Kvadratni alfabet

Page 1


prazna stranica


Marko Tokić Kvadratni Alfabet


prazna stranica


Marko Tokić

Kvadratni Alfabet

Zigo Rijeka, 2005.


prazna stranica


Kvadratni alfabet

A. Misao indonezije (prvo godišnje doba) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 B. Dubrovačke divlje naranče (drugo godišnje doba) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 G. Mučnina (treće godišnje doba) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 145 D. Protjecanje… usud (četvrto godišnje doba) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 207 Osvrt baš kratki (Ankica Čakardić)

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 263

Bilješka o autoru (ili nešto u tom smislu) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .267


prazna stranica


Mojoj Kori.


prazna stranica


A. MISAO INDONEZIJE prvo godišnje doba

A. a. Sve nije počelo zbog jednog jutra. Počelo je s Velikim praskom. Od samog početka neka je mrlja nešto htjela… Što je htjela? Zašto je nešto htjela? Koja mrlja? – Uvijek nešto hoće. Prema današnjim znanstvenicima pojam svemira obuhvaća sveukupnost materije. Vrijeme? Nisu sigurni. Ne razmišljajući dovoljno duboko o tim pitanjima, početak Svega jednostavno su nazvali Veliki prasak. Iz tog praska, prema njima, rođen je sustav najveći od svih – nebeski! U svakom slučaju nešto je nastalo. Bez obzira na nezamislivu veličinu rođene mase, tad još uvijek nije postojalo pitanje, nije bilo onoga koji bi se pitao, i nije bilo…, a svega je bilo – možda najviše metafizike. Rođeno, bivalo je u Tišini. Vjerojatno bi sve i dalje bivalo u Tišini, u tajni beskonačne obuhvatljivosti sveukupne materije – labirint vječnosti – i možda bi… ma tko će znati čega sve ne bi bilo da nije naše Sunce u jednoj od mnogih galaksija oformilo sustav s plavom planetom. Znanstvenici kažu da na zvijezdama poput našega Sunca može proći i milijardu godina, a da se ne dogode neke značajnije karakterne promjene (kao da je s ljudima drukčije!?). Na plavoj planeti, inače trećoj od Sunca, već je početkom paleozoika formiran cjelovit kontinent – Gondwana. Taj se kontinent s vremenom raspao na par većih dijelova koje danas prepoznajemo prema imenima različitih vrijednosnih značenja. Primjerice, Afrika je (jedan od odvojenih dije9


lova Gondwane) poznata po kojekakvim ljudskim nedaćama: siromaštvo, glad, gospodarska nerazvijenost... S druge strane, Sjeverna Amerika po značenjskom karakteru stoji u potpunoj suprotnosti naspram Africi. Danas još uvijek katkad američke mame, ali i europske, maloj djeci objašnjavaju da u Africi žive divlji ljudi, što naliče praljudima, u primitivnim plemenima. Tako u njih pobuđuju osjećaj egzotike kada je u pitanju Afrika, tj. kolijevka čovječanstva na trećem planetu od Sunca, nazvanom Zemlja. Riječ čovjek po podrijetlu znači 'pripadnik plemena', odnosno 'član zajednice'. Kako je čovjek nastao, ovdje nije zanimljivo pitanje: danas rijetko tko snuje Darwinove snove istine, a možda je to i bolje za nas (naravno, danas rijetko tko snuje ikakve istine uopće)! Ne znamo točno ni kako ni zašto je nastao. Međutim, današnja znanost ima što reći o tome. Uglavnom će svi današnji znanstvenici potvrditi da je Homo sapiens već krajem zadnjeg ledenoga doba posvuda zavladao – Homo sapiens pripada istoj vrsti kao i današnji čovjek. Čim se ta vrsta izdiferencirala, tvrde oni, čovjek je vrlo brzo potisnuo stare oblike porodice te se proširio po čitavom Starome svijetu. Pritom je ostavio za sobom mnoštvo tragova. Čovjek je po svojoj prirodi takav da mora za sobom ostavljati sebi specifične tragove. Mi želimo misliti da su to tragovi kulture, a današnji znanstvenici, zanimljivo, kulturu objašnjavaju razvijenošću mozgovnog kapaciteta. Za čovjeka je, tako sudeći, bio odlučan veliki mozgovni kapacitet, budući da je čovjek biološki (tj. tjelesno) bio relativno slabo opremljen – slabije od ostalih životinja! Tragovi koje bi za sobom ostavljao u prvom bi redu svjedočili o potrebama koje su nadilazile tjelesne potrebe (između ostalog, pokapali bi pokojnike). Današnji znanstvenici s oduševljenjem govore o tima kao intelektualnim potrebama, naglašavajući, ponovno s oduševljenjem, da se to događalo već tada. U današnjim udžbenicima stoji podatak da kada je čovjekov mozgovni kapacitet prešao granicu između 700 i 800 kubičnih centimetara, to je bio trenutak kada je 10


čovjek stekao biološku osnovu za svjesno usredotočenje misli prema izgradnji predmeta sa smislenim ciljem: za oblikovanje pojma kao riječi, za apstraktno mišljenje i – možda najstrašnije od svega – za stvaralačko mišljenje. Također, smatra se da daljnje povećanje od oko 850 do 2000 kubičnih centimetara nije bitno utjecalo na vrijednost “intelekta”. Znanstvenici kažu i da se već oko 100000 godina nije zbila značajnija kvalitativna ili kvantitativna evolucija čovječjeg mozga. Ali, tko to može znati? I današnji su znanstvenici tek ljudi, iako oni to često zaboravljaju. Možda je daljnje povećanje mozgovnog kapaciteta u kubičnim centimetrima uzrokovalo snažnija maštanja? Danas se gotovo svi slažu oko toga da svemir ne postoji oduvijek – time pretpostavljaju njegov početak u vremenu. To je Veliki prasak, nakon kojeg se svemir počeo širiti, a njegovo širenje još uvijek traje. Ne slažu se svi o karakteristikama širenja svemira. Naime, ne slažu se oko mnogo čega – još se uvijek ništa ne zna. Moguće je da je svemir koji poznajemo tek megagalaktika, to jest podsistem većeg sistema. Puno toga ostaje nerazjašnjeno – sve je moguće. Platonov nam se Demijurg i dalje jednako tajnovito smješka. Ipak, rođena je misao pa će se za tim odgovorima tragati do besvijesti. Od toga se ne može pobjeći. Da, ovo je trebalo reći: kada je nastao svemir, tada još uvijek nije bilo ljudske misli, tada još uvijek nije postojalo ljudsko pitanje, nije bilo onoga koji bi se pitao. Već je rečeno da je tada Sve bivalo u Tišini. Pa tako, od onog trenutka kada se rodila ljudska misao, na nekom “divljem” kontinentu trećega planeta od Sunca, sve što je mirovalo milijardama godina u vječnosti Tišine podredilo se konačnosti ljudskog razloga, i misao je prevladala tišinu. Ljudsko – to je taj krivac poradi kojeg je nestalo Tišine, istinske metafizike. Ljudsko: ono što je zarobilo znanstvenike, naprosto su prigrabili ljudskost kao činjenicu. I istog se trenutka metafizička beskonačnost podredila ljudskoj konačnosti, rascjepkala se... 11


Ali osim ljudskog, van područja koje je dohvatljivo postojećoj ljudskosti, počelo se razotkrivati novo iskustvo, novo pitanje, neka nova misao, tu na Zemlji. Ta misao nije bila ljudska. Ali na početku nije ni posve neljudska. Tko proizvodi takvu misao? Neka nova vrsta, još uvijek biološki neodređena? Ne znamo. Takva bismo pitanja najradije prepustili današnjim znanstvenicima, ali, nažalost, ili nasreću, ova im vrsta nije vidljiva (niti će im biti tako skoro). No, bez obzira na današnju znanost, mi znamo jedno: ova vrsta i misli i postoji. Doduše, ne živi isto kao i čovjek, iako se naoko ne može razlikovati njezin način života od ljudskoga. Jedino po čemu se naizgled jedinke te vrste razlikuju od ljudi jest to što katkad postanu nevidljive. Na sekundu. Stoga smo ih prozvali utvarama. A zato što su sve jednom mislile da su ljudi, prozvali smo ih ljudskim utvarama. Te utvare puno misle, ali ne nužno i duboko. Vide stvari koje drugi ne vide. Na primjer, vide dušu prostora. Vjeruje se da je jedna od prvih ljudskih utvara bio Franz Kafka – a ako ne prva, nama sigurno najpoznatija. Nitko nikada nije ljepše od njega opisao dušu prostora. Zato se često kaže: “Ovi su hodnici kafkijanske naravi”. Svaka ljudska utvara može doprijeti do samoće. Ona ju priziva. Samoća ljudsku utvaru. Ljudska se utvara i rađa u samoći. A kada se “čovjek” preobrazi u utvaru, nebo se na trenutak prelomi. Preobrazba je bolna, i nije trenutna. Mnogima i nakon preobrazbe još uvijek nije jasno što se zapravo s njima dogodilo. Tako mnoge ljudske utvare još dugo nakon što su postale utvarama nisu spoznale da su utvare. Možda će i s ovom biti tako. Za sada još uvijek misli da je čovjek. Na prozor joj se zalijepila mrlja svjetlosti. Svaka utvara vidi mrlje svjetlosti. Zapravo je to ono najvažnije što ljudsku utvaru čini ljudskom utvarom: ona vidi mrlje svjetlosti. Vidi ih čak i onda ako se još nije preobrazila. Postoji duboko uvjerenje – naravno, ne u znanstvenim krugovima – da su te mrlje najvjerojatnije ostaci Velikog praska. 12


I tako, na prozoru ove utvare bila je zalijepljena elektromagnetska priroda (mrlja svjetlosti): mogla je gristi, jesti, škakljati, proždirati, spavati, nasmijavati! A sve je to znalo jako živcirati utvare. Ova se utvara još uvijek nije probudila, a odavna je svanulo. Ujedno, ova je ljudska utvara neki ovaj. Stoga, kada se je mrlja svjetlosti prišunjala na njegov prozor, nije se ništa čulo, samo se zalijepila. Dojam: mrlja zuri u knjigu nepoznatog autora odloženu na rubu radnog stola. Knjiga: i to je misao. A svaka misao prijeti! Ako bi tuđe misli – uglavnom su to knjige – bile jače od misli onoga koji ih čita, pojele bi ga. Tako je onaj koji čita uvijek u opasnosti. Tako nastaje životna priča, a mrlje svjetlosti i dalje će jednako titrati… Tog se kasnog prijepodneva probudio s mučninom u želucu. Prošla su beznadna dva dana od teškog mamurluka i još je uvijek bio depresivan. Nije bio u stanju drukčije opisati trenutačnost. Ni to jutro nije bilo onakvo kakvima bi se uvijek nadao. Bilo je prozirno vedro i jezovito hladno. Naime, bilo je na odmaku, a to nitko osim njega nije primjećivao – bar mu se tako činilo. I još, činilo mu se da su drugi odavno uronili u dubinu dana. Jedna se mrlja iz narančaste presijavala u plavu, tako je sve nakraju blistalo u sivilu. Najveća je od svih bila bijela. Sjala je kao pozadina svega. Vrzmanje u krevetu nije pomagalo. Na rubu stola je ležala knjiga nepoznatog autora poprilično snažnih misli. No, njemu se nije tako činilo. Svjetlo se s ulice preglasno javljalo, a hladan je znoj upozoravao na nešto. Teško se bilo probuditi s mučninom. Svrbjelo ga je tijekom noći. Katkad bi imao dodatnih problema s crijevima. Misao je okrutna, pomislio je i skuhao kavu. Naravno, prije toga je oprao zube iako mu se to nikad ne da. Zapackano ogledalo u kupaonici iznad umivaonika podsjećalo je na upravo blijedeću mučninu. Odvratan okus kalodonta i bolno grebanje stare četkice po zubnom mesu su mu osvježili pogled na jutro. Ponovno je dopušteno misli nanositi velike štete, razmišljao je kao čovjek. 13


Nikada se izjutra nije pitao o slobodi obojenih mrlja. Planirao je dan iako je mislio kako ovaj put nema snage čak ni ustati iz kreveta. Radio je brujao upaljen pa je upao u kolotečinu dana – to nije ni htio ni primjećivao! Bilo je prozirno vedro i izuzetno hladno, pa bi svakim jutrom iščekivao izvjesnu toplinu. O takvoj toplini nije ništa znao. Nije mogao ni znati dolazi li izvana, ni kakve je prirode, ni… a bilo je vedro i hladno. Mrlje su već bojale izvan dosega primjećivanja. Robovao je plitkoj misli – bar u ovo doba dana. U tridesetima: bio je mršav i poduže masne kose, ali ne dugačke. O njegovom izgledu drugi bi se jednako glasno složili: neugledan je! Zanimljivo u opisu njegova izgleda je poveći nos, ali tanak, i, što za sebe nikad nije pomislio, neuglednost. Ništa se nije pitao o svom izgledu. Mislio je suprotno od neuglednosti. No, tko bi to mogao znati? Sve u svemu koščat istočnjački profil: plave oči, ne previše mršav i spretan, a dok pljušti volio je nositi najveći kišobran na svijetu – tako je njegov kišobran doživjela trgovkinja iz njemu najbliže samoposluge. Tog se jutra odlučio za par važnih stvari koje će obaviti tijekom dana. Jedna je bila posjet staroj baki – njegovoj. Imala je oko sedamdeset godina i više, i još je mogla gatati. To bi mu puno značilo. A mislio je, petak je. Petak je dan za gatanje. I utorak, ali utorak nije bila vrijednost koja mu je trenutno značila. Već je prošlo podne pa će biti najbolje požuriti se s ispijanjem jutarnje kave, ne žureći se, razmišljao je. Ne dugo! I napokon, uputio se u grad. Trebao je kupiti drvene letvice. Plan je izraditi policu za knjige jer je u tom trenutku imao dosta knjiga koje nisu uživale svoje posebno mjesto. Nešto ih je kupio dok je studirao, a nešto svih godina poslije (mnoge od njih nikada nije pročitao). Ležale su u hrpicama po podu. Stoga je nužnost police visjela u zraku te sobe, a odlučio je sagraditi ju od letvica. I tako je prvim izlaskom iz stana osjetio, kao i svaki put dosad, početnu prozračnost hladnih cipela – obično se kasnije prepusti 14


automatizmu hoda, pa više ne obraća pažnju na trenutnost stopala. Ali taj dan nije davao automatizmu moć dovoljnu za vladati. Htio je osjetiti gospodara u sebi, po njemu na glupav, ali ne zna se iz kojeg razloga, i slikovit način. Novopečeni se gospodar radovao zbog pridobivenog carstva! (I stopala su bila sretna zbog iznenadno im posvećene pažnje!) To je bilo dovoljno čarolije da njegovim mozgom prevrije varivo besramnih misli. Misli su navirale bez ikakva reda i slobodne u naumima. Nisu spavale, biljke jesu. Puštao ih je neka zarobe tijelo. Ali kad bi vrenje postajalo nesavladivo umaknuo bi im povraćanjem ili nesvjesticom. Kora drveća je sjala tvrda, vlažna i crna. Da, hodao je... Hodao je ulicama glavnog grada važnošću usmjerenom stopalima i mentalnom usredotočenošću na žene. Svaka je mogla biti njegova. To je bilo zbog ponosa stopala. A malo poslije, shvatio je, više ne vlada. Snijeg se otopio prije više od par tjedana. Zemlja je još uvijek bila mokra, a asfalt suh. Misleći na žene koje su mu pristizale ususret – neke žurno, neke sa smiješkom lepršavo – ponovno je zahuktao automatizam što ga godinama proganja. Nakraju mu se pak prepustio bez prevelike analize, samo je mekano hodao. Osjećaj tupila je nestajao zrakom. Zabljesnula je jedna velika svijetla mrlja i to ga je na trenutak zaslijepilo. Sunce je ipak sjalo (zimski), svjetlost je zebla. Zašto se ne bi otvorila rupa u vremenu kao ulazak u potprostor – pitao se jer je u tom trenutku iznenada ugrizao želju da otputuje do stare Grčke. Tamo su se rodile prve velike snage Zapadne kulture, mislio je, veliki filozofi, odgajatelji, stvaratelji i krotitelji misli; rodila se Ideja, ali prije svega – misao. Mislio je nesigurno. Zagledao se u drvored jablana ulijevajući u njih duše antičkih skulptura. Iako mu se gadila svaka sljedeća misao, grebao je poput mačke ne bi li se još malo zadržao na istom mjestu. Nakraju se pustio, više nije imao snage. Puno je razmišljao prolazeći kroz bujicu vjerojatno postojećih trenutaka – od kojih su neki same egzistencije. Otiski15


vale bi se po asfaltu poput masnih mrlja u boji i zatim šepirile po nazeblom suncu. Nije ih još uvijek definirao, nazirale su se u izmaglici tek kao točke postojanja. S njima brzi sudari i padovi opjevani su kao brojalica za djecu, lagana ali nedokučena! Prolazeći pored i kroz ljude, otpuštajući tupilo, još ih uvijek nije doživljavao kao netko njima sasvim tuđi. Mislio je o njima kao čovjek. Bio je smušen i iznenađen zbog dana u koji je trebao uroniti po sudbinskom određenju, kao u iščekivanu pustolovinu; nije ga spremno dočekao, kao da je bio predodređen. Hodao je i otpuštao misli pa je zaboravio na mogućnost postojanja podražaja izvana. Zaboravljao je dobro poznavajući ugodnu samoću u prepunom gradu. Upravo je zbog toga odjednom moćan čuti glazbu gradske vreve i vidjeti slike prepune usklađenih boja. S unutrašnjim ušima i očima uspijeva stvarati apstrakcije od kojih ga hvata ugodna jeza. Postavljajući pitanja na koja ni ne pomišlja odgovore osvijetlio je ošamućenost. To su pitanja koja se postavljaju zbog samog upita. Svi bi odgovori bili suvišni. Prelijep dan, tako je odjednom pomislio X. X: još uvijek samo čovjek, jer još uvijek misli kao čovjek! Na trenutak se zamračilo. Teški je oblak prijetio sivom i tamnocrvenom napetošću. U brzini je i nestao. Moram je voljeti, mislio je koncentrirajući se na vlastite naredbe, volim zimu. To je jedino i mogao. Opet se razbijelilo, a atmosfera se nepravednog jutra, koju je takvom doživio još nekoliko sati prije kada se tek probudio, izgubila u prikriveno. Sada je sve bilo preoblikovano u jednu potpuno novu stvarnost od jutrošnje koje su gradili: radioemisija, patetična glazba za neuke robove plitke misli, pomamni miris jutarnje kave… Dan je bio prelijep u trenutku u kojem je gubio vezu s realnošću. Realnost – to je mislima vezujuća stvar za Dnevnik koji se svaku večer prikazuje u pola osam i Vijesti koje titraju punim satom frekvencijama lokalnih radija. Taj je trenutak to tako shvaćao. 16


Obojena ga je jeza podsjetila na sve njegove moći. Doživljavali su ga kao nekoga tko je u skladu sa svojim vremenom. Završio je režiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Makar ga je to pomalo mučilo, nije odugovlačio sa samopriznanjima o vlastitoj veličini. Nije ga opterećivala bolest zbog upaljenog ega. Još je uvijek znao dobro uživati golicajuću upalu. Prelazeći cestu nasilno protjeran iz unutrašnjosti mentalne apstrakcije, samouvjeren i strogo egoističan, na velikom raskršću preko zelenog vala, utopio se te se tako sudario sa sveprisutnom stvarnošću. Tup udarac je izazvao naglo osvješćenje. Protresao je glavom. Opet udarac, shvatio je, tup!…, a ona još uvijek mršava, zanosna i plaha. Bila je to njegova bivša djevojka. Upravo ju je takvu poželio nakon dugih godinu dana te ju je pozvao na čaj, iako nije znao ni za jedan kafić u blizini. Ali, nije ni trebao jer se već nazirao jedan. Brzo je reagirao, previše mehanički, pozvavši ju na čaj. Time je ostavio dojam smušenosti. A u trenutku poslije, kad je s Helenom već prešao cestu, prvi put uspijeva zamijetiti veliku arhitekturu historicizama, i pokoju secesiju. Za park preko puta nije znao upotrijebiti nijedan izraz sa sigurnošću. Ali pomislio je, geometrija, što ga je ponovno učinilo egoističnim. Ugledao je i vodoskok koji ga je bacao u očaj jer je prebrzo djelovao na njegovo neuravnoteženo mentalno stanje; i svraku i oblak. No, ipak je to bilo samo ono što dolazi izvana i lijepi se za brbljatorski unutrašnji organ kao usputna, ali korisna informacija – tako je mislio. Još se samo na trenutak zagledao prema vodoskoku i ne shvaćajući, ipak je još uvijek bila zima. Važno je bilo što je jednom volio tu glupu Helenu. U istom su trenutku, kad su ulazili u kafić, izlazila dvojica pijanaca pa su se morali neugodno gurati. Gotovo nasilno progurana, Helena je prva prošla kroz neobjašnjivo stvorenu ljudsku opnu. Stresla je blato s cipela lupkajući o pod X-u na stran način. Spretno joj je prišao upomoć i uljudno odnio, kako njezin, tako i 17


svoj kaput na vješalicu koja je stajala nelogično nasuprot ulazu. S brzoprolaznom teškoćom – mukotrpnom i uspavljujućom – prilagođavali su se zadimljenom interijeru koji nije odgovarao njihovom ukusu. Bar su se takvima pravili. Sve se doimalo kao uvučeno u oker bez spasa. Dobro su to procijenili te su odmah potom mirisali pare vrućeg čaja. Ona od kamilice, on od mente. Lagano su započinjali razgovor sa zamornom neizvjesnošću. Prisiljavao se je uskladiti svoju frekvenciju interesa njezinoj. Toliko se trudio da mu je bilo moguće osvijestiti taj napor u stvaranju poznate i prezrene komunikacije koji ga je napokon i odbio od nje prije godinu dana. Sve mu se činilo dobro poznatim, gotovo bi se nasmijao zbog ubitačne očiglednosti. No ovaj se put X potrudio dvostruko jače. Trudio se komunicirati na njezinoj interesnoj frekvenciji i trudio se da se ne primijeti kako se trudi, jer bi u protivnom bio razotkriven kao krivac! Ponovno mu se javila mučnina u želucu, i jedino što je bilo drukčije, razmišljao je o Jean-Paul Sartreovoj Mučnini, ne o svojoj vlastitoj. Iako je uočio, kad je malo bolje razmislio, da je nikad nije ni pročitao. Čudno, pomislio je. No, nije smio dalje k tome usmjeravati misli jer je Helena i dalje insistirala na pažnji. Bila je tu, blizu, preko puta. Razgovor se činio rijetkim – asocijacija na Mučninu je bila previše nasilna i jedva je se otarasio. Samo je jedno htio. Htio je da se smiju. Zaslužili su razumjeti se, mislio je, zbog posebnih nutrina. Jedino što se posebnost u njihovom slučaju otkrivala u svim mogućim različitostima pa se nisu pronalazili. Ali ipak? U tom bi trenutku sve dao za ljubičastu ležernost, a ona je odjednom pričala bez prestanka, k'o navijena. Oker sa zidova dosađivao je kao Ciganka koja prosi po kućama pa je odlučio ne truditi se više. U tom trenutku dogodilo se nešto što nije mogao niti zamisliti. Helena se uvukla u neraspletivu mrežu prevladavanja njegova prokletstva. Baš kada se on počeo povlačiti, kada je naočigled prestao poklanjati pažnju njezinim brbljarijama, ona je 18


u tom istom trenutku počela nadvladavati smrt njihove komunikacije koja je prijetila zbog tog njegovog poteza. Tada ga je zbunila misao o tome da je to isto možda oduvijek radila. Uvidio je, ona je krivac! Ali to više kao da nije bilo bitno. “Kad čovjek zna što voli, onda više ne voli.” Jessensky Lovio je njezin pogled, po zidu i šanku. Ulovio je točku njemu nasuprot u ravnini nosa. Pogled dva bunara, vlažan i molećiv. Ulovivši ga, pomislio je, to je krv, modra i bolna. Krv… – mislio je bez prestanka. Više ju nije želio. Ni pod koju cijenu! Uplašio se saznanja iznenadne nemoći zajedničkog provođenja vremena. Htio je da nestane. Ta nemoć. No, prije toga, morao se barem još iz pristojnosti uživljavati u gluposti koje su bombardirale njegovu koncentraciju. Bila je sretna, popravljala je zube, svake srijede odlazi na ples, dobila je posao u firmi koja joj po svemu odgovara, hoda s nekim novim tipom, nedavno je pobacila dijete. Shvatila je, voli kremšnite i sladoled kod Vinceka... Sve u svemu, nedostaje joj. I to je bilo ono što ga je toliko uplašilo da je na brzinu promijenio temu s pregleda životnih događanja na utrošeno vrijeme pa na obaveze. Uspio je nekako opravdati svoju odjednom očitovanu žurbu. To je bio trenutak opažanja sive i meke i uske, i sad već pomalo ofucane veste koju joj je nekoć davno poklonio. Nosila je i sivu – ali drugog tona – suknju koja joj je padala malo ispod koljena. Za nju je bilo prekasno reći kako ga još uvijek voli. A on? Bio je presretan. – X? – Reci – tiho je izustio ne pogledavši je. – Ma... htjela sam, nije važno – zacrvenjela se. Htjela je izreći nemoguće, kao nekada. X se igrao s računom dajući znak konobarici da dođe naplatiti. – Reci, što hoćeš? 19


Pogledao ju je. Nije se nazirala topla iskra. Hladan ju je pogled otrijeznio. – Ne igraj se s tim računom. Zašto si nervozan? – Nisam! Nije bio jako nervozan, a i napokon je stigla konobarica. Odmah je potom zaključio iznenadni susret i izlaskom iz kafića namjerno lupio nogama o pod kao da trese blato s cipela. Skužila je. Naljućena je otišla bez pozdrava. Koliko je bio pogođen zbog toga? Koliko se obazirao na protekli događaj umaranja? Je li volio pričati s njom? Koliko se uopće koncentrirao na nju? Helena, mislio je. Bez velikog H je helena, kao helenizam. O ne!, mislio je, ona je isto što i Grčka. Smijao se. I baš se tada volio više nego ikada. Znao je uživati u svojoj glupavosti koju bi spontano izustio, kao i u iznenadnoj slobodi od oker tiranije. To bi mu činilo dan sretnijim. Ništa drugo nije uspijevao nego ići dalje. Danja svjetlost i dalje je neumorno zebla. Htjela je izazvati njegovu smirenost, uplašiti njegov ego. Oblaci su se prevrtali svaki put u novi prepoznavajući oblik: konj, brod, lampa, Nika sa Samotrake. Nedovoljno sebe rasterećen, disao je nečujno kao drugi – i dalje mu je promicala bajka koju je trebalo preklopiti dlanom. Nastavio je hodajući prema ulici s trgovinom furnira, drvenih dasaka i letvica. Pratio je bijelu svjetlost. Žene su ga ponovno razgolićavale – njegovu masku – a u svojim mislima na jedan je drugi način i on njih. Skidao ih je: debele i mršave, plave i crvene, s madežima (kojih se grozio) i čistih puti, mirisne i neprimjetne – sve one koje su mu pristizale ususret. Nije si mogao pomoći! Opsjedale su ga! Znajući da ni s jednom nije htio raditi sve što je umišljao, ipak je to sve umišljao jer je takva misao u njemu stvarala postojanost. Biti čovjek – to je bila misao koja ga je opsjedala. A to je dopuštao jer ga je ta misao ujedno i ispražnjavala. Na smeđe obojenom nebu vijorila je ploha nabirući se u valove poput zastave. Nevidljiv zmaj, pomislio je. Znao je da je jedini koji 20


u tom trenutku vidi zmaja. Iz čudnog se razloga neshvatljivo posramio. Drugi su prolazili ispod veličanstvenog prizora u bliještećim ljudskim aurama i nisu ništa opažali. Zmaj!!! Velik i usamljen. Zanijemio je. Zmaj!!! Tužan šum bljeskao se o površinu plohe izazivajući nemir dalekog mora. To ga je rastuživalo. Ovaj je izmišljeni zmaj izgubio vlasnika. O tome je misleći uspio teškim korakom dalje. Nestašan se zmaj, ukočen na mjestu, raspao uvis. Baš kao i mačka koja se pred opasnošću nakostriješeno ukoči i izbezumi. Sitni kristali njegove utrobe u dodiru s vjetrom stvarali su zvukove, omamljujuće mistično. To se sve činilo poput bajke koja nije dio Usuda, a kad je doživiš osjetiš se tuđim bez ikakvog razloga. Stoga je X što brže pokušao zaboraviti odigrani prizor. Zadao si je novu misao. Ubrzao je korak: brzo, brže… Na kraju krajeva, pomislio je, takav se bljesak trenutka kao sekunda kazališne predstave može udomiti i u kamenčiću prema kojem upravo hodam. Ali to ga nije potaklo na razradbu neke nove scene. Nije on dovoljno volio kazalište, a negdje duboko u sebi priznao si je to. Rijetko bi se kad osvještavao kao redatelj. Pa eto, i u tom je trenutku preskočio istu spoznaju. On je pjesnički, prije nego redateljski, pritom pomislio kako se je dovoljno zamisliti u jednom pravcu i napustiti središnju misao, a da već tada neka druga – ostavljena u samoći – prevlada središnju i pokaže svoje čarobne moći. Već se umorio od hodanja, a još nije bio ni blizu ciljanoj trgovini. Gužva ga je u prometu sve više živcirala. Osim toga, ubijan je mišlju kako neprestano korača luđački nastavljajući put zadanoj trgovini. To ga je previše podsjećalo na njegov život, iako se radilo o nekom drugom cilju. I zato, odlučio je za trenutak skrenuti s puta. Tako je odlučio posjetiti obližnju galeriju jer se sjetio nedavnog postavljanja izložbe jednog njegovog prijatelja. Okrenuo se nalijevo pa nadesno. Crveni se auto brzo pojavljivao u naletu groma, ali prešao je cestu bez problema. U ušima mu je još uvijek odjekivala truba. Propustio je biciklistu, pitajući se zar mu nije 21


zima. Okrenuo se iza sebe i ugledao crnu mačku. Nije dopustio da mu prepriječi put. – Ššššiic! – glasno je ciknuo. Galerija je svanula u svoj punini bliješteće bjeline, izazvane umjetnim svjetlom. Crteži su bili jednostavno uramljeni, a format se činio neskladno uskim. Crne linije presijecale su jedna drugu čineći fragmentarne sisteme. Marginalno, mislio je, previše marginalno. Nije znao o čemu misliti, niti o čemu je mislio, a svejedno je mislima učestvovao, zajedno s crtežima prema kojima su mu misli i bile okrenute, u marginalnosti. Vjerojatno se sjetio značenja ornamenta i s tim je sve povezao. S gnušanjem je odmahnuo rukom i puhnuo dalje od sebe svaku sličnu misao. Htio je nestati poput onog zmaja od maloprije. Nestao je u sjećanjima… Nedostajala mu je njegova prva nastavnica iz likovnog odgoja koja je znala kako otvoriti vrata umjetnosti – i to samo za njega. Drugi nisu mogli proći kroz ista vrata. On kao da je imao tu moć, a ona je znala usmjeriti je. I kao da se sve poklopilo! Zvijezde su se smjestile na svoja mjesta i umirile zbog dobro učinjenog zadatka. Nedostajao mu je ugasitocrveni cilindar i frak, tada bi i sam mogao biti jedan od njezinih figura u temperi: uvod u metafizičko slikarstvo. Zapravo mu je sada nedostajalo prošlo vrijeme, osnovna škola, miješanje boja, likovna radionica. Sve to i još puno drugih sjećanja naviralo je X-u dok je prolazio praznom gradskom galerijom pored praznih crteža. Tek je na ulazu sjedila jedna studentica koja je čuvala prostor. Kada je, prisjećajući se mladosti, ujedno, primijetio tu prazninu, neke su se šarene mrlje uvukle kroz veliki prozor prazne galerije i zaustavile ga negdje na trećini puta kroz sjećanja. Krajičkom je oka za kraj tada još pogledao crteže u cjelini i krenuo teško uzdišući prema izlazu. Inspiriran izložbom nastavio je k trgovini daščica. Sjetio se imena nastavnice, Lidija… Mentalnu usredotočenost preusmjerio je sa žena na sreću. Taj se obrat činio logičnim. Sve je ukazivalo na tu logiku. Pitao se, 22


kako netko zna i može biti sretan. Novim mislima bivao je opasno proganjan. Bjelina ga je rastopila, zbog hladnoće se ukočio. Ne zbog vlastite nesreće već zbog sreće koja nije bila sreća, bez puno novih misli, kupio je sve potrebne daščice, i sedam daska, i zadovoljno se uputio doma. Praćen mirisom zaboravljenog zmaja – kao nedavno napuštene plohe – mirisao je ručak... Vratio se! O svemu je doživljenom pročavrljao s trgovkinjom koja ga često zna zezati zbog velikog kišobrana. Zapravo, nije puno govorio. Netko bi pomislio kako se sve dogodilo samo da bi dobio kilogram kruha! Ali nitko od njih ne zna pravu istinu u vezi njega i trgovkinje... oni su se voljeli, drugačijom ljubavi, a da još uvijek niti ona niti on nisu smjeli priznati... Kupio je kruh. Premoren – pa je pao! Nije zaspao, buljio je malo u strop. Potom je drvene letvice, namijenjene za policu za knjige, odložio na nevidljivo mjesto, iza radnog stola; nije ih raspakirao. Hladno, bilo je hladno… Na krevetu je nastavio čitati roman nepoznatog autora. Onaj koji je jutros stajao na rubu stola. U jednom se trenutku dobro koncentrirao, ali već trenutak poslije ne. Pa opet da, i ne. Ipak ga je neka prošla misao zaustavljala u razvojnom toku mentalne aktivnosti. Sartre! Sartre ga je... to je bila ona misao koja ga je ometala u čitanju. Hm? Sartre! Mučnina!… Osjećao se ispraznim. Bilo je preupitno svjetlo pod kojim je čitao, a ručak je lagano krčao utrobom. Još uvijek nije pročitao Mučninu. Helena više nije mogla postati moguć predmet razmišljanja. Odlučio je duboko promišljati ni o čemu posebnom, inspiriran filozofijom o kojoj ništa ne zna. Dogodilo se brzo. Jednostavno. Prisjetio se mentalne apstrakcije i trenutka prije prelaska zelenog vala, a put je k tobože dubokoj misli pronašao uveden tom apstrakcijom. Protrljao je nožne prste – prstom o prst – i počeo čitati neke stare zabilješke o Sartreovoj filozofiji koje je još kao mladić za sebe zapisao na predavanju u srednjoj školi. Zabilješke je našao u kutiji ispod stola u kojoj su odložene sve njegove stare uspomene: 23


1943. Gabriel Marcel lansirao je novu riječ – “egzistencijalizam”. Egzistencijalizam? – razmišljao je X. – K vragu, što je Sartre mislio pod tim? – dugo se pokušavao sjetiti svega što je nekoć znao o toj filozofiji. Bilo ga je sram što je toliko malo poznavao suvremenu filozofiju, a posebice je intenzivno osjećao onu staru krivnju što još uvijek nije pročitao Mučninu. Pa ipak je, barem kad je riječ o književnosti, najviše od svega volio egzistencijalističku prozu. Potom je mislima daleko odlutao i došao do neke čudne spoznaje... Zapravo, predao se plitkoj misli, a nije to odmah uvidio. – Baš me briga! – uskliknuo je u sebi nakon što se iživcirao zbog toga što nije poznavao tolike stvari. Jer, Sartre ga je podsjetio i na sve druge lijepe književnosti koje je dosada uvijek svečano odbijao čitati, a zbog čega je u ovom trenutku u sebi osjećao nepobjedivu prazninu. Ma koliko je samo učenja, svjetova, drukčijih iskustava propustio!, i to samo zato jer je uživao golicanje ega... Morao je uskliknuti, jedino ga je to uspjelo spasiti od neizdržljivog osjećaja ljudske nemoći: Baš me briga! Tako je pronašao novu misao života: Baš me briga! – Pa neka shvate već jednom da me baš briga! Za sve! – ljutio se na nepregledan svijet oko sebe, na silne knjige, na ljude, posebice na ljude. Sve mu je teže bilo podnositi ljudske postojanosti. Svi su mu se ljudi počeli jako gaditi, njihove zle misli, zlo izazvano njihovim nesretnostima – pa je i to bio razlog zašto je odlučio da ga baš briga za sve. Jedino mu baš nije bilo jasno kakve to veze ima sa Sartreom!? Vjerojatno nikakve, mislio je, pa je stoga nastavio čitati knjigu nepoznatog autora... Mislio je jednom misli za drugom te malo po malo uspijevao uloviti kontinuum sa stvarnošću koja se drsko nametala iz romana nepoznatog autora. Baš me briga – odzvanjalo mu je u ušima. Neka nezainteresiranost za sve, iako ne i nezainteresiranost naprosto. Ni sam još nije shvaćao o čemu je riječ kod toga da ga 24


nije briga. U tom trenutku X još uvijek nije znao prepoznati istinsku dubinu misli. Tada je još uvijek bio poput prosječnog čovjeka malo jače zaljubljenog u raskoš životnih iskušenja. To želi reći, ujedno, i da je bio povodljiv. U prvi bi mah prigrlio svaku misao koja bi mu se učinila dovoljno dubokom, bez da bolje o njoj razmisli. Išao je na osjećaj dubine, a ne na stvarnost dubine. Biti srčan, mislio je, to je najviša vrijednost. Tako se tu našla i misao o neimanju interesa. Srčano ju je prihvatio. Potom je još dugo sretan u sebi klicao: Baš me briga! Da se zbog novih spoznaja koje se temelje na dubokoj misli Baš me briga modulirao u novo biće, bilo mu je sasvim jasno. Postao je moderan, više nego prije sebeljubeći. Mislio je da je pametniji s tom novom mišlju koja kreira život bez interesa. Zapravo, prigrlio ju je jer je njome u potpunosti uspijevao biti nezainteresiran za ljude, biti otuđen od njih, samo još tada nije znao da je to zbog toga. Ni sam nije znao kako ali taj je dan zaboravio posjetiti baku. Zaborav je osvijestio osjetivši uvertiru utorka. Jer utorak je isto tako dan za gatanje kao i petak, a taj je sljedeći utorak postao vrjedniji od ovog petka koji mu je još jutros bio vrjedniji od tog utorka. Ali sad je kao nov netko mislio – baš me briga. Sljedeći dan, vozeći se tramvajem, na jednoj je od stanica ugledao Helenu. Vraćao se iz knjižnice. Uspio je pročitati roman nepoznatog autora pa se odlučio posuditi Mučninu. Taj je pothvat rezultirao neuspjehom zbog siromašnog opusa knjižnice, ali njega je ionako bilo baš briga. Zato što ga je bilo baš briga nije htio istu potražiti u nekoj drugoj knjižnici. Posudio je Tako je govorio Zaratustra. Helena je pričala s riđim čovjekom, ali ne, pozdravljala se od njega i zatim ušla u isti tramvaj. Nije mogla vidjeti X-a s mjesta na kojem se nalazila. Potrudio se odglumiti nekog tko bulji zamišljeno i odsutno u jednu točku samo da ga ne bi prepoznala. Taj mu je trik propao jer na svakoj novoj stanici mora provjeriti ulaze li kontrolori za pregled voznih karata ili ne. Koja slučajnost, 25


pomislio je, vidjeti je dva dana zaredom, a do jučer nije mogla biti ni zamišljena do oblika zaborava. Prišla mu je neiznenađena, čak naprotiv. Rekla je kako je imala predosjećaj da će ga uskoro ponovno sresti. – Jednostavno sam znala da ću te sresti. – Kako? – Znala sam. Gledao je u pod, pa u nju, pa u pod te je na kraju pogledao kroz prozor. Primijetila je Zaratustru u lijevoj ruci. Iznenadila se. – Nisi li je već pročitao par puta? Jesi, sigurna sam! Pravio se nezainteresiranim za njezin komentar. Usto, činio se zamišljenim, kao da je ne čuje. Ona je, dakako, insistirala na tomu da joj odgovori zašto ponovno želi čitati tu knjigu. Stvarno joj nije bilo jasno. X se nije znao izvući iz te, po njemu konfuzne, situacije. Na koncu je promrmljao: jesam. Ali tako da ju je pogledao, i više nije mogao skinuti pogled s njezina. – Ja te još uvijek volim – neizdržljivo je izustila. Vjetar je u tom trenutku kao dar s neba zagušujućim tonom priljubio golublje govno na staklo tramvajskog prozora. Prepao se crno-bijele fleke, a zapravo nije bila pravi razlog njegovom strahu. – Još te uvijek volim – nježno mu je ponovno saopćila, uporno ga dodirujući rukom po prsima i trbuhu. – Baš me briga! – hladnokrvno je uzviknuo i neprimjetno se izmaknuo. Nije se micala. Ostala je ukočena u istom položaju od prije sekunde i dugo ga gledala poznato mirišući (da je htio, X se mogao utopiti u tom mirisu i već tada zauvijek nestati). Nakon nekog vremena lagano je povukla ruke prema sebi, a na dlanovima je još uvijek osjećala mekoću njegova kaputa. Snažno ju je osjetila, pa je vršcima prstiju oproštajno sasvim nježno dotakla vlastite dlanove, kao da dira meku svilu. Međutim, u dlanove joj se pritom usjekao samo hladan trag nezainteresiranosti za sve. Hladnoća tog traga sada je, ujedno, dijelila nju od njega više nego ikada. Tada je 26


odmah shvatila koliko je nelagodnosti bljesnulo prema njoj iz izvora tog trenutka. Shvatila je i koliko X više nije onaj njezin X. – Pa ti si stvarno otišao k vragu! – zaprepastila se, i zbog sebe i zbog njega. – Baš me briga – ponovno joj je odvratio. – Molim? – Baš me briga – ovaj put je to izrekao sporije i gotovo slovkajući. Heleni nije moglo biti jasno zašto X ponavlja već treći put zaredom jednu te istu stvar kao neka budala. Ništa joj nije bilo jasno. Voljela ga je, iskreno, a ipak se najednom bojala i da možda nije tako. Htjela je – voljeti ga! Čvrsto se držao za šipku za pridržavanje i neumorno buljio u nedogled. Bio je u tom trenutku ponosan na svoju bezbrižnu misao. Naravno, ona je odmah naslutila neku novu igru njegovih misli te se vrlo glasno nasmijala. Njega je zaprepastio njezin smijeh. Znao je da ona sada misli da ga je skroz prokužila. Smetalo ga je to što je njezina reakcija možda primjerena. Možda je odista njegova nova misao života plitka i bez ikakve dublje vrijednosti? Time što je naslutila novinu u X-ovom životu, te što je to smatrala jadnim i glupim, sve je to bilo dovoljno da ju on u tom trenutku prezre. Ona se smijala njegovom Baš me briga. Njega je to bitno pogodilo. Više joj ništa ne mogu reći da popravim sramotnu situaciju, pomislio je. Zašto je stvarnost u kojoj obitavaju svi osim mene uvijek jača od mene, pitao se. Pitao se kako to da je ona baš sada morala i mogla razotkriti njegovu igru. Što je razotkrila? Ima li što za razotkriti? Na koncu, ako je glupo odista glupo, zašto je glupo biti glupim? Ništa nije shvaćao. Mislio je, pa ona je ta koja je uvijek gluplja, ona je ta koja nikako da shvati laž o sebi. Sve su to bila X-ova mučna pitanja koja su velikom brzinom, čim bi se pojavila, i nestajala. Još je uvijek uživao upalno golicanje ega. Ona je dakako tada odmah izašla na sljedećoj stanici i ovaj put otišavši bez pozdrava. 27


Tada je odmah primijetio da više ne zadržava smiješak na licu. Naprotiv, plakala je. Bilo mu je žao. Nije ga više bilo baš briga. Kako to? Htio je da ga bude baš briga. Morao je, a uz svu turobnost i hladnoću počelo je i kišiti. Treskajući se u škripavom i plavom tramvaju, tužnim je mislima dopustio nestajanje. Nije primjećivao gužvu ni staru gospođu koja se nezadovoljno – bahata – opire dodiru njegova tijela. To je bila tuga zbog sjete onih dana koje je proveo s njom u postelji. Helena… Volio je njeno toplo tijelo u hladna jutra, pa je zamijenio tu toplinu s onom koja se jutrima ne da. Naravno, mogao je znati i da ta toplina ne dolazi izvana, već da je to Helena! To je… sljubio je glavu na tramvajski prozor. Smočio je čelo. Mutna se kap rastopila po donjoj usnici pa ih je stisnuo. Zaboljelo ga je. Jako ih je stisnuo. Oblizao se jezikom i rukavom obrisao slinu. Uspravio se. Umirio se. Vozio se u gradskom tramvaju ulicama koje više nije prepoznavao. Sve je sličilo filmu, nimalo na prošlu realnost. Veliki jumbo-plakati uspijevali su ga inspirirati. Mislio je na crnobijelo i glazbu Billie Holiday. Više nije mislio na Helenu. Poruka s plakata nije bila duboka, ali slika je bila ta koja ga je inspirirala: čeznutljiv pogled u daljinu. Ta ga je slika zatim podsjetila kako je Helena i danas nosila istu onu vestu od jučer. Sjetio se Dubrovnika gdje joj je i kupio vestu. Dubrovnik. Vesta. Helena. Ponovno je mislio na Helenu. Daljina je ono što mu je nedostajalo – htio je biti daleko. Nije se htio voziti tramvajem svoga grada, glavnoga grada, već je zamišljao tuđu zemlju, nepoznato, gdje bi mu bile otvorene neke druge mogućnosti o kojima je ovdje tek sanjao. Htio je novo, mislio je daljinski. Čeznutljiv pogled i čeznutljiv pogled s jumboplakata upijali su kolotečinu koju nisu htjeli niti su je mogli primijetiti. Umoran od misli još je zadnju borbu poveo odstranjujući stare. Lagano je padala noć, a niz stakla su se i dalje slijevale mutne kapi. Mirisalo je hladno. Htio je misliti o daljini starim načinom, a ne kao nov. Ni sam nije znao kako, ali najednom mu 28


je na pamet pala misao o Indoneziji. Razmišljajući o daljini Indonezije nije htio priznati da su daljina i nepoznato udaljeni toliko daleko koliko je ovdje sve beznačajno. Propuštajući sadašnji trenutak sakriven u čežnji za onim kojeg nema, inspirirao se veličinom daljine: umirujući trenutci. Ali, ipak se nakraju morao suočiti i s novim sobom, a on kao nova osoba nije dopuštao daljini biti daleko, jer ga je naposljetku bilo baš briga. Ako ne zna i ne želi osvijestiti sve što je sada i ovdje na način koji njemu kao novom dolikuje, slobodno se može vratiti Heleni, to bi jedino zavrijedio, mislio je, i pritom glasno uzviknuo: – Baš me briga! Ljudi su se u tramvaju pravili kao da nisu ništa čuli, a njemu je svejedno bilo malo neugodno. Sve ga je to ponukalo na mišljenje kako možda nije dokraja promislio novu životnu ideju vodilju, pa je stoga odlučio posjetiti baku već sljedećeg utorka. Naravno, nije dokraja vjerovao u stvari koje bi mu govorila gatajući, ali nekako je ipak vjerovao. Uvijek je postojala mogućnost zarobljavanja plitkom misli – a tada ne bi mogao pobijediti situaciju u kojoj se iznenada našao. Negdje u dubini smeđe, nebom je jenjavala bol zmaja. Nanovo sakupljen u sintetičku cjelinu, obojen dalekim morem, podijelio se. Ranjiva je dioba mirisala zamamno. “Svaki dan bez smijeha, izgubljen je dan.” Kineska narodna poslovica

29


A. b. Sve se činilo uobičajenim. Premalo neobičnim, previše mrljolikim. Gotovo opscenim. Širokim je avenijama tutnjila trka automobila. U brzini njihovih kretnji, opisne su boje gubile jasnoću. Ispušni su se plinovi automobila morali udisati, prema zakonima nove ekologije. To je bilo ono vanjsko. Trenje uzrokovano struganjem teških guma po sumornom asfaltu (a opet, u toj se brzini činilo laganih), golicalo je atmosferu. Ispušni su plinovi već odavna postali dio onoga što se kazuje prirodnim – trebalo se samo debelo odjenuti. Sve se udisalo hladno. Mrlje su se pokazivale u sivim bojama prkoseći izgubljenoj dugi što se izvila nad avenijom – i njih se moglo udisati. Zbog svega toga kao da su svi znali: drveće i magla koja priječi dalekosežnost točke u nedogled oponašali su gradski romantizam. Ekspresionističko nešto je bila vrtložna buka, a neizostavni nadrealizam se sakrio iza ugla velike zgrade, u stari, radnički kvart. Skrio se u iznajmljenoj kućici uske i kratke ulice, u zagušljivoj sobi: središnji dio podijeljenoga grada. X je svoju iznajmljenu kućicu nazivao stanom. Još uvijek neprobuđen – a dan je odavno svanuo – sanjao je strugotine i puno papiga, osjećao je miris Indonezije. Svjetlost dana utorka, moćna probuditi sve uspavane duhove stvarnih i lažnih bogova, pokazala se pred licem skrivenog 30


nadrealizma. Sve u svemu, nešto presnažno za uzrokovati daljnji nadrealizam! Probudio se pa su ga misli odmah izazvale na dvoboj. Nije stigao primijetiti novu boju dana. Nedjelja i ponedjeljak su proletjeli, nije ni opazio dovršavajući svoju prvu zbirku poezije. Oduvijek je htio izdati svoje pjesme. Do toga mu je stalo više nego li do neke kazališne predstave. Ali to je već sada postalo jasno. Promašio je zvanje. Misli su očajne spavale. Zadnje su korekture trebale biti postignute već danas, jer je rok za predaju rukopisa prošao. Mislio je, trebao sam još prije biti gotov. Svaki je novi dan promicao poput žurnog objekta na trkalištu. Htio je to promijeniti. Naglo se osvijestio. Tek je tad mogao primijetiti boju novog dana. Protekla su mu dva dana misli bile posvećivane poeziji. Smekšane do opipljive lirike, podredile su se služeći tom poslu. Ispružio je ruke visoko prema stropu i zijevnuo za dobro jutro. Probudio se nekako sretan, pročišćenog uma. Dugo je ostao u krevetu gledajući bjelinu stropa. Pokriven poplunom do vrata otkrio je stopala hladnoći svjetla koja je dopirala izvana. Cijelo je vrijeme mrsio dlačice na nožnim prstima. Trljao je nožne prste prstom o prst. Ni samome mu nije bilo jasno kako ni zbog koje snage poleta se naglo ustao na noge. Krv mu se iznenada ubrizgala u glavu pa se jednom rukom oslonio na zid. Brzo je ponovno legao ne bi li se krvni volumen ravnomjerno rasporedio čitavim organizmom, i tako je ponovno postao onaj stari: X kao netko za sebe, po zanimanju diplomirani redatelj, budući pjesnik, zapravo, umjetnik mučnine. Došao je k potpunoj svijesti upalivši radio. Nije isprve pogodio stanicu koja bi mu godila. Glazba je strmoglavo deprimirala. Izazivala je mučninu. Povraćat će. Bilo je vrijeme i za doručak. Sreća je kratko trajala. Više nije bio zadovoljan jutrom boje maslina. Doručkovat će. Ali prvo će skuhati kavu, oprati zube, pogledati kroz prozor… 31


Upravo su emitirali vijesti iz svijeta. Lažno se, ali uvjerljivo poistovjećivao s tragičnom situacijom ratnih događanja iz Afganistana. Afganistan… mislio je tražeći tu zemlju po karti svijeta obješenoj o zid iznad radnog stola. Navijao je za Afganistan. Iako se to nije moglo objasniti komentatorskim stilom nogometne utakmice, svejedno je to tako doživio. Bilo ga je ustvari baš briga, a duboko je mislio: Amerikanci su glupi, i Afganistanci su glupi ali na drugačiji način. Drukčije, te različitosti, upregnute su u različitim kategorijama pojma diskriminacije. I to, i još svašta drugo mogao je dokučiti unutrašnjim dijalogom, ali nije nastavio. Znao je da ga čeka pranje zuba. Stvarno ga je to teško pogađalo. Ipak, oprao je zube: ljutito i nezadovoljno. Skuhao je kavu, ali nažalost više nije bilo mlijeka u frižideru pa se morao punom snagom volje odlučiti za odlazak u trgovinu. Učinio je to ne preobuvši se iz šlapa. Obožavao se radi toga. Obožavao se vrlo, zbog stopala koja mu dodiruje povjetarac. Bio je iznimno sunčan dan. Ipak, nešto je nedostajalo i ubrzo se u to uvjerio. Nije radila trgovkinja kojoj ne zna ime ali koja je dio njegova života. Nije znao pravo ni objasniti zbog čega je tako. Možda, mislio je, zbog pjesničke asocijacije na kišobran, ili zbog nečeg drugog – stvarno mu je u tom trenutku taj razlog bio nevažan. Ona je bila bitna, ona, njezina pojava: blijeda i vjetrovita. Činilo mu se kao da je oduvijek zaljubljen u nju. Čak bi mu i ona na neki način mogla potvrditi njegove slutnje, kada bi mu se nasmijala poput ljubavnice, ili dok bi razgovarala s njim bez umora, bez pretvaranja, bez svega onoga što je u takvim situacijama čovjeka činilo čovjekom. Pomalo ražalošćen jer je nije bilo, ipak je uljudno pozdravio i odzdravio neku drugu trgovkinju i u međuvremenu kupio sojino mlijeko, a usput i WC-papir i šećer. Prijašnja je dva dana, jer nigdje nije izlazio, morao sladiti kavu medom jer mu je nestalo šećera. Med mu je baka lani poslala. Tako je sada napokon uspio popiti i kavu s mlijekom, u miru, njemu nalik, i misliti na baku. Također je uspio izbaciti opterećujuću masu iz potrbušnog 32


dijela tijela – koja se tu redovito nakon kave s mlijekom nagomila i probudi poput kakve zvijeri – uzvikujući olakšanje. Ubrzo, poslije još par obavljenih stvari, uputio se baki. Osim toga, morao se naći i s Tomekom zbog predaje rukopisa. Rukopis: osvježivač sobe završen i odložen na radnom stolu. Ništa nije doručkovao. Planirao je kupiti uštipak u obližnjoj pekari kraj koje je ionako morao proći. Zatim se sasvim bezrazložno počeo radovati. Uštipak! Bila je to nova svijetla misao. Zaokupljen je pucketao prstima do pekare. Odlazio je takav po posljednji put i znao je, i tužan i sretan je tražio svoju sjenu po cesti. Uvijek bi ga dočekale samo prašnjave mrlje titrajući pred ljudskim strahom. A zapravo se nije radilo o strahu koliko o užasu zbog iščekivajuće tuđine!… Pogledom na sat, koji je pokazivao točno petnaest minuta više otkako je zadnji put provjerio vrijeme, predosjetio je blizinu bakinog kvarta. Zadnji put je provjerio vrijeme prilikom izlaska iz pekarnice. Baka nije živjela u istom kvartu, ali nije bila ni daleko: kvart do kvarta. Kuće su starile niske, ciglene i oronule. Njezin je kvart nesumnjivo podsjećao na dušu njegove ulice, ne i cijelog kvarta. Ponekad su takve kućice odavale izgled svih prošlih dobro odrađenih cigančevanja. To je bilo staro radničko naselje smješteno u unutrašnjosti grada, njegovo je smješteno negdje na zamišljenoj liniji koja siječe grad po pola! Ptice su gubile uobičajeni ritam pa je nedostajalo poznate i uvijek očekivane napetosti. X-u je najednom laknulo. – Još malo i tu sam – ugodno je potvrđivao. Kao da je morao predati štafetu, takvu važnost je pridavao tom posjetu. Ne previše žurnim hodom, gledao je pažnjom usmjerenom na prljave prozore u nestajanje vlastite prašine. U jednom takvom prozoru živjelo je dvadesetak malih kaktusa. Neobičan prizor za ovaj dio svijeta. Neki su bili previše osunčani, dok su drugi uspješno nastavljali borbu za malo sunca. U dvorištu kuće rasla je zdrava smreka, što je pak sasvim uobičajeni prizor. Znao 33


je latinski naziv toj četinjači. Picea abies, mislio je u sebi dok je s divljenjem prolazio pored sedamdeset godina stare, u zemlju ukopane duše. U isto je vrijeme mislio i na poeziju... Prvo su ga napadale smeđe mrlje poput vihora – nepostojana svjetlost – a potom su nestale. Nije se ništa pitao o njima. Njihova se stalnost nije mogla oduzeti od svijeta. Potom su ga napale zelene. Što sve mogu poradi umjetnosti, pitao se idući laganim korakom. Nije bio siguran u vlastiti govor o umjetnosti. Zašto je mislio o umjetnosti kao o biću bilo je logično, ali sada pomalo suvišno. Ako je umjetnost tek ljudska igra, onda je kao i svaka druga – svrsishodna. Njemu se nije tako činilo. Shvatio je da svojim mislima o umjetnosti guši svaku izvanjsku stvarnost te je stoga morao i sada zaustaviti razlaganje vlastita odnosa spram umjetnosti – ali, ovaj put neuspješno. Pržio se na vatri tih misli, zadimljen u mislima. Spržen je ledeno uranjao kroz zadimljenu sferu stremljenja nepoznatom. To ga je razljutilo, a odmah mu se potom čitava civilizacija ljudi, koju je smatrao svojim istinskim zatvorom, učinila okrutnom. Sada je pomislio na nju kao ubojica jer, u dimu vlastitih misli, razaznao je sudbinu umjetnosti kao onu nad kojom se nadvio otrov ljudske civilizacije. U crnom dimu povijesti mogao je vidjeti kako ljudska civilizacija ima samo jednu strast: želi požderati umjetnost u svojoj srdžbi. I umjetnost se bojala toga, i on. Nedostajao mu je nož. Poželio je Michael Mayersov i njegovu prošlost za sebe. Smiješno se činilo nasmijavanje dok mu je padala na pamet glazba iz uvodne špice klasika tog strave i užasa. Zaklao bi na licu mjesta bitak ljudske civilizacije, samo kad bi mogao, jer je i njega proždrla u svojoj srdžbi. Noć vještica, umjetnost, smreka… Volja je bila manjkava, a umjetnost je prevladala kao vrijednost prevladavajuće vrijednosti. Morao se bar na trenutak prisiliti biti u dosluhu s Nietzscheom, iako sasvim nedolično i poražavajuće neozbiljno. Ubio bi civilizaciju vlastitim mislima, samo da je padala kiša, a ne ova sveprisutna suhoća koja 34


je postajala bez smisla… Ponovno se otrijeznio, ponovno je šetao u stvarnosti. Razmišljao je i još uvijek nije dokučio radi li se o vrijednosti kao cilju ili sredstvu. Bilo je to teško pitanje u trenutku kada je zdravlje doživljene smreke bilo izgubljeno njemu daleko iza leđa. Htio je sada biti u dosluhu s Nietzscheom jer mu se to učinilo primjerenim situaciji u kojoj se nalazio: nihilistička mrlja prenavljala se na prašnjavom puteljku preko kojeg je morao proći. Zgrabio je nešto prašine s mjesta na kojem se prenavljala i propustio ju kroz prste. Mogao je čak udisati nihilizam jer mu se prašina lijepila za pluća. Nihilizam se nudio kao stvarnost koju je trebalo ugrabiti, ali… trebalo se ne obazirati na njezino prenavljanje. Htio je jako, jako je htio biti u tom trenutku. Uostalom, jučer je posudio Zaratustru. Uzimajući ponuđeno, najviše od svega dobivao bi samoga sebe. To je bilo poput samopotvrđivanja. X: još uvijek tek čovjek, još je uvijek mislio pretežno kao čovjek! – Dobar dan bako – rekao je ugledavši ju na pragu njezine kućice. – Ooo – rekla je baka i poljubila ga. Uđi, hladno je. Nato začuje još jedan starački glas, neprijatnog tona. Razdražen, obratio je pozornost u smjeru naleta piskave sekvence. Vidio je da je to stara bakina prijateljica, njezina prva susjeda. Stajala je u svojem dvorištu, odmah preko puta. Teta Sofia… kud baš sad, pomislio je. Pozdravljajući ga s odglumljenom dragošću, htjela mu je dati na znanje kako prati njegov rad. Naime, ona je stalno dok je bila mlada odlazila u kazališta, obožavala je to – i dan-danas još uvijek prati preko medija što se sve događa na kazališnoj sceni. Nedavno je pročitala pozitivne kritike iz novina o predstavi na kojoj je nemadugo radio. Podsjetila ga je na to, a on se potrudio što prije zaboraviti sve vezano za tu predstavu. On nije bio njome zadovoljan. Predstava se zvala Glava u visokoj peti i bila je o životu neobuzdane primitivke iz južne Afrike. Na početku se 35


glavna junakinja pojavljuje u skoro prozirnom pamuku, obojanom u sivo. Kleči i bulji u publiku, a zatim polagano otvara usta pa se belji. Osvjetljenje je oskudno i zamagljeno. I tako dalje i tako dalje… Predstava je zamišljena kao međunarodni projekt, no on nije siguran da je to postignuto. Tomu je malo i on kriv. Za njega su predstave bile maleni životi koje je on oslobađao iz kaveza kao što ljubitelji životinja u lijepim snovima puštaju na slobodu sve zarobljene životinje. Pustiti predstavu očima čitavoga svijeta, to je smatrao zarobljavajućim a ne oslobađajućim. Ali bez obzira na sve, odradio je posao kao profesionalac, a to je ono što je i htio. Slušao je pohvale tete Sofije dok je prepričavala kritike. Predstava se isplatila, donijela mu je dosta novaca. Na koncu se teta Sofija povukla u svoju kuću te ga prepustila bakinoj prisutnosti. Milio mu se miris davnine podsjećajući ga gdje je. Prvo se uđe na velika vrata, zatim nagli nalet tog poznatog mirisa davnine, potom hodnik, a odmah lijevo su WC i kupaonica. Uvijek bi zavirio u spavaću sobu koja se nalazila iza kratkog neosvijetljenog hodnika. Kuhinja je bila nasuprot toj sobi, puno skučenija i manja. Možda je ovaj put i prebrzo osjetilno registrirao sve stvari bakine osobnosti koje bi ga već na samom ulazu znale ispuniti? Odmah se uputio u kuhinju sjedajući na stolac koji na neki čudan način smatra svojim. Baka, iako ga nije vidjela već skoro dva mjeseca, ponašala se opušteno, kao da je kod nje svaki dan. – Što ima novo? – bilo je uvijek prvo što će pitati. Naravno, X obično kad baka postavi to pitanje pokušava prešutjeti odgovor. Kad mu to ne bi uspjelo, kao što mu nije ni sada, promrmljao bi nešto neartikulirano sebi u bradu. Mislio je i ujedno se pitao, što joj reći kad imam toliko toga što nema veze s njezinom stvarnošću, iako nikad zapravo nije rekonstruirao što bi to trebalo biti. Ona mu se uvijek činila nekako poznatom, kao pozivanje na odavno određenu shemu: bakina stvarnost. – Ništa – odgovorio je nakon duge i poznate pauze. X je sjedio u iščekivanju. Mirisao bi bakino pokućstvo i 36


opušteno uranjao u predodređeno buduće. Baka je znala zašto je došao. I ona je sjela, odmah do njega. U prvi je mah reagirala kao da je se ne tiče što X čezne za mističnim trenutkom gatanja iz kave! Ruke su joj se nezaustavljivo tresle. Držala ih je u krilu i namjerno se mučenički smješkala. Bila je posebna! Ustala se upravo u onom trenutku kada bi je X, već skoro dokraja uznemiren od nestrpljenja, ipak morao zamoliti da mu skuha kavu. – Danas me je posjetila nastavnica – prekinula ga je prije nego je uspio izgovoriti prvo slovo. – Da, i? – Ništa, dosadno joj je pa je došla. Znaš, ona stvarno voli sa mnom pričati. – Da? A o čemu pričate? – bilo mu je lakše, jer je baka već točila vodu za kavu. – Ma znaš, ja se uvijek šalim, a ona to voli. Zašto da se zamaram s tuđim tragedijama i nekim ozbiljnim stvarima kad je ionako sve otišlo k vragu? Zato se nas dvije uvijek smijemo. – Kako je ona? – Dobro, pozdravila te. Još uvijek čuva tvoje testove iz gramatike koje si kod nje rješavao u osnovnoj školi. Naglo se okrenula prema njemu. – Voliš slađu, jel' tako? – Može, ali nemoj da bude preslatka. Nije skuhala i za sebe. U staru pozlaćenu džezvu, koju je njegov otac kupio njima na starom Mostarskom mostu, a koju je poslije X-ova mama njoj poklonila, stane upravo onoliko tekućine koliko je potrebno za ispuniti tek jednu malu šalicu. U istom trenutku dok je uzimala džezvu s peći, skinula je sa zida slamnati podmetač te je u starinskom naletu prvo njega spustila na stol, a zatim na njega mekano odložila i vruć metal pun mirisnog. Zatim je sjela. Tada je, sjedeći, ispružila ruku prema vitrini – prošla je pedalj od X-ova nosa – i dohvatila crvenu keramičku šalicu (iznutra bijelu). Šalica nije bila velika, već sasvim mala i debela. Baka umjesto ša37


lica kaže šolja. X joj je pomogao, jer je šolja histerično zveckala dok ju je bakina drhtava ruka, što je lakše mogla, spuštala pred njega. Dugom i tankom žličicom za kavu pobrala je pjenasti vrh, koji se uspeo malo iznad obruba džezve, i njime ispunila dno još uvijek prazne šolje. Zatim je preko pjene nalila kavu. Od ostatka pjene na površini se odmah formirao jedan upečatljiv lik – polumjesec. – Pokazao ti se polumjesec, to je tiha sreća – rekla je. Polumjesec: ostatak guste pjene koji će se s vremenom slegnuti na dno šalice i pretvoriti u zrnasti talog. Zrnasti talog: stvaralačka mogućnost ili osnovna materija bakine magije. Odmah je potom, sretniji zbog početnog bakinog proročanstva, ispio i prvi gutljaj magične kave. Ipak je bila preslatka! Baki zapravo nije bilo bitno što će X htjeti reći o sebi. Nju je zanimala stvarna psihologija. A nekako uvijek bi se činio odsutnim. To ju je zabrinjavalo. Ne previše, ali opet ne ni malo, pa ga je obasula savjetima kako treba ispravno gledati na svijet. X je pritom ne bi slušao, ali bi odobravao njezino mudro ponašanje. Znao je koliko je to njoj bitno. Zato bi ponekad satima dopuštao savjetovanje, a to ga je na koncu znalo katkad u potpunosti okovati. No, sve je to imalo svoju cijenu. Kad bi se baka umorila od mudrih savjeta, dala bi znak da je vrijeme. Ili bi se naslonila svom masom – vrećastim laktovima – na stol, ili bi ga pogledala nelogično zločesto i površno. Bilo je i drugih znakova da će započeti s gatanjem, ali svaki bi znao determinirati u pravo vrijeme. Upravo bi u tom trenutku okrenuo šalicu i čekao tajnovito raspoređivanje oblika, crno-bijelih figurica. Baka je često znala reći da ona gatajući ne gleda u simbole, već da čita metafore. Šalica ispunjena talogom ispijene kave otkriva izgled šifrirane sudbine u malom! U tom bi trenutku kuhinjski prostor poprimio crvenu prozračnost. Nekad i plavu, a nekad bi te prozračnosti i nedostajalo. Prsti bi se na nogama ponizno kvrčili pred naletom mističnog iskušenja. Crvena prozračnost, ili plava, tromo bi se isijavala k'o iz 38


kristalne kugle, odavno zaboravljene. Kristal bi se raspršio tiho i ugušeno i daleko u svemirskoj daljini prema izgubljenoj Tišini. Raspršio se! Crvena je počela jenjavati prije posezanja bakine drhtave ruke za njegovom šalicom koja je bila: skorena, ostavljena u stranu na okruglom drvenom stolu, odlomljenog ruba i stara. To ga je uzbuđivalo, na poseban način. Crvena! Prozračnost je bila crvena. Uzbudio se. No, katkad bi takvo uzbuđenje bilo kratkog vijeka jer bi na početku gatanja znala lupetati gluposti koje ga nisu nimalo zanimale. Ovaj je put dugo, možda i predugo gledala u unutrašnjost šalice. (Možda ga je namjerno držala u napetosti, iz opravdanog razloga?) Dok je baka pokušavala pronaći pravi način kojim će dešifrirati sudbinu iz kavom obojenih metafora, pomalo umoran od silnih savjeta, X je zaboravio na se. Mrlja izvana preslikala se u boju prljavo žute kojom je bio oličen zid njemu nasuprot. No, to nije do kraja osvijestio jer je baka počela s prorokovanjem. U tom se trenutku nije smjelo odlutati, niti se izgubiti u bit skrivenu pod kožom boje zida njemu nasuprot. – Nešto si rastresen ovih dana…, imaš problema na poslu…, neki prijatelj ti je zavidan…, nosiš puno briga u glavi…, vidim i neki dobitak…, plakat ćeš…, netko ti je vjeran. Sve to, i još puno toga, nabacivala je u jednu, na kraju ipak smislenu cjelinu, ali, uvijek bi nešto i nedostajalo. Što je to što je uvijek nedostajalo nije znao. Možda je to bilo upravo ono zbog čega je dopuštao i htio da mu uvijek iznova gata. Uglavnom, s tim se nije zamarao. No, ovaj je put baka rekla nešto što još nikad dosada nije. Rekla je, vidim slovo P i vrata kraj P. – Što bi to moglo biti? – pitala se. – Slovo P i vrata? Kakvo P! – uzdahnula je. Smušeno, s puno važnosti, odložila je šalicu kave u stranu. – Bilo bi najbolje kad bi došao ponovno u petak, nisam sigurna mogu li odgonetnuti ovo značenje. U petak će mi biti lakše, u petak je mlađak. Dođi u petak, radi se o nečem izuzetnom. 39


