovo kalendarsko doba, saonice i sobovi jednostavno nisu imali efekta. Ali možda to i nije toliko važno jer Božić slave i na pješčanim plažama u Australiji. I dok sam tako lunjala po gradu bez nekog cilja razmišljajući o tome što bih mogla kupiti za gricnuti, naletjela sam na Alena, dečka koji je radio u Beethovenovom omiljenom restoranu. Nisam skužila da mi se netko na ulici javlja i potom zaustavlja, dok me nije iznenadila težina na ramenu po kojem me potapšala njegova teška ruka. – Pa ti ne gledaš kud hodaš? – nasmijao se svojim zaraznim osmijehom. – Malo sam se zamislila… zapravo, razmišljala sam o nekoj hrani… Nisam stigla ručati. To nije baš bila istina, ali već sam rekla da kikiriki koji maznem iz Beethovenovog ureda i kavu iz automata ne mogu smatrati ručkom. – Nisi valjda na dijeti? – pitao me. – Ma neee, samo nemam vremena uvijek kupiti nešto 112


konkretno dok sam na poslu. Znaš kako je u menzi… – A da, čuo sam to. Ja ti nisam nikada bio student, ali frendovi su mi pričali kako je hrana katastrofalna. A žele dobiti titulu "sveučilišnog grada"? Teško… – Alen je prebacio golemi ruksak s jednog ramena na drugi. Iako je bio gotovo tridesetak centimetara viši od mene, uvijek sam ga doživljavala nekako infantilnim. Možda je to bilo zbog njegovih bucmastih obraza i vodenastih očiju, ili smiješnih džemperića koje je nosio kada nije bio u radnoj kombinaciji bijele košulje i crnih hlača. Redovito ih je stezao remenom koji je još više isticao trbuh što se prelijevao preko hlača, ali Alen je ipak bio strašno simpatičan dečko koji se uvijek trudio da mi učini i najmanju uslugu. – Hej! – opet me tresnuo po leđima – Kako bi bilo da odemo zajedno nešto pojesti? Možemo ići na palačinke u jedan novi bar, otvorio se nedavno i još nema gužve. Malo sam zastala. Nisam od Alena očekivala poziv, ali palačinke su zvučale jako primamljivo mom gladnom želucu. Moja Zubić-vila očito je počinila samoubojstvo jer je u tom trenutku nije bilo da me upozori hoću li moći propisno žvakati. Alen je bio ushićen što sam pristala. Bar nije bio daleko od trga. Nalazio se na samom uglu jedne novije zgrade friško ofarbane u bijelo, ali već ispisane brojnim pametnim grafitima. Ljubazna teta donijela nam je jedne od najfinijih palačinki koje sam ikada jela, prelivene pudingom od vanilije i posute očišćenim višnjama. Kad sam napokon pojela, sve do zadnje mrvice, a bile su užasno zasitne, Alen je polako dovršavao svoju treću porciju. – Obožavam palačinke – izjavio je, glasno mljackajući i ližući prste. Stvarno je jeo s guštom, kao neko malo dijete. Ubrzo je i diskretno podrignuo. Onda smo počeli raspravljati o omiljenim jelima i djetinjstvu. Meni se tako zijevalo da sam s nelagodom gutala slinu, pokušavajući spriječiti taj 113


prizor mene s razjapljenim ustima. Alen je bio i drag, i dobar, ma srce od čovjeka, ali… Jednostavno, bio je naporan! Udavio me s tonom nepotrebnih pitanja na koja sam, onako pospana, odgovarala prilično kratko. Razgovor se pretvorio u neku vrstu intervjua. Nadugačko i naširoko mi je nabrajao sastojke iz nekih neobičnih recepata koje već godinama skuplja jer bi volio otvoriti samo svoj restoran. Povremeno bih se oglasila sa kojim "A da?" ili "Super…", a Alen se jednostavno nije gasio. Ispitivao me o planovima nakon studija, o tome namjeravam li i dalje živjeti sa cimericom ili se vratiti kod staraca pošto mu nisam rekla da su razvedeni. Onda smo nekako došli do teme ljubavnog stanja. – Nemaš dečka? – pitao me nešto tišim glasom. Lice mu je počelo primati jednu ružičastu nijansu. Čelo mu je cijele večeri bilo orošeno i zasukao je rukave džempera XXL veličine koji je njegovom širokom torzu bio premalen. – Nemam… – a što da mu drugo kažem? Nije mi se dalo objašnjavati kako sam nesretno zaljubljena u Cobainovu reinkarnaciju. – Znači, slobodna si, onako, vikendom, ne radiš vikendom? – čupkao je upotrijebljenu salvetu na male komadiće i ubacivao ih u pepeljaru. Bio je tako nervozan. Znala sam na što cilja. – Ne radim vikendom. Ali, znaš… – počela sam, želeći ga poštedjeti nekog očitog odbijanja, ali on mi je upao u riječ. – Mogli bi onda nešto raditi zajedno? Onako, kino, šetnja…? – sad je bio grimizno crven, a meni je bilo još neugodnije nego njemu. – Ne znam baš. Eto. Uspjela sam. Rekla sam ono što zaista mislim. Stvarno, kako odbiti tipa koji ti je inače drag kao frend, ali nikako ne možeš biti s njim, pa ni da je zadnji pripadnik 114


muške vrste na Zemlji, apokalipsa dolazi i o vašem seksu ovisi budućnost čovječanstva?! Nema lijepog načina. Istina je da nikada, ali baš nikada ne bi mogla biti s njim. A istina boli. Iz bara smo izašli u roku od pet minuta. Ponudila sam se platiti polovicu računa, što je Alen galantno odbio, jer, na kraju krajeva, ipak je on pozvao mene. Bilo je jako hladno pa smo brzo hodali, ne govoreći ništa. Kad smo si mahnuli na raskrižju kod pošte, gledala sam Alena kako odlazi, ruku zabijenih u džepove ogromne jakne i tužno pokunjena lica. Osjećala sam se ko zadnje govno. A što sam mogla napraviti? Bio je to klasičan primjer iz nekog od romana koje sam gutala.

MUKE PO VIOLETI Cijelim putem prema agenciji "GL'amur" u glavi sam vrtjela one općepoznate riječi koje se izgovaraju prilikom vjenčanog obreda, kao što su "u dobru i zlu", "voljeti i poštivati", "sve dok nas smrt ne rastavi", bla, bla, bla. Ustanovila sam da mi se baš smrt čini idealnim rješenjem. Kako bi to bilo da se Violeti nešto dogodi… Na primjer da nestane s lica Zemlje. Bože moj, nisam ja ZLA, ne želim nikome nesreću, bol, ali jednostavno si ne mogu pomoći dok mislim o Violeti kao svojoj budućoj maćehi! Ona će biti prava pravcata maćeha iz bajke. I njoj je zrcalo najbolji prijatelj, a svakako bi joj bilo lakše iz tatinog života eliminirati mene. Ne mogu zamisliti kako će u budućnosti biti sve rjeđi odlasci s tatom na piće ili u 115


restoran, a znam da će se Violeta potruditi i da što manje dolazim kod njega. Meni će s vremenom dosaditi naganjanje s njom i počet ću dolaziti kod tate samo kada nje ne bude u stanu. Moliti ću Boga da ne vidim nikakve inkrimirajuće dokaze njezine seksualne aktivnosti s mojim ocem (tangice ili halteri na podu ili kutije kondoma u kanti za smeće). Doista, nikada ne razmišljamo o vlastitim roditeljima kao o seksualnim bićima koja su morala učiniti ono nešto da bi mi došli na svijet. A tek spoznaja da i oni imaju nešto na što se pale! Bože sačuvaj, pa to je bolesno! Nekoliko puta sam se uhvatila kako razmišljam o tome je li moj stari bolestan kad se pali na tako mladu curu koja bi mu mogla biti kćer. Na to mi je Linda iskreno rekla da jednostavno prestanem misliti o tome jer to što se on pali na prekrasnu dugonogu plavušu nije znak njegove perverzije, već pokazatelj normalnog funkcioniranja muškog mozga, kao i ostalih dijelova tijela. Također mi je stalno na pamet dolazila mamina ignorancija vjenčanja.. Da se radilo o nekom drugom članu obitelji, nekom rođaku ili prijatelju, sigurno bi petsto puta izvadila svu svoju garderobu iz ormara i slagala odjevne kombinacije, te na kraju s uzdahom zaključila da opet nema ništa za odjenuti na vjenčanje. A nikako ne bi htjela doći u crnom, jer svi dolaze u crnom, kako na sprovode, tako i na vjenčanja. Love nikada nema dovoljno da bi si priuštila nešto malo bolje, jer ipak, ima ona dvoja gladna usta koja treba hraniti, jedna u gradu studiraju, a druga se motaju po kući, s vremena na vrijeme komunicirajući u jednostavnim rastavnim rečenicama – Imamo li sira ili salame u frižideru? – Njena šutnja bila je očiti znak da izbjegava razgovarati o problemu. Znala sam da je cijela situacija muči i to potiskivanje nikako nije bilo dobro. Što je dulje skupljala sve u sebi, eksplozija bi mogla 116


poprimiti katastrofalnije razmjere. Mogao bi ponovo nastupiti veliki prasak. Banula sam u agenciju poprilično zadihana. Žurila sam s predavanja koje se odužilo dobrih petnaest minuta. Kiša i vlaga u zraku učinili su svoje pa sam nervozno micala naelektrizirane pramenove kose iza uha, odljepljujući ih s obraza, a traperice su mi bile mokre i slijepljene uz listove. U manjoj prostoriji za povišenim pultom sjedila je zgodna i savršeno našminkana djevojka. Grickajući vrh kemijske, tipkala je po tastaturi tako ritmično i brzo da se činilo kao da je to zabavlja. Spustila je nezainteresirani pogled prema meni dok sam tresla jadni mali kišobrančić, a krupne kapi padale su po ulaštenom parketu. Moje marte su ostavile nekoliko istaknuto blatnjavih otisaka, no kad sam to skužila bilo je prekasno da se vratim pet koraka unatrag i obrišem noge na debelom otiraču pred vratima. – Izvolite? – upitala me sa svog prijestolja, vrteći se na skupocjenom uredskom stolcu. – Došla sam… kasnim, trebala sam se ovdje naći s jednom djevojkom… – Violetom? Da? Rekla je da vjerojatno kasnite. Uđite unutra, svi su već tamo. Uputila sam joj zahvalan pogled pa krenula prema zamagljenim staklenim vratima koja su se otvorila sama i propustila u ogromnu ljubičasto-ružičastu sobu. Tamo su, uz srebrnu prečku na kotačićima nakrcanu raskošnim bijelim haljinama stajali Antonio/Tony, Violeta i još dvije njene razdragane frendice. – Eva, hvala Bogu da si napokon došla! Kiki i Nevena već su probale svoje haljine! Kakve proklete haljine, htjela sam upitati. Nije bilo riječi o nikakvim haljinama. Pa nismo sve tri djeveruše? Ali, ispostavilo se da je Violetina originalna zamisao koja se i 117


Tonyu strašno svidjela ta da mi najbliže mladencima moramo nositi haljine što ih je Violeta donijela iz Italije posljednji put kada je tamo snimala editorijal za neku modnu marku koja je meni bila apsolutna nepoznanica. Ona je snimala editorijal u njihovim krpicama, a onda su oni njoj te iste krpice dali, pa ih sada želi na nama? Nisam vidjela smisao u tome da se uguravam u njenu konfekcijsku veličinu dvanaestogodišnjeg djeteta, ali ona ga je očito vidjela, jer je kao munja dojurila iz druge sobe k meni, noseći mi neku veličanstvenu kombinaciju tila, šifona i svile svijetlozelene boje. Tony me gurnuo iza paravana. Nije mi preostalo ništa drugo nego da skinem svoju ionako mokru odjeću i krenem u nemoguću misiju. Potrajalo je to neko vrijeme. Uspjela sam prebaciti tkaninu preko svoje guze, a kada sam izašla i pogledala se u visoko ogledalo, bila sam nekako ponosna. Jest da je svaki milimetar haljine pucao po šavovima, a lepršavi rukavi na meni su bili uski do laktova, ali zato su mi blijede sise iskočile iz okruglog izreza kao dvije lopte, pa sam samu sebe podsjetila na ljubavnicu Luja XIV. Očito su Violeta i ekipa bili impresionirani mojom pojavom jer su s nevjericom u očima promatrali kako se saginjem i navlačim marte na noge. – Što to radiš? – vrisnula je jedna od Violetinih cura, nisam znala koja. – Pa obuvam se – slavodobitno sam odvratila. U toj haljini i martama bila sam ko mačak u čizmama. – Nećeš valjda nositi to na ovu haljinu!? – zavapila je Violeta. Ako ti tako mogu dignuti tlak, naravno da hoću, pomislila sam, ali rekla sam samo: – Ja to nosim na sve. Naravno da je Violeta počela padati u nesvijest i kukati kako joj želim upropastiti njenu "vizualnu koncepciju", pa 118


sam nakon nekog vremena ipak odlučila popustiti i rekla joj da ću posuditi sandalice, samo za nju, ali i tih nekoliko minuta njenog očaja bilo mi je sasvim dovoljno, poput griza najfinije čokolade. Slijedio je čitav niz odabira. Najvažnija stvar svakako je bila vjenčanica. Violeta nije bila sigurna hoće li odjenuti nešto seksi ili nevino. Nije znala želi li se osjećati kao Playboyeva zečica ili androgina vila, kako je komentirao Tony dvije haljine koje su ušle u uži izbor. Na kraju je pobjedu odnijela Playboyeva zečica, tj. superuska bijela haljina bez naramenica, s visokim prorezom do preko polovine bedara kroz koji će se jasno vidjeti podvezica kričavocrvene boje. Meni je to djelovalo jako neukusno, ta podvezica me podsjećala na otvorenu ranu, ali tko sam ja da išta kažem. Kiki i Nevena su blebetale umjesto mene. Nije mi bilo jasno zašto me, osim zbog probe ove haljine, Violeta uopće pozvala. Sigurno se htjela naslađivati, ali to joj nekako i nije uspijevalo jer kako je vrijeme odmicalo, ja sam i dalje bila cool, dok je njoj već počelo sjajiti čelo i pod tonom pudera. Bile su to teške muke – između toliko odgovarajućih tijara izabrati baš onu pravu, naći savršene naušnice koje neće biti preupadljive i skrenuti pozornost s mladenkinog dekoltea, uzeti cipele od sedefasto bijele kože s potpeticama toliko visokim da visinom ne premaši tatu… Ali svaka čast Tonyju! Taj čovjek je razbio sve predrasude koje sam do tada možda stvorila o njemu. Stvarno je bio majstor jer trebalo je pretrpjeti sva ta graktanja, ciktanja i uzdisanja, neodlučnost i nedostatak inspiracije ili zdravog razuma prilikom odabira veličine i oblika slova kojima će na baršunastim karticama pisati mladenkino i mladoženjino ime, te datum i mjesto vjenčanja. A da ne spominjem kako se čovjek trudio i sat vremena pretraživao galeriju slika na svom računalu dok Violeta napokon nije odabrala figurice koje će 119


