Page 1


prazna stranica


DIJANA MERDANOVIĆ ZELENE DOLINE LUDOSTI


prazna stranica


Dijana Merdanović

Zelene doline ludosti

Zigo Rijeka, 2007.


Jednom Zecu koji me nauÄ?io kako od ĹĄume vidjeti stablo


BEZ NAVODA Radio drama


prazna stranica


1. scena ORDINACIJA Atmosfera bolničkoga hodnika. Ženski koraci. Prestane zvuk koračanja pa se ubrzo nastavi dalje. Kucanje. Otvaranje tapeciranih vrata uz laganu škripu. Muški glas (doktor): O, već ste stigli? Ženski koraci se približavaju. Škripanje stolca na koji ona sjedne. Ženski glas (Hana): Rekli smo četvrtak u dva. Ne volim kasniti. Tišina. Hana: Mogu ovdje zapaliti? Doktor: Mislio sam da ste prestali pušiti. Hana: Prestajem. Svaki dan po malo. Doktor: U utorak ste popušili devet cigareta u 45 minuta. Hana: I? Doktor: To je cigareta svakih pet minuta. Za jednu Vam treba pet minuta. Palili ste novu dok vam je još gorila stara. Hana: Treba nečim zabaviti ruke. Doktor: Heklajte, to ne ubija. Hana: Zvučite ko bivši okorjeli pušač. Ne uvjeravajte sebe pokušavajući uvjeriti mene. Doktor: Ne pušim već dvadeset godina. Stolac škripi dok se Hana naginje prema doktoru. Hana: Zapalite jednu. Nije strašno. (šapćući) Neću ja nikome reći. Doktor se nasmije. Zavrti se u stolcu. Doktor: Pušenje je loša navika. (pauza) Pokušajte izbrojati koliko smo puta spomenuli riječ pušenje? 7


Doktor, mrmlja pokušavajući izbrojati. Doktor: Pušiti, popušiti, pušač, pušenje... Brojim li i sinonime? Hana: Dosadni ste ko moj stari. Doktor: Da sam ti ja bio otac, možda sad ne bi morala slušati opet mene. Hana: To nikad nećemo znati. Tišina. Hana cupka nogama. Doktor: Danas ste nešto nervozni? Hana: I za to ste Vi studirali deset godina? Doktor (smiješeći se): Nisam baš bio pametan. Hana (uzdahne): Nazvao me bivši. Doktor: Oprostite, morate biti malo određeniji. Kod Vas se sve vrti oko bivših. Hana: Muž. Jedini zakoniti. (pauza) Reko da će me tužiti. Doktor ustane sa stolca, odgurne ga malo nogom. Vrati ga opet dok razgovara s Lucijom. Povremeno ponovi tu kretnju. Hana stane plakati. Hana: Reko je da će me poslati u zatvor! Hana jeca. Doktor joj priđe sasvim blizu. Sagne se prema njoj. Doktor: Hajde, lijepo se naslonite i duboko udahnite. Vađenje papirnatih maramica iz kartonske kutije. Doktor: Obrišite suze. Hana prestaje jecati. Šmrca. Hana (šmrcajući): Hvala. Hana ispuhuje nos. Hana (uozbiljivši se): Jel mi se razmazala maskara? Doktor: Nije, ali ako želite provjeriti, dat ću vam ogledalo. Doktor otvara škripavu ladicu i vadi ogledalo. Hana brizne u plač.

8


Doktor: Što sad ne valja? Hana (jecajući): Vi ste tako dobri prema meni. Doktor: Hajde, uredite se malo pa ćemo nastaviti razgovor. Hana ustaje i odlazi do umivaonika. Njeni koraci po laminatnom podu. Hana (okrenuta leđima): Koliko još imamo vremena? Doktor: Pet minuta. Hana otvara vodu. Umiva se. Doktor se igra s upaljačem, gasi ga i pali. Hana zatvara vodu. Hana (okrećući se prema doktoru): Znači da u zadnjih 15 minuta nisam zapalila nijednu. Doktor: Svejedno smo potrošili dragocjeno vrijeme. Hana: Nije istina. Smanjila sam pušenje. Doktor: Možda. Hana ustaje. Šuškanje odjeće dok ju namješta. Hana (vedro): E pa, idem ja. Vidimo se idući tjedan u isto vrijeme. Doktor vadi adresar iz ladice. Šuškanje listova adresara. Doktor: Jedino utorak u 18. Uvalili su mi konferenciju. Hana: Što ću ja radit od 9 do 5? Doktor: Ne morate ići kod psihijatra jer Vam je dosadno. Zabavite se nečim drugim. Hana: Volim s vama razgovarati. Znam da Vas plaćam, al pošteno radite svoj posao. Doktor: Hvala. Hana prekapa po torbici. U torbici zveckaju ključevi i gomila gluposti. Hana (nasmije se): Skoro sam Vam popalila ogledalo. Kleptomanija, a baš sam mislila da sam je se riješila. Doktor: Niste kleptomanka. Hana: To Vi samo mislite. 9


Lucijini koraci prema vratima. Zastane. Hana: Doktore, bok! Doktor: Doviđenja, Hana. Hana glasno zalupi vratima za sobom. Ogledalo padne sa stola i razbije se.

10


2. scena FLASHBACK-KUPAONICA Hana je u kupoanici. Iz otvorene slavine teče voda. Hana šmrca. Netko lupa po vratima kupaonice. Muški glas (Vibor): Izlazi iz te proklete kupaone! Kaj uopće radiš tam sat vremena? Hana i dalje šmrca. Jače otvori slavinu. Voda snažno poteče. Vibor (vičući): Nemoj brijat noge mojim žiletom! Istupiš mi ih pa se izmesarim po faci! Hana (vičući): Neću. Vibor (mirnije): Dobro, kaj onda tam radiš? Halo, jesi gluha? Hana! Kaj mi šutiš!? Vibor udara šakama po vratima i dva-tri puta nogom. Hana opet zaplače. Sad glasnije i jače. Vibor prestaje lupati po vratima. Vibor (nježnije): Jel ti to plačeš? Ajde, daj mi otvori. Hana: Neću. Vibor (iznervirano): Ak ne izađeš za pet minuta, razvalit ću vrata! Hana prestaje plakati. Zatvara slavinu. Otvara vrata. Hana: Ne moraš uvijek bit divljak. Vibor: Koji je tebi bog? Kaj cmizdriš? Hana (opet plače): Trudna sam. Vibor duboko uzdahne. Kraj scene.

11


3. scena ORDINACIJA Hana već sjedi kod doktora. Doktor: I, što Vam je Vibor rekao? Hana: Da ću završit na murji. Doktor: Ne. Što Vam je tada rekao? Hana: Pito me jel sam sigurna da je njegovo. Doktor: A čije je još moglo biti? Hana: Ničije. Bila sam samo s njim al on je bio paranoičan i ljubomoran. Doktor: I što ste napravili? Hana: Ostavila sam ga. Doktor: Samo tako? Hana: A što sam drugo trebala kad mi neko postavi to debilno pitanje nakon tri godine? Žao mi je što je dijete bilo njegovo. Doktor: Odlučili ste zadržati dijete? Hana: Bila sam premlada. Doktor: Imali ste dvadeset godina. Hana: To danas ne znači da ste se sposobni brinut za sebe. Ljudi žive sa starcima do tridesete. Doktor: Socijalne prilike su takve. Hana: A ja sam mislila da su ili lijeni ili nesposobni ili narkomani. Doktor: Ne možete tako generalizirati. Hana: Ja opet živim sa starcima u tridesetoj. Tužno, jelda? Doktor: Ispričavam se, nastavite s pričom o Viboru. Hana: Tristan je imo tri mjeseca. Doktor: Tristan? Hana: Moj i Viborov sin. Doktor: Ipak ste rodili? 12


Hana: U vikendici. Sama. Doktor: A Vibor? Hana: Nisam mu se više javila. Ni starcima. Nisu ni znali da sam trudna. Sve sam odjebala i otišla kod frenda na viksu. Doktor: Zašto niste rodili u bolnici? Hana: Jer nisam imala jebeno zdravstveno. Više nisam student. Odavno. Prestanite me prekidat s debilnim pitanjima! Hana ušuti. Neko je vrijeme tišina u ordinaciji. Hana: Umro je s tri mjeseca. Doktor: Umro je prirodnom smrću? Hana silovito ustaje sa stolca koji tresne na zemlju. Hana: Mislite da sam ubila vlastito dijete? Doktor: Oprostite, moje je da pitam. Imam raznih pacijenata. Hana podigne stolac, a onda ubrzano krene prema vratima. Doktor (ustajući sa stolca koji tresne na pod): Hana, kamo ćete? Hana (promumlja s rukom preko usta): Riga mi se. Hana se izriga na putu prema vratima. Kraj scene.

13


4. scena FLASHBACK-VIKENDICA Hana hoda po drvenom podu u klompama. Pod škripi pod njezinim užurbanim koracima. Dijete plače iz druge sobe. Hana (histerično): Prestani! Njezini koraci su sve brži. Hana: Baš me briga, deri se kolko hoćeš! Dijete plače glasnije. Hana: Mogu li ja imati pet minuta odmora? Ne spavam tri prokleta mjeseca! Prestani!!! Dijete ne prestaje plakati. Hana vrišti i udara klompama u pod. Dijete i dalje plače. Hana skine klompu i baca je prema vratima. Dijete prestaje plakati. Hana na trenutak stoji bez riječi. Užurbano odlazi prema sobi, hodajući s jednom klompom. Uzima dijete. Hana: Oprosti, ljubavi. Nije mama htjela. Hana njiše dijete. Hana (tepajući): Mami su malo slabi živci. Znaš da si ti nekad zločest dečko, al ti ćeš pomoći svojoj mami, jelda? Dijete nešto guguče. Hana ga ljubi. Hana: Ti si samo moj. Mama te puno voli. Hana nešto pjevuši sebi u bradu. Njiše dijete. Beba zadovoljno mumlja. Hana izuva klompu. Njiše se lagano uz škripu poda. Kraj scene.

14


5. scena ORDINACIJA Doktor: Je li Vam bolje? Hana: Imam čir na želucu. Reagira na nervozu. Doktor: Ako Vam je slabo, možemo nastaviti drugi put. Naplatit ću vam samo pola termina. Hana (cinično): Lijepo do Vas. Doktor: I ja moram od nečega živjeti. Pauza. Neću Vam ipak ništa danas naplatiti. Hana (oprezno): Jedno jutro se nije probudio. Doktor: Nastavite. Hana: Oči su mu bile otvorene. Doktor: Jeste li odnijeli dijete u bolnicu? Hana: Zakopala sam ga u vrtu. Pauza. Iskopala sam možda pol metra. Bila sam umorna. Od svega. I stavila ga unutra. I prekrila zemljom. Pažljivo. Doktor: Zašto niste nikome prijavili? Hana: Vi biste mi vjerovali da ga nisam ubila? Hana se histerično nasmije. Hana: Nikad ne bih ozlijedila svoju bebu. Doktor: U redu, vjerujem Vam. Hana: Mičem gliste s ceste da ih ne zgazim. U budizmu poštuju sva živa bića. Doktor: Vi ste budist? Hana, svakim danom me sve više iznenađujete! Hana: Više kao hobi. Prenervozna sam ja. Ali volim istok. Na istoku izlazi sunce. Doktor ustaje odgurnuvši stolac. Doktor: Onda imam pravu stvar za vas. Doktor pušta snimku neke budističke mantre. 15


6. scena FLASHBACK- KLARIN STAN Zvuk neke slične budističke mantre. Čuju se pokreti na parketu, šuškanje odjeće. Zatim duboki izdisaj koji je vrlo polagan. Iznenada naglo otvaranje vrata koja udaraju o zid i brzi muški koraci. Muški glas (Marko): Jel ti misliš cijeli dan slušat to new age sranje? Marko gasi CD. Hana šuti. Nastavlja s vježbama opuštanja. Hana: Nije new age. To je wing cun zagrijavanje. Marko: Jebeš te kung fu spike. Kaj briješ, di si ti? Živiš u garsonijeri u Novom Zagrebu koju ja plaćam! Hana polagano ustaje. Hana: Ti ionako vidiš samo ono što ti platiš. Kad ja plaćam, ništa nije problem. Marko: Ponašaj se ko ostali. Nemreš meditirat po cijeli dan. S nikim se ne družiš. Di su ti prijeteljice? Hana: Neću se družit da bih se družila. Nisam očajna. A i ne treba mi sad niko. Marko: Niti ja, izgleda. Nisi me pogledala mjesecima. Ponašaš se ko da sam komad namještaja. Hana: Nisam se rodila da bih bila komoda ili tabure. Marko: Gdje je nestalo ono drago, umiljato stvorenje? Kaj ti se dogodilo? Hana: Mi. „Mi“ su mi se dogodili. Marko: Najbolje je da se više ne mučimo. Hana: Takav je i bio dogovor. Kad prestane biti zabavno... Marko: ...svatko na svoju stranu. Tišina.

16


Marko: Jel ti sad trebam pružit ruku? Hana: Radije me odvedi u krevet. Da se rastanemo ko ljudi. Marko: Ovaj put ne. Gotovo je. Hana: Zašto ne kažeš da si zaljubljen u drugu ženu? Ionako su te vidjeli. Marko šuti. Onda odjednom baci liniju na pod. Zgrabi ključeve i baci ih u zid. Marko (urlajući): Tko me vidio? Reci, tko? Sve ću vas pobit! Hana: Nije bitno. Marko: Tko ti je to reko? Vrat ću ti polomit! Hana se krene histerično smijati. Marko joj opali šamar. Tišina. Hana: Ti si najobičnija kukavica. Marko (na rubu suza): Nikad nisam udario ženu. Hana: Nikad nisi ni tako volio ženu. Marko: Što ti je sve ovo trebalo? Hana: Da ti dokažem da sam jača. Marko: Jesi sad sretna? Pogazio sam zadnji princip u životu. Hana: Sad mogu mirno nastaviti dalje. Bez tebe. Marko: Zašto me maltretiraš? Hana: Jer mogu. Jer te ne volim. Jer si kukavica. Marko: Trebala si me ostaviti. Hana: Nisam mogla. I ja sam kukavica. Kraj scene.

17


7. scena ORDINACIJA Hana je u ordinaciji i nešto pjevuši. Lupka ritam po stolu. Doktor: Ispričavam se što ste čekali. Obično ne kasnim. Hana: Svejedno, doktore. Što je deset minuta u mom beskorisnom životu? Doktor: Danas ste raspoloženi, cinični ste. Hana: Ne bih rekla. Nesretna sam. Doktor: Zašto ste nesretni? Hana: Vi to recite meni. Doktor: Imate gdje biti. Zarađujete. Imate auto. Mladi ste, pametni i lijepi. Hana: I duhoviti. Doktor: Specifičan je taj Vaš humor. Hana: Al sam luda ko kupus. To su mi svi rekli. Doktor: Ostavite se tih laičkih dijagnoza. Dođite sami do toga. Hana: A zašto Vas plaćam dvjesto kuna po satu? Doktor: Da Vas slušam. Jer očito drugi ili ne žele ili nemaju vremena. Hana: Ja sam uvijek slušala druge. Iz čistog altruizma. Hana: Bila sam tuđe rame za plakanje. Od vlage sam dobila reumu. Doktor: Koliko ste vremena posvetili sebi u zadnjih 7 godina? Hana: Oko 4 sata dnevno. Tada sam spavala. Doktor nešto piše. Doktor: Nemojte mi propisivati nikakve lijekove. Skinula sam se s kave, cigareta, svih opijata, televizije, lažnih prijatelja, lošeg seksa,...

18


Doktor: Sa svega kao s cigareta? Hana: Povremeno si dopustim loš seks s nepoznatim mladićem. Doktor: Bitno da se rekreirate. Tjelovježba godi vašem umu. Hana (veselo): Mom bezumnom umu. Njemu ni skijaški skokovi ne mogu više pomoći. Doktor: Uvijek možete probati alpsko skijanje. Hana (zbunjeno): Ne razumijem. Doktor: Sad sam ja bio ciničan. Oprostite.

19


8. scena FLASHBACK-PARK S JEZEROM Hana vrišti od uzbuđenja. Atmosfera parka zimi. Trčanje kroz duboki snijeg. Hana (smijući se): Ne! Pusti me! Muški glas (Karlo): Ajde, možeš ti to! Primi se jače! Karlo nastavlja trčati po snijegu vukući Luciju za sobom. Umara se. Zastane. Hana se koprca po snijegu. Karlo: Dugo te nisam čuo da se tako smiješ. Hana: Dugo nisam bila sretna. Karlo: Želim slušati tvoj smijeh. Hana se počne na silu smijati što postaje prirodan smijeh. Smjeh odjekuje kao jeka. Hana naglo prestaje. Tišina. Koraci po snijegu. Hana: Lako se smijati. Karlo: Što ćemo s Markom? Hana: Riješit ću ja to. Iako je on tvoj najbolji prijatelj. Karlo: Bio. Hana: Misliš da radimo nešto krivo? Karlo: Ne. Zaljubili smo se. Hana: Znamo da je Marko pizda. Karlo: Ti to znaš već godinu dana pa si još s njim. Hana: Ti ga znaš već pet godina pa si mu još prijatelj. Karlo: Licemjerni trokut. Ti si hipotenuza. Hana: C je korijen iz a na kvadrat plus be na kvadrat. Karlo: Samo kod pravokutnog trokuta. Tišina. Karlo: Voliš me jer me stvarno voliš ili samo jer me trebaš? Hana: Trebam te jer te volim. 20


9. scena ORDINACIJA Hana cupka nogom, doktor udara olovkom po fasciklu na stolu. Hana: Nešto ste nervozni? Doktor: I ja sam čovjek. Hana: Ja Vas nerviram? Kažu da znam iznervirat čovjeka. Doktor: Nije baš neki kompliment. Hana: Igram se. Ispitujem granice. Doktor: Otkud Vam pravo da se poigravate ljudima? Hana: Valjda sam zapela u nekoj infantilnoj fazi. Doktor: Razmaženi ste i bezobrazni, uglavnom. Ostatak vremena ste dragi i nježni, ako Vam nešto treba. Vi jeste dijete. Hana (cinično): Zato me valjda žele tući po guzi. Doktor: Tukli su vas? Hana: Pao je pokoji udarac. Imam polomljen nos, rebro, potres mozga, spaljenu ruku... Doktor: Zašto ih niste prijavili? Hana: Ne trpim birokraciju. Spora je i slijepa. Oni su svi, ionako, bili mamini i tatini sinovi. Doktor: Bili ste s njima iz interesa? Hana: Zvučali su perspektivno, al nekako u doba kad sam ih ja upoznala, svi su u bili švorc. Doktor: Vi ste ih uzdržavali, a oni su Vas maltretirali? Hana, gdje Vam je samopoštovanje? Hana: Onog dana, s njim, je ostalo zakopano u jedva pedeset centimetara dubokoj rupi. Loše pokrivenoj. Doktor: Imate li vezu s njegovim ocem? Hana: Nazove tu i tamo. Kad treba posudit pare il se riješit neke naporne cure. Doktor: Zašto mu pomažete? Volite ga? 21


Hana: Ne. I znam da on meni ne bi pomogao. Doktor: Želite da Vam ljudi budu zahvalni? Da misle da ste svetica? Hana: Želim da me ostave na miru. Doktor: Pa tko vas gnjavi? Hana: Vibor. Nanjušio je da se viđam s nekim. Sad nema koku pa muči mene. Doktor: Ne može Vam ništa. Nema dokaza. To je ionako bilo davno. Hana: Zna on to, ali uživa biti zao. Ja mu malo puštam pa ugrizem. Igramo se. Sad se osjeća jačim. Doktor: Prekinite taj odnos. Nije zdrav. Hana: Ali me zabavlja! Doktor ustane i napravi par koraka po sobi. Hana: Svi su se oni igrali. Htjeli su uvijek biti gore jer su jači. Kao, tako je i u prirodi. Zato testiram granice. Osim s Karlom. Doktor: Što je njemu falilo? Hana: Ništa. Bio je idealan. Zato je nestao. Doktor: Kako nestao? Hana: Ustao ujutro, rekao da ide u šumu jer mu treba sloboda i otišao. Doktor: Nije Vam se nikad javio? Hana: Nekad kad šetam sa psom, negdje po prirodi, imam osjećaj da me netko gleda. Sigurna sam da je Karlo. Doktor: Mislite da Vas uhodi? Hana: Otišao je kad sam naučila što sam trebala naučiti. Više mi nije bio potreban pa je otišao. Doktor: U nekom trenutku Vam je moralo biti žao što ste izgubili možda jedinu osobu koju ste voljeli. Hana: Nisam ga prestala voljeti. Niti on mene nije. Ništa se nije promijenilo, ali me počela mučiti prošlost. Doktor: I zato ste ovdje? 22


Hana: Shvatila sam da mi je od ovih razgovora samo gore. Prošlost me sustigla i čvrsto stisnula za grkljan. Doktor: Nikad mi pacijent nije sam zaključio terapiju. Vi ionako niste bili pravi pacijent. Hana: To znači da ću dobiti lovu natrag? Doktor: Nažalost, ne. Hana: Nisam ni mislila. Još uvijek ne razumijete moj humor. Hana ustaje uz škripu stolca. I doktor ustaje uz još veću škripu. Doktor: Hana, pazite se slabih muškaraca. Hana: Pokušat ću sa ženama. Hana se nasmije. Doktor: Shvatio sam šalu. Hana: Mislila sam ozbiljno. Pauza. Rukuju se. Hana. Hvala Vam doktore, drag ste Vi čovjek. Hana krene prema izlazu uz škripu parketa pod njezinim nogama. Doktor: Hana? Hana se užurbano vrati natrag. Hana: Strašno mi je neugodno, evo Vam natrag olovku. Nisam namjerno. Otkad ne pušim, ruke same vrludaju. Doktor: Zadržite je. Pauza. Nego, jeste li za prijateljsku večeru? Ja častim. Hana: Već ste se zaljubili u mene? Hana se posprdno nasmije i požuri prema vratima. Njene potpetice zveckaju po laminatu. Zalupi vrata za sobom. Doktor uz škripu otvara ladicu. Pali cigaretu. Uvuče dim. Doktor (ironično): Gdje bih ja stigao kad bi se u svaku koja mi dođe zaljubio... (ozbiljno) A da imaš dobre noge, imaš. Samo da ti nije te glave na ramenima. 23


Doktor se udobno smjesti na stolicu. Dugo ispušta dim iz usta. Doktor: Hm... zaljubio?! Pa nisam valjda lud! Svašta. Kraj

24


DIGESTIO POST MORTEM


prazna stranica


Slika 1. Costanzo leži na krevetu u polusnu. Teško kašlje i uzdiše. Glas u off-u: ”Boravak na Zemlji” Costanzo (zvoni malenim zvoncem): Spigula! Spigula! Spigula! Lijeno se dovlači na scenu Spigula-Nonnis. Spigula-Nonnis (hladno): Moje je ime Spigula-Nonnis, gospodine Ramberti. I ubuduće, dovoljno je da me pozovete samo jednom. Bubimir se odaziva nakon trećeg puta. Costanzo: To je onaj što jede bube? Spigula-Nonnis: To se da zaključiti iz imena, gospodine. On jede i uzgaja crve, kao i većina ljudi danas. Costanzo: Ja nemam crva. Ja ne uzgajam crve. Ja ne volim crve. Spigula-Nonnis: O, itekako ćete ih uzgajati, gospodine. To Vam ne gine. Uskoro. Costanzo: A gdje? Moja vila Caste-Gandolfo je preotmjena da bi se u njoj nastanile kolonije crva. Vidi kako je tu sve skupocjeno! A tek ovaj krevet ! U njemu je spavao sam Napoleon! Samo je već malo klimav. Spigula-Nonnis: A znate li zašto se klima, gospodine Ramberti? (približi se starcu do uha) Zato što su izjeli crvi svu srčiku iz drveta i ovo na čemu Vi spavate samo je tanka grančica. Oni žele doći do Vas i izjesti Vas iznutra. Pazite se, gospodine Ramberti, ja bih na Vašem mjestu promijenio ležaj. Costanzo (uplašeno): A gdje onda da spavam? U ovom sam krevetu proveo divnih pedeset godina. Nikakvi crvi me neće iz njega istjerati. Čujete li? Ja ću ih spremno dočekati! (Ustaje iz kreveta i udara ga štapom. Spigula-Nonnis mu otima štap i mlati ga njime.) Spigula-Nonnis: Ma gospodine, Vi ste sasvim poludjeli! Zašto uništavate krevet vrijedan milijun lira? 27