Stvarno nikada dosada nisam vidjela nešto tomu slično. – U petak? – X je razmišljao naglas. – Da, u petak! – Doći ću, pokušat ću. Baka je još uvijek pokušavala pronaći neki smisao, vezu između znakova koja joj je možda nekim slučajem promakla. – Ne želim nagađati. Ako te zanima o čemu se radi, doći ćeš u petak. Zasada mogu jedino zaključiti da ovo slovo P možda znači petak, a vrata možda znače neki mogući ulaz u nešto novo. P kao petak, mislio je, što bi to moglo biti? Bit će da je to znak kako moram ponovno doći u petak. Tek će se tada otvoriti raspored znakova koje će baka moći odgonetnuti, a za mene bi to moralo biti nešto od najveće važnosti, razmišljao je u sebi. Baka se nije zbog toga posebno brinula, a X je bakino ponašanje primio s olakšanjem. I tako je gatanje završilo. Sad je već stvarno bio daleko od svoje nove bezinteresne životne priče, a žuta ga je nasuprot upravo na to podsjećala. Zamislio se. Zahtijevao je od svojih misli duboko uranjanje u bunar beskonačnog. Ali kao da više nije mogao smisleno misliti, tako se osjećao. Možda zbog umora, ni sam nije mogao znati. Ponovno se koncentrirao na žutu. Usporedo s njegovim naporima buđenja dubokih misli, baka je pričala priče iz djetinjstva koje je čuo bar sto puta kroz sve posjete do danas. Sto puta! Bila je to nova misao koja ga je iz čudnovatog razloga nasmijala. Baka je pomislila kako mu je smiješno to što je upravo govorila jer je baš prepričavala smiješan događaj. Bilo joj je drago, a njemu je bilo drago što je tako ispalo. Ne želeći osjetiti grižnju savjesti, tjerao se poslušati bar dio isječka bakine historije. A onda mu je ponovno sinulo: Baš me briga. Ponovno se isključio iz sveprisutne bakine priče te je pogledom u prozor tražio odraz nestale žute. Učinilo se da vidi ono što nije smio vidjeti. Vidio je sliku mrtve bake kako leži na krevetu. Protresao je glavom kao da si je opalio šamar. Ponovno je otvorio oči, a odraz žute poprimio je oblik crvenog vraga. Najednom, kao 40


da su mu se odčepile unutrašnje uši, glasno je čuo Gershwinovog Amerikanca u Parizu. Znao je, misao mu se osvećuje. Ne smije buditi misao dok spava, i to je dobro znao. Misao je gladna namjera. Sada je svirao Gershwinov Amerikanac u Parizu. Znao je na koji se način misao osvećuje, kao glazba. Osjetio je nevolje kojima još uvijek nije dorastao. I to sve zato što se usudio započeti igru koja mu se otvorila iznenada u dimenziji koja je paralelna s dimenzijom gdje njemu baka prepričava životnu priču. Još uvijek nije bio u stanju uzvraćati melodijom. Još je uvijek bio ograničen na riječi. To ga je bacilo u očaj. Bio je ljutito razočaran u sebe. Ali, nekako je znao iskoristiti stanje srdžbe i gnjeva. Vrag: crveno, srdžba, gnjev, opasna misao. Poslušao je vragov savjet, što je zapravo bila tek iluzorna refleksija na bakinom prozoru. Mogao ga je čuti. – Ubij! – naredio je. Rat protiv misli veliko je iskušenje! Mislio je, nisam spreman. – Ubij! – ponovno je mogao čuti vraga kako riče. Nije znao što bi se moglo dogoditi i zato nije ubio. A zapravo, nije tada još ni mogao znati kako i na koji bi način to i mogao. Ubiti misao nije lako dok god misliš da si čovjek. No, i to je već bilo dovoljno ludila za ošamutiti se. I zato se naglo pribrao. Protresao je glavom, ne jako, i duboko udahnuo. Ponovno je mogao čuti baku. – Evo, tek toliko da imaš za sladoled – obraćala mu se. Primijetio je novo-novcatu novčanicu i zahvalio se poljubivši ju brzim ritmom nekoliko puta u tjeme. Bila je puno niža od njega, a modra ga je boja njenih sijedih vlasi jako nasmijavala. Novčanica je šuškala poput folije. Za sladoled, pomislio je upitno X. Izgleda, baka je imala moć čuti njegove misli pa se drznula i s puno zakašnjenja ispravila. – To ti je za kavu. Znaš, baki si još uvijek njezin mali unuk – bilo je zadnje što mu je rekla. On je držao sjajnu novčanicu u ruci i dremljivo upijao svaki 41


njezin pokret. Nije se htio oprostiti na brzinu. Ali, sjetio se, još uvijek nije sve gotovo. Morao je doći ponovno u petak. Baka je ne analizirajući X-ovu zamišljenost pospremila sve sa stola i oprala šalicu ispijene kave. Žurila se jer je upravo započinjala nova epizoda meksičke sapunice koju je već dugo pratila. Oduševljavala se patetikom koja je njemu još uvijek po svemu bila gadljiva. Na izlazu su se oprostili, a on ju je upozorio neka se čuva, pri čemu je mislio na njezino zdravlje. – Vidimo se u petak – bilo je to pak zadnje njegovo što je rekao taj utorak baki. P kao petak i vrata kao ulaz u nešto novo bile su misli kojima se posvetio žureći se na zakazano mjesto. Tomek ga je sigurno već čekao, Nietzsche ga je odavno napustio. Svaki profesor pobjegne od razgovora s upornim učenikom koji ima manu. Žuta, crveni vrag i smrt prestali su ga proganjati. Pjevušeći taktove Amerikanca u Parizu već je sjedio u tramvaju, vozio se do glavnog trga. Morao je proći pored Glavnog kolodvora. Otamo je imao još samo par minuta do dogovorenog mjesta. Gershwinov Amerikanac nije bio ubojito glasan. Jedva ga je mogao čuti. Umirio se i uskoro prestao pjevušiti. Još se samo malo tješio zbog nečeg nelagodnog što je osjećao prije potpune predaje strategiji Tomek. Nelagodnost u njemu je izazivala to što nije uspio doživjeti starinski vez ručnih radova kojima baka ukrašava police po vitrinama, što nije doživio staklene figurice koje je ponosno skupljala svih ovih godina, ni likove Bogorodice, ni razapetog Čovjeka na križu. Osim starog mirisa i uređenja spavaće sobe, nije uspio doživjeti ni novinski papir koji joj služi za brisanje riti, kako ona to kaže. Ništa od toga ovaj put nije uspio doživjeti potpuno intenzivno, a sve ga to inače uspijeva ispuniti posebnom toplinom oko srca. Čim je izišao iz tramvaja, u daljini je opazio Izvora, prijatelja koji je bio iznimno talentiran za dizajn. Uvijek se divio njegovim bojama, Izvor je osjećao bitan kolorit... 42


Bio je predaleko pa ga nije mogao uspješno dozvati. Nakratko se zamislio. Opazio je kako započinje kreirati svoj smjer kretanja kroz masu ljudi na trgu. Koračajući preko trga stvarao je linijsku sekvencu. Modulacija uglate zakrivljene krivulje u ravnu liniju, te ponovno modulacija u nejednaku krivulju, a nakraju je izveo i rotaciju s pomakom. Bilo je to dovoljno. Našao se ispred kafića u kojem ga je Tomek već odskora čekao. Sunca skoro više nije bilo. A iako su se sivi oblaci zakleli na mir, napetost je u zraku rasla. Trenutak još i više ga ponovno nije bilo briga. Našao se u unutrašnjosti jako posjećivanog kafića. Barem ljeti. Osvrnuo se oko sebe i s pravom zaključio, zimi nije tako. Unutra, osim što nije bilo puno ljudi, bilo je umarajući zagušljivo. Svi kao da su očajavali, u isti su čas pušili cigarete. Mrzio ih je ponekad, i ne najviše. Mogao se sjetiti još barem pet stvari koje je mrzio više. No, misao o mržnji spram cigareta usjekla se u glavu. Postao je mrzovoljan. Tomek se dobroćudno smješkao za praznim stolom u kutu, s lijeve strane zadimljenog kadra. Dim ali i… metež glasova! To je bilo sljedeće što ga je ometalo u tome da ne osjeća težak umor oko očiju ni težak teret obješen o obraze. Uspio je. Širom je otvorio oči i namjestio lažan smiješak – i Tomek je mogao primijetiti koliko je taj smiješak bio lažan. No, zbog smiješka je osjećao misao Baš me briga poput izvora vode, i istinito poskočio. Tu je i Tomek napravio rez te se pretvarao kako ga je tek sada primijetio. Pozdravili su jedan drugoga. Pogledali su se. X je bez oklijevanja, i nekako olako, bacio na stol rukopis svoje prve zbirke poezije! Učinio je to s lakoćom zbog koje je kod Tomeka mogao primijetiti izraženu nelagodu. To je najmanje htio. Ali već je bilo prekasno. Tomek nije odao što misli. Naravno, o samim pjesmama nije još mogao ništa misliti, jer još uvijek nije pročitao niti jednu. Pomislio je samo nešto loše o X-u zbog ponašanja koje mu više, mislio je, nije bilo primjereno. Nije volio kada bi se X po43


našao kao da je najpametniji na svijetu. A to je o njemu mislio uvijek kada bi se ponašao slično ovomu maloprije. Zašto je morao tako drsko i durljivo baciti svoj rukopis njemu pod nos, to je sada mučilo Tomeka. S druge strane, X to nije htio – barem nije imao tu namjeru. Stvarno nije! Sve se dogodilo u trenutku u kojem nije mogao osvijestiti Tomekovu prisutnost, mislio je na zagušljivost. Glupe cigarete! No, sada je X znao da je Tomek stvorio i predrasudu o njegovom pjesničkom radu. Htio je da ne bude tako pa se u suludoj brzini otarasio svoje nove misli Baš me briga i patetično se postavio. Odbacio ju je, odmaknuo se od nje. Mislio je da je to jedino rješenje. Na taj je način sada pokušao ispraviti neoprezan uvod u razgovor s Tomekom. Ali, svejedno, zbog lakoće kojom je maloprije bacio na stol ono što bi trebalo biti umjetnost, u Tomeka je stvorena predrasuda. Visjela je otada u zraku: mučnina. Parket je sjekao poglede strašljivom teksturom. Teške crne cipele životinjski su grabile mrvice propadajuće ožegline. Željezne noge stolica su se škripavo povlačile kad bi netko morao na WC. S okernog stropa dolazilo je malo svjetla u podni dio interijera. Oker nije boja! X-u su bile hladne noge, a istovremeno je osjećao i strah svaki put kad bi razbuđivanje trebao prebaciti u stopala. Parket odavno izgubljenog sjaja je disao poput čovjeka. I on je to osjećao. Ostali su bili prezauzeti mehanikom svojih želja, a zato su i bili u nemogućnosti opažati pakao. Pogled se uvijek, bez opiranja, odbacivao s poda na zidove s velikim nefunkcionalnim prozorima. Zbog toga što su stakla bila uparena neprozirnim ljepilom nikotinskog izdisaja, pogled se zaustavljao u sredini ispod velikog neobaroknog lustera. X-u se luster činio plastičnim. – Kako si? – Tomek je prvi počeo. – Dugo te nisam vidio. – Dobro sam, a ti? – X se prilagođavao. – Kako ti je na poslu? – Super. – Što zapravo radiš? Znaš, još mi uvijek nije u potpunosti jasan tvoj posao? – X se prilagodio. 44


– Sve. To je mala firma. Postoji jedan profesor koji vrši selekciju pri odabiru djela koja ćemo izdati, tajnica i tu je još i šef. Luđak. Od sveg bogatstva koje je naslijedio od oca, sad je skoro na nuli. Sve što je imao potrošio je na izdavaštvo. – A to znači da mu posao baš i ne ide? – Pa, previše riskira s neafirmiranim književnicima, nedostaju mu hit-izdanja. – Onda ga moja zbirka poezije zasigurno neće razveseliti, ona nikako neće biti hit-izdanje. – Nisi li čuo što sam upravo rekao? On voli pomagati neafirmiranim umjetnicima. Ne brini se. Već vidim da će mu se svidjeti. – Nadam se, ali nisam baš siguran. A kako si inače, izlaziš li još uvijek van? Vidiš li se s Deletom ili Kvrgom? Što je s Patuljkom? – Tu i tamo se vidim s Deletom. Baš smo prošli vikend bili zajedno vani. Zapravo, sve je po starom. Dok je tako razgovarao s Tomekom, uspijevao je usporedo primjećivati i život prisutne okoline. Sad kad je morao nešto reći o svojoj poeziji, odjedanput to nije mogao. – Daj izvadi jednu pjesmu da je pročitam – Tomek je bio već znatiželjan. – Ne znam koju… daj, molim te, čitaj ih kod kuće! – Moram znati o čemu se radi. Barem toliko da znam koja tematika prevladava. Pa dobro znaš da ih već sutra moram pokazati profesoru. – Dobro, da. Onda ću ti na brzinu pročitati neku od pjesama – odjednom je to nelogično molećivo promrmljao. – Evo, na primjer, ova je dobra – nastavio je jednako patetično. – Možda u stvari ta i nije baš najbolja za ovu priliku. Evo, ova je bolja – znojio se. – Moraš imati na umu da se ove pjesme ne mogu doživjeti u trenutnom kontekstu. Tomek je važno sjedio. Nije primjećivao X-ovu nutarnju histeriju, vrtoglavu promjenu mentalnih raspoloženja i potreba (na45


ravno, ne samo on, već nitko to ne bi mogao!). X je, s druge strane, dobro opažao da je takvo ponašanje za Tomeka neuobičajeno. Tomek nije takva osoba koja bi se ponašala važno. Tomek nije znao što to znači biti važan. Ipak, sada je sjedio važan. Sve ga je to plašilo više nego što je trebalo. A za sve je sam bio kriv. Projicirao je puno nepostojećih strahova koji su nepotrebno napinjali ionako stegnutu opnu trenutne situacije. Ni sam nije shvaćao zašto se počeo glupo ponašati. Bilo je kasno ispraviti nastalu situaciju daljnjim suvišnim objašnjenjima. Tomeku se činilo kao da je iščupao pramen kose, tako histerično je X izvukao jedan od gomile papira. Na svakom od njih bila je po jedna pjesma. Izvučena pjesma je nosila naslov Novi anarhizam i Nova godina. K'o za vraga, bila je to pjesma koju je napisao jako davno. Tomek se ionako nije razumio u pjesništvo. On je sasvim slučajno završio kao jedan od onih koji imaju neku moć – što znači odgovornost – u jednoj izdavačkoj kući. Inače je bio elektrotehničar, a umjetnost nije ni htio, niti bi volio doživljavati na način misaonog rekonstruiranja. Tomek je mogao osjetiti nešto za čim bi X tragao, ali nije znao što je od svega toga bitno. X ga je jako cijenio zbog toga što nije mentalnom pridavao veću važnost. Sve u svemu, Tomek nije bio taj pred kim bi X trebao bolno skrivati svoje životne priče. Na koncu, Tomek mu je bio prijatelj. Odista, kao takvim se i sada pokazao. Čuvši pjesmu, malo je razmislio o njezinim riječima, a potom je s blagim smiješkom rekao da je dobra. Bez puno obrazloženja. X je tada htio u suludoj brzini povratiti filozofiju Baš me briga, koje se prije minutu morao odreći. Ipak je ostao disati bez tih misli. – Čuješ li se s Bobom? – Tomek je psihologijski domišljato i spretno u brzini promijenio temu. – S Bobom? – X se zaprepašteno trgao iz mislenog stanja. – Znaš da se ženi? – Molim? – X-a je ovo sada potpuno prikovalo za pod. 46


Nije mogao misliti na brzo rješavanje dubokih misli, ni na njihovo teško prizivanje natrag u svijest. Ratko će uskoro dobiti dijete, Bobo se ženi! Morao se suočiti sa stvarnošću koja je gospodarila u, po svemu za njega, lucidnom trenutku. – Kad si to saznao? – upitao ga je X. – Neki dan. Bit ću mu kum. Mislio sam da znaš. – Nije da se ne čujem s njim. Nedavno smo se čuli, ali ništa mi nije rekao. Ne mogu vjerovati… – X se, kao probuđen iz lucidnog drijemeža, zamislio nad prijateljevom sudbinom. – Što ti misliš o svemu tome? – upitao je Tomeka iako je pretpostavljao njegov odgovor. – Ne znam… Nije mi rekao hoće li se vjenčati u crkvi ili ne. To me muči, jer nisam kršten. Niti krizman! Ne znam kako ću mu onda moći biti kum ako će se htjeti vjenčati u crkvi? – Ne brini se. Već će se to nekako srediti. To nije neki problem. Uostalom, poznaješ župnika, zar ne? Dobro znaš da on to može srediti. A i Bobo ga poznaje! Tomeku je krčao želudac. Htio je pojesti topli sendvič u poznatom fast-foodu odmah iza ugla. X još uvijek nije uspio popiti pivo dokraja. Mislio je na Bobu. – Ženi se! Pa rekao je kako neće tako skoro – X je ponovno uranjao u moćan drijemež lucidnog. –Tako je to – uzdahnuo je Tomek i potom promrmljao s crvenilom na licu Goetheove riječi koje je napamet naučio baš zbog sličnih situacija: “Ljubav je idealna stvar, ženidba realna stvar, a konfuzija stvarnog s idealnim nikad ne biva nekažnjena”. Tomek je pio tekilu i vodu. Kad ga je X malo bolje pogledao zaključio je da mu je taj sendvič o kojemu je maštao i više nego potreban. Bio je premršav. X je ostao čekati u kafiću dok je Tomek skoknuo po sendvič. Misli, misli, misli... Mogao je sada bolje predosjećati stvari. Predosjećao je ponovno robovanje plitkoj misli. Bilo ga je strah. Jeza koju je mogao osjeti47


ti bila je gotovo nepodnošljiva. Što je to što ga je snašlo, pitao se. Nije ga zanimala debela konobarica sa smrdljivom keceljom oko struka, a samo je njoj poklanjao ozbiljnu pažnju. Nije ga zanimala ni vješalica za kapute koja je stajala odmah do ulaznih vrata – logično, a ne nelogično kao u kafiću gdje je neki dan bio s Helenom. Svejedno, i njoj je posvećivao stanovitu važnost, tj. Heleni, i pijancima preko puta, kao i nekim alternativnima koji su sjedili skoro za istim stolom gdje i pijanci. Najviše ga je mučilo što je najednom posvećivao pažnju drugim ljudima. Sada je to činio još naglašenije jer se maloprije odrekao bezinteresne misli. Sve je bilo i previše razočaravajuće, ujedno i razarajuće. Pogledom na vlastiti rukopis pjesama nije uspio probuditi dovoljno samoodvažnosti. Sve ga je to neizdržljivo mučilo. Htio je pobjeći od lucidnosti kafića. Bježao je u mislima i bježao, brzo i prebrzo, previše umorno. Znojio se više no što je normalno. Tako je upadao u oči ostalima. Brinuo se ne pobjeći predaleko. Zatim je zbog te glupe misli jako lupio šakom o stol. Neki su se zato naglo okrenuli prema njemu. Zamolio je konobaricu dupli pelinkovac. Čudno ga je pogledala. Sama ga je pomisao na mješavinu pive i pelina natjerala na osjećaj mučnine. To nije bila ista mučnina od maloprije. Bila je obična, tjelesna, preobična. Konobarica se nespretno spotaknula i prolila malo duplog pelinkovca koji je maločas naručio. Bez ikakva znaka ljutnje ili negodovanja, ispio je preostali pelinkovac naglim gutljajem. To kao da joj je davalo povoda osjećati se važnom pa se ponosno isprsila. Potom je samo u jednom mahu površno obrisala smrdljivom krpom prolivene kapi koje su se lijepile za površinu stola. I stol je nanovo sjajio. Bilo je uzaludno bježati od plitkih misli. One su ionako već neizbrisivo njime gospodarile. Tada se i Tomek već vratio. Dugo je žvakao svaki zalogaj hamburgera sa smrdljivom pljeskavicom. 48


Kao da nije ni otišao, pomislio je X. Također je shvaćao, sa starom bi sposobnošću osvještavanja stvari tu promjenu drugačije doživio. Nije znao što mu se to događa. Sve više je mogao svjedočiti o mislima čiju narav nije tako dobro poznavao, kao da je u sebi počeo otkrivati potpuno novi misleći organ. Sve više i više... proživljavao je trenutnu preobrazbu i nije ju lako izdržavao, samo što se ništa još nije primjećivalo na van. – Jel' počela padati kiša? – upitao je X. –? – A snijeg? –? Tako su započinjali posljednji opažaji... …A tako su se pak nakon nekog određenog nesvjesnog stanja počeli i ponovno pojavljivati. Opstojao je nimalo ravnodušno. Sjene su se izvijale u alpske veličine. Koje su boje, pitao se. Ni to više nije mogao dokučiti! Ipak, pomislio je na sivu. Volio je sivu. Kako siva nije boja, ispravio je misao i pomislio na plavu. Plava je boja. I crvena, mislio je, i žuta i zelena. Ipak, neuspješno. Više nije mogao misliti puno boja – a vlastiti stihovi sada su mu se činili kao isprazna slova masno otisnuta o šuškavost papira. Trudio se misliti na šuškavost, šuškanje, na nešto što uvijek šuška kao šuškavo šuštanje. Nadao se. Uzalud je pokušavao usmjeravati mentalno na apstrakcije. Takvo što nije mogao stvoriti. Bilo je prekasno. Trebala je proći noć pa da ponovno uspije naići na ozeblu zraku sunca koja će ga prosvijetliti maloprije odbačenom životnom pričom koja se odupire interesu za bilo što. Nije osvještavao hodanje po kamenom pločniku. Predao se mehanici hoda. Još je samo mogao udisati hladnoću kasnog poslijepodneva. Ne sjeća se kad se rastao s Tomekom. Više nije držao fascikl s rukopisom pjesama i to je bio pouzdan znak ispunjenog zadatka. Zar se ničega ne sjeća? Ipak, sjetio se trenutka u kojem su napustili kafić. 49


Sjetio se, Tomek mu je na rastanku mahnuo njegovim rukopisom pjesama u plavom fasciklu. Znači, uzeo ga je sa sobom, pomislio je. Zato je slobodno nastavljao udisati zrak hladnog ali teškog poslijepodneva. Tomek će se za sve pobrinuti. U redu? Red? Znojio se. Preobrazba življenja nije odgovarala svakom trenutku opstojanja – samo se prilagođavala. Pri toj bi prilagodbi osjećao nemir. Misli su se znojile i slagale sustave koje ne poznaje. Ali, svaki je početak težak, pa i X-ov. Njegova je stara navika življenja pružala novoj žestok otpor. Nisu se sve misli jednako lako predavale novima. Trebalo je izdržati preobražaj, jer poslije toga se drugi preobražaji više neće zaustavljati. U gotovo rasprodanoj pekarnici ga je čekao isti smiješak od jutros. Kupio je zadnji kruh s police, a smiješak mu je uzvratio kusur tako plahim rukama da ih je poželio pored sebe. Mogla je primijetiti zvjersku požudu pa se okrenula prema praznoj polici dugo mu okrećući leđa. Pekaričin se smiješak brzo učinio odsutnim. To je bio znak, trebalo je obratiti pažnju na izlaz, a izašao je s još jačom požudom. Svi me se odriču, mislio je. Ni visoki potamnjelozeleni jablani nisu htjeli pričati s njim. Samo je jedna crna mačka, njemu kraj nogu, vrištala na njega – sve drugo nije obraćalo pažnju. Osjetio se usamljenim. Više se nisu pretkazivale mrlje svjetlosti – mrzio je običnu mučninu. Tupim ritmom nastavio je hodati u smjeru stana. Uskoro ću spavati, mislio je opraštajući se od utorka.

50


A. g. Probudio se mamuran. Friški su se analgetici nalazili u frižideru, u pretincu za jaja; predaleko za bol koja proždire strukturu fiziologijske jedinke – tako se odlučio za stari Andol koji je mogao dohvatiti ispod kreveta. Sažvakao ga je u sekundi znajući da će uskoro morati kročiti do frižidera po još. Nije dugo trajalo… Mrzio je jutra u znaku alkohola. Bilo se odveć gnjusno uvijek iznova buditi s mučninom koja proždire zdravlje. Bolovati je značilo liječiti se od pijanstva. To je mrzio! Tih bi jutara osvještavao sebe kao tjelesnu masu, ne kao duhovno biće. Duh nestaje kroz mamurluk, stisne se, nabrekne i istrune pa preobražen u hladna zrnca izleti napolje iz tijela kroz nožne prste. U školi je naučen sebe i oko sebe promatrati iz glave. Znanstvena kultura njegova doba ga je upropaštavala, a on se nije obazirao. Zato je i X-u bio duh bitan u godinama kad se nije mogao ozbiljnije preispitati u vezi toga. Jednom prevaren, zauvijek prevaren – mislio je. Mučio se kao da je na umoru. Mrzio se, i europsku kulturu i napor pri očuvanju istine duha, mrzio se. Tako je Andol bio k'o stvoren za njega. Sad je već mogao i gledati širom otvorenih očiju i disati kroz nos. Što se dogodilo, bilo je ne jedno, već na stostruku potenciju postavljeno pitanje, nesnošljivo je i resko odzvanjalo prostorom njegove sobe. Potencija – to je moć? Više nije 51


disao na usta. Pokrio se poplunom po glavi u nadi spokoja i načuo nedozvoljene udarce iz pravca kuhinje. Helena je bila prva asocijacija. Ali ne, ipak ne, nije bila Helena. Upravo se sjetio. Zvala se Romnia. Morao je, sjetio se imena koje se čudno izgovaralo: Romnia, Romnia, Romnia… Razočaran u svijet misli koje ne postoje nigdje osim u nama, počeo je razmišljati o svijetu oko nas. Prisjećanje: Tako je jučer u teško poslijepodne, netom rastavši se od Tomeka, nastavljao tupavim hodom do stana. Pekarnica je bila još vidljiva točka, a crna mačka je još uvijek kričala na njega. Onda je pao – na nju. Ili ona na njega, ne sjeća se više. Nije se odmah predstavila – naravno ne sjeća se svega. Nosila je plavi kaput od štofa. Uostalom, previše ga je boljelo prisilno prisjećanje. Ipak, dovoljno se bilo prisjetiti birtije, nedaleko od njegovog stana, u koju nikad prije nije ušao. Upravo je tamo zajedno s njom ispijao duple votke, jednu za drugom. Glumio je jer je mogao. Nesvjesno je glumio. Važne su misli ostavljene kod bake, a par se preostalih prilijepilo za parket poznatog gradskog kafića gdje se našao s Tomekom. Tužan i ne shvaćajući kako, vraćao se plitkim mislima. Plitkim mislima pred njom je mogao glumiti kauboja ili intelektualca, mogao je biti gangster, čak i otpadnik, mogao je biti Talijan; mogao je… a, kako mu nije bilo svejedno što će od svega toga izabrati, odlučio je glumiti oronulog zavodnika. To joj je pasalo. Ona ionako nije imala para, a nekako se trebala napiti. Bio je utorak i to joj je bio i više nego dovoljan razlog, razlog joj nikada nije bio potreban. Pravila se važna. Poslije deset votki im je bilo svejedno, paučina se neometano cijedila na glave; i dalje se pravila važna. Poslije četvrte votke je postala neizdržljivo seksipilna. (Bila je seksipilna već poslije treće duple!) O, kako joj je pasala! A njemu je pasala njezina kvazi-filozofija, koja je svakako bila gluplja od njegovih plitkih misli. Dobro su se slagali. Sjetio se, držali su se 52


za ruke, samo se ne može sjetiti u kojem trenutku. Stalno su se samo smijali, glasno i neukusno, s puno žara. Nije ih bilo sram. Njoj je stvarno bilo potrebno da je netko razumije. Pričala je iz unutrašnje potrebe. Mislila je puno toga najboljeg o sebi. Ono što nije bilo tako dobro, grubo je stilizirala. Ponos joj je frcao iz grudi. Ego u čašici, mislio je. Njezina uska usta pomogla su mu odvratiti pažnju od nasnimljenih narodnjaka koji su napadali željnu tišinu. Ponosna, a uska usta, mislio je konfuzno. Stopala su mu se naglo zagrijala, a priča o studiju koji joj ide na živce i roditeljima koji je mole toga kraju, bila je tome uzrok. I dalje se prisjećao minulog događaja pa se sjetio, volio je sve što i ona. Ljudska je pomisao o studentici bila utješna – htio ju je svim srcem. Pa kad bi se i opirao nekim njezinim zaključcima naprečac, to je bilo sasvim slučajno. Željan i pijan, mislio je, i mislio. Prisjećao se, stalno je morao odlaziti na WC. To je znalo poremetiti uzbudljivu igru napetosti. No, znali su poslije par puta kako preskočiti prisilne odsutnosti. Kao novokomponirana narodna glazba, isto tako su i izvanjska automobilska svjetla presijecala njihov pijani kontinuum: mrlje umjetne svjetlosti. One su prodirale kroz staklo velikih prozora, na rubovima kojih su bile svezane žute zavjese od plastična konca. Mrzio ih je. I mrlje. Ali, ni mrlje ni pjesma, ni gadna prostorija ni paučina, ni zavjese, ništa ih više nije moglo otrijezniti. Smijali su se i gledali, na način da se ne vide. Ponekad bi uspio primijetiti snagu koja je izvirala iz njezina lica. Bila je bitna, a držala se ljepše od toga. Nije bila ljepotica, sličila je ženama odgojenim na kamenjaru. Najviše su ga od svega radovale njezine grudi, pa je pred samo zatvaranje birtije još jedino uspijevao pijano nabijati nos u ponosne mase. Bombastično htijenje! Doveo ju je doma. Nije palio svjetla. Brzo joj je gurnuo ruku ispod suknje koju si je sama sašila. (I kaput si je sama sašila!) Prepoznao je rub gaćica pa je našao put k izvoru topline. Dugo je taktilno uživao njenu vlažnost. To ga je malo smirilo. Izdisala je ugodu, njemu po licu. 53


U tom bi trenutku polizao takvu, ali reflektiranu ugodu – skroz napetih mišića – i imao bi osjećaj rasta. Gledao ju je pohotnim očima i zaboravljao na dan koji ga je duboko potresao. Bila je dobro građena i imala je masnu kožu, mirisala je na kuhinju finog restorana; šaptala je iskusno. Htio se raspuknuti! Vrhom jezika je dražila živčani sustav njegove ušne resice. Prstima, nesigurno ga je pritiskala po leđima. Ukočen je rastao u visine, tako su glasno disali. Laganim pokretima došla je do ruba hlača i zatim povukla vestu koja joj je smetala, preko glave i ruku. On je njoj lagano otkopčavao gumbe košulje s cvjetnim uzorkom, vjerojatno kupljene na Hreliću. Sve se dešavalo usporedno. Znojila se onom brzinom i intenzitetom koji je njemu najviše odgovarao. Igrala se njegovom opreznošću. Tada su oboje popustili: slina se razvlačila po njihovim golim tijelima, miris Rima uvukao se u podsvjesno i gužvali su posteljinu. Već su prije došli do kreveta. Sigurno i jako, stvarao je ne prebrz ritam požude. Dugo se nisu obazirali na bol. Bio je pun mjesec; ugodno je disala. Nakraju su se odvojili kao rascijepana cjepanica. Ispustio je toplinu svoje unutrašnjosti iz usta njoj po vratu. Nakon prisjećanja: S poplunom preko glave, mogao je osjetiti miris njezine unutrašnje vlažnosti, previše strašljiv. Romnia je bila djevojka od dvadeset i tri godine koja je nerazumno razmišljala je li dovoljno zrela za njega. On je uviđao pravu istinu. Negdje duboko u sebi znala je i ona… Kuhala je crni čaj. Zato je mirisalo studentski. Poslije se gola kretala po njegovoj sobi s velikom šalicom iz koje je virila papirnata etiketa stranog proizvođača. Hladan Andol iz frižidera počeo je djelovati. Više ga nije boljela glava, a jedno drugome nisu uputili niti jednu riječ. Njihala je glavom u ritmu pjesme Keeps On A 'Rainin', jer je uspjela akustično pokrenuti album Billie Holiday koji se nalazio u liniji pokraj radnog stola. Njišući glavom kao na 54


laganom vjetru, bez pažnje je prelistavala Zaratustru. Na stolu je nedostajalo šuškave gužve otkako je Tomeku predao rukopis. Kad se od nabačenog sadržaja na stolu oduzela gužva, ostalo je Tako je govorio Zaratustra, s plavim koricama. Primijetila ju je. Začuđena, okrenula se prvo prema njemu pa prema plavoj knjizi da bi se ponovno okrenula prema njemu i malo u stranu, pa opet prema njemu i nakraju se nasmijala. Uzela ju je u ruke i glupavo prelistala. Razmišlja o meni, a ne o knjizi, mislio je. – Nikada je nisam pročitala – važno je izgovorila. – Mrzila sam takvu lektiru. – I ja – slagao je. – Pa zašto onda čitaš ta sranja? Nisi normalan! – Volim životinje – odgovorio je. I Zaratustra je volio životinje. – Stvarno nisi normalan. – A što ti čitaš, ljubiće? – Grozan si, naravno da ne. – Voliš poeziju? – Da, bosansku. – Bosansku? – to ga je nasmijalo. – Obožavam Bosance. – Bosance? Pa što onda radiš ovdje sa mnom? – Ne znam. – To ti smeta? – Ne. – Kako ne? – Svejedno mi je. Pa i ti si nekakav umjetnik, što ne? – Ja sam umjetnik? – nasmijao se. – Ma ti si budala! Bila mu je okrenuta leđima. Golo je tijelo ogrnula poplunom kojim se pokrivao preko glave. Stajala je pored stola, a poplun je padao na pod gladeći zraku sunca. On je ležao gol i gledao u njezin vrat. – Okreni se, želim te vidjeti. 55


Zbog te je rečenice djelovao ljudski, kao čovjek. Prepoznala je ljudsku toplinu i neizvjesnost pa se okrenula i nasmijala. – Već dugo to nisi radila, zar ne? – nije ju htio povrijediti, muški ju je pitao. – Ne budi bezobrazan! – Samo sam znatiželjan. – Jesam – izrekavši to ponovno mu je okrenula leđa. – Dođi! – Neću, osjećam se jadno, kao da sam mrtva. – Uzela si mi poplun, hladno mi je. Dođi! Dodaj mi moj poplun. Brzo se obukla. Nije se istuširala kao što je očekivao naviknut na Helenino ponašanje. Odložila je šalicu i slegnula ramenima. Ostalo je još malo čaja za popiti. – Žao mi je. Očito nismo stvoreni jedno za drugo – rekla je, i brzo poslije nestala. Kada je zalupila vratima, u istom je trenutku osjetio hladan povjetarac koji se srušio u toplini stana, kao da je čekao cijelu noć prilijepljen na vratima. Hladan se povjetarac kao čovjekolika kocka leda razletio na tisuće sitnih komada udarivši bolno o tvrdu postojanost topline iz stana. To je bila oslobađajuća mogućnost postojanja, taj udarac; a vani je bilo još uvijek sve smrznuto. Nije mislila loše o njemu. Bilo je jasno koliko je se dojmio. Htjela je još ostati i trebala je… još je uvijek bila zamamna. Ujutro je izgledala i kao da nešto taji. Mislio je, morala je pobjeći, tajna bi skoro bila razotkrivena – ostala bi otuđevina. Tad se jasno prisjetio mjesta gdje su se držali za ruke. To mu je godilo više nego je smjelo. Odjednom mu je bilo žao. Žalošćenje poslije izgubljene prilike ulazilo je sa svjetlom izvana, a X-ova je soba pritom nestala zbog preobražajnog praska i raspršila se u nesretno. Prespavao je cijeli dan i kad se probudio mogao je vidjeti preostalu zraku sunca koja se mrsila na tepihu. I ovu se noć spremala prespavati u njegovoj sobi. Priželjkivao je bilo koji nadrealizam; dobio je realizam. 56


U predvečerje istog dana svanula je preduga vječnost maloprije prošlog popodneva. Još je uvijek bila tek srijeda. Morao je proći još jedan dan do petka. Čula su se djeca: vozila su se na svojim novim romobilima, a jedno je dijete upravo palo na živicu sa strane. Njima nije smetala zima! Sigurno će nastati krasta, mislio je X. Glava ga više nije boljela. Večer je mirno prolazila, a dok bi gledao kroz prozor vrijeme bi u trakama svjetlosti ostavljalo trag za sobom. Potom je ugledao i trag krvi na pločniku. Gadna se mrlja pored krvi uvila u sebe i nestala. Krv se pokrila ledom. Udahnuo je hladan zrak te pogledao u nebo. Uskoro će se moći vidjeti zvijezde, pomislio je s olakšanjem. Odmaknuo se od prozora i odlučio samo mirno ležati. Prozor je ostao otvoren. To mu je jako godilo. Ponovno je počeo disati. Puna pluća kisika otapala su se s krajobrazom u kadru iza prozora. Poput mrtvaca je uživao večernji rekvijem s prisjećanjem na stari film kojemu se nije mogao sjetiti imena. Sve se doimalo poput izgubljene priče skrivene u tmini začarane metafore. Duboko je udisao miris istine. Nudila se strukturom koju je mogao nacrtati, samo da je htio. U mislima je pisao pjesmu i poput mrtvaca mu je bilo jasno da više ne robuje plitkim mislima. Hvala ti Romnia, rekao je u sebi. A te su misli odzvanjale stravično i više ih nije mogao spriječiti. Vani je potom dugo bojala istina. Sve se činilo statičnim. Dinamika se povukla pred igrom mača metafizičkih besmrtnika – i besramnici su zanijemjeli. Grad je plesao kao što tiho glumi glasno. Prostor i vrijeme su postali poezija koja se dala pročitati poput grafita na zidu. Nije samo X bio taj koji je zaslužan za povrat duboke misli, sve je oko njega moralo to htjeti. Oblaci su se kovitlali u spirali bez tona; mrtvi su nijemo zijevali bez nade, nisu ništa radili; živi su plakali, ne uvijek vidljivo. Romnia je plakala vidljivo. Baka je uvijek bila bar malo uplakana. Tomek je spavao. Helena je zaboravljena. Polagano je postajala jasna sva nemogućnost zbog Usuda. 57


Noć je sporo dolazila s pozicije dana. Zvijezde su već dugo bojale po nebu, a taj se nebeski sjaj rušio upravo njemu pod prozor. I vrijeme se spuštalo s primjetnih obzorja prema mjestu ispred njegova prozora – i svaka se moć urušavala u istu točku teške blizine. Postalo je smisleno, ponovno je oživio. Mogao je misliti poeziju i mogao je osvještavati plimu zbilje, mogao je puno toga kao i prije susreta s Tomekom, a možda i više, bio je cjelovit. Ali, jedno mu ipak nije bilo jasno. Nije mu bilo jasno da bez riječi može misliti svijest i zašto odjedanput misao postaje jedna, a sva se stvarnost ponaša kao da je u njoj. Ta se misao borila sa stvarnošću – rat ni sa čim izazvan! X je ostao nepokretno ležati sve do trenutka u kojem se nije čulo nijedno dijete i dok se nisu zagasila sva svjetla iz ulice – ležao je i dalje mamuran. Cvrčci nisu cvrčali jer nije bilo ljeto, bila je zima. To ga je podsjetilo na sve ono što je zaboravio. Zaboravio je Tomeku spomenuti sastavljenu kompoziciju od četiri dijela, jer je na taj način osmislio formu svoje prve zbirke poezije. Htio se sada pojesti zbog toga, dizajner je trebao znati o njegovim namjerama o izgledu knjižice. X je htio učiniti vidljivim sva četiri dijela. Zato je to, mislio je, jer na svijetu postoje samo četiri godišnja doba. Usporedo s tim, osjećao je i nevažnost pridanu takvoj novonadoišloj misli. Shvatio je da je ipak možda malo preuranjeno razmišljati o izgledu knjižice dok Tomekov šef ne pristane tiskati zbirku. Ali, to ga i nije naročito zabrinjavalo jer je sada u jednom trenutku mogao misliti sto stvari odjednom. I o svojoj zbirci pjesama, i o Romniji, i o baki, i o svojoj prošloj predstavi, a mogao je i zamišljati trenutak u kojem se izdavač divi njegovim pjesmama – i sve to ujedno. Lebdio je iznad vlastitog kreveta. Ludilo koje je osjećao bilo je dobrodošlo. Upijao je sve stvari istodobno. Nije zatvarao put mislima niti ih je sistematizirao. Zapravo ga je po prvi put bilo baš briga pa se počelo dešavati sve ono što nedostaje ljudima – sudbonosno ispunjenje. Sudbina se ukaže na trenutak pa u istom već nestane. 58


Voli Bosance, pomislio je. Želi biti drukčija od drugih. Sigurno sve njene prijateljice vole biti originalne, mislio je. Zanose se glupostima. Tipično za ljude. A Helena? Zašto sam je zaboravio, pitao se. Romnia nije bila ni po čemu slična Heleni. Helena je bila profinjena, nježna, bijela, ali više ju nije volio. Pomislio je, bio sam bezobrazan prema Romnii. S Helenom nikada nisam bio neugodan, razmislio je, zato što smo se voljeli. Ljubav koja pripada ljudima, mislio je, ne pripada meni. To je nesigurna ljubav kao i sve ljudsko. Ljudi: nesigurnost! Hladan i ljut povjetarac zatvorio je krilo prozora. To ga je upozoravalo na opasnost svojevoljnog iskorištavanja univerzalne snage u korist hranjenja nečega tako ništavnog kao što je bio njegov ego. Isto ga je ponovno bacilo nazad na krevet. Pao je lagano. Nije udario svom snagom jer to sad može. Može kontrolirati misli i usmjeravati ih tako da se stvarnost stvara po njegovom nahođenju. No ipak, bio je daleko od toga što je umislio biti. Bog nije bio. Zapravo, ni samome mu nije bilo jasno zašto je htio doseći snagu Boga kad u njega nije vjerovao. Barem ne u onoga o kojem su mu pričali oni koji idu u crkvu. Ali u misao, hm? Vjerovao je u nju, čistu i prozirnu. Osjetio je i da ona vjeruje u njega. Možda je to u tom trenutku prvi put tako jako osjetio. Sada, čim bi se nešto pitao, mogao bi, čak i prije nego bi se pojavilo pitanje, dobiti odgovor. Još uvijek mamuran, osnažen vjerom u misao kao i vjerom u sebe, mirno je uranjao u san, namjerno želeći tako. Još je malo mislio o Romnii. Po sto puta je izgovarao njeno ime, gotovo meditativno, i nije ga mogao dokučiti. Još je samo pomislio, stvarno čudno ime, i zaspao. Noć je bodrila X-ov san, a on nije mogao sanjati ono što mu se dogodilo, kao ni što će mu se tek dogoditi. On je morao sanjati ono što ne zna. Samo tako je mogao zapravo sanjati – san kao kovitlac boja i praznina. Udisao je vlagu divljine i još nepoznate džungle. Isprepleteni su se snopovi snova kao povijest okretali 59


zamamno u bubnju dana i noći. Cvrčci su nedostajali, ali ne i zujanje komaraca. Miris nepoznatog se lagano uvlačio u konac kojim je bio istkan dremljiv jastuk. Ipak je nešto bilo izostavljeno, nešto veliko. Svejedno, svanuo je četvrtak.

60


A. d. U snu je razmišljao o razlozima zašto je baka vidjela P kao petak i vrata kraj P. Spremno će ući u nešto novo, to je držao kao objašnjenje. Posve nov, bistar, snivajući – mislio je u snu presamouvjereno. Bubanj koji razbacuje povijest poput dana i noći u kovitlac, otvarao se u sferi oniričnog, a X je pak mislio kako se vinuo nad svim skrivenim pa ga to nije posebno impresioniralo. Zbog svega što se dogodilo imao je pravo tako misliti. Ali, njegova ga samouvjerenost neće još dugo ohrabrivati. To će uvidjeti onog trenutka kad ga pogodi stvarnost neopranog suđa i prljave peći, neka druga zbilja – možda prava, a možda i ne. Znalo je zaudarati. Ipak, nije ga bilo briga. Ali znao je da ako to želi, može ga postati baš briga. Više se zamarao sam sa sobom nego sa smrdljivim isječkom kuhinjske zbilje. Ravnopravno se razdanilo po svim kutovima unutrašnjosti. Svaki je djelić stana udisao novi dan, i mržnju mnogih spram zime. Konfuzno se okretao bubanj povijesti: dan i noć. Sada ga je to pomalo živciralo. I neoprano će suđe, ostavljeno dugo po strani, uvijek živcirati. Naravno, X ipak nije bio nemoćan. Bio je više od toga jer se kupao u nekom novom životnom toku, mislio je drugačije – možda manje nego prije kao čovjek. Možda je čak uspio da ne robuje bezbrižnoj misli, a svejedno da ustraje otuđen od ljudi? Ali bez obzira je li uspio ili nije, manje je mislio kao čovjek. To je 61


sigurno. Tada je čak u jednom trenutku sna shvatio da nikada, zapravo, niti nije osjećao ono bitno čovjeka. U životu se nikada nije razbolio, nikada nije bio u bolnici, nikada nije volio jesti jagode ili ananas, nikada mu nije bilo stalo do društvenih statusa, nije se veselio dobrim prilikama, nije niti s prijateljima do dugo u noć volio razglabati o mutnim poslovima svojih poznanika, nije volio turističke planove... ipak, naučio je kako se piju kava i čaj, polagano s uživanjem. Naučio je također biti pristojan i znao se igrati dopadljivom osebujnošću koja se cijenila kao odlika posebnog. Zapravo, štošta je znao ljudskoga, mislio i sanjao. Probudio se naspavan. X: prestajao je biti čovjekom, i, ujedno, još je uvijek mislio pretežito kao čovjek. Obukao se u istu odjeću od prekjučer. U četvrtak, bez čarapa, nataknuo je šlape namjeravajući popiti kavu. Letimičnim pogledom kroz kuhinjski prozor mogao se posvjedočiti u još uvijek prisutnu hladnoću izvana. Iako je prozor bio zatvoren, zavjesa se njihala zbog propuha. To opazivši, prepustio se plesu vjetra i bijele tanke tkanine koja je viseći s uske niše lepršala svečana i obuzeta životom. Divio se veličanstvenom prizoru i prepustio mu se na trenutak. Ipak, pitanje za pitanjem postavljalo se u obojenu nepovrat pa se omeo. Zato niti ne čudi što je onda zaboravio pristaviti džezvu za kavu. Trebalo se sabrati. Uto je shvatio i koliko ga jako boli mjehur. Trebao se već odavna i pomokriti. Za ne izdržati. Trpio je cijelu noć. Dugo se već nije pomokrio, zapravo, cijelo jučerašnje poslijepodne i cijelu noć. S obzirom na veliku količinu alkohola pa vode, bilo je podosta tekuće nakupine koju je trebalo izbaciti iz organizma, jer svatko je žedan ujutro poslije pijanstva, i jutrom poslije. Zavjesa se umirila, a on se svejedno nije sjetio da je u kuhinji ne bi li si skuhao kavu. O tome nije mogao misliti u trenutku kada mu je mjehur bio upaljen. Samo je iščekivao snažan nalet, trenutak u kojem više neće moći izdržati. Nekima bi to bilo čak prebolno i za pomisliti, ali X je htio trpjeti. Kako se mjehur 62


napuni mokraćom, isto se i um napuni istinom ili lažima, pomislio je. Ta ga je misao iznenadila. Ni sam nije znao zašto, ali predao joj se, u istom trenutku. Htio je doznati može li pobijediti nepoznato. Kao što samo oni malobrojni trpe istinu, pokušao je on sada na isti način trpjeti urin – htio je isto učiniti ne obazirući se na bolove. Trebalo se opirati toj želji za oslobođenjem, jer, istina se ne smije izgubiti. Jednom dobivena, pa oblikovana više puta u istu smislenu povijest, istina bi se morala njegovati i čuvati kao oko u glavi. Nikako je ne bi trebalo ispustiti u naletu glupe želje za oslobađanjem. Smijao se. Zavjesa je ponovno podivljala. Otvarale su se mogućnosti. Nije trebao teško misliti te je ionako mogao misliti samo o jednom: dokada će izdržati? Dugo je trpio škakljivu bol punog mjehura – jedinu istinu u tom trenutku. Ujedno se nadljudski igrao s osjećajem izdržljivosti. Ali, znao je da se ne smije previše igrati, jer da bi ga sekunda više mogla stajati gubljenja svijesti. Očito još uvijek nije znao pronaći pravu granicu. Tako je pred prevelikim bolom koji je uzrokovao upaljeni mjehur posrnuo i pao u mali trans. Osvijestio se na jedan drugi način. U onoj sekundi zbog koje je pao u trans, istina mu se poklonila kao što se podanik poklanja pred svojim kraljem i učinila stvarnom poput pobješnjele mokraće. Naravno, on je takav nije mogao dokraja rasvijetliti. Očitovala se oko odnosa čovjek-nečovjek, ali X to nije mogao znati. On je spoznao tek dio, i već je bio uvjeren da se skroz-naskroz promijenio. Stoga je odmah, preuranjeno, postavio sam sebi pitanje, kako poslije svega ovoga? Mogao se pretvarati da je netko drugi, ali kako napraviti zalet u takvo pretvaranje? Morao je dobro, vrlo dobro razmisliti o svemu tome, o svojoj preobrazbi koju je sve više osvještavao, i zato više nije mogao izdržati niti jedan suvišan trenutak. Napokon se osvijestio i pomokrio, u ekstazi, te oprao ruke. Ostao je stajati kraj WC-školjke, ovaj put s lakoćom opstojanja. Učinilo mu se da osjećaj lakoće koji ga je preplavio nakon što se na63


pokon pomokrio traje vječnost. Tada mu je tupi šum u glavi počeo odavati postojanje novih živućih misli, slobodnih od vanjske prisile. Ali taj mir nije dugo trajao. Potom su se počeli pojavljivati i razni drugi zvukovi: šum frižidera, potiho upaljen radio, zalutali zvuk traktora, izgubljena magla avionskog bijelog traga, miris zime i kapi iz kuhinjske pipe. Puštajući vodu isprao je zadnje tragove istine. Još je jednom zalio tragove mokraći jakog mirisa koji je pekao za oči. Mokraća je zaudarala kao poslije šparoga. Snažno je osvijestio lagodan osjećaj slobode nakon bolnog izdržavanja mokraće, kao da se htio rastati od uživanja takve lagodnosti, i u znak toga za trenutak ništa nije htio shvaćati ozbiljno. Svakoj bi se novoj misli nasmijao. Prasnuo je u smijeh. Prestavši, uozbiljio se. Tjelesna lagodnost je nestala, lagano, baš kako i biva poslije svake tjelesne ekstaze. Ostala je praznina neuravnoteženih otkucaja srca. I šum u ušima. Naravno, još uvijek se sve ticalo misli. Mislio je o mislima i one o njemu. Na kraju se zapleo u neraspletivo klupko misli pa ga je već sama ta riječ 'misao' ubijala. Zbog misli koju je stekao pred prizorom poklonjene istine, postao je strogom izvjesnošću još sigurniji u sebe. Bilo mu je jasno da je to bio znak da je postao netko drugi. Ali, osjećao je i da preobrazba još uvijek nije završila. Trebalo je zaista dobro o svemu razmisliti. Bit odnosa čovjek-nečovjek sve mu je više izmicala. Ono malo od nje što je ostalo osjećao je tako što je uviđao da nije imao sigurnost koja je pripadala čovjeku, a da se ipak, na čudan način, osjećao sigurnim. Zato se počeo ispitivati ne pomišljajući odgovore. Prije svega, nametala su se pitanja o onome što ga pritišće: koja realnost ako je neprestano niječe, koja nutrina ako s njom već odavno ratuje, koja Helena ako je odavna zaboravljenost, i, hm… koja misao? …E, zadnje je… već bilo pitanje na koje je tražio odgovor. – Tko si ti? – pitao je svoju misao. – ? – čulo se u zraku. 64


– Misao, zar ne? Ti si misao, mislio je i stao oblikovati drugim mislima istu misao do njene izvornosti. U njoj samoj – više se nije nasmijavao nego je mislio – skrivena je tajna, očita ali besmislena. Htio je oblikovati svaku misao sve dok ne naiđe na istinu, bila ona porazna ili ne. Više se nije šalio. Težio je istinitom polazištu. Temelju bez dna. Zato je dugo i neumorno oblikovao, svaku misao do njezina raspadanja. Oblikovanje se činilo napornim jer što je više oblikovao to je dublje i sam propadao. Savladavala ga je ujedno i nekakva opčinjena izmaglica nestvarnog umora. A gore na nebu Tišina se pojavljivala u snazi univerzuma kao čista energija. Ipak je nije dosezao. I dalje je samo mislio. Misleći, okupirao se smislom. Misao poslije misli, davile su vječnost. Ljudskost se koprcala u njegovom umu i proizvodila te misli. Shvaćao je, ljudskost je smisao koji su mu misli nametale. Tišina je predstavljala nešto više od samog bitka. – Tko si ti? Ti si misao zar ne? Drugim je mislima osjećao tu jednu koju je oblikovao. Ta bi se potom izgubila, preslikala bi se u neku drugu, pa bi tad oblikovao tu drugu, opet nekim drugim mislima. Sve je to bila njihova igra. Boljelo ga je biti čovjekom. Ljudska nesigurnost izvirala je iz igara koje grade misli. Nesigurnost bi se jače nazirala kad bi trenutak, u kojem su bile uronjene neke druge misli, postajao izražajniji kao pretpostavljen sljedećem trenutku misaonog kontinuuma. Ali tada, u jednom trenutku, osjetio je i da se ljudska misao u njemu uplašila predosjećaja Tišine. Tad je prvi put osjetio i jaz između sebe i misli, sebe i disanja. Oblikovanje misli do ništavila, nije se zaustavljalo – on to sada više ne bi mogao dopustiti. Uvijek bi jednoj misli bilo neugodno jer su je ostale razgolitile, a istovremeno bi i njemu bilo jednako neugodno. Radilo se o ljudskoj razgolićenosti. Radilo se o ljudskoj neugodnosti. A kada je i nju prebolio, prestao je imati ljudsku dušu. Postajao je čista misao. Misao lišena ljudske duše. Ljudska duša: možda zaborav?! Novi je X 65


mogao predosjetiti trenutak Tišine, istovjetnost, svijet snažniji od ljudske misli. Tako je nekako započelo odvajanje X-a od X-a. Jedan je X bio čovjek (još je uvijek mislio kao čovjek), još uvijek samo čovjek, a drugi se tek nazirao i trebao se odvojiti, odlijepiti od prvoga. Boljelo je biti čovjek. Zapravo se radilo o istim mislima – i X kao čovjek i X kao ne-čovjek su bili iste misli, ili ista misao – ali odlijepljeni X nije proistjecao iz izvora ljudskosti, nije imao ljudsku dušu. Jer, nijedna ljudska misao njemu više nije bila bitna. Tako se oblikovanjem gubila važnost ljudskoga od prije. To što je prije bio netko, to što je bio X, ništa nije značilo. Ali značilo je Xu od prije. Sad se ta razlika razjasnila. Misli su utihnule. Počeo je najvažniji preobražaj! X: dobar osjećaj! X se najednom tako dobro osjećao da je ponovno morao na WC. To bi se događalo, ali rijetko kad po danu. Po noći, to mu se događalo samo po noći, redovito. Mrzio je taj jadan trenutak bespomoćnosti. Mrkli mrak, u polusnu, a morao bi se ustati iz postelje na WC, samo zato jer je u mokraćnom kanalu ostala poslije mokrenja pred spavanje poneka kap koju je također trebalo istresti, a koja se tada nije dala. To je ubitačan, čovječji trenutak – postojanje kakvog samo čovjek poznaje. Sad ga je prvi put doživio i po danu, ujutro u četvrtak. Ili nije sve dokraja maloprije istresao, ili je mjehur bio prepun pa se nije sve moglo isprazniti u jednom naletu? Stvarnost se činila smiješnom na taj način očitovana. Ponovno se našao nad WC školjkom. Smijao se. Nije se pomokrio u mlazu dugom kao prije nekoliko minuta. Iscurila je tek nekolicina debelih kapi u dužim intervalima. Nakon toga se umirio. Sasvim smireno je oprao ruke, ne pogledavši se u zrcalo iznad umivaonika. Ručnik u koji je brisao ruke užgao se od ustajalosti. Zatim je prešao u kuhinju i tamo sjeo. Nije skuhao kavu. Da nije bilo apsurda koji se nametao mokrenjem, pomislio je, možda bi i mogao dokučiti preobražaj. Stare misli: ne novi X. 66


Novi X:?. Novi se X stalno pozivao na Tišinu. Međutim, njegove nove misli još uvijek nisu poznavale Tišinu. Njegove stare misli, pak, poznavale su običnu tišinu. Ta je tišina bila ništa drugo do tereta. Ipak, unutrašnje uši koje je novi X počeo osjećati, naučene su slušati Tišinu, pa su ga sasvim tiho vodile… snagom univerzuma. Isto je tako mogao i novim unutrašnjim očima gledati u značenja boja apstrakcije. Uživao je. Sama je misao, oblikovana u ništa posebno, ležala usred toga. – Tko si ti? – pitao je. – Ti si misao, zar ne? –? – čulo se u zraku. Kojim se mislima pitao o središnjoj misli imalo je sasvim usputno značenje. Oblikovanje bez cilja i bez svrsishodnog pomaka trebalo je rasvijetliti put. A ipak je to bilo bezbrižno lutanje za točkom beskraja, i samo to! Bezbrižnost je bila ta koja je lagano ubijala ljudski smisao: bezbrižna misao na kraju ga je spasila. Cilj je bila nebitnost, plava nebitnost. Ali, uskoro se osvjetlala plava i crvena i žuta i zelena misao i... samo ne i bitna misao. Uzalud je oblikovao, shvaćao je da mislima neće dosegnuti beskraj Tišine. Ustao se sa stolca i oprao zube. U zrcalu, masnom otprije, ugledao je vlastit odraz – bljedolika pojavnost. Volja više nije imala odlučujuću ulogu. Kako bi se moglo nešto htjeti što se dešavalo prije onoga što se dešava oduvijek i zauvijek? Više se nije prisiljavao činiti nešto ovo, sve se dešavalo samo od sebe. Uto mu je iz oka počela izvirati nemoć koje se uplašio pa je priljubio glavu još bliže zrcalu. Bio mu je toliko blizu da je dišući kroz nos zamaglio čitav odraz. Otkinuo je komad WC papira i obrisao izmaglicu. Ljudska nemoć je izvirala iz oka poput suze. Pao je na pod. Ipak je lagano lupio glavom. Nije krvario i nije se onesvijestio. Promatrao je hladnoću, koju je za sobom ostavila Romnia zalupivši strogo vratima, i vidio, brzo se povukla u zidove kao da se uplašila nemogućnog. Stara hladnoća je nevidljivo drhtala, a misao se ponovno javljala. 67


– A to, to stvaranje više nisi ti? – dršćući je pitao. Mislio je kaotično o svemu. Zavaravao se sada svakakvim mislima proizlazećim iz zidova kupaonice. – Nisi, zar ne? – pitao se znajući odgovor unaprijed. – Zbog čega nastane zima? – Dođe jedan pa drugi oblak – kazivala mu je jedna od misli što je upravo izlazila iz zida – nanoseći sivu i oborine. Sunce ozebe! Mi se uplašimo, uvučemo u sebe, zatvorimo se u kuće i, pospremimo bitan glagol u postelju na par mjeseci, prestanemo budno živjeti. Ponedjeljak je ponedjeljak, utorak je utorak… danas je četvrtak, jutro je, zima, Zemlja, Sunčev sistem, svemir… čovjek! – misli su govorile, a on je samo i dalje ležao na hladnom podu kupaonice. Vrijeme je brzo prolazilo. Satima je ležao. Kakva se misao oblikovala, to nije bitno. U što se misao oblikovala, to isto nije bilo bitno. Tišina je nedostajala zbog svrhe neke od misli. Još je uvijek htio misliti kao čovjek. Stari se X nije predavao. Njegovo je htijenje upropaštavalo sve magično tog trenutka. Gola istina – posjedovanje htijenja ili da ima neka volja – smijala se izgubljenoj magiji bez prestanka. Nije mogao tek tako utonuti u Tišinu. Plava se misao ponovno javljala i počinjala jako dosađivati. I žuta i zelena, crvena i ljubičasta. Za početak je pokušao ravnodušno nešto htjeti, ali ravnodušno, ne prostodušno, i to je bio dobar početak. Usmjeriti se prema izvoru događanja, i to je bilo potrebno. Jedino je tako uspio postignuti započinjanje neprekidnog preobražaja, a zapravo se igrao. To što je htio kontrolirati pomutnju u glavi značilo je htjeti posjedovati nešto. Morao je posjedovati sve misli kako bi ih mogao kontrolirati. Nije htio razotkriti, već posjedovati! Vođen mišlju moći htio je posjedovati: nešto, to, bilo što, nešto prije nego otkrije što je to. Igrao se i smijao, pa bi se brzo uozbiljio i zatim se ponovno smijao. Objašnjena mu je bit plitke misli: uvijek ispoljavati svoje ja, stalno nametati svoj ego kao ono prvo i osnovno, 68


hvaliti se posjedovanjem. Zbog šarenih misli htio se nakinđuriti nepostojanim vlasništvom. Htio je biti čovjek – onaj koji posjeduje. Ali drsko, ne zaista. Jedino čovjek poznaje razliku između duboke i plitke misli, jer ih vrednuje: plitka misao uzgaja ego, dok se duboka misao time ne zamara. I tako, kao da je shvatio ljudsku bit. I skoro je cijeli dan prošao, a on je i dalje ležao na hladnom podu u skučenoj kupaonici. Padao je snijeg. Okrenuo se prema prozorčiću koji je stajao u kupaonici i pogledao prema nebu. Padala je kiša. Živica je zeleno provocirala. Iz neba se slijevalo dvojno jedinstvo: i snijeg i kiša. Odjednom je sve postalo laž. Misliti da nešto posjeduje mogao je samo poslije snažne volje za hvaljenjem sebe sama. Bio je to ponos svojstven čovjeku: ljudski ponos. Svaki je posjed znan, inače bi djelovao previše ukradenim. Dugo je ležao na podu kupaonice razmišljajući o svemu, tako dugo da su ga zaboljela leđa. Ipak, osjećao je golemu snagu kojom bi mogao prebrisati svako ništa. No, još uvijek nije mogao biti, a ujedno i ne biti čovjek. Ni sam nije znao kako, ali već se smračilo. Pogledao je na sat i zaprepastio se. Već je prošla ponoć. Pitao se, gdje je nestalo jutro, gdje je nestao običan četvrtak, u kojem smislenom procjepu. Ležao je dugo na podu. Više nije osjećao noge. Poplavjele su od hladnoće. Htio se ustati, ali nije uspio. Morao je sačekati trenutak u kojem će preobražaj biti potpun. Ovaj put se i tijelo preobražavalo u nešto po sebi drugačije. Iako je to i dalje bilo naizgled isto tijelo, krv se hladila, boja kože je gubila prepoznatljiv sjaj. Ali ipak je još uvijek mislio kao čovjek; još uvijek je bio čovjek. Zaspao je oko dva sata poslije ponoći, a snijeg i kiša su prestali padati. Petak se činio neizvjesnim, noć se činila kratkom. Ipak, poslije kratke noći svanuo je izvjestan petak. Svi su vikali u sebi pozdrave jutru. Ponovno je ozeblo sunce uvuklo čarobnu prašinu u put kojim je hodio – ponovno iz vječnosti. To ponovno od sunca uvijek je određeno kao samorazumljivo. Ali, tog jutra nije htio na taj način doživljavati svijet, htio je biti prisutan. 69