se naći na vrhu ogromne svadbene torte. Nije bio problem što ih je trebalo naručiti preko Interneta jer se više nisu mogle nabaviti kod nas. Violeti dodatan trošak nije bio problem pošto je agenciju odlučio platiti moj tata. Bila sam uvjerena da joj je već dao jednu svoju kreditnu karticu na korištenje. Osobito kada sam bacila pogled na meni restorana u kojem će se održati svadba koji je nudio neka od skupocjenih specijaliteta, od najskupljeg pršuta, sira, preko juhe od tartufa, janjetine na tajlandski, flambiranog sladoleda od zelenog čaja, sve do najfinijih sorti vina. Tony je zajedno s Violetom i njenim fificama pronašao idealnu svadbenu tortu. Dogovorili su se da će sljedeći tjedan obavezno morati odabrati temu cvjetnih aranžmana kojima će se ukrasiti gotovo sve postaje svadbe. A njih je bilo. Violetin stan, tatin stan, restoran u kojem se nalaze Violetini, tatina firma, svi automobili, sala za vjenčanje, predvorje hotela u kojem će prespavati neki važni gosti, naravno, Violetini. Bila je to zaista stravična muka, odlučiti se između aranžmana koji su se spektakularno zvali San Ivanjske noći, Istočna fantazija ili Rapsodija u tamnoplavom… Također, Tony je dogovorio probe nekolicine bendova koji su svirali po vjenčanjima, a Violeta je inzistirala na tome da od svakoga benda čuje najmanje pola sata svirke, kako bi bila sasvim sigurna da će glazba koju oni stvaraju posve odgovarati njenim profinjenim očekivanjima. Tony je svojoj dražesnoj, profinjenoj klijentici pokazao dugačak popis mogućih bendova te nemilosrdno prekrižio bend zvučnog imena Strina. Naravno, Violeta se nije namjeravala sramotiti "nekim narodnjačkim drkarošima" kako ih je profinjeno nazvala. Od svih tih pustih popisa, fotografija, uzoraka i zagušljive arome koja je dopirala iz spravice što je ispuštala 120


miris jasmina u prostoriju, u glavi mi je počelo nemilosrdno pulsirati. Prstima sam masirala sljepoočnice, nadajući se da je fascikl kojeg Tony spušta s bijele police posljednji kojeg treba pregledati. Violeta me bijesno ošinula pogledom. – Tebi je sve ovo strašno naporno, je li? E, sada zamisli kako je tek MENI! – rekla je gotovo plačnim glasom. Jedna od njenih fifica suosjećajno ju je pomilovala po glavi. – Ne znam kako je tebi, ali meni je stvarno DOSTA za danas. E pa stvarno više ne mogu glumiti ljubaznost, a još manje strpljivost. Osim toga, haljina me cijelo vrijeme toliko stiskala da sam bila prisiljena stegnuti trbušne mišiće i oni su me počeli boljeti od napetosti. Ha, barem neke koristi od svega toga, pomislila sam. Okrenula sam se prema paravanu i izgulila haljinu s tijela, navlačeći još uvijek vlažne traperice. Čula sam Violetu kako nešto nervozno mrmlja kako sam bezobrazna ili nešto tako, ali više mi stvarno ništa nije bilo važno jer sam bila preumorna za bilo kakvu vrstu sukoba. – Čujemo se – kratko sam rekla na odlasku iz tog ružičastog pakla, a Tony mi je u ruku tutnuo veliku vrećicu u kojoj se nalazila moja zgužvana haljina. Kad sam izašla iz agencije, već je dobrano pao mrak, a noć se činila tako vedra i mirna, kao da cjelodnevne nevere nije ni bilo. Ulice su bile sasvim suhe i bura mi je lagano sjeckala lice, ali sve je bilo bolje kad sam se sjetila da me doma čekaju Linda, kokice i nova komedija Bena Stillera. Jebeš vjenčanje! Rekla bi Scarlett – sutra je novi dan.

121


KINDER IZNENAÐENJE Čekala sam u beskrajno dugom redu ljudi na socijalnom. Svakih pet minuta pogledavala sam na sat, a vrijeme se vuklo prokleto sporo. Ispred mene naguralo se minimalno deset osoba, a isto toliko bilo ih je iza. Za sve je vrijedilo ono "što bliže oltaru, to bolje", naime, većina ljudi ima meni neshvatljivi običaj prilijepiti se za onoga tko je na redu ispred njega, kao da će samim time ubrzati protok. Nitko ne poštuje tzv. liniju privatnosti. Ta jadna linija blijedo žute boje koja je nekoć bila vidljiva, sada se tužnila na prljavi pod, neobnovljena i potpuno beskorisna. Naravno, te iste osobe koje se nemilosrdno naslanjaju na tuđa leđa i ramena nikada nisu miomirisna, obično imaju problema uho-grlo-nos naravi, njihovo dahtanje za vratom nemoguće je ignorirati, uz obavezno glasno uzdisanje koje bi im navodno moglo olakšati činjenicu da se red pomaknuo za dva do tri milimetra. Još su mi bolji drugi pacijenti koji tiho komentiraju, gunđajući o tome kako su ovi ispred preslobodni, prekomotni, pa što oni misle da svi imamo vremena, pa kako te službenice tako sporo rade, žure na posao, na ručak, po unuka u vrtić… Ako se dogodi da netko zaista primjetno predugo obavlja svoje na šalteru, topot cipela i čizama postaje sve glasniji, šuškaju novine, kuckaju kišobrani, preživaju se žvake… Sve to odvija se u intervalima, jer kada se dotična osoba napokon okrene i brže-bolje grabi prema izlazu iz paklenog kruga, s gotovo orgazmičkim izrazom lica koji usput poručuje okolini "ha, ja sam gotov/a", ostali se smire na sljedećih pet minuta, a onda napetost ponovo raste. Ma kažem vam, čekanje u socijalnom je prava drama! Glavnu ulogu ima službenica s visokom punđom, naočalama tankih okvira prikačenima na vezicu od perli 122


koje konstantno skida i stavlja, dugim, crveno nalakiranim noktima glasno lupa po tastaturi, još glasnije udara pečate i povremeno poseže za mentol bombonima iz vrećice svoje kolegice na šalteru broj dva. Tu je i jedan od većih faca, debeljuškasti birokrat u preuskom odijelu, nakrivljenoj kravati i tri pramena pomno začešljanih preko sjajne ćele. On povremeno stupa na scenu, obično donoseći ili odnoseći fascikle. Mi u redovima smo zapravo nesvjesni statisti jer nastupamo u masama, ima nas puno i stalno se izmjenjujemo. Nama je najvažnije doći na red i napokon izreći svoju rečenicu zbog koje smo prisiljeni na sceni čekati i po cijelo jutro. Dogodi se tu i mnogo obrata, na primjer, kada neki statist sa ushitom pređe preko linije privatnosti, dolazeći na red, a službenica skine naočale i na šalter natakne karticu na kojoj crnim debelim markerom piše PAUZA DO PODNE. A tek je 11:30. I tako sam se ja cijelo jutro mentalno gubila po socijalnom, umjesto da rješavam papirnate poslove. Naravno, oni su me čekali čim se vratim iz pohoda na dokumente koje je Beethoven trebao što prije. Za to ima mene da stojim u martama i zamišljam kako s užitkom upotrebljavam njihovu željeznu kapicu na nekolicini jako pristojnih ljudi koji se guraju pored mene. Ako do sada nisam pokupila ni jedan sezonski virus, nakon ovoga zasigurno u meni friški bacili trčkaraju maraton rugajući se niskom stupnju imuniteta. Mama me nazvala da mi kaže kakve nas sve boleštine očekuju ove zime što je već pomalo i došla u pravom ruhu jer su jutra postala sve hladnija i nitko se više nije folirao po gradu u tankim hulahopkama. Uglavnom, upozoravala me da ne podcjenjujem dobru staru magiju limuna i čaja, izbjegavanja šire mase ljudi (moš mislit!), golicanje u tan123


kim majicama bez potkošulje i sušenje kose bez fena, a dobro zna da fen ne koristim već godinama. Sve te dubokoumne rečenice popratila je stalnim šmrcanjem i pauzama u kojima je ispuhivala nosić, a kad sam je posprdno pitala čujem li ja to neke naznake prehlade, odvratila je: – Daj ne pitaj me gluposti – i počela nešto o Luki. Dobra strana vremena provedenog u zagušljivoj prostoriji krcatoj prehlađenih i još bolesnijih ljudi je ta da čim izađeš van, zapuhne te val svježeg zraka koji ti probode pluća tako da jedva dišeš, ali onda shvatiš da si pobjegao iz more i da te vani čeka vrli novi svijet. Sada sam gotovo na svakom uglu mogla osjetiti miris pečenih kokica i kestena. Ljudi su već padali u predblagdanski šoping triler i vukli tone vrećica. U svakoj trgovini bila je neka vrsta akcije, a sa zvučnika se puštalo Zvončiće i company, idealnu konzumersku podlogu koja nesvjesno potiče na punjenje kolica. Vratila sam se sa stanke za ručak. Petra mi je dala znak da je šef nekamo odjurio i da se vjerojatno više neće vraćati u kazalište, što je značilo da sam slobodnija i mogu polako završavati preostale poslove. Trenutno sam punila koverte s pozivnicama na predstavljanje knjige jedne naše 20 i nešto godišnje novinarke/fotografkinje koja se vratila iz New Yorka i napisala autobiografiju o svom ogromnom iskustvu što ga je stekla u tri godine provedene u lažnom glamuru i zvjezdanom sjaju Velike jabuke. Na predstavljanje je pozvana standardna mješavina političara, samoprozvanih javnih osoba i novinara. Kada sam napokon posložila te pozivnice, krenula sam u prekopavanje starih novina jer nakon Alternine predstave nisam stigla pogledati ima li u novinama ikakvih izvještaja o tome. Beethoven je besplatne primjerke dnevnog tiska dobivao svakoga jutra u točno osam sati, a one tjednike koji su ga zanimali kupovali smo Ivica ili ja, ovisno tko je radio jutarnju smjenu. Kada bi ih pročitao, sve dnevne novine 124


nalikovale su na prvoaprilsku šalu djeteta s posebnim potrebama, jer ih je Beethoven okretao i prevrtao na sve strane, presavijao pod različitim kutovima, ostavljajući na njima masne mrljice i kapi soka od brusnice. Sve križaljke bile su ispunjene crnom kemijskom, a neki dijelovi članaka podcrtani ili čak grubo istrgnuti, kao da je miš grickao novine. Katastrofa. Listala sam i listala, ali samo u jednom listu naišla sam na omanji članak u kojem nisu bila navedena imena glumaca, uz šturi komentar predstave kao "zanimljivog viđenja mlade subkulturalne formacije s naglaskom na globalizacijski mehanizam destrukcije ljudskoga lika". Jako informativno. Na fotografiji se mutno nazirao njegov lik u grotesknom pokretu, zajedno s još dvoje za koje nisam mogla sa sigurnošću reći jesu li muškarci ili žene. Tako, opet nisam saznala ništa novo. Zar je moguće da u jednom gradu, u kojem navodno svak svakoga zna, još uvijek znam samo njegovo ime i registraciju auta? Ako je to uopće njegov auto. Kada je već došlo vrijeme da odem, ostala sam još pola sata i pretipkavala nešto za seminar, namjeravajući ga danas dovršiti i odmah ovdje isprintati. Oglasila se Motorola i već sam pomislila kako Marinu nisam čula poprilično dugo, ali na zaslonu je bio nepoznat broj. Bilo mi je to čudno jer znam da ovaj broj nema nitko osim šefa i Marine. Javila sam se, a ljupki ženski glasić predstavio se kao Beethovenova ženica i meni je odmah pao mrak na oči. To je ona dama kojoj treba dizati pakete što joj stižu iz kataloških kuća jer ona jadna nema vremena. Prošli puta sam joj doteglila paket direktno do kućnih vrata kao da sam neka kombi-dostava, ali nje nije bilo kod kuće, a Petrina mamanjihova spremačica kuće - rekla mi je da su svi na večeri. Nisam znala čime se gospođa Branić bavi, ali nedavno mi je Ivica napomenuo da je gospođa profesorica francuskog 125


jezika i trenutno polaže magisterij. Neću priznati da sam se raspitivala o Beethovenu i njegovoj obitelji, ali Ivica je još dodao da imaju dvoje djece, oboje talentirane i s glazbenom naobrazbom. Već sam mogla zamisliti Beethovena kako, kao Zeus sjedi poluzavaljen u mekom naslonjaču, češkajući si bradu i nebeskoplavim okicama ponosno promatra svoje dvoje djece što ispred kamina stvaraju božanstvene melodije na violini i harfi. Zapravo, ja nisam ni znala kako izgleda milostiva njegova supruga, ali za nepunih sat vremena, saznat ću i to. Jurila sam k njoj. Naime, trebalo je obaviti jedan zadatak svjetske važnosti. Glavi akter toga zadatka bilo je slinavo, dahtavo i čupavo stvorenje koje se trebalo odazivati na ime Beni. Kažem – trebalo. Jer, kada sam se pojavila pred ulaznim vratima, nestrpljivo me očekivala Beethovenova supruga, cupkajući u mjestu, taj mali, živahni terijer nije se htio maknuti od mene. Skakao mi je po hlačama i grickao nogavice. Gospođa ga je uzalud dozivala sebi, nastojeći mu prikačiti tamnoplavu uzicu, ali mali je zapeo za mene i nije se htio dati odvući. – Inače nije ovakav. Mislim da zna što ga čeka, pa je to njegova reakcija na stres – pokušala mi je objasniti, ali nisam je shvatila. Gospođa mi je pružila ruku, nježnu i meku, bilo me strah da ću joj skršiti dlan. – Možeš me zvati gospođa Leonarda. Dođi, sigurno se smrzavaš – pozvala me unutra, a čupavo klupko slijedilo me u stopu. Ona je objesila uzicu na zid u uskom hodniku i odvela me u veliku, svijetlu prostoriju dnevnog boravka, koja je izgledala baš onako kako sam je zamišljala, samo u njoj nije bilo Beethovena i djece, a umjesto kamina, u kutu sobe nalazila se blještavo bijela kalijeva peć. 126