Costanzo: Zbog crva. Spigula-Nonnis: Kakvih vražjih crva, gospodine? Costanzo: Ali Vi ste me uvjerili kako me se žele dočepati. Ja ne želim biti crvlja hrana. Nisam bukva. Spigula-Nonnis: Nemoguće da sam Vam ja to rekao, ali nažalost, svi ćemo mi jednom završiti kao hrana termita, crva i gljiva. Costanzo: Ja već haluciniram i ludim od svoje bolesti. Sve se svodi samo na trulež i umiranje. Jel tebi ovdje nešto smrdi? Spigula-Nonnis (njuši zrak): Istina, miris urina, ali… (pogleda pod krevet i nasmiješi se) Dragi gospodine Ramberti, upravo ste svojim manijakalnim ponašanjem prevrnuli do vrha punu posudu s urinom. Čestitam Vam od srca. Costanzo: I što ćemo sad? Uništit će mi se svježe prelakiran jasenov parket! Hoće li ostati mrlje? Znaš, bilo bi šteta da se vide mrljice, ne bih htio da to netko vidi. Spigula-Nonnis: Zar još netko osim mene ima pristup Vašoj spavaonici? Nešto ste mi zatajili, gospodine Ramberti? Costanzo (neugodno mu je): Pa… ništa što već niste znali. Ja se moram razonoditi. I ja sam ipak samo čovjek. Spigula-Nonnis: Zar ona odvratna žena još uvijek dolazi k Vama? Gospodine, ali ona samo škodi vašem zdravlju. Vama je gotovo osamdeset! Ona je triput mlađa! Costanzo: Ne sudite prestrogo o njoj! Taj anđelak me pomlađuje. Ona… Spigula-Nonnis: …upravo stiže. Prepoznajem je po kopitima kojima remeti mir u kući. Ugodnu zabavu, gospodine Ramberti. (Povlači se. Ulazi Vic. Sjeda na krevet) Vic: Mon chere! Vi ste danas tužni? Ali je suis ici, mon vieux canard! Costanzo: Da nisi, poslao bih potjeru za tobom. Kokice, tvoj mali Dada je bio usamljen. 28


Vic: Zato sam i došla da se mogu jouer s tobom. A što je htio onaj dosadni… (pokušava se sjetiti imena) Costanzo: Spigula. Spigula-Nonnis. On je htio biti James Bond, ali su mu rekli da je predlakav. Vic: Takav je po cijelom tijelu. Ja mrzim dlake. Vidiš, ti imaš male bebi dlake na glavi. Kao malo paperje. (lupka ga po glavi) Ti si moj mali plišani medo. Costanzo: A… otkud znaš da je Spigula-Nonnis dlakav? Vidjela si to? Vic: Ne, ali pretpostavljam. Oduvijek mi je izgledao kao nekakav mamut. Ma, vidi taj nosić! Kao mali psić. Koja bi pasmina želio biti? Costanzo: Njemačka doga. One su snažne, brze, rasplodne… Vic: Onda si ti moja mala dogica. Dođi, dođi… (stavlja mu uzicu oko vrata i sjeda na njega.) Costanzo (kašljući): Gušiš me! Pusti me s te glupe uzice! Čuješ? Pusti me! Vic (urla od smijeha): Ali doge su snažni i izdržljivi psi. One vole kad ih mučiš i iskorištavaš do kraja. Rođeni su borci. Mili, izdrži još malo. Ðiha! Costanzo: Pusti me! Ne mogu, umrijet ću. (sruši se s kreveta) Spigula-Nonnis ulijeće u sobu. Vic se polagano povlači prema vratima, a zatim izjuri iz sobe. Ispada joj šešir. Spigula-Nonnis (vičući za njom): Draga gospođice, šešir! Šešir Vam je ispao! Vic se pognute glave vraća po šešir, a zatim odjuri zalupivši vratima. Spigula skida Rambertiju povodac s glave. Spigula-Nonnis: Jeste li živi, gospodine Ramberti? (pljuska ga, ali ovaj ne daje znakove života) Nemoguće, moj najdraži! (šmrca i očajnički se baca preko Rambertija) Costanzo (lupne ga): Jesam te malo, ha? Još sam živ, ali neću dugo. Baš je divlja ta Francuskinja. 29


Spigula-Nonnis: Ona nije Francuskinja. Kako ste samo naivni! Costanzo: Ali svaki put kad je došla, rekla mi je “bon jour” i na kraju “aurevoir”, osim danas jer nije stigla. Tepala mi je na francuskom. Vi griješite. Spigula-Nonnis: A znate li Vi što je tepala? Znate li Vi uopće francuski? Costanzo: A ne, ali sam siguran da mi je zvučalo kao francuski. Vi sve uvijek morate pokvariti. Maknite se iz moje sobe, želim biti sam. Spigula-Nonnis: Nikada nećete biti sami. Costanzo: Zašto ne? Kad te istjeram iz sobe, a uskoro i iz službe, bit ću sasvim sam. Spigula-Nonnis: Ne, nećete. Nikad. Costanzo: Što? Istjerati te ili ostati sam? To su dvije muhe jednim udarcem, a ja sam ionako prebolestan da bih udarao mnogo puta. Spigula-Nonnis: Niste sami baš zato što ste bolesni. Costanzo: Nego tko je sa mnom? Vidiš li koga; ženu, ljubavnicu, liječnika, psa? Jesi li ti jedan od onih koji vide mrtvace kako hodaju?! Spigula-Nonnis: Da. Costanzo (začuđeno): Pa koliko ima mrtvaca u ovoj sobi, Spigula? Spigula-Nonnis: Jedan, gospodine Ramberti. Samo jedan. Costanzo: Ako je jedan, onda nije strašno. Barem ću imati neko zabavnije društvo od tvojeg. Eto, našao si mi novog prijatelja pa ti mogu dati otkaz. Donesi mi olovku i papir da ti to dam napismeno. (pokazuje mu rukom da se povuče) Spigula-Nonnis: Ali, Vi me razumijete gospodine… Vi to morate znati… (odlazi iz sobe) Costanzo: Nije me briga sve dok se ne radi o meni. Ti si budala Spigula, velika budala! 30


Spigula-Nonnis (uvrijeđeno): Moje ime je Spigula-Nonnis, gospodine Costanzo Ramberti. Costanzo: Ja imam samo jednu želju - ostavi me na mirusamog, s mrtvacom, svejedno. Samo, molim te, makni se da te više ne moram gledati. Uvijek imaš tako zamrznut izraz lica ! Spigula-Nonnis: Nastao sam iz smrznute sperme nepoznatog donatora. (odlazi) Ramberti nakon njegovog odlaska ostaje na trenutak zamišljen, a zatim se zavali natrag u krevet. Costanzo: U ovoj sobi smrdi po leševima, a samo sam ja u njoj. Sinoć je kormoranu pala riba na moj balkon. Sunce ju je spržilo. Da je bar još bilo dobrog vina. Morao sam piti one gorke tablete za srce. Bolujem od proklete angine pectoris i nikako da umrem. Samoća godi umiranju. Ne osjećaš se dužan ni odgovoran prema nikome. Pred smrt čovjek govori gluposti, dosađuje se, želi ostaviti neki dojam kao kad zavodi djevojku. Imao sam mnogo djevojaka no nijednu nisam volio, a nisu ni one voljele mene. Uvijek mi se činilo, dok sam ih dodirivao, da vidim gađenje na njihovoj koži. Mene nitko nije pitao što se meni gadi, zato sam i završio kao pomoćnik ministra građevine. Gadi mi se ova prazna staklena kuća od 2000 kvadrata. Gadi mi se isprazan život. Htio bih imati veliki sprovod s puno počasti i da dođu svi koji su me znali. Da stoje nad grobom i plaču, osjećaju prazninu kakvu sam ja osjećao cijelog života. Želim umrijeti kako bi ljudi osjetili da im nedostajem. Crvene ruže, bijeli ljiljani, svijeće, govor, spomenik, ulica nazvana po meni… Sve bih ja to želio. Mjesec mi pokušava ući u sobu, želi mi ispiti sav mozak. Na tome sirastom licu sjedi Sotona i šalje mi užarene poljupce. Zatvorit ću prozor, netko će me još opljačkati. (ustaje i ruši se pokraj kreveta) 31


Slika 2. Glas u off-u: “Julija ili nova Venera?” Ramberti leži na krevetu, a Spigula se vrti oko njega uređujući ga. Ima sasvim ravnodušan izraz lica. Spigula-Nonnis: Oduvijek si volio Mjesec, dragi Costanzo. Na vratu imaš opeklinu, od vražjeg poljupca. Sasvim si poludio. Stara luda se opekla upaljačem… Cijela soba smrdi po ustajalosti i ispljuvcima. Kako sam te volio, žarko, žarko sam te volio. (ljubi ga) Ulazi Rambertijeva žena u crnini. Julija: Ne daj se smesti. Došla sam provjeriti je li stvarno mrtav. Nemam previše vremena, kamion me čeka dolje. Došla sam po svoje stvari. Spigula-Nonnis: Ali sada nije prikladan trenutak, gospođo Ramberti. Julija: Više nisam udana za starog gada. Sada sam samo Julija, zapravo imam novo umjetničko ime - Venera. Spigula-Nonnis: Zar opet? Julija: Imena se trebaju mijenjati prema prilikama i potrebama. Glumim u najnovijem filmu sa Stalloneom, a Julija je već tako otrcano ime... Spigula-Nonnis: Pa zašto ste ga izbrali? Julija: Te godine sam bila u fazi Rousseaua. Gutala sam njegove prosvjetiteljske romane. Spigula-Nonnis: Stari je tvrdio da ste nepismeni. Julija: Bila sam, ali naučila sam Brailleovo pismo. Spigula-Nonnis: Vi niste slijepi. Julija: I to sam po potrebi. (vadi rasklopivi štap iz torbice, stavlja tamne naočale) Oslijepila sam u strašnoj nesreći kad mi je izgorjela kuća zajedno s cijelom obitelji. Tragično! 32


Spigula-Nonnis: Pa zašto i njih niste spasili? Julija: A tko bi se onda sažalio nada mnom? Kuće danas gore svaki dan, auti lete u zrak, umiru cijele obitelji… Spigula-Nonnis: Imate pravo. A i naš gospodin Ramberti je umro. Sasvim. Julija (gleda mrtvaca): Tako je odvratno ukočen. Morat ćete zvati doktora da mu da injekciju. Sjećam se dok je bio živ, bio je melange1 Conneryja i Gablea. Spigula-Nonnis: Više Brada Pitta, imao je puno više žara od tih olupina. Julija: Istina. Bio je živahan. A sad je umro. Ti si ga jako volio? Spigula-Nonnis: Jako. Mislim da sam bio jedini na svijetu koji ga je ikad volio. Julija: Imaš pravo, ali više neću brbljati s tobom. Došla sam radi posla. Sve stvari nosim sa sobom. Ostavit ću starom Rambertiju samo taj krevet. Spigula-Nonnis: Znao sam da ste plemeniti. Hoće li Vam trebati pomoć kod utovara? Julija: Ne, imam dečke sa snimanja. Hvala na…. (odlazi ne pogledavši više niti jednom Rambertija) Spigula-Nonnis (sjeda na pod ispred kreveta, računa): Svijećnjaci 100.000 lira, vijenci 250.000 lira, večera 400.000 lira, piće 350.000 lira, muzika 200.000 lira… (uzdahne). Speleolog bi možda uspio pronaći sav taj novac. Ja to ne mogu. Ne.

Slika 3. Glas u off-u: ”Sex, nasilje i prazni džepovi”. Dolazi načelnik Agostino sav u žurbi. 1

Mélange franc. mješavina, smjesa

33


Načelnik: I? Spigula-Nonnis: I? Da, umro je, ako na to mislite. Načelnik: Znam da je mrtav, no je li ostavio poruku za mene? U nekoj žutoj ili sličnoj omotnici? Spigula-Nonnis: Bojim se da nije. Nije stigao. Umro je iznenada. Načelnik: Kako iznenada? Njegova smrt se očekivala već dvije godine. Spigula-Nonnis: Očekivala se dok nije postao pomoćnik ministra, a onda mu se produžio vijek trajanja. Načelnik: Ali njega nije podnosio nitko iz Vlade, a bogme ni iz opozicije. Spigula-Nonnis: Baš zato i kažem da su očekivali njegovo ozdravljenje. Načelnik: Tu nema logike. Spigula-Nonnis: A logika i politika vam izgledaju kao nešto srodno? Načelnik: Mislio sam da si ti ovdje sluga. Spigula-Nonnis: I osobni tajnik pokojnog gospodina Rambertija. Načelnik: Dakle, ti bi trebao znati gdje je mojih milijun lira duga. Spigula-Nonnis: Gospodin Ramberti ih nije imao, a ja pogotovo nisam. Zakasnili ste. Načelnik: Ma nije mi uopće jasno gdje jedan osamdesetogodišnjak mogao utrošiti sav taj novac? Spigula-Nonnis: Sex, droga i rock'n'roll. Načelnik: Sex i droga još nekako mogu proći ali r'n'r je sasvim zastario. Spigula-Nonnis: Pokušavao sam mu ukazati na neke nove glazbene pravce ali me kao i obično nije slušao. Bio je gluh kao top. Načelnik: Želiš reći da je bio star? Ti imaš nešto protiv staraca? 34


Spigula-Nonnis: U principu ne, ali ne volim miris poriluka u autobusu ili podzemnoj. Načelnik: Nemoćni i stari smrde na poriluk? Spigula-Nonnis: Ne, već njihove vrećice s placa. Sve njih treba izbaciti iz gradskog prometa u kontejner sa šlagom. Načelnik: Nonnise, ti si odvratno stvorenje i iskreno mi se gadiš. Želim dočekati dan kad ću doživjeti tvoju starost. Spigula-Nonnis: Ja neću ići na plac jer ću imati vlastiti vrt. Pametni ljudi se osiguraju na vrijeme za starost, da ne idu drugima na živce. Načelnik: S tolikim se dugovima Ramberti baš divno osigurao. Spigula-Nonnis: On je umro, a meni je ostala briga oko sprovoda. Nemam ni stotinu lira, a ljudi iz vlade, novinari i možda pokoji ministar već će sutra biti ovdje. Načelnik: Za to nema problema. Kao glavni glumac u predstavi Kralj Lear imam pravo zahtijevati da moj kostim i ostale rekvizite posude starom prijatelju. Smatrajte to gotovom stvari. Spigula-Nonnis: Vi ste anđeo čovječjeg lica. Načelnik: Misliš? Da, i ja se dobro osjećam ovako svježe obrijan. Ako negdje iskrsne koja tisućica, pošalji poštom. Ja sam i direktor pošte pa imam pravo i na proviziju. Odlazi. Spigula-Nonnis ostaje sam sjediti, češkajući po glavi Rambertija. Pjevuši mu na uho.

Slika 4. Glas u off-u ”Bila je mjesečina”. Dolazi Tonni progonjen nevidljivim progoniteljem. Tonni: Kasno je. Spigula-Nonnis: Kako kome. Deset je sati. Tonni: Navečer ili ujutro? Spigula-Nonnis: Pogledaj kroz prozor pa ćeš saznati. 35


Tonni (viri kroz prozor): Vani je pun mjesec. Večer je. Spigula-Nonnis: Taj mjesec je od papira. Napravio sam ga za gospodina Rambertija. Tonni: Umro je gledajući ljepotu tog mjeseca? Spigula-Nonnis: Ne. Umro je od zatajenja srca pokušavajući ga skinuti. Išao mu je na živce. Njega je sve nerviralo. Bio je izrazito nervozan čovjek. Tonni: Nisam nikad primijetio, a bio mi je prvi susjed. Spigula-Nonnis: Koliko često se ste viđali? Kuće su vam udaljene gotovo kilometar. Tonni: Jednom godišnje, ali to je sasvim dovoljno da se osjete nervozne vibracije ako njima netko zrači. Spigula-Nonnis: A kakve Vas vibracije donose danas? Tonni: Bježim pred ženom. Ona me želi tući. Spigula-Nonnis: Jeste li što skrivili? Tonni: Da, oženio sam se njome. Spigula-Nonnis: Priznajem, prevelik grijeh. Možete li što učiniti u vezi svog položaja? Tonni: Smrt je najefikasnije rješenje. Spigula-Nonnis: Onda ne poznajete dobro ženski razum. Moći ćete umrijeti jedino ako vam ona dopusti. Tonni: Njoj je svejedno. Ne voli me. Stalno me tuče. Spigula-Nonnis: Vi ste veliki papučar, Tonni. Ženi se treba pokazati muška ruka. Tonni: A ona meni pokaže žensku toljagu. Spigula-Nonnis: Bezizlazna situacija. A što tražite ovdje? Tonni: Skrovište i savjet. Spigula-Nonnis: Za to je kasno. Tonni: Deset i trideset. Ako je jutro, onda još stignem kući. Ako je večer, dobit ću batina. Spigula-Nonnis: Mogu li Vam otkriti tajnu? Batine su dobre za čvrstu kožu i dobru prokrvljenost. Tonni: Onda sam ja svakako manekenski primjer zategnute i svježe kože. 36


Slika 5. Glas u off-u: ”Kad odrastem, bit ću geolog”. Dolazak načelnika Agostina koji grabi krupnim koracima. Načelnik (uzrujano): Zašto me niste obavijestili, SpigulaNonnise? Spigula-Nonnis: Vi ste danas prvi koji točno izgovara moje ime, gospodine Agostino. Načelnik: Ali zašto me niste obavijestili? Spigula-Nonnis: Vi ste već bili ovdje i znate da je gospodin Ramberti umro. Načelnik: Ma briga me za njega, to je već sređeno, ali zašto niste rekli da je ona luda Julija odnijela sav namještaj? Spigula-Nonnis: Nije mi se to činilo toliko bitnim. Zar jest? Načelnik: Vama je sasvim u redu da ministar sjedi na podu, zar ne? Spigula-Nonnis: Pa ako je to jedini način… Neće mu sigurno biti prvi put. Načelnik: Vi znate neke tajne koje ja ne znam? Spigula-Nonnis: Gospodine Agostino, pojma Vi nemate kakve se stvari događaju mimo Vas. Vi ste zadnja rupa… Načelnik: Na svirali? Spigula-Nonnis: Ne. Mišja, jer ste u takvom omjeru. Načelnik (osvrće se oko sebe): Nisam tako sitan kao što se činim. Spigula-Nonnis: Po mojim skromnim procjenama niste ni dinamitni. Načelnik (uvrijeđeno): Ništa vi ne znate! Kupite mrvice iz usta svog gazde i naokolo dijelite pamet. Spigula-Nonnis: Skupio sam dosta, a imam i iz čega dijeliti, dragi Agostino. Načelnik (odlazeći): Do sutra se moraju pojaviti te stolice. 37


Spigula-Nonnis: Zar Vam ja izgledam kao stolar? (pokazuje fino njegovane ruke) Načelnik ih uzima u svoje ruke i snažno ga njima pljusne, a iznenađeni Spigula se prima za obraz. Načelnik: To je već odavno trebalo učiniti. (odlazi) Spigula mu namršteno pokazuje srednji prst. Spigula-Nonnis (procijedi kroz zube): Nasilnik! Načelnik (vraća se): Nešto ste mi željeli reći? Spigula-Nonnis (pozitivno klima glavom): Ne, ne. Samo sam se čudio kako je danas neobično vedar dan. Načelnik: Da. Na sprovodima uvijek pada kiša. Spigula-Nonnis: Istina, ali danas još nije sprovod. Gospodin Ramberti još leži tu iza nas. Načelnik (pogleda prema mrtvacu): Sasvim sam zaboravio. Zapravo, nikad nisam vidio nekog mrtvog izbliza. (ode prema njemu, strese se od gađenja) Kako je samo debelo to lice, bez nosa, obraza, brade, bez ičega. Gruda loja – samo to. Morate mu sakriti lice rupčićem. Spigula-Nonnis vadi iz džepa zgužvani papirnati rupčić i stavlja ga na Rambertijevo lice. Spigula-Nonnis: Ja jesam, svog hrčka. Bilo mi je zlo i povraćao sam po susjedinoj suknji. Načelnik (znatiželjno): A što je tamo radila susjeda? Spigula-Nonnis: Hranila ga je krastavcima. Načelnik: Hrčci ne jedu krastavce. Od njih se napuhnu i crknu. Spigula-Nonnis (zaprepašteno): Ona je ubila mog Puffyja?! Ta gojazna, znojna, zla… A bio sam njezin dječačić! Zajedno smo istraživali prirodu… Načelnik: Hm, a koji to dio? Spigula-Nonnis: Brjegove, doline, potoke i lijane. Ponekad sam zalazio i u ledenjačke špilje. 38


Načelnik: Zašto ledenjačke? Spigula-Nonnis: Zapravo ne znam, ali sjećam se da je bilo stalagmita i stalaktita duž cijele guštare. Načelnik: A to je neki egzotični pejzaž? Spigula-Nonnis (uzdahne): Najegzotičniji.