Zaprepastio se! Bio je zapanjen svjetlošću koja je slobodno nastajala bez uvida o bitnosti slučajnog opstojanja. Previše se trudio dokazati svoju smirenost u vezi svjetskog procesa uzročnoposljedičnog. Sjetio se življenja: Helena, kazalište, baka, zbirka poezije, trgovkinja i najveći kišobran na svijetu, Romnia… Tog se dana u njegovom kazalištu pripremala premijera dugo rađene predstave. Predstavu je radio njegov kolega s kojim je u prošlosti uvijek voljno surađivao. Htio ju je pogledati te je odlučio navečer izaći, i, između ostalog, bilo mu je potrebno osjetiti zrake nesvijesti koje su lutale prostorijama kazališta. Više nije osjećao bol u nogama. Nije mu niti bilo važno što je prespavao noć na podu kupaonice. Ni na što se od toga nije obazirao. Lijepo se ustao i krenuo u kuhinju skuhati kavu. Razmišljao je o tome kako će biti lijepo ode li večeras u kazalište. Mislio je, možda će to biti posljednji put. Ni sam nije znao zašto – tako je mislio. Zaboravio je otići baki... Zazvonio je telefon. Odzvonio je samo dva puta pa se javio. U kazalištu je vladao kaos. Glavna se glumica već puna dva dana nije javila nikome od poznatih (njemu se oduvijek činila pomalo neuračunljivom). Kao da je mogao naslutiti: izdaja, izdaja!… Izdaja je dugo visjela u zraku, a oni je nisu mogli prepoznati. Bolovala je od shizofrenije, nitko nije mogao znati. Mrzila ih je! A zašto? Cijelo se vrijeme opsesivno zanosila mišlju da je svi mrze. Zbog toga im se na kraju i osvetila. Počela ih je mrziti jače nego što su oni nju. Kad je X doznao o tom slučaju, ostao je zapanjen. To ga je uznemirilo. Povezao je to sa svojim slučajem. Mada nije moglo biti jasno kakve veze ima njegov slučaj s dojavljenom tragedijom, bio je uvjeren u stanovitu toga povezanost. Shizofrenija je užasna bolest, razmišljao je nepovezano s prekidima. Sve dok na koncu zaista i nije prekinuo njihov razgovor. Na kraju razgovora nije više mogao glumiti suosjećajnost. Poklopio je bez ikakva glasa sućuti. Bio je slab. Ništa nije okusio već dva dana. Morao je nešto pojesti. Ujedno, ostao je zamišljen o tome kuda će večeras poći. Nije htio 70


odustati od kazališta, ali nakon primljene obavijesti? Dosta mu je bilo užgnjelog mirisa sobe. Žudio je za gradskim zrakom. Mislio je čak nazvati Romniu, ali brzo se predomislio. Ne zbog toga što bi to bila ludost, već iz razloga što je osjetio svojstvenu tremu ljubavničkog početnika. Dugo je gledao u istu točku kroz prozor. Odjednom se sjetio da je petak, znao je što je obećao baki. No, nije mu sada padalo napamet ići kod nje. Htio se radovati prizemnim stvarima, poput onog radovanja što na primjer proizlazi iz slavlja zbog diplome ili kad mama ispeče najfinije kolače na svijetu; kada netko nekome prizna nešto što je dugo tajio… I nije ni razmislio dobro o svemu tome, a ponovno je zazvonio telefon. Javio se bez nadanja, iako je iznutra stremio k spasenju. Bio je to isti njegov kolega: Kako je domjenak koji su isplanirali nakon premijerne predstave bio unaprijed plaćen, te se nije mogao otkazati, svi su svejedno i dalje bili pozvani i poželjni. To mu je zaboravio saopćiti. X ju je laknulo. Ponovno se osjećao slobodnim. Ni sam nije shvaćao otkuda mu najednom toliki poriv za ići nekamo. Naprosto je htio nekuda ići, više od svega. Mjesto takozvane proslave bio je restoran koji je radio u sklopu kazališta – ipak će osjetiti zraku nesvijesti koja je lutala kazalištem. Odahnuo je s odobravanjem. Sve je zvučalo gotovo nevjerojatno, a ipak se zbog nekog čudnog razloga činilo sasvim uobičajenim. Koliko ipak to sve nije bilo sasvim obično, pokazalo se iste večeri. Također, i koliko je sve bilo sasvim obično, i to se pokazalo. Ulovio je tramvaj bez problema, pa je stigao prije planiranog vremena. Iz tog je razloga morao prošetati oko trgovačkog centra nasuprot kazalištu; nije htio biti prvi. Izlozi su bliještali zbog silnih sezonskih popusta robe. Dolazilo je proljeće, a zimska se odjeća još uvijek nije rasprodala. Najviše je bilo naslova poput: rasprodaja do pedeset posto. Puno je bilo popusta i do dvadeset 71


pet posto, a u jednom je izlogu ugledao sniženje cijena i do sedamdeset pet posto. Sve je izgledalo otužno u iščekivanju nadolazećeg proljeća. Ljudi su prolazili pored izloga više se uopće ne obazirući na ponude. Malo tko je htio kupiti nešto na sniženju, kao da bi to vrijeđalo njihov ponos. A oni prosjaci koji su sjedili bosi ispred zapadnjačkih reklama nisu si to mogli priuštiti. Za njih je to i dalje bilo preskupo. To su bile glupe misli koje su ga namjerno napadale poslije jučerašnje, po njih smrtne kontemplacije. Tako se još malo šetao i okrenuo se na mjestu. Prošao je sve još jedanput, ali drugim smjerom, preko mjesta lakih ponuda i u očaju obješenih prosjaka. Napokon je prešao i široku i opasnu cestu. Sićušni policajac ga je pogledao s prezirom jer je prešao na nedozvoljenom mjestu. Nije ga kaznio. Pogled prezira je bio dovoljan, mislio je policajac, ali i X. Ulaskom u kazališni kompleks pokušao je ne osjetiti odvratnost poznatog. Naravno, nije uspio. Zidovi, stepenice, lusteri i sav namještaj – a osobito miris ambijenta – strahovito su ga određivali kao nešto što nije htio biti. Zagušena su svjetla i atmosfera koja nije uzvišena javljale bitnost funkcioniranja kakvo su trenutno zaduženi postavili. Brzo se tome prilagodio i više nije primjećivao odvratnost od poznatog. Tražio je zraku nesvjesnog koja je lutala negdje u ovim prostorijama. Gnušanje je laganim ritmom nestajalo u iščekivanu neraščlanjivost sućuti: karakteristično prvobitno stanje. Prošao je teškim hodnikom upijajući dinamiku Bolera. Čim je ušao u tzv. predvorje kazališta, osjetio je nemir zbog svega što je spopalo ovo jadno kazalište – prenaglašeno tradicijom – u ovo svjetsko, po svemu nemirno, doba krize. Na porti nije bilo nikoga već je ostala upaljena stolna svjetiljka. Prvi dio hola, teški hodnik u kojemu je pratio ritam Bolera, bio je potpuno zamračen. Tu nije razaznavao portrete glumaca čije su karijere obilježene upravo na tim “daskama”. Obješeni na mračnim zidovima koji su se zadnji put ličili prije deset godina, pokušao je dokučiti lica, ali nije mogao. Bilo je sjajno što ih je vidio već toliko puta, a opet se nije 72


mogao sjetiti redoslijeda po kojem su bili posloženi. Poput drvoreda. Poslije se uvukao u kratak nastavak tog hodnika koji je vodio prema crvenom izvoru svjetla: crveni dim kao magla. Pokušao je što brže proći divlji hodnik ostavljen u strahotnoj samoći boemskog sjaja. (Nije li i on bio jedan od tih boema?) Upao je prenaglašeno u zadimljen prostor gdje je domar isprobavao svjetlinu crvene boje novog reflektora. X se nije zbunio, prošao je pored i mirno ga pozdravio. Domar je klimnuo glavom i ukočio se kao da je radio nešto nedozvoljeno. Odlazio je, a ovaj se još uvijek držao ukipljeno, kao lopov uhvaćen na djelu. Nije shvaćao zašto, ali nije ni bilo bitno, a i mogao je već razaznati ljudske glasove i smjer iz kojeg su dopirali pa se nasmijao i otišao iz te velike polukružne dvorane koja predstavlja predvorje. Domar se u brzini otkočio. U odijeljenom dijelu kazališnog kompleksa koji je tužno podsjećao na neiskorištenost, nalazio se prostor zvan Podrum. Predstavljao je restoran u sklopu kazališta. Bio je to pravi restoran. Imao je svojeg vlasnika koji je uredno plaćao iznajmljeno mjesto kazališnim vlastima. Zvali su ga Gazda, a tako su se šalili i na račun ravnatelja. Smisao tog restorana zapravo se poistovjetio s formom lokalne menze. I to onda kad bi netko tako to htio doživjeti – stvarno nitko nije previše o tome razmišljao. X je neprimjećeno ušao u Podrum. Nitko nije ni na koga obraćao pažnju. Glumci, i ostali koji su imali veze s otkazanom predstavom, nisu mogli sakriti razočarenje i tugu. Drugi su pili sa znanjem da je petak. Razočaranje ovih prvih bilo je sadržano u neiskorištenosti onoga što su dugo pripremali: možda vrhunac vlastitih karijera? Više ih je mučio gubitak zbog neizrečene pohvale koja bi slijedila nakon izvođenja predstave nego što je njihova kolegica uistinu tragično i neizlječivo bolesna! Nepogrješivo su se mogli razlikovati od običnih gostiju. Svi koji su tugovali – oni koji su povezani s neuspjehom – sjedili su pognutih glava, dok su gosti ležerno stajali i pijuckali vino iz finog kristala. Povrijeđen egoizam je obgrlio čitav Podrum toliko da je gotovo bilo nemoguće 73


disati. Ipak su se ovi drugi prilagodili. I X se prilagodio. Bilo je stvarno puno pića, i to ga je radovalo. Već dugo je pričao s ljudima koje zna iz viđenja. O tome kako su zapravo takve katastrofe u biti normalna stvar za ovo postmodernističko društvo kasne faze. Brbljali su i o ratovima i o iskorištavanju radne snage zemalja u razvoju. Dotaknuli su sve aktualne teme. Razgovarali su o zdravoj prehrani, vegetarijanstvu, alternativnoj poljoprivredi, anarhizmu, problemima roda i pojavama skrivenog fašizma u modernom kapitalističkom društvu. Sve je to bilo omotano u ruho prozirne psihologije. Ono uistinu bitno za njihovo doba nisu dotaknuli. Bili su previše nemoćni za takav potez poslije nekoliko načetih litara skupog vina. Kiflice od sira jako su pasale. Bile su još tople. Prostor je bio prilagođen zakusci koja je imala brzoprolazni karakter – promašen uvid u slijed događaja. Svjetla su svijetlila narančasto. Zavjese su padale teško niza zid bez slika. Same su isticane kao dekorativni element u namjernoj zamjeni za slike. Bilo je to po X-ovom mišljenju nešto dokraja neukusno, ali na uvrnuti način ipak prihvatljivo. Ni lusteri se nisu uklapali u izvorno barokni kostur interijera. Sve je bilo prepuno starih unikatnih predmeta, poput starog radija iz Kraljevine SHS ili nefunkcionalnog čembala iz prošloga stoljeća. Kiflice od sira su stvarno pasale! Negdje u tijeku estetskog uvažavanja prostora, koje je bilo usputno i istovremeno s aktivnim sudjelovanjem u raspravi o modernom življenju, negdje tamo kod teške zavjese, izvan dosega refleksije zelene u koju je obojana, glasno se smijala novonadošla ljudska pojava s neobičnom frizurom. Imala je poznato lice, ali nije pripadala ovim krugovima. Nije ju mogao smjestiti niti u jedan njemu poznat kontekst, pa je svu svoju mentalnu pažnju odjednom usmjeravao njezinom determiniranju. Znao je da nije izravno pozvana ni od koga prisutnog. Pitanje nije bilo usmjereno k tome tko ju je pozvao već k tome kako uspijeva s tolikom odvažnošću ne odavati se kao uljez. Nosila je traperice s prišivka74


ma, plavu šuškavu jaknu, ruksak, a iz ruksaka su virile žonglerske baklje. Kad se leđima okrenula prema njemu uspio ih je primijetiti, vireće baklje, a to je bio dovoljan razlog za prisjetiti se da je to žonglerka koju često viđa u gradu s drugim žonglerima. Kad god bi navečer u gradu žonglirali, on bi zastao i pogledao bi njihovu predstavu s vatrom. Uz ritam bi udaraljki osjećaj bio potpun. Naravno da ju je zapamtio. Sve ih je zapamtio. Ples s vatrom zanosio je u kozmološkom smislu, a udaraljke bi to plemenski nagovještavale. Svi zajedno, svirači i plesači s vatrom, stvarali bi ritam grada koji je dugo nedostajao. U urbanoj bi sredini to sve poprimilo poseban značaj. Omeđena spontanost performansa s vatrom visjela je nepovratom inspirirajući. Osjećao bi duh kazališta, oslobođen zidova institucije. Hipnotizirao bi se gledajući u vatrene kružnice koje se suprotstavljaju patvorenosti grada. Čuo je i kako je netko zove. – Sanjice, Saanjiceee! – netko ju je glasno dozivao ispred ulaza. Nedugo zatim, nestala je. Poslije je saznao, drugi su, iako su se pravili ravnodušnima prema njezinoj pojavi, obraćali na nju pažnju. Znao je to zbog toga što su je naknadno osudili za nešto što se nije trebalo dogoditi. Nestale su dvije butelje vina. A kako je i ona nestala, po njihovoj je računici slovila krivcem. To ga je razveselilo. Za nju, mislio je, ne postoji omeđenje zidova teškim zelenim zavjesama, već praznina, kao uvijek po novom odrešiva mogućnost. Pio je fino vino i poslije je mislio samo o Romnii. Ustvari je mislio o Romnii kao načinu analogno kojim je Sanjica ono drugačije doživljavanje svijeta. Mislio je maštovito na nju, kao na više određujuće mogućnosti, a zapravo je mislio na sebe. Nije ga ispunila večer na način koji je priželjkivao. Spoznavši to, na brzinu je ispio još par čaša vina te neprimjetno prošao pored kolege. Njegov kolega, redatelj tragično propale predstave, snovito je buljio prema izlazu uopće ne primijetivši X-a u njegovoj bitnosti. Spretno su se mimoišli. 75


Dok je izlazio, u srcu mu je odzvanjalo tugaljivo moljakanje koje mu nije dopuštalo da samo tako lako napusti kazalište, a i žena, crna i niska, s debelim naočalama, silovito je zahtijevala njegovo razrješenje problema oko postmoderne. – Kriza? Kako to mislite? – ispitujući se oblizivala. – Pa lijepo, slična onoj nakon Srednjega vijeka. – Mislite da je postmoderna preuranjena? Ja uživam u njoj! – Ne mislim ništa. Silovala ga je snažnom opsjednutošću. Znao ju je iz viđenja pa mu nije bila jasna zatupljujuća upornost. Kad se rasprava oko postmoderne i alternativnog načina življenja razvila do besmislene širine u nepovratnu lucidnost, to više nije mogao podnijeti. – Mislim da se ne sjećam tvojeg imena, iako te znam iz viđenja – upitao ju je X. – Ne šalite se, zar ne? – prejako otvorivši oči, to ga je upitala ipak s očitovanim povjerenjem. – Zašto bih se šalio – smiješeći se, pogledavao je i ostale poznanike u krugu. Makar je bilo samorazumljivo da se ljudi u silovano stvorenom kontekstu na nepostojan način zbliže, neki su ipak u tome pretjerivali. Nije mogao a da si ne prizna status koji je uživao zbog načina na koji su ga neki manje važni ljudi iz kazališta, poput nje, doživljavali. Za njih je bio nešto poput nedostižne osobnosti dovoljne za biti sam, a upravo je zbog toga bio netko koga su htjeli posjedovati kao svojinu kojom se hvali. – Mirna Kumnović, zovem se Mirna. Drago mi je – pružajući mu ruku, usiljeno se smijala. Svi su se nasmijali u zajedničkom krugu kojeg je odmah potom razbio napravivši procjep i ostavivši za sobom umjesto sebe neispunjeno mjesto: nedovršena kružnica. Lukavo je i na brzinu ispio još par čaša vina, ujedno ne odavajući prozirnu namjeru. (Mirna ipak nije bila sasvim nevažna osoba u kazalištu, kasnije je saznao da je izuzetna scenografkinja.) 76


Bio je već pomalo pijan! Prisjećajući se, žalio je samo za propuštenim. A tako je uvijek! Trebao je udijeliti sućut povrijeđenom kolegi, sada mu se taj razgovor učinio nužnim. Postalo mu je krivo što nije popričao s njim. Ipak bi to bilo za očekivati od njega, mislio je. Vjerojatno ga je zato ovaj i pozvao na otužni domjenak. X je znao da ga je cijenio više od bilo koga drugoga. Ali ništa nije učinio od onoga što je možda trebalo učiniti. Zašto, tada nije znao. Izmakla mu je ljudskost i nije se na to obazreo. Sutra ću ga nazvati – to su bile misli kojima je u osamljujućem stanju brzinski koračao prema centru grada. Tamo se ipak događa sve ono što je u toku s razvijajućim udarcima povijesti, mislio je. Pri tom nije analizirao čemu se zapravo nadao. Budući da je bio petak, grad je bio prepun mladih koji su dobro iskorištavali veliko značenje petka kao zasluženog odmora nakon proteklih radnih dana, i istovremeno, kao početka raznih dogodovština o kojima su ovisila njihova mlada tijela. Hodao je ekstatički brzo, s luđački otvorenim pogledom usmjerenim ni na što specifično. Kroz gužvu je u uskoj ulici prema Cvjetnom trgu začuo zvuk bubnjeva. Nije ni znao kad, baš se tome nadao. Uskoro je bio u mogućnosti doći do najveće blizine izvoru zvuka. I zbog pijane nestrpljivosti i zbog Sanjice kojoj je znao ime, htio je što prije uživati u performansu žonglera. Progurao se u prvi red. Ugledao je pored njih tri boce skupog podrumskog vina. Smiješna je bila spoznaja da su njegovi kazalištarci izbrojili jednu litru manje ukradenog vina. Glupi kazalištarci, mislio je. Žonglera je bilo više nego ikada do sada, iako je netko nedostajao. To nije znao, to je čuo! – Gdje je Tanja? – netko se od njih pitao na glas. – Zašto? Nedostaje ti? Aaa Feki! – Džeksone kompa, skuliraj malo. Izbrojio ih je dvanaest. Svi su se veselili. Pjevali su pjesme neartikuliranim slogovima. Psi su ležali u skvrčenim položajima, 77


možda su spavali – i jedno malo dijete je spavalo. Od svega što su pjevno izgovarali, smislenim mu se činila samo riječ Šiva. A pjevali su svašta, i o mami kurvi, ali i o pravdi i istini i jajima i sreći. Sve se to uklapalo u njegovo viđenje njih kao oslobođenih od predmetnosti velegrada. Zapravo se možda varao u vezi svega, ali toga nije mogao biti svjestan. Volio ih je gledati i misliti najbolje o njima. Zapravo, Zagreb nije velegrad, pomislio je. Krivo je pomislio? I dok je uzbuđeno tapkao u ritmu udaraljki, pogled mu se s vatrenih kružnica prirodno po zraku vinuo u zvjezdano nebo. Miris petroleja uvukao se pod kožu. Potom je začuo krik jedne mlade majke. – Antune, makni Tina dalje od petroleja! Na nebu su gorjele lampe – i bradati svirač urlao je veselo. Na kraju je ipak noć pobijedila pa se u hladnoći grada uvukao u krevet. Zaspao je s mišlju o zvijezdama. Sanjao je puno toga. Umjesto Indije koju je zapamtio zbog žonglerske pjesme o Šivi, počeo je sanjati Indoneziju. Nepoznati se miris snovite džungle razjasnio zelenilom otoka, dijeleći Australiju od Azije. Praiskonsko još uvijek djeluje, pomislio je u snu. Slijedilo je izviranje starih otoka iz usnule boje i zujanje komaraca i cvrčanje cvrčaka, koje je ipak nedostajalo, i mirna radost i strah. Pored džungle je iz toplog zemljišta izraslo visoko drveće. Divovski kozlac je zauzimao čitav kadar sna. Cvijet ljudske veličine je smrdio na mesne odreske, a i oprašivao je muhe. I zalutali slon, i on… Sanjao je daljinu i nepoznato. Težio je daljini. Dok se utapao u san, drugi su se utapali u laži. Obojanom je izvjesnošću sanjao Indoneziju, pa doskora i… jednu drugačiju mučninu.

78


B. DUBROVAČKE DIVLJE NARANČE drugo godišnje doba

B. a. Uvertire godišnjih doba su rijetkost, i rijetko se ulove. Ima li to kakve veze sa zvijezdama? Nema dugo, još se uvijek moglo uživati u bijelom pokrivaču, snježnom prostranstvu spokoja iz kojeg vire gole i molećive grančice malo žive prirode. Prolaženje – to je bit vremena. Godišnja se doba, ali i zvijezde, teško love. Nitko ne želi, a ipak nestanu, pa se ne stigne pripremiti za novo, za svjetlije u žutom. Sjećamo se bijelog, jer se nikada ne dogodi trenutak koji bi označavao postepenost, sfumato promatrane promjene. Učini se odjednom: nema sjeverca, te se zato vrijeme zgodi kao treperenje izmaglice. Ali svejedno, priroda zna sve to izvesti s nekom nježnošću – pomalo nemirnom. Treba se dostojanstveno umiriti i zaboraviti prošla stanja nesvijesti. Previše se događa odjednom; ništa se ne događa zbog pojedinačnog konteksta. Možda je sve stvarna psihologija sve-prirode – zbilja!? I tako, dogodilo se proljeće... Proljeće: mlađahna zelena, pobuđujuća jutrena omrzlost s tragovima vlažnog neba, i drvo snažne kore koja guta zemlje slinu. Bio je P kao petak. Probudio se obliven toplim znojem. S posebnom odvratnošću je bespomoćno drhtao dok bi odljepljivao komade odjeće s mokrog tijela. Gutao je slinu, a grlo mu je bilo 79


skoro pa suho. Sve bi dao za gutljaj bistre tekućine. Voće, koje je cijedila nježna ruka manekenke – scena iz poznate reklame – ukucavalo se sigurno i bez straha u središnji dio X-ove podsvijesti. Do njega je sjedio debeli čovjek nalik dobroćudnom gorostasu. Hrkao je u nepravilnim vremenskim razmacima. Kako mu je oduzeo četvrtinu mjesta, jer mu se salo prelilo preko ruba sjedala, X više nije pokušavao zaspati. Ionako je već svanulo. Pogledao je na sat zaključivši da se do Dubrovnika treba voziti još puna dva sata. Putovao je autobusom na kat. Isprva se činio ugodan, velik i crvenonarančast, pa se tek kasnije osvijetlila suprotnost brzopletog privida. Cesta je vijugala spretnije od bilo koje zmije, i otrov je bio jači, a pogled se prepuštao prekrasnom. Naslonjen na prozorsko staklo, razmišljao je kako se što bezbolnije namjestiti. Bilo je teško ispružiti noge i ujedno ne probuditi dobroćudnog diva. Debela svinja, to je sljedeće za njega pomislio. I pljunuo bi, samo da se usudio. Kad se nekako uspio izravnati, i ipak, pa makar i na trenutak prebaciti težinu tijela s jedne strane na drugu, posumnjao je u ljepotu putovanja na način koji odgovara sumnji iskušenja novog koje je obećano kao čarobno iz bajke. Kad se istina bajke ukazala kao uljepšana stvarnost, tada je nestala i sumnja. Bilo je i odveć jasno bakino P kao put, ali jedno mu ipak nije bilo jasno. Nije mogao biti siguran u izvjesnost sudbonosne čarolije jer je odveć dvojio oko toga. Zasigurno je zamijenio sadržaj jednog sna s onim sadržajem koji mu je nudila ova stvarnost. Čim je ugledao prvo plodonosno drvo, znao je, misterija davnine je skrivena u sudbinu spontanog obrtaja sna i jave. Drvo naranče bila je prva velika radost koju je ugledao, a narančasta boja bila je plodna u radosti još uvijek prohladnog juga. Pedeset posto crvene i pedeset posto žute: narančasta! Sjedio je nepomičan buljeći u močvarni teren i crne ptice. Iza letećih se crnih mrlja statično ukopala divovska stijena, skroz gola. Bjelina kamena se rastapala u visini u oblak koji nije mirisao 80


na kišu. Taj se oblak tek tako hvalisao u visini, kao dijete ptić kad ga nahrani majka. Nije ni pokušavao shvatiti močvarna polja juga. Šaš ga je dokraja ošamutio, a visoki su čempresi mudro zavijali o moći. Predivni čempresi! Ipak, jedini pravi gospodar u čitavom kadru koji se pred njim tako veličanstveno tog jutra otkrivao bilo je more. Pojavljivalo se svako malo, odmah prvo, iza svakog zavoja, a asfaltirana je vijuga također imala svoj udio u prizoru moći. Moć se rastakala izvan čovjekova dosega. Najtoplije značenje je ipak naglašavala naranča. Svi su joj bili zahvalni, i X, a umjesto drveta poljubio je staklo. Pomiješane boje su prolazile u mahovima kao uski snopovi špageta. Višedimenzionalnost prizora ga je odjednom otrijeznila. Zapravo se nije sekirao oko mentalnih problema u čiju ispravnost više nije bio siguran, već je umišljao stvarnost kao puknuće između idealiteta i realiteta! Zbog toga se nije trebalo plašiti. Više od toga zabrinjavala ga je samoća od koje u zadnje vrijeme nikako nije uspijevao pobjeći. Od one noći, koju veže uz Romniu, svakoj je uvijekprisutnoj misli priređivao neka drugačija značenja. I dalje je svaku mogao sa sigurnošću potvrditi i priznati kao svoju, jer kako su to bile njegove misli, mogao je s njima raditi što hoće. Na kraju krajeva, nije preokrenuo krovove ustaljenim vrijednostima izvanjske stvarnosti, već svoje. Zapravo se na izvanjsku realnost više nije nimalo oslanjao. Sve izvanjsko je za njega postalo nevidljivo. Ta je promjena od kobno spasonosne noći oddotrajala odjednom, a zbog proslijeđene se naglosti učinila neprimjetnom. To je kao onaj nagli ubod igle pri vađenju krvi iz prsta. Kaži keks i gotovo je! Kao, ništa se nije dogodilo, a zapravo i iz tog događaja može uslijediti promjena sudbine (kada bi se, na primjer, otkrila neka bolest). Pa kako onda ne bi iz upijanja tajni univerzuma uslijedila veća promjena sudbinskog karaktera? Tako je jasno obrnuo mislima značenja da je more više bivalo purpurno nego modro! Sudbina je za njega uvijek bila nešto što se 81


može pročitati iz šalice ispijene kave. Baka je to dobro znala raditi, dapače, nevjerojatno dobro. No, sudbina nije bila nešto što je kao posjed useljivo u misao. Sudbina... Sudbina – upravo bi to bilo od iste misli prije dosuđeno. Kao prokletstvo samoga sebe. Sudbina je činila krug u kojem svijest lovi nesvijest i obrnuto. Taj krug proizvodi mučninu: X je u moru gledao odsjaj vlastite svijesti kao prolivenu krv boje purpura. Na stanici su ga čekale dvije žene iz Agencije, unajmljene da ga otprate do hotela (hotel je bio smješten u luci Gruž pa nije imao puno za hodati do stare jezgre grada, što je bilo jako važno). Od njih je saznao sve potrebne informacije, iako ove žene nisu bile previše komunikativne. Izgledalo je da su taj posao radile usput, s distancom. I jedna i druga su nosile šešir na glavi – jedna s plavom, druga s crvenom mašnom. Ova s crvenom je također nosila i jednu slamnatu torbu u ruci i odavala dojam žurnosti. Požudno je gledala prema tržnici. – Zbog čega žurba? – upitao je. Žena ga je, iznenađena pitanjem, snažno pogledala, nasmiješila se i usput mu predala smotuljak papira s dnevnim rasporedom njegovih poslova. – Za svaki slučaj – odvratila je. Na brzinu je proučio sve potrebne podatke s rasporeda i zaključio da je do sutra slobodan. Smrdjela je riba, friški ulov iz mora, a osim toga je bilo i puno čudnog povrća i raznih drugih stvarčica koje bi rado pripremile za ručak sve naviruće bakice, pomalo pohotne; tržnica je vrvjela molećivim zahtjevima, ljubomorno čuvajući ono iskonsko. To se sve u trenu glasnog krika urušilo daleko iza njihovih leđa. Skoro su bili nadomak hotela, a sunce je zeblo, i kamenito okružje i more pored. Još se nije ni okrenuo, a već se prilagodio okolišu juga. Tjerao se primjećivati sve ljepote koje njemu nisu svakodnevne: morski ambijent. Plazio je jezik poput psa – neki stari odrpanac – i hranio dugodlaku lutalicu komadima starog kruha. 82


Drugi su gledali u X-a kao da ih je podsjećao na glupe turiste koji će stići čim svane sezona. (Stajao je kao prvi vjesnik onoga čega su se tamošnji ljudi grozili jednako koliko su i za tim čeznuli!) Ipak, bio je još uvijek prerani podsjetnik. Na to mu je sinulo zašto su njegove gošće tako povučene. Vjerojatno nisu htjele odati nikakvu prisnost s gostom koji je neodoljivo podsjećao na turiste – makar prisnost bila i vidljivo glumljena – mislio je. Zato su one dvije mašne umjesto dva cvijeta stajale poput alarmirajućih svjetala na njihovim šeširima. Mislio je, to su lokalne oznake. Put do hotela nije bio nimalo dug, ali kao što su svi bar ponekad bili u iščekivanju kakvog Godota, tako je i X sada bio u sličnom iščekivanju pa mu se činilo da vrijeme sporo prolazi. Gledao je kamenje pločnika te, nažalost, nije pronalazio zlaćenog sjaja davnine. Cesta je išla uz more, nogostup je bio odijeljen od ceste zemljanom linijom zasađenom cvijećem, lovorom i drugim bodljikavim žbunjem, a s vanjske strane nogostupa, uzdizalo se do koljena visoko omeđenje – kameni zidić. Gledao je i boje gdje se igraju u doživljaju takve cjeline. Nisu bile zlaćene. Umjesto jednog primjerka bodljikavog žbunja, na svakih je deset metara bila zasađena četinjača – ili polugrm ili drvo. Mrlje su svjetlosti sretno poskakivale, kao da se bez zlaćene boje lakše može misliti o cjelini. U ruci je držao ključ od sobe 205 i osvrnuo se na tihi nestanak njegovih dviju “prijateljica”. Na recepciji nije bilo nikoga. One su mu uručile ključ. Trebao je sada još samo pronaći sobu 205 i odmoriti se od napornog puta. Htio je barem na pola sata ispružiti noge. Još uvijek nije naišao niti na jednu osobu u hotelu, a ipak, čuli su se ljudski glasovi. Bilo je prohladno, nekako ugodno. Hotel je bio smješten na kamenitom proplanku i nije bio previše logičan. Samo od sebe se nametalo pitanje o besmislenosti takvih hotela. U dugom je hodniku s milijun vrata odzvanjao zvuk usisivača. Prva vrata na koja je obratio pažnju bila su presvučena umjetnom 83


kožom. Na njima je uočljivo isijavao zlaćeni natpis: Direktorica. Po arhitektonskoj se logici nije činilo da je ta soba veća ili ljepša od drugih, bila je prva do recepcije. Ni sam nije znao zašto, ali ipak je pokucao i oprezno ih otvorio. Nije bilo nikoga. Uspio je primijetiti velik stol i uredsku fotelju obučenu u isti materijal kojim su obučena i vrata – vjerojatno skaj – od ovčje vune debeli tepih i na njemu puno mrvica od kikirikija i drugih grickalica, tri amaterske slikarije obješene na požutjeli zid i praznu vitrinu s debelim slojem prašine. Obradovala ga je iznenadna kafkijanska sablast te se ošamućen isturio van direktoričine sobe i uputio stepenicama prema gore. Kameno stubište bilo je pokriveno zelenim tepisonom koji je nemilosrdno gazio sve do drugog kata. Tamo ga je dočekala spremačica. Smjestila ga je u 205, a prije toga neugodno mu se unijela u facu. Hotel je odjednom pozivao sve prisutne duše na malo sna. Čula se tiho priča o jednoj majci koja je uspavljivala svoje dijete u sobi preko puta njegove... Zarobljen između četiri zida, kao u rešetki bolničke sobe, kroz pluća mu je strujao hladan zrak. Ležao je nepokriven gledajući u gornje kutove kubusne prostorije – samo jedan prozor. Nije bilo paukova, bilo je prohladno, tiho, plavo, a na stropu se igrala njemu nepoznata zraka sunca unašajući sumnju toplog. Nitko nikome nije smetao. Sve je bilo tako osmišljeno kao da se radi o uroti protiv usamljenika, mislio je očajan u usamljenosti. Zamislio se nad pravim sobom. Mislio je samo na sebe – sam. Nije dopuštao drugim mislima misliti o njemu. Ali misli o drugima nisu ga htjele samo tako olako ostaviti na miru. Svi se ljudi lagano prilagode kolotečini i tamo se usidre sve dok im ne zahrđa sidro, a konop ne pukne. Igra koju izmišljaju često insistira na istim pravilima čak i više od nekoliko godina, a njemu je uvijek više godila brzinska izmjena stvari, jedan nagli potez i eksplozija. Posebno se teško bilo priviknuti na pravila koja vrijede kao sveti zakoni! Nije mu bilo jasno zašto ih se gnuša; kako to, 84


ljudi ih trebaju!? Ljudska pravila... Jednostavno je često znao od njih oboljeti. Isto je s djetetom kad ga majka tjera jesti mahune, a ono par godina poslije na sam miris povraća. Zatvoren u hotelskoj 205 uživao je dio dana žrtvovanog odmaranju. Zbog samoće, plave, tišine i prohladnog bilo je teško plakati, suze jedva pa su prodirale, ali je hladnoća u šakama davala povoda… U svim se nastojanjima osvajanja nekih toplih predjela ljudskih osjećaja padalo poražavajući sramno. Kao, svi su naučili velike tajne drveća – tako tvrdo odbijaju zagrljaje. Trude se biti otporni na bolesti s premalo razloga, lutaju daleko ne pozdravljajući nikoga i u tome nastoje biti zamijećeni; ljudi su postali otporni na metke. Rat je opustošio život planina, a pogledavajući u prošlost ne primjećuju se svjetla, samo mrak ostaje zapisan u pogledu sjećanja. Zašto? Ponovno se usidrio pesimizam koji nije davao mira. Kako se uspijevalo pustošiti bez upozorenja? Ali… ipak se moglo. Proizvodi teži od tijela slamaju se na leđima otpisanih. Posljednji zabavni program sa smetnjama gubi važnost pred dugo iščekivanom tišinom smiraja. Što je to?… Pitanje se za pitanjem naziralo uslijed željnog odmaranja, i nije se zamarao. Strah je ono što pustoši i ne da mira, strah je onaj koji gospodari našim sudbinama, strah je onaj koji dobiva svaku igru i rastavlja suigrače, jer strah je ostao sam kao zadnji pobjednik, jednako u svima. Zamišljen je mislio o trenucima proživljenim maloprije. Sjetio se raskršća preko puta autobusne stanice i tržnice na koju je naišao malo poslije. S lijeve strane mućkalo se more i nekoliko barki je poskakivalo skoro pa sretno. Sve se činilo drugačijim. Skok je iz sudbinske misli na misao koju su predvodile dvije žene sa šeširima trajao borbeno bolno. Samo su pravi glumci svjesni svoje glume, mislio je. Oni znaju zašto glume i znaju zašto žale za istinom i zašto se drugima čini da nema pozornice. Jedini su svjesni toga da je gledalište istinski glumac. Njegove su slike bile 85


lažno proživljene slike raskršća i tržnice u luci Gruž, kao sablast izazvana umjetnošću. Promrmljao je u bradu nekolicinu nesuvislih rečenica koje se tiču mora i našao se ponovno obuven na putu k starom gradu. Dubrovnik je sjao pod svijetlim zrakama sunca koje su plesale u spiralu – i jedan vjetrovit snop daha je grlio Orlando u spiralu. Poluskulpture, uvučene u arhitekturu bijelih kamenih palača, stražarile su neprekidno otvorenih očiju, a Stradun je cvilio prazan. Glatko popločeno kamenje, izlizano u magli duge povijesti, vodilo je put do mora. Ulaskom s Pila ulazi se u predvorje starog grada preko drvenog mostića. (Već se i u tom trenutku može nazrijeti bujajući balon strasti, a tada obično i eksplodira – gle, ljepota je ipak živa, to nije samo apstraktna imenica.) S desne je strane cvala renesansna fontana, ali pogled se hitro hitnuo naprijed, posred tetošeće bjeline grada. Ideja o prostor–kvadru mu je sinula iznenada, kao misao o trodimenzionalnoj formi otvorenog pravokutnika. Tijelo mu je ushićeno poskakivalo. Počeo si je zadavati turističke zadatke. Znao je, postoje dvije lijepe česme koje je poželjno potražiti. Na kraju Straduna uzdignuto prema nebu penjao se kameni zvonik i tamo je pri dnu pronašao prvu. Iza, nestajalo je golicanje u tihoj pjesmi stijena; preko, talasalo se more. Gdje god bi se okrenuo pronašao bi poznato i zanimljivo djelo ruku. Priča se da je veliko šetalište nekoć bilo samo blatnjav kanal potopljen vodom iz mora, a ako je, tim je čitav prizor još veličanstveniji, pa mu se treba jače diviti, mislio je pa se divio. Zvjezdani sat je pri vrhu zvonika odzvanjao puni sat, zvonjavom je snaga zidina crpila svaku snagu, a okamenjeni Orlando je utihnuo zauvijek skrivajući pobjedu. Zastao je osjećajući duboku promjenu u načinu doživljavanja okoliša i upravo se tada nešto kidalo po zraku kao teška krpa koja se trese ne bi li se pripremila za objesit na konop, da se suši. Upro je pogled uvis te pokušao dosegnuti nepomućenu i tešku vibraciju. Vijorila je zastava, Libertas. I zastava s likom zaštitnika grada. Tada mu se sve učinilo mogućim. 86


Moglo se lepršati po otvorenom kvadru izgrađenom po prirodnom zakonu bjeline – odozgo otvoren, odozdo okamenjen kao put. Trgao je samoću, radostan i uvijen u sebe, i lomio se prema moru kao nevjernik. Tek je naposljetku zastao kod stupa i pogledao prema točki s koje je došao. Nije se udaljavao sa Straduna. Lijepo se nudilo kao pjesma, kao dar. Sam-samcat je uživao svu tu nepobjedivu krasotu. Zbog vjetra je puno neprirodnog lebdjelo po zraku – ostaci turističkog otpada – a onda je i jedna pamučna krpa, bijela i mekana, doletjela s uskog prozora prekrivši mu crne cipele. Nježno ju je primio u ruku i strpljivo povukao, a ona se magnetizirano odljepljivala s ulaštene kože crnih cipela. Obuhvativši je, lagano je stisnuo šaku ne osjećajući dodir. Trenutak se stvarnosti poput iznenadnog transa ulovio i zalijepio za nepostojeću točku otevši mu svijest. Okrenuo se, zatvorio oči i ponovno došao k sebi. Svježa mekoća i gipkost rastapale su mu se po dlanu toliko jako da je morao protrljati oči ne bi li nestao neželjeni umor. Ali i dalje je mirisno promatrao, nije se predavao. Teško je bilo doživjeti svaki pojedinačni slučaj ljepote. Bio je još uvijek premalo moćan za tako velik pothvat. Ljepota se ukazivala na više načina: crkva sv. Vlahe se nakostriješila ponosito usred glavnog događanja na posljednjoj bitnoj točki Straduna, galebovi su naricali o smrti (naricanje bi u pokušaju ravnodušnosti bilo neizdržljivo), misao se rastakala u čist opažaj, ljudi su utihnuli u vječnosti… Poslije kratkog transa shvatio je da mora poći dalje. Drska se bjelina nije dala pogubiti ni jednim događajem! Kratko je tamo sjedio i zatim krenuo istim putem natrag. Orlandu će se uvijek vraćati, znao je to. Gledao je u zastavu – Libertas! Libertas! – i, kako se ljepota nije mogla odjednom udahnuti, pluća bi prestajala dosezati svoj maksimum. Morao se neprekidno koncentrirati na duboke udisaje i izdisaje. To ga je pak ošamućivalo zbog prevelike količine kisika koji bi iznenada protresao njegov mozak. X–u naravno nije ništa od toga smetalo. Brzo se prilagođavao vanjskim 87


uvjetima. Sve je primjećivao hitro i svjesno, a tako i jednu papirnatu traku koja se dugo zabijala u renesansnu fontanu pozivajući ga na lutanje (moglo se lutati jer je grad dopuštao lutanja). Tad je vidljivo opazio govor, način na koji grad komunicira s njim. Strpljivo je učio – uz pomoć pradavne čarolije prostora – star i tih jezik. Prihvatio je ponudu odlučivši se za mirnu avanturu. Mislio je, lutat ću po beskraju ljepote, a u istom je trenutku vodom iz renesansne fontane otjecala srebrna zraka prema neprekidnom izvoru. I dalje je htio biti prisutan. O slobodi se nije trebalo govoriti ni razmišljati, ona je bila sagrađena kao cjelina unutar zidina kojima se nitko nije usudio išta prigovoriti. Ponovo se napio vode, sad na suprotnom kraju, nasuprot Orlandu. Prizor je polagano nestajao u tišini, jer je tajna čuvana tvrdoglavo. Usidrio se ispred ulazne fontane, a bijelo se polagano uvuklo i začahurilo; vatromet izazvan mrljama svjetlosti izdizao se visoko iznad palače Sponze, u tišini, smiraju i vječnosti… Prešavši Stradun više puta gore-dolje, odlučio se popeti visoko prema zidinama. Penjao se uz nepravilno sagrađene stepenice, strme i glatke dubrovačke skaline. U zraku se lomilo obješeno rublje. Sivi oblak bio je daleko. Gdjekoji cvijet upozoravao bi na trenutno godišnje doba. Što je bio više, prozori kuća bivali su niži, manji i zamagljeniji. Samo se na trenutke moglo osjetiti ljudsko: miris fažola ili pržena kapula. Već umoran, sjeo je na stepenicu i pogledao panoramu koja se otvarala u ljubomornom kadru. Nalazio se negdje iznad franjevačkog samostana Male braće. Gledao je širom otvorenih očiju, pluća su udisala što bi oči ugledale. Dugo je udisao ljepotu davnine – i pogled je bio zaplakan. Taj je trenutak mogao biti sudbonosan za one koji bi znali propustiti veličanstvenost kroz krv. Sve je u njemu plakalo – dugo i umorno kao što se ona traka zabijala u fontanu. Bjelina grada odavala je tajnu monumenta i pisala je zrakom o postojanosti i smislu u vremenu, a sve se ticalo ljepote. Ali i strah je bio prisutan. To je jedan od onih trenutaka koje osjećaš u punini kao 88


osamu. Nije ni sam znao zašto, a htio je pobjeći. I opet, kao da je znao da će se to dogoditi. Sva se tajna skupila u jednoj točki i srušila se ispred njegovih nogu, samo tako, kao iz vedra neba – odjednom. Taj je trenutak ostao zalijepljen u toj raskoljenoj mrlji koju je zbog straha pregazio. Uopće ne pokušavajući je dodirnuti, odlazio je često se osvrćući prema istom mjestu. Osjećajući kako se zatvorila točka više ni po čemu nije bila drugačija od ostalih. Nije žalio jer takav je događaj uobičajen za ovaj grad. Spuštala se večer, prerano – i neka se lampa palila jednako prerano – a negdje pri vrhu, ispod same zidine, pružala se ravnina slična betoniranom nogometnom igralištu – nešto neočekivano. Kredom je posred bila ispisana ljubavna poruka s pravopisnom greškom, previše uočljivom, a na istom je mjestu bio – bačen i tako ostavljen – kotač dječjeg bicikla. No više od toga ga je iznenadilo kako je brzo stigao na vrh zidina. Odozdo se ta točka činila višom! I valjda se zbog umora prestao čuditi pa je napustio misli i uputio se preko igrališta do širokog otvora u zidu, gotovo neprimjetnog, nesvjesno prešavši preko gramatičke greške. Da nije treperila svjetlost svijeće ne bi opazio otvor, rupu u zidu. Ni o čemu nije mislio. Bio je smiren, dokraja opušten. Djelovao je protivno prirodnim zakonima pa se uvukao u tu rupu kao netko tko je bio pozvan. Rupa je definitivno bila nečije skrovište. Ali, nije mu bilo neugodno. Više nije bio u Dubrovniku, sada je bio na vrhu Dubrovnika, zapravo, u jednoj rupi na vrhu Dubrovnika. Tmina iz unutrašnjosti te rupe skrivala se u zavojima; večer izvana nije imala neke moći u sumračju tmine iznutra. Rupa se činila kao prolaz u neki drugi svijet. Bila je obložena kartonskim kutijama. Gazio je po kartonima, a katkad bi zgazio i pokoji limeni lončić. Sve je bilo oblijepljeno slikama iz novina. Svijeće su gorjele odavajući prisutnost nekolicine bića. Ali nipošto se ta jazbina nije odavala kao slika prethistorijske, nije bilo labirinata ni drevne mistike. Neka druga draž je iz nje izvirala… Sve je zaudaralo na skorene konzerve: ribice s povrćem, riblja pašteta, osušeni pomi89


dor… Kameno suglasje je odbijalo svako obojeno postojanje. Ono što je čudilo, nedostajalo je. Ništa se od prisutnog X-u nije činilo ni tajnovitim ni uzbudljivim. Osjećao se nimalo ushićeno. Bio je smiren kao pred smaknuće. No, ipak se neobično suglasje stvaralo iz umirujuće stvarnosti rupe na vrhu svijeta. Bilo je to znakovito postojanje. Kockice nadolazeće mjesečine slagale su mozaik kojim je svaka ravnodušnost života postajala suvišnom. Da, bila je to jazbina iskopana iz vrtloga večeri, koja, bio je tada siguran u to, po danu nije postojala. U svakom bi se drugom slučaju ukočio od straha, jer se bojao nepoznatog jače od drugih, ali X ni o tome nije razmišljao. Prestao se zamarati ljudskim glupostima i dopustio svijećama da ga svojom blagom svjetlošću ispune i uvedu u neobičan ambijent. Titrale su kao tuđe. Bol se usijecala u svaku stanicu X-ovog tijela koje je bilo ošamućeno prizorom bespuća, a iznenadni je lik starca svanuo kao dugo iščekivan suputnik. U prvi je trenutak promrmljao par nerazgovjetnih riječi, i odmah potom posložio šahovske figure. X nije znao igrati šah niti mu je padalo na pamet da odigra s njim partiju šaha. Promatrao je starca samouvjerenog u naumu, a na kraju se razjasnilo ono mrmljanje. Bilo je to nešto poput zapovijedi. Crveni udarac, plava boja, gusta zlatna prašina, znoj umorne večeri i poneki trag vječnosti, sve izmiješano u gustu pjenu, omotavalo im se oko nogu poput hladnog tijela zmije. Sljedeći su trenutak obojica igrala šah u mraku razrijeđenom treperavim svijetlom treperave svijeće i blage mjesečine izvana. Starac je bio sijed i dugo ne obrijan. Smrdjelo mu je iz usta. Rukama – koje su bile nježne – na čudan je način preslagivao figure. Oči su starački zjapile u šahovsku ploču, a pogled se odbijao tako da se lako mogao uloviti i samo s jednim potezom šake. Skoro je i posegnuo za njim, ali brzo se obuzdao i zatim odustao. Bilo mu je neugodno. Starac se činio premudrim, nije mu htio prkositi. Ipak je i kamenito suglasje imalo udjela u svemu tome. A osim toga, ako bi i 90


ulovio pogled, tada bi u trenu nestala sva ova čarolija – znao je to. To nije htio. Ostavivši starčev pogled na miru, upitao je starca: – Zašto šah? Prije je znao pušiti cigare, piti vino, jesti neko fino voće i još štošta bi radio dok bi igrao šah – starac je pričao o svojim navikama polako i strpljivo kao da se radi o blistavom znakovlju opstojnosti. Glas mu se zanimljivo kretao po zavojima uz sjene nepokretnih predmeta pa je i X htio biti sjena, a ne neki predmet – sjena koja trepereći odaje tuđu prisutnost njoj po nečemu blisku. Kad je starac uočio X-ovu nezainteresiranost za šah, to ga nije naljutilo jer se odjednom priča o cigaretama i vinu nametala kao istina koja ubada dušu. Tehnika se mogla steći trenutno bez navikavanja ili učenja. Tome ga je učio starac dok mu je objašnjavao kako ubiti misao koja je naumila voditi do pobjede. Ubiti tu misao, rekao mu je starac, znači igrati se, a igrati se znači pobijediti. – Igraj se! – naredio mu je, ponovno zapovjednim tonom. Došlo je vrijeme kad starac više nije mislio na druga zadovoljstva doli same igre. Igra je predstavljala život i ta se istina sve jasnije prelamala na svjetlu skoro izgorjele svijeće. Život kao igra, ali ipak tek život, činio se poput život-igre. X-ovo zanimanje za igru je postajalo jače što je starac bio smireniji. Ujedno se i starčeva životna priča počela polagano raspletati. X je sve razboritije pomicao figure i činilo mu se kako je bit ispoljena u hrabrosti i odlučnosti. Što su energičnije igrali, svakim bi pokretom igra postajala priča, a preobražaj se nije kanio zaustaviti. Crno-bijele plohe nisu smetale tuzi koja je padala preko. Pala je neprimjetno, niotkud nadošla. Potom su u nekoj sjeti mirno nastavljali povlačiti pijune dok je starac i dalje nesmetano pričao. I igra i priča i starac i X i sjena i tuga i treperavo svjetlo svijeće, sve se obistinilo u bljesku konačnog preobražaja. Priča kao život, ali ipak tek priča, djelovala je kao priča-život, pa je cijeli događaj jazbine – sudbinska stvarnost – postao odista stvarnost negdje na razmeđini neba i ulaštene površine kamena na Stradunu. 91


Starčeva je priča govorila o životu njegove starice i dvoje njihove djece koji su se utopili u mirnom moru, nijemi i bez razloga. S puno tuge, starac ju je prepričavao kao najveći od svih glumaca, precizno i zvučno naglašavajući svaku riječ, i onu bitnu, i onu manje bitnu. Priča kazuje o njegovoj starici koja je imala viziju dubine, i koja ju je dotaknula. U mirno je jutro daleko otplovila, po mirnom moru, ljubeći gorostasnu viziju. Daleko na pučini, barka je škakljivo udarala o površinu mora pa je pogledala u svoje dvoje djece, i ne nalazeći radosti u igri koju za sobom ostavlja, povukla ih je sa sobom, sasvim raspoložena za smrt. S malom djecom se bacila prema mračnom dnu, u ugušenom zagrljaju, voljeći ih. Dugo su tonuli, a vizija se neopterećeno raspršila u nekoliko pjenušavih balončića koji su grebali prema malo zraka. Ugodno se rastakala svaka sličnost sa slikovitom stvarnošću prepoznavajućih oblika. Težina se njihovih tijela pretvorila u slani dah, a dah je zrcalio njihova sretna lica, nježno se rastvarajući u koncentrične krugove po pjenušavoj površini mora. A ako je išta od toga trebalo nekoga zaprepastiti, to je bila mirnoća utisnuta u tim ostacima ljudskih ekspresija. Odmah su potom te iste ekspresije bile i odsječene od stvarnosti zbog naleta brzog vala izazvanog velikom pomorskom brodicom s druge strane svijeta. Kraj zgode se odbljesnuo o obalu sat vremena poslije, a tek je jedan jedini galeb posvjedočio starcu događaj i to tek dan nakon, bolno naričući, pa starac sve otad nije izlazio iz sebe – jazbine. To su bile tri najjače figure njegova života. I potom nestale. Bilo bi se glupo neprestano ispitivati zašto se dogodilo to što se dogodilo. Stoga je starac ubrzo odlučio ubiti svako slično pitanje. Bez njih je mogao mirno igrati šah, kao što je i sada igrao, nikada se ne pitajući o pobjedi. Mirnoću je postizao ubijajući svako pitanje. X je tada uvidio na koji se način suprotnosti poklapaju. Dok je starac u sebi ubijao pitanja, X je ubijao odgovore. Na kraju svega je ostala praznina, ništavilo misli. Iz starčevih usta priča je izlazila kao rješenje nekog algoritma. 92


Naučio je nijemi jezik s neprestanom čežnjom k sjeni jer se tamo mogla pročitati svaka poruka nijemih. Nijemost se talasala u jazbini vladajućim žarom, a ostatak se vidljivih mrlja stvarnosti bijesno šepirio po mraku. Trenutak potom, X-ove su misli usidrene spavale, sanjajući kameno suglasje i pitajući se o viziji starčeve starice. Tišinu je obojila jedna dosadna mušica tražeći izlaz, zujeći i tapkajući po zidu. Brzo je utihnula. – Sve je već viđeno – promrmljao je starac. X nije znao o čemu priča. – Sve je već viđeno – ponovio je glasnije. – More, nijemo more, obalna stvorenja, i ona morska, i sve njihove kreature: povijest. Moja sudbina je već viđena. U mrtvilu iščekujućeg, ruše se kule nade. Misao je okrutna… Brzo povede rat, a još brže ostavi za sobom pustoš u kojoj nije dovoljno ljudski egzistirati. Um je proklet sudbinskim značenjem, znakovlje je strogo, a stvarnost ponekad prejako tuče u grudima. Možda bi trebalo posijati priče bez obzira na značenje? Očito su svi znakovi o kojima je starac govorio bili simptomi jednog novog vremena u koje se nije trebalo olako upuštati. Vrijeme izmišljenih priča i smisao koji gubi važnost ispred začaranog svjetla mjesečine, odzvanjali su teško nanoseći bol. I sjene su plakale, kao nikad dosad. Svemu izrečenom nije postojao niti jedan razlog zbog kojeg bi se trebalo suprotstaviti zakonima izvana. Bar ne što se tiče razuma, a sve se i dogodilo naprosto odjednom, da nitko nije bio upozoren. U toj se jazbini putovalo u dubinu same vizije, a misli su na takvom putu mogle samo sanjati, nikako biti budne. Buntovnik je onaj čiji je razlog dokraja sebične naravi. Starica se utopila zbog trenutka. Njoj je smetala izdržljivost vremena. Predala se ravnodušnosti neizdržljivosti, vječnom trenutku postojanja, i utopila se. Znala je napustiti igru bez opraštanja. Starac nije bio toliko moćan. Njemu je igra puno više znači93


la. On je objeručke zgrabio pobjedu na početku, robovao joj je. Kad igrač u rukama drži sve potrebne konce za pobijediti, rijetko se kad usudi prekinuti tijek napredovanja. To bi značilo samo jedno – vlastiti zaborav. X je uspio uloviti staričinu viziju. Ali tada je izvana uletio i nalet straha. Strah koji je prijetio bio je nepodnošljiv. Strah od boli. Izmišljena stvarnost ga je čupala za kosu tako jako da je plakao od boli. Na kraju je pao kao klada na kamen popločen kartonom. Starac je ostao sjediti kraj njega, zamišljenog pogleda, te je nedugo zatim pljunuo na onesviještenu masu. Tako se X na koncu ipak osvijestio, a prvo što je ugledao bila je djevojčica musava lica. Grizla je naranču. Imala je na sebi lepršavu haljinicu i bosonogo je stajala na ulazu zaklanjajući prodor zalutaloj zraci srebrnog i mjesečine. Sve se to odvijalo tako naglo i brzo. Naranča je bila probušena, a sok iz njezina mesa kapao je po kartonima na pod. – Ljepljiva stvarnost – odvratio je starac. – Lijepi se kad se najmanje nadaš i ne da ti mira. Djevojčica se smijala oblizujući prste. Ubrzo se po podu, tik do njega, dokotrljala još jedna naranča, pa još jedna. Lagano je primila u ruku jednu od te dvije i ponudila mu. Više nikako nije mogao biti svjestan zbilje. Možda je to samo san, pomislio je na brzinu. Sve se odvijalo zaprepašćujuće tiho. Uskoro je povratio. Poslije se ispričao starcu, i još samo malo uživao u nijemosti izazvanog trenutka. X je potom napustio starčevu jazbinu, rupu u zidu, i legao nasred igrališta pored ostavljenog kotača dječjeg bicikla i jedne gramatičke greške, upirući pogled prema nebu. Izvan jazbine hladio je miris čempresa pomiješan s notom mora. Svuda okolo, po igralištu, kotrljale su se narančaste naranče, i vesele. Sve se činilo samorazumljivim, nikako neobičnim. Tek se dala uhvatiti poneka zvijezda, jer još uvijek nije pala najcrnja noć. Puno novih algoritama se vrzmalo u glavi jednog mladog redatelja na vrhu svijeta, a samo su naranče znale ponešto o svemu tome. 94


Potom se ustao oslonivši se na lakat. Pogledao je prema rupi i usput zapljesnuo dlanovima ubivši onu dosadnu mušicu. Krvavo se prikeljila na njegov desni dlan. Uto je jako puhnuo na to mjesto i ona je otpala na pod, ubijena i ništavna. Učinila mu se poznatom. Ljutit zbog njezine smrti, namjerno je stopalom prignječio jednu naranču koja je bespomoćno statirala odmah do njegova lijevog stopala. Miris njezina soka natjerao ga je na povratak u hotelsku sobu 205. X je sutradan bio svjedokom još jednom teškom i nepodnošljivom naricanju galeba. Tirkiznost mrlje zalijepljene na sjećanju o događajima od jučer, zauvijek je bila izgubljena u morskoj pjeni oko Lokruma.

95


B. b. Sve je prolazilo u konfuznoj brzini pa ništa nije shvaćao. Zurio je u zrcalo lagano pokrećući glavu – čas u lijevu, čas u desnu stranu – zadivljujuće polagano i strpljivo u iščekivanju tišine i mira. Namigivao bi, kao da se ruga ljudima koji imaju sličan tik. S vremena na vrijeme teško bi progutao slinu; mirno je disao. Pogledom je pokušao spoznati plohu zrcala, a ne svoj odraz, pa je vidio srebro umjesto sebe. Ponekad bi uživao i samu scenu prostorije, pogledao bi prema pauku i vidio razvedenu plohu na bijelom zidu. Nije mu padalo napamet analizirati svoje lice, bilo je dovoljno stvarati grimase koje ništa ne predstavljaju. U odrazu je naslućivao druge, ponajmanje sebe. Hipnotizirao se laganim pokretima glave sve dok mu nisu utrnule noge. Sjedeći na stolcu koji je morao pripadati jednom od glumaca zaposlenih u Kazalištu, u prašnjavoj sobi ispred komode s ogledalom, u stražnjem dijelu zgrade, u predjelu iza pozornice, u ranoproljetno jutro… Bilo je toplo i crveno osvijetljeno, po uzoru na holivudske filmove. Parket je ugodno cvrčao, umjesto cvrčaka, jer je Dubrovnik jedini grad na jadranskoj obali u kojem se ne čuju ta divna minijaturna stvorenja (žive izvan zidina). Sve se doimalo kao iz kakvog starog i poznatog europskog filma. Tada se začuo i gromoglasan pljesak, a navirao je iza vrata. To je bio znak da je podnevna predstava za 96


djecu završila. Već nakon par minuta u sobu je naglo uletio ravnatelj kazališta, u trenutku kad je bolno škakljanje u X-ovim nogama postajalo neizdržljivo. X se nije okrenuo. U zraku se mogao namirisati miris tihog ali nepostojećeg dogovora, mašta. Pustio je trncima da se izliju kroz stopala po parketu, uživajući još jednu nenadanu ekstazu, a ravnatelj se zabio u X-ov lik pružajući ruku pozdrava i – i s osmjehom na licu koji je bio svezan rumenim i debelim obrazom – dopustio poplavu trnaka. Izvedba je sličila usporenoj sceni s masovnog bojišta gdje glavni junak slučajno probija kopljem nevino tijelo. Duboki uzdah pa naglo otriježnjenje dopustili su mislima iznenađujuće brz povratak k stvarnosti u prvi plan. – Dobar dan – gotovo uzvikujući odgovorio je X. Ponio se pa se predao otmjenom i živom simbolu čuvenog dubrovačkog kazališta. Kako mu je samo snažno stisnuo ruku! Dugo su trzali ruke gore-dolje, sve dok se nisu poprilično umorili. Odvojivši se iz pozdravhvata, X je primijetio snažan nalet topline koji se iz dlana penjao prema ramenima. Ruka mu je poplavjela, a zatim naglo pocrvenjela. Odjednom se osjetio jako važnim. Doduše, za to nije imao nekog osobitog povoda, no strmoglavo je ugrabio iznenadnu priliku i ostao sjediti na istom mjestu, a ravnatelj je iz kuta približio do njegove stolice neku drugu, sličnu onoj školskoj, i brzopleto sjeo. (Ravnatelji su žurni; redatelji su sjetni.) Iako zadovoljan što je X još jučer potpisao ponuđeni ugovor, nije mu ostalo puno osobnog vremena za udijeliti. Puno je još toga morao obaviti u kazalištu te stići na sjednicu gradskog poglavarstva i kupiti nešto za ženu što mu je upravo dojavila na mobitel. X-u se, s druge strane, uopće nije žurilo. On je gestama lica odavao razumijevanje za ravnateljevo neizgovoreno opravdanje. Zato je odmah prešao na stvar. (X je bio angažiran u osmišljavanju, tj. umjetničkom organiziranju, svečanog dočeka stranog gosta, vrlo utjecajnog, koji je novčano pomagao restauriranje i konzerviranje svih dubrovačkih umjetnina i arhitekture.) 97


– Dobro, ja to mogu, eto, već sam i osmislio kako. Ali nisam vas stigao pitati zašto baš ja? – umišljen, pitao je. – Zar u Dubrovniku ne postoji osoba koja bi jednako zadovoljavajuće osmislila taj doček? – umišljen, pogledao je kroz prozor. – Zašto vi? – ostao je iznenađen. – Da. Zašto baš ja? – buljio je prema van. – Zato što ste Vi najbolji! – pristojno se nasmiješio. – Za što najbolji? – okrenuo se. – Otkud vam to? – Od Mirne. – Od koga? – Od Mirne! Mirna – pojašnjavao je – majstorica za svjetlo i scenografiju. Radi u vašem kazalištu, s vama u Zagrebu. X je dugo razmišljao i zatim se sjetio. – A Mirna Kumnović! – zadovoljno se otrijeznio. Sjetio se žene s debelim naočalama s kojom je razglabao u Podrumu onu kobnu večer. Sjeća se da mu je tad pomalo išla na živce. – S njom sam samo jedanput razgovarao, i to na tragičnoj zakusci prije dvadesetak dana. Sjećam je se... da. Ali ja sam samo jedanput u životu s njom razgovarao. – Eto vidite! Onda se to zove sreća. Ili sudbina? Preporučila vas je, a ona je moja jako dobra kolegica i prijateljica u koju imam beskrajno mnogo povjerenja. – kimao je glavom kao da potvrđuje nešto važno. X je poslije saznao da je strani gost kojemu se sprema svečani doček vrlo bogat i važan plemić. Možda je bio potomak habsburške dinastije, nije bio potpuno siguran, ali bio je siguran u plan koji je osmislio kao teatralan doček. Pomirio se sa svojom sudbinom i prestao o tome razmišljati. Zaboravio je Mirnu, nije se htio osjećati nikome dužan. Potpuno se predao Dubrovniku, a u glavi je brzinski nabacao mnoštvo ideja koje je trebalo smisleno povezati u jedinstvenu cjelinu. Bio je potpuno siguran u nazirući plan. Vjerojatno ga je osmislio u trenucima čekanja, trenutku prije najezde trnaca i zbog zrcalne refleksije: rekonstrukcija renesansne 98


poganske predstave. Prepričavajući ravnatelju ideju, buljio je u njegove riđe brkove – dlakave ljubimce – čiji su vršci pokrivali ljubičastu i debelu usnicu. – …a tek onda večera! – završio je. Ravnatelj je cijelo vrijeme pozorno slušao i tek bi s vremena na vrijeme pogledavao na sat. – Sviđa mi se, sviđa mi se ideja. Bit će spektakularno! – žurno je ustvrdio. – Nadam se, i s puno vatre – X se gledao u zrcalo i dalje praveći grimase, ali ovaj put neprimjetno. Ravnatelj se polagano ustajao sa stolca i krenuo prema vratima. Primio je kvaku. Nije otvorio vrata, jer je namještao sat na ruci. – Vi radite sto poslova odjednom! – X se naglo okrenuo prema ravnatelju. – Ma da. Ali nije mi teško. Navikao sam se. U Dubrovniku je lijepo raditi. Sad je svanulo proljeće, bit će još ljepše – bio je pristojan. – Ali sad se stvarno žurim. Očekuju me na sjednici gradskog poglavarstva. Kakva je posjećenost predstava? – X nije odustajao. Solidna, ja sam zadovoljan. Kod vas u Zagrebu je puno drukčije, znam… Zagreb je velik grad i nudi više mogućnosti preko cijele godine. Ovdje se u Dubrovniku zapravo sve dešava po ljeti. – Drago mi je što sam ovdje – zagledao se kroz prozor. – I meni – otvarao je vrata. – Gdje će se održati proslava u čast plemića? – otvorio je prozor. – Na Lovrijencu. Imate neku novu zamisao? – nije do kraja otvorio vrata. – Mislim da imam! Ravnatelj se odmaknuo od vrata, ali nepristojno, a X je ponovno počeo pričati. (Počeo je pričati o kulisama koje bi podsjećale na davninu, prirodu povijesti, i još svašta tome slično. Predstava je uključivala 99


bljuvanje i gutanje vatre, žongliranje, renesansne kostime i frulice, puno ugođaja davnine i bajkovit veo skriven poput poruke u boci. Naglasak bi bio na prirodi – iako zapravo ništa od toga ne bi moglo zasjati spontanom prirodnošću – jer se ipak radilo o gostu koji je uživao društvo multimilijunaša.) Dubrovnik je još jednom u svojoj povijesti morao pokazati kako se sklapaju ugovori u očuvanju slobode, mislio je X, završavajući s prepričavanjem konačnog opisa ideje dočeka. Libertas, Libertas… Objašnjavajući ideju, namjerno je glasno teatralizirao, što se ravnatelju dopalo. Glasno je produbio sadržaj dočeka pa se ravnatelj na kraju i srdačno nasmijao. Zapravo je bio presretan, a u sebi je zahvaljivao Mirni jer mu ga je preporučila. Više ga nije bilo briga ako zakasni na sastanak gradskog poglavarstva. Velegradski redatelj je osmislio čudo, samo je nato mislio. Stvarno je bio sretan, kao malo dijete. Na kraju je spomenuo nešto vezano za dnevnice i plaću, no X je o svemu doznao iz ugovora koji je još jučer potpisao. Ugodno iznenađen i ponosan još je jednom probo kopljem X-ovu projicirajuću masu, a ovaj put je X to mogao i osjetiti. Zaboljelo ga je. To je bio jak udarac praznog želuca u mozak, a ne nadrealizam prazne iluzije. Zapravo se radilo o upozorenju koje je upućivalo na visok stupanj gladi. Gladan sam, pomislio je X. Razmišljao je, nije da nije, i odlučio se za pizzu. Baš se neki dan pitao kakve su vegetarijanske pizze na jugu zemlje. Jednom je čuo trač da se južnjaci groze vegetarijanstva: Život bez ribe?... Svi morski ljudi jednako razmišljaju, razmišljao je. Radoznalost ga je požurivala pa je još samo ispraznio mjehur u veličanstvenoj zgradi dubrovačkog kazališta i potom izišao. Više ga nisu mučile poslovne brige, za sve je znao kako će. Znao je da će brzo odraditi svoj dio posla, a imao je i velikih mogućnosti za to, jer ga ravnatelj ni u čemu nije ograničavao. Također, svi su mu iz dubrovačkog kazališta – po ravnateljevoj zamolbi – bili na raspolaganju. Nije se zbog toga pravio važan. Možda ga je to čak i 100


smetalo, malo, a možda malo i ne… X se svidio ravnatelju! Istog se dana upoznao s mnogo važnih osoba iz grada. Kao i svaki drugi grad i Dubrovnik su opsjednuli bitnici koji tvrde da su odgovorni. To su važni ljudi s umjetnim smiješkom i lijepim manirama, ali X se nije zamarao njihovom važnošću. Nije im vjerovao niti ih je priznavao, iako je svaku vlast društvenointeligentno priznavati. Odglumio je lažnu privrženost pa nitko nije ništa naslućivao, bar ništa neobičnog. Neobično je bilo i previše osobno. Možda je pizza koju je pojeo bila neobična? Dobro je odglumio. Zajedno su se smijali. Takvim je ljudima sve smiješno. Ne smiješe se glasno već umiljato, a pritom je odglumljena srdačnost nužna. Smiješno im je sve što nije smiješno, zbog toga što se lijepo ponašaju. Tako su odgojeni, tako i odgajaju. Neki su od njih studirali u Zagrebu pa su se raspitivali za pojedina mjesta. Na taj im je način još jače mogao proniknuti u duše, a pritom bi se glasnije nasmijao. Nitko nije odlazio u kazalište; radili su privatne zabave u stanovima. Seljačine! - mislio je. Privremeno se smjestio, da bi tamo mogao raditi, u improviziranom uredu iznad one sobe gdje je dočekao ravnatelja. Ulaskom u zgradu kazališta prošao bi hodnikom čija je starina hladila. Strop je stršio visoko s puno, puno paučine. Stvarno je bilo puno paučine!!! Pauci su neprimjetno stvarali čaroliju u brzini. Slika ambijenta: dug hodnik s petora vrata i hladan zrak, drvena lamperija i kameno stubište, stakleni viseći luster i zamazani prozori. Mogao se derati i uživati u ehu iako nije zvučalo prirodno. No, ipak se proderao, i to par puta, u prazno. Hladna paučina nesigurno bi se njihala zbog glasova. Boja kreča ljuštila se u krpama sa zida: maslinasto zelena boja. Pomislio je, moje kazalište je premija prema dubrovačkom. Razveselile su ga uske stepenice u polukrug nakon neprirodne jeke koja je još uvijek dosađivala. Rukohvat stubišta sjao je zbog svježe lakiranog drveta, a to ga je podsjetilo na iznajmljen dom u Zagrebu i na Zagreb, i Romniu. 101