Nespretno sam se okretala oko sebe, ne znajući trebam li sjesti u jedan od ogromnih trosjeda prekrivenih dvobojnim jastučićima, a Leonarda je netragom nestala u hodniku. Beni se skutrio u pletenoj košarici pored stolića za kavu, izazovno me gledajući bistrim, smeđim očima dok je grickao pseću igračku. Zveckanje čaša natjeralo me da se naglo okrenem i gotovo srušim gospođu koja je donosila limunadu. Odložila je pladanj na niski stolić i sjela na trosjed, pa sam sjela i ja, nasuprot nje. Tišina je bila preglasna dok sam je promatrala kako križa vitke noge u gustim bordo čarapama. Nosila je suknju od tvida i prsluk, karirani kompletić tamnosmeđe boje, ispod prsluka bež košulju od svilenkastog materijala koja se kopčala bisernim perlicama. Prava profesorska uniforma, sve je bilo na svome mjestu, svaki porub, svaki detalj. Posegnula je za limunadom, otpivši tek gutljaj, a ja sam nesvjesno ponavljala njene kretnje, kao hipnotizirana, svjesna njenog kritičkog proučavanja. – Ti se zoveš Eva, je li tako? – upitala me nakon podulje stanke. – Tako je. Gospodin Be… vaš muž me je uzeo kao zamjenu za Marinu. Ups! Skoro mi je izletjelo Beethoven. – Ah, da. Marina je trudna, zar ne? Tako draga, draga djevojka. Ne znam što sam na to trebala reći, ali šutjela sam, prebacujući čašu iz jedne ruke u drugu. – Ali znaš, Beni se nikada nije tako obradovao nekome koga prvi put vidi! – Stvarno? – Da, obično je miran ili nervozno laje jer se boji. Ali ti… Ti mu se sviđaš na prvi pogled. Jeli tako, Beniću moj? Beniću moj maaaali! – Beni joj je skočio u krilo i počeo se umiljavati, a ja sam gledala kako se oklop hladnoće te žene 127


raspada poput starog papirusa dok je milovala Benijev čupavi trbuščić. Prema njemu se odnosila kao prema bebi. To je fascinantno kako se ljudi vežu za svoje kućne ljubimce i doživljavaju ih kao ljudska bića, osobito ove malene vrste, "psiće za pratnju". S vremenom vlasnici pasa i njihovi ljubimci počinju nalikovati jedno drugome, poprime neke sličnosti, vlasnici često govore kako ih njihov pas razumije bolje od ljudi. Priušte im svaku stvar. Neki idu toliko daleko da im nakon smrti plaćaju misu kao moja teta Biserka svom "pokojnom" Reksu, pokopanom u stražnjem dvorištu njene kuće. Obožavam životinje, iako nikada nisam imala ljubimca, jer je mama smatrala da oni samo pridonose prljavštini i neredu u kući. A ona je alergična na dlake. Kad sam popila limunadu, Leonarda je Benija privezala za uzicu i uvalila je meni u ruke, ponovno nestajući iz sobe, da bi se odmah potom vratila, zaogrnuta debelim šalom i glomaznim kaputom gotovo iste nijanse kao njene bordo čarape, s bijelim krznenim ovratnikom. Znakovito me pogledala. – Idemo. Moram se naći sa sinom koji će me odvesti na kolodvor. Putujem u Istru na seminar i neće me biti pet dana… je li tako, Beniću, pet dana nema tvoje mamice, Beniiiću maaali moj, moraš biti bez mamice tako duuugo! Opet ga je podigla u naručje i energično pomazila po nemirnoj glavici, a meni još uvijek nije bilo sve sasvim jasno. Onda je potegnula patent na svojoj ogromnoj torbi i iz nje izvukla neke papire. Bio je to Benijev zdravstveni list i nekakva knjižica, te vizitka na kojoj je u okviru u obliku pseće šapice pisalo ime i adresa Benijevog veterinara. Upalila mi se lampica. Ona želi da odvedem Benija kod veterinara. Ona je zvala prije desetak dana da me na to podsjeti, a ja to kao nisam zaboravila jer nisam imala posla pa sam 128


mogla samo na to misliti. Beni je njihov pas i oni su vlasnici od kojih se očekuje da se skrbe za svog psa. Kako se ja uklapam u tu priču, ne znam. Ali dok sam stajala na trijemu, s uzicom u jednoj, a papirima u drugoj ruci, Leonarda je već zalupila vratima automobila koji se sjurio s nizbrdice prema kući i odmah nestao iza ugla. Bio je to isti automobil kakav je vozio On i s uzdahom sam opet pomislila na njega. I na to kako ga nikako ne uspijevam vidjeti. Spustila sam pogled prema Beniju, a stvorenje me gledalo tako slatkim pogledom da mi je odmah bilo milo. Jadan psić, nije ni slutio da će mu uskoro spičiti ogromnu injekciju i toplomjer u guzu. Spustila sam se na koljena i pogladila ga po njuškici, a on me odmah počeo lickati po ruci. Neodoljivo malo biće! – OK, mali, a sada ćemo potražiti tog tvog veterinara. Zvonio je telefon. Mislim, prokleto je zvonio. Bila sam pod tušem i na brzinu sam navukla frotirni ogrtač na sebe i dohvatila slušalicu koja nije prestajala s iritantnom zvonjavom. Pomislila sam da me možda zove mama jer samo ona bi mogla biti dovoljno uporna u čekanju da joj se netko javi nakon dobrih deset minuta koliko sam ignorirala svijet. Ali nije bila mama, nego Helić. – Pa što se ti ne javljaš kad si doma? Isključen ti je mobitel! – Da, pokušavam slijediti savjete tipa posvetite sebi najmanje sat vremena dnevno. – Hm, čini se da ti ne uspijeva, je li? – Očito ne kada razgovaram s tobom, a mokra kosa mi se cijedi na tepison – Bila sam opako ironična i nisam čula da je Helin glas nešto nervozniji i tiši nego inače. – Moram pričati s tobom. Radi se o… Pa, zapravo, najbolje da dođem kod tebe. Mislim, ako smijem. – Glas joj 129


je podrhtavao. Ne mogu vjerovati da sam tako strašno zvučala. – Naravno, samo uleti. Doma sam i ne mičem se odavde. Idem staviti kuhati čaj od mente. Spustila sam telefon na stolić i krenula u kuhinju. Toliko o mojih samoposvećenih sat vremena. Upalila sam liniju i napunila keramičku zdjelicu keksima. Poravnala presvlake na sofi i naslonjaču, istresla jastučiće, bacila hrpetinu reklamnih letaka, besplatnih novina i prošlotjednih TV-vodiča iz košarice za časopise, pronašla Lindinu izgubljenu čarapu na Garfielda i svoj katalog CD-a kojeg sam posudila od kolege s faksa. Mokre mrlje mojih stopala već su se napola osušile kad je Helena otvorila vrata, ulazeći bez zvonjenja i kucanja, baš onako kao što sam je uputila. – Evo mene. Vani je Sjeverni pol – rekla je dok je otkopčavala kaput i skidala šal, rukavice i torbu s ramena. Sve je uredno složila u hodniku pa oprezno stlačila sofu nasuprot mene. Dlanovima je obuhvatila šalicu s čajem, grijući promrzle ruke i puštajući da joj para miluje crvenkasti nos. Jako je loše izgledala. Neispavano, umorno, klonulo. Znala sam da nešto nije u redu čim sam je vidjela. Kako je bila poznata radoholičarka, nisam vjerovala da je posao razlog iscrpljenosti. Nismo se vidjele od kada se vratila sa skijanja i promjene na njoj bile su vidljive i alarmantno zabrinjavajuće. – Helić, nekako si mi… Umorna. Je li sve u redu na poslu? – Da, sve je u redu. Radim punom parom kao obično, nema stajanja. – A doma je sve OK? – upitno sam je pogledala, miješajući šećer u šalici. Helena ne stavlja šećer u čaj. Ni u kavu. Ni na palačinke. Ona živi bez šećera. 130


– Pa recimo da je. To nije bio odgovor koji sam željela čuti. Nije to bio onaj smiješak koji je Helena imala svaki put kada je bila sretna, zaljubljena i općenito zadovoljna. – Recimo? – Ne. Nije. Ništa nije u redu. Bože, ja ću poludjeti. Odjednom je ustala sa sofe, naglo skočivši, pa nastavila šetati po sobi. Zastala je pored prozora i dva puta šmrcnula. Ustala sam i ja i dotakla joj rame. Bila je mnogo viša od mene, ali u tom trenutku činila se tako sitnom i krhkom, kao dvopek. Oči su joj bile pune neisplakanih suza, a usne je skupila u tanku crtu poput prekida programa s ekrana. Između očiju pojavila se jedna mala bora i to je bio očit znak borbe s plačem. – Helena, što ti je? – Znaš, rekla sam ti prošli tjedan da mi opet kasni menga. – Da? Tebi često kasni. Kad si stalno na dijeti. – To sam i ja pomislila. Ali onda su se poklopile i neke druge stvari. Otišla sam u ljekarnu i kupila sam si onaj mali test. Znam da to nije sto posto sigurno ali… ali… – gutala je suze, a ja sam je čvrsto uhvatila za ruku. – Ali što? – Bio je pozitivan, Eva. Možda sam stvarno trudna – zatreptala je i obrisala suzu s lica. – Pa to je… to je baš super! Preplavio me ushit. Nije li to nešto zbog čega se treba veseliti? Helena je odrasla, sretno zaljubljena, čemu sada suze? Već dugo je svi tjeraju da se napokon uda i rodi dijete, a sada je bila u stalnoj vezi, doduše, ne baš sa savršenim partnerom, ali oboje su zaposleni, imaju stan, imaju mogućnosti, imaju ljubav! Nije li najprirodnije da vezu okrune brakom, a dijete koje je stiglo malo ranije od planiranog bila je samo još jedna ogromna kap ljubavi u čaši života. 131


Šokirala me njena izjava. – Ne to nije super. To uopće nije super! To je užasno! – Vratila se na sofu i obuhvatila glavu rukama. – Kako možeš nešto tako reći? – Nisam mogla vjerovati. – Zato jer je to nešto najgore što se moglo dogoditi. A sama sam si kriva. – Ali, Helena, govoriš kao da ti je 15 godina i još uvijek te hrane starci! – Rekao mi je da je to užasno i da on to ne može podnijeti. Tako znači! Narcis, kretenčina! Napokon je pokazao svoje pravo lice. Helena mu je tolerirala prepotentnost, bahatost, opsesivnu ljubomoru, iskorištavao ju je kako mu je god palo na pamet, a sada, kad se dogodilo nešto ozbiljno kao što je bebač, nabija joj osjećaj krivnje i misli samo na svoje jebeno dupe. Helena mi je ispričala kako je burno reagirao kada mu je pokazala test i odmah joj naredio da posjeti svog ginekologa kako bi bili sto posto sigurni. Još joj je rekao da je glupa jer nije pazila i uzimala kontracepcijske pilule, pošto zaštita nije bila njegova briga, a ako misli da je to razlog zbog kojeg će je oženiti, grdno se vara. Kada ga je upitala da li se on uopće misli njome oženiti, posprdno joj je odvratio neka ne pomišlja da će ga neka ženska djetetom samo tako upecati! Plačnim glasom rekla mu je kako je mislila da je ovo što oni imaju ipak nešto ozbiljno, a on joj je rasplinuo sve oblačiće svojom izjavom o njegovoj samostalnosti, slobodi i utrci za lovom, uživanju u životu u kojem za dijete nema mjesta. Ako ga ipak želi zadržati, može to učiniti, ali na njega neka ne računa. Helena je tada pokupila svoje stvari i već tjedan dana ne žive zajedno. Nije ju nazvao. Nije joj ni poruku poslao. Kada je progutala početni bijes i ponos, nazvala ga je na posao, ali tajnica joj je rekla da je otpu132


tovao radi nekog posla i dolazi u grad za tri dana. – Tako mi je žao, Helena. Ali sada vidiš kakav je. Ostavi ga dok još imaš vremena. – Vremena za što? Još ga volim. Ne mogu bez njega. Mrzim, mrzim njegovo ponašanje, ali ne mogu prestati misliti o nama. – Zar bi ti zbog njega pristala na pobačaj? I dalje živjela s njim, dok mu ne dosadiš, dok ne nađe neku drugu koja će mu kuhati i paziti ga kao ti? – Ne znam. Nemam pojma… sve je tako komplicirano. Sutra imam dogovoreni termin kod ginekologa. Sutra ću sve znati. Onda možda odlučim. Sada ne znam. Nismo više progovorile ni riječi. Nisam imala snage raspravljati s njom. Dovoljno je odrasla da vidi kakav je taj tip u kojeg se zaljubila. Ne trebam joj soliti pamet. Kad se Linda vratila doma, zatekla nas je kako šutimo buljeći u TV. – Što gledate, sapunice? Bože, pa stvarno vam je loše! – Vrckavo je navukla papuče i počela raspakiravati hranu iz vrećica. Ogulila je bananu i glasno mljackala, gledajući u nas. – Hoćete da vam spremim nešto za jelo? – Ne treba, hvala. Idem ja polako. Helena se počela spremati. Kad je otišla, Linda me pitala što joj je. Samo sam slegnula ramenima i upalila laptop. Nervozno sam grickala nokte surfajući Internetom. Petra je poslala poruku. Pitala je hoćemo li se naći, ali nije mi se dalo izlaziti, pa sam joj odgovorila da sam preumorna i PMS nastrojena pa ništa od toga večeras. Kad sam se sjetila da sutra mama dolazi u grad i moram ići s njom u potragu za pristojnim komadom odjeće, najvjerojatnije haljinom za vjenčanje, počela me boliti glava. A još moram stići i na dogovor s Violetom na kojeg ne smijem opet kasniti. Mrzim ponedjeljak. 133


NEOČEKIVANI SUSRET Sjedile smo okružene divovskim fikusima na elegantnim bijelim sjedalicama i ispijale makijata, kada je mama napokon progovorila. Ali jednom kada je počela, nije se mogla zaustaviti. – To je tako bezobrazno i glupo. I nije normalno, na kraju krajeva. Ludost! – Što to..? – nesigurno sam upitala, ipak znajući na što misli. – Pa cijela ta stvar s vjenčanjem! – Nazivala je vjenčanje "stvar". – Ne sviđa ti se Violeta? – Nema sada nikakve veze je li se ona meni sviđa! Ona se meni i ne treba sviđati! Tko sam ja u cijeloj priči da se mene pita jel se ona meni sviđa? – povisila ja ton i nekoliko pogleda oko nas prilijepilo se na njenu zajapurenu facu. Bila je očito uzrujana zbog svega što je tako dugo kuhalo u njoj. – Ne trebam napominjati kako svi znaju kakva je ta… Violeta. Zaboga, djevojka je išla s tobom u školu! Znaš li ti kako se nazivaju oni koji se pale na djevojčice? Pedofili! – siktala je, nešto tiše nego prije, ali i dalje bijesno komentirajući. – Mama, ja nisam više djevojčica. Pa nije ni Violeta. – Na čijoj si ti strani uopće!? – rasparala je vrećicu šećera i ljutito ga trpala u kavu, nervozno šuškajući da se šećer rasipao oko šalice. – Nisam ja na ničijoj strani, nema tu strana… – O, dabome da ima! Ima tu strana itekako, a ti ih ne vidiš, je li? – Stala je miješati žličicom i srknula iz šalice, a bijela pjena zaustavila joj se na usnicama. – Ne vidim. Tata i ti niste više u braku. Niste zajedno. Prema tome, nije da te prevario s nekom… – nisam dovr134