Slika 6. Glas o off-u: ”Ulica Costanza Rambertija”. Fra Paolo dolazi k Spiguli, koji spava u fotelji. Fra Paolo (pruža mu ruku): Čuli smo se već, gospodine Nonnis. Spigula-Nonnis: Nonnis mi nije prezime, fra Paolo. Fra Paolo: Pardon. Costanzo mi nikad nije pričao o Vama. Spigula-Nonnis: Nije? Fra Paolo: Da je bilo nešto važno, sigurno bi to spomenuo. On je volio puno govoriti. Spigula-Nonnis: Istina. Puno je pričao, ali Vas nije spominjao. Fra Paolo: Nije?! Spigula-Nonnis: To mi je razumljivo zato što nikad nije išao u crkvu. On, znate, nije vjerovao u Boga. Fra Paolo: Ali njegovi su roditelji bili uzorni katolici. Spigula-Nonnis: On uopće nije bio katolik. Prešao je na budizam prije nego što sam ga upoznao. Fra Paolo: Možda je zato dugo živio. Spigula-Nonnis: Da, izbacio je meso i jeo morske alge. Probali ste? Fra Paolo: Ne. Moje najdraže povrće je pečeni odojak. Spigula-Nonnis: Trebali biste se više paziti, već ste u godinama. Fra Paolo: Čemu? Spigula-Nonnis: Vjerojatno ćete nekom nedostajati. Drugim fratrima iz svoje župe, možda? 39


Fra Paolo: Ne. Mene nitko ne voli. Spigula-Nonnis: Ni gospodina Rambertija nitko nije volio pa će opet svima nedostajati. Fra Paolo: Svatko za to ima neki svoj razlog. A ni Vi ga niste voljeli? Spigula-Nonnis: Do prije dva sata jesam. Sada više ne. Fra Paolo: Kako to? Spigula-Nonnis: Shvatio sam kakav je bio čovjek. Fra Paolo: A to niste shvatili kroz dvadeset godina u njegovoj službi? Spigula-Nonnis: Ne, bio sam zaslijepljen. Nitko ga od onih s kojima je bio u nekoj vezi nije volio. Zašto bih onda ja? Mene je smatrao dijelom namještaja. Ni ime mi nije znao izgovoriti. Fra Paolo: Divim se vašoj požrtvovnosti. Spigula-Nonnis: To nije požrtvovnost, već mazohizam. Fra Paolo: Danas je sve moguće i sve je dopušteno. Spigula-Nonnis: A zašto se onda Vi ne oženite? Fra Paolo: Svaki dan molim Boga da Papa ne promijeni taj zakon. Spigula-Nonnis: Slažem se s vama. Fra Paolo: Ali ne iz istih razloga. Spigula-Nonnis: Imate pravo. Fra Paolo: Crkva uvijek ima pravo. Spigula-Nonnis: Osim kad je u krivu. Fra Paolo: Vi ste rođeni heretik i zato služite u ovoj kući. Spigula-Nonnis: Heretikom se ne rađa, heretikom se postaje. Fra Paolo: Mislim da ste u velikoj zabludi, dragi prijatelju. Spigula-Nonnis: To me se ne tiče, jer nisam vaš prijatelj. Oduvijek su me učili da se ne družim s muškarcima koji nose suknje. Fra Paolo: Time nisam manje muškarac. Spigula-Nonnis: Vi jeste manje čovjek, a više spužva koja 40


upija svaku kapljicu vode bez obzira je li prljava i kasnije je iscijedi kad je netko stisne. Fra Paolo: Nemam Vas potrebu više slušati. Spigula-Nonnis: Niste ni prije. Zašto ste onda uopće došli? Fra Paolo: Da predam brzojav. (predaje ga Spiguli) Spigula-Nonnis: I što piše? Fra Paolo: Valdana bi htjela Costanza Rambertija učiniti počasnim građaninom. Dati ime glavnoj ulici po njemu, možda čak i podići njegov spomenik na nekom od trgova. Spigula-Nonnis (pogleda ga sumnjičavo): Valdana? Fra Paolo: Rodni grad gospodina Rambertija. Spigula-Nonnis: Znam. A koliko Valdana ima trgova? Jedan, dva? Fra Paolo: Samo jedan. Upravo zato je to velika čast za gospodina Rambertija. Spigula-Nonnis (pogleda mrtvaca): Mislim da je njemu sasvim svejedno. A zašto su poslali Vas? Fra Paolo: Da budu sigurni da će stići na odredište. Spigula-Nonnis: Zar nisu mogli telefonirati? Znate, živimo na kraju dvadesetog stoljeća. Fra Paolo: Ovako izgleda svečanije, a i nikad nisam bio u Rimu. Spigula-Nonnis: Nadam se da ste pozdravili Papu u moje ime. On je bliski rođak moje pokojne majke. Fra Paolo (ozarenog lica): Nisam to znao. To svakako baca drugo svjetlo na cijelu stvar. (želi mu poljubiti ruku, Spigula ga odgurne) Spigula-Nonnis: Vi ste budala, fra Paolo! Fra Paolo (zbunjeno): Vi niste Papin bliski rođak? Spigula ga istjera iz salona i zatvori vrata za njim.

41


Slika 7. a) Na krevetu leži Ramberti pokriven rupčićem. U off-u javljanje lovačkog roga. Ramberti naglo ustaje, protrese glavom i uzme telefonsku slušalicu u ruku. Costanzo (nakašlje se): Ovdje Costanzo Ramberti, bivši ministar građevine. Trebao bih svog odvjetnika, gospodina Marinettija, u vezi s promjenom oporuke. Da, recite mu neka nazove. On ima broj mog mobitela. (ponovno bira broj) Doktore Francesco? Ramberti ovdje. Ne, ne, nisam još umro. Molio bih Vas da nekog pošaljete iz Rima da mi da neku injekciju za spavanje. U posljednje vrijeme imam ružne snove i nikako da ih se riješim. Bez brige, moje zdravlje je puno bolje nego što bi čovjek očekivao. Da, doktore, istok je kolijevka mnogočega dobrog. U redu, čujemo se. Zbogom, doktore Francesco. (vadi neke tablete iz džepa i popije ih, a zatim legne na krevet.)

Slika 7. b) Glas u off-u: ”Operacija uspjela, pacijent umro.” Spigula ulazi u sobu kao da nešto provjerava i prvi put se izbliza zagleda Rambertiju u lice, a zatim se okrene i povraća u stranu. Spigula-Nonnis: Puffy je svakako bio ljepši leš, a i manje je smrdio po naftalinu. Za to vrijeme liječnik ulazi na scenu. Liječnik: Rekli su mi da hitno dođem na ovu adresu. Spigula-Nonnis: Danas su svi ovdje po nekom hitnom poslu. Liječnik: Ne znam, prvi mi je put. Spigula-Nonnis: Po kuti vidim da ste liječnik. Liječnik: Ljudi me obično prepoznaju po stetoskopu. Spigula-Nonnis: Ali ga ne nosite.

42


Liječnik: Upravo zato da me ljudi ne prepoznaju na cesti. Spigula-Nonnis: Niste zadovoljni svojim poslom? Liječnik: Ne, htio sam biti pisac. Spigula-Nonnis: Za to treba talenta. Danas bi svi htjeli biti pisci. Liječnik: Bitna je praksa i upornost. Spigula-Nonnis: Ali sve kreće iz nadarenosti za nešto. Liječnik: Nisam bio nadaren ni za liječnika pa sam svejedno izvrstan u svome poslu. Spigula-Nonnis: To je sve mehanika, kao da voziš auto. Udariš jedanput-dvaput dok voziš u rikverc, s vremenom naučiš i parkirati… Siguran sam da Vam je neki pacijent umro. Liječnik: Ne, ja nisam kirurg. Spigula-Nonnis: Oni su mesari. A što ste vi? Liječnik: Pulmolog. (nakašlje se) Spigula-Nonnis: A sebi ne znate ili ne želite odrediti dijagnozu? Liječnik (kroz kašalj): Adenomatosis pulmonum. Spigula-Nonnis: Ade… što? Liječnik: Plućna adenomatoza. (pokazujući na sebi) Vidite, u alveolama se nalazi visok cilindrični epitel koji luči obilnu sluz. Ta promjena može zahvatiti ili cijela pluća ili samo pojedina područja. Spigula-Nonnis: Dakle… Liječnik: Jedna vrsta tumora pluća. Spigula-Nonnis: Dakle, to je teško izlječivo. Liječnik: Smrtno. Spigula-Nonnis: U ovoj kući svi pričaju samo o umiranju. Od toga već noćima ne spavam. Bojim se duhova. Liječnik: Onda sam došao zbog Vas. Spigula-Nonnis: Ma ne, sigurno zbog gospodina Rambertija. Danas svi dolaze samo zbog njega. Liječnik: A što s tim gospodinom nije u redu? 43


Spigula-Nonnis: Sve. On je mrtav. Liječnik tek sad vidi tijelo koje leži na krevetu. Liječnik: Rekli su mi da ponesem samo nešto za spavanje. Spigula-Nonnis: Dajte mu onda to. Liječnik: On kao mrtvac zasigurno bolje spava od nas svih zajedno. Spigula-Nonnis: Nema veze, samo Vi obavite ono zbog čega ste došli. Liječnik vadi injekciju i ubada Rambertija. Liječnik: Imam još jednu, hoćete li? Spigula-Nonnis: Već ću ja zaspati kad iznesu to truplo odavde. Dajte mu još jednu. Liječnik: Ali to će ga ubiti. Spigula-Nonnis (nasmije se pogledavši mrtvaca): Mislite da će mu škoditi?

Slika 8. a) Glas u off-u: ”Radi li se tu o žalobnom posjetu ili ne?” Lijes s Rambertijevim tijelom leži sasvim u pozadini scene. Prazne stolice su postavljene uz prednji rub scene, ali su neosvijetljene. Snop reflektora pada jedino na lijes. Čuje se nerazumljiv žamor.

Slika 8. b) Glas o off-u: ”Tko se još boji ZPRC-a?” Lijes je i dalje na margini scene. Na stolicama sjede ministar, tajnici i senatori. Fotografi ih slikaju. Ministar: Tako je ugodno ovdje. Mjesecima se nisam tako fino najeo. Prvi tajnik: Gospodine Ministre, ja se potpuno slažem s Vama. Drugi tajnik: I ja također! I ja sam se fino najeo. 44


Ministar: A Vi senatore Gino, je li Vama prijalo? Senator Gino: Hm… (čačka zube) Otkad imam novo zubalo, imam pretjeranih problema pa ne mogu uživati u jelu. Vino je bilo odlično. Prvi tajnik: Vi ste zacijelo vrstan sommelier, gospodine Gino. Ministar: Meni je bilo malo prekiselo. Ne volim francuska vina. Drugi tajnik: Ali to je bio izvrstan burgundac! Ministar: Meni ste nešto rekli? Drugi tajnik: Ma ne, obraćao sam se Federicu (povlači za rukav prvog tajnika) Prvi tajnik (iznenada se trgne): Ja se potpuno slažem s Vama, gospodine Ministre, i isto tako s vama, gospodine senatore Gino. Senator Gino: A u kojem to pogledu? Drugi i Prvi tajnik (složno): U svakom! Ministar: Upravo zato ste i dobili taj posao. Senator Gino: Ali na stvari je zapravo vaša stručnost… Ministar: U slaganju sa svime što Vam nadređeni kaže… Senator Gino: Poštenje nam iz očiju kapa… Ministar: Nikad ne gledamo kamere direktno u oči… Senator Gino: Da nam istina ne pobjegne na usta dok su nam oči zaslijepljene. Ministar (pogleda prema tajnicima): I? Prvi i Drugi tajnik (složno): Mi se sa svime time se slažemo. Senator Gino: A jeste li shvatili nešto od toga? Ministar: Nije ni bitno da shvate. Tako je kako mora biti. Prvi tajnik: Možda bi trebalo još jednom ponoviti ako me netko bude pitao kako sam dobio taj posao. Senator Gino: Naravno, putem audicije. Ministar (prvom tajniku): Vi pjevate? Prvi tajnik (bojažljivo): Ne baš najbolje. Ministar: A glas? 45


Prvi tajnik: Slabašan kao u pileta. Senator Gino (drugom tajniku): A vi plešete? Prvi tajnik (nasmije se): On?! Drugi tajnik (uvrijeđeno): Znam nekoliko koraka. Ministar: Valcera? Drugi tajnik: Ne, polke. Ministar i Senator Gino (nostalgično uglas): Ah, polka! Njih dvojica zaplešu polku, a tajnici i okupljeni novinari ih podržavaju pljeskom. Ulazi Spigula-Nonnis. Spigula-Nonnis: Kakva je to privatna zabava? Ministar (hini žalost): To smo zbog pokojnika… Senator Gino: On je oduvijek bio veseo. Ples je bio njemu u čast. Prvi i Drugi tajnik (uglas): Da, zbog pokojnika! Spigula-Nonnis: A kojeg to pokojnika? Svi: Znamenitog! Spigula-Nonnis (pozirajući fotografima): Velikodušno od vas što ste došli u tolikom broju. Ministar: A gdje je rodbina? Senator: On nije imao nikoga. Prvi tajnik: A roditelje? Drugi tajnik: A djecu? Spigula-Nonnis: Ne, nije imao nikog osim mene i starog kreveta punog crva. Prvi tajnik: Hobi mu je bio ribolov? Drugi tajnik: Zašto?! Senator Gino: Zbog crva! Spigula-Nonnis: Ne, nije imao hobija. Ni hobija ni ljudi. Nikoga i ničega. Ministar: Zaista tužno. Svi: Tužno, zaista. Spigula-Nonnis: Vrlo sam povrijeđen vašim ponašanjem. Ministar: Da, pomalo je nedolično. 46


Senator Gino: Na sprovodu smo. Prvi i Drugi tajnik (uglas zapanjeno): Čijem sprovodu? Svi: Znamenitog pokojnika! Fotograf se naglo okrene i ugleda lijes. Svi se začude njegovim otkrićem. Fotograf: Tamo je nečiji lijes. Spigula-Nonnis: Lijes pripada Costanzu Rambertiju. Fotograf: A gdje je on? Spigula-Nonnis: Mrtav je. On je unutra. U lijesu. Fotograf: Da to slikam? Ministar: Nema potrebe.(pozira mu) Senator Gino: Od ovakve zabavice baš sam ožednio. (ministru) Jeste li za bocu? Ministar: Samo ako je francusko. Od domaćih vina mi se stvara kiselina. Prvi i Drugi tajnik: I mi smo žedni! Spigula-Nonnis: Kruha? Igara nikad ne nedostaje. Glasan smijeh prisutnih prekida kruljenje crijeva koje dopire iz lijesa. Muk. Spigula-Nonnis: Digestio post mortem.

Slika 9. Glas u off-u: ”Eppur si muove”. Kad se scena osvijetli, vide se dva lijesa. Jedan je označen s „minus“, drugi s „plus“. Iza zastora se nazire silueta Spigule-Nonnisa. Zvuk lokomotive. Dolazi grobar i odvozi lijes označen s „plus“.

Slika 10. Glas u off-u: ”Leš pokojnog Rambertija nalazi se na stanici Avezzano.” Načelnik i telegrafist se pojavljuju na sceni. Načelnik Agostino: S tim Rambertijem nikad mira! Nabavim mu svoj kraljevski kostim, a on mi ovako vraća. 47


Telegrafist: Ne uzbuđujte se, gospodine. Takvo što se događa. Načelnik Agostino: Ali ne želim da mi kostim propadne. Telegrafist: Zar ste ga mislili uzeti natrag? Načelnik Agostino: Ušuljao bih se noću na groblje i domogao se traženog. Telegrafist: Ne bojite se groblja noću? Načelnik Agostino: Preodjenuo bih se u duha da me nitko ne dira. Telegrafist: U duhove više nitko ne vjeruje. Sigurnije je da se ušuljate kao sidaš. Načelnik Agostino: To nije nikakva kamuflaža. Sve se mora izvesti sa stilom. Telegrafist: A tko još zna tajnu? Načelnik Agostino: Nitko. Spigula-Nonnis se pojavljuje na sceni cupkajući nogom. Spigula-Nonnis: Vi mislite da sam ja nitko? Načelnik Agostino: Gospodine Nonnis, Vi ste u ovom trenutku najmanje potrebni. Telegrafist: Bilo bi korisnije da je došao gospodin Ramberti. Spigula-Nonnis: Vi se bavite prizivanjem duhova? Načelnik Agostino: Vi ne znate? Spigula-Nonnis: Vi onda očigledno znate. Telegrafist: A što to? Načelnik ga strogo pogleda i stavi prst na usta. Spigula-Nonnis: Vaše tajne postat će i moje ako skinete taj pečat s usta, mladiću. Telegrafist: Ja ne znam ništa više nego li Vi. Spigula-Nonnis: Grdno se varate. Ja znam puno više od Vas, zeleni pupoljče. Načelnik Agostino: Zašto se uopće miješate ako uvijek sve znate? 48


Spigula-Nonnis: Nisam rekao da sve znam nego, da znam više od većine, što opet znači gotovo sve poznavati barem informativno. Načelnik Agostino: A znate li kad ste suvišni ? Spigula-Nonnis (prijezirno): Ne. Ja ne mogu biti suvišan, mene može samo nedostajati. Načelnik Agostino: Onda Vas lijepo molim da nam nedostajete. Spigula-Nonnis se uvrijeđeno postavi između obojice, izvuče rukavicu iz džepa i ošamari ih. Oni se iznenađeno prime za obraz ne rekavši ni riječi. Načelnik Agostino (iznenađen): To je poziv na dvoboj? Spigula-Nonnis: Ne, ja sam konjanik koji je ostao pješak, ali se ne borim s drugim konjima. Imali ste muhu na obrazu. Telegrafist: Zar obojica u isto vrijeme? Spigula-Nonnis: Zašto ne? Muhe se skupljaju na specifičnim mjestima. Ni vaša nije bila iznimka. Spigula-Nonnis drsko odlazi sa scene. Preostala dvojica još koji trenutak gledaju za njim, a onda se vraćaju razgovoru. Načelnik Agostino: Mislio sam da ga se nećemo moći riješiti. Telegrafist: On sigurno ima problema. (pokazuje na glavu) Načelnik Agostino: Ne znam, ali mi je svakako sumnjiv. Ne volim kad me tako iznenađuju. Telegrafist (potiho): Vi ste tako iznenadili svoju majku. Načelnik Agostino: Kakve bajke? Telegrafist: Mogli bi napisati neku o Spiguli-Nonnisu. Načelnik Agostino: On nije lik iz bajke, već iz noćne more. Moje noćne more. Telegrafist: Gledali ste kapetana Zaspana i Patrolu snova? Načelnik Agostino: Ne, ali imam osjećaj da sam trebao. Telegrafist: U snovima, nakon što Kapetan Zaspan i Pat49


rola snova obave svoj posao, javi mi se glasić. Načelnik Agostino: Jel joj glas ugodan kao i pojava? Telegrafist: Nema lika, samo glas djevojčice. Glas odagna ružnu pojavu tog klipana. Načelnik Agostino: A kad bi mogao riješiti i problem zagubljenog lijesa, osobno bih ga preoteo toj djevojčici. Telegrafist: Da ga pozovem? Načelnik Agostino: Sumnjam da bi želio sudjelovati u ovakvom nečemu. On, naime, ne voli sapunice. Rambertija je netko želio spriječiti da mirno usne. Telegrafist: Netko bi želio nauditi tom starom gospodinu? Načelnik Agostino (razmišlja): Postoji li itko tko mu je želio dobro? Telegrafist: Čak ni Vi? Načelnik Agostino: Ja sam želio da poživi što dulje kako bi mi vratio dug. Telegrafist: Ali? Načelnik Agostino: On je namjerno odlučio umrijeti. Telegrafist: U novinama sam čitao da je imao velik ispraćaj. Načelnik Agostino: Mnogo ljudi je željelo biti viđeno. Telegrafist: Ne sjećam se da je bilo išta napisano o njemu kao živom čovjeku. Načelnik Agostino: Kad je mrtav. Telegrafist: Zar nije ništa značio kao živući? Načelnik Agostino: Ne. Bio je još jedna pijavica u nizu. Telegrafist: Bio Vam je prijatelj? Načelnik Agostino: Poznavao sam ga cijeli život i tek sad shvaćam da nisam s njim prozborio ni jednu jedinu riječ. Telegrafist: Zar je bio nijem? Načelnik Agostino: Govorio je duge monologe koji su se ponekad odnosili na temu mog izlaganja. Telegrafist: A tko će naslijediti vilu Castel Gandolfo? Načelnik Agostino: Njegov sluga Spigula. 50


Telegrafist: A, Nonnis. Načelnik Agostino: Upravo on sve nasljeđuje. Stari je promijenio oporuku pred smrt. Telegrafist: A što će sad biti s Vašim dugom? Načelnik Agostino: Spigula će morati prodati Napoleonov krevet. Telegrafist: Time će dug biti pokriven? Načelnik Agostino: Ne, ali ću barem imati na čemu spavati dok sam na probama u kazalištu. Kazališni namještaj je tako otrcan i neudoban Telegrafist: Ne bih znao. Ne zalazim na takva mjesta. Smeta me suluda zvonjava mobitela. Načelnik Agostino (slegne ramenima): Večeras si mi potreban, ponesi lopatu sa sobom. Telegrafist: Imam jedino grablje, i to plastične. Načelnik Agostino: Bilo kakav alat je dobrodošao. Telegrafist: Ali gospodin Ramberti je još uvijek u Avezzanu i stići će tek sutra. Načelnik: Znam, no postoje i drugi mrtvaci na groblju. Načelnik odlazi, a telegrafist zabrinuto nastavlja s poslom.

Slika 11. Glas u off-u: ”Mala noćna muzika” Na zamračenoj pozornici se vide dvije siluete koje guraju kolica na kojima se nalazi lijes. Zaustavljaju kolica na sredini scene i naslanjaju se na lijes. Jedan reflektor ih osvjetljava. Telegrafist: Sva sreća da ga nisu duboko zakopali. Načelnik Agostino: Ali moje odijelo se ipak uništilo. Vidite, razderano je na leđima. Čini se da ovu debelu mrcinu nisu mogli obući. Telegrafist: Zna se dogoditi da se mrtvaci gadno napuhnu i ukoče. Eto moja… 51


Načelnik Agostino (prekine ga): Baš me briga! Odijelo sam im dao na posudbu i morat će mi nadoknaditi štetu. Telegrafist: A koga ćete pitati kad je ovo tajni posjet? Načelnik Agostino: Na to nisam mislio. Telegrafist: Najpametnije je da se žalite Ministarstvu kulture što Vam daje premalo novaca ili se žalite onome tko je šivao te kostime. Načelnik Agostino: Ja sam ih šivao i podsjećam Vas da sam ja još uvijek načelnik pošte i Vaš posao je u mojim rukama. Telegrafist: Čovjek uglavnom ispadne budala kad misli najbolje. Načelnik Agostino: Sebi ili drugima? Telegrafist: Sebi. Načelnik Agostino: I moja dobrota je loše svršila (pokazuje na leš). On nikad nije činio dobro, a uvijek mu je bilo dobro. Telegrafist: On je od dobrote i umro. Načelnik Agostino: Slijedite njegov primjer. Telegrafist: Premlad sam za umrijeti. Načelnik Agostino: Nisam ni mislio na umiranje. Trebali biste napokon početi živjeti. Za početak se zamislite nad sobom. Telegrafist (zbunjeno): Ali ja jesam živ! (diše i maše rukama) Načelnik Agostino: Živi ste koliko i jedan crv. Telegrafist: Ja ne volim crve. Na scenu ulazi Spigula-Nonnis noseći lopatu. Načelnik i telegrafist od iznenađenja ispuštaju oruđe iz ruke i sjedaju. Spigula-Nonnis: To je tvrdio i Costanzo Ramberti. I što mu se dogodilo? Telegrafist: Nahranio je kolonije Coccidae. Načelnik Agostino: Hinim da razumijem o čemu govorite. Spigula-Nonnis: Kao i većina ljudi. Svi nešto hine. Načelnik Agostino: Odličan primjer! Vi upravo hinite da ste živi. 52


Telegrafist: Kako da Vas razuvjerim? Načelnik Agostino: Umrite i ustanite ponovno kao da se ništa nije dogodilo. Spigula-Nonnis: Čini mi se da gledate previše blagdanskog programa. Telegrafist: Nisam svetac. Načelnik Agostino: Ni mnogi drugi nisu bili prije svoje smrti. Spigula-Nonnis: Vi mora da ste izuzetak. Telegrafist: Pa što sam onda - živ ili mrtav? Načelnik Agostino: Kakvim se osjećate? Spigula-Nonnis: Čim toliko razmišljaš, mora da su ti odumrle sve sive stanice. Telegrafist (razmišlja): Živim. Spigula-Nonnis (posprdno): Baš! Načelnik Agostino: Bitno da Vi vjerujete u to. Spigula-Nonnis: Pogotovo kada Vam on to tvrdi. Telegrafist: Ali više nikad neću biti siguran. Načelnik Agostino: Već ste pedeset posto više živi nego prije jer sumnjate. Telegrafist: A kada ću biti sasvim živ? Spigula-Nonnis: Kad budete sigurni da ste stvarno umrli. Načelnik Agostino: Kad natjerate i druge da u to vjeruju. Telegrafist: A način da ih uvjerim? Spigula-Nonnis: Za početak - lopata. Baca je u Rambertijev grob i otresa ruke. Šalje im poljubac i odlazi sa scene. Telegrafist hvata poljubac i sprema ga u novčanik. Načelnik Agostino: Ne znam kako ću ih uvjeriti da sam živ. Ni Ramberti nije znao.(odlazi, ogrnuvši se plaštem skinutim s mrtvaca) Telegrafist: Zato je mrtav. (zakapa lijes) Sve je ovo...