Njegov improvizirani ured nalazio se povrh stepenica pa malo desno. A ako bi se otišlo još malo desnije, došlo bi se do vrata ravnateljeva ureda. Ravnatelj nije bio seljačina. No njega skoro nikad nije bilo jer je usput obavljao puno važniju ulogu u općini. Gornji hodnik bio je toplo osvijetljen, a na podu se prostirao crveni končast ćilim, tanak i na mjestima razderan. U uredu nije bilo ćilima. U gornjem hodniku nije visjela paučina kao u donjem poput špageta zalijepljenih za jedan kraj. Za njega su posebno instalirali stari kompjuter iz podruma. Xov improvizirani ured je bila soba u kojoj se inače užinalo. Uređaj se za skeniranje naziva skener. Njegova je bit prepoznati osnovnu ideju tvari koja se analizira. Skeniranje je jednako razgolićavanju – X je to radio i precizno i besramno. Svaku bi osobu tiho analizirao iz bilo kojeg razloga i mislio: dosadna intelektualka, dosadan intelektualac... Obični intelektualci: seljačine. Te bi se osobe katkad zbog X-ova skeniranja posramile, ali i potom brzo oporavile. Istog dana sreo ih je nekoliko. Prije nego se s njim rastao, ravnatelj ga je uputio kod njih da umjesto njega sredi još nekoliko sitnica oko financiranja njihova projekta. Rekao mu je da su ti ljudi već upućeni u stvar pa da pri tome ne bi trebao imati nekih većih problema. A morao im je odgovoriti na par sporednih pitanja (kako ih je nazvao ravnatelj), primjerice, koliki broj ljudi planira angažirati, s kojim honorarnima i sl. Tog dana obišao je njih sedmero, sedmero intelektualaca na važnim pozicijama gradske uprave. Bio je zagrižen i naravno da ih je skenirao. Pritom nikome nije dopuštao povratno raskrinkavanje. Šibao im je duše, a oni njegovu nisu mogli (ravnatelj kao da nije imao ljudsku dušu jer njegovu nije išibao). Prve su na redu bile intelektualke! Omjer intelektualki naspram intelektualaca iznosio je pet naspram dva. – Kava, sok, sendvič? – Hvala, doručkovao sam. Bio sam na pizzi. 102


– O, trebali ste posjetiti pizzeriu Tabasco. Najbolja je ona s plodovima mora. – Ne jedem meso. – Pa nije to meso! To su lignje, malo školjaka i pokoja srdelica, inćun i tako to. U takvim je trenutcima osjećao da se mora opravdati zbog svojih prehrambenih navika. – Neka, navikao sam ne jesti životinje. – Nikada ih ne jedete? – Ponekad gricnem komadić piletine, pomirišem šunku…– šalio se. – Aaaa…, može kava? – Hvala. Dignut će slušalicu i dojaviti sekretarici: – Dvije kave, jedna bez šećera, a druga? – Sa smeđim šećerom, hvala. – Ja pijem sa saharinom. – Znam. Zapravo pretpostavljam, zbog vaše impresivne linije (zacrvenjela bi se). Znate, imate lijep ured – skrenuo bi pozornost na neku drugu temu. – Hvala (bila bi sretna). Tada bi nastala poduža stanka, tek bi se katkad pogledali pa jedan drugome nasmiješili. – Već dugo poznajete ravnatelja? – Već jedno cijelo popodne. Nasmijali bi se, a u drugom trenutku mirisali pare vruće turske kave (samo su dvije naručile espresso iz prvog kafića). – Ravnatelj me obavijestio o vašem dolasku. Ako se ne varam, trebate oko tisuću eura za plesače i svirače iz Zagreba? – Tako je. I još oko tisuću eura za žonglere. Je li to u redu? – Da! – Spremni smo izdvojiti dvije tisuće, ali ne više. – U redu. 103


Tada bi se lica uozbiljila. Nema osmijeha dok se razgovara o službenim poslovima! – Javit ćete se u naše računovodstvo. Njegov je posao realizirati ideju, materijalizirati idejnu misao, a za to se trebalo dogovoriti sa zaduženima. I jedini je problem što je morao puno, dugo i naporno komunicirati s ljudima – ali bio je uporan u šibanju. Skeniranje ga je zabavljalo. Šibanje duša i skeniranje su isto. Dok bi skenirao bio bi usamljeniji. Prazna interakcija. Zapravo nije imao posebno osmišljen naum u vezi napuštanja ljudi. To se dogodilo puno prije. Bio je sam. Nevidljiva pravila ponašanja se slijede. Jedna prati drugu, intelektualka intelektualku. On je također tada slijedio njihova pravila. Nikako pošteno, jasno. On ih je, zapravo, pratio ne bi li im se u sebi što jače narugao. Shvaćao je da njihova pravila postoje samo stoga što ih ta ista vežu u zajednicu čiji su oni punopravni pripadnici. Drugim riječima, ta ista pravila stvaraju od njih ljude. On, naravno, nije išao za tim da postane čovjek – više to nije mogao niti da je htio! X je sve više postajao utvara. On je jedino znao za samoću samoće – sljedbenici ne priznaju samoću. Priznavao ju je tiho, baš kao što su ljudi tiho odbijali njenu izvjesnost. Biti raskrinkan u surovosti bilo je nešto sasvim normalno za njega, a ne nešto što se trebalo kažnjavati. No, ta je surovost opstojala i stoga je subjektivno važilo kao tajna svega, i put. Povezanost je neuhvatljiva stvarnost. Biti sam za X-a nije bilo poražavajuće ili nešto kolosalno u spoznajnom smislu. – Čuli smo za vas. Ipak nismo na kraju svijeta. Glava na visokim petama, zar ne? – gotovo ironično je pitala, s namjerom da ga impresionira, s jedne strane, te da pokaže svoju poniznost, s druge strane. – Da, to je najnovija moja predstava, iako nije i nova. Mislim da se više ne prikazuje. Možda još samo jedanput u dva mjeseca. Nisam siguran. – Čuli smo puno pohvala. 104


– O meni? – Naravno. Na kraju su se htjeli udvoriti X-u, kao da je X velika njuška s kojom je važno biti u dobrim odnosima. – Možda dovedemo predstavu i u Dubrovnik? – s nekom bi važnošću to rekla. – To bi bilo lijepo od vas – nije tako mislio. – Spremate li nešto novo, neku novu veliku predstavu? – Da, Doček Habsburgovcu. Nasmijali bi se. Poslije više ne bi puno razgovarali. Uvijek minimalno, onoliko koliko X-ova sugovornica odredi dovoljnim. Ljudi su po prirodi niski matematičari. Dobro računaju s interesima. To je za život važno. To je važno za ljudskost... Surovost je isto što i rastočeno počelo svemira. O toj surovosti, koja je obuzimala X-a, ovi ljudi nisu imali visoko mišljenje. Zato bi ih on i skenirao. Da shvati smisao ljudskog odbijanja surovosti. Stoga je skenirati ljude značilo i opravdati surovost, a da bi to uistinu mogao učiniti, morao im je proniknuti u duše. Suočiti se s ljudskošću koja bi znala svaku stvar preobratiti u svoju korist najlukavijom računicom na svijetu – ni bogovi nisu dorasli takvim algoritmima. Ti su algoritmi bili u funkciji prikrivanja svake laži, naročito one najopasnije po čovjeka – laži o njemu samome. Stoga je katkad njegovo skeniranje znalo biti mučno i njemu i njegovim sugovornicima, a njemu posebice, jer on nije smio razotkriti svoje namjere. Zato je bilo potrebno da bude vrlo odmoran i nadasve koncentriran, jer i samo jedan pogrešan pogled znao bi pobuditi sumnju u njegova sugovornika. Ljudi brzo prepoznaju kad ih netko pokušava razotkriti, oni su majstori u prikrivanju vlastitosti i zato se kaže da savršeno upravljaju impresijama. Čak su i institucionalizirali čitavu stvar pa se danas slobodno govori o ljudskim pravilima ponašanja. Čak štoviše, svakom je čovjeku obaveza slijediti ih. X je dobro znao da je ljudima oduvijek bilo lakše izmišljati pravila koja će potom neupitno slijediti nego priznavati izvjesnost surovog. To da su na 105


taj način sami sebi iskopali zamku, i da su se sami u nju uvukli, postalo je očito, ali ne njima, nikada njima... jer o tome nisu voljeli razmišljati. A najveći branitelji ljudskih pravila su tzv. intelektualci. Tada je upoznao i prvog intelektualca, nakon pet intelektualki. – Kako ste? – preko stola mu je pružao ruku. – Dobro sam, hvala na pitanju – X je odzdravio i, ujedno, čvrsto mu primio ruku, muški, i muški je zatresao. Ali vrlo kratko. Zapravo još nije niti povukao svoju ruku nazad, a već ga je pitao: – Zanimalo bi me, ako je moguće, može li grad izdvojiti oko pet tisuća kuna za nabavku baklji? – Pa ne znam, nisam siguran. Možda Turistička zajednica ili… – Ali ravnatelj je rekao da bi bilo poželjno kada bi... – tu ga je ovaj prekinuo. – Onda ćemo ipak nešto moći srediti! – Izvrsno! – X je s lakoćom odahnuo. Zato je i drugom intelektualcu (bio je to posljednji s kojim se susreo tog dana) – a koji je radio u Turističkoj zajednici i koji je imao velik i lijep ured, pomalo advokatski – jednako odgovorio kada je nastao sličan problem: – Ali ravnatelj je rekao da bi bilo poželjno! Njihove su misli bile nečiste. Mislio je, nekontrolirano su rasle pa su se spetljale. Spetljale su se u jedan debeli snop koji bi trebalo nasilno odstraniti kirurškim zahvatom. Spetljale su se u nečistu dušu Grada. No, strah je ipak nadvladao razum. Glupi birokrati – tako je mislio o njima – ostavljaju spetljane misli da rastu kao tumor u gnoju. Mislio je, to je cjelina koja ne dopušta ni malo zraka. Ljudskim se mislima ne smije dopuštati rast, treba ih pravilno usmjeravati, prema smrti – to znači biti njihov gospodar! Pustiti da nekontrolirano rastu znači odustati – to znači imati ljudsku dušu. Zaborav... Već su odavno zaboravili na čisto postojanje, bio je siguran. Znao je sve o njihovoj borbi. Gadila mu se. Gadili su mu se. Ljudi su mu se gadili. Mislio je, bore se za prevlast na moćnoj pozornici zloćudnog intelektualizma. 106


Upoznavanje: lokalna uspostava vlasti. Zadavanje: stalno ponavljajuća radnja koja čini ljudsku dušu zdravom. Ljudska duša: izvor ljudskih misli. U Uredu za kulturu uspio je pribaviti trećinu novčanih sredstava. O tome će se, naravno, ipak još raspravljati i na sjednici gradskog poglavarstva. Na kraju je, što se tiče novaca, sve dobro prošlo i u Turističkoj zajednici grada Dubrovnika. Cijeli grad je brujao o tome. Za takve se priredbe uvijek znalo. X je poslije doznao i što su svi ti ljudi mislili o njemu. Predstavljao je nešto suprotno njihovim očekivanjima. Prije svega im nije bilo jasno zašto tu priredbu nije mogla organizirati koja Dubrovčanka, ili koji Dubrovčanin. Pa i oni imaju fine ljude za takvu stvar, i stručne i dovoljno kompetentne. Ipak, znali su ujedno i da scenirati i režirati doček plemiću nije mala stvar – Dubrovčani su znali cijeniti usiljen snobizam unatoč siromaštvu. Cijeli je dan obilazio gradske urede. U međuvremenu je pojeo vegetarijanski sendvič u fast-foodu Mrvica. Već i prije nego je obišao sve urede znao je da je sakupio većinu potrebnog novca. Tada je imao plan navečer pozvati žonglere, glumce i svirače na dogovor. Nije im ostalo puno vremena za uvježbavanje. Ipak, neke su ga druge stvari spriječile u tome: kod direktora Turističke zajednice dogodilo se nešto što se nije smjelo dogoditi. O ljudima, mislio je, mislio je o ljudima. I mislio je, radije trpe glasove propasti nego glasove nadljudske savjesti. Potkraj dana ga je ulovio velik umor. To nije bio običan umor; bio je sudbonosan. U tim je trenutcima osvještavao i smisao i vlast i upoznavanje i zadavanje i ljudsku dušu. Previše se umorio, što je bilo kobno po njega (osjećao je i laganu mučninu – najvažniji preobražaj se približavao kraju). Naposljetku, čovjek iz Turističke zajednice se pravio previše pametnim za njegov ukus. Iako je sve dobro prošlo što se tiče novaca, taj ga je intelektualac, sedmi po redu tog dana, najviše izmorio. Filozofirao je o životu i smislu koji ne 107


postoji, čak i o Americi! Govorio je kako na Zapadu sve teče brže i bolje i uspješnije nego tu, a X je samo bezuvjetno potvrđivao. Potom ga je počeo i savjetovati o tome koje bi kostime trebali nositi žongleri. Zalagao se za barokne, iako je X već odlučio da će nositi renesansne. Dakako, X ga uopće nije pitao za njegovo mišljenje. Stoga je X-a sve to počelo jako smetati. Ujedno se morao nositi i s vlastitim stanjem preobražaja u nadljudsku opstojnost, koji se uspinjao prema kraju. Naravno, i to je bio razlog zašto se više nije imao snage odupirati ljudskoj gluposti koja je iz ovog čovjeka tako prodorno izvirala. Morao se drugačije postaviti ako je želio ponovno ne pasti u trans. I zato je počeo biti sve neugodniji: sve je više postajao nezainteresiranijim za njegove prijedloge, za njegova pametovanja i gdjekoje, usputne političke analize. Postavio se drsko. K tome ga je ovaj ionako toliko ljutio svojim glupostima da si X više nije mogao pomoći, a da ga ne počne preprodorno gledati u oči, nasilnički mu ulaziti u dušu prerazdražljivo ga skenirajući. A taj čovjek, visoki dubrovački intelektualac, direktor Turističke zajednice u skupom uredu koji podsjeća na advokatske, nije bio potpuna budala. Itekako je znao osjetiti trenutak u kojem ga netko prezire, trenutak u kojem ga netko namjerno razgolićuje samo da bi ga povrijedio. Znao je dobro registrirati napadača svoje duše. Taj je čovjek stoga i tada osjetio, dok je X-u ovo zadnje prepričavao, kako mu taj neki X kopa po njegovoj duši i razgolićuje ljudsku bitnost koju je godinama gradio. To mu ipak nije mogao dozvoliti, bez obzira i na ravnatelja! Zato se sedmi intelektualac tada mudro namrštio. Njegova bitnost na koju je X naletio, zapravo, X-u se činila običnom laži, nikako osobitom. Ipak, ovaj nije tako mislio, on se duboko u sebi poradi te iste laži pred sobom uvijek neizdržljivo sramio. Nažalost, ili nasreću (kako se uzme), X je bio umoran pa to nije primijetio. I dalje ga je razdražljivo i očito skenirao, bez straha. Naravno da bi prestao tako očito skenirati otkrivši da čovjek kojeg skenira zna da ga skenira! Ali, bio je premoren, jer mu 108


je ovaj bio već sedmi danas. Zato ga je intelektualac s rednim brojem sedam sada i mogao uhvatiti u tome, jer je X postao prespor od umora. Broj sedam je svoju ljudsku laž gradio dugi niz godina, ljudskim naporom, i nije htio biti raskrinkan od budale (X-a je smatrao prepotentnom budalom). X naravno nije mogao otkriti sadržaj laži koju je ovaj čitav život o sebi gradio, ali već i samo to što je detektirao bitnu ljudsku laž, bilo je sasvim dovoljno da se ovaj osjeti bitno pogođenim. Kako je X napokon shvatio da ga je ovaj čovjek prozreo i prezreo zbog toga, doživio ga je bitnim. Tako ga je i nazvao, za sebe. U sebi ga je nazvao Bitan. X je u tom krajnjem trenutku osjetio toliki umor da su mu već i oči počele suziti, a Bitan je u njegovim suznim očima savršeno mogao nazrijeti lik razgolićenog sebe: neku postojanost, ali ne i sreću. Njemu, u tom trenutku, kao da se radilo o odrazu najmagičnijeg zrcala na svijetu! Međutim, zla zrcala. Bio je to strašan prizor kojem se nije moglo umaći, sve dok odjednom X nije odlučio čvrsto zatvoriti oči i ohladiti svoje skenerske misli. Nije se više mogao ispričati; Bitan ga je već odviše mrzio. Osveta, osveta, osveta… – glasno je odzvanjalo zrakom. I kao da bi isprika nešto značila? Bitan se tada zakleo da će mu se osvetiti. Zašto, zašto, zašto? X nakon toga ništa drugo nije mogao već se vratiti u svoju hotelsku sobu 205. Legao je izmučen na krevet, ali nije mogao zaspati. Trenutak s Bitnim učinio mu se iz jednog naročitog razloga izuzetno sudbonosnim. Predosjećao je da je tada s njim proživio možda i najvažniji trenutak u svojem životu. Kao da je u tom trenutku, dok ga je Bitan tamo prezirao, prošao kroz vrata koja vode u potpuno novu stvarnost. Zato je dugo razmišljao o tome što bi taj trenutak mogao značiti. Ujedno mu je postalo jasno i zašto je baka vidjela vrata kraj P. Bitna stvarnost je trenutak. Ljudska stvarnost izmiče tom trenutku. Ljudska stvarnost se stvara – nju stvara ljudska misao. 109


Tako je i svijet samo jedan stvoreni trag snopa ljudskih misli koji je izbjegao trenutak vječnosti. Zato je ljudima, također, trenutak po sebi surov – oni bi rekli bez-povijestan. Napokon je zaključio, trenutak po sebi je surov jer je i samoća surova. Plašeći se vlastite samoće, ljudi su našli spas u zajednici i stoga stvorili pravila ponašanja koja ih štite od surovosti egzistiranja naprosto. Shvatio je tada koliko je mrzio sociologiju! (Dan za danom činio se danim poput kvadrata misli, kao misao poslije misli, svaka u svojoj kocki. Kocka do kocke, uvijek neka nova: misao poslije misli s krajem koji određuje sama krajnja misao. Krajnju pak misao odredit će misao prije nje. I strah je uveden u svaku od kockica kao motivirajući poticaj ili suprotnost toga. Oh, i strah je bitan saveznik ljudskoj stvarnosti, ali i nadljudskoj sudbini i podsvjesnom.) Više nije razmišljao kao čovjek. Mislio je, ljudske sjene! – tomu ja težim. Biti u sjeni, opstojati u samoći. Napokon je tada shvatio da je sve ljudsko, zbog ljudskog razloga, izdvojeno od Tišine i od svemira. Otada mu je bilo nemoguće pobjeći od te spoznaje. X: prolazio je kroz vrata – bakina metafora. X više nikada neće postojati kao čovjek! Čovjek je jedini moćan stvarati stvarnost, mislima, a ujedno i zadavati neku drugu, izmišljenu. To čini bez prestanka. X više ne. On sada surovo prekida sve ljudsko u sebi. Surovost je nerazrješivost bez kraja, bez zadavanja, bez naloga o izvršenju pravila. Surovost je bez temeljnog izvora egzistencije. Ona slijedi život sjena, tj. utvara. Surovost egzistira kao utvara, katkad i ljudska utvara... U trenutku u kojem je napao dušu Bitnoga, u samo jednoj napola ljudskoj neopreznosti stvorio je puknuće na ljudskoj opni koja štiti ljudske duše od surovosti. Onaj čovjek bio je tome svjedok. I zato, upro je prstom u izdajicu – u X-a, i nazvao ga ravnateljevim doušnikom (nije se znao drugačije izraziti). To je svakako i na X-a bitno utjecalo. X je potom zauvijek ostao obilježen kao 110


neprijatelj čovječnosti, dubrovačke čovječnosti koja se gradila na silnim kvadratima misli jednog zajedničkog uma. Ostao je stigmatiziran kao nasilnik i nečovjek. X: “čovjek” koji već duže vrijeme jasno i razgovijetno naslućuje da nije čovjek; nesklad sa sobom.

111


B. g. To su bili užasni dani, a ovaj se nekako pojavio u najjačem užasu. Crna je mrlja preskočila bijelu i brzo se raspala. Jako čudno. Zapravo je bilo užasno. Osim toga, nalazio se u najljepšem gradu na svijetu, a sada se ljepota davala u drskosti. Trebalo je pobijediti, a ni sam nije znao što i kako. Jer, uživati ljepotu znači uzvišeno se igrati. Koliko je igra uspješna ovisi o zaobilaženjima zapreka koje stoje na putu do unutrašnjosti, baš kako nam svjedoče grčke Olimpijske igre. Pobijediti značilo je probuditi se, biti kod sebe. Nije svatko mogao uživati monument dubrovačkih zidina. Za to se ipak trebalo potruditi. Moralo se moći probuditi dokraja, pronaći sklad duha i tijela. X je upravo taj dan odlučio provesti na zidinama. Tog se jutra nije osjećao najbolje. Smetalo ga je nešto što nije mogao dokučiti. Nije se radilo o bolesti iako je sličilo na nju. Ušlo je u tijelo i ostalo dugo parazitirajući u predjelu želuca. To je bila jedna vrsta mučnine, ne puno više od toga. Mučnina praznine? Mučnina praznine koju uzrokuje sablast surovosti. A možda je to bila i sasvim neka obična mučnina? Ili pak nije? X u takvom stanju nije mogao biti siguran u sebe. Iako mu se čini da je to stanje smušenosti u kojem se nalazi osjećaj poput titrajuće svjetline, gotovo poželjan. Odlučio je stoga uistinu duboko disati. Kako je samo zagonetno to organsko titranje… Duboko je 112


uzdahnuo ispred prozorčića iza kojeg se nalazio djedica koji prodaje ulaznice – to je bila papirnata potvrda o legalnom korištenju ljepote, zapravo više to nego propusnica. Duboko je uzdahnuo, a to je djedici nešto govorilo. Starac mu je prodao ulaznicu po studentskoj cijeni, odobravajući sam sebi učinjen ustupak. X se ni najmanje nije osjećao privilegiranim. Prepoznao je logiku događaja koja je potom isparila. Uljudno se zahvalio i brže bolje uspeo strmim stepenicama koje su dodirivale crkvu sv. Spasa s prekrasnom rozetom, i tek tada zapravo jako, jako, jako i duboko uzdahnuo. Prizor koji se otvorio ispred njegovih plavih očiju, naredio je samilost koje se u trenu otarasio. Poslije još kojeg trenutka, braneći se od nekih novih svijetlih mrlja koje su nagrizale vidik, uspio je održati ravnotežu. Znojio se, što je bilo normalno jer je imao majicu s dugim rukavima, a sunce je grijalo, grijalo i grijalo. Gotovo prejako s obzirom da je bilo rano proljeće. Masivnost kamena po kojem je koračao i zaprepašćujuća bjelina te urlici ljepote koji su se kotrljali u želučanom bubnju razotkrili su odavno zaboravljenu perspektivu. Libertas, Libertas… – vijorila je zastava u visokom prostranstvu s kojeg se pruža čist pogled na morsko carstvo. S te se točke more ne čini bajkovitim i potrebnim. Ono više prkosi svojom veličinom nego što zadivljuje, jer bilo gdje se može nalaziti neprijateljski brod koji bi trebalo uništiti, koji je prijetio slobodi. Teško se moglo uvijek biti oprezan. Mjesto pojavljivanja neprijateljskog broda nije uvijek dohvatljivo, bar ne neopreznim očima. Tu se odigravala dubrovačka povijest, a X je se nije gnušao. Neprijateljstvo spram te povijesti bivalo je izraženije što se više uživljavao u ulogu stražara zidina iz davnine. Povijest se odjednom otvarala prodirući iz svakog kamena po kojem je hodao. Bjelina kamena ga je zbunjivala. Možda nije htio takav slijed događanja. – Koliko je sati? – pitao je slučajnog prolaznika koji se upravo namještao na samom rubu starog zidića ne bi li uhvatio što bolji kadar za uslikati tvrđavu Lovrijenac koja se s tog mjesta jako dobro mogla vidjeti. 113


Htio je čuti tuđi glas, a ne uvijek samo vlastite misli koje su ponekad preglasne. Stranac je promrmljao nešto nerazumljivo i nespretno, na japanskom. Nasmijao se. Prije toga, pokazao je rukom znak za stop i u trenu uslikao kamenu građevinu koja se ponosito uzdizala na susjednom brdašcu. Bilo je pola tri. Dubrovačka povijest se svejedno ukazivala, poput Bogorodice iz Međugorja, i nemoguće ju je bilo zaustaviti u istjecanju iz rupe u kojoj obično obitava. Određivala je tijek svekolike mašte. Uskoro se ispovraćao u more, nagnut preko zidića. Bljuvotina se prosula posvuda. Samo je jedan mali dio dospio do mora. Rukavom je obrisao usta, a kako je ispljunuo zadnje komadiće gnušanja, počeo je plakati. U tom je trenutku obišao četvrtinu zidina. Sunce je sjalo veliko; puhalo je toplo i tanko; bilo je sigurno. Sav put je zapravo vodio u nepravilnu kružnicu, kao da ju je netko namjerno zgnječio i potom pokušao ispraviti. Nastao je oblik nepravilnog peterokuta – kako malo renesansnog! Sve je bilo jasno uočljivo. Grad nije imao oblik zvijezde već pečena jaja na oko! Uspravio se bolesničkim pokretom tijela i nastavio hodati. Sunce je sjalo lijepo. Nije bilo zlatnih mrlja. Bilo je vedro, a najljepši od svih bio je prizor Lokruma usađen u more preko puta. Više nije plakao. Osjećao se slobodnim u svoj svojoj mučnoj ispražnjenosti. Pogled je na Dubrovnik iz ptičje perspektive odavao bjelinu koja se besramno nametala kao zlatno pravilo ljepote. Nije želio pravila pri promatranju i doživljavanju dugo izgrađivane slobode. Ali, ipak je morao primijetiti kako se čistoća bijelog nesumnjivo uvaljuje. Na kraju je popustio. A zato što je popustio bijela se prelila u srebrnu. Veličanstveno, pomislio je. Grad mu je sjao ispred očiju. Da se u tom trenutku kraj njega našla još jedna utvara, sigurno bi spomenuo osjećaj koji ga je pratio od početka, osjećaj boje. Misli su stvarale sliku: svuda oko njega sniježi, iako zapravo ne pada snijeg, i nije zima. To je slika “snježnoga grada” zakopanog na jugu Mediterana. 114


Obišavši cijeli kameniti put zgnječene kružnice, našao se na istoj točki s koje je krenuo. Silazeći niz strme stepenice pozdravio je lik djedice iza malog prozorčića koji se nalazio negdje pri sredini stepenica pa se zaputio prema Orlandu. Nije shvaćao zašto je povraćao. Zar ga je nešto toliko jako, jače od ljepote srebrnog grada uspjelo natjerati na povraćanje? Nije vjerovao da je to bilo zbog jutrošnje mučnine. U to nije mogao samo tako lako povjerovati, a onda se prisjetio panike zbog izviranja povijesti. Povijest je bila krivac za sve nevolje. Povijest, ali i bitni čovjek od neki dan, Bitan, koji ga je prozreo. Hodao je Stradunom i razmišljao o ponovnoj smušenosti, a onda je u jednom nenadanom trenutku zastao. Netko je pucao u njega, gađao ga prodornim oružjem, ravno u želudac. Upravo on je hladnokrvno gledao u X–a kao plaćeni ubojica, s dva oka kao dvocjevkom. Bitan, Bitan ga je hladnokrvno pogađao. S takvim pogledom ne samo da je upozoravao na nevolje, već ih je i izazivao. Zastao je ispred X-a zapriječivši mu put. X-u nije bilo nimalo ugodno. Naravno, Bitan je i dalje bio povrijeđena ponosa. X je to mogao osjetiti. Također, poznavao je i životinju u njemu, koje se ovaj sramio i zbog koje je, između ostaloga, i nastala čitava ova neugodna situacija po X-a. Između ostalog i ta životinja je bila uzrok Laži koju je X u Bitnoga jučer sasvim osobitim načinom razotkrio. X-u jedino nije bilo jasno otkud najednom Bitnom snage da se pokaže kao takav pred drugima, nasred Straduna. Kako je mogao sada bez ikakvog straha pred drugima pokazati svoje životinjsko lice te tako razotkriti svoju laž? Nikako se za takvo njegovo ponašanje ne bi moglo reći da je u skladu s razinom na kojoj se očekuje da bude jedan uglađeni direktor, pa zašto je onda sada ipak kršio to pravilo ponašanja i nastupao protivno ljudskim očekivanjima? Nije li ga sram pred drugima, pitao se X. Bitan mu se potom i obratio. Unio mu se u facu, opet nešto vezano uz žonglere – to je namjerno napravio – a X ga je odlučio namjerno ignorirati. Drsko, neumjesno, životinjski – lažno, a 115


zapravo istinito. X je čekao da se makne. Ovaj bi put bilo glupo ponoviti: ali ravnatelj je rekao da je poželjno. Ovaj mu put, također, nije bilo ni na kraj pameti sustavno analizirati ispred sebe predočen materijal ljudske opstojnosti. Bez obzira što mu se više nije mogla dogoditi nespretnost kojom bi skeniranje učinio razotkrivenim, gledao je u pod, jer je sada odjednom htio, zbog drugih, odglumiti posramljenost. Ujedno je i Bitnog morao nekako natjerati da pomisli kako ga je sram i da mu je žao zbog svega što se dogodilo. Možda mu je i uspjelo, barem je tako pomislio. Bitan je ispravno zaključio da se još nisu upoznali. Pružao je ruku pakosno se osmjehujući. – Zovem se Glasan – bitno je i do kraja zlobno istupio. – Glasan? – iznenađeno je upitao X. – Da, Glasan! – odgovorio je Bitan. – Ja sam X – X se najednom sasvim smušeno izvinuo u zrak. Bitan je Glasan, pomislio je u sebi. Jednostavno nije mogao vjerovati. Kakva smijurija od imena! Ili je to bio znak? Svejedno, nije sada smio o tome razmišljati, nalazio se u ekstremno neugodnoj situaciji. Glasan nije povjerovao X-u, nije htio priznati njegovu posramljenost. Koliko je samo neprijateljskog bilo u tom Glasnom, mislio je tada X. Morao je stoga izabrati neku drugu metodu kojom će izbjeći Bitnog i spasiti svoju živu glavu. Nije znao što bi pa je svom snagom pogledao u sunce, i zaslijepio se. Te se magije prve dosjetio. I uspio je. Oči su mu toliko jako reagirale na sudar sa sunčevom svjetlošću, da su u potpunosti za bitan trenutak prestale djelovati. Vidio je jedino bliješteće fleke, tj. nije ništa vidio. Na minutu je bio slijep. A pobjedu je nad Bitnim iskovao tako što je upravo zadobivenim svjetlećim flekama naredio da se prilijepe Glasnom po licu, te da ga do krvi izgrizu… – Još ćemo se mi već negdje sresti! – prijetećim tonom Glasan je polako nestajao iz X-ova sljepokruga, urlajući od bolova. A X-u je laknulo. 116


Svi prolaznici, koji su se slučajno tamo zatekli, stali su na stranu Glasnog. Čak su ga i bodrili dok mu je Glasan psovao sve po spisku. Zato je već bilo vrijeme poduzeti nešto konkretno u vezi toga. Nije htio raditi u Dubrovniku, a da ga se iza leđa ogovara. Odlučio je ispričati ravnatelju sve o neugodi koja se dogodila. Nije htio biti onaj koji se pozdravlja potiho i krajičkom oka. Odlučio se na neki način javno suprotstaviti bitnom čovjeku zvanom Glasan, no još uvijek nije znao na koji način, kada i gdje. Produživši do Orlanda, posjeo se tamo. Kako to da se baš sad našao sav zadihan od problema koji koče njegovu ravnodušnost, a samo prije nekoliko dana uživao je banalne stvari? Helena i Romnia, kolega s posla u znaku tragične predstave, a onda i zakuska te Mirna koje se jedva sjeća, ulični žongleri i baka, svi su oni sada stajali pred njim kao svjedoci tomu što mu se događalo. Znao je da prolazi kroz neku vrstu preobrazbe, ali znao je i da ne postaje kukac. Zašto i kako, do kada i iz kojeg razloga, sve su to bila još preuranjena pitanja. “Ono što jesmo, proizvod smo vlastitog razmišljanja.” Buddha Preobražaj nije bio bolan već privlačan. Moglo bi se reći da se X navikao na osjećaj trenutnih preobražaja u tijeku – činili su se kao jednina. Mučilo ga je do kada će sve to trajati i može li sve izdržati dokraja. Je li se uopće u bitnom promijenio? Ustvari, nije se mijenjao on, koliko se mijenjala stvarnost oko njega. Ti su preobražaji bili transformacije zbilje, koju je svrsishodno kreirao. Iselivši stvarnost iz sebe oko sebe, s punom sviješću o tome, misli su mogle slobodno igrati igre i raditi predstave po njegovoj volji. Dopuštao je mislima zadavanja baš kao i prije, a sad su zadavale uvijek samo jedno. Zadavale su stvarnost. Ta je stvarnost bila najveća neprijateljica tihim ljudskim pravilima. Razmišljajući o tome, 117


stvari su mu se počele činiti malo jasnijima. Nije htio prenagljivati. Znao je da će s vremenom sve sjesti na svoje mjesto – tako mu je govorila njegova baka, uvijek za sve. Ustanovio je da je on, X, samoća koja stvara, a stvara neprekidno. Ono što stvara je svijet – stvarnost rođena iz njegove samoće. Surovost!!! Takva stvarnost neprijateljski je raspoložena jer opstoji koliko i trenutak. Duže od nje ostane samo njena sjena kao podsjetnik o iščezloj Tišini. Mislio je, užas postojanja je neuhvatljiv, ali ipak ostavlja tragove. Kad bi stvarnost trenutka bila stvarana u samoći, a ne izvan nje ili iz nje, mogla bi se začahuriti i smireno utonuti u mehanizmu biološkog sata univerzuma. Tada bi Tišina ponovno bivala u području bez pitanja. Mislio je dok se zadovoljno smješkao sam sebi. Zapravo su najposebnije one ljudske postojanosti koje uspiju iseliti ljudsku stvarnost napolje, jer tako prestaju biti ljudske. Stoga ne treba čuditi smušenost koja ih s vremena na vrijeme zaokuplja, kao što je tog dana zaokupila X-a. Ni ravnodušnost ne treba čuditi: X je u tom periodu izbacivao iz sebe ljudsku stvarnost kao što pušač, koji prestane pušiti, nakon nekog vremena iskašljava nikotin koji mu se godinama zaljepljivao za pluća. To je moralo za sobom ostaviti neke posljedice. Jedini je problem bio u tome što X – shvativši ljudsku ironiju u kojoj je nemilosrdno od rođenja morao učestvovati – nije više znao kako biti sretan zbog samoće koja je napravljena zahvaljujući ljudskom razlogu. Dugo je već sjedio ispod Orlandovog stupa zamišljen u ispravnost nove egzistencije. Negdje je duboko u sebi vjerovao u istinu o novom sebi. Činilo mu se logičnim mišljenje u vezi preobražaja. Možda je to bilo i zbog toga što se prisjetio jedne lijepe knjige koju je još davno pročitao, a čiji je smisao tek sada uspio uloviti. Poziv na pogubljenje – roman Vladimira Nabokova. Ni sam nije znao kako, ali uspio je izvući iz sjećanja posljednje rečenice pročitanog romana. Sjetio se posljednjeg dijela knjige kad Cincinnat odluči umaknuti sudbini koju su za njega drugi priredili (ti drugi nisu bili poput njega). Roman završava u dvosmislenoj lje118


poti, prisjećao se i pritom sebe poistovjećivao s Cincinnatom: “…Sve se rasplinulo. Sve je padalo. Spiralni vihor hvatao je i vitlao prašinu, krpe, obojene trijeske, male komade pozlaćenog gipsa, kartonske opeke, plakate, letjela je suha magla; i Cincinnat je pošao posred prašine i palih stvari, i drhtavih platna, odlazeći na onu stranu gdje su, sudeći po glasovima, bila bića slična njemu.” X: ispražnjena slika čovjeka s koje nestaje ljudska opstojnost.

119


B. d. Uvijek je ulazio s Pila. Zanimljivo je kako se nije previše zamarao umnim pitanjima prilazeći monumentalnom ulazu, a put je trajao sve od hotela luke Gruž. Teška su pitanja počinjala navirati tek pred samim ulazom, pa dok bi dokoračao do Orlandovog stupa, već bi tada bio uronjen u prokletstvo pitanja. Okrenuo se lijevo i desno, odavajući izgled lovokradice, i ušao gotovo neprimjetno u predvorje dubrovačkog kina, odmah preko puta Orlanda. Tamo je već dva dana trajao mali sajam knjiga, sasvim mali. Ni predvorje nije bilo veliko. Zapravo je zjapilo ružno. Odražavalo se u oronulosti kao sva suprotnost ljepoti izvana. X nije imao namjeru kupiti knjigu. Htio je uživati naslove. To ga je uzbuđivalo onim žarom koji je mogao osjetiti samo kao dijete dok bi gledao filmove poput Goonisa ili Indiana Jonesa. Osim toga, prelistavajući literaturu koja se nudila s polica, ili je ležala izložena po stolovima, mislio je, na taj se način skrivam od neprijatelja. Nije bio siguran je li Glasan raširio glasine ili ih je prešutio. Što ako je raširio nepotrebne i ružne glasine o njemu? Tad bi se sve moglo razviti u nepoželjnu situaciju po njega. A gledajući u knjige, nije morao o tome misliti. Još samo da nije bio gladan, sve bi bilo dobro. Tada bi svakako duže mogao ostati nerazotkriven, skriven od pogleda svijeta u oronulom predvorju dubrovačkog kina. Glad ga je tjerala da malo-malo usmjeri pogled 120


u ruke pa u svjetlo, pa u ruke pa u svjetlo, i prisili svjesnost da se pojavi prije no što se uruši. Toliko je bio gladan! Svjesnost se pojavljivala. Bilo je to očigledno jer je treperilo poznato, a i prozirne su se mrlje činile jasnima. Gladan, uplašen i smeten mislima, doticao je tvrde korice knjiga kao neki slijepac. S mnogih je otpuhivao prašinu, a nekima je izravnavao listove jer su bili savinuti kao napravljeni trokutići u spomenarima koji bi znali kriti poruke. Nije razmišljao o knjigama. Bojao se jer se osjećao usud. Naglo je kihnuo. Šmrknuvši je obrisao bale i potom još jednom šmrknuo, ali ovaj put deblje. Tad je, baš u tom trenutku, u rukama držao crvenu knjigu. Ništa nije pisalo. Osvrnuo se iza sebe i primijetio još samo nekolicinu ljudi, vjerojatno su svi bili turisti. Nitko mu nije prijetio u tom, po nečemu još iz nepoznata razloga, svečanom trenutku. Otvorio je korice i pogledao sadržaj iznutra. Kako se iznenadio! Nije to očekivao, a zapravo je možda i trebao jer je u rukama držao Mučninu. Jean–Paul Sartre, Mučnina!!! Nježno je prošao rukom po glatkom papiru. Osjećao ju je iznutra. Mislio je, mučnina. Svečan trenutak u tako opasnim vremenima. Zbog svečanosti tog trenutka utihnula je svaka suvišna misao. Počeo je otmjeno dragati njezine korice, kao što majka miluje glavu svoga djeteta na spavanju. Potom je i udahnuo miris knjige za kojom je već dugo na jedan čudan način žudio i u dugom trajanju zadovoljno izdahnuo. Listovi su bili bijeli – to je važno, jer su kod nekih drugih knjiga zamućeni (prilikom čitanja, zamućena boja listova uspavljuje; bijela ne!). Nije vjerovao, Jean–Paul Sartre, Mučnina! To je jedan od sretnijih trenutaka življenja, to kad se prepustimo mirnoći drhtaja tobožnje slučajnosti, pomislio je, i u potpunosti se umirio. Pustio je glad neka zvjerinja. Nije htio olako izgubiti iznenadnu sreću. Mučnina! Potom je prilijepio dlan za knjigu da tako bude zauvijek. Utješno je bilo što je kupio knjigu koju je već odavno trebao pročitati. Kupio ju je i bio je ponosan zbog toga. Koštala je četrdeset i pet kuna. Naravno, nije bila nova. Mučnina! 121


Što je povijest? To je bilo pitanje koje nije mogao lako izbrisati iz uma. Pred poviješću je i s Mučninom u ruci bio slab, kao i bez nje. Povijest pa mučnina, pa mučnina sama, i opet povijest, samo povijest, i sama. Zašto je morao zbog nje povraćati, nije znao. Sad već puna želuca, jer se najeo vegetarijanskog sendviča koji je kupio u fast-foodu Mrvica. Potom je potražio mjesto na kojem bi uspio razmisliti i bar nejasno odgovoriti na mučno pitanje. Ponovno je sjeo ispod Orlanda. Volio je to mjesto. Lijevo je imao pogled na crkvu sv. Vlahe, a pogledom je mogao ugrabiti i komad Kneževa dvora; možda se nazirala i Katedrala. Zdesna je stajala u svojoj monumentalnosti palača Sponza. I naprijed bi bilo ugodno gledati u ljude koji šeću Stradunom. Svi su izgledali nezaposleno kao što je i on bio. U tom mu se trenutku njegov posao učinio nestvarnim, trebao je režirati doček jednom Habsburgovcu, mislio je o tome. To je bilo smiješno. Gotovo se tada toga uplašio. Nije li možda pogrešno razumio ravnatelja? Ma nije, to bi tek bilo suludo. Sunce je neumorno sjalo. Skinuo je majicu dugih rukava, malo se nećkao i ponovno je obukao. Još nije bilo vrijeme za kratke rukave. Kakvo lukavstvo, pomislio je za sunce, kao da je živo, mislio je. Ali nije mu dao da bude živo. Takvo neživo ipak će jednog dana umrijeti, nestati u mraku – to ga je smirivalo. A povijest? Sve je oko njega povijest, kako je samo jasno to odjednom primjećivao. Baš sve. Toliko gnjusnosti već dugo nije spoznao. Neki su govorili da povijest ne postoji. On je ipak znao da postoji kao neko veliko biće koje se svima smije, a kojemu se ništa ne može. Postoji kao mrlje što krvoločno izjedaju sigurnost sadašnjosti. Suprotnost prošlosti i sadašnjosti jest povijest sadašnjosti. Ne vidi se – bar je mislio da se ne vidi. Do tog trenutka povijest je za njega bila potpuno nevidljiva. Njena izvjesnost je pri tome bila neupitna, ali nije poznavao dokaz tomu. Povijest je za njega uvijek bila istinitija od svega drugoga. Istina je drugo ime za povijest! Koliko sigurnije zadajemo Istinu, mislio je, toliko je povijest jača – i zato je povraćao gore na zidina122


ma. Lovrijenac je tome svjedok. Povijest je iznenada počela prijetiti sigurnoj sadašnjosti. Mrzio ju je pa se ispovraćao. Bio je siguran, više ga ne može iznenaditi. Spreman je suprotstaviti joj se. Razgolititi povijest, pomislio je, to bi se možda moglo ne priznavajući Istinu. Poveo je rat s njom, s Mučninom u ruci. Nije li to lagano, pitao se X, a zapravo to nije bilo pitanje jer je odgovorio na nj trenutak prije. Riječi odaju Istinu, kao rane što zarastaju na vjetru, kao kraste. Jer, kako je krastina nutrina nevidljiva, bolna rana, rana postaje krasta. Spoznaja toga stvara tupilo pa ga je to uništavalo. Sjedio je ukočenih nogu, a od silnosti razmišljanja ih nije imao vremena ni ispružiti. Razmišljao je bez stanke, nije se htio smijati. Malo mu je toga bilo smiješno. Možda zbog ukočenosti, ili slabine, a možda i zbog same Mučnine. Bilo je osvježavajuće ponovno osjetiti kolanje krvi u nogama – napokon je ispružio noge. Puno se djece igralo oko Orlanda. Čudio se, nisu mu smetala, ostavljala su ga na miru. Zato mu je bilo drago. Samo, on njih nije. Nije mogao ne reagirati na nepravdu koja se činila jednom djetetu: udarali su ga jer se upišalo u gaće. Viknuo je: “Eeej!”. Djelovalo je. Razbježali su se kao golubovi. Upišano dijete je plakalo. Stajalo je balavo u vlastitoj izmokrini. Činilo se da govori, u jeci: Povijest se ne može poraziti! Nastalo je neopisivo tupilo i više se od toga nije dalo pobjeći. Koliko bole sve izgovorene i pisane riječi! Bole kao rane na vjetru. Sada mu je istina zadavala teške glavobolje, a ono je dijete i dalje buljilo u njega, i više nije cmizdrilo. Stavljalo je prst u usta. Duge i masne bale su se cijedile po njegovoj plišanoj plavoj majici. Oko njega mirisao je urin. Zaključio je kako je miris dječjeg urina drugačiji od mirisa urina odrasle osobe. Htio je dodirnuti taj miris; dodirnuo je zapišan kamen. Kakvo je samo to tupilo bilo! Tupilo je prostor u kojem Istina gradi perspektivu – i dalje je mislio kao ošamućena budala. 123


Iz točke u nedogled izvirala je zavidna snaga okupljanja stvari, svake na pripadajuće mjesto – snaga povijesti. Mjesta se nisu smjela zamijeniti. A ako bi ih tko i zamijenio, učinio bi to protivno povijesnom cilju – to je bilo zapisano u ljudskim pravilima. Povijest se ponovno pojavila. Narasla je iz mokraćne pare, a upišano dijete više nije tamo stajalo. I X se ustao. Počešao se po glavi ne bi li možda primijetio koliko se vara u privid, ali to se nije dogodilo. Razmišljajući o povijesti, a istodobno buljeći u ljude i bijelu arhitekturu s dušom renesansne dubine, povijest se za stvarno uprizorila. Ali kao krasta, ne kao unutrašnja vlastitost. Uprizorila se u vidu historije. Ni svijetle mrlje od sunca nisu mogle prožderati svu gadost koja se prikazivala. Potres i požar otkucavali su ritam poput brzog bila kamena. I odjednom se našao u 1667. godini, usred najveće katastrofe koja pogađa grad. Svi su ljudi odjednom goli trčali po Stradunu, a u plamenu im se pridružuje i Dalijeva žirafa, jer se netko ipak usudio zamijeniti mjesta nekolicini okupljajućih stvari. To se sve odigravalo u njegovim mislima pa su se zbog te neopreznosti zapalile i one same pred navalom privida povijesti. Krici ljudskih nesreća su odzvanjali teško i duboko, u dubinama ušiju. Počeo se okretati na mjestu, stiskati Mučninu, ali nije htio povraćati. Nije se ni rasplakao, iako je izravno gledao u Ljepotu koja je izgarala u nepovrat. Stvarajući dilemu oko ljudskosti naspram ljepote, pomislio je, ljudi bi ionako kad-tad nestali. Jednom bi umrli. Mislio je, možda nisu zaslužili patnju i plamteći bol, ali ispred Ljepote su nebitni. Ako bi se rasplakao, to bi bilo zbog kamenja grada koji gori i ruši se u potresu, a ne zbog života dvije tisuće ljudi. Poradi te spoznaje tada je dvije tisuće pogleda buljilo u njega misleći ga razderati. Gorjele su im kose, i ruke, i tijela. Dvije tisuće pogleda kao jedna druga povijest, ljudska. Svi su prodorno buljili u njega, dok su iza njih i po njima padale krhotine bijele monumentalnosti. Gledao je isječak povijesti kako plače, i ljude nemoćne naspram Ljepote. Raskomadali bi ga. Bio je siguran u to. No on je stajao na istom 124


mjestu kao šuplje tijelo, kao ni s čim povezana samoća. Pogledi ga nisu uznemirivali. Bio je sam, što je uvijek dovoljno naporno. Dim se prostirao daleko po zidinama. Pogledao je prema mjestu Katedrale i umjesto nje vidio neku romaničku građevinu kojoj nije mogao prepoznati ulogu. Skoro je dokraja izgorjela. U mislima je dakako mogao vidjeti i vrijeme poslije 1667. i izgrađenu Katedralu na mjestu romaničkih krhotina. Sunce nije sjalo lijepo. Zadimljene mrlje svjetlosti poput pepela lebdjele su po zraku dok se plamen poput vode razlijevao po Stradunu. Orlando nije bio tamo. Na istom je mjestu stajalo samo jedno tijelo, samo jedna samoća koja je svjedočila propasti jedne izgubljene ljepote – bio je to X. 1667. Dubrovnik je izgorio u plamenu zbog kojeg i danas zaboli mišić u grudima. 2002. više nije bilo niti jednog traga pepelu iz davnine, tek pokoja lažna ilustracija u skupoj monografiji o dubrovačkoj povijesti. X: smireni ratnik. Nakon historijskog prizora X se pribrao u posvemašnjoj prisutnosti. Osjetio je vječnost dubine grada. Dubina u vis je postojala kao prozirno-plava aroma spiritusa. Nebom je u nepovrat odtutnjila izgubljena priča zaboravljene katastrofe. Išao se prošetati. Sjeo je za stol. Stolovi su već bili postavljeni napolje. Sve je mirisalo na ljeto. Preuranjenost je ipak godila duhu. More, kupanje, nepodnošljiva vrućina… Misli su hitale prema ljetu, ali lik konobarice koji nemilosrdno spušta svaku uzvišenost prekinuo je sunčan tok misli. – Izvolite? – promrmljala je. – Kavu s mlijekom i čašu vode. – Ne trebate posebno naručivati vodu, uvijek je donesem uz kavu. – Aha! – uzvratio je uljudno. Preko puta njega je sjedio mladi par neobična stila oblačenja. Gledali su u prolaznike i glasno ih komentirali. Djevojka je bila 125


odjevena u crnu haljinu nalik ogromnoj marami. Nosila je velike sunčane naočale, vjerojatno ukradene na placu. Vrebali su slučajne prolaznike ne namjeravajući posustati u tome. Pokretima ruku ova djevojka je odavala smirenu gracioznost. Njemu se činila kao kraljevna iz vremena koje je zaboravilo na rigidnost svojih kraljevstva. Uplašena poput Anastazije, zasigurno je uvijek glumila samo sebe. Njezina sigurnost se nudila kao nužnost. Smijala se jer ju je mladić do nje nasmijavao. Upravo je upirao prstom u slučajnog prolaznika sa štapom i uspoređivao ga s nekom osobom, očito, njima oboje vrlo poznatom. Ime su mu uvijek nerazgovjetno izgovarali, tako da ga X nije mogao čuti. Činilo se zvonkim, poput stranog imena. Svima bi se podsmjehivali, jako. Ali nije mogao čuti dobro sve što su govorili. Ona se zvala Jadranka, to je jasno razaznao. Bilo im je smiješno kad je potom prošao i čovjek bez noge na štakama. Mladić je na glas izgovorio: “A ovo je... u starim danima.”. Opet nije uspio čuti ime. Neki drugi par, sredovječni s djetetom u kolicima, ali u bistrou odmah do njihovog, vidljivo se zgražao njihovom ponašanju. Ljudskost je u njima osuđivala ovaj crni humor koji vrijeđa ljudska pravila ponašanja, ali, zasigurno, duboko u sebi su se i oni smijali, X je to mogao osjetiti, tj. njihove životinje u njima su se također svemu tome smijale. Kako su bili puno stariji od Jadranke i mladića koji je sjedio s njom, stoga i ozbiljniji, morali su se zgroziti na očigled u začahurenosti izmišljenog sebešarenila – to su im nalagala njihova ljudska pravila. Do samo maloprije, slažući odvratne face u asimetrične i naborane geste, razgovarali su na mobitele. Nezainteresirani za stvari oko sebe, ali ljudski sretni jer im je dijete napokon zaspalo, nisu uopće međusobno razgovarali. U svoj svojoj ljudskosti vjerojatno si niti nisu imali išta za reći. Naravno, oni kao ljudi nisu imali potrebu smijati se. Zašto su onda uopće živjeli, pitao se X. Aaaa, znali su oni zašto! Takvi znaju zašto žive i uopće se ne zamaraju tim pitanjem. Živjeli su zbog prkosa. Živjeli su zato što su živeći mogli ubijati 126


svaki pravi smisao, pa makar on i ne postojao. Bili su obučeni u crnu kožu – vjerojatno svinjsku – i mirisali su po modernom skupocjenom parfemu, zagađujući atmosferu. A Jadranka i mladić do nje i dalje su se nesmetano zabavljali načinom koji ljudi obučeni u kožu nikada neće načeti. Jadranka i mladić do nje kao da su nekoga čekali. Već je odavno popio kavu. Osluhnuo je još poneku dosjetku mladog para pored sebe, pustio je novac na stol i krenuo dalje. Tek mu je tada sinulo da su to bili njegovi žongleri koje je unajmio. Možda im se mogao obratiti, popričati o njihovim životima, ali… sutra će se s njima upoznati – bio je nekako sretan zbog toga. Naručenu vodu, koju bi dobio i ovako i onako, nije popio. Ostavio ju je da se bljeska pod suncem u traljavo ispranoj čaši kao trag sebe. Znao je, konobarici će to biti razlog gunđanja, jer je na neki čudan način voljela time i sličnim stvarima zaokupljati svoje misli. Kako plitke misli, mislio je. Krenuo je do mora. Još ga niti nije uspio pravo vidjeti. Htio ga je mirisati… A baš tada, sasvim nenadano, evo pojavio se i ravnatelj, u sivom odijelu s crvenom kravatom. Mirisao je po skupom parfemu. Sada se to X-u nikako nije moglo dopasti. On je ipak, ako je uopće ikakve ljude volio, volio obične ljude koji se nisu ogrtali u skupocjene predmete i skupocjene mirise, a na to su ga podsjetili oni žongleri. Volio je ljude poput žonglera, ako je uopće volio ljude… – Ooo, koja slučajnost dragi prijatelju – srdačno mu se obratio ravnatelj. – Dobar dan ravnatelju! Kako ste? – X se postavio raspoloženim. Nije mogao u tom trenutku odati svoju zabrinutost zbog Glasnog. – Je li vam naporno iščekivanje događaja? – Neizdržljivo. Neizdržljivo! Ali ipak malo izdržljivije zbog vas. Uspjeli ste organizirati sve tako dobro, gotovo bez propusta. Ni oni mali incidenti nisu vas omeli… – Kakvi mali incidenti? – sumnjivo, ali i prestravljeno je upitao X. 127


– Ma dobro, nećemo sad o tome. Sad je ionako sve gotovo. – Trebao sam pretpostaviti. Glasan vam je ipak već nešto rekao o meni? – Ma nešto bez veze. Ne mislite valjda da mu vjerujem. Ipak vas poznajem toliko… vi nikada ne biste… – Što to nikad ne bih? – X je bio uporan. – Pa znate već? Sigurno ste i vi do sada morali od nekoga čuti sve ono što Glasan priča o vama. Ali ne brinite se, pa svi znaju kakav je Glasan. – Nisam ništa čuo ni od koga, ali nema veze – na kraju je ipak odustao. Sad mu je dobro vidio brkove. Riđi su i uredno poštucani. Kakav prizor! – Jeste li ručali? – Još uvijek nisam. Krenuo sam vidjeti more. – Ma za to ima još puno vremena. Hajde, vodim vas na ručak. Popeli su se skalinama do jednog X-u još neotkrivenog mjesta. Ušli su u konobu u kojoj se ravnatelj skoro sa svima poznavao. – Dubrovnik je mali grad, znate… Bilo mu je svejedno. Još bolje što je ravnatelj sve poznavao jer se zbog toga osjećao sigurnim. Nitko ga ne bi pogledao krajičkom oka u ravnateljevom društvu. Nitko se ne bi usudio… ali ipak je postojalo jedno biće koje bi se možda i usudilo, samo da nije tako proždrljivo bilo zaokupljeno zabijanjem glave u tanjur s varivom od povrća i komadićima junećeg mesa. Jeo je brzo, svinjski. Namjerno je krajičkom oka pogledavao X-a a pritom glumio nezainteresiranost. Ali X je bio lukaviji te je sjeo okrenuvši mu leđa. Kao da je i ravnatelj to mogao opaziti – nešto je čudno visilo u zraku. Prostor konobe bio je ukrašen ribarskim mrežama, rakovim ljušturama i školjkama. Slično većini drugih konoba. Usluga je bila uljudna, ljudska. To ga je ponukalo željeti konobaricu iz bistroa od maloprije. Pitao se je li popila njegovu vodu ili ju je samo izlila u sudoper. Ipak je bio uvjereniji u to da ju je popila – u to je htio biti uvjeren. 128


Konobar je sve lijepo zapisao, što god bi ravnatelj naručio. Naručio je i za X-a, lignje na buzaru. U tom se trenutku X trgao iz misli o konobarici i spriječio ravnatelja u njegovu naumu. Nije htio ručati meso. Ispričao se i objasnio svoje svjetonazore, zašto je vegetarijanac, i sve tome slično… Poslije su mu se objašnjenja činila suvišnima. Osjećao se glupo. Trebao je samo reći, oprostite, ali ja ne jedem meso, i ništa više. To bi bilo dovoljno. Nije shvaćao zašto se ponio poput kakvog adolescenta, koji se trudi opravdati roditeljima nov stil života. I tako, nakon nekog vremena, pred njim su se ipak pojavili debeli i slasni punjeni patlidžani. Fino su mirisali, a ravnatelja je bilo malo sram jer se, s druge strane, nije mogao prestati gušiti u mesnim odrescima i krvavom umaku. Ali… tako se X bez odijela i kravate, bez skupocjenog mirisa, uspio uzdignuti nad svom ravnateljevom otmjenošću. Samo, predugo je lebdio iznad stola šepireći se – nesnošljivo dugo – pa je ravnatelju dojadilo. Ipak su lignje finije od patlidžana! Mahnuo je glavom i napravio gadan rez. X je pao kao kruška ponovno na svoje mjesto, ono koje mu je pripadalo. Visine su unaprijed rezervirane za stalne goste, kao što je bio i ravnatelj. Ravnatelj je ponovo gledao X-a s početne visine. Ipak je ovaj prostor na nečujan način njemu pripadao: igra se i dalje nastavljala. – Vlasnica konobe je moja dobra poznanica, ako znate što želim reći? – Da? – X nije želio vjerovati onome što je upravo čuo. – Ne pravite se finim, primijetio sam kako je gledate. – Da? Ali stvarno nisam htio... – Ne budite sitničavi! – odvratio je ravnatelj. X je shvatio ravnateljeve namjere, i naravno, prihvatio je izazov. – Mislite da joj se sviđam? – Molim vas X, budimo iskreni, kome je to danas važno. Bitno je da je mlada, da ima dobro tijelo i da se ničega ne srami, ako shvaćate što želim reći?! 129


– Dobro… – zamišljeno je promrmljao, ne vjerujući da bi se ravnatelj ikada mogao tako svjesno spustiti ispod nivoa koji si je zadavao. Ipak je on je bio ravnatelj dubrovačkog kazališta i osoba koja je u općini bila na visokoj poziciji… previše sličan ostalima… Kako objasniti ravnateljevo ponašanje, pitao se. Činio mu se najednom nekako manje ljudskim od svih Dubrovčana koje je do sada upoznao. Možda se samo pravio i prilagođavao X-ovoj osobnosti zbog svega što je čuo od Glasnog? Ta ga je problematična misao jako proganjala. – Što vam je Glasan govorio o meni? – Joj, pa mislio sam da smo s tim završili. Malo ste se, možda, u razgovoru s njim opustili više nego je trebalo, i to je sve. Barem što se mene tiče. X-u je bilo drago. Znao je sad da je i ravnatelj jedan od onih koji su mu sličili. Ipak, ne u potpunosti jer je ravnatelj bio čovjek drugog kova. Upravo ga je to najviše i zbunjivalo. – Gle ono tamo? – Što? – iznenadio se. – Ne vidite? X se iznenadio pitanjem. Na pokazanom je mjestu titrala mrlja svjetlosti. X je mislio da je nitko osim njega ne može vidjeti. Sada je shvatio, i to je bilo prvi put, da ju je i netko drugi mogao vidjeti. – Vidim – odgovorio je X. – Ali više nije tamo – ravnatelj se naglo razočarao. – Što je više ne vidite? – X se razočarano zaprepastio. – Ne. Nestala je – odvratio je ravnatelj. – Koje je bila boje? – X je htio provjeriti da li ju je ravnatelj uopće vidio. – Narančaste, naravno. – Da. Narančaste je boje – X-u je malo laknulo. – Ali još uvijek je tamo, zar je stvarno više ne vidite? 130


– Ne – ravnatelj je utihnuo. X je i dalje gledao u istu mrlju. – Često ih vidite? – oraspoloženo je pitao. – Ne. Zapravo, vrlo rijetko. Vjerojatno mi se pričinilo. Da. Sigurno mi se pričinilo. Ne morate mi ugađati. Znam da ničega nije bilo. X se zagonetno nasmiješio. Obojica su gledala u gazdaricu koja je dražila svojom seksualnošću. Kako je ravnatelj već bio dugo godina sretno oženjen, smio je jedino gledati u ono o čemu je noćima maštao. Dolazio je ovdje skoro svaki dan. – Kad bi samo mogao pomirisati golu kožu njena mekog tijela – to je bila želja o kojoj je tako strasno govorio. X je znao što će se dogoditi. Otkrio je to u onom trenu kad se gazdarica okrenula prema njima i kad je prepoznao izviruću želju u njenim očima. I ona je željela ravnatelja baš kao i on nju. To je bilo toliko očito, a zrak se u tom trenutku naelektrizirao do te mjere da su se ljudi počeli preznojavati. Mislili su, to je zbog hrane. Vjerojatno zato što je i ravnatelj osjećao neobjašnjivu prisnost s X-om, utvarične naravi, savladao ga je osjećaj beskonačnog poznanstva: otvorio mu se u svojim htijenjima. Izrekao je skoro svaku požudu koju je osjećao prema toj ženi, a malo je ustvari riječima kazao. Promjena disanja i dinamičnost, iznenada stvorena, bili su pravi uzroci nevidljive drame koja se protezala prostorom nabrekle konobe. Nitko osim X-a nije mogao primijetiti pravi razlog iznenadne vrućine u zraku – gledala je u ravnatelja svojim mačjim očima i gutala sve njegove želje, svaku zabranjenu pohotu. I ona i on su pritom X-u dopuštali sudjelovati u tome. X je prihvatio njihovu igru bez obzira na zle slutnje. Užarenim je pogledom skidala ravnateljevo skupocjeno odijelo, a ravnatelj je X-u u isto vrijeme prepričavao što bi se s njim u tom trenutku događalo. Seksualnost se u jednom trenutku konobe tada toliko razvila 131


da ni X nije više mogao smiriti pohotnu zvijer koja je već neizdržljivo režala u njegovom tijelu. Neobojana zabrana vijorila je i dalje neumorno kao zastava na elektriziranoj izmaglici. U tom je trenutku želio zamijeniti se s ravnateljem, a i ravnatelj je to isto htio. Jedino to je i mogao. Jer, ravnatelju nije ništa drugo preostalo nego da preseli svoju želju, i s njom dio sebe, u X-ovo tijelo, i da se barem na taj način prepusti trenutku. Dopustio je X-u da pođe s njom u sobu iza šanka. Bila je to soba za osoblje, svima drugima je ulaz bio zabranjen. Htio ih je pogledom otpratiti do sobe za osoblje tako da oni budi svjesni tog pogleda. Nepomično dišući, jednom sasvim neprimjetnom gestom je naredio X-u ulazak u namještenu sudbinu. X je to prihvatio zbog zvijeri koju više nije mogao kontrolirati. Prišao je šanku, a zatim su, kao hipnotizirani, krenuli prema sobi za osoblje. Gledala je u ravnatelja sve dok mu nisu nestali s vidika i pritom nježno preslikavala njegov lik na X-ov i u isto vrijeme umirala. X je općio s lešom žene čija je ljubav ostavljena lešinarima izvan ovog svijeta. Nisu se ni poljubili. Ništa se nije činilo ljudskim. Soba za osoblje bila je mala, prepuna praznih gajbi piva u koje su udarali tijelima. Ravnatelj je čujni ritam zvonkih udaraca odgonetao na geometrijski način – kao da se radilo o tajni koju je nemoguće razotkriti, ali ipak u trenutku očajavane genijalnosti…? Ritam se polugolih tijela prebrzo ugasio, u dva snažna uzdaha čija se svježina mogla osjetiti preko drvenih vrata – bar ju je ravnatelj mogao osjetiti. Upijao je svaki ton i miris boja koje bi dopirale iz te prostorije, razlijevanih u ekstazi koja je samo njemu pripadala… Potom je sve utihnulo, a ravnatelj se ubrzo vratio doma svojoj ženi... Još je uvijek sjalo sunce dok je napuštao ravnatelja i konobu. Otišao je u miru u kojem će udahnuti samoću. Gadila mu se zvi132


jer koja se zadovoljno previjala ljenčareći pod suncem vlastitih nagona. Više nikad, nikad više. To su bile misli kojima je napustio konobu. Bijele mrlje rasle su u visinu. Napuhnuo se pa se… ipak se ispraznio. Nagon u njemu više nije divljao. Maločas nije bilo nikakvih dodatnih osjećaja osim čistog nagona. A na Stradunu su se ljudi i dalje šepirili u svojim ljudskostima. Smireno je promatrao prizor bjeline ne skrivajući se pogledima. Mogao je stajati uspravan i miran, jer je znao istinu o ravnatelju, a ravnatelj njegovu. Glasan je mogao pričati što je htio, više ga nisu mučile reakcije drugih. Dakako, to ujedno nije značilo da ne mari i zbog Glasnog; Glasnog se i dalje pribojavao, ali samo Glasnog. Oni žongleri su i dalje sjedili u istom bistrou naslonjeni na zid. Čaša vode je i dalje čekala konobaricu na istom stolu. Šalica od kave koju je ispio prije dva sata, pomislio je, sigurno je ljepljiva. Tko zna, možda je konobarica samo previše lijena. Zbog toga mu se još jače svidjela. Požar koji je zadesio Dubrovnik 1667., pojavljivao se još samo kao ilustriran u skupocjenim izlošcima o Dubrovniku. Povijest se prodavala u svim trgovinama po Stradunu. Bila je skupa. Preskupa za X-a. A niti nije imao potrebu kupiti nešto što je već posjedovao. Povijest se posjeduje onda kad se živi. To je bilo jasno kao dan. Sadašnjost se X-u otvorila u svoj punini. To je bila praznina koja je iščekivala ispunjenje. Trebala se ispuniti čistom poviješću. Ispunjena, postajala je trenutkom kojeg je stvarao s mjesta na kojem je stajao. Sadašnjost se otkrila u istini trenutka. Bilo je nemoguće znati kako, ali odavala se kao povijest. Užasna spoznaja! I bez razloga je odjednom napastovala X-a. Bilo mu je slabo zbog sadašnjosti, jer sadašnjost je zapravo povijest, i obrnuto. Sve je povijest! Sve je povijest! Osjećao je usud. Više nije znao kako ni o čemu misliti. Usud se utkao u njegovu bit. Pomišljao je o smrti i pri tom ništa osjećajući, 133


ni strah ni čežnju, išao je za mirisom mora. Usud se pokazao i nestao, kao upozorenje. Napokon je ugledao more svjesno ubijajući svaku misao o povijesti. Zdušno je ubijao sadašnjost. U sjaju stvarnosti ono vidljivo se činilo nestvarnim, a stvarno su X-u predstavljale stvari poput: dvostrukosti Istine, sučeljavanja smisla, borbe opstojnosti s namjernim egzistirajućim kamufliranostima, i nesretno koprcanja mrlja svjetlosti njemu tik pred nosom. U skladu s tim, nestvarno mu se pričinjavalo samo onda kad bi svjesno pomislio o toj stvarnosti. Trčao je do kraja dugog i uskog mola. Trčao je i plakao. Plakao je kao nikada do sada. Htio je posjetiti baku, htio je da mu gata iz kave. To bi ga umirilo. Plakao je poput starca. Ipak se na kraju morao zadovoljiti prizorom usađenog Lokruma u zelenilu mora koje nije pjevalo, samo je jako mirisalo. Puhao je lagan povjetarac. Kad bi se napio morske vode, mislio je, bilo bi lakše. More se nudilo kao kaljuža misli. Sjedio je na molu mirišući opojan zanos morskih tajni. Valovi su se zelenili. Sve se činilo zelenim. Zeleno je sjalo u zraku i po kamenim uzvisinama. Pa čak i… zelena mrlja svjetlosti se igrala s njim ne dajući mu izravno pogledati prema dnu. Ta je mrlja svjetlosti kao čep zatvarala izravan pogled u dubinu. Nije ga živcirala već ga je nasmijavala. Puhnuo je prema njoj, a prije toga ju je jako udahnuo. Tanko i moćno je ispuhivao zrak pa je nestala. Umirio se. Zamišljen je uranjao noge, samo malo, pod morsku površinu, dodirujući rukama prašinu kamenčića, dok se pogledom hipnotizirao u nedogled. Ispuštajući zrak kroz nos, nadraživao je glasnice – proizvodio je sveti zvuk: Om! Nije dugo uživao. Spuštala se noć. Zamolio je more neka mu priča. Tako je nakraju čuo i ep o starici i njezino dvoje djece i kako su se u besramnoj golotinji predali usamljenoj dubini. Priču je nakon dugog vremena nadopunjavao i starac koji je oduvijek bio nerazdvojan dio te usnule snage. A galeb bi u visini potvrđivao morsku pjesmu sve dok je jeka ne bi izgurala u mutnu daljinu. More, snažno je pomislio, more, more… Dotaknuo ga je i zatim 134


polizao prst. Bilo je slano, ali ne poput čiste soli već kao sve ispričane bajke. Zapuhnuo je hladan vjetar. X-u more tih trenutaka nije davalo uživati postojeću ljepotu u stvaranju njegove samoće. Bog tada nije postojao, znao je to, a znalo je to i more. Nije mu dopuštalo biti ono što nije. More nije moglo dopustiti Xu smiraj za kojim je vapio. Jedino mu je dopuštalo uživanje isječaka slane zbilje koji bi ublažavali bol zbog nestvarne stvarnosti. Lupalo je o mol. Ljudsko je nestajalo u svakom od udaraca. Čekao je svaki drugi val, jer je tek svaki drugi lupio jače o mol. Tako je mogao biti poprskan čarolijom juga. More ga je začaralo pa se nije više ničega sjećao. More je radilo ovo, more je radilo ono. More, more… Izgubivši sjećanja na protekle stvari, otrijeznio se. Odmicao je udarcima valova, jer su ga u otrežnjenom stanju od toga boljele uši. Ustao se okrenuvši moru leđa i odlučio se ne obazirati na more. Obrisavši mokre tragove isplakanih suza uputio se u obližnju kavanu na žestoko piće. Sunce nije grijalo, more je prskalo hladno kao što bi se ponašao zločesti dječarac, bajka se povukla prema pučini, proljeće je nudilo kratke dane i hladne večeri. Bila se već spustila večer. Možda je zato puhalo? Gradske su se zidine i dalje tvrdoglavo opirale svemu što je nepoznato ljudima. Kako su samo lijepe, mislio je, lijepe su jer ne osjećaju ništa od ljudskog. Lijepe su, mislio je o njima dok je ulazio u jednu malu kavanu na Gundulićevom trgu. – Dajte mi jedan dupli pelinkovac i čašu vode. Konobarica je izgledala puno mlađe od njega, a u žamoru glasova je osjećao melodiju i ritam izgubljenih generacija. Žvakala je žvakaću s ponosnim držanjem. Nije htjela izgledati kao kurva. Htjela je svima dati do znanja da je ona studentica i da će jednog dana biti netko i nešto, za razliku od pijanaca koji zure u njenu stražnjicu. Bila je posvemašno mlada, pa je i zbog toga mogla predstavljati jaku metu uspaljenim napadima. – Što me tako gledaš? – obratila mu se drsko u ponosnom zavijutku. 135