šila rečenicu jer sam se uplašila zbog boli koja je bljesnula u maminim očima. Ne znam koja joj je to bila po redu cigareta danas. Glava joj je klonula. Tek sam tada skužila da je njoj zaista stalo. Stalo joj je do čovjeka s kojim je nekoć bila sretna i s kojim je dobila najdragocjeniji dar – mene. – Eva. Ne želim da si upropasti život zbog neke cure kao što je Violeta. Razumjela sam je potpuno, ali nisam znala što reći. Također, nisam htjela analizirati situaciju kao ratno stanje, s jedne strane zamišljajući Violetu na čelu konjice u blistavim ružičastim ratnim oklopima i s druge strane mamu oboružanu metlom i kloferom za tepih kako se spremaju u presudnu bitku. Tata je nekako ostao izvan svega toga, bezbrižno se smiješeći s visokog prozora srednjovjekovne utvrde, nalikujući na lik sa vitraja. Nisam ga mogla kriviti. Nisam mogla smatrati da je učinio nešto pogrešno. Ako se zaista zaljubio u Violetu, srcu nije mogao zapovijedati. Da nije bila Violeta, mogla je biti bilo koja druga žena, a mama i ja ni tada ne bi bile presretne. Kada je ona našla sreću u životu s Marinom, tata nije ni jednom gestom pokazao da mu je krivo. Naprotiv, podržavao ju je. Samo što ju je prestao nazivati onoliko često kao prije. Nije joj se htio nametati. Pustio ju je da živi svoj novi život, javljajući joj se reda radi, možda svaki mjesec, a sa mnom je nastavio izlaziti. Među nama se ništa nije promijenilo. – A da nije Violeta? Da je neka druga? Bi li ti smetalo? – upitala sam mamu nakon šutnje koja se nadvila nad nama. – Mislim da ne bi. – Protrljala je oči, uklanjajući mrvice skorene olovke za oči koje su joj se skupile u uglovima kapaka. Promatrala sam sitnu mrežu borica koje su se ocrtavale uz tamnosmeđe oči, vrat i ruke na kojima je vrijeme ostavilo svoj trag, lijepo oblikovane nokte i ulegnuto, bli135


jedo mjesto na prstu na kojem je nekada nosila viticu. – Ma bit će sve OK, mama. Ne smijemo se uzrujavati. Tako je kako je, i što sad? Glavno da se mi volimo. – Stisnula sam joj dlan i s olakšanjem vidjela da joj je drago što mi je rekla kako se osjeća. Prinijela je moju ruku usnama i poljubila je, a u očima su joj zablistale suze. No to nisu bile suze tuge, jer u njima sam mogla nazrijeti određeni ponos. – Ti si moja djevojčica, najveće blago. Nikad nećeš znati koliko te volim… možda tek kada budeš imala dijete. – Oh, onda ću se još načekati! – okrenula sam ovaj melankolični trenutak na šalu, a kroz mozak mi je prozujala misao kako bi mama mogla postati (polu)bakica brže nego što se nada ako se rezultati Helenina testa za trudnoću poklope s rezultatima ginekološkog pregleda. Rastale smo se na autobusnoj stanici. Mama je odlazila kući nešto bolje raspoložena, a hvala Bogu, nije odlazila neobavljena posla, jer je našla odličnu haljinu već u drugoj trgovini u koju smo ušle. Mahnula sam joj prije nego su se zatvorila vrata busa i ubrzala prema fakultetu. Sljedeći tjedan imat ću važan kolokvij i trebalo se barem pojaviti na sveučilištu vidjeti kada je termin. Nisam namjeravala propustiti još jedno Maletićevo predavanje, na prošlom satu dijelio je potpise, a mene nije bilo. Baš kada smo Petra i ja izlazile iz kazališta nazvala me Violeta. Znala sam da ću opet zakasniti na dogovor, ali noge u martama su mi bile tako teške i jednostavno nisam mogla požuriti. Cijelo poslijepodne nisam sjela jer se u kazalištu održavao neki dosadni seminar. Beethoven je bio zakopan u svom uredu, a mi smo orlovski motrili da sve bude pod kontrolom i da se svi osjećaju ugodno u našem lijepom gradu. Morali smo sudionicima seminara organizirati prijevoz od hotela do kazališta, platiti ga i odmah 136


proslijediti putne troškove, podijeliti svima prigodne poklon-vrećice, tri doktora znanosti osobno odvesti do njihovih prostorija u backstageu, pritom pazeći da nam jedan od njih doslovno ne umre u rukama, jer je lik pamtio preko osamdeset proljeća, ali još se nije dao maknuti s predavačkog mjesta. Kad mi je Ivica uputio grozničavi pogled, bilo mi je potrebno samo pet sekundi da skužim da prigodni vijenac s narančastim cvijećem nije tamo gdje bi trebao biti (ispod drvene katedre), a Beethoven prilazi pozornici brzinom koju još nismo imali prilike vidjeti. Istog trena sam odjurila u ured, zgrabila taj vijenac, trčeći prema dvorani prije nego su se pogasila sva svjetla. Grupa fotografa našla mi se na putu i vjerujem da su svi dobili modrice na nogama jer sam se probila kroz njih kao Superman. Uspjela sam diskretno položiti vijenac na mjesto i maknuti se u sjenu. Zadnji trenutak prije izlaska predsjednika udruge u tamnoplavom odjelu. Pljesak je progrmio dvoranom. Srećom, cijela ta manifestacija nije potrajala duže od dva sata i izašli smo s posla u uobičajeno vrijeme. Vukla sam čizme prema baru u kojem mi je Violeta zakazala sastanak i pritom stala u svaku lokvu koja mi se našla na putu mislila sam samo o tome kako ću je se što prije riješiti. U cijelom danu nisam našla ni minutu vremena da nazovem Helenu i saznam kako je prošao pregled, ali na kraju sam odlučila – neću je nepotrebno uznemiravati, bolje da mi ona sama javi kada se bude osjećala spremnom. Skrenula sam preko parka uz kojeg se nalazio bar, jedina osvijetljena zgrada u tom području. Mjesto za otmjene face željne fine ambijentalne glazbe i skupih pića. Baš za Violetu. Bacila sam pogled na kiosk koji se nalazio na samom ulazu bara i poželjela kupiti čokoladicu, ali kasnila sam i previše. Kosa mi je bila katastrofa po običaju i gotovo sam se uplašila vlastitog mutnog odraza na staklenoj površini 137


ulaznih vrata. Kraj mene su proletjele dvije konobarice noseći srebrne zdjelice s jagodama u šlagu. U dnu dvorane podignut je podij za glazbenike na kojem nikoga nije bilo, ali su iz nevidljivih zvučnika dopirali zvuci džeza. Tridesetak stolova bilo je potpuno nakrcano i žamor ljudi koji su ispijali pića iz kristalnih čaša lebdio je ambijentom sjajne raskoši. Imala sam dojam da žene dok dolaze i odlaze u smjeru toaleta hodaju gotovo paunovski graciozno, manekenski se prešetavajući u demonstraciji trendovskih modnih kombinacija. Svaka druga nosila je finu suknju ili jednostavnu haljinu, a ja sam se sa svojom prokušanom formulom crnih hlača i majice isticala kao ovca. Violeta je sjedila zavaljena u bež naslonjaču i odmah sam uočila njeno mahanje i zveckanje tankih srebrnih narukvica oko još tanjeg zgloba. S njom su bile Kiki i Nevena i dva dečka kojima sam spol skužila iz profila face. Pretpostavila sam da su to njihovi dečki i divljački se srušila u naslonjač za stolom, pregledavajući blatne mrvice što su mi se nakupile uz rub predugih nogavica crnih hlača. Nisam ni pogledala nikoga od njih, a jedino osvjetljenje bio je mali reflektor uperen prema susjednom stolu i tri male mirisne svijeće što su plutale u zdjelici obojene vode. – Eva, ovo ti je moj kum Marko. Ništa me nije moglo pripremiti za infarkt koji me sekundarno strefio. Violeta ima kuma koji ipak nije Beethoven. Jako zgodnog kuma. Štoviše, prezgodnog! I ima kosu koja mu nemarno pada na najljepše gorkaste čokoladne oči koje sam vidjela. Miriši na limetu. Zove se Marko. I on je moj reinkarnirani Kurt Cobain !!! Odjednom sam se prenula iz tog sumanutog zaključivanja kad mi je ljupka konobarica malo glasnije postavila 138


pitanje "A za vas?" Naručila sam amaro s limunom. Trebalo mi je nešto da me malo vrati. Marko me prodorno odmjeravao sa svoga mjesta, tako malo udaljenoga od naslonjača kojeg sam zauzela, da sam mogla gotovo osjetiti toplinu kojom isijava. U tim očima je bilo toliko toga neizrečenoga među nama i znala sam da to nije samo moje puko umišljanje. Prestrašna je bila ta privlačnost koja je izbijala iz svakog našeg gutljaja pića, pokreta ruke, premještanja u naslonjaču. Jedva sam čekala da se ovaj sastanak približi kraju jer od Violetinog brbljanja nitko nije dolazio do riječi, osim povremenog cvrkutanja Kiki ili Nevene. Nevenin dečko, tj. zaručnik bio je od onih tipova koje vidiš jednom u životu i odmah nakon toga zaboravljaš mu lice. Nije pričao, nije nas gledao. Samo je cijelu večer proučavao prostoriju i rub svoje čaše, te se brinuo da Nevenina ne bude prazna. Također, kad je došla konobarica, platio je sva pića koja smo popili i ostavio dobru napojnicu. Konobarica mu je poklonila svoj najljepši osmijeh i odmaglila, a mi smo se pokupili iz bara prema obližnjem parkiralištu. Violeta i njene male pratilje bučno su se utrpale u zaručnikovu Škodu, bez osvrtanja za nama. Zaručnik je samo slegnuo ramenima i uputio Marku jedan potpuno bezizražajan poluosmijeh, te zalupio vratima i odvezao veselu ekipicu dalje u noć. Marko i ja ostali smo stajati na tihom parkiralištu i tih nekoliko sekunda dok nam je hladnoća oboma pokušavala prodrijeti do tijela čudesno ispunjena nekom slatkom toplinom činilo se dugo poput stoljeća. Marko je uzdahnuo i pozvao me da ga slijedim do mjesta na kojem je bio parkiran već dobro mi poznat automobil. Bila sam mu neopisivo zahvalna što je odmah pokrenuo motor, pojačao grijanje na maksimum i dopustio da dobra glazba prekrije napetu tišinu koja nas je stiskala 139


cijelu večer. Okrenuo je tijelo prema meni. Stisnula sam se na udobnom sjedalu u želji da se nekom čarolijom smanjim ili nestanem, ali istovremeno mi je dolazio nagon luđačkog bacanja u njegov zagrljaj. – Vozim te doma. Znam gdje je to. – Prekinuo je neverbalnu komunikaciju među nama jednostavnim riječima. Znao je gdje stanujem, zapamtio je onu večer kada me spasio od užasnog pljuska. – Super. Nisam znala što reći. Već je dohvatio mjenjač i ubacio se u noćni promet grada. Na svakom semaforu bilo je crveno, a meni je to već bio dovoljan znak da mi je sudbina naklonjena i zvijezde mi se smiješe i sve te gluparije koje su mom praznovjernom mozgu davale pozitivne bodove, a tijelu još više vremena da boravi u Markovoj neodoljivoj blizini. Povremeno bi mi dobacio speedy pogled, a u kutovima usana pojavile bi se dvije minijaturne borice osmijeha i ja sam se na tom sjedalu polako, ali sigurno otapala u gustu čokoladnu smjesu, baš kakvu je Violeta pila te večeri. Ali onda me zgranuo taj podatak: Marko je poznavao Violetu, štoviše, poznavao ju je toliko da joj je bio vjenčani kum! To mi je bilo tako čudno i bez mnogo razmišljanja izletjelo mi je: – Kako to da si baš ti kum Violeti? Zastao je na još jednom crvenom na semaforu. – E, to je malo čudna priča. Znaš, nije da sam se ja baš nešto družio s njom u životu… igrali smo se u pijesku dok smo još bili klinci. Starci nam se poznaju jako dugo i čak su neko vrijeme tlačili s idejom kako ćemo se jednog dana ja i ona… mislim, završiti skupa, je li… ali ne. To nikako. Morao je primijetiti uzdah olakšanja koji mi se nesvjesno oteo iz grla. – I nisam joj ja ni trebao biti kum, nego je to tako ispalo. Moj stari joj je trebao biti kum, ali vidiš, Violeta jedno140


stavno nije mogla prihvatiti činjenicu da je on malo preširok za njenu estetsku koncepciju vjenčanja… pa ga je samo zamijenila mlađim pripadnikom iste obitelji. – – Beethoven je tvoj tata?! – opet mi je izletjelo. – Beeth…tko? – Mislim, moj šef. Ravnatelj kazališta. Gospodin Branić. – Da, sad si sve povezala… ali, zašto Beethoven? – nasmijao se i to me opustilo dovoljno da mu ispričam cijelu suludu priču o tome kako sam najprije radila na blagajni, kako je "Marina the greatest" zatrudnila i kako sam sada desna ruka njegovom starom koji me neodoljivo podsjetio na slavnog skladatelja. Izostavila sam onaj dio o psu. Ali uskoro smo se ipak raspričali baš o psima. Naime, povezao je to što mu je majka ispričala kako se njihov terijer Beni odmah zaljubio u tatinu malu asistenticu. Beni je bio božanstvo u njihovoj kući i onaj tko je prošao kroz njegov strašni i stručni sud, a osobito tako iz prve – kao ja, mogao je uživati potpuno povjerenje svih članova obitelji Branić. To nas je dovelo do razgovora o braći i sestrama. Marko je imao mlađu sestru. Zvala se Lea i ove je godine otišla u Beč na studij na prestižnoj Glazbenoj Akademiji. Bila je iznimno talentirana violinistica. Oduševilo me kada sam čula da voli slušati symphonic-metal bendove koje obožavam. Nastavili smo raspravljati o glazbi općenito, o bendovima koje slušamo, koncertima na kojima smo bili i na koje bi jednom voljeli ići…i dok smo žestoko kritizirali Metallicin potpuni promašaj u albumu St. Anger, oglasio se moj mobitel. Do vraga, ta tehnologija nam nije donijela ništa dobra kada smo svi postali jebeno predostupni! No ipak, bila je to Helena i jedva sam smogla hrabrosti da je odmah upitam: – Onda… jesi li bila kod..? – Nisam trudna. Nisam trudna! – ponovila je, malo 141


razočarano, ali ipak s nekakvom konačnošću u glasu. – Ne znam što bi rekla, Hel… ja… – Sve je u redu, Eva. Bila si u pravu. Razmišljala sam. Prokleto dugo sam razmišljala u toj ogavnoj aseptički bijeloj prostoriji i ja… gotovo je. Definitivno ću iseliti iz njegovog stana i kraj priče. Bila je to samo još jedna priča. U nizu. – Hel, želiš li da dođem sada kod tebe? – Nije potrebno, zaista, a već je jako kasno. Vidimo se sutra. Pusa. Spustila sam poklopac mobitela i nisam mogla vjerovati da brojčice na osvijetljenom ekranu pokazuju da je već toliko sati. Što je najluđe, nisam ni skužila da smo već odavno došli do moje zgrade, da smo cijelo ovo vrijeme parkirani u mračnom kutu iza garaža uz kontejnere za staklo i stari papir, da brbljamo kao navijene lutke, a sati su proletjeli samo tako! A da stvar bude još bolja, nakon ovog poziva prekinuto je to naše neumorno čavrljanje i odjednom nije bilo ni jedne jedine riječi koja mi je padala na pamet. A ni od njega nije bilo teksta. Samo smo se gledali, jedva si nazirući crte lica u tom gustom mraku. Zrak se mogao rezati nožem. O, Bože. Što ako me sada poželi poljubiti, još imam okus na amaro s limunom? A što ako nemam, nego osjeti da sam za ručak strusila vrećicu ekstra ljutih tacosa? Više nisam čula glazbu koja divlja iz zvučnika, Marko je smanjio kad smo počeli onako brbljati. – Eva. Nikad nisam poznavao ni jednu Evu. – Ah. Da. Pa, sad poznaješ. A ja poznajem barem tri Marka… – Znam, nisam baš unikat. Oh, jesi, vjeruj mi. A ja obožavam unikatne predmete. – Mogli bi se naći sutra. Na kavi. Ako možeš. Ako imaš neku pauzu možda. 142


– Na kavi? Da, to bi bilo super! Sranje! Nadala sam se da ne zvučim preoduševljeno, ali ni preravnodušno. Uhvatila sam kvaku automobila i prebacila torbu na drugo rame. – Čekaj… pa daj mi broj mobitela onda. – Oh, da! Skroz sam zaboravila to – smušeno sam mu izrecitirala svoj broj, gotovo zaboravljajući jesam li 091 ili 098. Bacila sam se na kauč i duboko uzdahnula. Linda je glasno srkala Colu na slamčicu i pitala što je bilo. Kad sam joj prepričala svaki, ali baš svaki detalj protekle večeri i kad je ona sve to izkomentirala s neskrivenim oduševljenjem zbog mog neizmjernog uzbuđenja i ushita, na TV-u je zapištala odjavna špica programa. Zaspala sam gotovo isti tren kada sam se urušila u krevetu i sanjala kontejnere za staklo i stari papir, a na jednom je bio natpis GINEKOLOŠKA ORDINACIJA. Helena je izašla iz žutog kontejnera s lutkom ćelavicom u rukama, potištena, krenula je prema meni i Marku, a mi smo gledali kako se Beni igra s Violetom u obližnjem pješčaniku. Stražnjim nožicama posipao je stvrdnute gromade mokrog pijeska po njenim besprijekorno bijelim hlačama, ona se derala na njega, ali nije mu mogla ništa jer smo je Marko i ja držali na Benijevoj tamnoplavoj uzici. Ujutro, prije nego smo se pozdravile, Linda je rekla da je čula kako se smijem u snu i zaključila da sanjam svog dragog. – Tako nekako – odvratila sam joj, grickajući kekse i paleći laptop.