53


Slika 12. Glas u off-u: ”Samsara” Spigula-Nonnis sjedi postrance u naslonjaču i reže nokte. Spigula-Nonnis: Brbljarija i najobičnija lakrdija! Kakav je to način? Znate li vi uopće tko sam ja? Na sceni se pojavljuje uplašeni dječak. Dječak: Vi ste gospodar ove kuće, gospodine. Spigula-Nonnis: A tvoj posao je? Dječak: Odazvati se nakon Vašeg trećeg poziva. Spigula-Nonnis: A koliko puta sam te sad pozvao? Dječak (oklijevajući): Pet. Spigula-Nonnis: Pa gdje si do sad? Dječak: Hranio sam crve. Spigula-Nonnis: Onda ti je oprošteno. Odlazi. Dječak (na odlasku): Gospodine Nonnis? Spigula-Nonnis se zacrveni i podigne se iz naslonjača. Dječak se posrami i pogleda u pod. Spigula-Nonnis (polagano i glasno): Moje ime je Spigula– Nonnis. Spigula-Nonnis. Mislim da bi dosad to svima trebalo biti jasno. Dječak: Ljudi sporo uče. (pobjegne sa scene) Spigula-Nonnis baci za njim škarice i nastavi gristi nokte pjevušeći neku dječju melodiju. Dok se scena smračuje, na zastoru se pojavljuju još tri siluete Spigule-Nonnisa koje pjevuše identičnu melodiju.

Slika 13. Glas u off-u: ”Zar je sve svršeno? ” Na sredini scene je lijes Costanza Rambertija na koji je zataknuta malena talijanska zastavica. Oko lijesa su poredane četiri stolice 54


na kojima, leđima okrenuti jedan drugom, sjede četiri SpiguleNonnisa. S1 (odrješito): Ime? S2: Spigula-Nonnis. S3: Datum i godina rođenja? S4: 27. 12. 1960. S2: Zanimanje? S3: Osobni tajnik i butler štovanog Costanza Rambertija. S1 (uzdahne): On je sad pokojan. S2: Pa što? To je najpametnije što je do sad učinio. S3: Svejedno. Dosadno mi je. S1: A ti Spigulo-Nonnise, ti šutiš? S4 (maše nervozno nogama): Ja moram nešto učiniti. Ovako se više ne može. S2: Ti uvijek nešto činiš, ali rezultati izostaju. Takav si od rođenja. Jedino što si dosad uspio do kraja jest ubiti vlastitu majku. S1 (urla): To nije istina! Moja majka je umrla od posljedica teškog poroda. S3 (ne gledajući ih): Kako ste samo jadni! Cijeli život slušam jednu te istu priču. (pokušava ustati, ali kao prikovan ostaje na mjestu) S4: Tišina! Pokušavam ne misliti više o vama, pobjeći ću makar u mislima. Ja moram pobjeći. S2: Vi ste budale i kukavice, pederi i isfrustrirana gamad. Cijeli život sam zarobljen u tijelu s tri kretena. Zašto me Bog tako okrutno kaznio? S1: Ti si sebičan. Nikad nisi mario za druge oko sebe. Pregažen si vlastitim neuspjehom. Propali student! Zašto se forsirati za nešto za što nisi stvoren? S4: Tjelesna aktivnost ti je oduvijek manjkala. Iskompleksiran si svojim izgledom suhonjavog štapa za pecanje. Pogledaj to odvratno lice izrovano aknama!

55


S2: Ne slušam vas jer ste ljubomorni na moj razum. Ja se nikad nisam predao. Čak sam i odvratnog starca stigao pokopati. S3 (umorno): Stari Ramberti je mrtav. Vrijeme je da ga se dostojno isprati. S2: On to nije zaslužio. S1: Svatko ima pravo na dostojan sprovod, pa čak i on. Hajde, priznaj, zašto ga toliko mrziš? S4: Hajde, reci već jednom svoj skriveni motiv. S2: Ne mogu. Nema ga. S1, S3, S4: Kako?! Za sve mora postojati neki razlog. Nitko ne može mrziti nekog bez razloga. S2: Ja mogu. Ja živim od mržnje i živim da bih mrzio. Mrzim i sve vas. S1: Time nisi rekao ništa. Dokazao si samo da se ispod maske inteligencije krije šuplje bure. S4: Bure baruta koje nikada neće eksplodirati jer se nakupilo vlage. S3: Da, vlažan ti je zadah. Ne valja ti fitilj, istrunuo je. S4: Jedina trulež koja je ovdje je vaš pljesnivi duh. Čak ni ovaj mrtvac ne zaudara na gnjilost kao vi. Bio bih sretan da vas ne moram više trpjeti u svom tijelu. S1, S3, S4: To tijelo je tvoje? S2: Da. Najviše pripada meni jer sam u njega uložio najviše truda. Ja sam uspio pronaći ovaj posao i krov nad glavom. S1: A sva poniženja koja smo morali otrpjeti? Ja sam prenježna duša da bih mogao tolerirati vrijeđanje napuhanog starca. S2: Sve je to imalo svrhu. S3: Zar u tvom životu postoji išta svrhovito? Maloprije si nas uvjeravao u suprotno. S4: Gdje je tu zdrav um? S2: Bojim se da nikad nije postojao. 56


S3: Sve su to potisnuti strahovi… S1: Koji suočivši se sa smrću izbijaju na površinu. S2: Ne postoji nikakav strah. To je laž. Izmišljotina slabića. S3: Strah od letenja… S4: Strah od insekata… S1: Crvolikih pogotovo. S1: Strah od ljubavi i nježnosti… S3: Samoće, bolesti, neimaštine… S4: Strah od samog sebe i ostalih sebe. S2 poklapa uši rukama, pjevuši neku dječju uspavanku. S1: Sjećaš li se one noći kad si bio rođen u krvi? Prerezavši pupčanu vrpcu prvi i posljednji put si sam udahnuo zrak. Nisi više bio jedan, bio si množina. Izašao iz utrobe mrtve žene. S3: Sjeti se bijede kamene kuće uz prugu u kojoj si svaki dan bio šiban ne znajući razlog. S4: Sjeti se prijateljstva sa svim onim bogatim starim gospođama koje su ti se unosile u lice svojim odvratnim dahom i znojnim grudima. U njihovom krilu si prvi put kroz grcanje suza iskusio ljubav. S2 i dalje poklopljenih ušiju pjevuši, ali se sasvim sklupčao u stolici. S3: Potražio si samilost kod starca kojeg si godinama trovao pričama o smrti. S1, S3, S4: Ti si ga ubio, Spigula-Nonnise, i zato ćeš sad biti kažnjen. S2 ustaje sa stolice. Zatamnjenje. Kad se scena ponovno rasvijetli, Spigula-Nonnis ostaje sam sjediti pored lijesa Costanza Rambertija. Spigula-Nonnis: Za njih je umro samo znameniti pokojnik. Nisu znali ni Vaše ime. Smrt me zatekla kao i Vas. Bili ste pravedan čovjek, zato ste sad mrtvi, gospodine 57


Ramberti. I ja sam umro zajedno s Vama. Izjeli su me crvi. Prokleti crvi, gospodine Ramberti! Spigula otvara lijes i ulazi unutra, a zatim ga zatvara za sobom. Dolazak grobara koji na kolicima odvozi lijes.

58


PERPETUUM MOBILE


prazna stranica


IGRA PRVA Butik s odjećom. Jedna vješalica s nekoliko odjevnih predmeta. Sa strane je garderoba, jedna kabina. Prodavačica u sjeni, kao tableux, stoji i razgovara na telefon. Njen glas zvuči kao potpuno nerazumljiv šum. Lucija je u dućanu. Uzme majicu i krene prema kabini. Iz kabine izlazi Lana. Obje su iznenađene susretom. Lucija: Baš nemam sreće. Lana (bahato): Eto, takav je život. Lucija pokušava proći u kabinu, ali joj Lana zapriječi put. Lana: Nisam još gotova. Lucija: Zašto si onda izlazila? Lana: Sjetila sam se još nekih stvari koje bih mogla isprobati. Lucija: Makni se s tih vrata. Imam za isprobat samo jednu stvar. Lana: Tek kad ja završim. Lana se vrati u kabinu prije nego što Lucija pokuša ući. Lucija kuca na vrata kabine. Lana pjevuši. Lucija (iznervirano): Samo želim isprobati jednu usranu majicu! Mogu li to ili ne?! Lana (hladno): Pričekaj. Lana izlazi iz kabine. Još uvijek je u svojoj odjeći. Lucija: Odustala si od haljine kad si se pogledala u ogledalo, ha? Lana: Nisam je ni probavala. Lucija: Pa dobro, jel ja uvijek moram imati posla s debilima?! Lana: Ovu ti ne dam. Lucija: Kabinu? Šta imaš neku posebnu emotivnu vezu s kabinom?! Oduvijek sam znala da si pomalo autistična. Lana: Najbolje je da se sad makneš iz dućana. 61


Lucija: Još uvijek ne kužim šta si tolko nadrkana. Nismo se vidle godinu dana. Lana: Stara, ja sam tri lige iznad tebe, kužiš? Lucija opet prasne u smijeh. Lucija: A kaj ti meni sad zapravo oćeš s tim reć? Lana: Znaš ti dobro. Lucija neko vrijeme gleda bez riječi, a onda opet pokuša ući u kabinu. Lana je odgurne. Lucija umalo padne. Lucija: Ma koji je tebi kurac?! Takni me još jednom i razbit ću te, jel ti jasno?! Lana: Kako si mogla?! Lucija (zbunjeno): Što? Prekinut te usred rituala presvlačenja? Lana: Kako si mogla?! Lucija (cinično): Nisam očekivala da ćeš dobiti slom živaca jer ti loše stoji haljina. Hajde, Lana, nije kraj svijeta. Ima i drugih haljina. Lana: Bile smo prijateljice. Lucija: Ne, poznanice. To je bitna razlika. Lana: Kako si mogla?! Ja sam ga voljela. Lucija šuti. Lana: I on je volio mene. Lucija šuti. Lana: Dok se ti nisi pojavila i uzela mi ga. Lucija: Kako si ti sebi sve pojednostavnila, fenomenalno! Lana: To je istina. Lucija: Istina ne postoji. Ona je uvijek stostrana. Lana: Voljeli smo se. Lucija: Ljubav sama nikad nije dovoljna. Lana: Voljeli smo se, a onda me odjednom ostavio. Samo tako. 62


Lucija (cinično): Baš bez razloga? Samo tako? Zanimljivo. Lana: Rekao je da želi biti sam. Znala sam da laže. Da je u pitanju druga žena. Uvijek je druga žena. Lucija: Daj, molim te, slušaj kaj pričaš... Lana: Ti si razlog zašto me ostavio. Ti! Kučko! Godinu dana sam čekala priliku da ti kažem u lice. Lana joj priđe sasvim blizu. Lana: Kučko, mrzim te! Lucija joj se okrene leđima. Lucija (hladno): Davala sam mu mogućnost izbora. Svaki put je izabrao mene. Lana: Lažeš! Ti si ga samo iskoristila. Lucija: Ma ko si ti meni u životu da ti se ja osvećujem? Boli me kurac za tebe, kužiš? Lana: Ne vjerujem ti. Lucija: Zato što sam bila uz tebe kad god si bila sjebana? Jer sam te tješila, zabavljala... Lana: Niko nikad nije bio tako dobar prema meni. Nikad nisam imala takvu prijateljicu. Lucija: Koka, zato jer nisi niti imala bilo kakvu prijateljicu! Ja imam gomilu takvih kao što si ti, koji me trebaju. Lana: Dijelile smo tajne. Ko prave prijateljice. Lucija: Ja puno pričam. Imam bujnu maštu, a često i slažem. Zapravo, uglavnom lažem. Lana: Ja sam ti sve vjerovala. Lucija: Jer si se ponadala da ima neko nesretniji od tebe. Vezala si se uz moju patnju. Lana: A zagrljaji, a milovanja po kosi? U jednom trenutku sam pomislila da sam zaljubljena u tebe. I bila sam. Više nego u njega. Ti si bila ono što sam željela topla, nježna, odgovorna, duhovita,... Lucija: Ne pretjeruj s komplimentima. Lana: Voljela sam te. 63


Lucija: Kako došlo, tako prošlo. Life goes on i te fore. Lana: Zar nemaš nimalo grižnje savjesti? Lucija: To je za budale. Troši previše energije. I ovaj razgovor me zamara. Lana (s nevjericom): I sve je bila laž?! Lucija: A šta da ti kažem? Lana: U početku sam bila bijesna. Pa razočarana. Sad mi je još gore. Osjećam se kao da je praznina među nama. Jebeni vakuum. Lucija: Znaš onu, prošlost treba ubijati sa svakim danom da ne boli. Eto, tako ja živim i super mi je. Ne žalim ni za čim i ne kajem se. Lana: Mrzila sam vas oboje. Sad mrzim samo tebe. On... Lucija: Kriv je koliko i ja. Možda i više. On te je varao mjesecima i lagao ti. Ja sam prestala s tobom razgovarati. Makla se od svega. Lana: Bilo nam je lijepo. Sve dok se nisi ti pojavila. Lucija: Muškarci su slabi na mene, šta mogu. A i žene, čini se. Lana: Kakva si ti to osoba? Lucija: Nedojebana, ko i svi. Jedina razlika je što sam iskrena u tome, za razliku od vas koji sve radite iza četiri zida. Bolesne fantazije skrivate u crvljive ladice svog uma i povremeno, dok vas niko ne gleda, drkate nad njima. Ja to sve radim javno i zato me se osuđuje. A niko od vas nema na to pravo! Lana: Ti uvijek pričaš pizdarije. Lucija: Zar nisam u pravu? Sve ono što bi neka koka htjela da joj rade u krevetu i mašta o tome, ja kažem. Iznenadila bi se koliko malo muških se dvoumi. Svi smo mi pervertiti. Pitanje je samo u kolikoj mjeri. Lana: Ostavio me zato jer se volio karat s tobom? Lucija: Ispravka, obožavao se karat sa mnom. Ne znam, to morate vas dvoje raspraviti. 64


Lana: Seks je nebitan. Lucija: To kažu oni koji se nikad nisu dobro pokarali. Seks je itekako bitan. On je korijen svega. Lana: Ti s muškarcima samo razmišljaš o karanju? Lucija: Čemu uopće dva spola?! Ne tvrdim da se s njima ne može razgovarati, biti prijatelj, ali... kad tad se pokaže da su obje strane zapravo tu zbog seksa. Lana: Ne mogu se složiti s tobom. Lucija: Onda ne postoji seks bez ljubavi? Kurve moraju volit svaku svoju mušteriju da joj daju pičke? Lana: Po čemu si ti išta bolja od njih? Jer ne naplaćuješ? Jel imaš manje prometa? Lucija: Kurva sam jer sam ti otela dečka? Da nisam ja, neka bi druga. Ti jednostavno nisi dovoljno zanimljiva. Lana (drsko): Kužim, stara. Imaš pravo. Lucija: Prestani mi se obraćati tim seljačkim, drskim tonom! Jadna si. Toliko se trudiš ostati cool da pucaš po šavovima. Lana (s podsmijehom): Kak ti sve kužiš, stara, to je divno! Lucija: Ti si neki romantik koji mašta o divnom mužu, braku i djeci. Meni nije fora sjedit doma i čekat nekog s opranim vešom i skuhanim ručkom. Nit mi je fora ić kod zajedničkih prijatelja i kartat s njima belu. Lana: Draže ti se opijat, drogirat i otimat tuđe dečke? Lucija: Ja bih možda malo preformulirala rečenicu. Lana: Ti si prazna. Užasno prazna. Kako bi ti i imala muža i djecu kad nikog ne voliš? Lucija: Tako što će neko svršit u mene za vrijeme plodnih dana i za devet mjeseci ću imat trbuh do zuba. Jednostavno. Lana: Ti ništa od ovog što kažeš ne misliš. Lucija: Možda. Lana: Izabrala si njega, al ne zbog seksa, nego zato što je nježan, pažljiv i dobar. 65


Lucija: Svaka Crvenkapavica nađe svoga lovca Luku. Lana: Misliš da sve mora biti po tvom? Lucija: Ne mislim. Sve jest po mom. Lucija snažno odgurne Lanu, koja padne pored kabine, i uđe unutra zalupivši vratima. Lana ustane i stane nabijati po vratima. Lana: Izlazi! Otvaraj ta vrata! Lucija: Kučko! Lana: Puši kurac! Lucija: Jesam tvom bivšem! Scena se zatamnjuje. Vika i udaranje šakama se nastavljaju sve dok se scena potpuno ne zamrači.

IGRA DRUGA Iznenada dotrči jedna silueta, a zatim i druga za njom. Drugi napada prvog, potuku se, prvi pada na pod, drugi ga udara nogama. Prvi izvuče pištolj i uperi ga u drugog. Hrvaju se oko pištolja. Pištolj opali. Jedan ostaje ležati, drugi odlazi sa scene. Scena se osvjetljuje. Iza njih čitavo vrijeme stoji mlada žena. Baci kaput sa sebe, priđe mladiću na podu i klekne do njega položivši mu glavu na krilo. On još diše. Lucija (zabrinuto): Moram nazvati hitnu. Iskrvarit ćeš. Luka: Ne, neću. Lucija: Moram nazvati hitnu! Izvući ćeš se, ne budi lud. Luka: Ne želim. Lucija uzme mobitel da nazove. On joj ga otme iz ruke i baci daleko iza njih. Luka: Rekao sam da ne želim! Možeš li bar jednom poslušati što ti se kaže?! Lucija: Ali... Luka: Sjedni tu kraj mene i čekaj. Jednostavno, samo čekaj. Nekoliko sekundi oboje šute. 66


Lucija (miluje ga po glavi): Evo nas opet. Nas dvoje. Luka (teško govori): Reko sam ti ja. Bit ćemo mi zajedno. Lucija: Budalo. Luka: Pa zar ti ne ležim u krilu? Ko nekad. Lucija: Sada je drugačije. Luka: I miluješ me po kosi ko prije spavanja. Spava mi se. Volim kad me miluješ. Lucija: Više nije isto. Luka: Opet osjećam tvoj miris. Mirišeš na kupine. Lucija: Ne. Luka: Poljubi me. Lucija: Ne. Luka: Poljubi me. Želiš to. Lucija: Nikad nisi znao što ja želim. Luka: Stavi mi ruku u gaće. Lucija: Sjedit ću ovdje dok ne umreš, da se uvjerim da te stvarno više nema. Luka: Izdrkaj mi ga kako samo ti znaš. Lucija: Nisam mislila da ću ovo dočekati. Toliko sam puta htjela da crkneš... sve moje želje se kad tad ostvare. Luka: Ja želim da mi ga popušiš. Pušiš najbolje na svijetu. Lucija: Da mogu, nekako bih ubrzala tvoje umiranje, ne zato da ti olakšam, nego da te ne moram više gledati. Luka: Sjedni na mene. Lucija: Ti nemaš pojma koliko mi je trebalo da te zaboravim. Luka: Šuti i daj već jednom skini te hlače. Lucija: Nisam izlazila iz kuće da te ne sretnem. Nisam razgovarala s ljudima da te ne bi spomenuli. Luka: Oću te karat! Lucija: Ne zanima me što ti želiš. Nimalo. Samo crkni što prije i skrati mi muke. Luka: Mislim da sam ja onaj koji se ovdje muči. Lucija: Ti si kreten. I zato crkni! 67


Lucija: Jel te šta boli? Luka: Kurac. Morat ću te karat. Zgrabi je i potegne prema sebi. Prevali se preko nje. Pritisne joj ruke za pod. Ona se otima. Luka: Ti to voliš. Znam da voliš. Voliš kad te silujem. Mala kurvo! Ona se pokušava oduprijeti. Udara ga nogom u testise. On se skvrči, ispušta joj ruke. Lucija: Ja nisam kurva, ja sam kurvetina. Luka: Zašto te ne mogu bar malo pokarat? Pusti ga, bar da uđe. Lucija: Nisam dolazila ovamo da bih se karala s tobom. Bar sam s te strane namirena. Luka: Mala se kara, ha? Lucija: Svakodnevno, više puta. Obožavam njegov kurac i on moju pičku. Karamo se dok ne crknemo od umora. Luka: I? Lucija: I? Luka: I kolka mu je kita? Lucija: Kako si jadan! Luka: Samo pitam. Znam da voliš mrcine. Lucija: Sam si dao odgovor. Luka: I? Lucija: Ima savršen kurac. Luka: Kakav je to? Lucija: Velik, širok, žilav i lagano zakrivljen, s idealnim glavićem, mrvicu tamniji od ostatka tijela. Luka: Vidim, dobro si ga proučila. Lucija: Gledam ga svaki dan. Luka: I pušiš mu ga? Lucija: Nego. Zašto bih nekome uskratila zadovoljstvo mog pušenja? Luka: Zašto mi pričaš sve te stvari? Namjerno me prcaš. 68


Lucija: Prvi si počeo. Luka: Al ti me mučiš detaljima. Misliš da sam ljubomoran? Lucija: Jebe mi se jesi li ili nisi. Jebe mi se za tebe. Luka: Zašto si onda ovdje? Lucija: Ti se stvarno praviš glup, jelda? Jesi me prije par dana preklinjao da ti nabavim pare? Da si opet dužan i bla, bla... Luka: Valjda. Lucija: Ma šta sad sereš? Misliš me cijeli jebeni život pravit glupačom? Luka: Ma šalim se. Da, jesam, zvao sam te. Lucija: I ja sam popustila. Nakon svega, ja sam ti odlučila pomoći. Luka: Kad si takva. Lucija: Glupa? Luka: Ne, takva. Lucija: Naivna? Luka: Ma, ne... Lucija (iznervirano): Ma kakva sam ja to? Luka: Takva... Plemenita. Lucija prasne u smijeh. Luka: Šta se sad kleberiš? Lucija: Plemenita?! Ja sam plemenita?! Ma kako ti je takav idiotizam pao na pamet? Luka: Zar ti nisam bio duhovit? Lucija: Pa i ne baš. Uglavnom sam ja bila klaun. Zapravo pajac. Tužni Pierrot. Luka: A tvoj novi frajer, šatro je? Lucija: Šta, duhovit? Da, vrlo. Luka: I kad te kara valja fore, ha? Lucija: I onda. Luka: On je neki multitalent. Lucija: Nadasve. 69


Luka: Idu mi na živce te riječi koje koristiš. Zvučiš prepotentno. Lucija: Nadasve? Ti si debil. Šta tu ima zvučat prepotentno? Luka: Šta ne možeš pričat ko svi drugi normalni ljudi? Lucija: Normalni, pretpostavljam, podrazumijevaju tebe? Ti si polupismen. Luka: Prije ti to nije smetalo. Lucija: Ne pravi se glup. Uvijek mi je smetalo. I uvijek smo se svađali. Luka: Pa nismo baš samo oko toga. Lucija: U tom i jest stvar. Svađali smo se oko svega. Luka: Kad si ti stalno kenjala. Lucija: Imaš pravo, uvijek sam ja zajebala stvar i vikala na tebe jadnog i nedužnog. Luka: Kaj sad sereš? Lucija: Jel postoji neki drugi izraz koji ti možeš koristit osim - kaj sad sereš? Luka: Kaj si malo glupa, ha? Lucija: I toga, molim te, diže mi se želudac. Luka: Koji ti je kurac, kaj me jebeš? Lucija: Zaboravi. Ovo je beznadno. Luka: Svađa? Lucija: Uvijek isto. Luka: Kad ti idem na živce. Lucija: Idem i ja tebi. Luka: Ja tebi više. Lucija: Nije istina. Luka: Uvijek vičeš na mene. Lucija: Prestani. Luka: I vrijeđaš me. Lucija: Prestani! Luka: I govoriš da sam debil. Lucija: Prestani!!! 70