– Od nekud mi se činiš poznatom – slagao je na brzinu. – Može bit – izgovorila je to kao neka poznata ličnost. No, nije bila poznata, bila je glupa – iako to što je bila glupa ne mijenja ništa. Vjerojatno bi jednako reagirala i da je bila pametna. Zbog toga su dolazili pijanci uranjati svoje zadahe u stisnuti razmak njezinih grudi. X još nije stigao ni sjesti, a već je bio upozoren da je glupa i da ju je lako štipnuti za guzicu. Odmaknuo se od smrdljivog izdaha u kojemu je razaznao ta, njima najvažnija, upozorenja. Ipak se i nenadano obradovao, to je tražio, tome se radovao. – Što je s pelinkovcem? – Joj, potpuno sam zaboravila – nasmiješila se, odavajući tupost. Jedna je ružnoća pored njega gurnula ruke iza šanka ne bi li dohvatila praznu čašu u koju je trebalo uliti vina, jeftino kupljenog u trgovini. To je bilo zabranjeno pa je sve izveo u krajnjoj opreznosti. Tad se X sjetio da je i sam kao mali – nestašan dječarac poput drugih – radio slične stvari. Sjetio se vremena u kojem bi učinio bilo koju glupost, ali tek kad je bio zasigurno siguran da mu roditelji neće o tome ništa saznati, tek bi se tad u to upuštao. Imao je oko trinaest, možda četrnaest godina kad je prvi put ukrao bocu likera iz trgovine, a možda se tu istu večer po prvi put u životu i napio. X se ponovno ugušio u ljudskosti. Rigidnost ljudskosti se bez ikakve opscenosti i dalje kotrljala niz platno poznato po glumcima koji su se iza njega spremali za svakodnevni prikaz smisla o čovjeku. Kao da se oporavio od teške bolesti, smireno je gledao u zadnjicu mlade i glupe konobarice osjećajući nostalgiju za Zagrebom i pitajući se o svim poznanicima koji su bili negdje drugdje. Jedino je buka poznato godila. Konobarica je tada upravo ispred njega postavljala pelinkovac i čašu vode. Napokon, pomislio je. Nije naslućivala koliko mu je bio potreban gutljaj žestokog pića, to kolanje vatre po tijelu. Ipak, nije sve tako savršeno, pomislio je. 136


Naručio je dupli pelinkovac, a popio je tek jedan sasvim običan. Zaboravila je, a tada mu se učinila još glupljom. Ali, uz svu je tupavost ipak bila zgodna. Nosila je u sebi izgubljenu filmsku ljepotu, već zaboravljenu zbog modernih ukusa, a bila je i bujno građena. Gazda je bio vjerojatno poprilično zadovoljan njome, mislio je. Mislio je, da sam ja gazda, bio bih zadovoljan njome, i pritom se samo malo osjećao krivim zbog feminističkih razloga. Na trenutak je dopustio stvarnosti da obitava u njemu. Upio je svo izvanjsko sa sebe u sebe. Prestao je disati i ništa nije osjećao, samo je mislio. Najviše mu je smetao dim cigareta. Naprosto ga je gušio, više od izdaha uljuljanih pijanaca – obješenjaka razočaranih u život – onih koji su druge krivili za vlastite nesreće. Nadvio se nad njih. Čitav se svijet oslikavao u jednom temperamentu, oslikan odveć poznatim bojama, rukom majstora čiji su se pokreti dobro naučili, poznavali i cijenili. Osjetio je potom i bodljikavu bradu, prošavši dlanom preko svojeg lica, i tek tad shvatio da je zaboravio iz Zagreba ponijeti aparatić za brijanje. Zbog te je banalnosti pojačao nostalgiju. Neku ljudsku. Ali, nije dugo žalio zbog toga, novi je X bio siguran u sebe, prije svega zato što je bio nešto više od čovjeka, a i bio je već sasvim na domaku preobražajnog kraja. I to je sad mogao. Kad bi htio, mogao je biti čovjek (zapravo, osjećati se čovjekom, misliti kao i prije), a potom je ponovno mogao i iseliti ljudsku stvarnost iz sebe i smjesta početi stvarati svijet iz trenutka u trenutak prema Tišini. Povijest ga je jako umorila. Zato se sada htio malo opustiti u bezbrižnoj arhitekturi ljudskosti. Kao čovjek, bio je još samo jedna životinja među mnogima koju štite druge, i onda kada je zapravo napadaju. Ista pripadnost plemenu visila je i tad u zraku i htio joj se prepustiti. Zvijer štiti zvijer zbog gnjusnosti koju je teško kontrolirati, a gnjusnost nije ništa drugo nego velika dosada kojoj je potrebno znati uteći. Ali ne, ljudi ipak to ne čine, oni se ipak uvijek samo dosađuju, i ništa ne primjećuju. Čovjek brani čovjeka! Da 137


nema pravila ljudskosti, tko zna što bi se dogodilo? Vjerojatno bi jedan drugog pojeli. Bilo kako bilo, ponovno se odmetnuo stvarnosti naslućenog usuda te se na tren povratio među ljude, kao čovjek. Jer, to je sada mogao. Zapravo je počeo dobro spoznavati tu svoju novu sposobnost, da kad hoće, da može postati čovjek (osjećati se, tj. misliti kao čovjek), te također, kada hoće, da može potom i iseliti ljudsku stvarnost iz sebe i smjesta početi stvarati svijet iz trenutka u trenutak prema Tišini, tj. ponovno biti utvara. Tako je ponovno obnovio ustroj zbog kojeg se lako propadne u duboku omeđenost bez dna. Svaki je čovjek jedna bijedna omeđenost, neoprezna i lakomislena. Osvijestio je to potpuno opušten i predan ljudima, ispijajući novi pelinkovac, jednako običan, jer je konobarica i ovoga puta zaboravila da je naručio dupli. Ispio ga je u cugu te naručio još dva, izbjegavši riječ – dupli. Dobio ih je, i kao da ga zavodi, smiješila mu se. Odvratio je umornim smiješkom nimalo uzbuđen ni dirnut zbog toga. Mogao je pretpostaviti koliko je se dojmio, zbog toga što je bio to što je bio: ravnateljev prijatelj, cijenjeni redatelj i u tom trenutku, barem iz njezine perspektive, bitna osoba za Dubrovnik. Ona je pak, s druge strane, bila upravo ono što je čeznulo za svim tim što je on bio – i drugi su primijetili isto. Glasno su se smijali i odobravali njezino ponašanje: vidljivo je koketirala, uvlačeći trbuh prsila se preko šanka. Vjerojatno su se potajno nečemu drugom nadali. To im je razaznao u očima – nedozvoljena nadanja. Sve im se razaznavalo u sjajnim očima, pomalo zakrvavljenim zbog puno piva, sva gorčina i jedina radost – čista maštarija. Svi su grubo nabijali kriglama po stolu i šanku dok su raspravljali o plemićima i nepotrebnim predstavama. Vjerovali su da znaju koliko se puno trošilo novaca za slične priredbe, i sva druga za Dubrovnik bitna kulturna događanja. Ali, ni približno nisu bili svjesni pravih troškova turističke propagande, ni u svojim najgorim računicama. Naravno, to je bilo zbog toga što su bili siromašni, ali i zbog toga što ih to sve nije ustvari nimalo zanimalo. 138


Mislili su i vjerovali da im je taj svijet nedostižan, a kad ih je pitao o kojem svijetu govore, rekli su, svijetu bogatih. – Znaš li ti koliko je imućnih u Dubrovniku? – upitao je jedan pijanac X-a. – Jako puno, i previše – odmah na to je i odgovorio. – Pustite ga sa svojim glupostima – uznemirila se konobarica. – U redu je – odvratio je X. – Svuda je tako, svugdje ima i siromašnih i bogatih. – Ma pustite ih, ne razgovarajte s glupom i pijanom ruljom – obratila mu se i primjetno uvukla trbuh. – Dobro, dobro pametnice, dođi ti malo ovdje, odmah ću ti pokazati svoje bogatstvo – treći joj se pijanac, od njih devetero, obraćao, derući se ne bi li bio što čujniji. Svi su se nasmijali. Kesili su se slikovito. – Prostačino! – odvratila mu je. – Vidite kako su gnjusni. Ma što uopće radite na jednom takvom mjestu kao što je ova rupa? Da ne moram, ne bih nikada prismrdila ovamo. X nije ni sam sebi mogao objasniti tužnu nemoć zbog koje je htio dolaziti na slična mjesta ovome. Mislio je, vjerojatno zato što bi popio par čašica i sprijateljio se s par pijanaca koji su živjeli na samom rubu egzistencije. Tad bi mogao dobro promisliti o svemu što je osjećao za život – o svom životu – i tome se radovati, ili zbog toga tugovati. Teško je bilo ponovno osjećati ljudskost u sebi. Nekako se već navikao osjećati je izvana, izvan sebe. Navikao se biti njezinom neželjenom posljedicom, a ne njezinim uzrokom. Sve ljudskosti koje su ga okruživale bolesno su zjapile ne shvaćajući zakone kojih se trebalo pridržavati. O, kako je najednom sve postalo čudno zakomplicirano. – Stari umišljenjak! – šapnula mu je u uho neprimjetno upirući s kažiprstom prema nekome koga do sada nije uspio primijetiti. To je bio Glasan. U odijelu – pojava koja ne pripada zagušljivom mjestu. 139


– Jel' taj često dolazi ovamo? – srce mu je počelo ubrzano kucati. – Skoro svaku večer pa se nešto prenavlja. Jučer je govorio o vama svakojake ružne riječi, koje ne bih sada ponavljala. – Pijan? – Ma ne, da bar – odgovorila je šapćući, i dalje na uho. – On vam samo pije mineralnu, zamislite koja grozota!… Nije mogao zamisliti tu grozotu. Morao se brzo pripremiti za događaj koji je prijetio u svojoj okrutnosti. Bojao se. Plašio se Glasnog. Bio je sve ono što je suprotno njemu. Glasan je bio njegova suprotnost koja ga može prepoznati, a ako je dovoljno jaka, može ga i uništiti. Zar je to moguće, upitao se X. Više nije mogao dopuštati ljudskoj stvarnosti da obitava u njemu kao mrcina željna odrastanja. Izbacio ju je napolje kao junak bez srama. Pa ponovno više nije bio čovjek – a od tada pa do kraja više nikada i nije. Tako se po prvi put osjećao kao nepostojeći smisao. Preobrazba je završila. X: ljudska utvara!!! Novonastala praznina je tražila brzo ispunjenje, a Glasan je bio dobar povod okrutnosti koja bi se mogla usaditi u prazninu X-ova trenutka. Tako je i bilo jer je Glasan ugledao X-a i glasno mu odmah opsovao, ne vjerujući da ga vidi. Psovao je nekontrolirano. Psovka koja opravdava ljudskost bila je misao koja je u tom trenutku bezobrazno napadala X-ov um. Nije se dao objesiti zbog bezobrazluka. Uspravno se podigao i uputio prema mjestu s kojeg bi mu se mogao jednakopravno suprotstaviti. Zašto ga je Glasan mrzio bilo mu je jasno, više nego Glasnom. – Ti si jedan obični nitkov! – unašao mu se u facu. X je tek sada mogao shvatiti koliko je onaj dan bio nadomak kraju preobražaja, te da je i to bio jedan od razloga zašto se Glasan u njegovim očima mogao tako očito prepoznati u čistoj suprotnosti koju je činila X-ova opstojnost. Glasan tada nije mogao podnijeti tu silinu izazova nadljudske stvarnosti jer je za sebe predsta140


vljao previše monumentalan primjer ljudskosti. I tako, slučaj je htio da se baš on nađe kao uljez u ostacima X-ove preobrazbe. Postao je uljez kojeg se X više nije mogao otarasiti. X je u tim trenucima, zbog iznenadna umora, jako zaobilazio ljudska pravila ponašanja, a Glasan naprosto tu silinu nije mogao izdržati. Morao ga je zamrziti, inače bi sam nastradao. Svi su ušutjeli. Ukočili su se. Nikada ga nisu vidjeli tako bijesnog, ni glasnog. Glasan se i tada odavao kao slijepi vjernik nesnosne stvarnosti nasilno izgrađene ljudskosti. X je za njega bio prepoznati mrtvac koji prkosi ljudskom životu. Nije vjerovao da se tako jako može prenemagati i u tom prenemaganju prijetiti. Bijes ga je u potpunosti savladao, a X-u je najednom bilo žao što se sve to dogodilo. Nije to htio. No, ipak se morao suprotstaviti Glasnom koji je X-u uznemiren od bijesa prijetio životom. Zatim je netko kihnuo i odjednom je zavladala buka. X ih je možda promatrao s većom pozornošću nego li sebe i Glasnog. Mislio je, njima je zapravo ovo jedna velika zabava, o tome će još dugo pričati. Pogledao je u poznatog pijanca – onog koji je htio konobarici pokazati svog boga – i primijetio da mu je namignuo s odobravanjem. Mislio je da X ima namjeru udariti Glasnog, ali da se iz pristojnosti suzdržava. Naravno, krivo je pomislio. Da ga je X htio udariti, udario bi ga. Ali ništa nije htio osim pobjeći, uteći Glasnom jednom zauvijek. Svi su s nestrpljenjem priželjkivali rasplet situacije. Pomislio je, divan scenski odlomak, i zato dopustio odigravanje završnice. Prokomentirao je nešto što je Glasnog bacilo u još veći očaj pred pogledima mase pa se ovaj izvinuo i napokon šakom dohvatio Xa. X je pao snažno i lupio glavom o tvrde keramičke pločice. Osjetio je okus vlastite krvi. Poznat okus, samo što ga je ovaj put podsjećao i na slano mora. Glasan ga je podigao jer više nije mogao kontrolirati bijes i iznio ga napolje. Tamo ga je udarao nogama u leđa i trbuh. Više se nitko od prisutnih nije smijao – ali X se smijao. Već je jako krvario, a nitko nije pozvao policiju niti hitnu 141


pomoć. Bilo je očito, ljudi su na strani Glasnog. I policija bi bila na njegovoj strani, a zbog ravnatelja bi morali – svi su to mislili – praviti se da nije tako. Ljudi su se oduvijek međusobno branili kada je u pitanju bila ljudskost. Konobarica mu je jedina htjela pomoći, jer je glupa, ali su je pogledom opomenuli pa je odustala. Zatim su svi zajedno, kao mitski zmaj, ušli nazad na toplo, u zadimljen dubrovački kafić – i tako je X po ne zna se koji put krvario u svojoj samoći. Ovaj put ostavljen na betonu sred malog Gundulićeva trga. Licem je bio okrenut neodoljivom stubištu koje je vodilo prema isusovačkoj crkvi. To malo baroka dopustilo mu je uživanje u nemoći koje su se tako silno bojali pijani ljudi oko njega, a koje se tako silno užasavao Glasan. Bio je mrkli mrak. Puhalo je i počela je padati kiša. Svijetlile su jedino dubrovačke divlje naranče koje su pristizale iz nepoznatih izvora, a svojim su putanjama slagale sustave čijoj se zbrci ponovno mogao veseliti. Puhalo je toplo i mrak se produbio. Preko njega se otkotrljala jedna napukla naranča, bačena iz ruke musave djevojčice. Ugledao ju je. Silno se obradovao, onom istom jačinom koju je mogao osjetiti i onoga dana. Prišla mu je i dragala ga u nevinosti. Ruka joj je bila topla, jugom omoćena. Umirila ga je. Dok su ga naranče osvještavale u jenjavajućim mislima, djevojčica je brzo potom nestajala u vjetru koji se vidljivo izvinuo u spiralu. Sve se izvijalo i ispod njega i nad njim prema toj spirali. Spiralna misao preslikala se u put prema Indoneziji, a u ruci je držao zakrvavljenu Mučninu. Nije mogao misliti o sutrašnjoj priredbi u čast Habsburgovca. Htio je nestati i nestao je. Činilo mu se da više ne postoji. Više nije mislio kao čovjek, niti je o sebi mislio da je čovjek – postao je ljudska utvara. Pa iako je to oduvijek i bio, tek sad je to utvarno mogao prihvatiti, jer je preobrazba te vrste napokon završila. A ujutro je saznao od ravnatelja kako je Habsburgovac spriječen doći jer se zarazio nekim virusom. Bolovao je i od upale sinusa. Kakav promašaj, pomislio je. 142


Odmah je spakirao sve svoje stvari i u podne zauvijek napustio bjelinu juga. Putujući nazad prema Zagrebu, plakao je ostavljajući za sobom nepovredivu ljepotu – i gola brda iznad grada. Misleći o starim dubrovačkim brodovima nestalim na putu prema Flandriji i Novom kontinentu, pitao se je li koji brod zalutao i do Indonezije. Kroz prozor je mogao vidjeti drvo s divljim narančama u crvenom visećem vrtu na okamini. Po zadnji put… po zadnji put… po…zadnji… Uskoro je zaspao. Nije sanjao Indoneziju. Sanjao je Mučninu…

143


prazna stranica


G. MUČNINA treće godišnje doba

G. a. Probudio se u svom krevetu. Lijepo se naspavao; sve je kao i prije. Jedna se mrlja uspela na zid, a događaj se pokazao nevažnim. Bio je umoran zbog vlastite postojanosti, ne zbog življenja. Gutao je slinu i čekao ispunjenje nepostojećom puninom. Žalostio se. Bio je slab. Rane još uvijek svježe, opominjale su. Prošlo je već nekoliko mjeseci, a on je i dalje bio pogođen svime onime što je proživio u Dubrovniku. Nikome se nije javljao, mjesecima. To je ujedno značilo da će ga početi nazivati, htjet će znati što se dogodilo. Jednostavno im je morao znati objasniti neke stvari kada ga nazovu iz kazališta! Smireno se ustao i pogledom kroz prozor osjetio dan prašnjave stvarnosti. Prestao se žalostiti. Na telefonskoj je sekretarici snimljena samo jedna poruka, Romniina. Preslušao ju je. Dakle, još ga uvijek nitko nije nazvao iz njegova kazališta. Možda im se ravnatelj dubrovačkog kazališta još uvijek nije uspio javiti? Tko zna?... Okretao se na mjestu i gledao u predmete koji su zjapili dugo neiskorištavani, svaki na svom mjestu – i Zaratustra se u svojem plavetnilu prašio na mjestu gdje ga je Romnia onog zimskog jutra nezainteresirano prelistavajući ostavila. To ga je podsjetilo da je već odavno trebao vratiti zaduženu knjigu, a toga se bilo bolnije prisjetiti negoli Glasnog iz Dubrovnika, i Dubrovnika; ravnatelja i gazdarice konobe. Morao se prisiliti na put do knjižnice, 145


a takva su moranja prkosila jer X više nije bio kao čovjek! Gdje mu je nestala ta vrsta snage, pitao se. Puno je takve snage trebao pribaviti, a nije znao kako. Muvao se sada po kuhinji ne bi li skuhao kavu. Mislio je, svakome je potrebno osjetiti okus crne zrnaste tekućine prepune kofeina, ujutro. U suprotnom bi ga pratila glavobolja! Pitao se, gdje je nestala snaga svakodnevice, i mislio o Dubrovniku. Da, sjetio se. Sjetio se malog sajma knjiga. Potpuno slab, ustuknuo je. Nije oprao zube. Sažvakao je pepermint i poslije se oslobodio zaposjednutog zatočeništva. Oslobodio se oslobađajući samoću. U samoći je pobjeđivao osamljenost. To je bila nova igra, i ubuduće će njome započinjati dane. X joj je dozvolio da se šepiri, mrlji preko puta, na nekoliko minuta i potom ju je zanemario. Dovukao se pogrbljen do kreveta držeći se rukom za trbuh, i ukočeno legao. Na stropu su titrala zamišljena slova crvenoljubičaste boje: “Neke se utvare prenavljaju!”. Tad je suprotno od očekivanja shvatio još nešto o ljudima, a ne o ljudskim utvarama. Nazirao je to u zvucima frule i blijedećim tragovima ugaslih slova. Shvaćao je njihovu bitnost, bitnost ljudskih osjećaja: nemar, odrastanje i gnjev spram surovosti. Osjećaj ponosa čini ih ljudima, saznavao je. Ponosom ubijaju razigranost življenja pa se zatim u trenucima očajanja pozivaju na razum i postaju opsesivni zbog misli. Da, opsesivna misao počinje s ljubavlju, samo ta ljubav ne pripada istini univerzuma. Htio se odvojiti od svega ljudskog. Htio je postati stijena, ali ne ponosna poput čovjeka. Htio je biti obojen svjetlošću poput ljubavi, ali ne one ljudske ljubavi. Htio je nečujno nasloniti glavu na rame dozivajući smiraj mraka, ali ne ljudskog mraka – i biti uplašen, ne kao čovjek. Htio je biti i uznemiren i čuditi se, i govoriti istinu i žalostiti se, i biti sretan, ali ne kao čovjek. Ništa od toga nije trebalo biti ljudsko, mučno i razumno. A ljudi su pak baš na taj način posjedovali osjećaje, obuzetošću sa sobom. To su nazivali apstrakcijama, te osjećaje, slike, htijenja. Oni takve apstrakcije osjećaju bje146


somučno, manijakalno. I do svega toga bilo im je jako stalo, ali na ljudski način, baš zbog dosade, dosađivanja, misli... Kad bi se bar na trenutak uspio apsolutno odvojiti od područja ljudskog bivstvovanja, mislio je uranjajući u sferu nepromjenljivosti… Kao utvara više nije priznavao njihov svijet svojim. Tu se više nije osjećao kao kod kuće... Vani je sjalo sunce. Tek se probudio, a toliko je već toga o svemu promislio. Nije stigao opaziti novo godišnje doba. Sunce se povećalo, nabreklo, iz sebe je propuštalo masne kapljice uzavrelog znoja. Jedna se takva kap otisnula i na staklo njegova prozora. Prstom ju je obrisao te se pojavio mastan trag ljeta i uznemirujuća svjesnost bez imalo svježeg zraka. Sloboda je odjednom zasjala kao ništavna zraka postojanosti, nebitna za preživjeti. Sloboda se nametala kao najveća nemogućnost, jer je bila nešto najneljudskije od svega. A jedino je u slobodi mogao prepoznati nezaposjednutu točku ljudskim načinom. Htio je pronaći mjesto iz kojeg se mogao uzvisiti među svoje, vinuti se u sferu u kojoj ne postoji ljudskost, već same golotinje. “Može li se od orla očekivati da se vine u visine i okuša veličanstvenu ljepotu beskrajnih prostranstava, ako je prikovan za nju?” Goethe Izvadio je Mučninu iz putne torbe koju još uvijek nije dokraja raspakirao. Tog je jutra, na koncu, ipak odlučio ponovno živjeti makar i među ljudima. Lagano je otpuhnuo skorenu krv i dlanom obrisao tvrde končaste korice. Bile su crvene. Na prvoj je stranici samo ispisano ime autora, Jean–Paul Sartre. Na sljedećoj je pisalo debelim ljetnim slovima, Mučnina. I tako je započelo treće godišnje doba... Pomirisao je bijele listove papira. Mirisalo je prozračno svježe – slično kao oker. Bio je to miris svojstven knjigama – onim istinskim. Nije razumio posvetu Castoru (“castor” na francuskom 147


znači “dabar”, a tako je Sartre nazivao Simonu de Beauvoir): “To je dečko bez kolektivne važnosti, tek puki pojedinac”. Predgovor je preskočio. Dugo je još gledao u početna slova – LIST BEZ NADNEVKA – sve dok mu se nije zamutilo pred očima, a onda je na kraju ipak odlučio čitati. Pročitao je prvu rečenicu i nije se oduševio: “Najbolje bi bilo bilježiti događaje od dana do dana”. Pročitao je i drugu, i opet ništa: “Voditi dnevnik da bude sve jasno”. Ali već nakon prvog velikog razmaka među redovima, osjetio je uvlačenje sebe u pisane misli. Postajao je Sartreova misao. Čitao je – DNEVNIK – ne videći slova. Pogled mu se kretao po ispisanim pravcima, s lijeve na desnu stranu, i onda nagli pomak na, za jedan niže pravac, i opet slijeva: početak novog pravca. Više nije vrednovao pročitane rečenice. Prepustio se knjizi u povjerenju. Znao je, ova ga knjiga ne može okovati, i mislio je, samo će me osloboditi. Već je dugo čitao ne misleći ni o Dubrovniku ni o ljudskim opstojnostima. Mogao je i spoznati da iako je proživio bitan preobražaj te se odlijepio od ljudskosti, da je još uvijek bio opsjednut nečim prijašnjim, snagom prošlih trenutaka, ljudskom toplinom, sviješću, bitnim ponosom, kulturom jezika, razumom i unutrašnjim brbljanjem. Mogao je osjetiti i nostalgiju za tim. Ali sada je dugo čitao bez prisutnosti tih misli. Preslikale su se na iščitavane, pa je doživio sjedinjenje. Iako mu se to nije dešavalo prvi put, bio je radostan. Osjećao je radost koja nije pripadala čovjeku; vjerojatno zato jer se tome toliko nadao. No, ono pretjerano neljudsko je brzo popustilo, a u sljedećem trenutku to više nije bio u stanju shvatiti. Bio bi i gladan kad i Antoine Roquentin (glavni junak romana) i žedan kad i on; i umoran i očajan zbog Mučnine, baš kao i Antoine, u istom trenutku. Čitao je skoro sedam sati bez prestanka. Poslije je samo tupo gledao u prozor i tupo se smješkao. Savladavala ga je opčinjenost Sartreova svijeta, koji je dobro razumio. Nije se trebao pretvarati. 148


Zaista jest bio onaj koji je razumijevao Sartreov svijet golih masa bačenih u život kao slučajnosti. Shvaćao je, a svejedno se nije s tim bezuvjetno usuglašavao. Pokušao je sebe zamisliti kao jednu bezličnu masu, besmislenu: materija. Zamišljao se u raznim oblicima, slobodnim, kao od plastelina. To ga je podsjetilo na svjetlosne mrlje. Nije se toga uplašio. Znao je, njihovu je istinu Sartre prepoznao i opisao sažetu u opisu koincidencija. Samo, šteta što nečija istina nikad nije i istina naprosto, mislio je, jer je nečija istina tek odbljesak neke druge nečije istine. I Sartreova je bila tek paslična drugoj, a nijedna zapravo od svih njih nije bila Xova. On ih je promatrao, neumorno i bez ikakvih nadanja. Preko Sartrove je mogao bolje dokučiti svoj teret misli, koji je prevozila zalutala barka negdje daleko na pučini surovosti (teret je bila praznina, zbog neispisanih odgovora na bezbroj pitanja). X je sve to duboko proživljavao, dopuštajući oduševljavanje čistoćom Sartreovih misli. Htio se s njima družiti do kraja, biti slučajnost slobodna za sve. Koliko je zapravo ta sloboda bila ljudska, a koliko ne, tomu je bio sam svjedok. Na kraju krajeva, ta je sloboda ipak predstavljala i napuknuće kroz koje se mogao uvući u svijet koji je priželjkivao. Uvući se preko slobodne ljudskosti u novo godišnje doba je osjećaj, ili tek slijed okolnosti – nije dokučio. Ipak je već bilo kasno i trebao se odmoriti od pročitanog sadržaja. Vani više nije sjalo sunce. Lagano se spuštala noć, topla i snena. Uputio se u kuhinju ne bi li skuhao juhu iz vrećice – imao je još samo toliko svakodnevne snage. Nešto je morao pojesti; uspio je. Lagano je gutao vruću juhu, jako neukusnu – krem juhu od gljiva. Pokušao je ne razmišljati o tome. Sjetio se Dubrovnika pa mu je bilo drago što je u Zagrebu. Tanjur je i žlicu odložio u sudoper i namočio ih vodom. Nije htio dopustiti da se skore. U tom bi slučaju morao teško i dugo ribati zalijepljenu masu tvrdih ostataka. Pustio je vodu, prelila se preko; žlica je ostala uronjena na dnu. Kad bi mogao – samo na trenutak! – ležati pod slavinom svog sudopera, mislio je. Ne dugo, 149


malo. Htio je biti metalna žlica koja odbija mlaz vode pa nestaje u dubini tanjura... U ustima mu je ostao okus mrtvih gljiva kao trag lijenosti i izgubljene snage. Otrijeznio se. Skinuo je sa sebe tešku i neudobnu dnevnu odjeću i legao u krevet. Ponovno je dohvatio Mučninu u ruke i pročitao još jedan dan, jednu od Srijeda: “Ne treba strahovati”. Poslije pročitane Srijede, napokon je zaspao. Ništa nije sanjao. Sutradan je ponovno dugo čitao. Nije se ni ustajao iz kreveta. Opet nije oprao zube. Ovaj put nije ni popio kavu. Bio je prezauzet iščitavanjem tiskanih mrlja, koje bi se katkad udvostručavale. Samo je čitao, a tek se povremeno zaustavljao, posebno se koncentrirajući na neke dijelove: “…Hrabro su podnosili svoj usud? – Da – potvrdi on s neodređenim izrazom na licu – bilo je i toga.” U takvim bi trenucima podigao glavu iznad dosega korica i preskočio Sartreovu ogradu. Bio bi to skok iz Sartreova vrta misli u vlastiti, koji nije bojio jasno. Zato se stalno vraćao. Čim bi odskočio, brže-bolje bi i doskočio nazad! Ponekad je čitao brzo, a ponekad jako sporo. Nije bilo vidljivog pravila – i neke druge je knjige znao čitati s istim stremljenim žarom. Samo ovaj put je sve bilo stvarno. Ponovio je isti dan od jučer i zaspao nakon Petka: “U 'klubu željezničara'. Vlak mi kreće za dvadeset minuta. Gramofon. Snažan dojam pustolovine”. Ništa nije sanjao. Ujutro se probudio s golicavom boli koja ga je tiskala oko zubi. Nije oprao zube već puna dva dana pa kako više nije mogao izdržati osjećaj nadraživanja koji ga je izluđivao, dokoračao je do kupaonice i nanio kalodont na četkicu za zube. Prilikom ispiranja pjene iz usta, krv je otjecala po umivaoniku – snažno je četkao zube pa je nadražio zubno meso. Morao ih je oprati dva puta za redom: prvi put je bilo krvavo; drugi je put bilo po starom. Nakon toga, vidio je svoj odraz u zamrljanom zrcalu koje je visjelo nakoso iznad umivaonika. Izravnao ga je i ispod očiju ugledao plave i 150


mučne podočnjake – i crnog pauka na zidu iza leđa koji je brzo nestao iznad dosega zrcaljenja. Još je uvijek nazirao trag masnice oko oka. Bitna masnica! Iako su dubrovačke rane cijelile, s vremena na vrijeme je osjećao bol. Bio je sunčan dan. Spustio je rolete na svim prozorima. Nije htio uvući sunce u ozračje koje je gajio protekla tri dana. Skuhao je kavu. Popio ju je bez mlijeka. Zadnje što bi u tom trenutku napravio, otišao bi do trgovine. Znao je, tamo bi ga dočekala njegova trgovkinja pa bi joj morao prepričati sve događaje iz Dubrovnika, možda. To bi bilo previše bolno. Trenutno nije mogao podnijeti još jednu prisutnost pri vlastitoj. Čak ni njezinu. Ali, sada, podsjetivši se ovako na nju, pomislio je da bi njoj možda ipak mogao dopustiti da se nađe kraj njega. Nju je negdje duboko u sebi priželjkivao, iako je sad već dugo nije vidio. No, nije smio o njoj misliti, jer je htijenje prema čitanju Mučnine nadvladavalo. Mrzio se zbog toga. Ne, nije bio slobodan: bio je nemoćan kao i Antoine Roquentin. Još je uvijek pred sobom mogao vidjeti razlog. Tako je razmišljao ispijajući već hladnu kavu. Sartreov osjećaj Mučnine bio je isprovociran prevrućom utrobom i uvidom u nemoć postojanja. Ali X je ipak uspio osjetiti ljubav prema trgovkinji..., imati razlog otići do trgovine... Mučnina (prvi Petak, Pola šest): “Njegova modra pamučna košulja vedro odudara od zida čokoladne boje. Ili, bolje reći, upravo je to mučnina. Mučnina nije u meni: osjećam je tamo na zidu, na onim naramenicama, posvuda oko sebe. Ona je isto što i ova kavana, ja sam u njoj.” X-ova se mučnina nije javljala iz istog razloga kao Mučnina (Sartreova mučnina); njegova mučnina nije bila Mučnina; mučnina nije Mučnina. X je u Dubrovniku uvidio – još prije nego je završila preobrazba – kako njegova sudbina ne ovisi jedino o njemu samome, već i o njegovoj ljudskosti. Sjetio se toga pa je malo-pomalo, čitajući Mu151


čninu, shvaćao da je Sartre ispričao priču o jednoj zaboravljenoj ljudskoj opstojnosti: o jednoj pradavnoj, iskonskoj ljudskoj opstojnosti, a ne današnjoj. Pradavna je ljudska opstojnost uspijevala zadržavati svoju ljudskost izvan sebe. Ali zato što ujedno nije htjela prepoznati sebe kao trenutak koji nestaje prema Tišini, uzrokovala je grešku. Greška ju je progutala i preobratila: tako je nastala ljudska opstojnost u ljudskosti iz koje se više nije dalo pobjeći. No, jedno je ipak znao, njegov život nije s tim imao nikakve veze. Zazvonio je telefon. Javio se. Obavijestili su ga o pristiglom novcu na njegov tekući račun: ravnatelj ga je ipak isplatio, bez obzira što se sve moralo na koncu otkazati. To ga je nekako obradovalo. Tako je sakupio dovoljno novaca za naredna tri mjeseca. Mogao je platiti i stanarinu i režije, a da mu ostane dovoljno i za hranu i za neke druge potrepštine. Podmirio je račune za život kakvim nije htio živjeti. Ipak, u tom trenutku, ništa drugo nije mogao. Otvorio je knjigu na obilježenom mjestu. Počeo je. Naravno, bila je Subota: “Anny mi otvara vrata u dugoj, crnoj haljini. Dakako da mi ne pruža ruku niti me pozdravlja. Nisam ni izvadio desnu ruku iz džepa ogrtača. Kaže mi brzorečicom i pomalo prkosno, samo da izbjegne formalnosti: – Ulazi i sjedaj kamo god hoćeš, samo ne u onu fotelju kraj prozora!…”. Imao je još samo tridesetak stranica do kraja. U jednom trenutku učinilo mu se, past će luster na njega. Brzo se uzmaknuo na stranu. Nije ga ništa moglo omesti. Srce je poslije trenutka u kojem se prepao prestajalo jako kucati, a on je na drugoj strani kreveta završavao s iščitavanjem. Dugo je trajalo, cijelo poslijepodne, a kraj koji je sugerirao nešto nepoznato, neki smisao koji je smisleno nedostajao kroz cijeli roman, bio je tek pravi početak: “Zar ne bih i ja mogao pokušati… Dakako da ne mislim na glazbeni napjev… ali zar ne bih mogao, u jednoj drugoj grani umjetnosti?… To bi morala biti knjiga: ne bih ništa drugo znao. Ali ne historiografsko djelo: povijest govori o onome što je nekad postojalo – a nikad netko tko postoji ne bi mogao opravdati po152


stojanje nekog drugog tko je postojao. Moja je zabluda bila u tome što sam htio uskrstiti gospodina de Rollebona. Mislim na jednu drugu vrstu knjige. Nisam posve načisto koja bi to vrsta bila – ali trebalo bi se naslutiti, iza tiskanih riječi, iza stranica, nešto što ne postoji, nešto što je iznad postojanja. Jedna priča, recimo, kakva se ne može dogoditi, pustolovina. Trebala bi biti lijepa i tvrda kao čelik i postidjeti ljude zbog njihova postojanja…”. X, zarobljen između opne prošlosti i budućnosti, u čistoj sadašnjosti, nepomičan, ukočen kao smrt, ipak ne gušeći se, jecao je dugo u zaborav... X je poznavao umjetnost o kojoj je Sartre na kraju pisao, umjetnost za koju je oduvijek osjećao sklonosti: preporađanje ljudskosti do nestanka... Samo se još jedna zraka svjetlosti nepomično trzala po podu sobe, kao riba na suhom. Podigao je rolete i otvorio prozor. Zraka je oživjela i pobjegla napolje k suncu koje se spremalo zaći. Još uvijek nije bila večer, tek kasno poslijepodne. Sa sobom je ponijela i zadnje krike Sartreova egzistencijalizma. Prepustio se tom trenutku i potom odlučno ustao s kreveta. Pustio je crvenu knjigu iz ruku. Htio je udahnuti vanjskog zraka te je izišao napolje. Vani je sve blistalo u trećem godišnjem dobu: Mučnina. – Dobar dan, drago mi je što vas vidim – iznenadila se kad ga je ugledala. – Dobar dan, i meni je drago što vidim vas – stvarno je to mislio. – Dugo vas nije bilo. – Znam. Nisam mogao... – Sve mi je jasno – prekinula ga je – netko poput vas zasigurno ima previše obaveza. – Jeste li dobili sojino mlijeko? – iznenada je upitao kako bi se obranio od neugodnosti poradi njezinih namjeravanih komplimenata. – Jesmo, gazdarica je posebno za vas naručila. – Nije moguće, što stvarno? 153


– Šalim se – odvratila je. X je s radošću prihvatio ovu šalu. Znao je da je ona znak nečega puno višeg. – Dajte mi tada litru tog mlijeka. Gledao ju je kao nikad do sada. Bila mu je draža više nego ikada (i on njoj). – Odlazim odavde, jeste li znali? – pohvalila se. – Kamo, zašto? – stisnulo ga je nešto oko srca. – Niste mogli primijetiti, ali nije me bilo neko vrijeme. Spremala sam diplomski, a kako sam nedavno diplomirala, dobila sam posao u struci. Počinjem već sljedeći tjedan. – Zar ozbiljno? – iznenadio se. Gazdarica se počela buniti. Zbog njihove se priče stopirao red na blagajni. Bila je i pomalo ljubomorna na svoju zaposlenicu. A ipak, i pomalo ponosna. Ta, ipak je završila fakultet! – Nisam znao da ste studirali – i dalje se zanimao X. – Niste ni mogli znati kad vam nisam rekla. – Shvaćam. Stvarno mi je žao da... – Meni je jedino žao što više nikad neću vidjeti vaš najveći kišobran na svijetu – prekinula ga je. – Pa valjda će biti još prilika za to? – iskreno je djelovao. – Vidjet ćemo, i ja se nadam. – Hm. – Znate što mi je najčudnije od svega? – pitala je. X je sad već stajao sa strane i propuštao druge kupce. Dok ih je usluživala, u isto su se vrijeme nestvarno-zaljubljeno pogledavali. I brzo se sve ponovno raščistilo. – Što vam je najčudnije od svega? – pitao ju je nakon poduže stanke. – Vaša samoća – smireno je rekla. – Moja samoća? – Da, vaša samoća. Uvijek ste se, dolaskom u trgovinu, gubili u ništavilu samo vama svojstvenom. Ali sa mnom bi i unatoč tome 154


uvijek otvoreno popričali i, ujedno, trudili se biti onakvim kakvim jeste. Rijetko kad biste se prepustili banalnostima – iako situacija u trgovini nalaže banalnosti. X se glasno nasmijao. Bilo mu je drago. Znači ona je ipak uspijevala upijati njegovu samoću bez ljudskosti. Bila je jedina pred kojom se nije trebao skrivati: znala je gledati u njegovo golo biće. – Koliko košta? – Što? – iznenadila se njegovim pitanjem. – Sojino mlijeko. Koliko košta? – Trinaest kuna i osamnaest lipa. – Izvoli. Hvala i vidimo se, zar ne? – Ne znam, možda, tko bi to mogao znati? – nasmijala se. Iznenada je shvatio, volio ju je: neka druga vrsta ljubavi. Takvu ljubav do sada još nije poznavao. Možda je to bila ona neljudska ljubav?… Odlazio je iz trgovine obazirući se samo na mrlje svjetlosti koje su ga umirivale svojim titrajima. Mrlje su titrale u zraku, a po prvi ih je put htio i uhvatiti u ruku. Barem jednu. Što bi se dogodilo, pitao se. A, onda se naglo zamislio… “Ima slikara koji promijene sunce u žutu mrlju, a ima i onih koji, pomoću svoje umjetnosti i inteligencije, žutu mrlju pretvore u sunce.” Picasso Čim je izišao shvatio je da bi bilo dobro ako bi nešto pojeo, bio je jako gladan. Ali, nikako se nije usudio ponovno ući u istu trgovinu. Sve bi izgledalo malo neumjesno, sumnjivo... Stoga se odlučio za pekaru koja je također bila u blizini: kupit će si burek sa sirom, i jogurt. Pješačio je stalno uprtim pogledom u cestu. Nije se obazirao na auto koji ga je zamalo udario. Bio je izvan sebe – kao pomahnitali demon. Samo je tijelo mirovalo i uporno mirno hodalo prema pekari. I bez posebnih uputa, bez mislenih naredbi, 155


hodao je pravim putem. Nije htio vjerovati u odlazak trgovkinje iz njemu najbliže trgovine. Kupio je burek sa sirom; platio ga je osam kuna. Kupio je i jogurt. Sjeo je na klupicu pored pekare i počeo doručkovati. Prošla je jako našminkana žena i zamirisala po skupom parfemu. Pogledala ga je ispod oka i ponosno podigla glavu. Nosila je odjeću koju je procijenio na više od dvije tisuće kuna. Samo je ispupčila debela usta, masno namazana upadljivim ružem, i nestala grebući petama po asfaltu. Mislila je o njemu loše; znao je to predosjetiti. Kraj takvih se žena oduvijek osjećao poput kakva roba. Grizao je burek, a hrskave mrvice tijesta padale su po hlačama i majici, najviše po podu. Otresao se. Shvatio je, burek su ispekli na svinjskoj masti (nije bio dokraja siguran, samo je čvrsto sumnjao). I jedan šminker je prošao preko puta ceste ispuštajući sintetički miris skupocjenog parfema. Kao životinje u zovu na parenje, pomislio je. Nije ih mrzio. Htio je najednom uživati u ljudskosti koja mu se gadila. Kad god bi se napravio važan zbog neke učinjene stvari, izbio bi ponos – to je ono ljudsko. Mislio je o svojoj prošloj ljudskosti. Sjetio se svih misli kojima je hranio tu odvratnost na sebi, po sebi, u sebi... Sartre je u Mučnini zapisao: “Moja misao, to sam ja: eto zašto ne mogu prestati. Ja postojim zato što mislim.”. Sjedio je na zelenoj žičanoj klupici i tako ispijao jogurt do kraja. Polizao je poklopac, tj. foliju, i još uvijek mislio na ljudsko. To je osjećao kao svoju mučninu. Stoga mu je još samo preostalo – ako se htio osloboditi mučnine – samoutapanje u sjećanje o zadnjem osmjehu kojeg mu je poklonila. Kad bi se samo usudio vratiti i pokazati joj svoje već skoro dokraja zarasle rane. Kad bi samo padala kiša, došao bi do nje sa svojim najvećim kišobranom na svijetu i oteo je iz trgovine. Zajedno s njom, nestao bi od svoje ljudskosti. Ona bi oplakala njegove rane pa bi se sjedinili u novoj duhovnosti. Sad se najednom sjetio i Romnie. U vezi nje je osjećao neispričanu priču. Htio je napisati ljubavnu pjesmu koju bi posvetio svojoj odlazećoj trgovkinji – na kraju je ipak napisao pjesmu o Dubrovniku. 156


I opet mučnina. Ali ne Mučnina, već samo ona njegova mučnina. Ukočen od sjedenja na metalnoj klupici, misleći o izgubljenoj ljubavi, nenadano – ali predosjećao je da nije bilo i sasvim slučajno – primijetio je Romniu. Protrčala je preko ceste, u smjeru koji je vodio prema trgovini gdje je radila njegova trgovkinja. Ponovno je nosila odjeću koju si je sama šivala – moglo se primijetiti. Sviđalo mu se što je sama sebi šivala odjeću. No, nikako nije mogao nazrijeti što radi ovdje, sumnjičavo se o tome propitivao. Jako se zanimao. Ona ga nije mogla primijetiti. Ne zato što je nosila naočale i lošeg je vida, nego zato jer nije obraćala pažnju u njegovom pravcu. Pratio ju je. Hodala je brzo. Prešla je raskršće: nije čekala zeleno svjetlo. Tramvaj je naglo zakočio. Tek tada je shvatila koliko je nepažljiva. Prešavši cestu, gurnula je jedno dijete u stranu, slučajno. Ispričala se – sve se događalo u nevjerojatnoj brzini. X je bacio plastičnu čašu od jogurta u prvi kontejner, blizu pekarnice. Brzo je zgužvao mastan papir od bureka i stavio ga u džep. Bilo mu je jasno koliko neljudski izgleda. Počeo ju je pratiti. Romnia, pitao se. Zaključio je, stvarno čudno ime. Učinila mu se jako sumnjivom. Spavao je s njom. Poznaje njezin intimni miris. Taj mu se razlog učinio savršeno opravdanim za pratiti je. Sada, prateći je, imao je dosta vremena proučiti njezin hod, fizionomiju tijela: ništa se od onoga što je primjećivao nije slagalo s njezinim imenom. Ulazila je u trgovinu u kojoj je radila njegova trgovkinja. Pomislio je, pa to nije moguće. Možda se poznaju? – postajalo je napeto. Nije mogao dokučiti vara li se. A, ako se poznaju, što onda? Treba li to uopće nešto značiti? Mučila su ga ta pitanja. Ušla je u trgovinu. Nije mogao vidjeti razgovaraju li. Bilo bi glupo kada bi ušao za njom. Što ako se njih dvije ipak ne poznaju, mislio je, tada ne bi znao kako reagirati. Stajao je na cesti blizu trgovine. Ljudi su prolazili pored njega, svaki u svojim mislima. Ponekad bi se nečiji pogled susreo s njegovim. Pritom mu je bilo neugodno. Njegov bi pogled odavao ne157


sigurnost i puno neljudskog. Najbolje bi bilo gledati u pod, mislio je. Čitava ga je stvar zabrinjavala. Nije valjda na neki čudan način izigran? Nije moguće! Osjećao bi se potpuno prevarenim u slučaju da je njegova trgovkinja bilo kako sudjelovala u priči oko njega i Romnie, to bi ga nadljudski pogodilo. S druge strane, nikako nije u to mogao čvrsto povjerovati, njegova je trgovkinja gajila uzvišenije nade u vezi s njim – uvijek je to mogao osjetiti. Također, ona je daleko od te vrste ljudskih igara. Da, nije bilo moguće... Nije mu se dalo biti meta ljudskim mislima, pa makar to bilo i samo trenutno. Kad bi barem mogao znati kako je sve ovo glupa slučajnost, a on se samo prenaglio. Osjećao je čudnovat nemir. Vjerojatno razgovaraju o njemu, samo je o tome mislio. Ubrzo mu je postalo jasno da mogućnost o slučajnosti nije više imala smisla. Bio je uvjeren u njihovo poznanstvo. Nije si mogao pomoći. Jedino što ga je mučilo, bilo je zapravo pitanje o značenju svega toga: kakve on ima veze s tim? Naročito onda ako njegova trgovkinja nije bila pokvarena? Nije se uspio smiriti. Ne na ovaj način. Odgovori neće pasti s neba. Na nebu su se jedino pojavljivale mrlje svjetlosti – i one su se smijale kao i demoni koje je odjednom prepoznao u sebi. Ne zapravo, naravno. Ali bio je toliko ošamućen od prisutne situacije da se počeo ubijati raznim projekcijama. Demoni, mali vragovi, utvare iz podzemlja i puno njima sličnih, trčali su i muvali se njemu po mislima. Na mjestu izmišljeni likovi, grizli su psihologiju oko njega ne ostavljajući ga na miru. Rukom je pokrio lice. Nije protrljao oči, kao što bi to napravili likovi u komediji ne bi li se uvjerili u pojavljivanje nemogućeg pred očima – samo je čekao smirenje. – Jeste li dobro? – upitala ga je jedna žena obučena u crno, koja je prošla pored njega. – Dobro sam, dobro sam – iznenadio se. Shvatio je, previše čudno izgleda dok ovako stoji na jednom mjestu ukočeno buljeći prema trgovini. Još se i pokrio rukom po 158


glavi. Stvarno je izgledalo kao da mu je loše. Nakon što je uspio uvjeriti ženu u crnom kako mu nije ništa, shvatio je, mora ući u trgovinu i uvjeriti se u istinitost sumnji što su ga proganjale. U rukama je držao litru sojinog mlijeka. Bit će joj čudno, još uvijek nije otišao doma. Što je radio svo ovo vrijeme otkad je izišao iz trgovine, to će se zasigurno pitati. Sve su to bila moguća pitanja koja mu je mogla postaviti njegova trgovkinja. Sigurno ga neće razumjeti bude li joj rekao kako je cijelo vrijeme promatrao ljudskosti, koje su se pojavljivale jako namirisane, i da je potom ugledao Romniu i da je morao saznati poznaju li se njih dvije, i zašto. Što bi na to rekla Romnia? Što bi on njoj rekao? Bi li je poljubio? Što ako ona njega poljubi? Kako bi se trebao ponašati kad uđe u trgovinu? Trgovkinja bi ga tada sigurno počela promatrati u drugom svjetlu. Ali, tako je on razmišljao. A kad netko nekoga počne promatrati u drugom svjetlu, to se reflektira na promjenu u načinu doživljavanja. Sigurno bi ga gledala u drugom svjetlu, sigurno, mislio je. Ustvari, nije mogao znati bi li se trgovkinja išta od toga zapitala. Možda je, zapravo, njoj svejedno? Možda ju je baš briga, pomislio je, i još, sigurno je nije briga. Pokušao je dozvati u pomoć demone koji su se igrali po njegovim mislima i s njim samim. Uzaludno, uzaludno ih je dozivao. Zbog žene u crnom, neka jača misao, ljudskija od njih, ubila ih je. Bio je tužan. Ali, ljudsku se misao nije moglo kazniti. Kada bi se svjesno dokučila neka kazna, tek bi tada ljudska misao postajala jačom i opasnijom. Samo se trebao – ne obazirati. Dovoljno je bilo samo se – ne obazirati. Zbog toga je odlučio krenuti doma. Više nije bilo ni mrlja svjetlosti koje je tako silno, od tog dana, htio uhvatiti u ruku. Požurio se doma. A upravo kad se okrenuo i krenuo doma, Romnia je izašla iz trgovine. Ništa nije kupila. Sad je bilo očito, sigurno se poznaju. Pobjegao je. Nije htio biti viđen. Bilo bi to previše i za njega. Tog se trenutka ne bi znao suočiti s Romniinom ljudskošću. Zato je brzo otišao, doma. 159


Htio je zaspati, a još uvijek nije bila noć. Crvena Mučnina ležala je na stolu pored plavog Zaratustre. Stavio je jednu na drugu odgurnuvši ih na sam ćošak stola i pomislio, i ovo je iza mene; svejedno se utapao u san. Prije nego je zaspao, napisao je novu pjesmu. O Dubrovniku: DUBROVNIK, 11.04.2002. (narančasto: gorke naranče u vrtu) Sve je svejedno ujutro kroz prozor. I onako samo miris. Kao da i je previše još rano za cvrčke. Mutno je još i hladno. Čempresi spremni za nedjeljni zadatak smiraja udišu nepostojanu kugu s juga. I još samo bura mora ponekad naglasiti tuđu slabost. Tko bi se usudio išta prigovoriti zidinama?

160


G. b. Nema dugo prošla je ponoć. Zazvonio je telefon. Mrkla je noć i još se samo ulične lampe mire s napadima zvjezdane visine. Javio se, u polusnu. Nije se pitao tko bi to mogao biti. Tomeku je bilo žao što zove tako kasno, ali tijekom dana se nitko nije javljao: telefon bi samo zvonio i zvonio (X bi ga uvijek isključio dok bi čitao Mučninu). – Tomek, što je tako važno? – pospano je mrmljao. – Dobro je, sve je na kraju dobro završilo, a nikako ti nisam uspio javiti – neugodno se požurivao. – Da?, a što to? – X se probao prisjetiti. – Pa tvoja zbirka poezije! – kriknuo je veselo. – Na tiskanju je, gazda se oduševio njome. – Savršeno, puno ti hvala – još uvijek mu je odgovarao u polusnu. – Kako si? – Tomek ga je još upitao, nekako za kraj. – Ne znam – sjetio se Romnie i trgovkinje. – A Dubrovnik? – Ne znam – sjetio se Glasnog. Više ga nije smetalo što ga je Tomek probudio. Ali... Bio je premoren. Duboko je uzdahnuo i odmah zatim ponovno zaspao. Sanjao je Indoneziju, divlje naranče, baku, zidine, Romniu, trgovkinju, predstavljanje prve zbirke poezije, Antoinea Roquentina, svoju prošlu ljudskost, markiza de Rollebona, nadolaze161


će nevrijeme s obzirom na pojavljujući predosjećaj, a sve to bez mrlja svjetlosti. Mrlje svjetlosti ga, uglavnom, nisu opsjedale u snu, a ujutro se sjetio da bi ih možda jedino na taj način mogao uhvatiti u ruku, u snu, ali možda jedan drugi put. Tek se probudio. Ništa mu više nije bilo važno. Sjedila je sat vremena za stolom preko puta. Smijala se i pričala o svojem životu. Ne treba spominjati koliko ga je iznenadila: neugodno iznenađenje. Pričala je, naravno, o sebi. Mislila je, prijateljski je posjetiti stare prijatelje. Tek se probudio. Bio je sretan što će jednog dana uspjeti uhvatiti mrlju svjetlosti u ruku. Bio je sretan jer se probudio odmoran; volio je trgovkinju. O Heleni više nije imao snage razmišljati, o Romnii je: tog je jutra drukčije počeo razmišljati o Romnii. Naravno, sudeći prema trenutnoj situaciji, svakako je bilo bezobrazno što išta i ikako razmišlja o Romnii dok mu ova priča u tolikom zanosu sve te stvari o sebi. Ali nije si mogao pomoći. Toliko je drukčije počeo misliti na Romniu da mu je napamet pala i jedna sasvim suluda ideja. Da, možda će je... Ponudio ju je s kavom i sokom. U frižideru je bilo mlijeka, sojinog. Nije morao skoknuti u trgovinu. Laknulo mu je zbog toga. Ona se i dalje i smijala i prenavljala. Puno je toga radila u životu. Sve mu je zvučalo nevjerojatno. Kako puno toga! Mislio je, zar je njezin svijet stvaran? Ali, nije se previše zanimao. Govorio si je u sebi, ne vidim je, ne čujem je, a ona i dalje sjedi i priča. Voljela se, a on je nervozno tresao nogom. Poput jako vjerne iluzije koja ga proganja i opterećuje svojom zavodljivom stvarnošću, tako ga je ubijala. Kad bi samo mogao otići od nje, povući se u sobu, a ona neka i dalje sjedi u kuhinji i priča. Htio je uzeti neku od svojih knjiga i početi čitati, sve dok ne ode. I dalje se smijala. I on se smijao, ali neprirodno, usiljeno, asimetričnim smiješkom. Gotovo se odao u nepristojnoj neprisutnosti… Otišla je. Imala je još puno drugog posla, a on je bio presretan zbog toga. Nije ju mrzio. To je bila njegova stara prijateljica s faksa: nebitnost njegova života. Ona je studirala glumu; nije kao i 162


on režiju. No, pisala je poeziju i to ih je povezalo. Danas nije rekla niti riječ o tome. Zbrka, zbrka, velika zbrka u glavi, mislio je. Htio je osjetiti naglu promjenu: naglo. I samo zato je nazvao Romniu. Poslije onoga jučer, to je bila stvarno suluda ideja... – Halo? – Halo – javila se, nimalo iznenađena što čuje X-a. – Kako si? – pitao ju je. – Valjda dobro. Otkud ti? – Eto, ostavila si mi poruku na sekretarici. Rekla si da te nazovem. – Da. Zaista – uzdahnula je. – Vidjela sam te jučer… upravo sam izlazila iz jedne trgovine blizu tvoga stana, a ti si baš išao doma. – I nisi mi se javila? – pravio se kao da ništa ne zna. – Nije mi se dalo. Što želiš, prošlo je već puno vremena od dana kad sam ti ostavila poruku na sekretarici? – bila je uvrijeđena. – Oprosti, bio sam u Dubrovniku, poslovno. Nedavno sam se vratio i nisam stigao… – U redu, što želiš? – pravila se važna. Nije mu smetalo. Htio je promjenu. – Želim izaći s tobom, negdje van… – Jesi li ti normalan? – smijala se. Jako je navaljivao. Na kraju su se ipak dogovorili za izlazak. Nije to bilo zbog toga što mu se najednom htjelo živjeti poput drugih. Htio se otarasiti osjećaja krivice, straha i nemira koji ga je uznemirivao. Predosjećao je da je nešto novo na pomolu, nešto tako veliko da je i taj predosjećaj o tome bilo teško podnositi. Nešto se s njim počelo događati što je nadilazilo stvarnost njegove preobrazbe, koja je ionako završila. Nešto sasvim drukčije... Možda su mu tek sada odista predstojala istinska vrata u nešto novo? I možda je zbog toga htio osjetiti prošlost, da bi se na taj način s njom zauvijek oprostio, tko zna?... Bilo mu je teško i jedino je to znao, a stan je bio jako, jako prljav. Prošli su mjeseci otkako ga nije očistio. To 163


ga je čak sada pomalo i deprimiralo. Također, već dugo ni o sebi nije poveo računa, dugo nije oprao kosu, a nije se ni istuširao više od tjedan dana. Nečistoća tijela svrbjela ga je dok bi se utapao u osjećaju iznemoglosti pred nepodnašajućom vrućinom ljeta. Znao je, iziđe li navečer van, opustit će se, zaboravit će na puno toga, bit će možda kao i prije.... Samo je na to mislio. Romnia je studentica, pa mu je to bila prilika da izađe ponovno kao u studentskim danima. Ali to ga nije odviše veselio; to ga je nostalgično žalostilo... Navečer, oko sedam sati, pozvonila je na vrata. Bio je spreman. Obukao je staru trenirku dugih nogavica i majicu s kratkim rukavima, ljubičastu. Njezini prijatelji čekali su ih u autu parkiranom kod trgovine. Obuo je cipele, zaključao kuću i zatim su krenuli. Nisu se poljubili. Nisu ništa razgovarali sve do auta. U autu su ih čekali Karlo i Valerija, bili su cura i dečko i slušali su Frank Zappu. Iznenadio se, ugodno, jer su bili neočekivano opušteni: ne previše uznemirujuća ljudskost – i Romnia je uz njih djelovala opušteno. (Ma bilo je ljudskosti, bilo je puno ljudskosti, ali kao da je mirovala njemu iz nepoznata razloga.) Upoznao se pa su krenuli. Valerija je puno pričala i djelovala je sretno. Voljela je novine, a X je tada bio ta novina. Odgovarao joj je na sva njena pitanja. Ona bi se samo smijala. Što god bi rekao, nju bi to veselilo. Na taj se način, dok su se vozili prema mjestu za koje još uvijek nije znao da tamo idu, počela stvarati vrlo ugodna atmosfera. Čak ga ni Romnia nije gledala pohotnim očima, niti je odavala znakove nesretne ljubavnice. Malo je govorila; dugo je zamišljeno gledala kroz staklo od automobila. To mu je odgovaralo. A on tada nije ni slutio da je ona sve to namjerno baš na taj način organizirala: da je pozvala upravo te prijatelje, a ne neke druge (oni su bili približno istih godina kao i X, možda tri godine mlađi od njega), i da je zamislila upravo ovakvu večer, a ne nekakvu drukčiju (mirna večer bez naznake htijenju odlaska u noćni klub)... 164