143


GOLA KUHARICA U ovom našem prostoru i vremenu 70 % ljudi za brojne boleštine i nedaće okrivljava suvremeni način života koji nužno uključuje prokletstvo modernog čovjeka najbolje opisan u samo jednoj jedinoj riječi – STRES. Stres je kriv za probleme, recimo, krvožilnog, probavnog, dišnog, reproduktivnog sustava i svih ostalih sustava našeg krhkog organizma. Stres uzrokuje psihosomatske poremećaje već u vrtiću. A trebam li spomenuti kako je naš vjerni pratitelj tijekom daljnjeg školovanja. Stres je među glavnim optuženicima za nezadovoljstvo na poslu, ali i u obiteljskom domu. On nas ne pušta iz svojih krvoločnih ralja pa nam ne dozvoljava da se opustimo i prepustimo ni tamo gdje bi se navodno trebali osjećati najbolje. A kao što već znamo, stres je u većini slučajeva povezan s našim naprednim, ubrzanim načinom života. Ali jeste li znali da može i usporiti neke vrlo bitne stvari? Stvari koje ženama mogu biti od presudnog značenja? Tako je. Stres je ono što je Heleni usporilo tj. blokiralo ovulaciju pa je jednostavno izgubila mengu! Tako možemo reći da je imala vječni PMS u očekivanju tog crvenog potočića. A zna se kako PMS može biti poguban za užu i širu okolinu. Ginekolog je Heleni rekao da je bila preopterećena obavezama i psihički prenapeta, kao da joj to već nisam ja govorila. A uz Helin nepopravljivi radoholizam uspio se ubaciti i čitav niz slobodnih aktivnosti na koje ju je slao njen dragi. Bilo je tu zaista svega i svačega. Skijanja, klizanja, snowboardanja(!), planinarenja, brdskog biciklizma, izleta u inozemne šopinge, razgledavanja ljetnikovaca, vila i apartmana Narcisovih klijenata… Upregnuo ju je kao 144


Beethoven mene, ali ja barem Beethovenu još nisam ni kuhala, ni čistila, ni nosila odjeću u kemijsku čistionicu. OK, to sam obavila samo jednom do sada… Kao što već rekoh, Helić je Narcisa pratila vjerno, bez pogovora, iz čiste ljubavi. A sada kad je on pokazao koliko mu u životu znače ona i (možda) dijete, Helina slika savršenog mužića i oca raspala se u tisuće komada. Više nije namjeravala lijepiti krhotine svog srca. Svaki prekid boli. Znam to. Ali poslije nekog vremena, ostaju samo sjećanja, bol polako blijedi, nestaje, puštajući uspomeni da zauzme njeno mjesto. Bilo mi je teško ostati ozbiljna i mirna u Helinoj blizini jer je iz svake moje pore izbijala radost i ushićenje zbog situacije koja se razvijala s NJIM. A ona je postajala sve zanimljivija. Nakon one večeri, Marko i ja nalazili smo se na kavi skoro svaki drugi dan. Jednostavno se nismo gasili i nije bilo teme na svijetu o kojoj nismo mogli pričati. I dok smo u tišini pijuckali, više nije bilo one početne nelagode, već samo osjećaja topline i prisnosti koji su se razvile među nama. Ipak, ako bi se slučajno dodirnuli, posegnuli za istim predmetom, očešali se jedno o drugo na vratima – kroz mene bi prostrujao mali val elektriciteta, munja koja me strefila od onda kada sam ga prvi put pogledala u oči i kada je on uzvratio taj pogled. Bilo mi je sasvim jasno da je i kod njega tako. Sviđalo mi se to što idemo polako, ali jedva sam čekala neizbježni poljubac. A on se gotovo dogodio jučer. Marko me dopratio do zgrade kazališta. Njegovog starog, tj. mog šefa (majko mila kako to zvuči) nije bilo u poslijepodnevnoj smjeni i htjela sam da Marko dođe sa mnom u ured da mu pokažem nešto u vezi predstojeće predstave. Međutim, umirao je od gladi. Čula sam kako mu se javljaju melodije iz želuca, a majka ga je već tri puta zvala da dođe po nju u školu. 145


– Dosada živa, ali kad se sjetim da idemo u Sidro… imam poticaj da dolazim po nju. – Bila sam jednom tamo. Nije loše. Ali imala sam loše društvo. – Voliš mediteransku kuhinju? – Obožavam. Svaki put kad imam vremena eksperimentiram s dalmatinskim receptima. – Pa to je sjajno! Onda mi skuhaš nešto fino u subotu? I prije nego sam trepnula okom, čula sam samu sebe kako pozivam Marka na svoje kulinarske specijalitete. Ne znam koji mi je vrag bio da sam mu rekla to o kuhanju po receptima. Valjda sam ga htjela nečim impresionirati. Nisam mu lagala… Zaista obožavam mediteransku kuhinju. Ali pod uvjetom da je netko drugi sprema. Mora da su to mamini geni. Uletjela sam u knjižnicu kao da me progone divlje zvijeri. Bio je petak, oko sedam sati i knjižnica je već bila pred zatvaranjem. Ostavila sam Petru samu na blagajni u praznom kazalištu. Nisam imala previše vremena. Odmarširala sam do police s kuharicama i uzela tri najdeblje koje su mi upale u oko. Nadala sam se da ću u njima naći neki normalan recept. Normalan u smislu da je brzo gotov i da ispadne savršeno i amaterki poput mene, a Marko padne na koljena zadivljen mojim kulinarskim umijećem. Morala sam nadoplatiti za dvije knjige jer sam doma još uvijek imala tri posuđene koje, naravno, nisam donijela sa sobom. Natovarena kuharicama, vratila sam se u kazalište i ostatak večeri provela duboko zadubljena u sastojke, a za polovicu nisam ni znala kako izgledaju ni gdje ih se može nabaviti. A Marko je očekivao da će mu nepce biti zadovoljeno ekstremno ukusnim, posebnim delicijama. Nisam imala vremena za gubljenje. Subotnje jutro provela sam s Lindom i Petrom u trgovini i na tržnici, tražeći 146


namirnice kojima ću srediti tri odabrana recepta. Recepte sam izvukla više zbog zvučnosti njihovih naziva nego nekog vizualnog dojma. Poslijepodne sam morala ostaviti za temeljito dotjerivanje vlastitog vizualnog dojma. Naime – moja britvica spava zimski san i kaktus zone tijela zapravo me griju bolje od sintetičkih materijala odjeće koju nosim. Pod normalno je da se djevojka sredi od glave do nožnog palca ako očekuje provesti romantične trenutke s dečkom. Linda se velikodušno ponudila preuzeti ulogu mog osobnog stilista i transformirati me u nešto "jako lijepo". Krenula je u nemoguću misiju Uljepšaj svoju cimericu. Oprala mi je kosu, izmasirala vlasište i utrljala nekakve posebno učinkovite pakunge. Ošišala mi je centimetar ispucanih vrhova i bila je zadovoljna što surađujem pošto to obično ne dozvoljavam škarama. Grublju i suhu kožu na petama i laktovima žustro mi je istrljala aromatiziranim piling-plovućcem u grozničavom uzbuđenju jer inače ni to nikome ne dozvoljavam. Dok mi je na oči polagala vatice umočene u kamilicu, što me trebalo opustiti, opekla mi je kapke jer nisam imala strpljenja pričekati da se malo ohlade. Natrackala me mirisnim losionom od glave do pete. Onda smo čekale desetak minuta da se losion dobro upije, a to je iskoristila da mi malo sredi nokte. – Ti bi bila predivna kad bi samo malo više vremena posvećivala sebi – čula sam je kako mantra, turpijajući mi palac. – Previše čitaš! To je jedino što radiš kada imaš slobodnog vremena. Uskoro se smračilo i Linda je izašla van sa svojim dragim, a ponijela je i mini kovčeg jer sam je lako nagovorila da prespava kod njega. Trebalo mi je malo samoće da se suočim s kuhanjem sama. Lonci, tave, začini, vrećice iz trgovine, sve to me prijeteći čekalo na kuhinjskoj radnoj 147


plohi. Prilijepila sam fotokopirane recepte na vrata frižidera, raspalila glazbu i krenula u akciju. Izvadila sam buket šparoga koji me koštao kao tucet crvenih ruža i stala ih prati pod mlazom mlake vode. Kako se uopće čiste te šparoge? Valjda ih je dovoljno samo isprati, skinuti mrvice zemlje i pokoju bakteriju, raspoloviti ih i uvaliti u veliki lonac kipuće slane vode da se kuhaju na ne znam koliko dugo. Linda i ja kupovale smo već narezan pomfrit u vrećicama i čuvale ga u dubokom zamrzivaču, a nismo ni kuhale ni pekle krumpire. U receptu nije stajalo "napravite brzi pomfrit i poslužite s ribom", nego je trebalo uz ribu složiti narezane polovice pravih krumpira. Počela sam ih guliti, ali s užasom sam ustanovila da su iznutra strašno truli i trebala sam ipak kupiti vreću svježih, a ne računati na ove od lani. No više nisam imala vremena otići u trgovinu. Izrezala sam svježe rajčice, krastavce i zajedno s listovima svježe kristal salate i nekoliko maslina napravila odličnu salatu. Barem je ovo ispalo dobro, pomislila sam. A onda je na red došla riba. Nabavila sam lijepe komade bijele ribe, još su mirisale na more. Bile su stvarno ogromne pa sam uzela samo tri komada kod jedne jako ljubazne bakice. Dala mi je vrećicu s ribama uz osmjeh u kojem je bila neskrivena poruka zahvalnosti i vjere u moj kuharski pothvat. Do sada još nikad nisam čistila ribe, ali negdje duboko, jako duboko u sjećanju mi je ostala slika u kojoj je to briljantno radio Jamie Oliver iliti Goli kuhar. Priznajem, počela sam pratiti njegovu emisiju jer me prvo zainteresirao provokativan naziv, a kada sam nakon nekoliko odgledanih epizoda skužila da od golotinje ipak neće biti ništa… Kako bih bila sigurna da neću zajebati stvar, odlučila sam upitati za savjet jedinu osobu za koju pouzdano znam da dobro kuha, a to je Helena. 148


Nazvala sam je i ona mi je polako davala upute, korak po korak, ali to ipak nije dalo bog zna kakve rezultate, jer su lijepe ribe nakon mog pokušaja čišćenja izgledale otužno masakrirano. Nisam ni opazila da sam se usput i porezala na oštricu noža dok njihova beživotna tijela nisu porumenila od crvenog umaka. Zahvalila sam Heleni i čim sam poklopila slušalicu, odletjela sam do kupaonice psujući, u potrazi za flasterima, no možda je bilo pametnije pronaći zavoj. Dobro sam se udesila i bijesno sam kopala po ormariću, služeći se samo jednom rukom, prljajući do tada izribani i čist pod, svjesna da me sada čeka i još dodatni posao dovođenja kupaonice u red. Sreća što sam na sebi imala Lindinu pregaču. Sa zavojem na ruci, živčana i već lagano znojna, utrpala sam ribe i ružne kriške krumpira u pećnicu. Napunila sam posudicu za led i izrezala limune da budem spremna pokazati Marku kako znam i lijepo dekorirati piće. Skinula sam pregaču sa sebe i umorna se zavalila u kauč s knjigom iz metoda ispitivanja u ruci. Bila je to dosadna literatura o načinima psihologijskog mjerenja, anketama, intervjuima, različitim skalama procjena, ali morala sam završiti s čitanjem do ponedjeljka jer sam već dobrano kasnila s učenjem za taj kolokvij. Imala sam sreće što sam uspjela sve dogovoriti prošli tjedan s profesorom koji mi je dao priliku da uopće izađem na ispit s obzirom da me nije tako često viđao na svojim predavanjima ovaj semestar. I vjerojatno sam zaspala negdje na 86. stranici jer me probudio mobitel. Bio je to Marko. Javljao mi je da će zakasniti oko pola sata jer se morao još dogovarati za probu, a ja sam mu odgovorila kako nema beda, poklopila i otišla u kuhinju. A tamo sam imala što vidjeti. Odmah mi je bilo sumnjivo što i uz lagano pritvoren prozor ima toliko dima, a kada sam otvorila vrata pećnice, zapahnuo me tako odvratan, gust oblak smrdljive, čađave 149


pare, da su mi odmah potekle suze i počeo me daviti napad kašlja. Šminka mi je bila upropaštena! Ali i večera. Nešto sam zajebala, valjda se pregrijala pećnica, ili je nismo upotrebljavale jako dugo pa je bila prljava od neke zaostale masnoće, tko zna? Pogledala sam na sat i s užasom shvatila da se riba prepekla, a šparoge prekuhale jer sam utonula u blaženi san! Bilo je već 20:30, a Marko se za trideset minuta trebao pojaviti na vratima stana! Prvo me uhvatio napad panike. A onda jad. Došlo mi je da se rasplačem nad tim pougljenjenim ostacima krumpira i ribe, zelenom kašom u koju su se rastopile šparoge, propalom frizurom, šminkom… sve što sam pomno isplanirala palo je u vodu. Stvarno sam nesposobna i glupa i Marko me nikada neće zavoljeti. Koračala sam prema rubu samoubojstva. Nazvala me Petra. Htjela je samo provjeriti kako napredujem. Iz mene je provalila bujica očajavanja. – Sve je propalo, užas! Sve sam pobacala u kantu za smeće! – Ajme… – zajaukala je. – Nazvat ću ga i odgoditi. Reći ću mu da mi je loše, da sam dobila mengu, kravlje ludilo, ptičju gripu, što bilo! – Ne, Eva, ne možeš! – Naravno da mogu. I hoću! Nemam srca priznati mu da je ovo prvi puta da u rukama držim svježu ribu, zaboga. – A da malo improviziraš? Petra je bila u pravu. Stvarno je trebalo nešto poduzeti ne bi li spasila dostojanstvo. Ali meni ništa nije padalo na pamet. Ipak, ne kaže se uzalud da se prijatelje upoznaje u nevoljama. Ne znam kako je Petra znala, ali kada sam zavirila u lijevi ormarić, tamo sam ipak našla nešto upotrebljivo – instant juhice koje sam često kupovala za mali obrok 150


na poslu. Bilo ih je čak četiri i sve četiri sam skuhala u velikom loncu. I koje li slučajnosti – bile su to juhice od šparoga! Petra mi je predložila da iskoristim ono što imam. I tako smo na kraju Marko i ja večerali za predjelo juhu od šparoga, glavno jelo je bila integralna tjestenina u obliku leptirića s umakom od tunjevine i kukuruza, Bog blagoslovio konzerve, a prilog miješana salata začinjena maslinovim uljem i octom. Desert nisam stigla pripremiti, ali Marku to očito nije bilo važno. Gledao me… onako. U njegovim očima pročitala sam što bi mogao biti desert.