Luka: Eto vidiš. Lucija: Kad ćeš već jednom krepat?! Luka: Ne moraš ti bit ovdje. Lucija: Moram se uvjeriti da si stvarno mrtav. I da me nikad više nećeš maltretirati. Luka: I neće ti biti žao? Lucija: Tebe? Nimalo. Luka: Lažeš. Ne bi inače došla. Lucija: Došla sam ti posuditi novce. Nisam znala da će te upucati. Al ni to nije loše. Luka: Jesi uspjela sve skupit? Lucija: Jesam. Osam somova. Luka: Sad mi više neće trebat. Lucija: I to je istina. Luka: Mislim, moraš biti upućena u situaciju. Lucija: Droga. Opet si sam popušio više nego što si prodo pa ti frajer sjedi za vratom. Jel? Luka: Znaš sve. Lucija: Šta je tu novo? Tako je već godinama. Isto. Jedino ti se dugovi povećavaju. Luka: Šta god sam radio, bio sam loš. Lucija: Bilo je i vrijeme da priznaš. Luka: Srednju školu ne bih nikad završio da nije bilo tebe. Lucija: Istina. Luka: Nisam se upiso na faks, a ti si upala ko iz pičke. Lucija: Kad sam bolja. Luka: I kad sam se upiso, odusto sam na prvoj godini. Lucija: Prelako odustaješ. Luka: Ni sa žižom nisam uspio zaradit. Lucija šuti. Luka: Ni kiosk nisam uspio opljačkat. Lucija šuti. Luka: I ti si me ostavila. 71


Lucija šuti. Luka: Zašto si me ostavila? Kad si me prestala voljet? Lucija: Zar je to bitno? Luka: Meni je bitno. Umirem. Lucija: Ne znam. Davno. Prije par godina. Luka: I zašto si onda ostala sa mnom? Lucija: Zašto, zašto, zašto? Ne znam zašto. Luka: Ko bi normalan godinama bio s nekim kog ne voli? Lucija: Kad ti izgovoriš, zvuči ko stoljećima. Luka: Pet godina i jesu stoljeća. (Pauza.) I onda, zašto si ostala sa mnom? Lucija: Ne znam. Valjda da ti pomognem. Luka: Bila si sa mnom iz sažaljenja? Lucija: Nije to sažaljenje. Bio si mi projekt. Životni. Luka: Koji to kurac pričaš? Lucija: Htjela sam od tebe napraviti čovjeka. I nisam uspjela. To je moj najveći životni neuspjeh. Luka: Pička ti materina! Nisam ti ja neki jebeni pokusni kunić! Lucija: Kad ti sam nisi znao kud bi sam sa sobom. Morala sam ti pokazati kako. I kamo. Luka: Ja sam tebi bio neka lutkica? Lucija: Marioneta. Ali su ti se zapetljali konci. Luka: Pa si me bacila u smeće. Lucija: Tako nekako. Luka: Ili je naišo drugi lutak... Lucija: E, vidiš, tu se varaš. On jest čovjek. Izgrađen, kompletan. I zato ga volim. Luka šuti. Lucija: Možda nije cijeli dan sa mnom da strepi nadamnom i da me drži za ruku, ali je muško. Odlučan kad treba. Luka: Ti voliš da te katkad prišerafe. 72


Lucija: Nikad nije digao ni glas, ni ruku na mene. Luka: A ja jesam? Lucija: Imam slomljeno rebro i slomljen nos, a nisam padala niz stepenice. Luka: A ja imam izrezana cijela prsa, probijenu ruku i tri invalidna prsta lijeve ruke. Lucija: Sam si kriv. Luka: Ti si tražila moju krv. Izazivala si me. Lucija: Nisam znala da si takav bolesnik. Luka: Znala si, znala. Lucija: Ne prebacuj meni krivnju. Više me ni najmanje ne pogađa. Luka: Ne vjerujem ti. Lucija: Svejedno. Projicirao si na mene svoj bijes, frustracije, komplekse, nesreću... Zbog tebe sam postala depresivna i psihotična. Luka: Ti jesi bila depresivna i psihotična. Lucija: Prestani me uvjeravati da sam luđakinja jer nisam. Luka: Pratila si me. Lucija šuti. Luka: Zvala dvadeset puta telefonom za redom. Lucija plače. Luka: Pričala laži mojim starcima. Lucija plače. Luka: Prijetila da ćeš me prijavit murji. Lucija prestaje plakati. Šuti i dalje. Luka: Ko je sad lud? Lucija (hladno): Ti si me na to natjerao. Luka: Kako bi mi uspjelo da već nisi bila luda? Lucija: Otkad tebe nema u blizini, nisam depresivna. Ti si me gušio. 73


Luka: Htjela si bit gušena. Lucija: Ugušili su me tvoja bolesna ljubomora i nepovjerenje. I ta konstantna sumnja. Luka: To je bila ljubav. Lucija: Ljubav je davanje, ne davljenje. Luka: Voljet ću te do smrti. Lucija: To je još malo. Luka: Zašto si me prestala voljet? Lucija: Kako si dosadan! Ne sjećam se. Valjda sam se jedno jutro probudila nesretna. I noć prije legla nesretna. Trebalo mi je puno vremena da se pomirim s tom nesrećom dok je nisam odlučila prekinuti. Luka: Zar nikad nisi sa mnom bila sretna? Lucija: Bila sam. Jako sretna. Dok sam bila zaljubljena. Luka: Ja sam bio najsretniji čovjek dok sam te mogo gledat ujutro dok spavaš. Sklupčanu i pokrivenu dekom preko glave. Gunđaš nešto, grebunjaš noktićima. Lucija: Ne želim to slušati. Luka: Ipak me nisi zaboravila. Lucija: Ne želim slušati o prošlosti, ni živjeti od nje. Živim za danas. Luka: A što je danas? Lucija: Najsretniji dan u mom životu. Luka: Toliko me mrziš? Lucija: Ne mrzim te, ali te ni ne volim. Luka: I stvarno me nećeš ni poljubiti? Lucija: Uvijek je lakše umrijet, nego gledati drugog kako umire. Luka: Čini ti se. Ja ovdje patim. Lucija: Nikad nećeš dovoljno patiti. Luka: Ti si mi došla odrješit grijehe? Lucija: Ne želim nositi toliki teret. Nema smisla da kažem oprošteno ti je kad ne mogu i ne želim. Luka: To nije kršćanski. 74


Lucija: Nikad nisi vjerovao u Boga pa ne moraš ni sada. Možeš se eventualno pokajati za sve što si mi napravio. Luka: Neću se kajati zato što sam volio. Lucija: A zato jer si rođenom ocu iz novčanika ukrao tisuću kuna? Ni zato? Luka: Ne. Lucija: Jer si najboljem prijatelju provalio u kuću? Luka: Bio sam klinac. Lucija: Jer si najboljoj prijateljici ukro ušteđevinu? Luka se smije. Lucija: Jer si ljudima podvaljivo smeće i uzimo im pare? Luka se smije. Lucija: Jer sam osijedila preko noći dok si bio u zatvoru zbog krađe? Luka: Dobro ti je stajalo. Lucija: Majka je zbog tebe dobila živčani slom. Luka: Boli me kurac. Lucija: Baka se odselila zbog tvojih konstantnih sranja i svađa sa starim. Luka: A šta da joj ja radim?! Lucija: Napravio si dovoljno. Jer te boli kurac. Mene isto tako boli kurac za tebe. Luka: Zapravo te nisam zvao samo zbog love. Ionako bi me ubili. Lucija: Znam. Luka: Falila si mi. Lucija: Morao si izmisliti razlog da me nazoveš. Nije li to glupo nakon pet godina života? Luka: Kad sam glup. Lucija: Na trenutak sam pomislila da bi mi moglo bit žao kad odapneš. Samo mrvicu. Bit će u svijetu jedna budaletina manje. Luka: Mama često priča o tebi. 75


Lucija: Ne želim da govori o meni. Luka: Ti si bila sve ono što ja nisam. Ja sam njen najveći poraz. Ko i tvoj. Lucija: Ti si joj sin i ona to ne može promijeniti. Žao mi je, nitko nije zaslužio takvu nesreću. Luka: I stari te spominje. Izvuče neke stare slike pa ih prelistava satima. Znaš, one s mora. Lucija: Ne zanima me. Luka: Mogla bi nekad navratiti. Bilo bi im drago. Lucija: Nećeš me ovaj put dobiti na tu spiku. Luka: Zaboravila si psa. Lucija: Pokušavam sve zaboraviti. To je jedini način da ne poludim. Luka: Zašto nisi htjela moje dijete? Lucija: Nisam mogla dopustiti da u meni raste čudovište. Luka: Pa si ga ubila. Lucija: Sa svojim tijelom radim što me volja. Luka: Sin je bio i moj. Lucija: On nije bio sin. On nije bio. On... Lucija plače Luka: Kako si ga mogla ubiti? Lucija: Od dva zla izabrala sam manje. Ako si mu ti otac, bolje da nikad nije ni rođen. Luka: Možda bi bio na tebe. Lucija: Nisam htjela riskirati. Luka: Pa valjda si trebala i mene pitati?! I mene se ticalo! Lucija: Nije te zanimalo. Rekao si da dijete nije tvoje. Luka: Bojao sam se. Lucija: I ja sam se bojala. Luka: Bio sam premlad. Lucija: Isto smo godište. Luka: Dijete bi mi upropastilo planove. Lucija: Planove?! Sjediš u kvartu i cijeli se dan drogiraš s 76


frendovima iz osnovnjaka! Dilaš djeci iz te iste osnovne, glumiš im frajera. Odeš do teretane, kladionice...Kakav je to jebeni život? Luka: Jedini koji imam. Lucija: Eto, i to si spušio. Luka: Možda bi bilo drukčije da sam bio tata. Lucija: Sva sreća da nisi. Luka: Jel imo ime? Lucija: Ne. Luka: Ja bih ga zvao Markus. To mi je bilo super ime kad sam bio mali. Lucija: Mogo si me nazvati. Luka: Da sam mogo, išo bi umjesto tebe. Lucija: Lažeš. Luka: Zajebo sam. Trebo sam nazvati. Lucija: Tog dana sam odlučila iščupati dio sebe. Mislim da je to bilo sjećanje. Dobila sam snagu za naprijed. Nikome ništa ne zamjeram. Ne želim više neprijatelje. Luka: Ipak si mi bila spremna pomoći. Lucija: Zbog sebe. Ja volim pomagati svim ljudima. Luka: Čak i meni, gadu? Lucija: Ne osvećujem se i ne inatim se. To zamara. Luka: Hoćeš li s njim imati djecu? Lucija: Čini se da hoću. Luka: Zato jer je on čovjek, za razliku od mene životinje? Lucija: Ti nisi životinja, ti se nečovjek. To je puno gore. Lucija pokušava ustati. On se čvrsto privio uz njeno krilo. Luka: Ti si trudna. Lucija: Molim? Luka: Sjaje ti se oči. I koža. Napeta je. Zato si došla. Lucija: Šta to pričaš? Luka: Htjela si da vidim koliko si sretna. Da te pustim na miru. Pretekao sam te. 77


Lucija: Nisam trudna. Buncaš. Luka: Imat ćeš dijete s tamo nekim dugajlijom. I on će biti dobar otac i ti ćeš biti dobra majka. Bit ćete obitelj. A ja ću trnuti pod zemljom. Lucija: Patetičan si. To smrt govori iz tebe. Luka: Ne, život. Ubijala si me svojom dobrotom jer si znala da ti ne mogu vratiti istom mjerom. Sebična si i proračunata. Lucija: Ja sam položajna kurva, ako se ne varam. Luka: Reci mi nešto lijepo. Lucija: Govorim svo vrijeme. Luka: Govoriš gluposti, ko i uvijek. Melješ. Bojiš se tišine. Oboje šute nekoliko sekundi. Lucija: Sad mogu mirno nastaviti živjeti. Luka: Ja umrijeti. Lucija: Na kog si potego pištolj? Luka: Neću ti reći. Lucija: Ne budi dijete. Na koga? Luka: Nemaš ništa od toga da ti kažem. Samo nesreću. Luka se nasmije. Lucija plače. Lucija: Gade! Lažljivo govno! Lažeš! Lažeš! Kako možeš biti tako pokvareno, usrano đubre! Lažeš! Lucija ga prestaje udarati. Ustaje. Luka: Di ćeš? Lucija: Idem, naporno mi je sve ovo. Već te toliko dugo ne volim da... Luka: Ne vjerujem ti. Lucija: Kakav dokaz hoćeš? Luka: Samo me poljubi. Ne voliš me pa ti treba biti svejedno. Lucija (s podsmijehom, cinično): Ne ljubim se s ljudima koje ne volim. 78


Luka: Prokleta gaduro! Dođi i poljubi me! Lucija odguruje Luku koji je želi poljubiti. Lucija: Ti mene konstantno iskušavaš? Znaš što, ja mislim da ti samo sereš i da ti nećeš ni umrijet. Luka: Misliš? Lucija: Da je bio pametan, pogodio bi te u srce i svima skratio dramu. Luka (umorno, suho): Lucija, pričaj mi nešto. Nešto lijepo. Lucija šuti neko vrijeme i samo ga gleda bez riječi. Suze joj teku niz lice. Lucija: Volim te. Luka: Ne laži! Lucija: Želim da umreš sretan. Pauza. Luka sve sporije i teže diše. Lucija je uznemirena, ne zna gdje bi sa sobom. Lucija: Nikad nikog nisam voljela osim sebe. Pomažem drugima jer tako ugađam sebi. Ja sišem iz ljudi ljubav ko pijavica. I tebe sam iscijedila. I njega i druge prije vas. Luka umire. Lucija ga i dalje drži u naručju. Lucija: Htjela sam čuti koliko me voliš i koliko si nesretan bez mene. Drago mi je da si patio. Ko što sam ja patila. Eto, Luka, sad si sam i mrtav. Više nisi ni nesretan ni sretan. Svejedno je, jer te uvijek ionako bolio kurac za sve. Lucija ustaje i naglo ispušta Luku iz krila. Njegova glava udari u pod. Lucija popravlja hlače, gleda ima li mrlja od krvi, oblači kaput, popravlja frizuru i odlazi, bez da se okrene prema njemu. Luka ostaje ležati na sceni. Scena se zatamnjuje.

79


IGRA TREĆA Scena je u polumraku. Na pozornici su samo kuhinjski stol i dvije stolice. Na jednoj sklupčana sjedi mlada žena, Lana. Kretnje su joj nervozne. Ispada joj cigareta, ne uspijeva od prve zapaliti. Jedini izvor svjetlosti je narančasta sobna lampa koja stoji podalje u kutu. Zvuk ključa u vratima, Lana ostaje nepomično sjediti. Kroz vrata ulazi mladi muškarac, Ivan, vidno pijan, teturajući ide prema stolu. Lana (mirno): Dobro, pa gdje si ti do sad? Ivan pokušava sjesti. Svali se u drvenu stolicu s koje umalo padne. Lana (i dalje mirno): Znaš li ti koliko je sati? Ivan šuti. Pauza. Lana gasi cigaretu, duboko izdahnuvši. Lana: Kako možeš da se ne javiš cijeli jebeni dan? Ivan: Eto, tako. Lana: Ma kakav je to odgovor? Ivan: Takav. Lana: Jel ti to mene zajebavaš Ivan(zbunjeno): A što? Lana: Otišo si jutros u deset, a sad je pola šest ujutro. Tebi tu ništa nije čudno? Ivan: Bio sam vani. Lana: Pio si vani. Ivan: Da, pio sam, i što sad? Lana: Pa ništa, osim što si pio juče i prekjuče i cijeli prošli tjedan. Ivan: Šta, ti mi brojiš kolko pijem? Lana: Ne, brojim koliko dana te nema doma. Ivan: Aj, ne seri. Lana: Naravno, sad ja serem. A jel serem bez razloga, možda? Ivan: Umoran sam, ne da mi se o tome. 80


Lana: Tebi se nikad ne da ni o čem. Kad da razgovaramo kad svaki dan dolaziš u zoru, pijan ko životinja?! Ivan: Umoran sam, šta me sad jebeš?! Lana: Do kad ti misliš tako? Ivan: Do kad mi se prohtije. Lana: I ti misliš da ću ja to trpit? Ivan: Jebe mi se. Ako nećeš, ajde. Jel te ja na nešto prisiljavam? Lana: Ne. Ivan: Eto. Lana: Ali to nije u redu. Ivan: Prema kome? Lana: Pa prema meni! Šta prema kome? Ivan: Ne da mi se vodit ovakve razgovore. Umoran sam od toga. Lana: A piće te ne zamara? Ivan: Ne, opušta me. Lana: Kako ćeš sutra radit takav? Ivan: Ko i dosad. Lana: Ustat ćeš mamuran i mene ćeš jebat da ti u osam ujutro kuham. Ivan. Ako budem gladan. Lana: Znamo oboje da će čovjek htjet kremenadle u osam ujutro. Ivan: Šta sad sereš? Jednom si mi pekla meso ujutro i sad pričaš ko da je to svaki dan. Lana: Da, dobro, jednom. Ivan ustaje kao da će krenuti. Lana: Kud ćeš sad? Ivan: Idem vidjet jel ima u ovoj kući šta za pit. Lana: Nema. Ivan: Zašto nema ništa za pit? Lana: Frižider već pet dana zjapi prazan. Šta se čudiš? 81


Ivan: Jebem ti mater! Lana: Jebem i ja tebi. Al to ništa ne mijenja. Frižider je i dalje prazan. Ivan ponovno ustaje. Lana: Krenuo si u nabavku? Ivan: Idem do tabaka po pive. Jel imaš šta para? Lana: Ti mene pitaš jel imam para? Lana prasne u smijeh. Ivan: Šta se smiješ, kozo glupa? Lana: U dva dana si potrošio dvjesto eura za stanarinu. Ivan: Da, i? Lana: Pa otkud meni pare? Ja sam još studentica. Stipendiju smo spizdili na tvoj dug u birtiji. Ivan: I nemaš baš ništa para? Lana: Baš ništa. Ivan: Sranje. Kako ću sad kupit cugu? Lana: Pitaj tipa u tabaku, možda ti da na ler. Ivan (ironično): Jebeno si pametna. Lana: Neko i to mora bit. Ivan: Nemamo ni kruha? Lana: Ima pecivo od juče. Ivan: Kakva si ti jebena žena kad nemaš ni kruha u kući? Lana: I ja se to pitam. Ivan: Nemoj mi ništa pametovat, nego mi napravi kruh! Lana: Ja da ti u šest ujutro pravim kruh? Ti stvarno nisi normalan! Ivan: Kad ne znaš. Lana: Da i znam, zbog tebe ga sigurno u ovo doba ne bih pravila. Ivan: Ti se to meni nešto inatiš? Lana: Shvati to kako hoćeš. Ivan: Kičmu ću ti polomit! Lana: Ne budi smiješan. Bolje idi spavat. 82


Lani zvoni mobitel. Ona ustaje i podalje Ivana razgovara. Ivan zgrabi njene cigarete sa stola. Kutija je prazna. On bijesno zgnječi kutiju i baci je na Lanu. Lana se vraća i sjeda za stol. Ivan: Jebem ti mater, sve pljuge si popušila! Lana: Dugo sam čekala. Ivan: Odi mi u tabako kupit pljuge. Lana: Nemam para. Ivan: Zaš' si popušila sve pljuge? Lana: Pušilo mi se. Ivan šuti i neko je vrijeme gleda ispod oka. Ivan: Ko te to zvao u ova doba, mater mu jebem! Lana: Prijatelj. Ivan: Kakav prijatelj? Lana: Ne znaš ga. Ivan: Nemoj me zajebavat. Lana: Prijatelj. Čovjek nije mogo spavat pa je nazvo da vidi jel sam budna. Ivan: Šta njega briga jesi li budna! Lana: A, eto, briga ga. Ivan: Nemoj se sa mnom zajebavat. Lana: Zar me ljudi ne mogu nazvat? Ivan: Nema tebe ko zašta zvat u ovo doba, jel jasno? Lana: Ma šta ti briješ? Ivan: Ja sam te pito jel jasno? Lana: Ne mogu vjerovat kako briješ! Ivan: Nemoj da ti slučajno padne na pamet od mene pravit budalu! Lana: Tebi je čudno da ljude zanima šta ja radim ako tebe već ne zanima. Ivan: Ja sam ti nešto reko. Lana: Da, čula sam te. Ivan: Ja ti neću više ponavljat. Poslije će bit garavih jaja. Lana: Koja si ti seljačina, ja ne vjerujem! 83


Ivan: Seljak, ne-seljak, mene niko neće zajebavat, pogotovo ne ti. Lana: Šta to sad znači? Ivan: Znaš ti dobro. Lana: Ne, ne znam. Ivan: Ma, te tvoje spikice. Lana: Misliš da sam namjerno nekom rekla da me nazove da tebe raspizdim? Ivan: Ne znam ja šta si ti... Lana: Misliš da te namjerno oću pravit ljubomornim, jel to? Ivan: Ne znam ja, samo neću nikakvih igrica. Tog mi je pun kurac. Lana: Prerasla sam igrice. Ivan: Kurac! Ti si još u jaslicama. Lana: Za razliku od tebe, zrelog i odgovornog. Ivan: Oćeš reć da sam ja neodgovoran? Lana: Pa iz priloženog bi se dalo zaključiti. Ivan: Po čem sam ja to neodgovoran? Lana: Ajde, sad ćemo opet sve ispočetka. Ivan: Nemoj se sa mnom zajebavat. Lana: Ma kog kurca se ti meni stalno prijetiš?! Ivan: Moram te stalno podsjećat s kim živiš, da ne zaboraviš. Lana: Ma, kako ću čovječe božji zaboravit kad svaki dan proživljavam isto sranje? Ivan: Jel ti nije lijepo sa mnom? Lana šuti, diže kutiju cigareta s poda i vrti je na stolu. Ivan: Čuješ ti šta te ja pitam? Lana se i dalje se igra s kutijom. Ivan: Odgovori! Lana prestane igru s kutijom i pogodi ga u glavu. On ustane, bacivši stolicu, i preko stola ju zgrabi za ramena. 84


Ivan (bijesno): S kim se ti zajebavaš? Lana se smijulji. Ivan: Šta je kurvo, šta se smiješ? Lana se počne glasnije smijati. Lana: Ajde, udari me! Ivan: Ma sad bih ti tu glavu mogo smrskat! Lana (prkosno): Ajde, da te vidim! Ivan je pusti, podigne stolicu i sjedne. Ivan: Ne da mi se više ovo. Lana: Misliš da se meni da? Da mi je jebeno zabavno? Ivan: Ne bi me inače svaki dan pilila s istim pizdarijama. Lana: Tebi su to pizdarije? Problem je što je tebi sve pizdarija! Ivan: Ovo o čem mi sad razgovaramo su pizdarije. Vako mi se ne da trošit život. Lana: Zar ti ne misliš da zajednički život podrazumijeva neke obaveze? Ivan: Kake obaveze? Lana: Pa recimo to da se nekad javiš. Ivan: Na početku sam ti još reko, ja se ne javljam. Lana: Zašto uvijek ja tebe moram zvat? Ivan: Ko kaže da moraš? Lana: Ništa ne moraš. Samo krepat moraš. Ivan: Po tebi bi i skapo od gladi. Lana: Sad ne znam ni kuhat, jel? Ivan: Po meni ispeć meso, oprosti, nije kuhanje. Lana ustaje od stola i kreće prema vratima. Ivan: Kud ćeš? Lana: Idem malo prošetat. Ivan: Sjedi tu. Lana (stoji kod vrata): Šta ću slušat tebe kako me vrijeđaš? 85


Ivan: Sjedi tu. Ivan izvlači njen stolac i pokazuje joj rukom da sjedne. Lana: I baš sve mora bit po tvom? Ivan: Nego kako? Lana: Mislim da ovaj put neće. Ivan joj i dalje pokazuje rukom da sjedne. Prekapa nešto po džepu jakne. Izvadi pakovanje Ferrero Rochera i ponosno ga stavi na stol. Ivan: Ove voliš, jel? Lana se nasmije. I dalje stoji kod vrata. Lana: S tim me misliš kupiti? Ivan: Ja nikad nisam nikog kupovo. Lana (vraća se za stol): Ne, sve su pale na tvoj šarm. Ivan: E, jebi ga. Nisu me džaba zvali pičkin dušmanin. Lana: Koja si ti budala! Ivan: Al me ti svejedno voliš. Lana: To je najgore od svega. Jebivjetar i pijanica, baš sam se usrećila! Ivan: Pa nisi me u crkvi upoznala! Lana: Ne, u birtiji. Ivan: I eto, kad nekog upoznaš u birtiji, znaš šta možeš očekivat. Lana: Znam. Ovo. Ivan: Jesi li nesretna sa mnom? Lana: Već si me to pito. Ivan: Al nisam čuo odgovor. Pa, jesi li? Lana: Znaš i sam. Ivan. Ne, oću čut iz tvojih usta. Lana: Nisam. Ivan: Šta, nisi nesretna? Lana: Ne. Ivan (smijući se): Pa đeš bit nesretna kraj ovakog hadže! 86


Lana se nasmije. Lana: Ali me muče neke stvari. Valjda na to imam pravo. Ivan: Gledaj, vako, ljepoto moja. Znaš kakav sam, znaš da volim popit, šta me stalno jebeš? Jel te tučem, jel te varam, jel te ponižavam? Ko kruh sam dobar. Lana: Jesi. Samo bih htjela da imaš malo više vremena za mene. Ivan: Jesmo išli tri dana na Bled? Uzo sam bolovanje da bih mogo tebi udovoljit. Proljeće je, daj me pusti da se malo iživim. Lana: Eto, puštam te. Ivan: Pa u čem je problem? Na poslu imam pun kurac sranja, ne mora me se još i kod kuće zajebavat! Lana: Oprosti. Ivan: Ljepoto, pazi vako. Ja tebe puštam da izlaziš s kim hoćeš i kad hoćeš. Ništa te ne pitam. Mislim da je to fer. Lana: Jesam ja tebe pitala gdje si sinoć bio? Ivan: A ko da bi ti ja i reko! Lana: Ovaj razgovor je sve besmisleniji. Ivan: Slažem se. Lana: Morat ću se naviknut na onu - kad me vidiš, nadaj mi se. Ivan: Sa mnom samo tako možeš živit. Dok si sa mnom, ništa ti neće falit. Lana: Frižider nam je i dalje prazan. Ivan: Sutra će mi ovi platit. Ić ćemo u Billu. Lana: To si reko i juče. Ivan: E, pa sad, jebo ga ja. Ako ne sutra, onda preksutra. Do kraja tjedna sigurno. Lana: I režije moramo platit. Stigla nam je opomena za struju i telefon. Ivan: Platit ćemo. Lana: I servis treba zvat, mašina ne izbacuje vodu.