To što je X bio ljudska utvara i sumnjičav spram svega ljudskog, to se nije moglo primijetiti – stvarno mu je odgovarala situacija koju su u tom trenutku svo četvero stvarali razgovarajući i slušajući Zappu. Karlo je čitavo vrijeme bio poprilično tih, ali svojom je osobitom pojavnošću znao nadvladati ono što se obično smatra nedostatkom onih koji se ne znaju izboriti za riječ. Oči su mu bile male zacrvenjene. X je isprve pomislio da je riječ o upali. Kad se u jednom trenutku pogledao u retrovizor, Karla je zasmetalo crvenilo očiju, ali kao da nije bio iznenađen. Zatražio je od Valerije kapi za oči te si je u svako oko istisnuo po kap. X-u se njegov postupak učinio zanimljivim. Sve mu je, zapravo, na neki način odisalo već zaboravljenom zanimljivošću, otarasio se većine ubojitih misli. Ovaj se put odista nije osjećao otuđenim u razgovoru s drugim ljudskostima, nije osjećao mučninu zbog toga. Bez prestanka je slutio da je ova večer oproštajna, svečani oproštaj s prošlošću. Dok bi se vozili polako, sigurno, zanimljivo, stvar se okretala prema – što je X-u bilo čak i iznenađujuće – unutrašnjoj radosti... Karlo je bio obrtnik, privatnik iz poprilično bogate obitelji; Valerija nije bila bogata. Karlo je pričao o knjizi koju je trenutno čitao, sporo, izuzetno usporeno – jedna od onih knjiga prema kojima bi X imao predrasude prije nego bi ih uspio i pogledati. U tom su trenutku te predrasude nedostajale. Jednostavno se nisu pojavljivale. Sve se činilo drugačijim nego obično, nego u zadnje vrijeme. Čak je dobio želju pročitati istu knjigu. Nezamislivo! Radilo se o nekakvim moćima koje bi ljudi tijekom života trebali zadobiti upornim traženjem sebe. Slušao ga je nazirući mu lik u retrovizoru. Govorio je o prelascima na više razine svijesti. Romnia je također pročitala tu knjigu; Valerija još uvijek nije. Ona je čitala fantastiku: Utkani svijet Clive Barkera. Osjećao je približavanje trenutka u kojem bi trebao govoriti o vlastitim nagnućima prema knjizi. Plašio se toga. Nije im htio dosađivati literaturom kakvu voli. Ono što je on čitao njima neće 165


biti zanimljivo. Svakako nije bilo moderno. Zar je moguće da se udaljio od sadašnjice?!. Svi su se dobro osjećali, bez obzira što su nakon nekog vremena razgovarali o tome kako je život dosadan. Ljudi rijetko kad pronađu snage pitati o kolotečini življenja, uglavnom joj se prepuste, tj. najčešće je zaborave, baš kao što su je Valerija, Karlo i Romnia zaboravili ovu večer. Njima je, zapravo, svaki vikend sličan: odu s autom do nekog mjesta van grada i potom tamo izmišljaju novu sličnu avanturu, sasvim se dobro među sobom pretvarajući da su van stvarnosti svakodnevice. Nažalost, ni oni se nisu razlikovali po tome od ostalih ljudi: svakodnevicom su smatrali dnevni posao, obitelj, karijeru, brigu o zdravlju, a vikendima bi pokušali razbiti zakone svakodnevice, često uz pomoć različitih opijata (i X se kao čovjek slično ponašao). X nije mogao shvatiti zašto ljudi dijele te dvije stvari, svakodnevicu i takozvanu razbibrigu, a ujedno je sada suosjećao s ovim ljudima zbog njihove nemoći da život pojme cjelovitim. Da je mogao, udijelio bi im potrebnu sposobnost za zadobiti tu vrstu sreće. Zato je X još na početku pretpostavio da su bili omamljeni nekim drogama. Karlova upala očiju u vidu toga mu je bila sumnjiva. Kako je vrijeme odmicalo i kako su se sve više upoznavali, i sam je dobio priliku da se omami. Htio je, samo što… ni sam nije znao što je htio. Uzeo je komadić papira natopljenog s opasnom kiselinom i skoro ga stavio pod jezik: postmoderna. Osjetio je strah, ogroman strah. Pravio se ravnodušnim. Nije htio odati svoje sumnje. Na koncu je ipak odustao od te nesvjesne namjere, zahvalivši se... Valerija je priznala kako je već uzela jednaku količinu kiseline trenutak prije nego je X ušao u auto: nužna postmoderna. Romnia nije uzela ništa. Nije joj se dalo. Bila je dosljedna alkoholiziranju: moderna. Polagano su izlazili iz centra grada na zapad. Nije se pitao kuda. Bilo mu je svejedno. 9, 10-Didehydro-N, N-dietil-6-metilergolin8b-karboksamid je puni kemijski naziv molekule LSD-a koji 166


opisuje strukturu lijepog. Svodi se na malo ugljika, vodika, kisika i jedan atom dušika… Zvjezdana noć se gusto gužvala po tihoj zemljanoj putenosti. Poneka bi zvijezda pala s neba ispred auta. Gazili su nebeske zvijezde poput kakva svemirskog monstruma. To mu se učinilo dovoljno neljudskim da nastavi uživati u večeri. Zappa je postajao sve glasniji, a Valerija nije više mogla izdržati silinu uzbuđenja izazvanu umjetno proizvedenom kemijskom supstancijom. Karlo je naglo zakočio, pa je izašla iz auta i počela skakati, ali na jedan sasvim graciozan način, kao da pleše visokim plemenskim koracima. Skakala je i nezaustavljivo se smijala, smijala se lucidno uzvisujući dušu nad tijelom. Kad se napokon umirila, ušla je u auto i okrenula se prema X-u. Prodorno ga je pogledala i ponovno se počela smijati, jednako zadivljujuće. Smijala se bez prestanka. Karlo ju je pokušao smiriti. Uzalud, kiselina je jako djelovala. Karlo se tada uplašio, a Romnia je već spavala. Odavno se napila, a slične prizore ovome s njima je već puno puta doživjela. Sigurno sanja kraj svijeta, mislio je X. Duga vožnja nije se činila dugom. Vozili su se cestom koja vodi prema Ponikvama. Zaustavili su se pored gorostasne šume na lijepoj uzvisini s koje se mogao vidjeti cijeli grad kako sjaji u noćnom osvjetljenju. Svjetla grada su nekontrolirano izmicala, i ostavljala za sobom tanke tragove kao na modernim fotografijama s produženom ekspozicijom. Udisali su svjež zrak, duboko i opojno. Još uvijek nisu gasili Zappin instrumental. I dalje su slušali iste note, pustivši vrata od auta širom otvorena. To je bilo to. Stigli su na planirano mjesto. Bili su dovoljno izvan grada tako da nisu nikome mogli smetati. Karlo je nestrpljivo nekoga čekao – još se netko trebao pojaviti? X je bio čitavo vrijeme, iako je neočekivano neobično uživao, na jedan neprimjetan i uzvišeniji način i, ujedno, izvan sebe. Nije se 167


mogao otarasiti osjećaja kakvog obično imaju oni koji znaju da je svemu kraj. Tijelo mu se treslo od uzbuđenja, uvijek kad bi se pojavio taj predosjećaj kraja. Naravno, nije iščekivao propast svijeta, već samo kraj koji se usadio u njega krajem preobrazbe. Shvatio je da opstojanje u vidu kraja preobrazbe iziskuje i jedan drugi kraj, kraj kraja. Isprva je teško disao, a poslije se prilagodio. Vruć ga je znoj zasljepljivao. Skinuo je majicu, bila je mrkla ljetna noć: mogli su se čuti cvrčci. Valerija se više nije onako nekontrolirano smijala, a Karlo je i dalje bio u iščekivanju svog prijatelja. Kasnio je pa se nepotrebno naglašeno uznemirio oko toga, a Valeriji je bilo svejedno hoće li doći. Karla je to pogađalo, nikada neće moći razumjeti njezinu nezainteresiranost za njegova najbolja prijatelja. Svuda je oko njih rasla šuma u svojoj punoj osobitosti, a X ništa od te prirode, nažalost, tada nije mogao primijetiti u pjesničkom smislu. Te je večeri nesnosna vrućina bila toliko jaka da je uspjela ubiti pjesništvo. Karlo je čekao... Što je više mislio manje je bilo misli. Misli su padale prema ponoru kraja, jakom i moćnom. Praznina u kojoj nije mogao ništa čuti, otvarala se u tijelu kao tišina šume. Sjeo je na travu, odmah pokraj auta. Volio je rukama doticati travu. Bio je to lijep osjećaj koji ga je oduvijek podsjećao na uranjanje prema središtu univerzuma – dodir poljske trave uspijeva nemoguće. Suosjećajući s Karlom koji je također tada čekao, zamolio je Valeriju da stiša muziku. Tada su mu se misli počele naglo vraćati, a Valerija je htjela plesati kolo. – Vilinsko kolo! – derala se iz sveg glasa. Zappa se više nije mogao čuti. Kazetofon je automatski uključio radio, jer se kazeta odvrtila do kraja. Netko je nešto pričao, a onda se čula etno-glazba s primjesama nadnaravnog ugođaja. Sve je to godilo jer je zvučalo vansvakodnevno kaotično. Valerija je plesala, a Karlo je uzeo malo tamne i prigušene modre s neba i zlatnu mjesečevu. Time je ugodno iznenadio X-a. Skinuo je i ljubičastu s majice koju je X nosio. U sve je to pomiješao i šarene točkice koje 168


su se svjetlucale po panorami grada. Nije miješao boje kao slikar, na način koji bi ih pretvorio u jednu, jer je htio dobiti nehomogenu cjelinu od zasebnih supstancija, što tužniju. Ali najednom, jedna šumska kugla, bojena snopovima šumske svjetlosti, uzvisila se nad njihovim pojavama. Najčudnije je od svega bilo što je i Valerija mogla vidjeti tu svjetleću kuglu, X-ovu virtualnu kreaciju. Sama je prstom pokazala prema njoj – bez da ju je X prije toga upozorio. Imao je namjeru umaljati je u boju koju je Karlo stvarao u svojim mislima. Kugla se odjednom zapalila i raspršila u tisuću vatrenih krhotina, na istom mjestu, njima iznad glava, a u istom trenutku jedan drugi auto se parkirao odmah pokraj njihovog. Karlov je prijatelj sa sobom doveo još dvije prijateljice. Donijele su puno, i previše ljudskosti koja je tada ugasila svaki uzvišeniji plamen preostao u zraku. I X i Valerija su zašutjeli, a Romnia se probudila. Brzo ga je potražila pogledom i pritom se nasmiješila. – Tu si, jel' ti dobro? – Dobro sam – rekao je. – Tko je to? – mislila je na dvije prijateljice Karlovog prijatelja. – Ne znam. – Što sam toliko toga prespavala? Kad su došli? – Prije minutu. – Aha. Onda dobro. Ništa joj nije bilo jasno. Spavala je i dok su oni uživali šumsku svjetlosnu pojavu. A tada je još bilo lijepo... Tijelo mu se treslo od hladnoće. Svi veliki trenuci praznine i tišine, koji su pripadali izgubljenoj šumi, polagano su nestajali. Istina se ponovno probijala kao krv što teče njegovim žilama, a ona mu je govorila o onome što je sanjala, a zatim i o onoj večeri kad su se upoznali. Što je više govorila, to je on imao više vremena analizirati njezine pohranjene misli o ljudskoj golotinji. Poput parazita, osjećao se poput parazita!… Zapravo je na kraju shvatio, što je više kopao po njezinoj unutrašnjosti, to je ona više govorila. 169


Nemoćna razotkriti misterij, tvrdoglavo je reagirala na X-ove podražaje. No, X se više nije mogao obazirati na njezine gluposti. U zraku se osjećala veća opasnost. Poput vuka ju je namirisao. Okrenuo se u smjeru nadolaska otrovnog mirisa, i upoznao se s njima sasvim izbliza. Jedna od njih nosila je na sebi baš sve znakove intelektualke. Mirisala je po parfemu slavnih bijednika kojima je nedostajalo senzacije: skupi parfemi! Druga je predavala ekonomiju u istoj školi gdje je radio i Karlov prijatelj koji ih je doveo. Povremeno bi se nasmiješile, prenaglašeno ironično. Nikako se nisu uklapale u postmodernistički trenutak koji su X, Valerija, Karlo i Romnia gradili za čitavo vrijeme prije njihova dolaska, i u kojemu se X svojom voljom našao i kojemu se do sada dobro prilagođavao. Romnia je i dalje nešto govorila, ali više ne o sebi. Sa strane je čuo Karla kako savjetuje svoga prijatelja u vezi ekonomistice. Ona se, naravno, sviđala Karlovom prijatelju (zato ih je i dovezao), ali problem je bio u tome što je bila u čvrstoj vezi već dugo godina s jednim drugim dečkom. X nije pridavao važnost čarima ljudskosti koje ovdje, dok je on tu bio, nisu bile dobrodošle. I ne samo da ih nije uvažavao, već im je polagano postajao nevidljivim neprijateljem. X-u je priča Karlovog prijatelja postajala nametljivo dosadnom i stoga ga je ugrožavala. Zato je X tada namjerno počeo utvarinim smislom dosađivati njegovim gošćama, primjetno ih ismijavajući, samo ne bi li se što prije udaljile s, po njemu, čarobnog mjesta. Odglumio im je opasnog neprijatelja i tobože ničice se povukao. Potom je čuo kako spominju kazalište u kontekstu njegova imena – nešto su pričale o njemu. Ljudskost, pomislio je. Nisu dugo izdržale, bilo im je odvratno, htjele su se što brže vratiti zadimljenom interijeru gradskog noćnog kluba u kojem su se osjećale važnima, a ne kao ovdje, namjerno povrijeđenima. X im se gadio. Zahtijevale su od Karlovog prijatelja da ih odveze nazad do grada. X je shvatio, njihova je ljudskost insistirala na igri živaca, a da im nije uspjelo. 170


Kako je vrijeme prolazilo, a Karlov prijatelj još uvijek nije imao namjeru krenuti do grada, jedna se potom i rasplakala. Nije bila jako umrljana od šminke oko očiju, a svejedno joj je jako smetalo. Naljutila se, uvrijedila, lažno zaprepastila i htjela, naravno, pobjeći. Uskoro je nekontrolirano vrištala na Karlovog prijatelja, naređujući mu da ih što prije odveze do grada. Valerija se također, kao i X, u sebi veselila njihovom odlasku. Nikad joj nisu bile drage. Uvijek su se pravile važne. Napokon je bila sretna vidjevši kako su se ponizile u igri u kojoj su zahtijevale pobjedu koju nisu mogle izboriti. Ali, ubrzo nakon toga, Valerija se svađala s Karlom, jer je Karlo bio ljut što ih Valerija nije podnašala – niti njegovog prijatelja niti one dvije prijateljice Karlovog prijatelja – i što je svojim ponašanjem također pridonijela njihovom brzom odlasku. Derali su se jedan na drugoga iz sveg glasa. Na kraju je Karlo morao popustiti. Uvijek popusti – odavao je to Valerijin pogled. Karlov ih je prijatelj odvezao nazad do grada. X se potom sjetio vlastite zaljubljenosti, ali one neljudske: trgovkinja. Na to mu se nadovezala misao o Romnii i njezinom vjerojatnom prijateljstvu s njom. Stoga je prestao razmišljati o Karlovom prijatelju. – Ti je poznaješ zar ne? – upitao ju je. – Koga? – čudila se Romnia. – Moju trgovkinju – smireno je odgovorio. – Koga? – uznemireno je naglasila pitanje. – Trgovkinju koja radi u onoj trgovini kod mene – odgovorio je glasno i sporo, naglašavajući svaku riječ, kao da ima razumijevanja za nju, ali ga je izbacila iz takta. – Moju trgovkinju – ponovio je. Nije ništa odgovorila. Gledala je tupo, suznim očima, bijesna na sebe, bijesna na njega. Znao je, one se poznaju. Štoviše, vjerojatno su jako dobre prijateljice, mislio je. U daljini se ponovno nazirao zvuk automobila Karlovoga prijatelja... 171


Zrak je bio svjež, šuma se njihala upijajući ritam narodnog plesa. Romnia se tiho smijala. Valerija i Karlo nakon svađe više nisu razgovarali. Sve je počelo odisati na odlazak. Uskoro će otići... Ponovno se pred njima stvorio Karlov prijatelj. Bio je zgranut: smatrao je da se osramotio pred curom koju je želio. – Sad je gotovo – rekao je. Kao romantik devetnaestoga stoljeća plakao je nad vlastitom sudbinom. Valerija se okrenula prema njima i zaustavila okrutnost koje su se svi počeli pribojavati. – Gdje je Karlo? – najednom je upitala. – U šumi – odgovorili su.

172


G. g. Vani je puhao povjetarac. To je bio znak: iako je ljeto još uvijek opasno titnjilo, povjetarac je ipak nekako pretkazivao smrt godišnjem dobu koje je X najmanje volio. Međutim, bilo bi se preuranjeno vidljivo veseliti tome jer je kolovoz tek započinjao. Onaj predosjećaj koji ga je bolio u večer s Romniom i njezinim prijateljima na Ponikvama, sada je potpuno njime vladao. X se već mrzio zbog svega toga, više nije htio niti misliti niti predosjećati, ni o čemu, ništa... Kad bi samo mogao utihnuti prema vječnosti – zanosio se tim htijenjem prihvaćajući stvarnost novog jutra. Možda se baš zato prisjetio kako je tu večer Karlo s ljudskim oduševljenjem pričao o knjizi koja ohrabruje ljudskosti prema besmrtnosti. Zbog takvih su mu se razloga ljudi stvarno činili smiješnima. Njihove duše su tako slabe, mislio je. Koliko je očajno njihovo moljakanje za malo besmrtnosti. Preočajno, nepodnošljivo... Koliko je stravična i sama pomisao o tome! Zgrozio se nad činjenicom da je Karla samo jedna knjiga uspjela navesti težnji k besmrtnosti. Kakva odvažnost, pomislio je X koji je pročitao puno knjiga u životu. Puno više od Karla, zasigurno. Možda je to bio razlog koji ga je učinio pametnijim od Karla i uzrokovao da shvati kako se ono bitno ne može odgonetnuti samo uz pomoć knjiga, a naročito ne tek uz pomoć jedne knjige. No, X je ujedno znao da to ipak nije bio razlog tomu što je on znao to što sada zna, X ipak 173


nije pročitao toliko puno knjiga, a niti je čitao one najveće, jer bi mu takve uvijek zadavale glavobolje. X je naprosto bio sklon tome, oduvijek je bio sklon predosjetiti čisto polje bezdana... Ne treba se prenagljivati, stalno je u sebi ponavljao. Dugo je o tome razmišljao. Nije bio gladan. Osjećao se čistim, očišćenim od suvišnih misli. Bio je još uvijek ranjiv. Najviše ga je od svega zanimala Tišina. X se smatrao dijelom njezinog labirinta. Ideja o Tišini, iz koje se rađala podnošljivost utvare, činila mu se vjerodostojnom. Znao je da se ona nikako nije ticala svijeta u kojem obitavaju ljudskosti i njihove knjige. Ali zbog nekog nepoznatog razloga X nije mrzio knjige, kao što je mrzio ljudske opstojnosti: X je u životu sakupio jako puno knjiga (naravno, više od polovice uopće nije pročitao). I još uvijek nije sagradio policu na koju bi ih mogao lijepo poslagati. Mnoge su od njih ležale u hrpicama po podu. Letvice je za policu zimus kupio, ali i dalje su na istom mjestu, iza stola, neraspakirane... Živjeti u Tišini značilo bi živjeti izvan dosega mislećeg kruga. Kako je došao one noći doma, što je sve radio, na koji se način zabavljao, gdje je nestala Romnia – to su bila pitanja na koja nije tražio odgovore. Što je uopće duša, poslije se dugo o tome pitao… Zavonio je telefon, više puta. Zvonio je… Nije se javljao. Bio je opčinjen novim religiozitetom Tišine. Telefon je zvonio i on se nije obazirao. Dugo je zvonilo. Na telefonskoj su sekretarici snimljene četiri poruke triju kolega s posla. Pitao se, što sad hoće? Nova stranica življenja je kucala na vrata, a on je djelovao ravnodušan. Ujedno je osjetio i da su njegova životna poglavlja sve kraća – da je mogao ispisati sve ono što mu se događalo, početak preobražaja, sam proces, njegov kraj, i ove postpreobražajne trenutke vapaja k Tišini, poglavlja bi pod zadnje bila sve kraća i kraća. Zato jer su i misli bile kraće, sve su više nestajale prema nepovratu koji je razdirao X-ovu unutrašnjost, svaki put sve jače u trenutku u kojem bi zazvonio telefon. Bio je odlučan pa nije 174


dopuštao izvanjskim mislima uznemirivanje – makar bile uporne kao ova koja mu se tako jako približavala. Sjedio je na krevetu dodirujući prstima zgužvanu posteljinu. Sve je u njemu vapilo za još jednim oproštajnim slijedom događanja – htio je uloviti neku od mrlja svjetlosti ili odraz u kojem bi vidio svoje zaplakane oči od očaja. Zvoni… Zvoni neprekidno. Zvonjava je bila razočaravajuće okrutna. Velika okrutnost zakačila se poput crna plašta po stropu i bacala ga u očaj. Niti utvare nisu dovoljno jake pobijediti ljudsku tvrdoglavost! Očito su baš insistirali na tomu da popričaju s njim o Dubrovniku. Nije im se niti htio, niti mogao javiti. Kako su samo dosadno nazivali, bez prestanka! A on očajan... zbog toga... pokušao je zaboraviti... Dubrovnik. Opasna je bila uspomena na Dubrovnik, prisjećao bi se svoje izgubljene ljudskosti. Dubrovnik je u njemu mogao izazvati nostalgiju u vezi onoga što je zapravo prezirao, prezirao je ljudskost. Ali, apsurd ne izuzima niti jedno opstojanje, tako niti utvarino. I utvara može patiti od nostalgije za prošlim životom, kao i čovjek, a time i za onim čega se odrekla, za onim što je odbacila sa sebe, kao bolesnikovo tijelo koje odbaci novotransplantirano srce. Dubrovnik je X-a vraćao apsurdu, mogao je u njemu izazvati nostalgiju. Sada se u očaju branio od toga. Sve istinito time je postajalo jednako istinito. Istine u koje je nekoć vjerovao, očito i dalje vrijede kao vrhovne: neprevladani grčki politeizam. Istine su se same nametale po svojoj volji. Zvoni… Zvoni… u vezi malo toga je imao pravo, možda premalo. Zvoni… Zvoni… Duša: nešto drugo od tijela, ili možda entelehija tijela, a opet, možda i ne. Možda neka besmrtnost… Dugo je razmišljao o duši. Može li je imati netko tko ne ljubi svoju ljudskost? Zasigurno, ali to će reći da ima više vrsti duša. I ljudskih i utvarinih i... Augustin je jednom rekao nešto poput – a taj je bio pravi poznavatelj duše – ljubi pa čini što hoćeš. A, što ako ne ljubiš, pitao se. Možeš li tada činiti što hoćeš i, dopušta li to ljudska savjest i, što ako ne? X je ipak ljubio: neljudskost! Nadljudskom savješću. 175


Možda ga je najviše od svega zanimala ljudska posljedica imanja duše čija se ljepota mogla razotkriti kao duševna bolest... Zvoni... Napokon se javio. – Imaš li ti dušu? – nije znao s kim priča. Poklopio je. Duševne bolesti: povremena, ali ponekad i trajna poremećenja u ponašanju: poremećaji u doživljavanju svijeta. Neprilagođena osoba; neprilagođen ja? I opet zvoni… Radi li se tu o ljudskosti hranjenoj nezdravim mislima (misao: neodijeljenost nezdravog i zdravog lišena razloga)? Nije li čovjek – ja, a nije li ja – misao? Čime se hrani ljudska misao? Jesu li misli kojima se hrani poremećena duša drukčije po kvaliteti zdravlja od misli kojima se hrani zdrava ljudska duša? I poremećena misao može biti zdrava. Po čemu se razlikuju zdrave misli? Ljudska je duša poremećena i kad nije poremećena. Javio se u zadnji čas. – Jesi li ti duševno poremećen? – upitao je onoga koji ga je nazivao, a da prije toga uopće nije čuo s kim razgovara, niti je išta drugo rekao prije toga. Jedino je predosjećao da bi to ponovno mogao biti netko iz kazališta. – Halo? – taj netko se zbunio. – Ti si? X? – Jesi li ti duševno poremećen? – upitao je ozbiljnim i dostojanstvenim tonom. –? – Zašto šutiš… odgovori! – X je insistirao. Taj netko bolno je šutio i zatim poklopio. Po disanju je dokučio da je to ipak bio netko iz njegova kazališta. Duh: vezan za dušu, mišljenje samo? Duh se razvija u duši (ljudskoj duši) jer joj je po nečemu srodan – u protivnom se ne bi mogao naći u njoj. Ali on doseže i nadduševno područje (no, ljudski um nije i nad-um ili veliki Um). A ne bi li već i stoga ljudskost duše htjela imati duh za sebe, ne bi li 176


se s njim poistovjetila i uobličila u veličinu Velikog Ljudskog? Telefonsko zvono: nepostojanje. Puno je razmišljao o duši, duševnim bolestima i duhu. Sjetio se Nietzschea. Treba li se razboljeti da bi se nadvladala prljavština ljudskosti? Puno je i dugo mislio o njegovom zdravlju. Bilo mu je drago što neće završiti kao Nietzsche, jer je on 1889., u siječnju, doživio duševni slom od kojeg se više nikada nije oporavio. Danas se puno puta prisjetio Nietzschea, na Sartrea je skoro i zaboravio. Što je s Mučninom, pitao se i oklijevao. Bez Mučnine je osjećao mučninu i to čim bi pogledao prema radnom stolu. Na gornjem su lijevom ćošku ležale, jedna na drugoj, knjige tvrdih korica: plava i crvena. Knjigu s plavim koricama, Zaratustru, trebalo je vratiti u knjižnicu. Morat će platiti veliku zakasninu. Kasnio je više od nekoliko mjeseci. Znao je da ih je ravnatelj dubrovačkog kazališta o svemu obavijestio i zato mu se maloprije nije dalo razgovarati s njima, jer se nije imao snage ponovno prisjetiti nesretnog slučaja iz Dubrovnika. Ne, nikada mu onaj, kojega je maloprije nazvao duševnim bolesnikom, neće oprostiti. Možda bi u razgovoru osjetio nostalgiju, nije htio riskirati. X je osjećao usamljenost, ali i sreću, zbog usuda. A naokolo nije bilo ni jedne mrlje kojoj bi mogao ispričati najavu toga. Osjećao se usamljenim poput nepokrenutog pokretača. Vjerovao je u usud, nadljudski život, u ljudskost i u neljudskost; vjerovao je baki. Vjerujem u Boga, vjerovao je. Bilo mu je svejedno, može postojati, a i ne mora postojati, kako On hoće. Xu je pitanje o Božjoj opstojnosti bilo nevažno. Telefon više nije zvonio. Više nikada niti neće. Htio je ići kod bake, mora ponovno posjetiti baku. Mora, to baš mora! Mislio je, stvarno već dugo nisam bio kod bake. O tome je mislio. Baka! Što će reći kad ga vidi? Sigurno će se iznenaditi, ugodno. Već je i zaboravila na veliko P i vrata. A izgleda da je samo ona od svih njegovih znala za veliko P i vrata: usud. 177


Htijenje: ne razmišljati. Znao je da je to nemoguće, ali ipak se glupo tome radovao. Pomislio je, posjetit ću baku neki drugi dan. Prije toga morao je oprati suđe, popiti puno vitamina, okupati se, odmoriti se, otići do knjižnice, sastati se s Tomekom... Ne, ništa od toga danas još neće učiniti, osim otići do knjižnice. Jednostavno je morao otići do knjižnice, bilo je vrijeme da razduži Zaratustru. Najednom mu je postalo drago što nije poput drugih, zatvoren u svojoj ljudskosti. Bilo mu je drago što počinje razaznavati postojanje Tišine. A kao takav je za puno stvari sada mogao reći: drago mi je. Ali, naspram toga, bilo mu je mučno podnašati borbu s mislima. Znao je, on je svaka od tih misli. Ali, i znao je, u istom trenutku nije niti jedna od njih. Postići dvostrukost jedne od unaprijed određenih misli znači boriti se: borba protiv samoga sebe. I znao je da polagano iščezavaju. Jednom je napisao pjesmu u kojoj izaziva svoj duh na dvoboj. Tek sad mu je bilo jasno to o čemu je tako davno predosjećao. Zaista je oduvijek bio sklon umjetnosti preporađanja ljudskoga života do nestanka. Te je stihove napisao još u srednjoj školi. Ne izriče li to usud? Izvjesnost toga činila se u tom trenutku blistavom – ipak ga je kroz život proganjala neka tuđa stvarnost u kojoj se morao sklanjati ispred svake spoznaje ljudskoga duha. Usamljenost je bila jedina važna spoznaja ljudske utvare. Usamljenost je preporađala ljudski život do nestanka. Razmišljajući o tome, već je krenuo prema knjižnici. Mnogi posuđuju knjige. Godišnja je članarina u nekoj od knjižnica jednaka iznosu osam popijenih kava s mlijekom, ako se naruče u centru gradu. To je stvarno malen iznos s obzirom na količinu knjiga koja se za to može pročitati, stvarno simbolična cijena. X je član Gradske knjižnice već više od deset godina i nikada nije kasnio s vraćanjem knjiga, dok je sad po prvi put katastrofalno kasnio. Bilo ga je strah ući u knjižnicu i staviti knjigu na njihov stol: uzet će je bez razmišljanja u ruku, pronaći zalijepljenu 178


šifru i zatim provjeriti na računalu dan posudbe; s tankim ustima, debelim naočalama modernih okvira, mirisat će na jeftin ruž za usne. Zbog nje ga je bilo sram, zbog žene u knjižnici. Svaka knjiga ima svoj broj po kojem su evidentirane u programu njihova umrežena računala. Pravit će se lud, kao da je sve u redu. Možda upali. Ali u tim će trenucima, poskrivećki, nervozo i pomalo histerično gledati u stol te istovremeno jednako histerično okretati preko prstiju člansku iskaznicu. Srce će mu jako iskakati iz mišićne košnice pa će se moći i primijetiti nutarnji gromoglasni udarci kao nepravilni ritmovi. Mislit će u sebi, samo da mi ovaj put odluči oprostiti… Bio je vruć dan. Svi su trčali kućama pod hladan tuš. Uznojena masa se kovitlala po gradu kao po osmišljenim kretnjama koreografa, više naklonjenog fizičkom teatru nego mimici – presijecao im je put. U pothodniku Importanea zarobila ga je geometrija Mučnine. Uvijek ga na to navede prigušujući val ljudi u koji se tamo usijeca – a zbog usijecanja podsjeća se na Mojsija koji odvaja morsku masu na dva jednaka dijela, stvarajući prolaz u obećanu zemlju. U Pothodniku se svakodnevno eksperimentira s linearnom perspektivom, jer svi pravci Pothodnika izlaze iz jedne točke, točke u nedogled. Moguće je upisati spiralu; moguće je osjetiti i njezinu mentalnu konstrukciju unutar prisutne linearne perspektive. Jednom zašavši tijelom u takav usisavajući bubanj pravokutnog tlocrta, nemoguće se ne suočiti sa Sartreovom Mučninom. U sustavu geometrije Pothodnika teorija Mučnine vrijedi kao apsolutna; izvan njega prestaje vrijediti. To je nešto poput Newtonovih zakona koji ne vrijede općenito, dok na Zemlji savršeno funkcioniraju. Tamo se prigušena svjetla, u tom mučnom podzemnom prostoru, miješaju s polutihom glazbom nečujnog sadržaja te se upijaju u svako prolazeće tijelo poput usnule boli. U tim trenucima čovjekova duša korača mrtva, dok utvarinu dušu želudac upozorava upravo na sveprisutni ples Mučnine. Ne može se 179


pomoći tijelu, ono jednostavno mora izdržati do kraja. Koračanje, blud u nogama, Mučnina… X je pratio kako su se po središnjem pravcu pothodnog sustava onesvještavale sile svekolikog događanja. Ti događaji dobivaju nadljudski karakter jer se tamo ljudi otkrivaju kao bezlične mase koje su u nemogućnosti skrenuti na tuđi pravac: svaka gradi svoj pravac. Jednostavno su bačene: egzistencija prethodeća esenciji. S druge strane, u X-ovom tijelu stvarali su se snovi – svi su odgovorni samo za sebe. Ipak, strahovita lica i užas Mučnine nestaju naglo – tijela se sama od sebe rastoče izvan dosega ove geometrije da bi se negdje tamo preko ponovno u sebe sakupila. Ponos pobjedi... Ljudi: mogu se zamisliti i kao točke koje pristižu ususret. Puno ponosnih bića okreće glave, i ne, i namjerno sebe ne vide kao bezlične mase – guše se u Ponosu! Uvijek se pitao, kako to da se nikad nitko nije sudario?! Izašao je iz Pothodnika i samo mu je trebala minuta, već se čitav osvježio: ponovno je bio stari. U zauzetom su se vidokrugu pojavljivale velike i lijepe građevine: zgrada Glavnog kolodvora, Umjetnički paviljon, Gradska knjižnica, perivoj... Knjižnica je bila odmah preko puta: Gradska knjižnica. Predomišljao se dok je gledao u izvanjsko obličje djelića masovnog arhitektonskog podviga takozvane Lenucijeve Zelene potkove. Nije još uvijek znao je li spreman ući u jedan od većih hramova ljudskosti ili ne. Pomalo je osjećao potrebu pomokriti se. Gutao je knedle, pitajući se, što mu je to trebalo. Odavno je već mogao vratiti glupog Zaratustru. Već je ušao, a nije ni znao. Lagano je zakoračio, osjećajući mekan tepih pod nogama. Zato se umirio. Svi su nešto posuđivali. Svako se od njih interesirao za nešto drugo. Nitko se nije poznavao. I on je osjetio staru potrebu, htio je ponovno nešto posuditi. Možda će na koncu i posuditi nešto, i ovaj put, onako, bezveze, za svaki slučaj... Otišao je skroz do kraja prostorije, na mjesto s dugim policama 180


na kojima su bile izložene razne knjige. Logika rasporeda knjiga nije bila sasvim jasna, ali ipak je uspijevao. Pronašao je police na kojima je sve raspoređeno po principu podrijetla. Svaka je izložena knjiga pripadala, na čudan način, jednoj od zemalja svijeta. Došao je do Njemačke: Goethe, Faust; H. Hesse, Rosshalde; P. Süskind, Parfem… Naravno, ljudi su se naguravali ne bi li uspjeli svaki u svojem naumu. Bilo mu je svejedno, u rukama je držao roman koji mu je odgovarao: Parfem. Sjetio se, koliko je samo puta nezadovoljan morao napustiti knjižnicu jer su sve knjige koje je tada želio posuditi bile već posuđene. Pa i zadnji put kad je bio ovdje htio je posuditi nešto drugo, a ne Zaratustru. Sjetio se, htio je posuditi Mučninu. Osjećaj usuda preplavio mu je stopala, i sasvim se oraspoložio, možda i previše?... Sad je u toj knjižnici, radi iznenadne navale dobra raspoloženja, počeo oživljavati povijest. Ipak, pri tom se bojao mučnine koja bi se mogla pojaviti – tada bi sigurno povratio jer je bilo nemoguće kontrolirati njezin nalet. Povijest se uvijek nudila kao jak borac ako bi se izazvala na dvoboj. Tko god bi ju osviještavao našao bi se u nelagodnoj prilici, jer je to značilo probuditi je. U prostoru knjižnice nitko nije smio glasno govoriti, nitko se nije smio kretati u naglim pokretima tijela, mobiteli su svima trebali biti ugašeni; svi su morali stišavati nalete nagonskih valova životinjskog u sebi (a koji bi svejedno na neki način pljuštali svuda uokolo) – trebalo je paziti na intelektualnost rezonance knjiške kutije osvijetljene bez ijedne zrake prirodne svjetlosti... Postojali su stolovi za kojima se sjedilo, u tako stvaranom miru, i čitalo: novine, časopise, knjige… Koliko je samo puta poželio sjesti i nešto čitati za jednim od tih stolova, jako puno puta. Okrenuo se prema nepropusnom prozoru. U sjećanje mu je navirala Mučnina. U njihovoj su knjižnici vrijedila slična pravila, samo što je ona knjižnica imala svog vlasnika, dok je ova knjižnica, tako je pomislio, bila društveno vlasništvo. Nije bilo glavnog – 181


gazde – koji bi na sve pazio, a ni gazdina pomoćnika. Ova je knjižnica brojala i više zaposlenih od one. U ovoj su uglavnom radili mlađi ljudi. Samo je jedna žena bila starija od četrdeset, na informacijama: ružna lica, muškobanjaste fizionomije s prorijeđenim brkovima. Nosila je naočale teških okvira i djelovala je uplašeno zbog tisuću i jednog naleta frustracija izazvanih mišlju o vlastitom izgledu. Nitko je nije doživljavao u rugobinom obliku – ako bi netko išta o njoj gadno pomišljao, bilo je to trenutačno i bez njezinog razloga. Slojevita šminka – kao znak njezine frustracije tijelom – upozoravala je na mogućnost misaonog analiziranja. Frustracije su na njoj obitavale sretno i zadovoljno: njezina ljudskost. Tko zna kako bi Antoine R. reagirao na nju da je mogla biti dio Sartreove mašte? Nitko oko njega nije bio sretniji ili nesretniji. Nekako su svi jednako izgledali dok su maštali o nadograđivanju obrazovanja. Neki su odavali izgled ljubitelja književnosti, a neki su samo bili nekome pratnja. Svi koji su za stolovima čitali, izgledali su kao da čekaju vlak. Nitko se nije doimao kao iz Mučnine. Očito su to bile dvije različite Povijesti. Jedna je pripadala socijalistima, anarhistima, humanistima, egzistencijalistima…, a ova druga je pripadala onima koji se više ne pitaju o krizi vremena u kojoj žive. Mogao je pronaći i neka nova izdanja anarhističkih knjiga, ali njemu su djelovale kao ostaci nekog davno izgubljenog vremena – ono što se trebalo učiniti, trebalo se puno prije učiniti! Potom je ispred sebe ugledao kutiju na kojoj je bio ispisan telefonski broj firme za recikliranje starog papira. Pisalo je: “Kad napunite ovu kutiju starim papirom, nazovite ispisani broj telefona i mi ćemo doći. Ne zagađujte okoliš, brinite se za njega!”. U tom ga je trenutku jedna stidljiva djevojka upitala vraća li knjigu koju je držao u ruci ili je posuđuje. Mislila je na Parfem, ne na Zaratustru (jer i Zaratustru je još uvijek držao u ruci). Na prvi se mah zbunio. Dugo je gledao u nju kao da je pao s Marsa… sabrao se i promrmljao par riječi, skoro nerazumljivih, čudnovatog akcenta. 182


– Zašto pitaš? Razlog je bio jasan. Htjela je čitati roman koji mu je izvirivao iz ruke; ali nažalost i on. Uspio je saznati da je teško posuditi Parfem. Doduše, ova knjižnica ni ne raspolaže velikim brojem primjeraka, ali svejedno… Misli prebrzo rade. Stvori se ideja, što je zapravo tek klica ideje, i misao potom posije tu klicu, te čeka. Čeka stanje u kojem se biće može odreknuti svega od prije. Ideja se nudi kao zagrijano jelo – od prekjučer – prokuhano s tuđim mislima već nemilosrdno zalijepljenim na podsvijest. U onom trenutku kad svijest postaje neodlučna, tad podsvijest predaje sve svoje misli iz ostavštine kao inspiraciju. To je početak! Misli prebrzo rade. Ne stigne se shvatiti kako, a već se nađeš u stanju u kojem se jarko opravdava sva nova filozofija življenja. Uspijeva se jedino u vlastitim samopouzdanjima! Ljudskost je ponovno obrisala svaki trag slobode… Jako se zamislio o svemu onome što mu se događalo proteklih mjeseci. Znojio se, možda i previše. Kratkim se rukavom obrisao i pogledao u skinuto blato s čela koje je ostavilo trag na bijeloj tkanini tek nedavno kupljene majice s kratkim rukavima. Stalno je grizao usnice koje su molile malo odmora. Tiho su krvarile nikada ne odavajući svoje muke – baš poput Isusa razapetog na križu. Dobro je bio utaban. Svu je težinu tijela prebacio u donje dijelove nogu; tako mu je najbolje pasalo – osjećao se poput semafora postavljenog na sred knjižnice. Malo-malo netko bi pogledao u njega i znao bi kuda i kada, gdje ići. On je mislio o svojim stanjima tijela i trpio svaki nalet nove nelagode izazvane vrućinom prokletog ljeta. Nalazio se u hramu posvećenom ljudskosti gdje je sve vrvjelo obuzdavanjem životinja okovanih u dubini njezinih opstojnosti. Osjećao je i život, o kojemu nije znao ništa određenoga, kako pulsira ispod svake od korica knjiga. Ali nešto nije davalo izaći i osloboditi se. Nije mogao zadobiti pravu nit vodilju. Zar je itko to ikada i mogao? – to ga je pitanje izazvalo jer se pojavilo u krivom 183


trenutku. Osjetio je jaku nervozu pa je jače zagrizao usnicu. Nije više bio sretan! Osjećao se neispunjenim. Osjetio je i slabost zbog stalnih promjena raspoloženja. Ljudskost oko njega nije dozvoljavala puninu praznine koju je zahtijevao. A, možda je najgroznije od svega što se zamarao pojmom ljudskosti u ionako dovoljno po sebi omeđenoj sferi ograničenog bivstvovanja. Upravo je ljudskost bila ključni pojam koji se jako uvlačio u njegovu podsvijest, dok je stajao nasred knjižnice poput kakva semafora. Znojio se kao životinja, a oba su mu kratka rukava bila već debelo umaljana mokrim blatom s čela (stvarno je bilo vrijeme da se opere). Zbog sve težine povaljane u nogama, svrbilo ga je zbog naleta trnaca. Ruka u kojoj je držao knjige cijedila se jer končaste korice više nisu mogle upijati toliku količinu organske tekućine. Neljudsko, neljudsko, neljudsko… – poskakivao je tako da ga nitko ne može vidjeti. Po svemu što je mogao prosuditi – onom izvanjskom – počevši od nabacivanja ljudi, nije mogao pronaći velikih sličnosti ove knjižnice s opisanom u Mučnini. Jedina sličnost koju je zapazio, njegovana je u zraku kojeg stvara posebna povijesna sila namijenjena održavanju ljudskosti. Mrzio je taj nestalan i katkad nestvaran sloj zraka. U njemu je pronalazio otrova za snove koliko je bilo dostatno za usmrtiti pola od svekolikog svjetskog snivanja. U knjižnici se uvijek može čuti vilinska pjesma o divljim snovima koji ne pripadaju ovom svijetu, treba je samo htjeti čuti – knjige bi je možda mogle moći učiniti čujnom (u tome je ležala opasnost za sile ljudskosti). Snove je zato valjalo otrovati jer su u čovjeka znali izazvati otpor prema ljudskom. Ako nisi dovoljno svjestan otrova ljudskosti, nužno podlegneš smrti. Zapadneš u zamku. Knjiga te tada ne može inspirirati. Ubojstvo snova nije mala stvar, zapravo je prava katastrofa. Otrov, koji polagano, ali sustavno otapa snove u misao koja odgovara ljudskosti, ulazi u mozak kao podražaj. Vilinsku se pjesmu može čuti samo ako se dovoljno jako prepriječi put. Kako? – teško pitanje. 184


Boriti se s ljudskošću značilo je sanjati budan. Utaban, još uvijek znojan, promatrao je živuće točke oko sebe. Sve do jedne, neumorno i brzo, plazile su svaka po svojem pravcu – beskonačno dugom. Plele su se u tisuće elipsi pa je svaka od živućih točaka izgledala kao nebesko tijelo. Sam je sada stajao kao Sunce usred zamišljenog nebeskog sustava; ne više kao semafor. Pitao se, snivaju li svi ovi ljudi? Gubila se Tišina koju je smatrao istinskom. Čas je ljudskost, čas je izvorna Tišina. Koliko je samo sve bilo upregnuto u čistim suprotnostima!!? Prepoznavši otrov u zraku uputio se prema jednoj knjižničarki koja je bila zadužena za prijam i povrat knjiga. – Dobar dan – htio je odati dojam neustrašivosti. Međutim, nije ga ni pokušala doživjeti. Primila je Zaratustru i senzorom očitala šifru koja je bila zalijepljena na stražnjoj korici. Pogledala je u monitor i popravila naočale jer su joj upravo skliznule s nosa. – Imate zakasninu! – Da?… – nije se dao smesti. – I to veliku – pogledala ga je. – Koliko? – Pa, trebali ste vratiti knjigu još prije tri mjeseca – reagirala je kao da se radilo o vrlo rijetkom slučaju. Dalje nisu komunicirali riječima. Znoj mu se nezaustavljivo i strašno slijevao niz tijelo. Sva sintetika koju je nosio na sebi, mokro se lijepila, blatnjavo, nije se htio pomicati – htio je nestati. Pogledavali su se u kratkim intervalima. I njoj je bilo vruće, a on joj je izgledao kao netko tko nema novaca i jako mu je bitna svaka kuna. Saznao je što misli o njemu iz njezina pogleda. Odjednom je ugledao mrlju svjetlosti, mrtva je ležala na podu. Nostalgično se nasmiješio, ne razmišljajući ni o čemu drugome. Knjižničarka nije u pravu, pomislio je. Htio je nestati. 185


Nije trebao platiti zakasninu jer se iza njega napravio dugačak red, a on nije više mogao progovoriti ni jednu riječ. To kao da je i knjižničarka mogla primijetiti pa je bez riječi bacila plavog Zaratustru na vrh hrpe: sve samo vraćene knjige. Bio je ponovno zadužen. Predala mu je u ruke Parfem, i na brzinu – prozivajući – skrenula pogled na drugu živuću točku, iza njega. Prije nego je izišao, još je jednom upro pogled u mrtvu mrlju svjetlosti. Na podu, ležala je zgaženo. Gledao je u postojeće mrtvilo i mislio u Tišini: to sam Ja. Kada je izišao, preko ceste je ugledao Romniu kako sjedi na klupi s nekim dečkom. Tada je i ona njega ugledala i brzo pretrčala cestu njemu ususret. Samo na brzinu mu je morala reći da ima nešto važno što mu mora reći. Zato su se dogovorili da se sutra nađu.

186


G. d. Vrata su i dalje čekala da se kroz njih prođe u nešto novo, za njega su bila i dalje otvorena. Da ili ne, ipak je bio još uvijek jako neodlučan. Kad bi barem nedostajalo usuda, mislio je. Usud je postajao sve teži i nastanjivao se negdje u njemu, nije još znao locirati mjesto... Možda se usud preslikavao u umor, pa je težina umora, zapravo, bila znakom prisustva usuda? Pri tome je za X-a jedini problem bio radi li se o umoru tijela ili duha. S druge strane, X je poznavao i osjećaj zajedničkog umora, umora tijela i duha ujedno. Takav se pojavljivao obično prije spavanja. Ponekad, prije spavanja, umor se razmoči po tijelu, a sva težina misli preseli se na kapke, kao kamen – tad se obično može osjetiti škakljiva bol u nogama i primijetiti ritam udisaja i izdisaja: prsti su laganiji, tijelo se osjeća kao jastuk pušten u svemir. Tada bi mu bilo moguće igrati se sa strpljenjem. Pitao bi se, treba li se boriti s tijelom ili mu treba popustiti. Umor tijela se uglavnom pretoči i na misli; tad one pljusnu u smiraj, malo se još tresu pa se smire. I u samo jednom trenutku, srce skoro stane; disanje je sporo, a nakon toga tijelo je odmorno. Usnuo je Tišinu, probudio se zamišljen... Nešto ga je mučilo. U Tišini ne postoje spoznajne sekvence. U Tišini je spoznaja apsolutna. Mislio je o Tišini... X je znao, čim očisti stan i kad se 187


istušira, osjetit će se svježijim, spremnijim za odlučiti se. Možda to učini još danas, tko zna? Ustao je. S namjerom pospremiti stan. Ali i mislio je... O svemu o čemu je mislio napisano je mnoštvo knjiga. Sve se zna, sve je već poznato – starac iz rupe na vrhu Dubrovnika imao je pravo u vezi s tim. Jedino što ne znaju svi o tome… Ali, jednom stvoreni Svijet okončat će, i tada više nikome ništa neće biti važno… Razmišljajući gledao je prema Parfemu koji je posudio, nikako ne osjećajući želju za čitanjem. Mučnina je još uvijek živjela u njemu, pa joj je htio dati vremena... Zato, odlučio je pospremiti stan. Najprije je trebao oprati sve one šalice kave koje su se s vremenom nagomilale po raznim mjestima u stanu: stolovima, prozorima, vitrinama... Jedna ga je posebno zanimala. Gledao je u nju s osobitim intenzitetom utvare. U šalicu koja je stajala na istom mjestu kao i jučer i prekjučer i pitaj boga otkad. Bila je sasvim naočita šalica za kavu, bijela porculanska. Kad bi je pomaknuo ostao bi trag u obliku kružnice: ljepljiva kružotečina. Isprva je nije pomaknuo, pogledao je unutar nje s odmakom. Uočio je skoreni talog kave i nastalu plijesan koja se uzgojila u talogu. Poput guste zelene paučine, širila se po kružnoj površini – gotovo sasvim suh talog. Pomirisao je ono u što je gledao ne bi li udahnuo trulež koju je sam uzrokovao. Nije mogao drukčije, stalno je bolećivo težio Tišini. Naravno, i dalje je mirisalo po kavi, a u šalici je, u koju je buljio, mogao nazrijeti dio vlastita postojanja. Postojanje se nudilo kao religija Tišine. Nedostajala je jedino umjetnost kojom bi mogao zakoračiti s novim religiozitetom naprijed. No nije nedostajao talent, X je bio nadaren, od rođenja... od rođenja je njegovao talent za ovu vrstu umjetnosti. Prepustivši se umjetnosti tihog religioziteta utvare, potpuno se identificirao: postajao je bijeli porculan; stari talog kave i zelenu plijesan doživio je kao ostatak. Više nije disao. Osjećao je smirenost Tišine, duboku opuštenost, ali i iščekivanje 188


sakupljanja: netko će me morati jednom isprati s lica zemlje, kao što ću i ja jednom oprati ovu šalicu, bijelu porculansku, razmišljao je već odskora izranjajući iz htijenja koje ga je osnaživalo na pospremanje. Uskoro... Postojanje ovisi o usudu koji stvara nevidljivi pokretač, jedna drukčija uznemirenost. Nakon nekog vremena, šalica se ponovno našla na istom mjestu od prije, mirovala je, na vitrini od prije, zaboravljena od svijeta, u istinskoj bjelini o kojoj ljudska zainteresiranost ne mari... Mislio je da su talog i plijesan metafora ljudskosti. Smrt je Tišina, i moje biće, i Ja. S potpuno se novim religiozitetom predao Tišini... Ipak je odlučio oprati barem tu šalicu. Preporodio je kružotečinu porculanske šalice utapajući se u njezinoj novoj bjelini, dok je s nje ispirao zakoreni talog i plijesan. Umjetnost bjeline preobratila ga je u onoga koji je još samo trebao – svjestan svojeg pripadajućega mjesta – spoznati na koji se način valja približiti što nečujnije, što nečujnije doseći Tišinu, kojim intenzitetom načina življenja, dok je misao iščezavala, a utvarno područje rastanka s ljudskošću jenjavalo, sve jače, i jače i jače... “Religija, dakle, za mene ne znači ni da “moram” vjerovati u Boga i u dušu, a ni u njeno preporađanje, nego isključivo način života i njegu jedne umjetničke vještine prema kojoj imam sklonost.” Veljačić, Č. Nije li to bila slika usuda? Polagano je počeo shvaćati bitnost svojih prošlih preobražaja. Naravno, za sada je jedino oprao onu bijelu porculansku šalicu, za druge stvari nije imao volje. Pomislio je da će možda biti bolje bude li sutra pospremio stan, jer naprosto je tako osjećao. Ona ga je šalica prebacila nekamo drugdje, više se nije mogao povratiti staroj misli. Pogled mu se otada više nije zaustavljao jedino u području naše stvarnosti. Prodirao je puno dublje. Sjedio je zavaljen na 189


naslonjaču tvrde stolice i dugo već, dugo gledao u istu točku, daleko u daljini, daleko preko bitka. A zapravo, naoko je gledao u prozirnu izmaglicu kroz prozor. Nakon dugog su mu gledanja misli bile jasno začepljenje točkom u daljini: nije ništa mislio. Dugo je tako sjedio. Teški su mu se kapci cijedili zajedno sa suzama niz obraze. Osjetio je neprirodnu težinu u glavi. Umor? Usud? Morao je podignuti glavu i duboko udahnuti. Tek je sada mogao vidjeti veliku paučinu iznad prozora i pronaći mjesto na kojem se sakrio tajanstveni tvorac neljudske čarolije: pauk. Pogledom tada više nije mogao prodrijeti tamo kuda je buljio maloprije. Ali, onaj prijašnji trenutak, koji je dugo, dugo, dugo trajao, ostao je zapamćen. Zapamtio ga je kao prazninu, pogled u prazninu, jer nije bio misaon. Morao je razmišljati o biti svojeg postojanja, a ne pospremiti stan. Bilo je važno misliti o tome, htio se pustiti u svemoć beskonačnosti. To je bio zov Tišine. Mogao ju je naslućeno slušati, mogao ju je i naslućeno vidjeti, Tišinu. Svejedno, imao je lijep osjećaj i zbog samo jedne pospremljene stvari. Ona ga je podsjetila na još jednu zavrzlamu kojoj se morao predati: pranje tijela. Pomislio je da će se biti korisno oprati, naročito ako će popodne izaći s Romniom. Dogovorili su se da se moraju naći kako bi raspravili o nekim važnim stvarima. Romnia mu je morala nešto važno reći, nešto jako važno. Kako je pretpostavljao da mu mora reći nešto vezano za njegovu trgovkinju, bilo mu je važno da se nađe s njom. Dogovorili su se prošetati, možda odu do Zrinjevca. Skinuo se. Pustio je vodu neka teče. Nezamišljeno, gledao je poznatu fleku na keramičkoj pločici i slušao pad, pušten iz slavine njemu iza leđa. Dok je voda polagano punila volumen penetrirane keramike, on je gol sjedio na njezinom rubu, rubu kade. Možda je maloprije dok je prodirao pogledom preko područja bitka naučio produljiti trenutak, jer sada je uspijevao učiniti trenutak – posebice ovaj u kojem se fleka na keramičkoj pločici poznato odaje dok, ujedno, pada voda u kadu – prokleto dugim. Trenutak poslije, potpuno gol i bez ikakva znamenja, ležao je u kadi punoj vode. 190


Preplavio ga je osjećaj čistoće. Odjednom, potpuno savršeno. Vodu je i osjećao i mirisao i slušao. Morao ju je i vidjeti, ali iznutra. Zato je glavu gurnuo pod vodu i otvorio oči. Uronio je sretan. Zov Tišine postajao je sve jači. Isprva ga je jako peklo za oči – vjerojatno klor – a poslije se pogled prilagodio novom. Nije disao. Nedostatak kisika stvarao je visok tlak u glavi, ali to ga nije nimalo moglo omesti – gledao je u vodi u vodu i kroz vodu iz kade prema neplašenju smrti. Znao je, neće umrijeti. Gledao je prema oblicima koji su se rastakali – u svijet disanja – ne misleći o svijetu gušenja. Napokon je, ne mogavši više izdržati bez zraka, pomolio glavu napolje: duboko je izdahnuo i opet potom brzo duboko uzdahnuo. I potom ponovno, duboko je udahnuo i izdahnuo. Zatim ponovno, ali malo manje intenzivno. Sve dok nije nanovo normalno disao, u uobičajenom ritmu. Nije dugo trajalo, ritam se disanja prirodno uspostavio. Pekle su ga oči, skoro je oslijepio. Naslonio je glavu na zid i prepustio se svijetu suprotnom gušenju, napokon tog jutra zadovoljan! Osjećao je spontani preokret stvarnosti... Još uvijek ležeći u kadi. U tim je trenucima disanje osjećao kao ritam i melodiju: bit njegove opstojnosti bila je sadržana u disanju. Udisaj – izdisaj! Udisaj – izdisaj! Udisaj – izdisaj! Samo je trebalo pravilno slušati: udisaj – izdisaj! To je mogao biti i ritam Tišine... Postavio si je o tome pitanje. U tim je trenucima bivao sam kao disanje. Postavio si je još jedno pitanje o tome. Ubrzo, voda je imala temperaturu koja nije bila ugodna tijelu. Osjećao je boranje kože. Trenutak beskonačne svemoći trajao je smirujući. Ali, njegova konačna protežnost odvajala se iz tog trenutka jer tijelo nije moglo reagirati stopljeno s trenutkom izvan sfere u kojoj se nalazilo – voda se ohladila! Gotovo ljudski se umio. Priviđalo mu se plavetnilo: modre keramičke pločice. Oprao je i zube – iako, iskreno, nije planirao. Obrisao se i brzo krenuo drugačije misliti dan. Ne zato što je robovao mehanici svjetske 191


kolotečine, već zato jer je htio što kvalitetnije ispuniti zadatak koji mu je zadao tadašnji dan, htio je s Romniom što neprimjetnije razgovarati kao utvara. Još je uvijek bio uronjen u isti dan, prošlo je tek par sati otkako je oprao jednu bijelu porculansku šalicu za kavu koja je dugo neoprana kreirala nered u njegovom stanu te otkako se okupao. Našao se s Romiom i ona mu je već rekla ono što je smatrala tako važnim da zna. Dan je bio suh i užaren. Baš su prelazili cestu izlazeći sa Zrinjevca. Mislio je na koprive jer je bilo pakleno vruće. Dobro je što se jutros okupao, jer bi mu ovu vrućinu zasigurno bilo teže podnositi s prljavim tijelom. Pržiti se u koprivama bila je slika i prilika tog dana. Opeći se njima nije bilo za usporediti s rastopljenom vrućinom u zraku što se udisao. Šetao se gradom opijen zlatom. Nikada nije osjećao povezanost s tom bojom u prijateljskom smislu (iako zlatna niti nije boja!). Po prvi put je primijetio moći kojima zlatna utječe na bujanje sjena. Njegova sjena bujala je zlatom, i gledao je u svoju bujajuću sjenu, dok je rasla i rasla – kao balon. Uplašio se. Nije se više usudio pomaknuti s mjesta. Baš su stajali ispred raskršća, a iznenadni je red automobila upozoravao na opreznost pri prelasku ceste. X je zanemarivao opasnost usidrivši se zbog zlatne. Plašio se rasprsnuća vlastite sjene, sasvim utvarni strah. Ona je dugo i strpljivo stajala pokraj njega i čekala. Bila bi joj dovoljna samo jedna njegova riječ. Pa makar da joj je rekao neka ode. Naravno, kako mu je onu važnu stvar rekla tek trenutak prije zlatne, pomislila je da je ukipljen zbog toga, zbog onoga što mu je rekla. I zato je sada htjela doznati bar nešto od njega. Nije znala kako ga je to uspjelo toliko povrijediti. Zašto je odjednom toliko zamišljen, zapravo, neprirodno zamišljen u vezi neke glupe dječje laži? Zlatna se rastakala po cesti unutar granica njegove sjene pa se tako ispuhivala u plošni balon. Ni makac! – toliko se plašio da se na mjestu izbezumio. Ako se raspukne po cesti, zlatna će ga zarobiti i postati njegovom gospodaricom, jer zlatna je možda i mogla 192


zarobiti utvaru u gradu. Zato nije više smio gledati vlastitu sjenu koja je sjala kao zlato. Mislima je dozivao sivu. Uživao bi samo u sivoj: podsjećala ga je na tajnu paleolitske tmine i harmoniju što stvaraju kapljice vode (zlatna ga je podsjećala na pakao). – Zašto si takav? – insistirala je na tome da joj barem nešto odgovori. – To sam još uvijek ista ja. Zlatna se boja uspela u krošnje, preko njegove sjene, i prelila se po cijelom nebu. Ako se nije znojio, to je bilo zbog zlatne gustoće neba. – Ej, X, dođi k sebi, molim te! Nije se pomaknuo ni jedan milimetar. – Dobro, ako tako nastaviš ja odlazim. Glup si. Odlazim, baš me briga za tebe – rekla je vjerujući u sebe. Čim je to izrekla, zlatna se povukla; sjena se skupila, a on je stoga ponovno mogao disati u svojem ritmu za koji je predosjećao da naliči ritmu Tišine. – Ne idi, molim te. Samo sam se zamislio, ništa više – htio se opravdati, odmah čim se otrijeznio od zlatne. – Dobro, sad znaš. – Ne zovem se Romnia, pa što? – Ne moraš odmah stvarati scenu, pa nije posrijedi nikakva tragedija (to mu je maloprije rekla, to da se nije zvala Romnia). Napokon su prešli cestu velikog raskršća, a on se ipak nekako sumnjičavo za kraj okrenuo prema krošnji u koju se možda ipak sakrila još jedna od preostalih zraka zlatne svjetlosti. – Znači, od sada pa nadalje više te nikada neću moći zvati Romnia? – Ma zovi me kako god hoćeš, ali ja se zovem Tanja. Šetali su, a ona je i dalje mislila da je X ožalošćen jer mu je svo ovo vrijeme tajila svoje pravo ime. Ali, X je mislio o svojoj uspavanosti koja se javlja kad god bi bezbrižno šetao gradom. Sjetio se, jučer sam posudio Parfem. – Zašto si lagala? – brzo se preusmjerio na nju. – Zašto sam lagala? – ponovila je njegovo pitanje, odvažnim 193


tonom. – Zašto me to pitaš, osjećaš se uhvaćenim u prijevaru? – najednom je drukčije počela slagati elemente komunikacije, osjećao je to. – Ne znam, da, vjerojatno se ipak malo osjećam prevarenim. – Žao mi je zbog toga. – Neka ti ne bude, ne osjećam se prevarenim zbog tebe. – Ali o čemu ti sada govoriš? – iznenađeno ga je upitala. – Dobro ti znaš – laganim joj je pogledom odvratio. – Zbog nje se osjećam prevarenim. Zašto glumiš da ne znaš? – Ne znam zašto glumim. Oprosti, glupa sam – htjela je priznati. – Stvarno je dosta laži. Ja znam da ti nekako znaš. – Da. Znam. Što znam? – U pravu si, smiješ se sada praviti i da ništa ne znaš. Ali znaj da sam sve to učinila samo zato jer sam htjela... – Čekaj, ali rekla si da nismo stvoreni jedno za drugo. Onu večer... – Da. Rekla sam, ali djevojkama se ne smije u vezi tih stvari vjerovati. – Dakle sviđao sam ti se još od prije! Ali kako je to moguće ako si me tu večer prvi put upoznala? – Ne smijem ti reći. – Ako smijem pogoditi, o meni ti je pričala moja trgovkinju. Da, ja znam da je poznaješ. – Znam. I da, u pravu si. – Bio sam ti iz nekog razloga privlačan i htjela si me dobiti pod svaku cijenu, a ujedno nisi željela povrijediti svoju prijateljicu, odnosno, moju trgovkinju. Da si joj rekla da me želiš, nju bi to zauvijek pogodilo, što ne? – X je to mogao osjetiti. – Shvaćam, morala si slagati svoje ime ne bi li te jednom, u nekom slučaju, preda mnom spomenula. – Da. Shvatio si. – Naravno. Ali nije mi još jasno zašto mi nisi sve to otvoreno priznala još onu večer nakon što si me dobila, ili u jutro poslije, prije nego si otišla. 194


– Otkud da znam? Otada ja prošlo gotovo pola godine, više se toga niti ne sjećam dobro. – Ma ne znam Romnia, tj. Tanja, sve mi ovo zvuči pomalo nestvarno. – Ti si nekada tako smiješan. – Možda. – Sjećaš se kad si me pitao za tvoju trgovkinju, i to je smiješno što ju tako nazivaš, onu večer kad smo zajedno s Karlom i Valerijom izašli van? Sjećaš se? Naravno da sam već tada pretpostavila da si nekako shvatio da sam s njom povezana. – Znam. – Ali ti meni onda sada moraš objasniti kako si to mogao shvatiti. Kako? Kako ako ti ona nije rekla? – Nije važno. Pusti sada to. – Zašto, ne razumijem. – Sada mi reci sviđam li joj se još uvijek. – Da. Sviđaš joj se. Nadam se da razumiješ moj razlog zašto sam se lažno predstavila, jer da ste se tada nekako spojili ona bi me u tom slučaju sigurno spomenula. I sam si to rekao. Ja sam joj ipak, znaš, najbolja prijateljica. – Razumijem, stvarno. Ne ljutim se više. Veseli me to što sam joj tada morao biti toliko drag, jer, bio sam joj jako drag ako je tebi pričala toliko puno o meni da si se i ti na kraju u mene zaljubila, što ne? – Ma nisam se ja zaljubila. – Lažeš. – Možda malo, ne sjećam se. Jednostavno sam te željela, zbog neke glupe ljubomore, jer samo bi pričala o tebi... – Ne mogu vjerovati. A ako opet lažeš? – Daj prestani. Ne lažem. – Dakle, sviđam joj se još uvijek, jel' da? – Da. Sviđaš joj se. Mislim da ćeš joj se uvijek sviđati. Ona je takva. Sada, kada malo bolje razmislim, vi ste stvoreni jedno za 195


drugo. Vidiš, zato sam slagala ime – nadam se da shvaćaš. – Tanja, zovem se Tanja... Bio je zadovoljan zbog sebe, a ne zbog onoga što je rekla: ipak je bilo točno ono što je pretpostavljao, sviđao se trgovkinji. Njihova će neljudska ljubav biti ostvarena, jednom zasigurno... kroz san negdje daleko u Indoneziji. Zato se zlatna povukla, mislio je dok se polagano spuštala večer, zbog usuda. Vjerojatno mu se zato najednom i toliko spavalo. Topli gradski zrak uveo ga je u stanje iz kojeg se nije bilo lako izvući. Teški pokreti tijela bacali su se po pločniku, poput mokre krpe što slučajno ispadne domaćici koja suši rublje na prozoru petog kata. Po gradu je bilo puno ljudi sličnih živućim točkama iz knjižnice. Osjećao je snobizam koji se teško mogao objasniti. Ako bi počeo razmišljati o njemu, ulovio bi se u ulozi suca. Presuda je bila svinjac u kojem bi se snobovi zaglavili gazeći po svinjskom izmetu, okrećući se uvijek na istom mjestu. Kao velika sjena sačinjena od stravičnih zvukova, strovalio bi se na njih – skupe mirise – i u trenutku učinio presudu stvarnom. Htio je provesti pravdu jednom na ispravan način – možda bi nakon toga i vjerovao u Pravo. Ali o svemu tome je sada bilo pomalo nasilno misliti nakon spoznaje o neljudskoj ljubavi... Tu večer na Cvjetnom trgu nisu svirali ni plesali žongleri koje je tako volio gledati. I vatra i dim i miris petroleja te ritam afričkih bubnjeva, sve mu je to nedostajalo više nego je mogao zamisliti, a nikada neće saznati zašto. Malo toga je znao o toj, nikako ljudskoj ljubavi, koju je osjećao prema njima. Oni su bili čista suprotnost snobizmu koji je sve više i više gušio preostalu svježinu grada. – Večeras je neki performans, tu u obližnjem klubu, blizu Cvjetnog trga. – Aha… ma ne znam, spava mi se. – Ne budi takav. Mislim da će biti super. 196


– Gdje je ona sada? – morao ju je upitati. – Misliš na svoju trgovkinju? – rugala mu se. – Da. – Jučer je otišla na more. Uskoro počinje raditi na nekom novom mjestu pa se otišla odmoriti. U svakom slučaju, zaslužila je. – Znam, rekla mi je. – Da, rekla mi je da ti je rekla. – Ali rekla je da već sljedeći tjedan započinje raditi na tom nekom novom poslu? – Novi poslodavci su joj pomaknuli datum zbog nekih kašnjenja, ne znam o čemu se točno radi. – Dobro. – X, zaboravi je sada. Nisi se valjda zaljubio? – Što ti znaš o tome? – Ništa. Imaš pravo, oprosti. X je zamišljeno gledao u pločnik... – Ne mogu vjerovati da se sve ovako završilo. Stalno sam joj govorila da prestane vjerovati u izmišljene ljubavi. Znaš da je ona već više od godinu dana zaljubljena u tebe? Zamisli, a niti jednom ti nije ništa rekla. Kad god bi ušao u trgovinu, ona bi se onesvijestila od uzbuđenja. Zapravo je u zadnje vrijeme tamo radila samo ne bi li tebe vidjela. Uvijek sam to smatrala glupim. – Ali zašto nije ništa rekla? – Bila je uplašena, ne znam. Moja je teorija takva da ona podsvjesno uživa u nedostižnim ljubavima. – Varaš se. – Možda. Ali daj sada budi tu sa mnom, zaboravi ju na trenutak. Sjećaš se da sam te maloprije upitala nešto? – Da. Želim li ići s tobom na predstavu? – I? – Ne. – Ali idi, molim te. – Kakva je to uopće predstava? 197