(PRVA I) POSLJEDNJA VEČERA Skužila sam nešto. Kada si sretno zaljubljen sve oko tebe postaje nekako bolje. Sve ti je nekako lakše, sve obavljaš s puno više volje i snage, znajući da postoji netko do koga ti je stalo i što je najvažnije – njemu/njoj je jednako tako stalo do tebe! Dosadna predavanja brže su mi prolazila, učenje za kolokvij nije me toliko umaralo, glupe sitnice i zadaci na poslu su mi proletjeli s lakoćom, osjećala sam se bolje i izgledala sam bolje. Naravno, znajući da ću se vidjeti s NJIM, stalno sam bila u svom najboljem mogućem izdanju. Linda me obasipala komplimentima. Kada bi prošla kraj nje odmjeravala me besramno poput nekog vozača kamiona s čačkalicom među zubima , govoreći nešto u stilu: – Eeee, ma što je žena bez push-upa? Petra mi se smiješila kada je Marko šetao ispred kazališta, provjeravajući je li mu stari tamo, pa izađem s posla. Nisam se usudila pitati ga da li je već rekao starcima za nas i, ako još nije, kada će i hoće li uopće to napraviti. 151


Naime, meni se nekako nije sviđala pomisao da me Beethoven i njegova cijenjena gospođa doživljavaju kao neku Markovu novu curu. Činilo se da Marko baš i nije nešto posebno blizak s roditeljima. Stalno je govorio o Lei, svojoj sestri, i najboljem prijatelju Vladi, s kojim me uostalom i upoznao i taj dečko mi se stvarno svidio. Imao je potpuno lud smisao za humor i s njim nikad nije bilo dosadno. A mene je odmah prihvatio ko da se znamo sto godina. Beethoven nije bio presretan s Markovim sviranjem i glumom. Iako je bio direktor kazališta, za Marka nije želio svijetlu budućnost na daskama koje život znače. Mnogo važnije bile su mu diplome iz hrvatskog jezika i književnosti i glazbene škole koje je Marko imao. A on je sanjao o upisu na Glumačku akademiju i sviranju s bendom kojeg su uglavnom činili njegova ekipa iz Alterne. U međuvremenu, mijenjao je jednu profesoricu iz hrvatskog u ekonomskoj školi. Zamišljala sam ga, onako prezgodnog, u razredu punom napaljenih srednjoškolki. Čitao im je stihove A. B. Šimića, a one su svršavale u zadnjim klupama. Pitala sam ga sviđa li se njemu koja zgodna šesnaestogodišnjakinja s velikim sisama, na što se on glasno nasmijao i počeo me bockati da sam zelena od ljubomore, ali neka, to je zdravo, čak mu je i drago zbog toga. Jer to znači da ga volim. Pa, u pravu je. Toliko mi je bilo super s njim da sam gotovo smetnula s uma noćnu moru koja se približavala svakim danom: tatino vjenčanje. Na to sam se podsjetila jutros dok sam brzinski pretraživala ormar u potrazi za nekom čistom majicom. Kiša je padala svaki dan i odjeća nam se puževski brzo sušila. Uvijek imala nedovoljan broj crnih majica u ormaru. Točnije, ormar je bio pun svega i svačega, ali od mnoštva toga, uvijek nosim jedno te isto. Ne sjećam se kada sam zadnji put odjenula jednu ružnu sivu košulju, ili svijetlo152


plave traperice, isprane i tretirane Domestosom iz moje granž/hipijevske faze. Dok sam nosom uronjavala u mračne kutke ormara, blijedozelena haljina iz snova za vjenčanje bljesnula je kao kometa. Pogledala sam da li se zgužvala među hrpetinom druge odjeće, ali bila je i dalje u savršenom stanju, nabrana i pahuljasta, čekajući veliki dan koji se bližio. Sinulo mi je da će to biti dan kada ćemo Marko i ja obznaniti svijetu svoju vezu. Bilo bi preglupo da se pravimo kao da se ne poznajemo među svim tim nama najbližim osobama. Tamo će biti cijela njegova i moja obitelj. Sigurna sam da će se on svidjeti mojima, ali nažalost, to isto ne mogu tvrditi za njegove. Za Beethovena sam uvijek bila i ostala samo "mala", Eva samo u posebnim prilikama. A gospođi Beethoven sam vjerojatno samo djevojka koja je dobro obavila ono što svaki normalan vlasnik pasa obavlja sam: vodi svog kućnog ljubimca veterinaru. Printala sam mailove, odsutno zureći u ekran i napola uha slušala emisiju na radiju. U tijeku je bila nagradna igra. Ljudi su se strašno trudili i mučili ne bi li došli do konačnog rješenja i odgonetnuli koji je to zagonetni predmet voditelj zamislio u svojoj glavi. Nagrada je bila poklon-bon u fotokopirnici. Bože, zar i za fotokopiranja postoje poklonbonovi? Pa što će nam to? To zvuči preglupo da bi bilo istinito! Dobitnik nagrade može donijeti ogromne enciklopedije posuđene iz gradske knjižnice i iskoristiti tu jedinstvenu priliku da ih izfotokopira sasvim besplatno te popuni kućnu biblioteku. Kako uzbudljivo! Možda najbolje da nagradu osvoji neki jadni student pa je iskoristi kroz cijeli sljedeći semestar. Trebat će mu. Trgnulo me zvono. Zvala me mama. Obično me nije nazivala u ovo doba, pogotovo kada zna da sam na poslu, ali izgleda da je bilo jako važno jer me presjekla odmah na početku: 153


– Eva, sjediš li ili si na nogama? Jer ako jesi, bolje onda sjedni! Odmah sam se srušila na stolac i prebacila mobitel s jednog na drugo uho. – Nemoj me tako plašiti, mama, što je? – Meni nije ništa. Ali tvom ocu očito jest ako misli da ću mu se JA pojaviti večeras na njenoj TORTI! – Kakvoj torti? O čemu ti to govoriš? – Bila sam zbunjena. – Ona… ona Violeta nas je pozvala večeras na druženje. Malu proslavu. Prije svadbe. Na tortu. – U glasu joj je zadrhtao prezir. Baš krasno. Ne samo da želi generalnu probu prije vjenčanja, Violeta sada želi i da se družimo uz nekakve slatkiše koje zasigurno neće ona sama praviti. – Večeras? Ne znam hoću li moći… – već sam se namjeravala izvući, ali mama je bila preočajna: – Moraš i ti doći s nama! Marin i ja ne možemo bez tebe. Oh, tako. Pravo malo obiteljsko okupljanje! Nema šanse da to izbjegnem. Mama mi nikad ne bi oprostila i mogla bi se pozdraviti s mjesečnim džeparcem. Na Lukinu radost. – OK, OK… onda ću doći. Bit će tamo i Helena i Luka, je li? Molila sam Boga da neugodne trenutke mogu podijeliti s njima. – Ne vjerujem, Luka je u školi, Helena je na putu, pa što ne znaš? Naravno, Luka je bio u školi ili možda ipak nije, svejedno se izvukao. Zaboravila sam da je Helena na putu. Nakon one epizode s lažnom uzbunom trudnoće i prekida s Narcisom, stvarno joj je trebao mali predah od svega, pa je zajedno s još dvije kolegice s posla krenula na wellness tjedan u nekom od brojnih hotelića u Istri. – Onda, jel dolaziš? – bila je uporna mama. Obećala sam joj da neću zakasniti i vratila se printanju mailova. 154


Večer je stigla brže nego što sam htjela. Sjela sam u autobus i odvezla se na drugi kraj grada u kojem je tata imao svoj stančić, a u prizemlju zgrade poslovne prostorije firme. Ispred četverokatne crveno-sivo-bijele zgrade s dugim balkonima bila su parkirana sva tri automobila koja sam i očekivala ovdje zateći: tatin, Violetin i Marinov. Znači, mama i Marin već su stigli na giljotinu. Kasnila sam samo pet minuta, ali znala sam da će mama već početi šiziti i pilati gdje sam do sada, pa sam ipak odlučila popeti se stepeništem do vrha zgrade, a ne omraženim liftom. Cijeli hodnik bio je ispunjenim mirisima pripremanja večere, zveckanjem pribora za jelo, a iz jednog stana ritmički je pulsirao bas. Vrata mi je otvorila Violeta, skockana kao i uvijek, od glave do pete. Kapci su joj padali od teških naslaga tamnoljubičastog sjenila, a zubi blistali u kontrastu s intenzivnim ružem. Zveckala je svakim malim pokretom – na ušima su joj visjeli veliki srebrni kolutovi, oko vrata je nanizala 2-3 sitna lančića s malim ružičastim perlicama, a oko zglobova je uvijek nosila mnoštvo tankih, šuškavih narukvica. Pulover od ružičastog kašmira s dubokim V-izrezom skladno joj je isticao liniju, ali bež kožna minica i visoke bijele čizme upropastili su dojam. Jednostavno je uvijek uspijevala izgledati droljasto. Osobito dok je stajala pored moje majke, kao francuska prostitutka pored engleske učiteljice glasovira. Mama se potrudila svojim izgledom naglasiti kako je ona ipak jedna ozbiljna gospođa u ozbiljnim godinama. Njena skromna sitno karirana haljina i žućkasti džemper na kopčanje kao da su ispali iz garderobe Marry Poppins. Marin je popravljao sliku, bio je u nešto ležernijem izdanju – modrim trapericama i jednostavnoj, crnoj polo-majici. Bio je zgodan na neki Marinovski način i nije mi promaknuo Violetin brzi pogled koji je kritički skenirao njegovu guzu. Bila je stvarno besramna, pogotovo kad je pred svima nama 155


zažvalila tatu kako bi mu zahvalila što joj je dodao čašu bijelog vina. Sjedili smo za velikim ovalnim stolom, ispred nas su se redali pladnjevi s narescima, košarice s kruhom, masline i nekoliko staklenih zdjelica sa salatama. Nitko se nije usuđivao ništa uzeti prvi. Svi su samo pijuckali vino i pogledavali malo jedan drugoga, malo sve to servirano jelo na stolu. Violeta je bezbrižno cvrkutala o planovima za vjenčanje, obraćajući se bezbrižno mojoj mami kao jednoj od svojih frendica, a ona je samo brižno punila pepeljaru. Mene uopće nije doživljavala. Marin i tata su pronašli siguran teren u razgovoru o vrstama bijelog vina. Mama me čeznutljivo gledala s druge strane stola, kao da očekuje da se ubacim u Violetin monolog i prikrijem nelagodnu činjenicu da je sve što je mama rekla od kada smo sjeli za stol bilo mhm i o, da, da. A meni je bilo tako šugavo i bolesno i jadno sjediti pored Violete i paziti da me ne okrzne po faci svojim kandžama dok je živahno gestikulirala, blebećući o konfetima. Večer je odmicala. Tata i Marin su ispraznili pladnjeve, a mama i ja nismo niti okusile pršut, sir i salate. Violeta ionako nije jela poslije 19 sati. Meni se stvarno nije jelo u toj atmosferi, a očito ni mami. Mora da je taj dan jela nešto prokleto slano jer je cijelo vrijeme pila ko' deva. U samo sat vremena strusila je pet punih čaša finog bijelog vina, a mama ne zna piti. Ona u biti NE pije. I tako je Violetino brbljanje uskoro popratilo mamino štucanje. Mama se prvo blesavo nacerila kad je prvi put iznenadno štucnula i promrmljala – Pardon – sebi u bradu, ali onda je štucnula još jednom, pa još jednom, sve glasnije i u manjim intervalima. Tata i Marin zabrinuto su je gledali, a ja sam otišla u kuhinju po čašu vode. Uzalud. 156


Mama nije prestajala. Tata je pokušao izvesti trik s iznenadnom bukom koja ju je trebala uplašiti, ali ni to nije upalilo. Štucala je ko' blesava, a tako je i izgledala. Mary Poppins s kroničnom štucavicom. Bilo je to tragično, ali Violeti je bilo nadasve komično. Smijala se i smijala. S tim bijelim zubima blještala je kao prokleta mačka smijalica iz Alise u zemlji čudesa. Držala se za trbuh od smijeha. Tata ju je ošinuo ljutim pogledom. Onda je odteturala u kuhinju po tortu. Mama je uspjela popiti još dvije čaše vina misleći da će joj biti bolje. Ali nije. Violeta je spektakularnim – Ta-daa! – najavila svoje pojavljivanje s velikom tortom. Bila je u obliku srca, obilno premazana šlagom i ukrašena ušećerenim ružicama i bisernim kuglicama. Ružičastom kremom Violeta je na vrhu ispisala tatino i svoje ime. Bilo mi je zlo, a skužila sam da je tako i mami jer me bez riječi čvrsto zgrabila za ruku, polomivši mi sve kosti i upitala znam li gdje je toalet. Odvela sam je prema kupaonici i toaletu na drugom kraju stana, moleći da ova katastrofalna večer završi što prije. Upalila sam malo neonsko svjetlo iznad ogledala i suočila se sa svojim odrazom. Gledalo me moje lice, blijedo i s tamnim kolutovima pod očima koje su vapile za snom. Kada su se iz kuhinje začuli zvuci Violetinog pjevanja, mama je zagrlila WC-školjku i žestoko se ispovraćala. Bila sam ugodno iznenađena kada me u Inboxu dočekao Helenin e-mail: Ola, chicita! Nemam pojma jesam li to ispravno napisala… evo me u Internet-cafeu pa sam ti se odlučila malo javiti. Ovdje nemamo telefona i naš guru nam preporuča da isključimo mobitele. To ti je jedan presmiješan lik koji nas svaki dan oblijeće kao bumbar cvijeće. Sastavlja nam dnevni program tjelovježbi, aromaterapije, masaža, sauna, 157


jelovnike…genijalac mali! A dobiješ ga sasvim besplatno, uključen je u cijenu wellness tjedna. Ima iste pokrete kao onaj Lindin bivši kolega Tony, pa se bojim da je malo homoseksualan, ali je užasno simpatičan. Kako si mi ti? Nisi se javila od one večere kod starog. Nadam se da si uspjela preživjeti taj horror. Vraćam se u petak navečer, pa se čujemo! Pusa!! Hel Kliknula sam na ikonu "odgovori", otipkala nekoliko beznačajnih riječi i zatvorila prozorčić. Ne, nije mi se dalo u mislima ponovo oživljavati te gadne slike. Bilo je dovoljno još jednom sve proživjeti dok sam o tome razgovarala s Lindom i Markom. Ni jedno od njih nije me bespotrebno tješilo. Nisam tražila sažaljenje. Samo mi je trebalo da mi netko kaže da će biti sve OK (Linda) i da me čvrsto zagrli (Marko). Sjedili smo u našem stanu, na podu dnevnog boravka. Linda je pripremala kokice u kuhinji. Marko i ja bavili smo se svatko svojim knjigama: on sastavljanjem pitanja za kontrolni ispit, a ja literaturom i nečijim nerazumljivim bilješkama za kolokvij. Neonski markeri kojima je već troje studenata podcrtavalo skriptu učinili su je neprepoznatljivom. Bila je već milijun puta fotokopirana i one najvažnije pojmove mogla sam razaznati samo slijedeći zdrav razum i metodu asocijacija. Možda je u tome i bilo neke koristi jer me to prisiljavalo na veći stupanj koncentracije. Nije me ometao zvuk Markovog konstantnog paljenja i gašenja kemijske, Purpli s linije, Lindina cigareta, neugašena, zaboravljena u pepeljari, ili pucketanje kokica po poklopcu tave. Osjećala sam se dobro koliko sam mogla znajući da sutra izlazim na kolokvij, a nakon toga nas čeka generalna proba prije vjenčanja. Vjenčanja koje će biti u subotu. Ovu subotu. 158