87


Ivan: Nazvat ću čim dobijemo pare. Lana: I kod mehaničara trebaš otići da ti pogleda ulje. Ivan: Ići ću, ići ću. Lana ušuti. Ivan: Šta je bilo, ljubice? Lana: Mogu li napokon otvorit svoj poklon? Umirem od gladi. Ivan se nasmije. Ivan: Ja već mislio bacit. Lana otvara Ferrero, jede. Ivan je zadovoljno gleda. Lana (nudeći mu): Oćeš? Ivan: Ne, s Lukom sam bio na bilijaru pa smo poslije svratili na pizzu. Najo sam se. Lana: Danas ništa od čobanca? Ivan: Za ručak sam jeo grah s kobasicom. Lana: Ajd, fala Bogu da je nešto sa žlicom. Ivan: Daj mi jedan. Lana mu preko stola u usta stavlja Ferrero. On ga sažvače. Lana: Ne razumijem ljude koji žvaču čokoladu. Moraš cuclat. Ivan: Tiš me učit! Lana: Bit čokolade je da je otopiš u ustima. Da osjetiš okus. Ivan (pokazujući rukama): Ma ja nju cap i gotovo! Sad ću se ja jebavat s cuclanjem! Lana: Oćemo sutra u kino? Ivan: Ne mogu, radim do deset. Lana: Ostat ćeš u gradu poslije? Ivan: Ne znam, vjerojatno. Lana šuti i cucla Ferrero. Ivan: Zašto? 88


Lana: Nako, ništa, samo pitam. Ivan: Jel ti to mene opet malo...? Lana: Ja? Jok! Ivan: Ne, ne znam, stvarno. Ako stignem, možemo otić. Lana: Ako ne budeš preumoran. Ivan: Htjela si reć prepijan. Lana: Ne stavljaj mi riječi u usta! Ivan: Pa dobro, koji ti je sad opet kurac?! Jesi dobila taj Rafaello? Lana: Ferrero Rocher. Ivan: Kurac palac. Lana: To bi te trebalo iskupit? Ivan: E, fakat sam krepan, odo leć! Lana: Laku noć. Ivan: A ti? Lana: Ja ću tu sjedit. Ne spava mi se. Ivan: Kako god ti oćeš. Lana: Tako hoću. Ivan: E, sad stvarno idem. Pobudaliću od ovog. Ivan ustaje i pogleda Lanu još jednom. Ona šuti i igra se s kutijom cigareta. Ivan: Stvarno nećeš kraj mene leć? Lana: Sad ne, možda kasnije. Ivan: Dobro, ko te jebe. Lana: Tako je. Ivan odlazi iza scene. Na odlasku zapne o lampu. Pridrži je da ne padne. Lana ostaje sjediti igrajući se s kutijom. Kad Ivan ode, pričeka još neko vrijeme, zgužva kutiju i baci je za njim. Ustane, ugasi lampu i izađe iz stana. Svjetla se zatamne.

89


PRIČA ČETVRTA Svitanje. Dvoje ljudi sjedi na klupi u parku. Kraj njih je jedna upaljena ulična svjetiljka. Lana: Drago mi je da si nazvao. Filip šuti i gleda pred sebe. Igra se s zemljom pod nogama. Lana: Tebi nije? Filip: Šta mi nije? Lana: Drago što si nazvao. Što samo šutiš i naguravaš tu zemlju? Filip: Ne znam šta bi reko. Lana: Ne kužim. Ti si mene zvao. Ti. Mene. Filip: Kakve to ima veze? Lana: Pa, kad nekog nazoveš, onda sigurno imaš neki razlog. Želiš mu nešto reć. Filip: I ja sam to mislio. Lana: Znači, dolazila sam bez veze? Filip: Ako ti tako misliš... Lana: Već dva sata sjedimo. Ja ispitujem, ti odgovaraš. Nikad nisi znao razgovarati. Filip: Za mene to nisu razgovori. Lana: A o pičkama, sportu i autima jesu? Filip: To je klišej da muški pričaju samo o tome. Lana: Jel? Filip: Smatrate nas debilima. (Pauza. Pogleda u nju i opet u zemlju) Pričamo o svemu. Lana: O karanju? Filip: Žene bi trebale biti profinjenije. Lana: Znamo da sam ja oduvijek bila seljanka. Tako si me ti zvao. Glupa seljanka. Filip: Kad je tako, šta da radim. Lana: Opet počinješ. Filip: A jebaji ga. Takav sam. 90


Lana: Da opet počnem s novom turom pitanja? Filip: Ne. Lana: Al jedino tako razgovaramo. Filip: Što se mene tiče, možemo i šutit. Lana: Moramo razgovarati o puno stvari. Filip: Mrzim tu rečenicu. Lana: Jebaji ga. Tako ti je. Filip: Baš mi se i ne da. Lana: Mislim da ćeš morati. Filip: A, ne, ništa ja ne moram. Lana: Samo se mora umrijeti, znam. To kod mene više ne pali. Filip: Ne? Zašto si onda došla? Lana: Zato jer si me ti zvao. Filip: Nisi morala. Lana: Nisam, ali sam došla. Sad sam tu. Filp ustaje s klupe i napravi krug oko klupe. Vrati se na svoje mjesto. Sjedne. Lana ga pogleda. Drma ga za rukav. Lana: Čovječe, koji ti je kurac? Filip: Nikoji. Lana: Ne ponašaš se ko normalan čovjek. Filip: Šta znači bit normalan? Ko to određuje šta je normalno? Ko? Lana: Kako tko? Pa ljudi, društvo, zakoni... Filip: To su pizdarije. Lana: Ako živiš u nekoj društvenoj zajednici, moraš se onda i ponašati u skladu s normama te zajednice. Filip: Zvučiš ko definicija iz neke knjige. Dosadno. Lana: Ne možeš uvijek ići protiv svega. To zamara. Filip: Ali me čini živim. Nikad neću bit dio sistema. Lana: To su pubertetske pizdarije. Uvijek si dio sistema, otkad se rodiš. I kad kažeš da nisi, opet si dio svega. Filip: Treba se maknut iz svega. U divljinu. Loviti. 91


Lana: Onda si dio eko sustava i hranidbenog lanca. Filip: Živio bih ko pustinjak. Bez ičega. Sam. Moja puška i ja. Možda čak ne ni puška. Bolje luk i strijela. Lana se smije. Lana: Koliko ti gluposti moš ispričat, to je fenomenalno! Filip: Nisu gluposti. Stvarno tako mislim. Zlo mi je od ljudi. Hoću se maknuti. Lana: Pa ti se lov u divljini čini ko idealan bijeg? Problem je što ti uvijek bježiš. Nemaš muda. Filip: Ne bježim. Samo mi se sve to više neda. Lana: Zvučiš ko da ti je sto godina. Ma kog kurca si ti doživio u životu, ha? Filip: Preživio sam rat. Ne želim to nikom. Lana: Zar će ti jebeni rat uvijek bit isprika? Filip: Da. Lana: Ali ne može. Rat je završio prije deset godina. Ne možeš samo o tome razmišljati. Filip: Mogu, i hoću. Lana: Nisi ti jedini ostao bez kuće. Nisi ti jedini morao otić iz svog grada. Filip: Ne zanimaju me drugi. Lana: Ti to ne misliš ozbiljno? Filip: Želim da svi shvate kako je to biti ponižavan. Sa svih strana. Godinama. Lana: Mislila sam da si se riješio te mržnje. Filip: Nije mržnja. Lana: Zar osveta ne potječe od mržnje? Filip: Nije osveta. Želja za pravdom. Lana: Nije na nama da sudimo. Filip: Opet držiš prodike. Zvučiš dosadno. Lana: Uvijek ti je ono što sam ti ja govorila bilo dosadno. Filip: Zato više nismo zajedno. Filip opet počinje igru sa zemljom. 92


Lana: Opet se isključuješ? Gasi se svjetiljka. Filip i dalje šuti. Filip: I? Lana: Šta, i? Filip: Pa šta ima? Lana: To si me htio pitat? Pa mogao si i preko telefona. Filip: Ovako je neposrednije. Sad i Lana gurka zemlju pod nogama. Filip: Šta je? Nije ti baš nešto, ha? Lana: Dobro mi je. Filip: Nikad se ti nećeš naučit lagat! Lana: Kad ti kažem da je dobro, onda je dobro. Filip: Kad ti kažeš... Lana: A ti... Filip: Meni je uvijek dobro. Kad sam takav. A onda je i drugima dobro sa mnom. Lana: Kako kome. Filip: Ti nisi, kao prvo, zadovoljna sobom, pa nemoš bit ni s drugima. Lana: To sam već čula. Filip: Ne smiješ tražit od ljudi da se mijenjaju. Moraš ih prihvatit takve kakvi jesu. Lana: Ne mogu. Filip: Zato nikad nećeš bit sretna. Lana mu nabacuje zemlju na cipele. On ne reagira. Lana: Sreća ne postoji. Filip: O, da, postoji. Samo je treba prepoznat. Lana: Ni ti nisi sretan, samo se praviš. Filip: Nisam euforičan, ali to ni ne znači bit sretan. Sreću treba tražit u malim stvarima. Lana prasne u smijeh.

93


Lana: To ti je prodala ona. To su njene spike. Filip: Ona ima ime. Lucija. Lana: Znam, ali ga ne želim izgovoriti, ni čuti. Filip: Šta ti je sad ona skrivila? Ovo je stvar između tebe i mene. Lana: Da, baš. Tebe, mene i pola grada! Filip: Kako si ti nevjerojatna! Jesam, zajebo sam, i šta sad? Lana: Ništa. Sad je ionako prekasno. Više nismo zajedno. Filip: Niti ćemo biti. Lana: Misliš? Filip: Pa da vodim ovakve glupave razgovore? Nema šanse, stara! Lana ustane. Filip: Ideš? Lana: Idem do kioska kupit novine. Filip: Hajde. Lana: A ako se ne vratim? Filip: Boli me kurac. Nemoj. Tvoja stvar. Lana ga gleda bez riječi. Lana: Ti bi to i htio. Da odem, da nestanem. Filip: Šta sad sereš? Lana: To si oduvijek htio. Onda kad si se u nju zaljubio, nisi smio priznat. Potajno ste se nalazili u gradu, skrivali. Nisi mogo priznat da voliš drugu ženu. Filip: Kad ćeš me prestat s tim jebat?! Lana: Kukavica si! Jebeni papak! Filip: Jel ideš kupit te novine il ne? Lana: Samo ti skreći s teme. Kako možeš biti tako jadan, tako neiskren? Filip gleda u pod. Nastavlja igru sa zemljom. Filip: Eto, mogu. Vrlo je jednostavno.

94


Lana mu šutne zemlju prema licu. Filip bijesno ustane i zgrabi je za ruku. Ona se otima. Filip: Šta ti hoćeš od mene? Šta?! Lana: Pusti mi ruku. To me boli. Filip je pušta. Lana: Htjela sam da napokon riješimo stvari. Da mi kažeš cijelu istinu. Filip: Pa da me onda opet ispituješ zašto i kako. To nema smisla. Nismo više zajedno i ne želim više pričati o prošlosti. Lana: Ali zašto si me onda zvao u jebenih šest ujutro??? Filip: Ne znam. Valjda mi je bilo dosadno. Lana: Šta, dok ona spava, ti mene potajno zivkaš? Filip: Nije bila doma. Lana opet prasne u smijeh. Lana: A tebe to muči? Koka se skiće po vani, kurva se okolo. Filip: Ne muči me to. Lana: Ajde, priznaj da si ljubomoran. Priznaj. Filip: Ja nikad nisam ljubomoran. Nek svak radi šta hoće, njemu na dušu. Lana: Kurac nisi! Popizdio si. Znaš, i ja bih se zabrinula, svašta se priča po gradu. Filip je pogleda s čuđenjem. Lana: Ti ne znaš? Lana se opet počne smijati. Filip: Šta se cerekaš? Lana hoda oko njega držeći na glavi rogove. Pokušava rikati kao jelen. Istovremeno se ne prestaje smijati. Filip: Prestani se cirkusirati i reci čemu se smiješ?!

95


Lana: Drago mi je da si i ti to doživio. Filip: Ne okolišaj. Lana: Cura te vara. Filip: Pričaš gluposti. Lana: S bivšim dečkom. Filip: Lažeš. Lana: Vidjeli su ih ljudi u gradu. Više puta. Filip: Rekla bi mi svaki put kad bi se našli. Lana: A sad je vani s prijateljicama? Kako si naivan! Filip šutne zemlju ispred sebe. Lana: Posuđivala mu je pare. On joj valjda vraća u naturi. Čula sam da se dobro kara. Filip: Prestani pričati pizdarije! Ti si samo zavidna i ljubomorna. Lana: Jel? Nazovi je. Pa vidi hoće li ti se javiti. Ajde, nazovi! Filip: Ja nikog ne provjeravam. Lana: Zato jer se bojiš istine. Filip: Gadiš mi se. Lana: Ujutro će joj se sigurno karati s tobom. Da prikrije tragove. Ženska spika. Filip: Žao mi je što sam te uopće zvao. Koja sam ja budala! Lana: Ti si budaletina, stari moj! Mala radi budalu od tebe, vuče te za nos već mjesecima, a ti, zaljubljeni kreten, ne znaš gdje ti je glava! Filip: Daj, odi kupi te novine. Lana: Čuj, mora se priznat, mala je pička i po. Filip gleda pred sebe. Prima se za glavu. Filip: Ne mogu te više slušat! Neko vrijeme Filip sjedi sam na klupi. Dlanovima grčevito stišće lice. Lana se vraća smijući se. Lana: Eto, jesam ti rekla! Baca novine pred njega. 96


Filip: Ne razumijem. Lana: Pogledaj, u crnoj kronici. Nastavi se smijati. Pogladi ga po kosi. Filip joj miče ruku. Čita novine. Lana sjeda pored njega. Filip: Neki tip je ubijen. Vjerojatno mafijaški obračun. To je postalo normalno, svaki dan se ubijaju. I kakve to veze ima sa mnom? Lana: Pogledaj malo bolje. Inicijali? Filip: Ti si bolesna. Lana: Njen bivši dečko je bio diler, jel tako? Pa svi to znamo. Sad se nekom zamjerio. Valjda nekom njenom novom jebaču. Filip: Misliš da sam ga ja ubio? Lana: Sve je moguće. Filip: Ja nemam pištolj. Lana: Danas ga kupiš preko oglasa za stotinjak eura. Postali smo ko Amerika. Trudimo se bit u korak sa svijetom. Filip: I ti misliš da sam ja sposoban ubit čovjeka? Lana: Svašta si prošo. Rat, maltretiranje... Filip: I zato bi nekog ubio, bez razloga? Samo tako? Paf, paf i gotovo? Lana: Nije baš da nisi imo razloga. Niko ne voli da se od njega pravi budala. Filip šuti i gleda pred sebe. Lana: Ne moraš preda mnom glumiti. Pazi, mala uzima tvoje pare i posuđuje bivšem dečku s kojim je bila trudna, ti plaćaš njen abortus i još te vara s tim kretenom... Prilično zajebana situacija. Svak bi popizdio. Filip: A ti si postala neki detektiv il šta? Lana: Ja te volim i ne želim da te niko zajebava. Pogotovo ne neka balavica koja te ni ne voli. Filip: Ma, šta ti znaš! Lana: Ne vjerujem da ju nakon svega još uvijek braniš! Pa 97


ti si zaglibio dublje nego sam mislila! Čovječe, ja ti želim pomoć! Čim si mene nazvo u šest ujutro, znala sam da si nešto zajebo. Filip: Ti si bolesna. I imaš još bolesniju maštu. Trebaš se liječit. Lana: Pravi se glup, ali budi siguran da ti je ona već pozvala murju. On joj je sigurno rekao. Filip: Luđakinjo, ostavi me na miru! Lana: Oni su isti. Gamad. Ne vole nikog osim sebe. Oni ne znaju voljeti. Oni su pijavice! Filip još jednom pročita novine. Lana mu se približava. Pokušava ga milovati po glavi. On se izmiče. Lana: Bio si dobar prema njoj, a vidi kako ti vraća. Ja te razumijem, ja te volim... Filip: Pusti me na miru, čuješ? Ostavi me! Lana: Filipe... Filip baca novine. Nervozno gurka zemlju ispred sebe. Lana ga zagrli. On sjedi nepomično. Lana: Nije te vrijedna. Lucija im se približava. Lana ljubi Filipa po licu. On se izmiče. Ustaje s klupe. Nađe se oči u oči s Lucijom. Lucija (cinično): Dobro jutro, Petrović Petre! Filip: Lucija, ljubice... Lana prasne u smijeh. Lucija: Lijepo vas je vidjeti zajedno, baš ste odličan par. Lana: Ne budi bezobrazna. Lucija: Ja? Filip: Gdje se ti skićeš u ova doba? Lucija: A otkad tebe to zanima? Filip: Znaš li koliko je sati? Lucija pogleda oko sebe. 98


Lucija: Nemam pojma. Svanulo je. Bar si svoju brigu imo s kim podijeliti. Lana: Dok se ti kurvaš okolo... Filip (Lani): Prestani! Lana: Pardon! Lucija: Šetala sam. Lana: Nakon dobrog seksa neki pale pljugu, drugi šeću. Ima nas svakakvih. Lucija (Lani): Ti mi se ne obraćaj. Lana se nasmije. Pokupi novine s poda i pravi se da čita. Filip: Ne volim kad hodaš noću sama. Grad je pun luđaka. Lana (za sebe): S pištoljem. Lucija: Nikog nisam srela. Mene luđaci zaobilaze. Lana (za sebe): Nije ni čudo. Lucija je zgrabi za kosu i snažno povuče. Lucija: Još jednom nešto proseri, grkljan ću ti iščupat, jel ti jasno? Pušta je. Lana se prima za glavu. Lana (Filipu): Jel ti vidiš šta mi radi? A ti samo stojiš, ko mutav? Filip (Lani): Prestani srat. Lucija: Morala sam biti malo sama. Filip: Zašto, ljubice? Lucija: Ne zovi me tako. To je sve laž. Svi ovi zajednički mjeseci su laž. Filip: Ne pričaj pizdarije. Lucija: Ti ne voliš mene, niti ja tebe. Sve je zavaravanje. Lana se nasmije. Filip: Kako te ne volim? Lucija: Ujutro nalazim tebe i tvoju bivšu na klupi pred našim stanom, kako se grlite. Tebi je to normalno? 99


Filip: Nismo se grlili. Lana: Ajde, budi muško i priznaj da si ti mene nazvao. Reci joj. Lucija: Reci mi. Filip šuti. Lana: Reci joj da si mi rekao da me voliš i da ćeš me uvijek voljeti, makar nećemo biti zajedno. Lucija: Reci mi. Filip šuti. Lana: I da je sve bila tvoja zabluda. Filip šuti. Lucija: Zašto sad šutiš? Lana: Do sad si već mogla shvatiti da je on prevelik šupak da ti bilo šta prizna. On nema muda. Lucija: Pogledaj me u oči i reci mi istinu. Budi bar jednom u životu iskren! Lucija ga plačući primi za glavu. Filipu teku suze niz lice. Filip: Ja sam kukavica. Lana prasne u smijeh. Lucija neko vrijeme nijemo gleda u Filipa. Filip makne glavu iz njenih ruku. Lucija: On je mrtav. Filip: On? Lucija: Onaj koji je svo vrijeme stajao između nas. Bar si ti tako mislio. Ja sam ga davno prestala voljeti, ali ti nisi vjerovao. Filip: Mrtav? Lucija: Nije me briga tko ga je ubio, ali me zanima zašto. Lana: Ja znam. Lucija: Znam i ja. Filip: Svi znamo. Lucija: Zašto, Filipe, zašto? 100


Filip šuti. Lana: Trebao je ubiti tebe, prokleta mala kurvo! Lucija: Ubijte me, meni je svejedno. Filip: Ipak si ga voljela. Lucija: Ne. Htjela sam voljeti tebe, kao što te i ova kučka voli. Meni je samo trebao dokaz tvoje ljubavi, odanosti. Samo jedan, jebeni dokaz. Lana: Zar ti nije dosta jedan ljudski život? Lucija: Nitko nije morao umrijeti. Filip: Ostavite me obje! Mrzim vas! Ne vrijedite ni nokta jedne prave žene! Lana: Koje žene? Filip napravi pauzu. A onda nastavi odlučno. Filip: Ubit ću vas! Pobit ću sve one koji su ikad imali veze sa mnom! A kad ja umrem, onda će nastavit moj brat! Sve ćemo vas poklat. Lucija: Daj prestani brijat i smiri se. Filip: Neću se smirit. Pobiću vas sve! Ići ću cestom i ubijat ljude. Lana: Ne možeš tolike ljude pobit koji ti nisu ništa skrivili. Filip: Jesu, jer su živi. Lucija: Jednostavnije je da ubiješ sebe i spasiš nedužne živote. Filip: Sebe ću ubit kad vas sve pobijem. Onda mogu mirno umrijeti. Lucija: Nitko na zemlji nema pravo suditi. Filip: A zašto ljudi onda sude o mom životu? Odakle im pravo? Pitam vas, odakle ljudima pravo da sude o mom životu?! Lucija: Smiri se, nitko ti ne sudi. Treba te bolit briga šta drugi pričaju. Radiš ono šta misliš da je ispravno... Filip: Ovo je ispravno. I zato ću vas sve pobit! Lana: Filipe... 101