– Alternativna. A o kojem se teatru radi? – O Nezavisnom Teatru Barake. Izgovorivši ime, nasmijala se. On je samo izdahnuo i klimnuo glavom. – I kažeš, to mjesto gdje se izvodi predstava Nezavisnog Teatra Barake je blizu? – Da! – obradovala se. – A i družit ćeš se napokon s ljudima... Kad bi samo mogla naslutiti koliko su ljudi bili nebitni za njegovu sreću, o tome je razmišljao dok ga je nagovarala na ideju odlaska u poznati zagrebački klub. Zapravo, nije mu bila jasna njezina želja. Mogla je i sama otići na predstavu. Naravno, nije on odbijao njezin prijedlog zbog te predstave kao takve. Nije on imao nikakvo mišljenje o nezavisnim teatrima, naročito ne negativno. Bilo mu je svejedno. Čak dapače, dok je bio mlađi radio je u jednom sličnom pokušaju ostvarenja alternativne umjetnosti, ali nije dugo trajalo. Brzo su se razišli. U to bi vrijeme još i mogao nešto reći o takvom načinu izražavanja. Sad se više općenito nije usuđivao izraziti ikakvo mišljenje o nezavisnim i alternativnim događanjima. Da, događanja – više se volio tako izraziti o tome. Iako je ona insistirala na njegovoj kritici alternativne scene, smireno je odbijao svaku njezinu težnju. Lukavo je htjela započeti igru analize i kritika, možda mu se tako htjela svidjeti. On više nije mario za takve stvari. Zato su se dugo nepotrebno natezali. Stvarno je dosađivala, a njemu je to bilo smiješno. Smijao joj se. Malo-malo bi izrazila neko ravnodušje spram svega, a trenutak poslije – ne znajući za to – ponovno bi tražila neko umirujuće objašnjenje ne bi li opravdala barem neki smisao svemu. Bilo ju je lijepo promatrati nakon teškog kamenja misli koje se bez prestanka natovarivalo na misaonu opnu kojom je ogradio svoje utvarino ja u Tišini, s trgovkinjom. Sjala je u svoj pomutnji svjetske Istine. Iznova se otvorila nada u oblak koji nosi kišu bezbrižne mogućnosti. Pomolio se, i usko-


ro je plesao na kiši: stigli su. Pljusak je prestao. Klub nije bio velik. Sastojao se od dvije prostorije. U središnjoj velikoj, nalazila su se računala s kojima se smjelo služiti, služenje Internetom koštalo je deset kuna po satu. Bilo je praktično moći otići na Internet u centru grada. Osim toga, mogla se, na tom istom mjestu, popiti i kava, ili sok. Alkoholna su pića bila strogo zabranjena. Ovi su ljudi bili moderni na drugačiji način. Upola manja prostorija je bila odvojena od središnje pokretnim vratima koja nisu dobro funkcionirala. Cijeli ambijent je bio ukrašen metalnim konstrukcijama i malenim okruglim svjetiljkama. Blesavo su cvrčale crvenom. Ta manja prostorija bila je namijenjena za sastanke ili manja predavanja, iako se u zadnje vrijeme koristila i kao prostorija za razna druga događanja. Pod ostalim događanjima mogla se ubrojiti i ova predstava koju su došli pogledati... Ušli su, nisu se niti primijetili. Bilo je puno ljudi. Ušli su i nitko nije obraćao pozornost. Klub je bio pretrpan ljudima – nisu su se ubrajali u snobizam koji je maloprije osudio na doživotno robijanje u svinjcu. Zapravo, tako je to izgledalo na prvi pogled. Poslije se otkrilo suprotno. Kao i uvijek. Gurali su se logičkim metodama – naročito kada je trebalo zauzeti sjedala. Performans je već počeo pa se Tanja nije imala vremena pozdraviti sa svima kojima je htjela. Još se uvijek nije mogao pomiriti s činjenicom da je ona Tanja, a ne Romnia. Drugi su čak i tada insistirali na lažnom ljubakanju i površnim pozdravima ne bili doznali ponešto o njemu. Bio je meta! Osjećala je to i Tanja pa mu je obećala brz odlazak. Ali, jedino su se brzo smjestili. Ugurali su se u jednom hicu i sjeli na dvije stolice u prvom redu, vjerojatno rezervirane za goste koji se iz nekih razloga nisu pojavili. Svi su i dalje pričali, iako sad, što je bilo razumljivo, puno tiše. Oko njega je sjedilo dvadesetak studenata, poneki stariji čovjek i par sredovječnih aktivista; možda i poneki novinar i puno nezaposlenih profesora. Činilo mu se da su svi na neki čudan način među199


sobno povezani, a onda je shvatio da to i čini neku scenu scenom. Predstava je trajala oko dvadeset minuta. Nije bila potpuni promašaj, na kraju je ispala zanimljiva. Možda malo neodgovorno izvedena, ali nije bila dosadna, a to je najvažnije. Čak se jednom i nasmijao. A onda su se svi u jednom valu počeli dizati i nelogično se raspoređivati po kvadratičnom obliku prostorije. Kao da su svi došli samo zbog trenutka koji je predodređen za završetak. Tanja je tada nestala u tom valu; pogledom ju je dozivao. Svi su mogli primijetiti koliko je u tom trenutku bio ovisan o njoj – u zadanom kontekstu. Smijali su se. Naravno, ne njemu. Razgovarali su u grupicama u kojima se zrak nije mogao čisto udisati. Svuda je oko njega strujalo toplo nevrijeme koje pogađa u obliku munje. I, iznenada se našao kao meta toj plamtećoj strijeli... Možda se tada onesvijestio!? I na vrijeme je opazio, ali nije si mogao pomoći, jer nje i dalje nije bilo. Morao ju je potražiti među ljudima. Ono što se s njim tada počelo događati, odnosilo se na misli, na taloženje gadosti koje će prije spavanja zauvijek zatrpati teškom crnom zemljom nerazriješenosti trenutka. Večer je toplo titrala, kao struja koja opeče – nakon toga dobiješ po prstima od mame jer nisi smio dirati stvari koje je izričito zabranila. Ponovno je sjeo i odlučio čekati. Pojavit će se već, mislio je. Sjedio je u iščekivanju Romnie, tj. Tanje. Bila je iz Pule. Nikada nije bio u Puli. Baš je o tome razmišljao kad ga je odjednom ubacila – silovito – u jednu od grupica, i tako prestade disati. Upoznala ga je s Nikolinom, koja je glumila u predstavi od maloprije. Tanja je pomislila kako X možda ima neku vezu na Akademiji dramskih umjetnosti pa bi je mogao preporučiti na sljedećem prijemnom za glumu. Nikolini nije bilo drago zbog toga. Nije više imala želju pokušavati upisati glumu. Odavno je odustala od toga, iako je bila izuzetno talentirana. I X je to primijetio. Nikolina je djelovala izgubljeno, pomalo neljudski i nostal200


gično; držala se kao stvorenje koje pripada nekom drugom svijetu – u ovom kao da njezine moći nisu mogle dovoljno svojski zanositi. Bilo joj je drago što su se upoznali, ona i X, a on joj je obećao besplatnu ulaznicu za Glavu u visokoj peti, za koju je usput saznao da se još uvijek prikazuje. Zatim se upoznao i s Lanom i s Anom (zvali su je Malačiči), i svima drugima koji su zajednički dijelili tijesnu kružnicu po kojoj su se rasporedili. Lana je pričala o novom CD-u koji je nedavno snimila sa svojim bendom, a Ana je nekoga čekala. I Lana i Ana su mu se učinile jako simpatičnima. Ana je mirisala na neku stranu zemlju, možda Brazil. Onda ga je iznenada, slučajno, jedna cura s dugom kosom obojanom u crno, polila kavom po hlačama. Nespretno je ispravila čašu ne bi li spriječila daljnju katastrofu, i zatim se nasmijala – ne opravdavajući se. Zvala se Marija. I ona je pripadala toj grupici. Tek je poslije shvatio, bila je to Markova sestra. Puno lica, puno gužve. Večer je bila topla. Tanja je bila zadovoljna. Na kraju ga je upoznala s Markom. Marka mu je predstavila na čudan način. Nije shvatio je li joj Marko drag ili ne, smatra li ga budalom ili ne. Nije shvatio puno toga vezanog za njih dvoje, naročito ništa nije shvatio o njihovom međusobnom podnašanju, jer kao da se i nisu najsretnije podnašali. Ali, s druge strane, nekako je bilo očito da se vole, barem kao prijatelji. On mu je na prvi pogled djelovao pomalo glupavim, ali kasnije je počeo shvaćati da nije siguran u vezi s njim. Nešto mu je govorilo da Marko nije sasvim običan čovjek, poput drugih. Podsjećao ga je na njega, najednom previše. A taj se osjećaj sve više intenzivno produbljivao. Nije znao je li to zbog omamljujuće topline u zraku, ili zbog težine tereta koja je sve jače prijetila slobodi njegovog utvarnog bića, ali činilo mu se kao da priča sa samim sobom dok je s njim pričao. Odjednom je pred sobom mogao vidjeti vlastiti užas. Marko je bio utvara koja se pričinjavala (?). Zar je moguće osjećati svoje ja u tuđem tijelu, pitao se. 201


I jedan i drugi s istim utvarinim kodom, s istim pogledom, s istim… – bilo je to zaprepašćujuće iskusiti! Tanja se trenutno opušteno smijala u Markovom prisustvu i objašnjavala mu nešto u vezi života. Marko je u potpunosti sličio X-u, a X nije do prije vjerovao da je tako nešto moguće. Marko je bio on, a on je bio Marko. Tanja je pričala, a Marko ju je slušao (X ju je slušao). Pričala je o smislu života, nekako prozirno, ofucano i plitko. Ali i pjesnički. Zato joj je oprostio. Zbog njezina pjesničkog talenta, koji je tada po prvi put osvijestio, potražio je smisao u onome što je pričala. No, smisao je izostao. Budući da se trudio doprijeti do njene pjesničke svijesti ne bi li si olakšao muku zaprepaštenja oko Markove pojavnosti, trpio je dvostruku stvarnost. Jednu vlastitu i jednu u ratu sa svojim drugim ja. Još uvijek nije znao pravu istinu u vezi toga. Ako je Marko bio njegova paslika, tada nije mogao imati cjelovitog sebe. Kako to? No, bez obzira na sve, bio on Marko ili ne, njegovo je iščekivano sebstvo, ono koje je bilo drukčije i od utvarinog, još uvijek bilo nedostižno u području ljudskosti. Vidjevši ga – sebe – postalo mu je loše. Jako loše. Osjetio je mučninu. Zapravo, osjetio je Mučninu. Zanijemio je! Pokušao je progovoriti pa je upitao Tanju koliko ima sati. Nije odgovarala na njegova pitanja. Prestala mu se obraćati. Zato je morao glasno ispitivati druge oko sebe, čega god bi se dosjetio. Svejedno, nitko se nije obazirao. Nemoguće, pomislio je. Ali tada se počelo dešavati nešto nevjerojatno: Marko je počeo riječima izgovarati misli koje je X u tom trenutku proizvodio. X je mislio intenzivno jasno, zato je i Marko sasvim suvislo zvučao. Ali, osim toga, okrenuo se prema zidu sa zrcalom ne ugledavši svoj odraz. Tada je, očito, po prvi put postao na sekundu nevidljivim. Izdvojen iz ljudskosti osjetio se izdvojenim od svakog drugog opstojećeg trenutka i svih živućih subjekata. Osjetio je ispunjenje Tišine. To ga je naglo povratilo među žive. Pri ponovnom upitu 202


koliko ima sati, Tanja mu je odgovorila. Rekla je dvadeset do devet (opet ga je mogla čuti). Pogledavši ga, znala je da moraju krenuti. S njim je otišla, nije ostala. Sjećao se svega. Nije shvaćao otkud Tanji takva ideja da bi mogao umisliti sve te stvari. Tanja ga je uvjeravala kako je to nemoguće. Objašnjavala mu je da je istina kako je prije samog završetka performansa morala otići do WC-a, ali da se potom i brzo vratila, da ju nije trebao čekati (htjela je što prije staviti uložak, na kraju je sve ispalo dobro jer još uvijek nije prokrvarila, samo joj se učinilo). Kad se vratila po njega, objašnjavala mu je da je sjedio na istoj stolici na kojoj je sjedio i prije toga, ali ovaj put onesviješten. Objasnila mu je da se to dogodilo vjerojatno zbog nedostatka kisika i ubitačne sparine u zraku – jer su i njoj objasnili da se to zbog toga dogodilo. Uostalom, svi su rekli da je tada i jedna plamteća strijela uzavrelog zraka uletjela izvana unutra i srušila se negdje... – A Marko? A njegova sestra s kojom sam se još prije upoznao i koja me zalila kavom? A Nikolina koja je glumila u predstavi? Zar mi govoriš da ih nisam uopće upoznao? – derao se na nju. – Da sam čitavo vrijeme ležao onesviješten? Tanja je bila zaprepaštena njegovim ponašanjem. Nije mogla vjerovati o čemu joj priča. Sve što joj je ispričao, tek se donekle poklapalo s onim što se zapravo dogodilo. – Naravno da si ih sve upoznao, ali koliko ja znam, ti uopće nisi ni sa kim od njih razgovarao. – Ne vjerujem ti. – Onda zaboravi... Šutjeli su sve do njegova stana. I ona je ušla. Šetnja do stana bila je duga pa je X imao dosta vremena umiriti se i o svemu dobro razmisliti. Stvarno je bilo dovoljno vremena da uspije razumjeti sve što mu se dogodilo. Ali nije htio dalje o tome razmišljati. Ponovno se prepustio bojama toga dana koji se sada pokazivao kao neobična 203


večer. Izuvajući cipele, polagano je proučavao njezine kretnje. Znao je zašto ga je odlučila dopratiti. Htjela je ponovno voditi ljubav s njim. Znao je to od samog početka; pozvao ju kod sebe. – Možeš noćas prespavati kod mene, ako želiš? – normalno je to izgovorio. – Dobro, može – izjavila je to kao da joj je svejedno. – Voliš me? – pitao je kroz šalu. – Naravno da ne. Htjela je još prije toga zapaliti cigaretu; nije joj dopustio. Najednom se sjetio da je onu večer, kad su se upoznali, s uživanjem pila vodku. – Zašto piješ alkohol? – pitao ju je. – …hm?! – Zašto piješ alkohol? – ponovio je pitanje. – Zato što volim ljudski život. – A voliš li više vodku ili vino? – Vino. Bio je zadovoljan odgovorom. “Prvo pijemo vino, zatim vino pije vino i najzad, vino pije nas.” Židovska narodna izreka Poslije toga dugo nije rekla ni riječi. Skinula se i legla za njim u krevet. Prije toga se umio i oprao zube. Potom su zagasili sva svjetla i počeli voditi ljubav: nedostajalo je poznate strasti... Nisu se niti jednom poljubili u usta. Nije se moglo okusiti ništa od postojanja izvana. Prozori su bili zatvoreni: zbog komaraca! Na taj se način predosjećala jesen. X je čak u tim trenucima pomišljao o jeseni, iako nisu vodili ljubav na način jeseni. Napravili su to sasvim ljetno. I zadovoljstvo je bilo poput ljeta. Već su dugo zamišljeno ležali, i dalje goli – jedno drugome okrenuli su leđa. A zatim su i skoro zaspali, a onda se nečega sjetila. 204


Htjela ga je zamoliti da joj posudi Mučninu, jer je opazila da je to njegova knjiga – vidjelo se da je njegova – a to ga je još htjela zamoliti prije nego je ušla za njim u krevet. U polusnu joj je rekao neka je slobodno zadrži. Zar zauvijek, pitala je. Odgovorio je potvrdno. Brzo je poslije toga zaspao. Prije toga još ju je samo zamolio neka rano ujutro otiđe jer se htio probuditi u vlastitoj samoći – nije se htio probuditi u prisustvu ikoga tko bi mogao svjedočiti njegovoj samoći. Usnuo je san o Tišini... Probudio se. Više nije bilo ni Tanje ni Mučnine. Poklonio joj je Mučninu zakrvavljenu vlastitom krvlju. Tako je nestao zadnji vidljivi podsjetnik na Glasnog i Dubrovnik. Uskoro će zaboraviti zauvijek… sve… Jedino što ga je još moglo podsjetiti na te dane bila je njegova mučnina, u njegovom želucu. Sve je više bio siguran, njegova je mučnina bila nužan nastavak Sartreove Mučnine... I zato je zaključio, Mučninu je svakako bilo važno pročitati.

205


prazna stranica


D. PROTJECANJE…USUD četvrto godišnje doba

D. a. Više nije sanjao Indoneziju; nije bilo divljih naranči. Tropska dremljivost je nestajala kao i vječna ljubav. Dok bi snivao prema Tišini, neumorno se zanosio pogledom prema beskonačnoj pučini. Dosegnuvši konačnost – i o vječnosti se zamislio... “Ima trenutaka kad se vrijeme zaustavlja i postaje vječno.” Dostojevski Probudio se, ali još uvijek nije otvorio oči. Taj dan nije htio, kao što bi bilo za očekivati, prvo ugledati mrlju svjetlosti. Htio se izležavati u mraku nestale tmine jedne bajke. Mirisalo je svježe. Trenutak postojanja – opušten i umirujući – poklanjao se u hladnoći izvorske vode: udahnuo ga je. Vrućine su prošle, ali komarci su i dalje mislili kako igra živaca još uvijek traje. Međutim, ni oni nisu parazitirali – i puhalo je. Ipak je otvorio oči. Da, jedna siva mrlja rastakala se površinom prozorskog stakla: svjetlucala je srebrnasto. Udomaćio se u svjetskom prizoru sporih pokreta i nestajuće nostalgije za umjetničkom boli. Otvorio je misli. Bile su jasne, razgovijetne, nenapadne, samouvjerene; bile su prozirne kao izvorska voda. Dok su trenuci njihova iščezavanja postajali dominantniji od svega drugoga... Svuda su se oko stola gužvale razbacane knjige – pitao se gdje je sunce. Bilo je jutro, a nebo je svejedno mračilo. Skoro mu je 207


nedostajao pakao vrućina što se povlačio u otužnom moljakanju. Uzavrelost ceste umirala je bespomoćno i jadno. Ponekad bi se osjećao jednako pregaženim kao i nestalo godišnje doba. Zaboravljen u istoj točki iz koje će postati željen, mislio je samog sebe. Ponovno je išao svaki dan u kazalište. Radili su na novoj predstavi. Morao je sada zaraditi dosta novaca. Sve su mu se preostale novčane zalihe skoro dokraja utopile u nepovratu karakterističnom za ljude. Osim toga, oduvijek je krajem ljeta te početkom jeseni volio odlaziti u kazalište; katkad je volio svoj posao. Ali, tek su pripremali audiciju za glumce i glumice. Radio je kao pomoćni redatelj, više kao savjetnik svojemu kolegi nego kao glava predstave. Već se odavna sve zaboravilo, ono od prije nekoliko mjeseci kada ga je nazvao, a X mu je neugodno odbrusio u slušalicu da je poremećen. Očito je ovo doba u kojem živimo pretrpano brigama, pa ljudi brzo zaboravljaju neugodne stvari, jer već i prije nego se koja ustoliči, neka druga izbije na površinu i zamijeni ovu, neka nova briga, neki novi problemi, neka nova nedosljednost u vezi ponosa... X je bio u ovu jesen, kao i ona sama, miran i zauzet sjetom nekih budućih, a ne prošlih vremena. Nakon stvarno vrućeg ljeta kao da se i sam osušio, poput lišća otpalog s grana. I tih je boja, najljepših koje poznaje priroda... u vidu bakrenog. Jer u jesen, svuda se naokolo šire mirisi prigušene i zatamnjene crvene, zelene i žute. Ali osim što mirišu, boje jeseni, a to je možda i ono najljepše od svega, puštaju za sobom i zvukove: šumore, kao šuškanje u parku bogatom otpalog lišća. Tako je i X, poput prirode jeseni, mirisao i zvučao drugačije: neopterećen razmišljanjima o ljudima, ljudskom, ljudskosti. I X-a je napustila njegova mučnina. Stoga se mogao mirno zadržavati u gomili njihova ponosa, ne osjećajući ogroman pritisak iznutra, s puno strpljenja – misli su iščezavale. Doduše, ne bi baš uvijek bilo tako, ali odista je osjećaj neke buduće mirnoće s odbljeskom Tišine prevladavao... 208


Audicija je za glumce i glumice izvrsno prošla. Primili su nekolicinu novih glumica, izvanredno talentiranih. Jedna od njih mu je bila i poznata odnekle – nije se mogao sjetiti otkuda. Ipak, nazirala se velika nestrpljivost u vezi ponedjeljaka. Nestrpljivo bi iščekivao svaki ponedjeljak. Tako je i toga jutra postajao pomalo nestrpljiv dok bi se osjećao kao da ga netko gazi malenim stopalima po leđima – sutra će ponovno osjetiti kreativnu iskru koja je ranije silno nedostajala. U sličnim bi situacijama znao pisati pjesme; sada je volio kazalište. Kazalište se u jesen umotavalo u magični plašt nepoznata podrijetla. Nije se sasvim lako dalo razotkriti smisao te umjetnosti. On je u jesen ipak pokušavao. Što je bio predaniji tome, više bi uspijevao. Zapravo je sve više bio siguran da nikada neće upiti čistu umjetnost riječi i pokreta. Tijela koje se bacaju po pozornici – trijemu iskrenih emocija i užasa onostranih dimenzija – katkada ništa ne iskazuju o njegovoj stvarnosti. Budući da je bila nedjelja, mogao se izležavati i besposličariti. No misleći o nekim sitnim problemima vezanim uz novu predstavu, uporno je gledao u razbacane knjige što su raštrkane ležale po podu. Skoro je prošlo godinu dana otkako je kupio drvene letvice kojima je htio sagraditi policu. Kako se sve činilo mirnim – a ni trenutak izvorne hladnoće postojanja nije nestajao naglo – odlučio je napraviti policu, u spiralu. Mislio je, ako me tko pita zašto, jednostavno ću mu odgovoriti zato. Htio je imati policu koja bi se poput spirale spuštala niz zid, i to je bilo to. Nažalost, shvatio je, to je bilo nemoguće. Sve su letvice bila pravocrtne i nisu se dale savijati. Tako se ipak odlučio za ljestvični oblik. Ustao se i kao i obično, prvo se umio pa je oprao zube. Više nije razmišljao kao prije – oprao je zube bez gađenja i utvarine lijenosti. Skuhao je kavu, a više je nije pio s mlijekom: pa kada je već trebala otići, pa kada je već otišla i za sobom ostavila prazninu u njegovom srcu – njegova trgovkinja – pio je kavu bez mlijeka u vidu žrtvenog obreda!... Ali nije mislio o njoj. Tišina i hladnoća sveprisutnog mirisa ledenog izvora postojanosti, natjerale su ga 209


misliti o baki. Baka je već bila jako stara, stara i voljela ga je. Njegova baka! Nije ga voljela kao što su neke druge bake voljele svoje unuke – dobro je to znao. Njegova je baka bila posebna po mnogočemu. Uvijek glasna u potrebnim trenucima, ali uvijek i tiha – više je voljela samu sebe nego druge, a tu ljubav nije prodavala. Njegova baka – čitav je život prkosila životnoj realnosti, učila druge slatkom prkosu, sanjala istine, zanemarivala bitnike i na taj način uspijevala stvarati bajku u koju bi samo rijetke puštala. Tako, kad je X bio mali, imao je tu čast, na trenutke, boraviti u bakinom svijetu bajke. Poslije toga, kad je odrastao, više ga nije zanimala bajkovita istina. A tada više nije ni on zanimao baku. Kao i svaki drugi adolescent, težio je istinama ovosvjetske historije, te naposljetku više nije vjerovao u bajke; ni u bake! Jedna se od tih bajki nudila u stravičnoj harmoniji jesenskih bljeskova i oluja. Bila je to njena molitva. Svaku je večer i svako jutro molila krunicu i puno drugih molitava. Jednom ju je pitao koliko se dugo moli, a odgovorila mu je: “oko sat i pol”. Bila je pritom zamišljena, ali i sigurna u sebe. Uvijek je bila takva, prepuštena samoj sebi bez straha pred ljudskim usudom. Vjerovala je u sve svoje riječi upućene Bogu, i nije se molila poput ostalih vjernika – bila je sigurna u svoje spasenje. Neki drugi bi vjernici mislili da dušu nudi paklu, a i mislili su. Njezin raj koji je strogo zamišljala i u njemu često puta usnulo boravila, udaljavao se od biblijske priče raja i pakla; čistilište nije priznavala. Sama je stvarala nove religiozne slike dušom priželjkivane, koje su drugima bile potpuno nepoznate, strahovite zbog mistične veličine njezine mašte. Njezina slika raja, nepoznata tuđim maštarijama, djelovala je poput zaleđenog kartonskog zida. Čitav se život trudila da se taj led nikada ne otopi. Stoga nitko nije smio u njezinoj prisutnosti i blizini dozivati sunce. Neprestano je pazila na temperaturu. Imala je najljepšu temperaturu na svijetu. Čim bi netko prigovorio da mu je hladno, ovlaš bi ga pokorila pogledom i izbacila iz kuće. Jednom je svojoj prvoj susjedi opasno zaprijetila – ali nikada je ne bi ubila za stvarno. Mogla je, ali 210


njena snaga nije pripadala ovom svijetu pa stoga niti nije imala potrebu dokazati se u tom smislu. Živjela je dosljedno svoju mitologiju, omotanu u klupko paučine – klupko koje bi se odmotavalo po tamnim krošnjama daljine, samostalno i zadovoljno. Bila je sretna. U šumi paučine je mogla razgovarati s mrtvima. Njegova je baka možda bila čudovišnija i od njega samoga, utvarnija?! Jednom ju je pitao i, “zašto se moliš Bogorodicama kad je navodno samo jedna, pa jedna je Bogorodica”? Nije ga razumjela. Ona je znala sve Bogorodice napamet. Mislila je, u svakoj crkvi ima jedna, i svaku je od tih posebno voljela. Tako je svakom mjestu davala nov značaj. Religija se u njezinoj kreaciji više ticala mnogoboštva; i to iskonskog: religija prije svih drugih. Neki tragovi njezine religije još su i dalje živjeli u njemu. Najviše onda kada bi se našao sam na nekom velikom i opustjelom mjestu, gdje bi samo trava mirisala, a iznad bi se prostiralo nebo s brzim oblacima, a samo kojekuda i pokoja zvijezda… Hladan zrak izvana sve više ga je udaljavao od bake – i crkveno zvono je opjevavalo vječnost. Mislio je na baku čeznutljivo i osjećajno. Dopuštao je tijelu lučenje graciozne patetike koja je kao saveznik sa surovostima uspijevala uvesti opstojnost u katarzične trenutke iščezavanja misli. Mislio je na baku i obećao si, posjetit će je. Uskoro. Letvice su bile spremljene u kutu iza radnog stola. Skinuo je s njih golem talog prašine i odmotao ih iz plastike u koju su bile zamotane. Bile su lijepe: sasvim dovoljno debele, dovoljno široke i dovoljno dugačke. Posložio ih je po podu oblikujući kostur zamišljene ideje za policu. Zadovoljan predočenim, gledajući u drveni konstrukt ideje, zamislio se o danu kada ih je kupio. Bio je to po svemu izazovan dan, ciča zima. Tad su ga tek počele mučiti svakojake misli i ukazivati se slutnje, a nije si znao pomoći; ni sada nije znao, ali mogao je kad bi to bilo potrebno, umiriti se. Sje211


tio se zmaja, koji mu se sigurno samo pričinio, i – Helene. Možda ju je trebao nazvati. Htio je čuti njezin glas, slušati je kako se smije. To i je htio oduvijek, samo to – ništa drugo. Iz ormarića je, u kojem drži alat, izvadio čekić i čavle i precizno sastavio dijelove. Čitav posao oblikovanja i građenja police nije dugo trajao. Dok je zakucavao čavle, mislio je o Heleni, zmaju, i svim ostalim prošlim trenucima, koji su mu se činili tako davnima da se sad već i oznojio od čudnovatog i pomalo mučnog vremenskog odmaka. Tako je u trenu prošlo dosta vremena, a negdje otprilike nakon dva sata razmišljanja o prošloj zimi, već je imao sastavljenu, i obrisanu od prašine, policu za knjige. Još ju je samo trebalo postaviti na zid i tada će nestati izvora bivše postojanosti. Sjeo je na krevet i gledajući u praznu policu plakao zbog usuda kojim je trebalo popuniti tu stvorenu prazninu. Svašta je pomišljao, čak je bio umalo spreman i razbiti složenu policu, spaliti je. Odjednom kao da više nije želio imati posebno mjesto koje bi bilo namijenjeno samo za knjige, nisu mu smetale razbacane hrpice knjiga po podu – naravno da je i X osjećao bol u grudima pred spoznajom o svojem odlasku! Predosjećao je protjecanje ovostranog života prema onostranom području Tišine. Znao je što mu se događa. Koliko bi prije snažno iščekivao isti trenutak, toliko je sada htio pobjeći od njega. Htio je ipak još neko vrijeme, barem još neko vrijeme, uživati zrak bivše mučnine, težinu tjelesnog postojanja, knjige koje su mogle ozdraviti zatrovane ljudske duše, baku, borove, šumu, kišu, ali i sunce... Znao je, nije mogao to ne znati, polica će odsada stajati iznad njegova kreveta kao podsjetnik na novu zbilju koja mu predstoji – već je dugo prolazio kroz vrata u nešto novo. Ali prolazak se činio bolnijim nego je mislio. Nije znao kako bi se oprostio, kako je trebalo napustiti... Zato je trebao, jer ga je to mučilo, prestati misliti o tome. Trebalo je preokrenuti misli u drugom smjeru, ponovno osjetiti bar malu iskru potrebe za novim. 212


Nedostajalo mu je one moći koja je bila potrebna da se dogodi spontani preokret postojanosti uronjene u metafizici njegova bića. Svaku takvu moć i dalje su imale jedino misli. Istina je da je u silini iščezavajućih misli, odnedavno, mogao bistrije nego ikada udisati prostor novog življenja. Jer, ove zadnje misli bile su drukčije od prošlih, zrelije, bistrije, odlazeće... Radi njih je osjećao život poput hladne vode što se rastače po vrućem tijelu. A što je više mislio, one su jače iščezavale. Zbog toga je često plakao, štoviše, jecao bi, a takva mu je patetika na koncu ipak pomagala. Poslije toga bi nekolicina otprije zalutalih misli ostala ubijeno krvariti. Ipak bi na koncu pronalazio način, put kojim bi se bezbolno predavao prostoru beskonačne Tišine! Na koncu, to je jedino oduvijek i htio, k tome je oduvijek jedino i naginjao njegujući talent umjetničke vještine prema kojoj je imao sklonosti... Prema Tišini... Knjige su bile za sve krive: svojim oblikom, svojom psihologijom, i ponajviše filozofijom. Gorjele su u njemu jače od plamena, raščešljavale su mu misli lakše od vremena – i dalje je plakao kao što plače čarobnjak u zemlji u kojoj nezaustavljivo slabi svaka prošla moć. Knjige su odisale prašinom vremena u kojem je svaka iskra mladosti bespomoćno tinjala, a zapravo, bila je i ugašena i zaboravljena. Iako su sve korice knjiga bile usko priljubljene uz štivo, riječi su izlazile napolje i poput ljepljivih istina, na nepostojan način, otapale svoje principe u, za njih posve nepristupačnom, prostoru X-ova protjecanja. Sve su misli iz njih grčki opjevale svaki prošli i neželjeni događaj ljudske okrutnosti. Nije ih htio držati u rukama. Volio ih je na način na koji čovjek voli istinu – trebalo je odustati od te ljubavi. Odjednom se osjećao, sam sebe, u svoj čudovišnoj bitnosti. Ove je jeseni pretrpio veliku spoznaju svoje vanjštine, koja je još jedina podsjećala na ono ljudsko na njemu. Međutim, i takav je izgled, iako naoko ljudski, bio sasvim neprivlačan njihovim pogledima. Malo ga je tko mogao 213


dugo gledati u dubinu njegovih očiju. Tamo bi ugledao plamen i krv – rat – i bolne rane iskonskog koje se prže na ljudskom suncu i teško kamenje nepostojeće srdžbe, i gnjev. Ali naravno, taj bi netko tada u dubini njegovih očiju gledao odraz vlastite unutrašnjosti, a ne njegove, poput Glasnog u Dubrovniku. Malo je bilo onih koji bi izdržali i nekoliko trenutaka duže, jer onaj koji bi izdržao nekoliko trenutaka duže, uvidio bi, zapravo, ljepotu u kojoj se sve stišavalo. Ugledao bi dim što prekriva lažnu dubinu, ali i zvuk ledom poškropljene lave. Naravno, X je ipak za većinu bio tek čovjek kojeg je nemoguće prepoznati kao utvaru u ljudskim jednakostima, stoga su osjećali užas, gledajući prema njegovoj postojanosti, što izvire iz njihove ljudske čvrstine. Počeo ih prebrojavati: jedna, dvije, tri, četiri, pet, šest, sedam, osam, devet, deset; dvanaest, dvadeset, trideset, trideset i dvije i pet… Zadnju je prebrojio kao dvjesto trideset i devetu i nije mu se dalo dalje brojati. Mnoge od svih tih knjiga nije uspio pročitati. Neke je pak cjelovito pročitao samo do pola, preskačući većinu stranica do kraja. Druge je pročitao cijele, a iste će sada imati posebno mjesto na polici! Dugo je sjedio i puno razmišljao. Htio je iznaći dobar sistem prema kojem bi ih najsretnije razvrstao. Zatim ih je pomislio složiti po debljini, pa po veličini, te na svakojake druge načine. A onda je, u jednom sasvim običnom trenutku, prestao o tome razmišljati. Kako se nije htio dalje zamarati nepotrebnim ovosvjetskim očekivanjima, odbacio je i ideju tematskog poretka. Odlučio ih je složiti bez određene logike (iako je znao da će se na kraju logika sama pojaviti, sa svime je uvijek tako). Zakucao je potrebne čavle na zid i napokon objesio policu nad krevet. Stršila je nakoso, ali to ga nije živciralo. Ono što ga je zapravo mučilo, bila je, kad jednom na nju posloži knjige, opasnost od urušavanja knjiga, jer su knjige same po sebi bile teške. Zato je morao ispod svake noseće daske zakucati još nekoliko dodatnih sigurnosnih čavala. 214


Na koncu se, da bi bio u potpunosti uvjeren da se neće urušiti, objesio o nju svom težinom – nije pala, izdržala je. Bila je čvrsto pričvršćena, zadovoljno je zaključio, te je naposljetku u miru započeo, i potom dugo nastavio, slagati sve te knjige. Uzimao bi ih po dvije ili tri u ruku, i silovito gurao uz zamišljeni rub. Na samo jednu noseću dasku mogao je posložiti nešto više od šezdeset knjiga, a takvih je dasaka bilo sedam, jedna ispod druge. Slažući ih, nije razmišljao o autorima i njihovim filozofijama. Dani oduševljavanja sadržajem iznutra, odavno su bili iza njega. Ali, naravno, ionako je puno od svega toga ušlo u njega, te s njim dalje nastavilo živjeti prema Tišini. To je zapravo vrsta nesvjesne čarolije, a ona se svakodnevno nudi – to je najmoćnije sredstvo sreće. Budući da ne čitaju svi jednako osvještavajući se, prisutni otrov ljudskosti može pritom omamiti ljude te oni poslije toga postanu onemogućeni snivati istine preko područja ljudskosti. Zato svi čitajući postaju ovisnici, oni zatrovani postaju ovisni o otrovu ljudskosti, a oni na koje otrov nije djelovao postaju ovisni o oslobađanju od ljudskosti. U slučaju ovih prvih, dođe i to doba u kojem otrovana misao postane dovoljno moćna ovladati nesvjesnošću bića, otuđujući ih od iskonskog, od Mučnine. Misleći o tome, nakupljao je potrebnu snagu za prolazak kroz vrata koja su vodila u nešto novo. S tim da je još uvijek malo osjećao bol zbog nestajanja... “Što je širi um, tim više pati zbog svojih granica.” Thiandiere Nekako je odjednom dohvaćao samo debele knjige. Što prije je morao završiti s popunjavanjem praznine. Knjige su već zauzimale više od pola, samo njima namijenjenog prostora. I tako, logika se pojavljivala, ali polagano, osjećao je to. Znao je da hoće. Otkrivajući njezine zakone, zakone novonastajuće logike, a koja se poput lopova iskradala njemu iz ruku, postajao je 215


sretnijim. Raspoloženje mu se sad već osjetno popravljalo pa je mogao i sam tome svjedočiti. Osjetio je i neočekivani nalet poticaja k avanturi. Pomislio je da se sada osjeća možda i dovoljno osnažen za posjet baki, ili za naći se s Tomekom u gradu, jer i to je još morao obaviti prije negoli sasvim utihne. Zato je sada u brzini pokušao dovršiti preostali red, a u tom trenutku, iz jedne debele smeđe knjige, ispalo je pismo: duga koverta, izblijedjela, nejednako žućkastog intenziteta, s poznatim rukopisom. Uzeo ga je u ruku i pomirisao. Mirisalo je sneno. Otvorio je pismo, plaho i sjetno. Smjesta je uronio u ispunjenost sa sobom: Dragi X! Možda je glupo što ti pišem. Čini mi se kao da sam ovo pismo napisala već mnogo puta. Sve to moje nešto već mjesecima čuči u meni…i grize… Nedostaje mi naše skupa. Previše! Pitam se sada, kada smo uopće zadnji put, zapravo, i bili skupa željeći se, trebajući se? A ja ipak nisam zaboravila naše prekrasno prošlo vrijeme, zaustavljene trenutke dok bi... bili smo slični. Nebitno je… pišem… nešto što je nestabilno izgriza me iznutra, a osjećam da je zbog tebe. Vjerojatno ti nikada nisam rekla koliko sam voljela boraviti u tvojem stanu, koliko sam se voljela buditi u tvom krevetu… tamo kao da sam sve unaprijed znala, sve, čitavu povijest, buduće događaje, uredno, sa zajedničkim smislom. Pomalo tužna, kada se toga sjetim, osjećam se i sada mirnom… osjećala sam se i… tada... mirnom. Ne znam zašto, ali volim te… znam da i ti voliš mene… samo kao da to više nije dovoljno važno. Znam da postoji mogućnost da odeš, osjećam to…ma ionako se nikada nisi previše vezivao za ljude, a ja, ja sam ipak ljudsko biće koje osjeća i trebam te da me trebaš… Helena Dugo je zabijao glavu u pismo ne misleći o njoj. Sad mu je bilo jasno da ni on nju neće nikada zaboraviti. Bila mu je prva velika 216


ljubav, možda i jedina, jedina ljudska. A opet, s druge strane, možda se i nisu nikada voljeli. Možda je to zapravo bila samo požuda, a ako je, to nije bila ljudska požuda. Samo, nije mogla ne biti ljudska. Helena je htjela biti poput drugih, i zato se nisu mogli razumjeti, zato nisu nikada ozbiljno pričali. Njemu je bilo dovoljno što su se gledali. Znao ju je gledati po nekoliko sati, bez prestanka. U tim bunarima ne bi pronašao ništa velikog – malo je živućeg pronalazio. Tamo nisu bile skrivene tajne ljudskog. U tim je dubinama pronalazio vrata preko kojih se nije dalo proći. Nije bilo ključa za otključati ih. Bilo je to slično zagonetki, mističnom zadatku; na kraju i mističnom iskušenju. S vremenom, nije više mogla upijati njegov pogled. Razdirao bi je iznutra. To ju je boljelo, a on nije previše brinuo zbog toga. Nije se zamarao njezinom boli. Dugo bi gledao u njene oči i očajnički se trudio razriješiti tajnu koja se lakomisleno tamo negdje u bunarima nudila. Bio je gotovo opsjednut gledanjem dubina njezinih očiju. Nažalost, svaki bi joj takav iscrpljujući trenutak zadavao sve veću bol, a sve je dopuštala samo zbog njega. On je nije mogao razumjeti. Nije gledao u nju, gledao je u sebe. U dubini bi široka pogleda pronalazio zrcalna vrata u kojima bi mogao ugledati svoj odraz. Nije sličilo ni na što ljudsko. Jednom je čak primijetio krvavu suzu što je izvirala iz prekrasnog oka Helenine boli. Helena ju je samo obrisala i nastavila čekati da se ovaj zadovolji. Na koncu je i sama spoznala da je čekala s njim da se u dubini njezinih očiju trpno ukaže odraz njegova usuda. Zajedno je s njim željela i da se potom taj isti odraz preslika i utisne iz nje u njega. Odraz usuda je, koji nije pripadao ljudima, naposljetku (što je ona ipak ranije u vezi svega toga predosjećala), odvojio njega od nje. Bio je siguran, nikada je neće zaboraviti. Ugurao je potom i sjetnu smeđu knjigu na novoizgrađenu policu. Knjige su bile toliko nagurane jedna do druge da između 217


njih više nije mogao stati niti list papira. Bila je pretrpana. Odmaknuo se – kao što se u galerijama odmiču od velikih djela, u nadi da će se na taj način ipak razotkriti razglašena umjetnička veličina. Zamišljeno je gledao u neobičnu kreaciju. Nekada je bio ponosan na sve te knjige, a sada, o tome se tek pitao… Koliko je samo novaca potrošio, i sati, obilazeći stare antikvarijate i silne sajmove knjiga. Više nije bio siguran što mu sve te knjige zapravo znače. Mislio je o njima vjerojatno isto što i nepismen čovjek misli o ljudima koji ispunjavaju križaljke. Više nisu prodirale opasne riječi niti su se nakupljale plitke ili duboke misli. Mogao je samo čuti melodiju Posmrtnog marša, odsviranog na fruli. Stajao je ispred police zamišljen, kao ispred zadnje slike koju je Klee naslikao. Na koncu mu se onda ukazala logika po kojoj su se rasporedile knjige! S vrha, od lijevo pa na dolje desno, rasprostirao se pravilan spektar boja, od krvavo crvene do noćnoplave, budući da su sve korice knjiga bile drukčije obojane (uvijek je pridavao veliku pažnju boji korica knjiga). Isijavale su se u svim postojanostima, a takve su, jedna pored druge, približavale dugu u sobu koja je udisala mračan, i već popodnevni dan – dan koji je težio protjecanju... Na kraju je na podu ostalo ležati ono Helenino pismo. Nije ga htio vratiti u smeđu knjigu. Pitao se zašto bi ga dalje čuvao. Uzeo ga je u ruku, zgužvao, i bacio. Koš je potom odmah otišao isprazniti u kontejner na uglu ulice. Tako je mogao samostalno svjedočiti protjecanju četvrtog godišnjeg doba. Stajao je usred, a ipak ispod neba. Nije bilo zvijezda, samo je zalutala mjesečeva zraka, prerano pristigla, glasno tražila utočište ispod jednog brzog oblaka.

218


D. b. Novo je godišnje doba, kao i obično, zasjalo neprimjetno i umorno pred prošlim. Nekoliko lastavica, što ih je preostalo na svijetu, letjelo je prema jugu, u jatu kakvo se moglo vidjeti samo tada. Bila je subota. Cijeli je tjedan odlazio u kazalište i tamo, dugo i neumorno radio. Kad bi se vraćao doma, ne bi razmišljao o onome što se tamo događalo. Prepuštao se ugodnom osjećaju ispunjenosti nakon nesvjesno provedenog radnog dana. Što je više radio, manje je razmišljao. Radije se prepuštao ugodnom osjećaju malaksalosti, nego zadovoljstvu sjećanja. U to je vrijeme razvijao i dobru komunikaciju između sebe i tijela. Točno je znao kada i zašto njegovo tijelo nešto hoće i treba. Ponašao bi se u skladu s tjelesnim zahtjevima tijela: jeo je onoliko koliko je bilo potrebno (nekad i jedanput na dan), spavao bi kad bi to zaista trebao (i za vrijeme radnog vremena, ali tada nikada dulje od jednog sata), mislio je minimalno jer i nije bilo puno misli. Misli su opasno iščezavale... Puno je hodao, i u hodanju pronalazio utočište od svekolikog razmišljanja. Doma bi došao poprilično umoran, ali ne i iscrpljen, i brzo bi potom zaspao. Rad ga je na novoj predstavi ispunjavao, ali, s druge strane, udaljavao se od pozornice njegove svijesti koja se širila preko područja ovostranosti prema Tišini. Bit će to dobra predstava, mislio je, a predosjećajući svu potrebnu kvalitetu jednog umjetničkog ostvarenja, ispunjavao se radošću koja ga je 219


ljudski približavala drugima. No, ovaj put nije bilo opasnosti da se toj istoj ljudskosti i poda. Katkad bi dugo gledao nekome u oči i bezvezno se smješkao. Bezvezan smiješak bio je dovoljan za skrenuti misli drugog čovjeka negdje drugdje, podalje od dubina koje su izvirale iz X-ovih očiju. Budući da ih je ipak katkad morao gledati u oči, primjerice, kada bi glumcima naređivao što i kako nešto trebaju učiniti, bezvezan bi smiješak, već sekundu nakon naredbe, spasonosno razriješio zloslutnost moguće situacije, koja je bila u mogućnosti razviti se uslijed kontakta licem u lice. Neki ga jednostavno nisu slušali, uvijek bi radili po svome, a drugi bi bez problema sve učinili upravo onako kako je on zamislio. Svima je sve tolerirao, nije se postavljao pokroviteljski. Jedino što nije mogao dopustiti, bilo je glumatanje, a pri tom mu je najteže bilo ukoriti nekog zrelog i priznatog glumca. Nije volio glumatanja (na koja su današnji glumci i glumice naviknuti), pa ih je htio izbjeći u novoj predstavi pod svaku cijenu. Glumatanja nude kič, otrov lažne vatre – govorio bi im – a umjetnost kazališta mora biti hladna poput zmije koja ne ujeda te otrov drži skrivenim (tako se sve nadaje uzbudljivijim, tajnovitijim). Htio je da zamisle hladnoću zmije i samu zmiju koja uslijed svoje hladnoće ne ugriza, već samo prijeti. Govorio bi im da su oni ovdje ne bi li uspjeli ukoriti zvijer te ne bi li na taj način zaustavili nepotrebno štrcanje otrova – otrov zmije je trebalo potisnuti, a ne mu se izložiti. Osim toga, za čitavo to vrijeme, mislio bi i na baku. Da, mislio je samo na baku: za vrijeme pauza, ponekad i usred same probe, dok bi pješačio s posla doma, prije spavanja… zapravo, uvijek! Toliko je mislio o njoj da se prestajao pitati zašto misli o njoj. Kada je o nečemu mislio, i ako bi mislio, mislio je o baki, toliko je mislio o njoj. Tako su mu misli o baki, jedne te iste misli, postajale svakodnevica. Vani nije bilo sunca. Ljeto se odavna povuklo u neke druge, nama nepoznate slojeve bivanja. Malo-malo padala bi kiša. Nije bilo jako hladno, već jesenski, prohladno. 220


Probudivši se odmoran, vrlo rano, i budući da je bila subota i nije trebao ići na posao, uputio se k njoj. Dan je bio hladan i kišovit. Zapravo i nije bilo hladno onom snagom koja se već mogla predosjetiti. Nije bilo jako hladno, ali ipak, padala je kiša... Ni sam nije znao zašto je toliko odugovlačio s odlaskom do nje. Htio je otići do nje još onda kada se vratio iz Dubrovnika. A otada je puno prošlo. Otada mu se već štošta dogodilo. Nije niti mogao zamisliti što će mu reći u trenutku kad ga ugleda. Toliko ju je volio, a toliko je dugo nije vidio... Tih je dana već ulovio i dugi dnevni ritam radnika, dižući se svakim jutrom u rane jutarnje sate i relativno rano odlazeći na spavanje. Tako se i ovo jutro rano ustao. Zato je opravdano razmišljao o ručku koji bi ga mogao iznenaditi kod bake, jer iako, možda, i nije ništa pripremila, bilo je dovoljno vremena za skuhati ga, bilo je još sasvim rano jutro. (Prije ove jeseni, ako bi se trebao probuditi u sedam sati ujutro, trebala bi mu vječnost za pomak iz kreveta.) Obuvši stare cipele i staru jaknu, te, također, uzevši kišobran, zaključao je vrata i duboko udahnuo jesen, punim plućima. Prošao je pored trgovine, trgovine u kojoj je jutrima kupovao mlijeko za kavu. Gledao je prema izlogu ne bi li je ugledao, bez obzira što je znao da je nema – nosio je najveći kišobran na svijetu, a tamo više nije bilo postojanosti kojoj bi to išta značilo. Tužno je prolazio i gledao u slijevajući potok koji je nastajao uz rub kolnika i strmoglavo se rušio u otvorenu šahtu. Nije osjećao da je sve bilo uzalud, upravo naprotiv, bio je željan pokazati da je sve jednom imalo neki smisao. Prošao je pored trgovine sa sjetom u očima, ali i pomalo ravnodušan, kao stari miš pored mišolovke sa svježim sirom. Gledao je u mokru cestu. U ustima je imao osjećaj mokrog zijevanja. Misli su mi sigurno već naveliko promočile, mislio je, šaleći se na svoj račun. Odjednom su mu i cipele promočile. To ga nije veselilo jer je imao tanke čarape, a ujedno se i sjetio kako mu je jedna čarapa 221


poderana, tako je mogao tvrditi da je doslovce mokar do kože. I ruke su mu poplavjele na vjetru, bilo je teško tome izmaći. Ujesen nije tako lijepo šetati ako kiša baš pljušti, mislio je. Kiši... Naposljetku se strašan zapadnjak skoro do kraja umirio, gotovo je nestao, jedino je kiša i dalje neumorno padala: po cesti, zgradama, drveću, travi, i autima, bilo da su se pokretali, bilo da su stajali parkirani uz rub poplavljenog kolnika. Kiši... – posvuda se osjećala tuga. Bilo je i sjetno i umorno; vrijeme se pojavljivalo u raznim raspoloženjima, baš kao i on. Ali nešto drugo je razaralo bitnost života, neka druga tuga. I zato je X žalio za vjetrom, jer je prenosio važnu poruku koju je htio udahnuti. Nije ju znao opisati u živućem obliku, možda kad bi nestao, možda bi tek tada mogao… ali bilo je ipak preuranjeno nestati. Trebao je jasno zaviriti iza svakog drveta i pogled bi odao mjesta na koja se ruše viseće ljudske sablasti. Kao sjene su se naguravale ispod tišine koju je za sebe izgradilo svako drvo, staro i osuđeno na smog do kraja života. Bolno je podnašao njihov usud, jer je oduvijek istinski suosjećao s kolanjem svijesti u životnim tokovima svakog drva. Podnašao je njihov usud, sjenovit i kišan. X nije bio osuđen udisati smog; udisao je protjecanje. Kako je vrijeme prolazilo, više nije osjećao mučninu. Još od kraja ljeta. A kako je mučnina u X-a bila izazivana bolnim propitivanjem o smislu i značenju ljudskog postojanja, izostanak mučnine odavao je u njemu smiraj, smiraj spram ljudskosti. Dakle, i ta ga je bol napustila... i bio je sretan biti sam. X-ova mučnina: mukotrpno razmišljanje o ljudskostima. Sada prošla mukotrpnost. U usamljenosti je mogao pronaći trag zalutalog sebe. U protjecanju vlastita utvarina bića, čekao je otvaranje područja usuda. Smireno je čekao trenutak u kojem će proći kroz vrata, dok bi prolazio. Samo ga je katkad boljelo što napušta svoje prošlo, samo katkad... a vjerojatno poradi još uvijek neispunjene ljubavi. No, ni222


šta više nije mogao poduzeti. Stvari su se počele otpletati brže nego li je mislio da je moguće. Osjećajući protjecanje, ipak se nadao. Nadao se da će je vidjeti, još jedanput, da će mu svojim suzama oplakati rane koje su već zacijelile, da će možda s njim zajedno proteći preko. Nadao se... ujedno je i čekao – i trgovkinjin osmjeh i usud. Čekajući otvaranje usuda, ovo je jutro pokisao do kože, a praktički nije još niti izišao. Još je uvijek bio nedaleko trgovine i šahte u koju se ulijevao tužan mlaz kiše s ceste. Izgledalo je kao da je danonoćno stražario ispod oblaka koji je nosio njegov usud, čekajući kišu koja bi ga oprala, i poput potočića nastalog od kiše, ugurala u rupu iz koje se isparavao dim po cesti. No, hrabro je koračao dalje, jer je snažno htio ponovno vidjeti svoju baku. Koračajući dok kiši, trpio je svaku nemilost svih mudrosti koje su se odavale u velikim svjetskim ponosima. Nije bio jedini na cesti, jedini na kiši. Ljudi su mu djelovali poput raznih igračaka: na napuhavanje, na uzice, na daljinsko upravljanje… Prolazio je pored njih i mislio na sreću koja nedostaje. Što osjećaju ako ne sreću, pitao se. Je li moguće hodati ispunjen ponosom i ne primjećivati nedostupnost boja? Gdje je sve nestajalo i kako to da nisu primjećivali udaljavanje od značajne buke radosti? Trebali su se dobro napiti, ili gadno protiv toga insistirati; trebali su pažnju, trebali su glagol živjeti. X je pored njih prolazio i upijao svaki miris i sva njihova pitanja koja bi se cijedila iz njih – pa bi ih zgazio. Nisu više nikako na njega mogli utjecati, porazna misao o njima više nije postojala, nije bilo mučnine. Nove misli o ljudima brzo su iščezavale... Ipak se dalo očitati ponešto nezatrovanih suza s otisaka stopala – i put koji su izabrali i kojim će nestati bez posebnog osvrtanja. X se snažno osvrtao svuda oko sebe. Samo bi ponekad uspio osjetiti zadah vlage sa zidova, a koji je njegovala drukčija ljudskost – ona koja nije marila za skupim mirisima: beskućnici su razgovarali iza ugla trošne drvenjare i pili vatrenu rakiju držeći bocu nazeblim rukama u razderanim rukavicama. Već je i pored njih prošao, daleko su se iza njega smijali i grubo kašljali namočeni odusta223


lošću koja se slijevala ravno do njih. Jedino što su u tom trenutku mogli, to su i činili: – čekali su sunce. Ponovno se našao u ulici koja je odavala bakinu postojanost. Obradovao se zbog poznate slike i čak je na trenutak dječački poskočio. A onda je tiho, jako tiho, protutnjala vijest njemu odmah pored uha, slična onoj koju bi i sam odaslao u svemir da su to tražili od njega. Ta se struja samotne hladnoće dugo vukla u jednom zagasitom snopu vihor-zraka, i zatim je nestala, bez traga. Uzalud se osvrtao, ništa se nije nudilo za odgonetnuti, jer ničega nije ni bilo; i vihor-zrak je bio samoća koja se najednom probudila i nestala. Ipak, neka istina, neobjašnjivo nestvarna, kao da se našalila pa je na trenutak zastala – kraj njega. Zašto je mogao osjećati hladnu boju samoće već mu je bilo sasvim jasno. Ali šala kozmičkog vihora nije mu bila jasna. Ipak je to bilo pitanje oko kojeg se odjednom počeo puno umarati. Zato ga je morao ostaviti za sobom, te krenuti koncentriran dalje. Možda će mu baka uspjeti nešto više reći o svemu tome? Možda će mu gatati? Nekad je znala gatati i drugim danima, a ne samo utorkom ili petkom. Sigurno će htjeti, mislio je i veselio se tome. Pogledao je u jedan prozor kuće koja ga je još uvijek jako podsjećala na elementarni dio njegovog kvarta. Na prozoru se u jednoj zemljanoj tegli jadan poveći kaktus, zaboravljen od vlasnika, protivio napadima vjetra. Bio je to tužan prizor. U dvorištu te kuće, ugledao je i drugu staru poznanicu. Bila je to smreka koju je toliko volio – možda je ovo drvo volio više od drugih. Njegova smreka, bila je njegova kao što je i trgovkinja bila njegova. I dalje se uzdizala prema nebu, polagano i bez prevelike strasti, ništa ne iščekujući. Dosezala je istinske visine. Prošao je rukom preko njezinih mokrih iglica i na taj se način po posljednji put pozdravio s njom. Kao da joj je baš morao reći zbogom! Ali još čudnije od toga, i ona se s njim pozdravila po posljednji put. Pozdrav je osjećao dok mu je poklanjala svoj miris, usadivši ga u dlan kojim ju je dragao. Krenuo je dalje. 224


Kiša je i dalje rominjala. Prestala je smetati. Zapravo je više niti nije primjećivao. Gledao je u cestu, a blatnjav ga je puteljak usmjeravao onim pravcima koje inače ne bi izabrao. Sivo, sve je bilo sivo, do trenutka u kojem se nenadano otkrilo nebo. U tom je magičnom trenutku nestalo sive, jer su se sivi oblaci pomaknuli u stranu, a onda je velika svjetloplava pučina zaposjela vidljiv dio visećeg kruga i odjednom se duh mogao ponovno radovati. Tad je X progledao, u hladnoj punoći dana. Mogao je jasnije nazreti obrise stare vedute, koja se bezdušno davala, poput kakve kurve. Gledao je naprijed i ništa od ponuđenog nije htio poželjeti za sebe. Sve se treslo pred njegovom silinom umornom od sveprisutne postojanosti (što je sama sebe umorila). Iako nije bilo razloga, jer je bilo jutro, a snenost dana nije baš toliko pomračila vidljivost, počele su se paliti ulične svjetiljke. Stajale su jedna iza druge, u nepravilnim razmacima, umiljavajući se pogledima otužnih pijanaca. Ako bi se koja jače protresla, ugasila bi se, a to su upravo i radila djeca u šarenim kabanicama. Bilo im je svejedno pada li kiša ili ne, dok su živahno i neometano udarala nogama u stupove starih uličnih svjetiljaka. Dok je prolazio pored njih, pognute glave i s najvećim kišobranom na svijetu, za trenutak su prestala udarati. Pogledali su se i otrčali, svatko na svoju stranu. To ga je ni iz kakva logična razloga podsjetilo na Veneziu, i na tisuće i tisuće golubova koji se umiljavaju turistima po Markovom trgu, ometajući svaku pažnju. Pogledao je u nebo i na taj se način približio, najviše što je mogao, tom veličanstvenom mjestu koje se danonoćno utapalo u vodama opjevanim tuđim prokletstvima. Ponešto je mogao udahnuti od sjećanja na smradove koji su se širili po mletačkim kanalima i osjetiti zlato renesansnog mnijenja. Kapljice kiše su mu se obrušavale po licu, a poneku bi i polizao – djeca su mu se smijala. Stigao je. Izgubljen u samoći, nije uspio osjetiti ništa živo na mjestu u koje je ugodno uranjao. Sve mu se činilo sličnim, osim što je on bio drugačiji nego prije. Bio je smiren. Mogao je opušteno promatrati prilagodbu poznatog mjesta kišovitom vre225


menu. Uspravio se i nezaustavljivo potrčao prema bakinoj kući. Htio ju je što prije ugledati. Sigurno je ležala u tvrdom, staračkom krevetu iz austrougarske monarhije, i molila se mnogim Bogorodicama. Nasmijao se i pokucao na teška vrata. Pokucao je teško i brzo. Nije čula kucanj, pomislio je, i ponovno još jače pokucao. Naslonio je uho na vrata ne bi li nazreo bar neki zvuk što poznato odjekuje iznutra. Samo je u mislima mogao čuti bakin glas koji viče: “Iiii–deeem!”. Još je jednom luđački pokucao. Potom se ponadao da bi ga teta Sofia mogla čuti bude li kucao tako glasno, a onda mu i objasniti gdje je otišla njegova baka, jer očito nije bila kod kuće. Ali kucao je bez prestanka, dugo i nesretno, i nitko se nije pojavljivao. Naslonio je glavu na zid kuće i htio nestati. Nije mu bilo ništa jasno. Znao je da baka ne bi izlazila po ovakvom vremenu napolje sama. Nije imala koga posjetiti. Ono malo prijateljica koje je imala, obilazile su nju, a ne ona njih, i to svakim danom po nekoliko puta – najviše utorkom i petkom. Zato mu nije bilo jasno gdje je mogla nestati. Nije znao hoće li je pričekati ili ne. Htio ju je vidjeti, stvarno ju je htio vidjeti, ali nije više smio čekati po ovoj kiši, jer bi se uskoro mogao prehladiti. Nije se htio dalje suvišno smrzavati. Bio je pomalo i ljut. Nije baš sada trebala nestati. Uznemirio se i propustio nekolicinu trenutaka hladnoće kroz mokro tijelo. Zamišljen, okrenuo se od vrata i pogledao preko dvorišta ne bi li, još uvijek se nadao, ugledao tetu Sofiu. U njenoj je kući gorjelo svjetlo ali, ništa nije moglo odati prisutnost njegove bake. Uputio se doma, nije htio dulje čekati. Doći će neki drugi dan, tako je pomislio, znajući ipak da to neće biti tako skoro... Čim se odmaknuo od ulaznih vrata bakine kuće, ugledao je šarene kabanice kako se skrivaju iza dvorišne ograde. Prepoznao je nestašnu dječurliju od maloprije i samo mirno nastavio dalje. Izašao je iz dvorišta na cestu, a djeca su posložena u smiješnom redu čekala naslonjena na ogradu, jače promočenu od njih samih. Jedna se djevojčica duboko zagledala u X-ovu pojavu utvarinog 226


odsjaja. To ju je uplašilo. Ali neki drugi dječarac, koji je stajao odmah do nje, nije se plašio utvarina sjaja kada je pružio ruku u kojoj je držao fotografiju X-ovog pokojnog djeda. – Otkud ti ta fotografija? – upitao je brzo i nespretno. – Od stare bake koja ovdje živi – rekao je to nekako pretužno za svoje godine. – Moje bake? – htio im je dati na znanje tko je. – Da – odgovorili su nimalo iznenađeni. – Vi me znate? – začudilo ga je. – Tvoja nam je baka stalno pričala o tebi, i pokazivala nam je tvoje slike – smijali su se. Sve mu je to bilo čudno, zapravo neobično za njegovu baku. Nije voljela djecu (to su svi znali). Kako je moguće da ih je sad odjednom pozivala k sebi, mislio je, to nije moguće. Djeca su bila mršava i šmrcava. – Znate li gdje mi je baka? – upitao ih je u nadi. – Kod doktora – rekli su u jednom glasu. – Kod doktora? – sumnjivo ih je pogledao. – Ali danas je subota? – Onda nije – posramio se jedan drugi dječarac. – Jučer je bila kod doktora – rekla je djevojčica. – A danas, gdje je danas? – tražio je odgovor od nje. – Ne znam – odgovorila je. Klinac do nje nesmotreno ga je promatrao. X-a je pomalo ljutila njegova bezbrižnost. Pretpostavio je da ga želi nešto upitati, ali onomu što ga je upitao, nije se mogao nadati: – Imaš novaca? – pitao je. – Novaca? – čudio se X. – Zašto? – Daj pet kuna. – Da ti dam pet kuna? – Da. – Što će ti? – Ne smijem ti reći. 227


– Hoćeš li mi reći gdje mi je baka ako ti ih dam? – nasmijavalo ga je to. – Neću, to ću ti reći za deset kuna. – Ne budi drzak – opomenuo ga je. – Što bi ti rekli roditelji? – Pogodit ću te ovim kamenom u glavu – klinac mu je počeo prijetiti. – Idi doma – govorio mu je X. – Da, da… Odjebi! – odvratio mu je klinac. Klinac je jako zamahnuo rukom i pogodio ga kamenom ravno u čelo. Osjećao je krv kako mu se slijeva po ustima. Nije reagirao. Samo je sleđeno i dalje stajao na istom mjestu i osjećao strahotu kojoj je trebalo što brže umaći. Djeca su se smijala i lupala nogama u pod. Klinac, koji ga je pogodio kamenom, pobjegao je upućujući mu proste riječi. Pravi košmar, pomislio je. Kako su se samo bez prestanka mogla smijati! Njegova rana ih je tako jako nasmijavala da su se kvrčali bez zraka. Obrisao je krv s čela i smireno odmahnuo rukom – htio je da odu. Obrisao se poput kralja čije je kraljevstvo upravo izigrano od unutarnjeg neprijatelja. Kiša je i dalje padala. Već odavno nije bilo onog svjetloplavog otvora na visećem krugu. Ponovno je bilo sivo; u zraku je protjecala samo siva – samo sivo je moglo protjecati. Ispred sebe, na blatnom šljunku kojim je bila uprta staza, primjećivao je nekoliko šarenih i plastičnih fleka i uništenu crno-bijelu fotografiju: portret njegova djeda. Pustio je krv neka kaplje kao kiša. Tako je staza na kojoj je stajao upila i ponešto od njegove strašne priče o svijetu u koji je bio nemilosrdno bačen i ostavljen. Ispred bakine kuće, ostavio je svoju krv kao sebe trag. To što je sjalo nalikovalo je mrlji svjetlosti zarobljenoj i okovanoj. Pomislio je da bi baka na taj način mogla saznati da joj je bio u posjeti. Zakrvavljena mrlja, zapravo trag njegove postojanosti, čekala je baku i dalje na kiši. X se uputio svojoj kući. Ali prije nego je i zaista otišao, sagnuo se da dohvati fotografiju pokušavši je ispraviti. Na poleđini je nešto pisalo. Iako je bila smočena, uspi228


jevao je razaznati poruku: “Vjeruj u Boga. Ne moraš to moći na način drugih. Pronađi svoj način. Ali… znaj da je sve stvar Svjetla. Možda i nećeš moći!… Ipak te volim, baka.” Kako grozno, pomislio je. Prije samog ulaska u svoju kuću, ugledao je prazninu na mjestu gdje je prije stajala jedna mala kuća slična njegovoj. Već je dugo živio u toj ulici pa je poznavao svaki njezin ugao, svakog psa, mjesto na kojem će ga napasti mačka, veliki orah, i jednu opustjelu točku iz koje je izrastao kesten – Castanea sativa. Kuće su stajale jedna do druge i gledale prema cesti. Sva su dvorišta bila zaključana. Sada je, na mjestu na kojem je stajala jedna mala kuća slična njegovoj, a koju su očito nedavno srušili, posađena živica. No, usprkos tome, velika crna rupa u prolazu vrištala je opterećujuće glasno, kao bol pokvarena zuba. Zaboljelo ga je. Zaboljela ga je bol koja je slikovito upućivala na usud koji mu se svakodnevno rušio na glavu. Ili će potonuti u iščekivanju ili će se nasmijati, nekako je morala završiti ova igra protjecanja. Ušao je i primijetio nepreslušanu poruku na telefonskoj sekretarici: – Nazovi, tiče se bake. Predosjećao je… bio je smiren. Sigurno je jako bolesna, pomislio je, završila je u bolnici. Ne sjeća se, ali odmah je potom legao u krevet i prespavao čitav dan i čitavu noć. Sutradan više nije padala kiša. Bio je po svemu neobičan dan. Ustao se ne ugledavši ni jednu mrlju svjetlosti. Iznenadio se. Ni jedna se nije zalijepila na prozor. Ni zraka sunca nije ljenčarila po podu njegove sobe. Nestalo je smisla. Ni jednu nisam uspio uhvatiti u ruku, mislio je i pitao se: kako to, gdje su, zar su nestale. Još je uvijek imao želju uloviti zraku svjetlosti u ruku. Kako nijedne nije bilo, pa kako je zbog toga praznina bila još intenzivnija, više nije mogao izdržati. Nazvao je mamu. 229


– Da, reci, što je bilo s bakom? – nije niti pozdravio. Nije se javila mama. Čuo je očev glas. – Halo, tata? – vikao je u slušalicu jer je tata lošije čuo. – Molim, to si ti? – jedva je razaznao X-ov glas. – Da, ja sam. Reci, gdje je baka? – nije htio s njim razgovarati. – Još smo te jučer nazvali da te obavijestimo, ostavili smo ti poruku da nas nazoveš. – Znam, nisam stigao. Otac je tada ušutio, a onda je brzo izrekao vijest i zatim još brže poklopio: – Baka je umrla. Sve su frule utihnule u velikoj tišini. Pomislio je kako ga nije dobro razumio. To je bilo nemoguće. Zar nije još jučer bio u posjetu kod nje, pitao se. Ali nje nije bilo. Mislio je, bila je kod doktora. Pa što ako je bila subota, mislio je, i subotom se može ići liječnicima. Djeca nikad ne lažu. Nije želio da baka umre prije nego će je još jednom vidjeti živu. Kako to? To nije bilo moguće! Ne, nije mogao vjerovati... baka? Zašto? Bol! Boljelo ga je, jako. Zaboljela ga je bakina smrt više nego je mogao pretpostaviti. Htio se pred naglim naletom bola obuzdati od silnih osjećaja koji su ga u tom trenutku preplavili, i počeo je usmjeravati pažnju na stvari koje bi mu skrenule pažnju na nešto drugo. Ipak, bol je bila prejaka. Ipak. Nije mogao ne misliti o bakinoj smrti. Može li on bez bake biti onaj kakvim se je priželjkivao – bilo je pitanje koje je postavio i po prvi put nakon dugo vremena zahtijevao odlučan odgovor. Plakao je kao i prije. Misao o njezinoj smrti tjerala ga je na utvarin plač. Plakao je, dugo i sneno, bolno brišući oči. Mislio je o smrti. Sve prodornije mu je zbog bakine smrti rasla bol u grdima i morao ju je nekako s trenutka na trenutak ispustiti van grudnog koša, jer bi se ovaj raspuknuo, od boli. Tako je pomalo velika bol iz grudi otjecala sa suzama i prodirala u tepih – postajući dobra hrana lijenoj zraci sunca. Htio je samo ležati na svom krevetu i gledati prema prozoru. 230


Kroz prozor je mogao vidjeti i ono prazno mjesto što usamljenički propada zbog siline svjetskog vremena i, mislio je na baku. Mala kuća slična njegovoj je nestala kao i baka što je umrla. Ostane praznina. Nije praznina mjesto na kojem se prije toga nestalo nalazilo. Praznina je vječnost. Ta se ista sada usadila u njegovo tijelo, oko srca. Sve su praznine samo utvarine praznine. Praznina nije ništa drugo do komadić boli u grudima – i stišće koru kestena kao i srce nestalog čovjeka. Tek sad je to mogao shvatiti. Spontani preokret duha zapravo je spontanost koja preokreće značenje ljudskog u isprazno, ono što diše i ne misli. Shvatio je, to je samoća. Bakina samoća živjela je i dalje, ali kao njegova bol, zbog praznine. I živjet će još toliko dugo dok je se bude sjećao. Samoća izabere uvijek one samotne domadare koji će je moći neljudski čuvati do u – beskonačnost. Ležao je na krevetu i dopuštao frulama neka ga umire i uvedu u potprostor u kojem nema mjesta ispraznim prazninama. Slušao je glas frule. I dalje nije mogao dosegnuti pogledom mrlju svjetlosti. Vjetar nije puhao. Bilo je toplo. Kiša nije padala, a jučerašnje nebeskosivo dokraja se povuklo u sebe. Modro i žuto, takvo je bilo nedjeljno vrijeme. Polica s knjigama čvrsto je stajala na zidu iznad njegove glave, kao stroga izvjesnost svega. I nju je prihvatio kao nešto nedjeljno. Neke su od ovih knjiga, u koje je upravo gledao, tečna književna djela. A ipak, svako djelo samo je proizvod misli. U tim trenucima postoji samo misao. Misao skriva disanje. Bilo bi glupo ne misliti o baki u tim trenucima. A onda se upitao nije li i baka samo jedna od njegovih misli. Sada je i nju osjećao kao jednu od svojih misli, iščezlih. I baka, kakvu je mislio, iščezla je sa sobom.... Bol koju je osjećao nije bila njegova bol... i sve tako dok nije napokon zaspao, u boli. Spavao je do popodneva. Usnuo je smrt i pomirio se s njom. Bol je postala misao koja je iščezla... Probudio se nakon nekoliko sati. 231