Kao da je vrijeme proletjelo nekom nemogućom brzinom od onog dana kad sam prvi put od tate čula što se sprema. Sve se odvilo vrtoglavo brzo i kao da nisam ni stigla reagirati, izbaciti negativne emocije iz sebe, već sam sve držala potisnuto, učeći, radeći, pospremajući, baveći se svim mogućim aktivnostima. Samo da ne mislim na to. Tek kada sam se zatekla kako umivam mamu hladnom vodom u maloj, plavoj kupaonici tatinog stana, nešto me presjeklo u grudima. Bilo mi je mučno od svega. Marin i mama su se ispričali i otišli kući, a ja sam ostala još nekih pola sata, zureći u netaknutu krišku torte ispred sebe. Violeta se naglo uozbiljila i vrtjela one svoje narukvice. Nije govorila. To me je začudilo i istovremeno plašilo. Njeno ponašanje samo je istaknulo činjenicu da je mama napravila sranje. Upropastila večer koja je trebala biti savršeno Violetina. Tata je polako žvakao komad torte, a zatim popio još jednu čašicu i zagledao se u mene i Violetu. Ni on nije mnogo govorio. Postavio mi je nekoliko retoričkih pitanja – o faksu, o poslu, o Lindi. Na njih sam mu odgovarala posve automatski. Cijeli taj razgovor mi je djelovao kao scena izrezana iz nekog lošeg filma. A ja sam samo polusvjesno recitirala svoj napamet naučeni dio teksta. Odbila sam Violetinu ponudu da me odveze doma pošto tata nije mogao s nekoliko promila previše. Zaputila sam se pješke pustom cestom koja je na moju sreću imala lagani nagib nizbrdo. Koraci su mi odjekivali tišinom noći, a odvezana vezica na marti nije me zanimala. Da me netko vidio u takvom raspoloženju, teško da bi u meni prepoznao onu optimističnu, ambicioznu studenticu kakva sam bila prije nepuna tri mjeseca. A vrhunac mog jada kulminirat će ovu subotu.

159


ELEKTROŠOKOVI VOL. 2 Začula sam zvuk promuklog nakašljavanja s druge strane pritvorenih vrata koja su dijelila moj ured s Beethovenovim. Isključila sam laptop i počela listati skriptu još jednom od početka. Zadubila sam se u definicije konvergentnog i divergentnog mišljenja. Odjednom me preplavio onaj čudan osjećaj koji se javlja kada te netko promatra. Dignula sam pogled sa skripte i uvjerila se da me instinkt nije prevario: Beethoven. Gledao me ko da sam mu zaboravila zaliti sobnu biljku. Ruke su mu bile prekrižene i gužvao je fini materijal svoje pijesak-bež sakoa. Hlače su mu padale unatoč čvrsto stegnutom remenu jer mu se trbuh prelijevao preko ruba i povlačio remen sve niže i niže. Proučavao me kao da sam neka rijetka vrsta pauka, a on se bavi arakhnologijom. Konačno je progovorio: – Što radiš, Eva? – Nazvao me mojim imenom. Definitivno mi se nešto sprema. – Pa, evo, baš sam završila s onom tablicom koju ste mi dali da u Excelu… – Dobro, dobro. Onda te mogu pitati nešto? – Stisnuo je oči. Nekako je bilo preludo njegovo pitanje. On da mene pita može li me nešto pitati? Mora da će pasti sjekire s neba. – Pitajte. Zaklopila sam skriptu tako naglo da je odletjela preko ruba stola na pod i rasula se. Brzo sam se sagnula da je pokupim, a noga mi je doživjela bliski susret s tvrdom kvakom otvorene ladice. Brojala sam sve zvijezde, nespretno zgurala listove na hrpu i ubacila skriptu u glupu ladicu. – Prvo, želim da znaš da sam jako zadovoljan s tobom. Pokazala si se kao prilično dobra zamjena za moju Marinu. 160


Opa, prilično dobra? Mogu li to shvatiti kao gotovo vrlo dobra? Hoće li doći dan kada će i meni dodati "moja" uz ime? – Pa, hvala vam, i ja sam zadovoljna s… s tim kako sam se dobro uklopila ovdje. – Odmaknula sam neposlušni pramen kose s obraza. – Dobro se nosiš sa svim poslovima, shvatila si neke stvari i sada više ne trebaš Marinine upute. Istina. Marina me više nije stalno zivkala i provjeravala. Onaj mobitel kojeg mi je dala i koji je služio isključivo za njeno šefovanje nad mojom nesposobnom pojavom više se nije oglašavao. Ali to sam povezala s tim što je Marina postajala sve više i više – samo trudnica. Nije joj bilo prioritetno zvoncati nad glavom meni, nego svom dekorateru dječje sobice. Sama sam učila na pogreškama i postajala sve sposobnija. – A moj sin i TI… Sva krv mi je navrla u lice kada je to rekao, onako, kao usput. Kako li je samo saznao?! – Marko mi je rekao da si mu ti djevojka. I što sad da mu kažem? Da šefe. Hodam s vašim sinom za kojim sam neko vrijeme ludila, ali onda još nisam ni znala da je vaš sin, inače bi se možda natjerala da ga potpuno prekrižim i zaboravim na njegovo prezgodno lice. I tijelo. A znate, mi se savršeno razumijemo i ja njega obožavam, ali neću tražiti povišicu ako vas to muči. Pitanje je: jesam li ja dovoljno dobra da budem djevojka nekome kao što je vaš sin? Ili ste mu namijenili neku dražesnu kćerku vašeg prijatelja koju uskoro očekuje sjajna karijera na području estetske kirurgije? – Samo sam ti želio reći da to ne mijenja neke stvari. Ne mogu te puštati ranije s posla kada te on čeka vani… Vidio sam ga već sto puta kako stoji tamo kod onog ugla, eh, kao da sam ja slijep… Ne morate to skrivati, zaboga, niste više 161


djeca. Oboje ste odrasli mladi ljudi. – Huh, pao mi je kamen sa srca. Ipak neće sugerirati Marku da nogira običnjakušu što prije i zamijeni je zlatnom kokicom s medicinskog fakulteta. Sve što je upravo rekao bilo je sasvim lijepo od njega. – A i Beniju se sviđaš – čula sam ga kako govori, dok se povlačio natrag u svoje odaje. Pa eto. Tko bi rekao da jedan mali pas može tako pozitivno utjecati na ljudsko mišljenje o nekoj osobi? Telefon je zazvonio i odgovorila sam na poziv s puno više volje nego ranije toga jutra. Jurila sam hodnikom Sveučilišta ljuta kao ris. Nitko od mojih vjernih kolega s faksa nije se udostojao javiti mi da je kolokvij prebačen u drugu dvoranu. Spasio me letimičan pogled na našu oglasnu ploču, a na njoj se u moru svih ostalih obavijesti nalazio papirić formata 3 x 5 milimetara s poručicom Ispit kod dr.sc. Maletića u dvorani 103. Kada sam tamo stigla, već su se svi nagurali u zadnjim redovima, pa mi nije preostalo ništa drugo nego sjesti odmah u prvu klupu do prozora i pozdraviti se sa brižno pripremljenim šalabahterom. Maletićevo drugo ime bilo je Oko Sokolovo. Učila sam, učila sam, mantrala sam u sebi, potpisujući se na papir i vadeći indeks na stol. Torbe smo posložili na hrpetinu na jednoj od klupa, jer je nepovjerljivi Maletić zahtijevao od studenata da se odmah riješe svih suvišnih stvari. A to je značilo da kraj sebe trebamo imati samo indeks, papir, olovku i rezervnu olovku. Podijelio je ispitna pitanja i dok se nalazio s druge strane dvorane, nekoliko studenata već je zašuškalo skriptama i šalabahterima pod klupom. Munjevito se okrenuo pa mu je zalizani čuperak preko ćelavog tjemena odskočio poput opruge, a tišina se kao zavjesa spustila na sve u razredu. Potrajala je sljedećih 25 minuta koliko nam je uvaženi profe162


sor dozvolio da pišemo. Zglobovi na ruci toliko su me boljeli zbog brzog pisanja da sam ih odmah po izlasku stala masirati. No, ipak sam bila zadovoljna s tim koliko sam se ispisala na testu. Marko me čekao na klupi pod stablima i u ruci imao kartonske vrećice koje su upile masnoću onoga što se nalazilo u njima, a s radošću i kruljenjem želuca, ustvrdila sam da je to pizzeta. Baš je dobro imati dečka koji te hrani. Poslijepodne je zubato sunce napokon ugrijalo i osušilo mokre ulice pa smo Marko i ja šetali gradom i ispijali kavu u jednom od onih slatkih malih kafića što imaju samo po 5-6 stolova i u kojima obično sjede parovi. Tek sada kad sam zaljubljena kužim da se i ja pretvaram u jednu od onih što svaki slobodan trenutak koriste za druženje s dragim ili razmišljanje o istom. Ali pak se ne namjeravam pretvoriti u slinavku koja stalno plazi po svom dečku i zaboravlja na sve druge stvari u životu. Jedan od takvih sijamsko-blizanačkih parova nalazio se za stolom u blizini našega i jednostavno nisu prestajali s nekom vrstom predigre koju je imalo priliku gledati dvoje male djece i njihova mama za stolom nasuprot. Meni je bilo neugodno samo ih gledati, a kamoli ponašati se u javnosti tako kao oni! Došlo mi je da povičem: OK, ljudi, volite se, sve je to divno i krasno, ali molim vas, neke stvari ipak ostavite samo za boravak iza zatvorenih vrata! – Danas je generalna proba samo za djeveruše. Ti danas nemaš pristup u rezidenciju slavnog Tonyja. Marko je polizao kapljicu Cocte koja mu je bila iznad usnice. – Oh, Tony… tako je uzbudljiv! – Molim? – Pa da, što nisi skužila kako Violeta jednostavno obožava njegov lik i djelo, više vremena provode zajedno nego 163


ona i tvoj stari. – Tako je… ah. Ne znam. Slični su. – Svakako sličniji nego ona i moj stari. Imaju toliko toga zajedničkog. Od kalifornijski blond pramenova do morbidne opsesije bijelom odjećom. Prije probe trebala sam navratiti do stana kako bih uzela haljinu i cipele s visokom petom što mi ih je Linda namjeravala posuditi da ne bih svojim martama upropastila Violetinu koncepciju. Haljina me čekala u sobi, obješena na vješalici na vratima mog ormara, a cipele su se nalazile ispod nje. Zahvalila sam Lindi u sebi što mi uvijek napravi neku sitnicu koju ja smetnem s uma i tako mi spasi dan. Bila sam spremna odmah krenuti, ali nešto je iskrsnulo… Zapravo, bilo je to jako neodgovorno od mene, ali Marko i ja nekako se nismo maknuli dalje od moje sobe… Protrljala sam oči i tako razmazala maskaru, a kad sam pogledala prema prozoru, vani je već bilo mračno i gorjela su ulična svjetla. Soba je bila u polutami, samo je jedna pruga svjetlosti iz hodnika presijecala dno moga kreveta. Marko se udobno namjestio legavši na trbuh i zagnjurio lice u jastuk tako da sam mu mogla nazrijeti samo donji dio vrata, tamo gdje mu se pomaknula rasuta kosa na stranu. Mrmljao je nešto što nisam odmah mogla razumjeti, a onda sam skužila da uopće i ne izgovara riječi, nego samo prede od zadovoljstva. Htjela sam ostati tu, s njim, maziti se cijelu večer, ali u glavi mi je odzvanjao alarm i upozoravao me da sam opet napravila sranje jer debelo kasnim na probu. Kako se mogu smatrati odgovornom kad mi se ne treba vjerovati na riječ? Obećam da ću doći na vrijeme, a onda me nešto ponese. Nešto neodoljivo kao što je Marko. Nije da ne volim dizati tlak Violeti, ali riječ je i o mome tati. Otišla sam iz sobe po telefon. Čula sam kako Marko negoduje nekim neartikuliranim oglašavanjem. Morala sam 164


javiti Violeti da počnu bez mene, ako već nisu, a ja ću se potruditi doći što prije i odraditi sve što treba. Tražila sam broj agencije ali nikako ga nisam mogla pronaći. Negdje u sjećanju imala sam prizor u kojem mi Violeta gura nekakvu podsjetnicu u ruke i upozorava me kad će biti proba koju ne smijem propustiti ni za živu glavu. Izvadila sam sve moguće kartice, iskaznice i posjetnice iz novčanika, ali ona koju trebam nije bila među njima. Onda mi je sinulo da sam taj dan sa sobom imala onu manju torbu i sto posto sam posjetnicu ubacila tamo. Odahnula sam napipavši je na samom dnu torbice, zalijepljenu za mentol-bombone koji su se tamo rasuli i otopili. Zvonilo je i zvonilo, ali nitko u agenciji nije se javljao. Nije moguće da nikoga nema, pomislila sam. Prije bi papa propustio jutarnju misu nego Violeta svoju generalku! Ali kada ni nakon 15 minuta nisam uspjela dobiti nikoga, zaključila sam da ne čuju zvonjavu telefona, ili na pultu možda nema nikoga. Vratila sam se u sobu i upalila malu lampu na ormariću. Marko me žmirećki gledao, i dalje u istom položaju. Počela sam navlačiti traperice, a on me molio da još ne odem. – Ostani ti tu, Linda neće doći prije deset. Možeš ubaciti neki DVD, prekopaj po frižideru, nađi nešto… – Ali kad ćeš ti doći? – Sjeo je, prebacivši nogu preko grude u koju se oblikovao prekrivač. – Što prije, vjeruj mi. Neću se zadržati dulje od sat vremena. Dala sam mu jednu brzu pusu u obraz prije nego odjurim, a on me povukao za vrat, zaplićući prste u moju raskuštranu kosu i dao mi jedan duuugi slatki poljubac. – Čekam te onda. Bilo je to zadnje što mi je stigao reći jer sam već bila na hodniku. 165