Filip vadi pištolj iz nogavice. Pokazuje im objema da sjednu na klupu jedna pored druge. One šokirane sjedaju. Nesvjesno, u strahu, primaju se za ruke. Scena se zamračuje. Svjetlo je samo na njihovim licima. Filip stoji pred njima s uperenim pištoljem. Profilom je okrenut prema publici. Filip: Niko nije dobro prošo ko se sa mnom zajebavo u životu. Niko od mene više nikad neće pravit budalu. Pogotovo ne neke žene. Sve sam vam dao. Al vam dušu nedam. Nedam! Čujete li me? Mene ste našle zajebavat, ha? E, pa u krivu ste crkvu Boga došle molit! Lucija: Ljubice... Filip: Sve ste vi lažljive kurvetine! Čovjek vam da prst, vi bi cijelu ruku. E, pa dosta! Ova budala što je dala, dala, sad sve uzima nazad. Scena se potpuno zamrači, osim njegovog lica. Čuje se pucanj iz pištolja. Žene vrisnu. Filip ostane stajati. Polako se razmiče dim. Lana i Lucija se dižu s poda. Filip (smijući se): Šta je, pičkice, usrale ste se, ha? Pa ne bih ja radi vas nikad digo ruku na sebe. Nikad više protiv sebe, ni za jednu od vas, ni za moju mrtvu mater, ni za koga! Nikad više protiv sebe. Nikad! Lana: Stoko sebična! Filip: Ja samo jedan život imam. I ovo malo živaca što je ostalo, mislim sačuvat. Podiže ih obje s poda. Filip: Ajte vi svojim kućama, tamo vas čekaju one vaše pizdice. Prevelika sam ja baraba za vas. Lucija: Napokon si pokazao svoje pravo lice. Filip: A, eto, takav sam, kakav sam. A vi me opet volite. Ne mogu ja skontat tu žensku pamet. Ja se odo sam prijavit. Radije ću policiji u ruke neg opet vama dvjema. Lucija i Lana stoje zabezeknute dok Filip odlazi. 102


BRODOLOMAC Radio drama Prema motivu knjige Yanna Martela Life of Pi


prazna stranica


Šum mora. Poneki galeb preleti u daljini. Ostalo je tišina. Lagano udaranje valova u tijelo čamca. Sunce prži. Bobby (opijeno, suhim glasom): Koji li je danas dan? Srijeda, četvrtak? Koliko dana nisam jeo? Ribe, proklete ribe! Ne mogu ih više smisliti! Nešto se sudari s čamcem, onda pljusne natrag u vodu. Bobby: Proklete kornjače! Gadite mi se! Nakašlje se, nastavlja, od žeđi hrapavijim glasom. Bobby: Gladan sam. Žedan sam. Ovo sunce će me ubiti. Negdje u neposrednoj blizini čuje se komešanje. Bobby: Psst! Tiho, Richarde! Uplašit ćeš nam lovinu. Što, ni tebi se više ne jede riba? Žao mi je, ovdje imamo samo riblje specijalitete. Zvuk bacanja udice u vodu, komešanje. Bobby: Jučer smo imali ribu za ručak, prekjučer i cijeli prošli tjedan. Pogodi što danas imamo za ručak, Richarde? Tišina, mrmljanje. Bobby: Rekao si riba?! Ribu je zdravo jesti. Svaki dan. Ako nema baš ništa drugo. Potezanje udice, pljuskanje vode. Bobby: Ne, moju ribu!!! Prokleti morski psi, oteli ste moju ribu! (očajno) Moja riba!!! Baci nekoliko oklopa od kornjače za morskim psima. One padajući u vodu proizvedu karakterističan zvuk. Bobby: Danas ipak ništa od ribe. Danas postimo. Previše smo jeli ovih dana. Slažeš se? Nezadovoljno mrmljanje. Bobby: Više mi se ne vide samo rebra, sad sam same kosti. Ako ne budemo mislili na glad, ona će proći. Tebi je 105


lako, Richarde, ti ionako nikad ne misliš. Zavidim ti.(tišina) Lupkanje valića o čamac. Bobby: Vruće je! Sunce će mi ispržiti mozak. Danima sam molio Jahvu, Alaha i Krishnu da stane kiša. A sada... sve bih dao za jedan pljusak. (zapanjeno) Popio si svu kišnicu, Richarde?! Kako si mogao??? Udarac šakom u čamac, nezadovoljno grgljanje, nekoliko teških i odmjerenih koraka po čamcu. Bobby: Stani!!! Da se nisi usudio pomaknuti! (glasan zvižduk u zviždaljku) Zbog mene si živ, nemoj to nikada zaboraviti, Richarde! Ja sam te pokupio u čamac nakon što je brod potonuo. Ja! Moj otac, majka, brat i kompletna posada su potonuli, a ja sam u svoj čamac pozvao tebe. Kakva li sam ja budala! Plač. Tišina. Bobby: Ti šutiš? (ravnodušno) A kao da bi i imao što za reći! (bacanje udice) Ako ništa ne ulovim do sumraka, obojica ćemo skapavati od gladi Richarde, razumiješ? Bit ćemo mrtviji od tih kostiju krepane ribe kraj tvojih nogu. Žega. Bobby: Ne možemo bez vode. Ti možeš piti i morsku vodu, a što ću ja? (tišina) Danas ću umrijeti. Odlučio sam. Mjesecima već plutamo u ovome čamcu. Koliko li je točno prošlo? Dane sam prestao brojati nakon prvog mjeseca. Sada sam prestao brojati i mjesece. Plovimo napamet. Ne znam se ni orijentirati po zvijezdama. Bogovi nas čuvaju sve ovo vrijeme. Bogovi i male kornjače s ukusnim mesom. Ja sam vjerojatno čovjek s najvećom zbirkom kornjačinih oklopa. Pogledaj ovu gomilu! Mis106


liš li da će mi jednom kad stignemo na kopno biti od koristi,ha (tišina) Pa ti spavaš, Richarde!(uzdah, udaranje valića o čamac) Toliko sam žedan da bih pio vlastitu mokraću. U uputstvima za preživljavanje je to strogo zabranjeno. Al što oni znaju? Je li itko od njih uspio preživjeti mjesece plutajući pučinom? Sumnjam. (pauza) Možda ipak noćas padne kiša. (nezadovoljno otpuhivanje) Znam, Richarde, nema nijednog oblačka na nebu. Radije spavaj, kvariš mi iluziju. (trlja se po koži). Koža mi je suha i ispucala kao starca, a možda ću i biti starac jednom kad me pronađu. Brodolomac Bobby proveo život lutajući u čamcu. Bit ću sprdnja svih novina. Možda se netko ponudi da snimi i film o meni. Onda mogu živjeti od autorskih prava. To ne bi bilo loše. (pauza) Umoran sam, Richarde, strašno sam umoran. Nije da si ti loš suputnik, ali jednostavno mi je svega dosta. Volio bih napokon mirno zaspati. Zapravo bih volio umrijeti. Tako bih se najbolje odmorio. Da, danas ću umrijeti. Evo, upravo sad. (pauza, uzima dah, tišina, nakon 20 sekundi zakašlje se i jedva dođe do daha) Pluća su mi oslabila! (kašljanje). Sigurno ću umrijeti, ako ne sad, onda danas sigurno. Peku me oči od ove soli, Richarde. Malo ću otkunjati, možda sve zaboravim.(Tišina traje neko vrijeme. Galeb preleti u neposrednoj blizini.) Richarde, koliko sam spavao? Mrkla je noć, ništa se ne vidi.Gdje si? Mora da sam bio jako umoran kad nisam primijetio da je pala noć. Mrkla noć.(trlja oči) Ne!!! Ja sam slijep, sasvim slijep, Richarde!!! Izgubio sam vid! Propali smo!!! Danas definitivno umirem.(tišina) Tužno je što ću umrijeti sam. Zaželio sam se ljudskog razgovora. O bilo čemu. Tek toliko da netko priča, a ja ga slušam. Ma može i šutjeti, samo da je tu. Ja tebe cije107


nim, Richarde ali nadam se da me razumiješ, to nije isto. (udaranje valića o čamac) Slijep sam, potpuno. Na malom čamcu za spašavanje usred nekog oceana. Plutam u nepoznatom pravcu. Gladan i žedan. Ako tijekom svih ovih mjeseci nismo uspjeli susresti niti jedan jedini brod, ovako slijep teško da ću išta uočiti. Mi smo tek mrljica u ovom plavetnilu. Žao mi je što sam te razočarao, Richarde. A stvarno sam te želio dovesti do kopna. Istina, krenuli smo u Kanadu, ali i Afrika će biti dovoljna. Samo, gdje je Afrika?(pauza) Izgleda da ću se i ja, kao i ti, Richarde, morati pouzdati u svoj njuh. Mama se znala naljutiti jer sam svu hranu uvijek prvo stavljao pod nos. A, eto, sad nema više ni vida, ni hrane, samo moj nos. Gladan sam. Crijeva mi plešu posmrtni ples. Bubnjaju o stjenke kao da će iskočiti. Odlučio sam misliti o hrani, to će biti kao da jedem. Zamišljat ću je toliko jako da je mogu namirisati i osjetiti joj okus u ustima. I još nešto. Usudiš li se pomaknuti, Richarde, toliko ću glasno zazviždati da će ti popucati bubnjići. Nadam se da smo se razumjeli. (nezadovoljno otpuhivanje i tupi udarci po čamcu) Eto, kako se mi brzo dogovorimo.(tišina) Hm... sada bih pojeo jedan svinjski odrezak, sočan, veličine tvoje glave, Richarde, nemoj misliti da te vrijeđam, ali ta veličina bi zadovoljila moje potrebe. Uz to bih pojeo pire krumpira, i restanog, i špinata s bechamel umakom, i domaću juhu s rezancima i komadićima mesa i povrća, salatu, pune dvije zdjele, ogromnu čokoladnu tortu na tri kata ukrašenu šlagom od tučenog vrhnja, s kremom od pudinga od vanilije, a onda bih pojeo jednu pečenu patku s preljevom od meda i lješnjaka, punjenu mrkvom, graškom, rižom i pečenim šampinjonima, i kolač od kestena i deset kuglica svih vrsta sladoleda, a najviše od vanilije, a tek onda bih... 108


U blizini se čuje veslanje, postaje sve bliže i bliže. Netko vesla prema Bobbyjevom čamcu. Bobby još ne zna da je to Kuhar. Kuhar naglo stane sa veslanjem. Dva galeba prelijeću iznad čamca i glasaju se kao da se svađaju. Kuhar (veselo, Bobbyju): Zar ti ne bi bilo loše od toliko hrane? Bobby (ravnodušno): Bi, ali sam vrlo gladan. Kuhar: Upravo zato bi trebao jesti pomalo. Bobby: Ma što vi znate kako je ne jesti danima? Uglavnom, gdje sam ono stao? Kuhar: Kod sladoleda od vanilije. Bobby: Tako je. (Pauza. Šokirano) Što??? Zar ja ne sanjam? Richarde, ja sam sasvim poludio! Čujem glasove, ljudske glasove! Pomislio sam da razgovaram s tobom. Richarde, ne šuljaj mi se iza leđa. Jesam slijep, ali nisam gluh! Kuhar: Zar si i ti slijep dječače? Bobby (iznervirano): Evo ga opet. Richarde, ne pravi se glup, znaš da sam oslijepio. Kuhar: Ja nisam Richard, tko god on bio. Bobby (šokirano): Kako niste? Kuhar: Ja sam François. Kuhar. Bobby: Ipak sam sasvim, sasvim poludio! O, Bože, danas sam posve siguran da stvarno umirem. Jeste li stvarni ili je to sljepačko bunilo? Kuhar: To bih i ja mogao tebe priupitati. Bobby: Ponekad sam se pitao ima li ikoga nasred ove duboke modre tišine.(Dovikujući kao da provjerava je li kuhar još tamo) Ehej! Ima li koga?! Ima li koga?! Kuhar: Ovdje sam. Plutam kao i ti. Bobby: Brodolomac? Kuhar: Brodolomac. Bobby: A gdje ste? 109


Kuhar: Ovdje sam. I ja sam slijep. Bobby: Kako ste...? Kuhar: A eto, loša higijena, manjak joda, vitamina, prejako sunce. Tješim se da je to samo privremeno. Bobby: Svi se mi nečime tješimo. (pauza) Hoćete li primaknuti svoje plovilo? Kuhar: Plovilo? (prasne u smijeh) Mjesecima me nitko nije ovako nasmijao. Bobby: Ne vidim tu ništa smiješno. Kuhar: Moje plovilo je splav. Već šest mjeseci i 21 dan plutam na splavi prepušten milosti Božjoj. Bobby: Zar je već toliko prošlo? Kuhar: Vi ste mladi Robert, zar ne? Bobby: Poznajemo li se? Kuhar: Vi ste jedini preživjeli s broda. Kompletan zoološki vrt je potonuo. Bobby: Nažalost. Kuhar: Osim mene. Bobby: Drago mi je zbog Vas. Kuhar: Majka je umrla misleći na tebe. Rekla mi je već polumrtva – spasite mog Bobbyja, on je još dječak. Bobby: To je rekla? Kuhar: Da. I nek ti kažem da te jako voljela. I da te gleda s neba. Svaki dan. Bobby: Hvala Vam. Volio bih vjerovati da je tako. Kuhar: Kako si uspio toliko dugo preživjeti? Bobby: U početku zalihe hrane, uglavnom konzerve, kasnije kornjače i riba. Puno ribe. Možda čak previše. Kuhar: A voda? Bobby: Skupljao sam kišnicu. Već danima nije padala kiša. Kuhar: Ti si vrlo snalažljiv dečko. Divim ti se. Bobby: Iznenadio sam samoga sebe. Svaki dan sam se molio za smrt. Osmoga dana kad sam vidio da me neće, odlučio sam se boriti. I još se držim. 110


Pauza. Bobby: A znate li Vi kamo idete? Kuhar: Volio bih da to bude južna Francuska. Ali teško, ne snalazim se sa strujama. Bobby: Možda biste mogli sa mnom putovati neko vrijeme? Znate, meni je jako dosadno samom. A sad kad sam napokon sreo čovjeka, bilo bi mi žao napustiti Vas. Kuhar: Imaš li još hrane? Bobby: Ne, nažalost, inače bih je rado podijelio s Vama. Kuhar: Baš ništa? Bobby: Vi? Kuhar: Ni mrvice. Baš ništa, žao mi je. Bobby: Možda uhvatimo nešto zajedno. Kuhar: Mogu ti ponuditi svoju desnu čizmu. Bobby: Molim? Kuhar: Odlična kožna čizma. Od teleće kože, takve se više ne rade, čak ni kod starih obućara. Lijevu sam već pojeo. Bobby: Kako ste mogli pojesti čizmu? Kuhar: U početku baš ne klizi niz grlo, istina, malo je žilava. Al ipak dobro sjedne na prazan želudac. Bobby: Mislim da ne bih mogao pojesti čizmu. Pokušao sam izmet pa nije išlo. Čizmu nikako ne. Kuhar: Šalio sam se. Bobby: Niste pojeli čizmu? Kuhar: Jesam. Obje. Bobby: Želite li putovati sa mnom? Kuhar: Ako baš insistiraš... (pauza) Znaš, i meni je dosadno. Zvuk približavanja splavi, Bobby baca uže, kuhar prelazi u čamac. Bobby (uznemireno): Gospodine kuharu! Nešto bih vam još želio reći.... Kuhar: Bit će još vremena. Napričat ćemo se. (tapša ga po leđima) Hm, pa ti nisi toliko mršav koliko sam mislio! 111


(tapša ga dalje) Nije loše, nije loše! Ti si snažan mladić, žilav, al to se da smekšati... Bobby: Molim? Kuhar: Nikad nisi jeo ljudsko meso? Bobby: Što vam pada na pamet?! Kuhar: U nekim zemljama to je sasvim normalno. Bobby: Ne želim to probati. Kuhar: Nećeš niti morati. Pauza. Bobby: Gospodine kuharu, ipak ću Vam morati nešto hitno priopćiti. Kuhar: Ne moraš se bojati smrti. Ona ne boli. Bobby: Ne bojim se smrti. Danas sam ionako odlučio napokon umrijeti. Kuhar: Ne budi depresivan. To kvari okus mesa. Bobby: Oprostite, neću više biti depresivan. Kuhar: Žao mi je što je moralo ovako završiti. Šteta što se nismo sreli u sretnijim okolnostima. Bobby: I meni je iskreno žao, gospodine. Kuhar: Imaš pravo na posljednju želju. Ja nisam krvnik. Bobby: Pazite mi na Richarda. Obećao sam ga dovesti na kopno. Kuhar: U redu. A tko je taj Richard? Bobby: Četverogodišnji mužjak bengalskog tigra. Kuhar: Što?! Odakle?! Richard skoči na Kuhara. Kuhar ispusti glasan urlik, a onda još nekoliko muklih. Lomljenje kostiju, a zatim zadovoljno mljackanje praćeno mrmljanjem. Bobby: To sam vam želio reći, gospodine kuharu. Sa mnom na brodu je tigar. Oprosti, dragi prijatelju, što nisam imao na umu i tvoje životinjske potrebe. Bio sam sebičan. Silno sam želio ljudsko društvo.

112


Čamac se valjuška na nemirnom moru. Jače udaranje valova o rubove, tigar mljacka, Bobby prelazi na splav, tamo nešto prekapa. Bobby: Kuhar je lagao! Imao je još hrane i vode za mjesec dana! (pauza) Ljudi nisu nimalo bezopasni. Oni su podli, lažljivi, podmukli. Prijetvorni i promišljeni. Ubijaju bez obzira na to koliko su siti. Ubijaju da bi ubili. Slabijeg, jačeg, starog, mladog, nije bitno. Bitna je krv. Mamit će te dok im se ne predaš, a onda te napasti kukavički s leđa. I ja sam u trenucima slabosti pomišljao da tebi naudim. Prije nego li ti naudiš meni. Maštao sam kakvog je okusa tvoje meso i kako ću napraviti lijepu ogrlicu od tvojih kandži i zuba. Ali da si htio, već bi me ti pojeo. Glad izmijeni čovjeka. Svi smo rođeni kao zvijeri i kao zvijeri umiremo. Richard ispusti neki glas sličan mrmljanju. Bobby: Hvala ti, što danas nisi izabrao mene za svoj ručak. Sada ću moliti Jahvu, Alaha i Krishnu da mi daju dočekati još pokoji dan na ovom putovanju, kad su već odlučili da mi ne daju umrijeti. Komešanje. Bobby se namješta za spavanja. Duboko uzdahne. Bobby: A što ako nas struje nikada ne odvedu do obale? Možda obale za ove brodolomce i nema. Nisu svi uvijek spašeni. Obećajem da se neću bojati, Richarde, ako dođe do najgoreg. Možeš me slobodno pojesti, bit će mi zadovoljstvo. Laku noć, Richarde! Čamac nastavlja ploviti. Valovi udaraju o stjenke. Lagano se udaljava i stišava.

113


prazna stranica


Priče


prazna stranica


MEHO KUPUJE JOGI Meho je ugasio svoj crveni Marlboro u pepeljari već prepunoj smrdljivih čikova. Nije je praznio od sinoć ili možda čak preksinoć. Imo je jebenu sreću da mu je majka poklonila veliku pepeljaru za useljenje. Nakon dvadeset i pet godina odlučio se potpuno osamostaliti. Ustvari, istina je da su ga Fatima i Munir odlučili izbacit iz kuće nakon što im je murja po treći put pozvonila na vrata. Šta će im reć komšije? Kakvog su sina to othranili? Ma i ovaj put je fakat bilo bez veze, sitni kriminal. Šverco je farmerke, na pijaci, ono, totalno bez veze. I što je najbolje, nije ih uspio ni prodat, a i bile su no nejm, danas take više niko ne nosi. Američki duh kapitalizma i potrošačkog života unišo je na velika vrata svakog malog doma naše čaršije. I nejma veze što raja neja ni za cigare, jer šta je važnije otoga? I tako. Unajmio je stan s jaranom Kemom, ovaj u međuvremenu završio u bajbukani zbog posjedovanja i namjere preprodaje lakih droga. A imo je jado za neku socijalu od džointa, al jebaji ga, zakon je zakon. Nikad na strani obične raje. Stan, ha, zapravo četiri prazna zida i tako dvaput plus kuhinja. Eto, to je bila sva Mehina imovina, unajmljena. Već mjesec dana ležo je na dušeku na napuhavanje koji mu je osto od neke male Slovenke koju su obojica pokarali ljetos u Vodicama. Taj dušek je bio ratni suvenir, jer mala je bila tolko glasna ko da je kolju, a Mehi nije bilo draže stvari neg ležat. Ðeš bolje? Zapalio je još jednu cigaru. Odlučio je svjesno riskirat ukolko se pepeljara prepuni. Onda će mu se sve prosut na krilo. A da je i isprazni, šansa je bila ravna nuli. Juče je smogo neke pare i odlučio je definitivno kupit jogi, da more u miru svojih praznih zidova uživat ko čojk i izležavat se do mile volje. 117


Napolju je bilo sunce, bar se tako činilo kroz spuštene roletne. Kad je Meho skonto da mu se opako piša, odlučio je ustat. Prevrne mu se pepeljara. Svi čikovi, hop, na krilo. Ma da su bar bili samo čikovi, ne, jer je sinoć, a bogami i jutros, osam puta drko na malu Slovenku. Nije je mogo izbit iz glave. Kad god bi pomislio na nju, digo bi mu se kurac u abnormalnoj veličini i moro ga je nategnut da ga taki abnormalno ne bi bolio. A fakat je bolio kolki god da je mrcina bio. Meho je streso pepo sa sebe i podigo roletne. - U pizdu materinu, al svijetli! Vani su se djeca već vraćala iz škole. Meho ih je razdragan gledo kroz balkon. Volio je djecu, a jedno mu dijete pokaza dignut srednji prst. - Jebem ja tebi mater, mali. Od koga si to naučio? Meho ne dobi odgovor, neg mali podignu i drugu ruku. Meho ga pljunu preko balkona. U taj nezgodan momenat naiđe dječakova majka i bijesno povuče mangupa za ruku. Mehi se istog momenta spusti kurac jer mater mu i nije bila neka za pojebat. Mali se još jednom okreno i svu dužinu svoje pogane jezičine isplazio prema Mehi koji je u gaćama još stajo na balkonu. - Eto,to je budući mladi Bosanac! Kaka će nam tek bit država? E,sad njemu Meho pokaza srednji prst s obje ruke, a mogo je i treći, al je ovaj i dalje bio pod dojmom ružne tete. - Bože sačuvaj, ima nas svakakvih - promrmljo je Meho. Naišle su i neke curice, al Mehi je ostalo još toliko ljudskog dostojanstva da se skloni s terase. Curice su se zahihotale, iako nije uspio skontat jel on pravi povod. Stan je smrdio po cigarama. Jebeno je smrdio. Prvo šta je dohvatio bio je njegov dezodorans, al s tim je samo usro 118


stvar do daske. Štipalo ga je za oči. Ošo je u kuhinju po krpu da pobriše sav onaj pepeo i vratio čikove nazad u pepeljaru. Dok je pišo, baco je čikove jedan po jedan u šolju. Išli su sinhrono. Baš mu se pišalo, a pepeljara je bila krcata. Pustio je vodu, a oni nisu niđe ošli. Pustio je još jednom, pa još jednom. Kotlić više nije mogo, ispustio je dušu iz sebe, a čikova je još bilo. Pe-šest. Poželio se istuširat, al pomiriso se pod pazuhom i bio je zadovoljan. More se još jedan dan bez vode. - Od prljavštine niko još nije umro. A i ovo čudo ubija svaki miris. Ko da je za paščad pravit, majku jebo! Bacio je pogled na svoje farmerke, ne one no nejm, ove su bile Levis 501, original. Ima i etiketa. Donio mu Šaban za tries maraka iz Banja Luke. Šana majka. Kamion proguto noć. A Levisov dućan usred Banja Luke zjapi praznih polica. - Ma ko ga jebe! Ionako bi tamo bile po stodvaes, tries maraka. Ðe su raji tolke pare? Niko ne radi. Samo povazdan teferiče po kafanama. Jebo ti to! A što bi neko i radio kad se more zajebavat i živit? Niko nije budala. Istina, ima i poštenog svijeta koji zaradi svoj kruh. Meho nije takog kova, on se nije rodio ko fukara, al je posto s vremenom. Taki mu grah pao. Kad se konačno obuko i dotjero friz čičkovim uljem, uze da zapali cigaru. Da dođe sebi. Nešto se zamislio. Gledio je u onaj svoj dušek i skonto kolko je sretan jer ništa drugo i neja. Samo taj dušek, dvi maje, jedne tene, farmerke, dvoje gaća i dva para čarapa – bijelih. I praznu kutiju crvenog Marlbora. Taj dušek je bio fakat udoban, al da bi uživo u onom što najviše voli – izležavanju – moro je nabavit pravi jogi. A onda mu ispade cigara i pade baš na dušek. I probuši ga. Dok se Meho snašo, ovaj se bio već skroz ispirio. 119