Onako topla i ugrijana smrzavala sam se izletjevši na hladnoću prosinačkog predvečerja. Zrak je bio oštar, pekao me po obrazima, pa sam omotala pashminu oko sebe kao beduin. Svi prolaznici su žurili, jedva čekajući dospjeti u neki zatvoreni, topli prostor, a ljudi na autobusnoj stanici cupkali su u mjestu i nervozno pušili, bacajući usput opuške po cesti. Do agencije mi nije trebalo više od 15 minuta, ali sam se pretvorila u snjegovića. Vrata su bila otvorena i nisam trebala lupati po parlafonu. Malo sam se iznenadila kada sam zatekla onu djevojku koja je radila na pultu kako zakopčava jaknu i uzima neke vrećice. U zubima je stiskala ključeve i skužila sam da se sprema otići i zatvoriti agenciju. – Pa gdje su svi? – upitala sam je, odloživši stvari na niski stolić pored paprati. – Otišli su, nije dugo trajalo. A gdje si TI? – dobacila mi je oštar i prezriv pogled. Osjećala sam se kao da stojim pred strogom učiteljicom koja ima u ruci šibu i ispričavam se što kasnim, petljajući nešto o tome kako me sat nije uspio probuditi. – Pokušala sam nazvati, ali nije se nitko javljao. – Očito nisi dovoljno dugo pokušavala. Bila sam u baru dolje, po kave – odvratila je i dalje se ne mičući s mjesta. – Sad moram ići. Ali, ako želiš, ostani ovdje jer će se Tony i Violeta vratiti, otišli su po paket cvjetnih latica kod cvjećara. Mogu li te ostaviti ovdje? – Da, otići ću unutra, pa ću ih čekati. Pokupila sam svoje stvari i ušla u već dobro mi poznatu ružičasto-ljubičastu prostoriju, a onda sam čula okretanje ključa u bravi. Krasno, pomislila sam, luđakinja me zarobila u ovom Barbie zatvoru i ako Tonyju i Violeti pukne i ne požele se vratiti ovamo, ostat ću ovdje cijelu noć. Mogu pobjeći kroz prozor, ali to lako može rezultirati lomovima skakanja s prvog kata. Pa dobro, kad sam već ovdje, probat 166


ću haljinu i te cipele i malo uvježbati hodanje na štiklama. Iako nije bilo nikoga tko me mogao vidjeti, otišla sam se presvući iza paravana i odjenula haljinu, ali sam ostavila marte na nogama, kako bi se ponovo mogla diviti toj otkačenoj kombinaciji u ogledalu. Začula sam šuškanje ključeva i Violetino neizbježno hihotanje, pa mi je odmah bilo lakše pri pomisli da su već stigli i ovo neće dugo trajati pa mogu doma. Ali onda sam čula kako Tony govori: – Mmm, nema nikoga, hoćemo li se na brzinu ovdje? – Daj, Tony, ne budi blesav! Upropastio bi mi frizuru? – Jučer se nisi žalila kada smo… – Daj me pusti kad ti kažem, imat ćemo za to vremena. Uslijedilo je Violetino detaljno opisivanje plana kojeg je pripremala mjesecima. Kad je došla u Hrvatsku, nije se vratila roditeljima pošto nije ostala u dobrim odnosima s njima. Oni su inzistirali da se školuje, a ona nije htjela za to niti čuti. Kako ju je u Italiji uvijek netko uzdržavao, kao i onaj Gianni, Montellanin sin, Violeta je navikla na dobar život bez mnogo truda ili rada uopće. Manekenska karijera nije joj donijela bogzna kakav uspjeh, a nakon prekida veze, vratila se u Hrvatsku i odlučila si naći novog sponzora. E, pa, našla ga je. Mog tatu! On je bio baš onaj profil muškarca kojeg je tražila – zgodan, nešto stariji, sretno razveden, i s dovoljno para i slijepe ljubavi da joj ispunjava sve želje i prohtjeve. Možda je jedini nedostatak bio taj što je imao kćer koja ju je poznavala još od onda kada se već moglo pretpostaviti da je Violeta obični mali krpelj, ali to nju nije spriječilo da mu uđe u život i zavuče se pod kožu. A pokoja avanturica sa strane – kao npr. s Tonyjem – njenom egu je mogla samo laskati jer je bila maher za preljub. Moja prva misao bila je posljedica životinjskog nagona za bijegom. Kada sam kasnije vrtjela film unatrag, vidjela sam 167


samo Violetu i Tonyja kako mi se sklanjaju s puta, nešto govore, iznenađeni, dok ja trčim kao gazela, u toj prokletoj haljini i s kaputom i Lindinim cipelama u ruci. Sišla sam dolje što sam brže mogla. Šok mi je omamio osjetila. Nesvjesnost, otupjelost me obuzela, i prije nego što sam shvatila što se zbiva, već sam bila pred tatinom zgradom. U tom trenutku mozak mi je mogao ponavljati i ponavljati sve ono što su izgovorili Tony i Violeta. Što reći tati…? Užas onoga što sam otkrila zavrtio mi je svijest, zavaljao me u razbijenim smjerovima, dok sam se pokušavala uhvatiti u koštac sa situacijom koja bi se još jučer činila posve nemogućom. Tony i Violeta? Jad zbog činjenice da ja to moram reći tati zamijenio je gorki bijes i želja za osvetom ispunila mi je srce. Da mi je Violeta sada mogla dopasti šaka… duboko sam udahnula i pozvonila, čekajući da mi tata otvori i da mu srušim svijet.

EPILOG ILI NEŠTO U TOM SMISLU Gledala sam kako se Linda isteže na sjedalici dok je namještala male božićne lampice oko rubova prozorskog stakla. Na nogama je imala čarape s uzorkom snježnih pahuljica koje su se toliko isprale da više nisu bile crne nego svijetlosive boje. Sjedalica nije bila baš nešto na što bi se trebalo penjati, onako rasklimana, ali nismo imali ljestve, a Linda je MORALA postaviti te žmirkave lampice baš DANAS. Ipak je ona bila ta koja ostaje u stanu cijele božićne praznike, a ja idem kod mame na tjedan dana. Već sam imala spremljenu putnu torbu i posebnu 168


vrećicu natrpanu darovima koje sam pokupovala u zadnji tren. Ostalo je još samo tri dana do Božića i sve su božićne kupke, kreme, šalice i figurice bile razgrabljene, a ja nisam imala inspiracije za nešto bolje. Marku sam uspila nabaviti jedan CD kojeg već dugo nije bilo u trgovinama, a znala sam da bi volio imati original. Sinoć sam mu ga svečano uručila, umotanog u otkačeni ukrasni papir na pijane zvjezdice dok smo gledali reprizu neke komedije na drugom programu kod njega. Beethoven i njegova žena bili su na nekom domjenku i nisu se trebali pojaviti prije ponoći pa sam ipak pristala doći, na veliku Markovu i Benijevu radost. Još mi se nije sviđala pomisao na nas dvoje, kako se držimo za ruke ili ne daj Bože ljubimo pred njegovim roditeljima. Možda smo prekratko bili zajedno ili je meni bilo neugodno jer je bila riječ o mom šefu, tako ozbiljnom i strogom, tako punom nekog nedefiniranog očekivanja najboljeg mogućeg. – Kad-tad ćeš morati doći na ručak kod nas, znaš – provocirao me Marko. Kao da ja toga nisam bila svjesna? Bilo je to sad samo pitanje dana. Pogotovo u ovo blagdansko vrijeme ispunjeno opće-odobrenim prežderavanjima. – A što voli kuhati tvoja mama? – pitala sam, pomaknuvši se još bliže njemu, ali to je bilo nezgodno jer se Beni čvrsto odlučio ne micati s udobnog položaja na kauču između nas. – Isto što i tvoja – odgovorio je, smijući se urotnički. Bio je upoznat s mojim kulinarskim sposobnostima, ali nisam mu propustila ispričati kako je to sve mamina genetska zasluga, pošto će i ovaj Božić na repertoaru biti već gotovo pečenje iz nekog restorana i naručena torta koju će donijeti teta Biserka. Kolače će vjerojatno kupiti u nekom trgovačkom centru ili slastičarnici koja bude radila na sam Badnjak, da budu što svježiji kada ih ležerno 169


posloži na dekorativne ovalne tanjure, baš kao da ih je sama pekla. Moram se pobrinuti da nitko od nazočnih ne bude pretjerano ljubazan i počne hvaliti okus tih kolača jer bi mama mogla pomisliti da su je svi skužili pa joj se još i rugaju. Luka mi je detaljno podnio izvještaj sa prošlotjedne večere na kojoj je njegova Lana probala "mamine" štrudle od jabuka, po kvaliteti i okusu uspoređujući ih s onima iz Konzuma. Za blagdanskim stolom ove godine trebali su se naći teta Biserka i njena obitelj, Marinova majka, Helena, tata i ja. Da, tata je bio neskriveno sretan kad ga je mama nazvala da ga bojažljivo pita hoće li nam se pridružiti ove godine. Tako je barem potvrđeno ono što je Violeta nazivala sretno razvedenim muškarcem. O toj kuji više nismo ništa čuli, a nismo je ni vidjeli. Linda je načula da je možda opet otišla iz države, a kad je posjetila Tonya u njegovoj agenciji i neizravno ga pitala nešto malo o Violeti, ovaj joj nije dao nikakve korisne informacije. Samo je šmrcnuo i nastavio joj pokazivati nova dostignuća u konstruiranju konfeta s marcipanskim likovima sirena. – Kako ću ja izdržati tjedan dana bez tebe? – pitao me Marko i počeo vrtjeti oko prsta jedan pramen moje kose. – A kako si izdržao tako dugo bez mene prije nego si me upoznao? – Sad me provociraš. – Ne provociram te. Samo ti dajem do znanja da se to može preživjeti. – Doći će mi sestra pa mi barem neće biti dosadno. A i starci će se više baviti njom nego sa mnom pa me neće pilati što idem svaki dan na probe. – Znaju da imate koncert na Staru godinu? – Rekao sam im, ali nekako me nisu ozbiljno shvatili. – Ali bit ćete po svim novinama – rekla sam, totalno oduševljena što je Markov bend dobio super gažu. Jedan od 170


najvećih klubova uzeo ih je za glavni bend te večeri, a još će i zaraditi. Marko je odlučio u Novoj godini odseliti od staraca i početi živjeti sam u malom iznajmljenom stanu, dosta blizu samoga centra grada. Smatrao je da si to može priuštiti, i to bez ikakve roditeljske potpore u financijskom smislu, a ja sam ga mogla samo podržavati u tome. Nasmiješila bih se svaki put kad bi se sjetila kako nas je Beethoveen smatrao odraslim mladim ljudima. Trebao je samo dodati – ludo zaljubljenim!

171


prazna stranica


O AUTORICI

Iva Pejković rođena je 12. 9. 1984. godine u Zadru. U osnovnoj školi predstavljala je Zadarsku županiju na Lidranu. Nastavlja se baviti pisanjem, crtanjem i kreiranjem. Nakon završene opće gimnazije, upisuje smjer modnog dizajna u obrazovnoj ustanovi Arcadia gdje stječe diplomu modnog dizajnera-specijalista i održava i prvu samostalnu modnu reviju u Zadru. Trenutno je student 3. godine odjela za izobrazbu učitelja na Sveučilištu u Zadru. Kreativnim radom bavila se tijekom osnovnoškolskog i srednjoškolskog razdoblja. Crtala je stripove i ilustracije za školske časopise, izlagala u Zagrebu i Zadru, te objavila nekoliko radova na web-stranicama. Zanimaju je svjetske mitologije, tajni nauci, filozofija, a ne bi mogla živjeti bez zanimljivih knjiga i glazbe.

173


POPIS IZDANIH KNJIGA U EDICIJI KATAPULT

Smeće – A. Kapidžić, E. Krivac i M. Novković Snuff film – Goran Dević Kvadratni alfabet – Marko Tokić Zlatna Pirana – Nikola Tutek Hermesov poučak – Yves-Alexandre Tripković Cyber joint (+Sex & nasilje) – Marin Tomić Zelene doline ludosti – Dijana Merdanović Bludilište – Luka Rukavina Ima boljih stvari od suhe odjeće – zbirka, grupa autora


O UDRUZI KATAPULT

Udruga Katapult je osnovana u Rijeci početkom 2006. godine s ciljem poticanja stvaralaštva i kulture mladih, promoviranja mladih autorica i autora te suradnje u izdavaštvu. Udruga svoje ciljeve provodi kroz promocije mladih autorica i autora, kreativne radionice i seminare, pružanje logističke i edukacijske potpore članovima u kreativnom pisanju, lekturi, grafičkom dizajnu, web dizajnu, uredništvu, grafičkoj pripremi, crtanju stripova, marketingu itd. Drugim riječima, udruga Katapult educira mlade u svim segmentima izdavačkog procesa, potiče njihovu kreativnost, međusobno i zajedničko djelovanje i suradnju te volonterstvo kao temeljnu vrijednost modernog, aktivnog i snažnog civilnog društva. Također kreira kulturni prostor u kojem mladi mogu ostvariti svoju kreativnost, osigurava im potporu i daje povratnu informaciju o njihovom radu. Jednako tako želi razviti odgovornost autora prema knjizi kao proizvodu svojeg i tuđeg kreativnog rada.

kontakt e-mail katapult@zigo.hr


CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA RIJEKA UDK 821.163.42-31 PEJKOVIĆ, Iva Mačka u čizmama / Iva Pejković. Rijeka : Zigo, 2007. – (Katapult : knj. 10) ISBN 978-953-7142-29-2 111027042


C O M M O N S

D E E D

Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 2.5 Slobodno smijete: • umnožavati, distribuirati i javnosti priopćavati djelo Pod sljedećim uvjetima:

Imenovanje. Morate priznati i označiti izvornog autora ili davatelja licence. Nekomercijalno. Ovo djelo ne smijete koristiti u komercijalne svrhe. Bez prerada. Ne smijete mijenjati, preoblikovati ili prerađivati ovo djelo.

• U slučaju daljnjeg korištenja ili distribuiranja morate drugima jasno dati do znanja licencne uvjete ovog djela. • Od svakog od tih uvjeta moguće je odstupiti, ako dobijete dopuštenje nositelja autorskog prava. Prethodno ni na koji način ne utječe na zakonska ograničenja autorskog prava. Ovo je svima čitljiv sažetak Pravnog teksta (pune licence).


Iva Pejković • Mačka u čizmama

creative commons

Izdavač Zigo Rijeka Za izdavača Zlatko Ožanić Urednik Marko Gajski Jezična savjetnica Željka Horvat Oblikovanje naslovnice Lea Čeč Prosinac, 2007.

ISBN 978-953-7142-29-2 www.katapult.com.hr


E-izdanja objavljuju se u sklopu programa Edicija Katapult koji se provodi uz financijsku podršku Odjela za kulturu Grada Rijeke i Zaklade Kultura nova


Mačka u čizmama  

Edicija Katapult

Advertisement