- Sad ni dušeka viš nejam! Meho je bio iskreno potresen gubitkom posljednjeg materijalnog dobra i pokretnine koju je imo. Bilo mu je krivo što viš neće moć drkat na malu jer bez njenog dušeka viš nije isto. Zazvonio je telefon, ha fazona, Meho uopšte nije imo telefona. Ustvari mu je u glavi zazvonio ko onaj stari što ga možda još poneka stara nena ima, onaj bakelitni iz starog vakta, švapski. Zvrndo mu je u glavi, tamo, niko se ne javlja. Bila je to uzbuna, opšta opasnost. Meho je skonto da nešto pod hitno mora uraditi sa svojim bijednim životom. Zapravo, pod hitno mora otići u prodavnicu namještaja ili đe god se jogiju kupuju i kupiti jedan za bračni krevet. Možda jednom i bude za dvoje. Nije imo više cigara. Nerviralo ga je to jer je Meho bio poprilično nervozan tip. Kad nije imo cigaru u rukama, nije znao đe bi s njima. Stalno ih je neđe prtljo, te u nos, pa češi vamo, češi tamo. A volio je i turnut u gaće, tek tolko da provjeri stanje stvari. Malkice ga je bolio kurac od silnog drkanja. Saće se napokon moć zavalit na svoj jogi bez straha da će se ispirit od prevelikog žuljanja. Pošteno se usekno i pljuno masnjak u šolju. Volio je zavirivat u šolju, još ko mali. Napolju je bila sparina, čak prevrelo za majski dan. Al po cesti je slabo bilo raje. Mora da sad sva ona djeca uče kod kuće. Meho je tako mislio. On uopšte nije volio školu. Jedva je uspio završit osnovnu i još na jedvite jade dva razreda srednje. Onaj preostali jedan činio se ko osuda na smrt vješanjem. A Meho je po profesiji konobar. Slabo mu je išlo. Ustvari, nikako mu nije išlo. Konda je imo dve ljeve. Sve mu je ispadalo. Nije imao ni neko pamćenje. Bio on kod starog dede Asima u kafani, učio zanat, al nikako da mu krene. Više je bio lokalna atrakcija, neg što je valjo. A valjo nije ništa. Ubrzo se spanđo s Mirzom, Asimovim

120


sestrićem, a ovaj hajvan otkad zna za sebe krao, varo i lago. I tako on našeg Mehu nauči zanatu. Meho je za to bio neotkriveni talenat. Jebo ti konobarenje! Tu je Meho za prave premašio svog učitelja. Munario po tramvajima, autobusima, pijacama, đe god je stigo. Jednom je nekom čiči ukro iz džepa sto maraka usred džamije. Meho nije vjerovo u Alaha pa ga se nije ni bojo. Ipak, uhvatiše ga jednom, pa još jednom. Neko ga druko. Jarani, sve njegova jalija. I starcima dopizdilo. Oni pravovjerni Muslimani, a sin im jedinac-hajvan. Al više je njih brinulo šta će komšiluk reć, tako je to kod našeg naroda. Materi samo što se srce nije otkinulo što mora oćerat sina svog, Mehu, Mešicu, srce materino, al ćaća je bio tvrd. I stari tada reče: - E, sine jedini, Mehmede! Ja da se za zelen bor uhvatim, i on bi se zelen osušio. Jebo te onaj ko te napravi takva blesava! I stari Munir izađe iz kuće i otad je prošlo po godine da se nikako kući nije vratio. Mater Munevera, obnevidjela od plakanja. Ali sve džaba, babe nije bilo briga, a bogami ni njezinog jedinca Mehu. Hodajuć cestom, Meho je skonto da se ne može sjetit nijedne prodavnice namještaja. To nije bio njegov rajon. Da je trebo neke garderobe, tehničke robe, điđi-miđi, znao bi đe će, a vako... hodo je ko mutav po sata, a da nije skonto ni đe će, ni šta će. - Izvinjavam se gospođo, đe ovdje ima prodavnica namještaja? - obratio se prvoj ženi što je naišla. - Mrš u pizdu materinu, mene si našo zajebavat, mamu ti balavu! - ispali žena ko iz puške. Mehi nije bila jasna ta doza antagonizma i neprijateljstva te neke tete. A on je još bio pravo fin, još se i nasmijo, 121


ljubazno priupito, al sjetio se da mu je Nedžo, ima dvi sedmice, izbio tricu pa more bit da ju je to isprovociralo. - Ha,a šta sad? Nemaju svi zube ko isklesane! Naišo je i neki did, od svojih osamdeset. Meho odluči iskušat sreću. - Dido! Dido! Dido! Ništa. Čiča jadan mora da je bio gluh ko top. A onda je naišla koka, prava pica, tip-top od glave do mrežastih joj noni u štiklicama. Meho se vidio s njom na dušeku, al se sjetio da ovaj leži nasred sobe ispiren. Ostala je samo uspomena na njega i malu Slovenku. - Uf! Što bi ona sad valjala! Koka je prošla kraj njega i ostavila trag parfema. Meho se ope usekno i malo progrgljo pa pljuno iza sebe. Uletio joj je s leđa, nako kako on voli, zguza. Koka ga je kompletno izignorisala. - Izvinte, ljepa gospođice! Ova, nula bodova. Ni ne okreće se. Meho se jadan sav uzbihuzurio. - Pa koji kurac je ovim ljudima? A onda je revoltirano poviko: - Ma, šta s bona foliraš? Vid ti heravi nogu! I koka stade. Mehi samo što se ne odsjekoše noge. Mala se okrenu i izvadi slušalice walkmana iz ušiju. -Šta je? Šta's dereš? Meho osta bez teksta. Guto je slinu. Puno sline. I one knedle što prave Zagorci, i njih je proguto. Pe-šest u komadu. Stajo je ko tele i bakćo se viškom sline u ustima, al nikako da bekne. Mala se nasmijala, pokazala dva reda

122


zdravih zuba i metnula nazad slušalice. Taman zakoračila korak kad Meho povika: - Namještaj! Ðe ovde bidne prodavnica namještaja? Koka zakoluta očima, pljune žvaku iz usta, metne novu i poviče: - Aj,seljaka! Eno ti je za leđima! Mene zajebaješ. Jebem ja tebi onu mater seljačku, znaš?! I u huji ode. Kako je ubrzala korak, štiklica joj se izvrnu i ona umalo ne isčaši nogu. Meho je stajo šokiran. Okreno glavu, a iza njega je stajala ogromna neoska reklama: IMAMOVIĆ INTERIJERI. Džamijski zelena. I usred salona – fontana – sobna. Mala još jednaput izvrnu nogu po neravnom asvaltu, pokaza jadnom Mehi srednji prst i onda povika: - Jebi se ti, seljačino jedna,znaš?! I tako nastavi svojim putem izvrćući noge i psujući sebi u bradu. Meho je netremice stajo pred izlogom par minuta ko da nije normalan. Neka žena ga vidi kroz izlog kako je bleno i ne trepće. Mahala Mu, pokazivala rukama. Jok. Ništa. Tada pokuca i povika: - Šta je? Šta's zino? Meho tek dođe sebi. U salonu joj se ispriča za svoju smetenost, kaže zamislio se, siromah. - Kanda ti imaš sočim mislit - njurgala je žena. I pošla dalje vukuć za sobom kantu punu vode i partviš. Za njom je osto vodeni trag i miris solne kiseline. Jak sanitar, a ona s jednom žutom rukavicom. Meho krenu u potragu za jogijem. Salon je bio ogroman. Regala, garnitura, vitrina, stalaža, kuhinja... svega. Al Meho je tražio samo jedno – jogi. Kad tamo – Slovenka. Leži na jogiju. Meho pomisli da već ima 123


halucinacije. Korak po korak približi se tom velikom bračnom krevetu. Mala Slovenka je ležala i žmirila. Imala je sklupčane noge. Meho je stajo tako da joj je pod suknjom vidio gaćice. Ona je i dalje žmirila. Zašto? Ko to zna! Te Slovenke ionako nisu normalne. Mala je ležala i nešto stenjala. Krevet je škripo pod njenim pokretima. Možda je sanjala da se kara. Možda je sanjala baš njega. Meho skupi hrabrost, obriše znojne dlanove o farmerke i zakorači prema krevetu. Kroz pamet mu prođe: - Da je zgrabim za nogu, sisu, guzicu ili odma za pičku? Bila je to velika dilema. Kad zakoraknu, zaškripa parket. Taj zvuk mu se učini nekako preglasan. Imo je osjećaj da su svi čuli. Slovenka je ostala nepomično ležati. Lagano je širila i skupljala noge. Mehi se kurac opet abnormalno digo. Ni pet ni šest, neg Meho da riješi sve dileme, skoči povrh male. Uto se začuje dubok muški glas praćen lupanjem koraka: - Almedina, sunce ti jebem, šta to radiš?! Majku ti kurvanjsku! I počupa je za duge kose, a Mehu opali šakom posred nosa. Meho se sruši pod krevet. Dobrano ga je opalio. Ima joj ćaća tešku ruku. Jadna li joj majka kod kuće! A onda je čuo još dva poštena šamara iste te ručetine, plač cure koja se zvala Almedina i uopšte nije bila Slovenka te njihove korake koji užurbano odlaze iz salona. U daljini je šištala ona mramorna fontana. Priključiše se prvim koracima i ženski koraci, negodujući: - Envere, a vazna! Nismo kupili tetki Seni vaznu! Nake nejma u Mariboru! Envera je bila taka huja uhvatila da umalo ne udari ženu, al se iskontroliro i samo prosikto kroz zube: - Šut ženo! 124


Mehi se srušio sav svijet. A onda mu se srušio i krevet na glavu kad je neki debeli hadžo svom težinom trehno na njega. Kako li ga samo provali! Kad se osvijestio, Meho je ležo na nekom krevetu u bijeloj sobi. Valjda u bolnici jer nikad nije bio tamo. Čak ga je i majka Fatima rodila kod kuće. Trudovi počeli ranije, ćaća radio na željeznici pa žena sama nije stigla do bolnice. Tako su žene odvajkada rađale. Mehu je očajnički bolila glava. Bila je povijena. Soba je strašno blještala i zvukovi su mu bili preglasni. Mantalo mu se. A onda je ušo doktor i reko: - Mehmede, moraćeš ostati kod nas par dana na promatranju. Snimili smo ti glavu. Sumnjam na potres mozga. Meho je bio pomalo zbunjen. Kolko se puta ko mali usadio navrh glave igrajuć se trule kobile jer je imo prejak odraz! Počesto se znao i šaketati. Znao ga je i Mirza izbubat po glavi, a vid sad ovo! - Doktore, a kako se to liječi? Meho nije znao koliko je njegovo stanje zapravo ozbiljno, samo je osjećao vrtoglavicu i vidio neke svjetlace kako mu plešu oko glave. - Mirovanjem i ležanjem. Strogo–odmor. Doktorove riječi bile su mehlem za Mehinu razbitu glavu. Više ga ništa nije zanimalo. Mogo je radit ono što istinski voli – ležat u krevetu – a ovaj ovaj krevet je bio odličan za ležanje. Meho je pustio da mu glava utone u jastuk. Žmirio je i ležo. Nikad nije ni sanjo da će mu to propisati doktor.

125


VEČERA UZ SVIJEĆE

Krešo je sjedio na kauču pred TV-om. Tri daljinska su stajala pokraj njega. Za televiziju, video i DVD, ali ničega nije bilo niti na jednom programu. Naizmjence je uzimao upravljače u ruku i palio ih i gasio. Bilo je negdje oko pola deset navečer. Iz kuhinje se dovezla Sanja. Bila je neraspoložena. - Ženo, hoće li ta večera? zapitao je lijeno Krešo. - Evo, samo što nije. - Po tebi bi ja mogo krepat od gladi, a ti ne bi ni trepnula. - Ni tebi ne bi bilo loše nekad dić guzicu s toga kauča. Već se ulego pod tobom. Krešo se malo podigao s kauča, promotrio udubinu pod sobom i opet se vratio u isti položaj. Sanja se okrenula i na putu u kuhinju zapela o štok lijevim kotačem. - De, pripazi malo, neki dan sam prelakiro štokove! uznemirio se Krešo, ali samo verbalno. Njegovo tijelo je i dalje ostalo u istom položaju. Sanja se simpatično nasmiješila i pokazala mu srednji prst. - Proljetos je to bilo, srećo, a zapinjem jer nismo mogli kupit ona manja, sportska kolica. Krešo se toliko uznemirio, koliko nije u ovih zadnjih šest mjeseci otkad je dobio otkaz u skladištu, da je čak podignuo glavu pridržavajući se drugom rukom za kauč. I još mu je ispao daljinski od DVD-a kojeg još nije otplatio. 126


- Kad dobijem na lotu, kupit ću ti ta jebena kolica da mi više ne kvocaš! Sanja tu večer nije bila raspoložena za besmislene rasprave pa je samo hladno izjavila: - Da si izdobijo i trica na lotu koliko otkaza, sad bi bili milijarderi! I otišla u kuhinju pazeći da ne zapne o štok. Krešo je pomislio još nešto dodati ili makar baciti za njom, ali mu se nije dalo dizati. I onaj tjelesni egzibicionizam od maloprije bio je velika fizička aktivnost koja troši previše dragocjene energije. Zato se naš Krešo opet zavalio u kauč i uzeo daljinski. Pa krenuo redom, prvi, drugi, treći... peti. Sanja je opet trenutak provirila iz kuhinje i žalosno zamahala glavom. - Šta mašeš tom glavom? Kvariš mi prijem. - Kupi bolju antenu. - Kozo glupa, ovo je kablovska. - Onda ne znam kako da ti pomognem. - Donesi mi tu večeru, da ne bi i tebe pojeo skupa s televizorom. - Otkad si opet dobio otkaz, posto si prava seljačina! Našo si jadnijeg od sebe pa se iskaljuješ. Baš si frajer. - Pusti me na miru! Udavi me tom pričom. Ako nema večere, reci, nema večere. - Nema večere. - Kako sad nema? - Nestalo nam plina. - Kako nestalo?! Imamo gradski plin. - Onda je isključilo. 127


- Šta je s onim parama što sam ti dao za režije? - Iskrivila mi se felga na kolicima. Nisam mogla čekat da mi srede preko socijalnog. Ne mogu ja, ko ti, povazdan ležat. - A jebala te ta kolica! Gdje si felgu sjebala, jadna ne bila?! - Tu! Na istom tom dovratku. I Sanja opet napravi istu kretnju i kolicima zapne za dovratak. Krešo primijeti komad lakirane iverice kako je otpala i lagano se spusti na pod. - Ode mi lak - tiho prostenje Krešo za sebe. Sanja je bila zadovoljna svojom demonstracijom. Osjećala se kao nekad kad je predavala brucošima, sa žarom držeći njihovu pažnju svih devedeset minuta. Ali ta njena nespretnost, i ta glupa nesreća, i... Što je tu je. Najbolje je kako jest, govorili su naši stari. - Otkad smo se doselili, govorim ti da treba malo oštemat zida - nastavila je samouvjereno Sanja. - Eh, ti mi puno znaš o građevini! - Možda i ne znam, al znam gdje svaki put zapnem. Krešo je polako gubio argumente, a s njima i strpljenje. Ne bi on nikad njoj ništa napravio, možda bi nešto grublje rekao, ali on je zapravo jako volio svoju ženu iako je njena narav bila teška kao mlinski kamen. Najvažanije je bilo da je Krešo znao da ni s njim nije lako i tako su oni živjeli u nekoj konstantnoj napetosti da nikad nije bilo mirno, ali nikad nije bilo ni velike drame. U osnovi, bio je to vrlo sretan brak. - Jel onda stvarno nema večere? - Osim ako se ti ne digneš i odeš po plin, nema. 128


Krešo se zamislio na trenutak, nekako mu je došlo na desetinku sekunde, kako bi stvarno mogao otići do benzinske na kraju ulice, ali brzo je shvatio da je to prevelika fantastika. Nasmiješio se Sanji u lice i pokazao joj srednji prst. - A, ništa, daj mi sendvič - ravnodušno će Krešo. - Nema više šunke ni sira. A ni kruha. - Pa šta je s onim šta se počelo kuhat? - Zagorila mi riža dok sam se tu nadmudrivala s tobom. Ne znam što ti je toliki problem doć u kuhinju sjest ko čovjek. Pa pričaj do mile volje. - Nemam ja s tobom šta razgovarat. - Onda ti bleji u taj ekran dok ti oči ne usahnu. Il dok ti ne iskopčaju i struju. I nestade svjetla. - Prokleta baba i onaj ko te pusti u kuću! Stalno ona nešto copra. - Nisam ja kriva što nismo platili struju tri mjeseca. - Pa dao sam ti pare! Jesam zadnje po plaće dao za režije? Jesi i to potrošila za kolica?! - Ugradila sam nove amortizere. - Pa ti investiraš ko da imaš Ferrari, bogati, a ne invalidska kolica. - Kad već cijeli dan sjedim, hoću da mi je udobno. Krešo bi najradije bio Sanju u ovom trenutku izokrenuo naopačke iz kolica, ali nije ju mogao precizno locirati. Bio je prevelik mrak. - Jel imamo mi neke svijeće, ženo, il' si njih mijenjala za rezonantni auspuh? - Imamo svijeće, u kuhinji u ladici. 129


- Pa donesi ih! - Ne mogu, zapet ću opet o štok pa ću se prevrnut sa svijećom pa će mi iscurit ulje sa novih felni pa ću se zapalit, a ti ćeš samo stat i gledat da guzicu nećeš pomaknut s tog prokletog kauča. Samo ćeš ležat i gledat i mislit, da li da mi pomogneš il ne pomogneš, a za to vrijeme ću ja vrištati i gušit se u dimu. Ne zato jer me ne voliš, jer mi ne želiš pomoći nego jer ne možeš, jer si propao do grla u svoj kauč, koji će te gutati polako, kao što mene vatra bude gutala. I tako je i bilo.

130


BILJEŠKA O AUTORICI

Dijana Merdanović je rođena u Zagrebu prije 26 godina, gdje živi i radi do dana današnjeg. Nakon završene IV. jezične gimnazije upisuje dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti. Diplomirala je 2005. godine s dugometražnim scenarijem kod mentora Gorana Tribusona. Tijekom studija je pisala filmske scenarije, TV drame, radio drame, teorijske i dramske tekstove. Radila je u marketingu kao copywriter, pisala scenarije za jednu sapunicu, humorističnu seriju i dokumentarni serijal. Trenutno je na godišnjem odmoru u potrazi za izgubljenim mirom koji će joj omogućiti nastavak stvaranja ili promjenu karijere i bavljenje ekoturizmom. Na platformi života svim elementarnim česticama vjeruje u mogućnost otoka.


POPIS IZDANIH KNJIGA U EDICIJI KATAPULT

Smeće – A. Kapidžić, E. Krivac i M. Novković Snuff film – Goran Dević Kvadratni alfabet – Marko Tokić Zlatna Pirana – Nikola Tutek Hermesov poučak – Yves-Alexandre Tripković Cyber joint (+Sex & nasilje) – Marin Tomić


O UDRUZI KATAPULT

Udruga Katapult je osnovana u Rijeci početkom 2006. godine s ciljem poticanja stvaralaštva i kulture mladih, promoviranja mladih autorica i autora te suradnje u izdavaštvu. Udruga svoje ciljeve provodi kroz promocije mladih autorica i autora, kreativne radionice i seminare, pružanje logističke i edukacijske potpore članovima u kreativnom pisanju, lekturi, grafičkom dizajnu, web dizajnu, uredništvu, grafičkoj pripremi, crtanju stripova, marketingu itd. Drugim riječima, udruga Katapult educira mlade u svim segmentima izdavačkog procesa, potiče njihovu kreativnost, međusobno i zajedničko djelovanje i suradnju te volonterstvo kao temeljnu vrijednost modernog, aktivnog i snažnog civilnog društva. Također kreira kulturni prostor u kojem mladi mogu ostvariti svoju kreativnost, osigurava im potporu i daje povratnu informaciju o njihovom radu. Jednako tako želi razviti odgovornost autora prema knjizi kao proizvodu svojeg i tuđeg kreativnog rada.

kontakt e-mail katapult@zigo.hr


CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA RIJEKA UDK 821.163.42-2 MERDANOVIĆ, Dijana Zelene doline ludosti / Dijana Merdanović. - Rijeka : Zigo, 2007. – (Katapult ; knj. 7) ISBN 978-953-7142-27-8 110928044


C O M M O N S

D E E D

Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 2.5 Slobodno smijete: • umnožavati, distribuirati i javnosti priopćavati djelo Pod sljedećim uvjetima:

Imenovanje. Morate priznati i označiti izvornog autora ili davatelja licence. Nekomercijalno. Ovo djelo ne smijete koristiti u komercijalne svrhe. Bez prerada. Ne smijete mijenjati, preoblikovati ili prerađivati ovo djelo.

• U slučaju daljnjeg korištenja ili distribuiranja morate drugima jasno dati do znanja licencne uvjete ovog djela. • Od svakog od tih uvjeta moguće je odstupiti, ako dobijete dopuštenje nositelja autorskog prava. Prethodno ni na koji način ne utječe na zakonska ograničenja autorskog prava. Ovo je svima čitljiv sažetak Pravnog teksta (pune licence).


Dijana Merdanović • Zelene doline ludosti

creative commons

Izdavač Zigo Rijeka Za izdavača Zlatko Ožanić Urednik Nikola Tutek Jezična savjetnica Lea Perinić Oblikovanje naslovnice Ivan Krile

ISBN 978-953-7142-27-8 www.katapult.com.hr


E-izdanja objavljuju se u sklopu programa Edicija Katapult koji se provodi uz financijsku podršku Odjela za kulturu Grada Rijeke i Zaklade Kultura nova


Zelene doline ludosti  

Edicija Katapult

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you