Okupao se i oprao zube. Gledao se duže nego inače u zrcalo iznad umivaonika. Po prvi put primjećuje dug i tanak nos. Svidio mu se. S njim si je izgledao poput ozbiljnog junaka crno-bijelog filma, možda češkog. Vidjela su mu se rebra. Izbrojio ih je. Uspravio se, a kapljice vode, zbog mokre kose, kapale su s visine, ravno na stopala. Stajao je bos na hladnim keramičkim pločicama. Mogla se i dalje prepoznati poznata fleka. Sastrugao ju je noktom. Nasmijao se i prošao rukom preko glave skupljajući kapi koje su bile višak. Zatim se još pomokrio u školjku, prateći zmiju: smeđežuti trag. Pomokrio se tankim, peckavim mlazom, a taj je povratio sjećanje na maloprije nestalu bol. Ponovno je mislio na baku. Baka je protjecala, a on je nije primijetio: zaslijepila ga je teška boja smeđežute. Zadnje što je vidio kod bake u stanu, i ono zadnje što je jako proživljavao, bila je žuta koja se istiskivala iz zida bakine kuhinje – i vrag je plesao. Ta se žuta stapala sa žutom bojom bolne mokraće i stvarala rezonancu koja se uzdigla i prešla preko zadanih granica indonezijske usnulosti. Gledao je gola rebra u zrcalu i pratio ritam disanja. Mogao je u isto vrijeme biti disanje i misao. Simultano je pratio disanje, vidljivo, u ritmu koji se mogao očitati s golih rebara; i misao se mogla očitati, koja se probijala oko očiju i izvirala iz samog pogleda. Našao se između ritma disanja i misli. Ispred njega zrcalo: slika disanja; iza njega raspršujući snop misli: pogled samoće. Poslije tog trenutka moći, naglo se onesvijestio – pao je poput stogodišnjeg hrasta koji lupi o zemlju udarcem strahopoštovanja. Narastao je i lupio glavom o pod. Ponovno je osjećao krv kako teče: tanko i sporo, prodirući ispod lica sljubljenog uz pod. Okus mora, otrovao je svaku suvišnu misao. Ležao je poput hladnog leša na mrtvom kamenu, i udisao izdah utvarinog postojanja. Bio je umoran, jako umoran. Nije mu smetala ljepljivost obojana bojom koje se plaši svaka ljudska misao. Ponovno je disao i u disanju uspijevao snivati prazno koje ništa ne znači – ide gore-dolje – kao ritam bez ljubavi. 232


Ponovno se probudio kao utvara: tajna se nije razriješila. Sve skupljeno od prije, protjecalo je – ništa se nije moglo protiv toga. Ponovno se istuširao kao i prije: kratko i u hladnoj vodi. Brzo se obrisao, navukao majicu i gaće te potražio u ormaru crnu košulju i crne hlače. Nije uspio pronaći ni jedan par čistih crnih čarapa. Obukao je zelene: bile su debele i s rupom na peti. Važno je da rupa nije na prstu, ovako se ipak ne vidi toliko, mislio je važno. Mislio je o tome kao da će ga netko posjetiti! Skuhao je kavu: crnu, s malo šećera. Očistio je peć. Pomeo je mrvice s poda i promijenio stolnjak na stolu. Imao je samo dva stolnjaka, jedan plavi i jedan bijeli. Sada je prostro bijeli. Prostro se kao muško koje je trebalo usaditi klicu svoje prisutnosti pa nestati – i nitko ga ne bi primijetio. Bio mu je ružan, tako bijel i čist! Stoga je odlučio maknuti stolnjak i popiti kavu u miru na stolu bez pokrova. Odstranivši suvišnu ružnoću, više mu ništa nije smetalo. Oprao je jučerašnje suđe i nalio kavu – samo do pola. Poslužio se bijelom porculanskom šalicom koju već dugo nije koristio. Htio je baš nju jer je provodio viziju u djelo. Dakle, danas se onesvijestio baš kao i prije. Ali ovaj put uzrok nije bila mučnina. Onesvijestio se zbog prodora protjecanja i usuda. Nije se onesvijestio poradi umora od boli zbog bakine smrti, već odista zbog usuda. Sve je upozoravalo da će X uskoro proći kroz vrata. Ovaj se put osvijestio plodan: usadila mu se vizija u ruku. Osvijestio se imajući viziju u ruci. Vizija! Ona je bila razlogom što u kasno popodne pije kavu, na stolu bez stolnjaka, i što je oprao suđe... Viziju nije mogao prepoznati kao cjelovitu jer se nudila u segmentima. Ostvarivao ju je korak po korak. Prvi se korak vizije pokazao čitljivo jasan: trebao si je sam gatati iz kave. Drugi je korak bio manje čitljiviji. Doduše, trebalo je prvo ispuniti i ovaj prvi... Dopuštao je mrtvom suncu neka uđe. Odmaknuo je tešku masu 233


zavjesa s masnog prozorskog stakla. Svjetlo je prodiralo poput vojnika što jurišaju u smrt, velikim bojnim poljem. Udahnuo je svu izvanjsku toplinu i smiren gledao u poklopljenu šalicu. Predosjećao je trenutak u kojem se metafore same raspoređuju u oblike iz kojih će se moći iščitati poruka. Ovaj put nije mislio ni o čemu ovostranom; čekao je uputu usuda. To je trebao biti prvi pravi korak do Tišine... Vidio se u uspomenama koje su bile dostupne samo onda kada ne bi boljele. Misao je bila jako ranjiva. U svoj svojoj okrutnosti nije željela sama sebi nanositi bol. Dok bi se njegova samoća javljala kao misao, i misao bi mislila da je to ona sama. Zato ju je boljelo. Boljelo ju je kao što bi tijelo boljelo kad bi ga se palilo žarom. Gledao je i isprva ništa nije razaznavao u tako bogato opisanoj unutrašnjosti metaforičnog prikazanja dna šalice. Ništa nije mogao vidjeti, samo je čuo, slušao je sebe u nedostupnosti beskonačnog disanja. Ali, na koncu, ugledao je poruku. Što je trebao – plakati? Polagano je naslućivao odgovor na sva pitanja. Mogao je razgovarati s vizijom namijenjenoj jednoj ljudskoj utvari. Nije ugledao ništa određeno, ništa takvoga koje bi, primjerice, znalo zadovoljiti ljudsko htijenje za proviđenjem. Sasvim neodređena metafora, namijenjena utvari – on je znao da je upravo takvu morao vidjeti. Govorila mu je o snu: u snu bi trebao slušati viziju. Govorila mu je o budnosti: dok bi bio budan trebalo je ne misliti. Kako? Metafora s dna šalice govorila mu je neka se prepusti. Trebao se prepustiti svjetlu izvana – i uputa bi se pojavila. Čitav život htio je biti netko drugi. Nikada se nije uspio osloboditi te težnje – iako to nije bila njegova osnovna težnja. Na početku se bilo teško prepustiti ljudskosti i umiriti utvarine snove. Trebalo je puno ratovati. Često je pri tom krvario. Nije davao ljudima tu moć, dovoljnu za pobijediti. Nije mislio na njih pojedinačno dok bi se s njima borio: najčešće se borio s njihovom jednakošću – ljudskošću. Koliko je puta samo teško i bolno 234


uzdisao naslonjen na svoju krv, i koliko se puta tome prepuštao u nadi bespuća! Uvijek je zapravo jedno htio, a nikada nije mogao otkriti što to najviše od svega želi. Nekoć je mislio da odgovor leži u čistoj jednostavnosti. Mislio je, naprosto hoću živjeti. Drugi bi put mislio da nije sve tako jednostavno. Ali dok bi ratovao s ljudskošću, uvijek bi vjerovao u samo jedan odgovor. Bio je uvjeren u to. Stoga je imao i samo jednu želju. Stoga je predosjećao i samo jedno veliko pitanje, druga je smatrao manje važnima. I zato je tražio i mislio samo na jedan odgovor. Nije shvaćao, svaki odgovor samo je dio slagalice koja će se na kraju otkriti u jednoj sličici, dostupnoj svakom dlanu. Ali za iščitati tu sličicu, bili su potrebni svi životni odgovori; a on ih je tako zdušno odbacivao – jedan za drugim. Uvijek je tražio samo jedan, jedan pravi odgovor. Tada još niti nije mogao naslutiti Tišinu... A onda je došlo doba kada bi samo plakao nad samim sobom, a tada je i tajna dolazila u suzama. Odjednom je počeo nazirati Tišinu. Ujedno, mučio ga je njegov ispljuvak prilijepljen za njegovo biće: mučnina. Uživao je protjecanje onostranog smisla i mislio pri tom samo o nekima ovostranima. Zadnji od njih, činilo mu se, bio je Sartre. Sada mu se sve rastakalo pred očima i odražavalo u masti koja se otapala po prozoru: djetinjstvo, srednja škola, Akademija, prijateljstva, Helena, trgovkinja, Romnia i, možda najviše od svega, njegova baka. I sve su to bile samo njegove misli. Svaka postojanost mogla je još trajati onoliko koliko je bilo misli. Iščezavale su brže negoli jutros, i jučer i prekjučer... Ali, dok su god postojale, i oni će postojati, i on. Jedino iskreno što je držao u sebi, sve ove godine, a bilo je u znaku čiste suprotnosti spram misli, bila je njegova samoća – sada tako okrutno raskrinkana od Usuda. Završavao je s gatanjem... Šalica se hladila na jesenskom suncu postojanja. Sve mu se oduvijek nudilo kao postojanje pa se nije obazirao na ponavljajuću mi235


sao: postojano sunce, postojana šalica, postojan vjetar, postojan glas, postojan smisao! Ispred svakog mislećeg predmeta, stavio bi riječcu 'postojanje'. Ali pri tom nije pisao pjesmu; pisao je život mislima po prozoru. Odmaknuo se, možda naglo, ušao u kupaonicu i ponovno se zagledao u vlastiti odraz. Pitao se o svojem odrazu. Gledao je u odraz, a kut kvadrata ispunjenog zrakom kosio se nenormalno jako. Sve se pomicalo iza i dolje: protiv svih fizičkih zakona. On je i dalje gledao u odraz koji mu se smiješio. Potpuno je jasno shvaćao ono što se davalo za shvatiti. Nestajao je. Propadao je prema onostranosti, u protjecanju... I disanje se raspršilo po prostoru. Gledao je sjenu kako se odjeljuje od njega i nestaje – zajedno s kutom kvadrata – u prizmatičnu stvarnost kojoj nije pripadala misao. Ponovno je mogao osjetiti usud. Smijao se naslonjen na njegovom ramenu. Odmaknuvši se od privida labirinta velike Tišine, prišao je ponovno stolu. Započeli su posljednji otkucaji njegovog svekolikog ovostranog življenja. Ponovno je uzeo šalicu u ruke i potražio još nekoliko bitnih metafora, ne bi li dobio još kakav znak, još jednu uputu usuda... Ugledao je vatru i zvjezdano nebo. Smirio se i opustio. Ponovno je mogao disati. Samo, ovaj put, disao je sporije nego inače. Disao je otežući postojanje. Nije htio nestati u brzini. Htio je ostaviti za sobom red koji doliči samo bezličnoj ljudskoj utvari. Posljednje je u šalici ugledao vatru i zvijezde. Prošao je prvi korak Upute, gatao si je iz kave. Potom je zaspao. Sanjao je zov Tišine... Ujutro, čim se probudio, izišao je nakon svega napolje i ulovio komad dana što je započinjao zbog iste tajne zbog koje je stajao kao točka prilijepljen na događaj zbilje. Pokrenuo se lagano kao vihor i pošao u trgovinu, osjetiti je po posljednji put. Ušao je ničemu se nadajući. Gazdarica je bila jednako namrgođena kao i uvijek, neka nova trgovkinja polagano joj je prkosila, a kupci su se bunili na skupoću. 236


– O, dobar dan gospon režiser – rekla je to pakosno. – Dobar dan – uzvratio joj je nečujno. – Htjeli ste sojino brašno, tj. sojino mlijeko? – Nijedno od toga – odvratio joj je ljubazno. Zatim se zamislio i rekao – Došao sam pomirisati sadržaj kojim je ispunjeno ovo zatvoreno utočište izgubljenih čuvstava. – Aha, ma nemojte – primjetno se okrenula u stranu i nasmiješila – loše odglumljenim, komičarskim štihom. – A gdje je moja trgovkinja? – A sad je već i vaša? – smijala se. – Ne radi više ovdje. Ali ostavila je za vas jedno pismo i rekla da vam ga uručim tek kasnije, kad već bude prošlo dovoljno vremena… pa, mislim da je sada pravo vrijeme. – Pismo? – nije se iznenadio, uplašio se. Čim ga je primio u ruke, osjetio je nadljudsko blaženstvo. Došao je kući i smireno odlijepio gotovo prozirnu kuvertu. Pismo je bilo napisano rukom, baš kao i Helenino. Bez naslova… Samo sam vam htjela napisati par riječi, jer znam da se više nikada nećemo vidjeti. Ja zapravo ništa ne znam o vama. A ono što sam mogla zaključiti, odavalo se samo u prolazu, usput. Voljela sam svako vaše u prolazu. Vi ste meni predstavljali živu sliku plošne krhotine moga bića, koju sam davno izgubila – budite sigurni u to. Kao jedina preostala plošnost u ovom, i previše trodimenzionalnom svijetu. Nisam mogla drugo nego pratiti smjer ritma vaše pojavnosti, pojavljivali bi se u neljudskim razmacima. Ljepota tog ritma prkosila je svemu ljudskom. Mogla sam... da, zaista sam znala prepoznati tu ljepotu, i eto… zaljubila sam se. Otada, samo sam čekala vaš tih korak i bar poneku riječ. Voljela sam vaš pogled nikada uperen u ljude; uvijek samo prema nebu. Često sam mislila na vas. Zbog vas sam uvijek nasmijana dočekivala svakog kupca koji bi ulazio u trgovinu, a vi bi tako rijetko dolazili: odvijanje ritma nisam mogla naslutiti. Možda je to moj usud. Ne znam… 237


Htjela sam da znate što sam osjećala… prema vama. Nikada vas nisam doživljavala kao čovjeka, ali ne želim da me pogrešno shvatite. Drugi vas uopće nisu doživljavali, zar ne? Kako i bi? Možda sam i ja jedna od vaših. A kišobran, najveći kišobran na svijetu? Nikada ga neću zaboraviti...

238


D. g. Već dovoljno siguran u sebe, ne kao privid ovostvarnog, osjećao je energiju iz koje je sve nastalo. Nije se određivao prema čovjeku. Crpio je svoju novu snagu iz područja preko ove stvarnosti, nazirući izvor nastajanja i više se nije borio protiv misli. Misli su možda i sasvim nestajale... Nisu mu mogle nauditi, dok su iščezavale prema nepovratu s nemogućnošću regeneracije. Dugo je hodao dobro poznatim putem prema gradu. Svoje je prošlotjedne izostanke u kazalištu opravdao tako što je na brzinu spomenuo bakinu smrt. Više se nikome nije imao potrebu javljati, nikome se i nije. Sjetivši se starih prijatelja, spustio je glavu prema koračajućim stopalima. Ljudi su prolazili pored njega ne značeći mu ništa. Hodao je u izmaglici nepostojećih konačnosti. Njegova misao, koja se više nije rastezala po mediju mučnine, nije osuđivala nijednoga od njih. Stoga nitko od njih nije bio označen mesom težine pedeset kilograma, skupocjenim mirisom, ubogim pogledom ili nekom drugom vrijednosti. Čak je sada mogao uz njih i biti dovoljno jak za hodati sam kao samoća u disanju. Podigao je pogled s ceste prema nebu. Osvježila ga je nenadana toplina u zraku, ali ne sparina. Sutra će vjerojatno opet kišiti. Danas neće jer su jučer gorjele zvijezde na nebu, mislio je, i bilo mu je svejedno. Pogled mu se zaustavio na jednoj banderi koja se izvijala tužno, staro i zaboravljeno. Mislio je o njoj hodajući. Fi239


ksirao je pogled pokušavajući je osvijestiti, mislima. Uzalud! Misli su nestajale. Stoga je odlučio disati poput nje, uhvatiti njezin ritam disanja – disanja koje je pripadalo sve-prirodi, tj. kozmičkoj energiji. Disanjem, koje je s njom uskladio, postao joj je sličan te je spoznao, sasvim iznutra, neracionalno, da su je najprije odvojili, a onda je postavili na mjesto na kojem će lako utonuti u zaborav, namjerno. Ljudi svima znaju odrediti mjesto na kojemu se najbrže slama do zaborava. Dišući poput bandere, postajao je tužan. Shvaćao je prozirnost tjelesne materije svega na što je nailazio. Sve što jest, jest kao stvaralačka mogućnost njihovih misli – i ona bandera je bila jedna njihova (za)misao (ali naravno, ne samo to). Zatim je pogledao staru drvenu kućicu – jednu od rijetkih u gradu – i vrt. U tom se trenutku nalazio negdje blizu Glavnog kolodvora, u Paromlinskoj ulici, ispred ulaza u pothodnik Importanea. Spuštao je pogled, na brojne crne mačke u ulici koja se nudila u mističnom mraku karakterističnom za usnule bajke. Ali gradska vreva nije izostajala. Čim je izišao iz Pothodnika, pogledao je običan kiosk na uglu, tramvaj i drvo zavidnog habitusa. U nebo, cestu, tramvaj, semafor, raskršće, živicu, metalnu zgradu, i u daljinu. Sve je to gledao polagano i lomljivo. Lomio se u njihovoj zaboravljenosti. Zaborav: najopakiji učinak stvaralačke mogućnosti ljudske misli. Zaustavio se na tramvajskoj stanici čekajući broj trinaest, tramvaj koji će ga odvesti do glavnog trga – Trga bana Jelačića. Čekao ga je i disao o svemu propuštenom. Propušteno nije mogao pronaći. Sve bi postojalo i bez njihovih misli, i bez zamisli... Ljudskost određuje izopačene svjetove: određena je mišlju. Postojanje nije samo konačno. Istinsko postojanje je neobojena energija, bez zvuka i bez mirisa, a koja svejedno i zvuči i miriši – koja svejedno boji... I ona usamljena bandera i crne mačke i pas lutalica; ulica usnule bajke i kiosk na uglu, sve to postoji i kao iskonska energija, a ne samo ljudska, iako kao takva ostaje zaboravljena – ništa 240


nije onakvo kakvo se prikazuje. Predstava podražava misao, bit je sakrivena – to ga je naučila ona bandera... Sutra će sahraniti baku. Vjerojatno će s njom pohraniti i svoje preostale malobrojne misli koje gotovo da su sasvim iščezle. Taj je grob očito i njima namijenjen. Stigla je trinaestica, a tako zamišljen skoro je zaboravio ući. Sjeo je do prozora. Radovao se svemu što će moći promotriti. Udobno se namjestio i tek u djeliću sekunde poklopio pogledom zatvorenu pravokutnu nutrinu. Jedan je čovjek pognute glave bio omotan u dug crn kaput – drugi mu nisu smetali. X je htio opušteno uroniti u san s druge strane tramvajskog prozora, zbog toga se pripremio. Jer, čim bi osjetio smirenost, sebe kao puninu disanja, mogao bi gledati iz radosti. Ali dugi crni kaput onog čovjeka pognute glave, iznenađujuće mu nije davao mira: objesio se na metalnu šipku, ravnoteže radi, i počeo pljuckati u stranu. Smetao mu je, zbog njega nije disao nadljudski moćno. Nadao se da će izići na sljedećoj stanici. X je nabio kapu preko čela, te podigao okovratnik ne bi li se utopio u sigurnosti koja ovdje nije postojala. U tom je trenutku najmanje od svega htio osjetiti okrutnost, a ona se ipak pojavljivala: malo je nedostajalo pa da pljune baš na njega. Preko puta su sjedile neke srednjoškolke, jedna drugoj u krilu. Počele su se smijati, glasno i patvoreno. Podsjetile su ga na mučninu. Disanje se gubilo, a neka preostala misao je htjela riješiti slučaj na brzinu. Ipak se nije mogao odlučiti bi li se ustao ili ne, hoće li izići na sljedećoj stanici te se prošetati do trga ili ne. Nije se bilo lagano odlučiti jer je u njemu rasla volja za gledanjem u stvari koje prolaze u snopovima svjetlosti dok bi pored njih prolazio jako zvučnim tramvajem. Iako, s druge strane, nije mogao dopustiti okrutnosti da bude ispljunuta na njega. Utapao se u sebe pri svakoj okrutnosti i dopuštao iščezavajuće-preostalim mislima razrješenje. Nije uranjao u onostrani san, ponovno je promotrio unutrašnjost kola. Ovaj je put duže fiksirao stvari oko sebe. Oko 241


desetak ljudi stajalo je pridržavajući se za istu šipku na koju se pljuvač tako drsko vješao. Osim gromoglasnog srednjoškolskog cerekanja, nije strašila neugodna buka koja obično potresa ovakva mjesta. Čulo se još samo “tssscsscckanje” obješenog čovjeka. Pljuckao je zatvorenih usta, a pljuvačka se ubadala sitna i pjenasta o blatnjav pod. Kad bi srednjoškolke na trenutak zašutjele, čuo se iritantan zvuk šuma ispuštenog kroz zube. Nije mogao u miru uživati vlastito disanje. Ova ga je konačnost ipak mogla uspješno proganjati. Bila je to jedna od okrutnijih misli u zadnje vrijeme. Pljuvajuća misao – tako ju je nazvao. – Bilo bi lijepo ako biste prestali pljuvati, u protivnom bi mi moglo postati mučno od toga – X je i samoga sebe iznenadio što mu se obratio. Pljuvač ga je pogledao u oči. Bio je ozbiljan, naborana lica tamne puti. X je na trenutak pomislio da je vidio smrt. – Oprostite, zanio sam se – smireno je odvratio, dubokim i ugodnim glasom. X se najednom probudio, a okrutnost se izgubila. Nije očekivao razumijevanje od smrti. Zapravo se tome najmanje ponadao pa se zbog toga morao ponijeti nepripremljeno. Teško je progutao slinu želeći se opravdati. – Ne, ne! Ne trebate se ispričavati, samo… ni sam ne znam zašto, neizdržljivo mi je zasmetalo. Nekako ste mi preblizu... – Jasno mi je, ali u potpunoj odsutnosti zaboravim. Disao sam pa nisam mislio da pljujem. X ga nije dobro razumio. – Disali ste? Pljuvač mu nije odgovorio, samo ga je pogledao. – I ja sam pokušao... – X se tada smireno okrenuo prema prozoru i još je samo na trenutak nešto stravično pomislio o čovjeku izgubljene ljudskosti. Na koncu je ipak pobijedilo disanje. Više ništa nije mogao niti čuti niti vidjeti u određujućim konačnostima. A nudile su mu se, 242


jednako revno kao i nečovjek, pljuvač crna kaputa, možda smrt. Glava mu se zalijepila za staklo. Pred njim se otvorio prolaz iz kojeg je izvirala zraka Tišine kao jedina čista realnost. Plamtjela je u prirodnom ritmu. Nije se dugo tako vozio… Trg je odisao kao i sve ostalo: borbeno, a bez krvi koja bi zamazala izmišljenu čistoću. Posvuda, samo točke, obavijene u misli – od kojih se rijetko tko i rijetko kad mogao odvojiti i prepustiti stvarnoj postojanosti. Šarene točke vrzmale su se kao autići u lunaparku: gore-dolje, lijevo-desno pa ukoso, polukružno i kružno na mjestu. X se nije kretao. Došao je do spomenika bana Jelačića, negdje na središte, i prestao disati – kao da je znao... Šarene točke i dalje su mirno prolazile, svaka svojom putanjom. Nitko se nije obazirao na neku neprimjetnu utvaru u sredini patvoreno proživljavajućeg bubnja. Ukočio se nenamjerno i u prepadu. Ukočen, prestao je disati. A zapravo, zid – kao stakleni (nepostojeći u ovostvarnosti) – sprijeda, i još jedan iza, gnječili su ga u ravninu. Za svoje tijelo je osjećao kao da je od plastelina, stisnuto tanko između dlanova. I dalje je bio razuman. Prepoznao je povijest. Odvažila se uprizoriti kao prošlost i budućnost: prošlost je bila nepostojeći stakleni zid koji ga je gnječio sprijeda, a budućnost je bila zid istog materijala, ali druge boje koji ga je tiskao straga. Zamijenile su mjesta (čak je i to pomislio), obje su bile okrutne i snažne, i prošlost i budućnost. Stisnule su ga tako snažno da je postao tanak poput lista papira – postao je apsolutna ploha (slika), u nedostatku ljudskih dimenzija. Nije mogao disati. Ošamutilo ga je breme uvremenjenog vremena. Više nije bio ni ništavna neopažena točka, niti tuđa misao prolaznika: bio je gotovo ništa. Ali, uz sve to, ipak se krvavo borio za malo zraka, bez obzira na to što nije uspijevao. I sigurno bi se tako i ugušio, ali iznenada, netko ga je potapšao po ramenu, i sve se u crnom dimu povuklo u visinu. – Ej, pa gdje si ti? Tražim te po čitavom trgu. 243


– Tomek! – iznenađen, naglo je izdahnuo. Zavrtilo mu se u glavi. – Znam, tvoj mi je otac rekao za baku. Nazvao me i pitao znam li kako si. Nisam znao da još uvijek ne razgovarate. – Ma ne, razgovaramo – X je smireno hvatao zraka. – Moje saučešće. – Hvala. – Stvarno mi je žao, je li to bila ona luda baka? – Da, luda – to je nasmijalo X-a pa se ponovno osjećao kao stari. Krenuli su prema Cvjetnom trgu. Možda i do onog birca u kojem mu je X zimus ostavio rukopis svojih pjesama. Tamo gdje ga je Tomek na trenutak prozreo jer se ponašao pomalo glupavo, skoro se više niti nije mogao sjetiti svega toga. Ali znao je jedno, tada je još bio poput svih drugih ljudi – tada je još bio čovjek. Prelazeći tramvajske pruge, Tomek je počeo mahati s knjigom u ruci, i zadovoljno se smješkao, kao mameći na nešto. – Kakva ti je to knjiga? – upitao je X. X je pomislio da je to posljednja u nizu knjiga s kojom se Tomek oduševio, i da će mu je preporučiti, da će mu reći: znaš koja knjiga!, moraš je pročitati. Ali, to nije bila knjiga poput drugih, takvih Tomekovih. Imala je mekane korice, neobično se sjajila, obojena crno, i sa zlatnim slovima, tankim i gracioznim. Pretanko za roman, pomislio je. Nije ni odisala poput romana. Romani odišu otužno, puni su životne tragikomedije koja se ne može naslutiti oduševljavanjem stila kojima su opisivani. Čim ju je uhvatio u ruke, shvatio je da je to zbirka poezije: crna, tanka i nova. Prepoznao je zlatni naslov. To je bila njegova zbirka poezije. – A, jesi sretan? – upitao ga je Tomek. – Nadam se da ćeš se barem malo obradovati. Već si dobio i nekoliko pozitivnih kritika. X je i dalje gledao u tanka zlatna slova, a jedino što je tražio bilo je ime autora. Naslućivao je istinu, ali i nadao se sreći. Za ne po244


vjerovati, mislio je X, uvjeren u okrutnost koja nije bila ni približna onoj od maloprije iz tramvaja. Kako nigdje nije mogao pronaći svoje ime, lagano se smirivao – disao je sasvim tiho, gotovo nečujno, polagano... – Ali to nije moja zbirka poezije – zagrcnuo se. – Je budalo, tvoja je! – Gdje piše da je moja? – Pa tu! – Gdje? – Ne piše? – Tomek je počeo tražiti ime autora svuda po koricama, najprije siguran u sebe, a kasnije manijakalno. – Ne, nije moguće – Tomek se čudio propustu koji nije bio nimalo bezazlen. – Netko se grdno našalio! – Tomek, smiri se – smirivao ga je X. Sve je u redu, zaista. Meni nije važno. – Kako to? Ali to je nemoguće, za nevjerovati – ispričavao se X-u. X-u je bilo drago zbog toga. Drago mu je bilo zbog slučajnosti koja se sjetila da ga se ne zabilježi. Tomek se čudio X-ovom smirenom ponašanju. Kako bi mu mogao povjerovati da mu više nije stalo? Nakon toliko uloženog truda! Bio je prezauzet prekopavanjem prošlih nesvjesnih stanja, neiskustvenih, nezamijećenih, pa ni zbog toga nije mogao priznati X-ovu, po Tomeku nelogičnu, ravnodušnost. Bilo je to teško. Na koncu se Tomek toliko uznemirio da je počeo mobitelom nazivati sve ljude za koje je pomislio da bi mogli biti odgovorni za grešku koja je vrištala realizirana u njegovim rukama. Nazivao je, dugo se nepotrebno obračunavajući. Tomek se poslije toga više nije mogao prisiliti ponašati kao da se ništa nije dogodilo. Više nije mogao ići s X-om na kavu, ne, morao je otići doma, možda još nešto pokušati, nešto... Oprostivši se i od Tomeka, krenuo je prema Cvjetnom trgu pogledati predstavu vatre. Sasvim miran. Mirno je disao. Pisane 245


riječi, mislio je, moje pisane riječi... Razmišljajući o tome, u sebi je ponavljao, ne bih to podnio. Krenuo je prema uputi usuda pogledati vatru. Jer, i to je vidio dok si je neki dan gatao. U šalici su bile prikazane vatra i zvijezde. Vatru nije ni sa čim drugim mogao povezati doli s predstavom koju je već mogao i namirisati odavde. Trebalo je doći do vatre. Vatra i zvijezde, mislio je. U vatri se utopilo disanje koje je trebalo osloboditi. Znao je to, predosjećao je tako nešto. Puno je toga ostavljao za sobom, hodeći prema vatri. Ničemu se nije više divio niti se ičemu više vraćao, ništa nije dodirivao ni opjevavao, ničemu se nije nadao, ali ipak se svemu nekako radovao. Radovao se sada i zbog toga što ga je najveća od svih okrutnosti napustila pavši u ponor zaboravljenih vizija o napisanoj zbirci poezije. Naravno, i dalje je mogao prolaziti pored šarenih točaka koje su se micale – neki ljudi. Samo kad bi to htio, samo tada je ulijevao život u točke, njemu okrutnih konačnosti. Svaka od tih točaka mogla je biti još jedna njegova preostala misao: trebao je samo fiksirati pogled, odrediti boju i miris. Ali nije htio... Marširao je kroz zujajuću masu predodređenih konačnosti i slijedio svoju viziju. Koračao je poput vojnika što korača u smrt: očaran poradi trenutka užasnuća. Smijao se i lagano udisao nestajuće tragove petroleja. Slijedio je taj miris kao što svatko slijedi drugoga. Nije daleko stigao. Možda je još uvijek bio u mogućnosti vidjeti Tomeka. Ali ne, nije uspio iako je pokušavao. Zadnji pogled... Ipak se predaleko udaljio od trga, a i na ovom se mjestu, na kojem se je sada nalazio, već poprilično snažno uvlačio u uobičajene snopove ljudskih tragova, uzavrele zbog visoke temperature moderne tehnologije. To je osjetio kao vučne zrake. Slijedio je trenutak iz trenutka. Vatru... Došao je do momenta u kojem se nazirao zvuk udaraljki. Što se jače približavao usudu, prateći miris petroleja, to je ritam njihovih udaraljki bio brži i zanosniji. Brzo je koračao, brzo, bez ikakva obzira prema svemu drugome. 246


Ponesla ga je čarolija usuda i bacila pravo pred šešir koji su nazivali “koleto”. Vjerojatno ga je ona vučna zraka usisala i naglo izbacila na to očekivano mjesto. Našavši se ispred crnog šešira ispunjenog sitnim novcima, znao je kako se sigurno usidriti u povoljan trenutak. X je ubacio sve novce koje je čuvao za crne dane. Jer, to jesu bili crni dani... Isprva je bio smušen zbog mnoštva raznolikih glasova i boja. Njihova su djeca trčkarala oko njih, a ponajviše oko svojih mama koje su pokušavale što ljepše plesati s vatrom. Tad je začuo jednog tatu kako doziva svoje dijete: “Kaja! dođi ovdje, pusti mamu malo da pleše. Kaja, dođi, ideš s tatom na sladoled.”. Ali Kaja nije htio ići na sladoled, htio je svoju mamu. Potom je jedna druga žonglerka, majka jednog drugog djeteta, starog otprilike kao i Kaja (možda je bio malo stariji), rekla: “Jan, dovedi Kaju!”. U istom je trenutku čuo i prvu mamu koja je upravo plesala: “Hvala stara!”, jer Jan je uspio odvesti Kaju – otišli su se igrati... Još je uvijek bio vidljiv. Naravno, ne za svakoga. Bio je vidljiv samo onima koje je podnašao, koji se nisu kupali u ljudskoj prljavštini. Takvih je bilo malo, sve manje – takve su misli još samo simbolično branile prapočetke ushićenja iz kojeg se otrgla sva postojeća konačnost. Žongleri su upravo bili ostaci takvim mislima. Uživao je upijajući njihove urlike i topla prepucavanja, popraćena smjehovima dječjih i radosnih “duša”. Slušao je njihova imena htijući da mu se usijeku u misli kao zadnje pojmovno, kao zadnje ono osobno imenovano: neki se Nekić glupirao s malom bakljicom i nasmijavao ljude, a neka Ankica mu je sa strane dovikivala: Švabo, idu svinge! Lena je pozvala “svinge” koje su htjele za sebe mrvicu ozbiljnosti, pa su se tako i ponašale pred bubnjarima od kojih su to očito i očekivale. Ali, to nije bilo moguće – bubnjari su bili neozbiljni. Tada je jedna “svinga” uputila jednom od bubnjara molećiv pogled i rekla: “Ramo, molim te!”. Treća joj je “svinga” odvratila: “idemo Anči, pusti ih”… Na kraju se sve okretalo put zapaljenog kotača – zadnje ime: Matko. 247


Večer je sjala mirno. Ista ona žonglerka koju je primijetio u dubrovačkom kafiću na Stradunu, prije nekoliko mjeseci, nasmiješila mu se i preskočila ga u ubiranju para za “koleto”. Nosila je crno. Primijetio je to jer i kad ju je i ono proljetno dubrovačko jutro tamo ugledao, također je nosila crno. Tada ga nije posebno uočavala, sada je bilo drukčije. I on se njoj nasmiješio. Bubanj se stišavao i lagano započinjao nov ritam, moćniji i glasniji. To je bio znak za početak nove točke. Gledao je s radošću koja nije pripadala ovostranosti. A ona, isprva je bila leđima okrenuta. Drugi su veselo skakali oko bubnjara – neki su kaotično udarali i po drugim sitnijim instrumentima. Nakon toga se okrenula radeći neopipljive vatrene krugove koji su simetrično plesali oko njene titrajuće pojave. Bila je to – Tanja. Nije ga prepoznala. Bila je zadubljena u vatru koja je gorjela jače i opasnije nego inače. I sama je to primjećivala. A on je primijetio da je morala drhtati kad je tako izbezumljeno odmicala plamteće kugle od sebe, i kao da se nisu mogle raspetljati. U tom ga trenutku nije ugledala. Nije ga mogla vidjeti. On je nju svejedno, naravno, promatrao, a tajna usuda počela se tako prostirati u predstavi njezina lica, očita po svemu: i Tanja je bila žonglerka. Shvatio je, ono što je imao s Tanjom, bio je poklon neba. Tanja mu je onu noć poklonila jedan tuđi dodir, ne svoj. Bio je to dodir njegove trgovkinje. Na taj je način njihova ljubav ostala neoskvrnuta... Prošao je prvi trenutak drugog koraka Upute. Odmaknuo se od pjesme i plesa koji su i dalje pokušavali vratiti modernom životu nestali plamen. Šarene točke – postojane kao konačnosti – prateći sa strane njihovu igru vatrene svjetlosti, nisu upijale priču davnine: neki su osjećali i gađenje spram svega toga, a neki su se i divili, ali ne neizrečenom, već njihovoj vještini – nisu se divili bajci vatrenih kružotina. – Ljudi se prema svemu tako ponašaju. 248


Koračao je smireno, tako je i puhalo. Nije bio opterećen mišlju. Bio je slobodan ne misliti. Osjećao je rasterećenje koje njegova koža odavno nije trpjela. Bio je sretan zbog mnogo stvari. Nije ta sreća ovisila ni o čemu izvanjskom, sam ju je određivao. Mogao je biti i nesretan – to je najviše od svega ovisilo o njemu. Uvijek je, i onako, sve podjednako osjećao, samo što je jednom osjećaju katkad pružao više šanse za nošenje, a drugi put ne. I sreća i nesretnost, jednako su se ticale njegova usuda. Trebalo se moći prepustiti čarobnom tepihu patetike i odlutati daleko od iščezavajućih misli. Nebo je zasjalo ugasloružičasto; otvorilo se kao lopoč, nošeno na krilima umrlog Boga. “Sad sam lagan, sad letim, sada sebe vidim pod sobom, sada u meni pleše bog.” Nietzsche Hodao je po dnu oceana i gledao smisao koji istječe u svakom trenutku rascjepkane beskonačnosti. Promatrao se u tim izmičućim bitnostima. Nikada nije previše volio gledati u smjeru protjecanja, jer protjecanje nema određujući smjer. Uvijek bi se neodređeno vrzmao iz mjesta. Tako je i smisao protjecao, a on je gazio preko njega prskajući na sve strane – i breme povijesti nestajalo je u dubini ugaslog dana, daleko ispred njega. Ali ipak, još je trebao ispuniti jedan zadani trenutak drugog koraka Upute. Trebao je doseći zvijezde. Stoga se uputio prema nogometnom igralištu, blizu ulice gdje je stanovao. Vjerovao je da će to biti možda najpogodnije mjesto... Daleko je odmaknuo od veselih žonglera i zbunjenog Tomeka. Dugi put od trga prešao je u nepoznatom miru, skidajući sa sebe mrtvu kožu poput zmije. Ugasloružičasto nebo ponašalo se prijateljski. Ni vjetar nije dosađivao snagom. Hodao je miran i s plamenom žonglera 249


usađenim u zadnje ostatke misli što su mu se još vrzmale po glavi. Vatru je uspio doseći, dakle, ostale su zvijezde. Plamen se nije gasio, nebo je čekalo. Stigao je skroz blizu stana. Trebao je još samo proći jedan nenaseljen dio bez ulične rasvjete. Ugledao je mrak sličan dubinama paleolitskih špilja. Mrak kao crna vječnost, pomislio je. Nije dugo trajalo. Uskočio je na brzinu u osvijetljen prostor te ugledao stazicu koja će ga odvesti do vizionarskog odredišta. Prošao je kroz tminu prošlosti ne trepereći od kaskanja moderne stvarnosti. Tmina prošlosti: mrak i poznati puteljak. Zapravo je skoro svaku večer prolazio istim putem, ali samo tada je poznati puteljak, raspona od desetak metara, doživio posebno i neljudskim osjećajem. Trava je bila mokra. Trudila se ne zamarati okolinu svojom postojanošću: zelenila se – uvijek samo to. To ga je trebalo opustiti još jače, i je. Ipak je bila jesen. Pustio je suzu takvoj samodostatnosti i sjetio se smreke. Još je uvijek mirisalo po njoj. Dovoljno je bilo približiti dlan licu i čarolija bi se rastočila posvuda. Prešavši mrklu stazicu, pa onda i novu osvijetljenu, našao se na igralištu, a zapravo na velikom travnatom bespuću. Tako je naposljetku i uronio u to zelenilo koje mu se nudilo u temeljnom krugu (mjesec je obasjavao travnjak po sredini kružnim omeđenjem); poklonio mu je miris prijateljstva. Učinio je to bajkovito, neopterećen modernim filozofijama svojeg vremena. Legao je praznom masom na zemlju, neopterećen mislima, čupkajući prstima rosne vlati. Smio je to, i sam je bio ta trava. Ispružio se kao nevidljivo utočište za lutajuće duše... Ipak mu je ostao još jedan zadani trenutak drugog koraka Usuda koji je morao ispuniti. Počeo je dražiti nebo neka se otvori i raščisti ružičaste oblake u stranu. Tragao je za finom zvjezdanom svjetlošću: trebalo je ugledati zvijezde… Prvo se pojavila sićušna točkica, a zatim crvena plamteća. Malo po malo, izranjale su jedna iza druge, nepravilno se raspoređujući. Svaka bi za sobom ispustila kap zvonkosti: kapnula bi mu u oko. 250


Dobro je maločas predosjetio, nebo je bilo prijateljski raspoloženo. Raširio je ruke i noge opisujući Leonardovu figurativnu proporciju (“Vitruvijanu”), i gledao u nebo s bogato plamtećim suncima. Mislio je, toliko sunašca, a svejedno je mrak. Sjetio se osobe koja mu je jednom davno ispričala sličnu priču. Mogao je pronaći taj smisao, smisao davnine, iako se sve ostalo rastakalo – protjecalo je kroz zemlju u dio postojanja gdje se ni za čim bitnim ne traga. Na velikom okupu milijuni sunaca, a posvuda mrak! Opstoji i nešto više od bitka. Ne može se odrediti hijerarhijski: beskonačnost, ili Tišina. Ugledao je jedno sunce kako se okreće oko drugog, kao elektron oko jezgre. Nasmijao se tome. Bio je sretan. U tome je primjetio bit koja mu je nedostajala. Kad nešto nečemu izmiče, to nije zbog slučajnosti, pomislio je. Shvatio je i usporedio načine izmicanja sitnih živosti, jer na sličan su mu način izmicale i mrlje svjetlosti iz ruke. Dosjetio se, otrgnuvši se iz sljepoće: mrlja svjetlosti mora biti uhvaćena rukom ljudske utvare! Tako je, moram je uhvatiti u ruku, mrlju svjetlosti – jedino ću na taj način moći prestati misliti, jedino će tako iščeznuti i zadnja misao. Sad se još sretniji mogao približiti kraju. Smisao je protjecala, X je prestajao misliti kao X. Čim je to shvatio, zvijezde su počele nestajati kroz dugi, dugi trenutak obilježen prazninom Tišine. Zaspao je ne iščekujući išta. Sutra će biti pokopana baka – bilo je zadnje na što je pomislio predzadnjeg dana. Bilo je to u ponedjeljak. Tako je izvršio drugi korak Upute. Prvi korak Upute nalagao mu je da si gata iz kave. Ugledavši vatru i zvijezde u šalici od kave, ugledao je drugi korak Upute. Bio je načinjen od dva trenutka: vatre i zvijezda. 251


Ispunivši proročanstvo usuda, nakon prvog trenutka X je shvatio da je njegova ljubav ispunjena; nakon drugog trenutka shvatio je treći korak Upute. Treći korak Upute nalagao mu je da uhvati mrlju svjetlosti u ruke, ne bi li prestao zauvijek misliti...

252


D. d. I crna svraka je proletjela, i crni miris se pario iz čaja. Puno je papira letjelo po zraku i dizala se prašina. Nije pio kavu. Zadnje je jutro htio popiti čaj. Bez objašnjenja. Gledao je kroz prozor vjetrovit vrtlog, ni po čemu sličan nestaloj dremljivosti s juga Mediterana. Tražio je potopljenu priču: trag djedice ili sjenu iz njegove jazbine. Htio je ponovno biti u Dubrovniku. Ali, mogao se samo prisjećati čistog bijelog kamena, ne i osjećati nepobjedivu Ljepotu. Opet je proletjela ona svraka od maloprije. Ovaj se put duže izvijala u kadru kojeg je omeđivao okvir prozora. Bilo je tiho. Ništa više nije osjećao. Htio je nestati utopljen u sjećanju mučnine. Koliko je samo puta ponovio iste stvari. Svako bi se jutro dizao u sobi okrenut prozoru; oprao bi zube i popio kavu… namignuo bi mrlji svjetlosti ili bi je zanemario u njezinom prenavljanju. Uvijek je jednako titrala, svaka na svoj način – sve ih je znao. Umorio se. Ne od života, jer zapravo možda i nije umorno živio. Umorio se od iščekivanja, u smislu isprekidane veličine koja nestaje u razmacima pustolova. Nije bio nesretan. Umor ga je tjerao na sreću. Uvijek bi, što je umornije više, mogao uživati sam trenutak. Ipak je samo trenutak jedina prava vječnost za kojom se traga metodom beskonačnog sustava. Trenutak je jednokratna beskonačnost – zašto je to tako teško pojmiti? Ne treba se moći više od toga. U trenutku se spoznaje veličina Tišine. Samo, taj je trenutak zatro253


van tokom u kojem se ljudi rastaču jedan u drugome – rijetko se može uživati beskonačnost!... Kako je samo jako mogao vjerovati u zadnje misli. Mislio je slobodno, bez opterećenja tuđih vremena. Još samo malo... Bio je obučen u crninu. Ovaj je put nosio i crne čarape: tanke i zakrpane; mirisale su po moru. Sjedio je udobno na stolcu pijuckajući crni čaj s mlijekom. Prijao mu je. Možda mu je taj okus više godio od kave. Ali, uskoro će trebati krenuti. Morao je stići na vrijeme. Iako se neće pojaviti puno ljudi, svejedno je morao doći prije svih. On je bio bakin nasljednik. Primit će sućut od svih. Popravio je kragnu i odložio šalicu u sudoper. Neće je oprati: ulio je vode do vrha, kako se ne bi pojavila plijesan. Tko zna kad će se netko sjetiti ponovno ući u njegov stan i oprati suđe. Ovo su bili posljednji trenuci njegova boravljenja u prostoru prepunom krvavih sebe-tragova. Svaki pad bio je obilježen nekom flekom koju poslije ne bi počistio. Ostao bi samo poneki trag grebanja noktom. Dobro je sve promotrio, kao da se po prvi put nalazi na tom mjestu. Polica s knjigama stoički je podnašala svu težinu knjiga. Divio joj se. Bila je drvena, naravno. Drvo je izdržalo; misao se otrovala. Trenutak je jednokratna beskonačnost, nezamislivi religiozitet... Pismo trgovkinje ležalo je napola otvoreno, na mjestu gdje se inače izležavala zraka sunca. Nije ga bacio. Samo ga je pogledao: slova nisu postojala, vrijeme ga je izlizalo. Pustio je suzu neka umoči u tepih. Na stropu se mali pauk povlačio pred pogledom. Ležao je na krevetu pazeći na odijelo. Nije se puno micao jer nije htio zgužvan prisustvovati pokopu. Otkako je stavio na sebe novokupljenu lanenu odjeću, namijenjenu za bakin pogreb, otkrio je novi način uživanja. Godila mu je svježina novog odjela i način na koji je padalo niz tijelo. Ponovno se osjetio onakvim kakav je i bio, ali oproštajno: kao tuđe tijelo zatrovanih misli. Zaspao je… …Probudio se. Groblje se nalazilo istočno od grada na jednom lijepom mjestu. Pozvao je taksi. Umio se. Sjeo je čekajući zvuk 254


automobilske trube. Nije htio posljednji put posvetiti pažnju mjestu na kojem se još uvijek izležavala mrlja svjetlosti koja ga je glasno i molećivo dozivala. Lagano je blijedjela, znao je to. Odjednom se trgnuo na zvuk koji i nije bio toliko uznemirujući. Čulo se u kratkim razmacima. Vozač je bio stariji od njega dvadesetak godina. To je primjećivao po sijedim vlasima oko ušiju koje su virile ispod kape – valjda su svi taksisti nosili iste. Otvorio mu je plava automobilska vrata i potom ih za njim i zatvorio. Nije bio pričljiv što je X-u jako odgovaralo. Udobno se smjestio. Danas više nije mislio o baki: još uvijek ne. Zabuljio se kroz prozor. Udobno je namjestio lakat na koljeno. Htio je zauvijek tako sjediti. Sunce nije sjalo. Gledao je vrtlog spirale tople gradske prašine i u prolazeće nijanse: sve su označavale neku konačnost. Divio se toj strpljivosti. Kad bi i on tako mogao, mislio je, a ipak nije htio pripadati toj nesigurnoj upornosti. Ništa ga nije ometalo u promatranju. Bila je to jedna vrsta Oshove meditacije. Vozač je trenutak poslije naglo pojačao zvuk zbog poznate pjesme koja je započinjala na radiju: ipak se nije mogao sjetiti imena. Gitara je predvodila harmoniju stopljenu s prigušenim zvukom motora. Slušao je sjetnu melodiju koja ga je uspješno bacila u doba mladosti kada je često boravio kod bake na čuvanju. Tada je i djed bio živ. Volio ga je. Jako ga je volio. Ali ništa nije znao o njemu – nije htio misliti o njemu u zadnjim trenucima mislene trzavice. Ipak, za njim je dugo plakao. Imao je život poput pijeska. Sve je kroz njega prolazilo. Nikad se nije s njim pozdravio onako kako bi to djed volio. Pa trebalo je ipak ostaviti jednu priču neispričanu do kraja – uvijek treba. Nikada neće saznati… Ipak će ovoj dan posvetiti baki. Još je uvijek osjećao njezine nerve po zraku koji je udisao. Tužan, ali i zadovoljan zbog svega što se otvaralo bez ljudskog pritiska, opustio se i čekao zadnji trenutak usuda. Još samo jedan korak, mislio je. Četiri koraka kao četiri stranice: kvadrat! Nije li kvadrat zgužvana kružnica, pitao 255


se, a netko obučen u crno, na livadi u daljini, brao je suho lišće. Suho lišće: hrana zemlji. Nastat će cirkulacija nužna za život: to je zemaljska priča u stalnom povratku k istoj točki. Ali, ne kao kružnica: – kvadrat! Ovdje se ništa nije događalo kao kružno okretanje. Ovdje nema savršenog okretanja, nema savršenog povratka. Kretanje započne iz jedne točke – ide se ravno. Time se u beskonačnost upisuje prvi pravocrtan tijek, tj. Alfa. Pa slijedi pad (tu je nastao preokret) – i ponovno pravocrtan tijek, okomit na prvi, tj. Beta. Potom nanovo okomiti preokret, nagli, i ponovno pravocrtan tijek, tj. Gama. Tako se sve izvrnulo naglavačke. Gama je paralelna Alfi, ali, koliko povezana s njom, toliko i udaljena od nje teškim padovima. Poslije toga, najteže od svega, slijedi uspinjanje k istoj točki od početka. Posljednje, pravocrtno uspinjanje prema izvornoj točki je Delta, paralelna Beti. Sve počinje i završava u istoj točki – ali samo za one koji su dovoljno snažni doći do kraja: za kraj je potrebna najveća snaga. Kružnica kao savršenstvo? Ne, kvadrat kao košmar, tj. zgužvana kružnica – privid savršenstva. Zgužvana kružnica: kvadratni alfabet. Gledao je dijete u crnini s jesenskim šumom u ruci: sve se spremalo ići na spavanje. I on je htio spavati: nije htio misliti o Kvadratu (kružnici kvadratno zgužvanoj); najmanje od svega bi se zaluđivao ljudskim ponosom koji je vani, htio on to ili ne htio, izbijao na površinu. Sve se ionako uvijek utapalo i iskapalo iz jednog. Ništa se ne može novo misliti: može se samo izabrati drukčije od prošlog. Ponovno se predao pogledu izvana. Više nije bilo djevojčice u crnini. Sunce je zeblo. Prolazili su pored tramvaja – i već su bili na dugačkoj cesti koja je vodila do zemljanog odredišta, ukrašenog svijećama. Sve je započinjalo ispočetka, kao bajka. Čuo se pripovjedačev glas: dubok i ugodan. I prvi taktovi netrpeljivosti i zvuk radosti zbog straha od nepoznatog; i golicanje ispresijecanog ritma: 256


Mučnina. Pogledao je u nebo. Tamo se uvijek događalo ono što je obogaćeno u svakoj bajci. Nebo se zvjerski smijalo ljudima i namjerno pravilo nestalne oblike poznatih likova iz pjenastih masa: oblak kao konj, strijela, Adam; lav i koza. Na zemlji se moglo promatrati samo neljudsko: otpalo lišće i šuštanje zbog glista. Možda će pasti kiša, mislio je. Skrenuli su u usku ulicu prema malenom naselju s malom crkvom. U tom je mjestašcu živjela prvih četrdeset godina, i tu je htjela biti pokopana. Skrenuvši u usku ulicu iza crkve, sve je nestalo, ili kao da je sve prestalo disati, teško je bilo odlučiti. Gledao je prazan krajolik – ništa živo. Pitao se, gdje su svi nestali. Sigurno nisu svi na groblju kako bi sahranili njegovu baku! Ipak su negdje morali nestati, mislio je posljednjim snagama. Sve je bilo uobičajeno, sve dok nisu skrenuli prema groblju. Mirisalo je na kišu. Što se dogodilo?… Vozač je lagano zagasio radio i okrenuo se – jako oprezno – podsjetivši ga da su stigli. Parkirao se ustranu. Nije primijetio ni jedno drugo vozilo. Čekao je prolazak rijetke uznemirenosti. Nije htio odmah izaći iz auta. Morao se smiriti – osjećaj praznine kucao je na vrata. Na kraju je ipak izašao i udahnuo svjež zrak. Mililo mu se stajati na vjetru. Vidio je nešto što još nikada nije. Pogledao je prema jednoj krošnji starog jablana i tamo primijetio tisuće mrlja svjetlosti. Jedna se oko druge okretala poput elektrona koji se okreću oko svojih jezgri. Okretale su se u svim duginim bojama. Koliko ih je puno bilo! Nikada ih nije vidio na jednom mjestu u tako velikom broju. Podsjetile su ga na zvijezde... I kao da su mogle predosjetiti njegovo prisustvo – tako su se pojavljivale i nestajale u neshvaćenim razmacima. Staza se prema mrtvačnici raširila od posljednjeg puta kada ju je vidio: nadograđena je novim nanosima šljunka. Ipak su već tamo čekali neki ljudi s cvijećem u ruci. Čekali su završetak priče, oproštajne trenutke koji znaju kako zaključiti. Nije bilo svirača 257


limene glazbe. Ispred ulaza mrtvačnice ugledao je nekoliko bakinih prijateljica i nekoliko rođaka. Roditelji mu nisu mogli doći: živjeli su predaleko. Prišao je ulazu u mrtvačnicu gdje je na uzvišenom postolju ležao lijes i u njemu mrtvo tijelo bake. Nije si mogao pomoći – suze su same od sebe izvirale niz oči po obrazima: neke je mogao i okusiti. Stajao je ukipljen pored zatvorenog lijesa. Mogao je samo nagađati u kakvom je stanju bilo njezino istrošeno tijelo. Htio je dodirnuti kožu, osjetiti tjelesnu starost koju neće dočekati – htio je što prije nestati. Uto mu je prišla jedna od najboljih bakinih prijateljica i primila ga za ruku. Nije ništa govorila, i sama se smatrala osobom kojoj treba udijeliti sućut. Poslije ju je samo nježno pogledao. Kako je samo bila ljudski nastrojena! Otkrio je to u pogledu koji mu je uputila pa se stresao od hladnoće i užasa. Gledala ga je dugo jer je otkrila da se odala. Sjetivši se prošlog, uspravio se kao junak poražen u bitci, i primio se za drven lijes. Na lijesu je bio ostavljen vijenac s porukom. Taj su vijenac, po nekome, poslali njegovi roditelji – to je znao zbog kiča kojim je bio namirisan. Pisalo je: “S najvećom ljubavlju za posljednji oproštaj, tvoja Jedina i zet…”. On nije donio ni jedan cvijet sa sobom već je nakupio suhog lišća i posipao po lijesu – baš kako bi i ona to voljela. Uskoro je došao i svećenik. Bio je jako ugojen i imao je tri masna podbratka, kao i većina svećenika. U ruci je držao štap s figurom Krista razapetog na križu – sličnu je figuricu ugledao i u onaj snoviti dan u Dubrovniku, u jazbini starca sa slobodnim sjenama. Imao je i smiješnu kapu na glavi – činilo mu se kao da inače ne nosi tu kapu. Bila je ukrašena ljubičasto zlatnom vrpcom i bila je samo za posebne prilike. Nije mu prilazio. Svećenik je stao točno na sredinu, ispred ulaza u mrtvačnicu. Bio mu je okrenut leđima. Mislio je da ne misli. Od dolaska svećenika pa do sada, prošlo je tek nekoliko minuta – ipak je mislio. Već su se skoro svi ožalošćeni pozdravili s njim 258


i udijelili mu sućut, a dva su pijanca sa zadahom po šljivovici primila lijes – jedan ispred, drugi iza – i lagano ga počeli nositi prema svećeniku. Tamo su ih čekala kolica na koja su odložili lijes, a svećenik je počeo pjevati i posvećivati lijes. Zapravo se obraćao okupljenima. X nije znao kako se ponašati: drugi su ponavljali iste riječi svi u jedan glas. X je samo tupo gledao u pod suznim očima i brisao papirnatim rupčićem sluz koja je nezaustavljivo protjecala. I tako je buljio u pod sve dok nije čuo trubu. Brzo je uspravio glavu i pritom ugledao dječaka u plavom kako uspravno i mirno stoji pušući u pozlaćenu cijev glazbala. Bili su to uvodni tonovi Posmrtnog marša: gledao je u druge kako plaču. Zapravo nikoga nije poznavao – tek poneku osobu. Bilo mu je svejedno. Ionako je trebalo proći kroz još jedan korak usuda da se viziju učini stvarnom. Svi su krenuli prema groblju; krenuo je i on. Lagano su koračali, a on je protjecao... Hodajući za svećenikom, bio je prvi, odmah iza lijesa. Koračali su nečujno, jako sporo. Stigavši do iskopane jame, dočekala su ih još dva pijanca s lopatama u ruci. Svećenik je zastao, više se ni truba nije čula. Pogledao je oko sebe i nije mogao primijetiti ni jedan lik osoba od prije, počeo je slijepiti. Vidio bi samo neke točke umjesto ljudi: nije ih više nimalo doživljavao. Ipak ih je još uvijek mogao čuti. Možda je to zato što mislimo u slikama, pomislio je iščezavajući. Ali, čisto je disao. Nije usmjeravao misao ni prema čemu posebnom: čekao je ostvarenje trećega koraka Upute. Smijao se glasno. Bio je sretniji nego ikada. Mogao je biti i nesretan, a tada bi bio nesretniji nego ikada. To nije bilo važno. Ipak se odlučio biti sretan – tako se mogao smijati. Ljudi su ga počeli osuđivati (plač bi sigurno podržali). Vrzmanje ljudi počelo je postajati sve glasnije. Nisu mogli razumjeti njegov smijeh. Ne sada, ne nad lijesom. Mogao je zamisliti njihove izraze na licu, njihovo zaprepaštenje. Ali, X se i dalje samo smijao, nije više plakao, nije bio tužan, a nije se ni takvim odavao. Slušao je zgražavanja i smijao se. Osjetio je svo potrebno 259


olakšanje. Svećenik je molio za malo mira. Pogledom ga je opravdavao: to je zbog stresa, tuge i boli – kako se samo varao! X više nije ni zbog čega bolovao, sretan je iščekivao kraj. Više nije bio ovostrana postojanost – nikad i nije bio. Samo se zanosio tom mišlju. Pogledao je prema nebu i čekao zadnju mrlju svjetlosti da se pojavi u svojim zadnjim titrajima – pa će je rukom uhvatiti. Još je uvijek nigdje nije pronalazio. Naravno, sada ga to uopće nije zabrinjavalo, nimalo. Stoga se nije niti nadao. Nada se u zadnjim trenucima pokazala kao nebitnost koja osvaja povijest, a ne kao izvjesnost budućeg. Od sreće je skočio u iskopinu – bacio se na bakin lijes – u trenutku u kojem su grobari već započeli zatrpavati lijes sa zemljom. Tada su, na trenutak, morali prestati. Svećenik je izgubio živce. Mahnito je tjerao X-a van iz rupe, sa štapom. Svi su se smijali – X je i baku mogao čuti kako se smije. Smijali su se. Bilo je smiješno. Samo se svećenik ljutito razbacivao sa štapom Krista razapetog na križu. “Svaki dan bez smijeha, izgubljen je dan.” Kineska narodna poslovica Svećenik se nije smijao… U taj je trenutak X vidio posljednju zraku svjetlosti. I sve je odjednom utihnulo. Više ništa nije mogao niti čuti niti vidjeti – osim, naravno, preostalu mrljoliku svjetlost. – Dođi, molim te! – transcendentno joj je stremio. – Približi se, uhvatit ću te – nečujno ju je dozivao, poput svanuća. Posegnuo je rukom da je uhvati i otisne u dlan, a dlan je još uvijek mirisao na smreku. Najednom je sve postalo lako. Nije više bilo ni jedne filozofije 260


življenja, ni mučnine, ni stvarnosti, ni težine postojanosti. Utisnut u bezoblični vakum Jednog, promatrao je Sve… i to protjecanje! Ništa se od ljudskog nije pojavljivalo: magična je spirala puno prije tog trenutka povukla sve sa sobom visoko prema nebu. Ali… ipak, još je uvijek titrala jedna mala živuća i mrljolika opstojnost, negdje na razmeđini između njega i neba. Zato je ovaj put snažnije i jače produžio ruku, rastočio se. Nastala je Tišina. Tišina! A u trenutak prije Tišine, – uhvatio sam je, bilo je zadnje što je pomislio!

261


prazna stranica


Osvrt baš kratki

Misao i umjetnost nemaju razvoja. Kozmologije su postojale oduvijek, i u starome svijetu i u ovom suvremenom. Ista pitanja kruže, nikada ne dosežući neke gotove linearne uspone. Zato umjetnost i misao ne stare, naprosto postoje. Govoriti o čovjeku, poziciji ljudskoga u odnosu na svjetsko – kozmičko, za Marka Tokića znači ogoliti ljudsko, otuđiti se od fizičkoga, vidljivoga, znači prizvati iskonsku utvaru na mjesto ovozemaljske svakodnevne ljudskosti. Napustiti prolazno i igrati trajno. Kvadratni alfabet je romaneskni prvijenac Marka Tokića nastao 2002. godine. Glavni lik romana, stanoviti X, nosilac je radnje smješten u simetričnu, parnu kompoziciju romana sastavljenu od četiri dijela koji simboliziraju četiri godišnja doba: A. Misao indonezije (prvo godišnje doba) B. Dubrovačke divlje naranče (drugo godišnje doba) G. Mučnina (treće godišnje doba) D. Protjecanje… usud (četvrto godišnje doba) Svaki dio unutar sebe zrcali još po četiri dijela a, b, g i d koji se shematski savršeno uklapaju u izgradnju «kvadratne» kompozicije. Kvadratni alfabet je priča o ljudskoj utvari koja naizmjeničnošću svojih polova nekad biva više ljudskijom, a nekad više utvarom. Ovaj Kafkin potomak, X, istovremeno pulsira između stvarnoga i nestvarnoga. Ovo je roman u kojem je Marko Tokić uspio smjestiti nekoliko sadržajnih slojeva koji neprestano interferiraju. Dakako, riječ je 263


ponajprije o filozofijskome sloju u kojem kulminira igra baš me briga filozofije i samosvijest o filozofičnosti svakodnevlja koja se suprotstavlja onom “dubokoumnom” koje je tek usiljena kopija čistote svakodnevice. Razina sadržaja koji bi imao konotacije onoga što popularno nazivamo društvenom tematikom je izvedena na način suprotstavljanja tipičnoga “grada izloga” i underground subkulture žonglera i nezavisnih teatara. Da je cijeli roman zapravo odraz autorova odgovora na ono suvremeno društva, nije potrebno posebno isticati, to je ono što neprekidno iščitavamo kada mislimo na cjelinu knjige. Naravno, to će se posebno uokviriti “epohalnim” slojem u kojem dominira antagonizam modernoga i postmodernoga “junaka”. Ljubavno-erotski sloj, primjerice između Romnie i X-a, možda najupečatljivije ostavlja dojam odigranoga, stvarnoga. Fantastični sloj, kafkijansko-borgesovska atmosfera, Sartreov egzistencijalizam, Nietzscheov nihilizam, pitagorejska mistika i grčki hilozoizam svi zajedno raslojavaju i mnogostruče stil od formalne do sadržajne razine. Marko Tokić se dosada nerijetko okretao slikanju kao izrazu, što postaje od posebno bitne važnosti ako se razmatra forma njegove mikrostrukture stila. Upravo se likovni sloj toliko jako predmetnuo da je uobičajena književno-jezična deskripcija zamijenjena likovno-jezičnim opisom (posebice u odnosu brojnih sinestezija) u kojem je očit snažan utjecaj slikara poput Kleea, Seurata i paleolitskoga slikarstva koji zapravo dominiraju više nego sama literarna tradicija. Gledano na mikrorazini stila, autorove nerijetko kratke rečenice često aludiraju na brzinu i dinamičnost. A upravo to čini mogućom energiju unutar formalne strukture koja se, skrivajući iza gotovo nepomične linearne narativnosti, na prvi pogled čini nepostojećom. Posebice tomu u prilog ide pojava brojnih elipsi koje pri recepciji zahtijevaju istovremeni angažman upamćenoga i onoga što se u trenutku iščitava. 264


Na leksikološkoj razini Marko Tokić također gradi svoj izraz, on kreira novotvorenice, a možda je najzanimljiviji takav primjer neologizma “kružotečina”. Čitati ovaj roman znači osvještavati početak, razvoj i kraj istovremeno, a uz to pratiti kompoziciju, jezik, stil i sadržajnu nakanu. Tek u tom slučaju zahvaćamo cjelinu i pristupamo kraju romana koji zahtijeva definiciju razdora ljudskosti i utvare. Ono što utvara priziva kao nužno ne bi li u tomu uspjeli jest napuštanje prolaznoga i ulazak u predarhaično Tišine. U Zagrebu, 03. listopada 2003. Ankica Čakardić.

265


prazna stranica


Bilješka o autoru

(ili nešto u tom smislu)

Naime, već se dugo godina borim, i sa sobom i s drugima, oko toga da je tzv. umjetnik potpuno nevažna figura unutar sagledavanja umjetničkoga djela. Umjetnost shvaćam kao meni nepoznatu duhovnost koja u rijetkim trenucima djeluje na pojedince iz svojih razloga. Smatram, najčešće to biva stoga što su se ti pojedinci, svojom sabranom usredotočenošću prema zbilji, osposobili na to da umjetnost propusti sebe kroz njih. Pritom oni samo ostave materijalni zapis kao trag Nje i ništa drugo (nema po umjetnost bitnoga njih u tome). Stoga, nisu tada umjetnici ti koje treba slaviti (naravno, ne impliciram ovime da sebe smatram takvim koji je osposobljen propustiti kroz sebe dašak umjetnosti, nikako – niti se smatram umjetnikom). S druge strane, možda i jest zanimljivo pogledati kako stvar stoji s umjetnikom, ali pritom to ne bi trebao biti predmet relevantan za uživanje umjetnosti, tj. umjetničkoga djela. Možda bi umjetnici i njihove biografije bili predmet antropologije umjetnosti ili dijela povijesti umjetnosti – ne znam. Zapravo, ovime samo želim reći da je moj stav oko bilo kakva «slavljenja» umjetnika u neposrednoj vezi s njegovim djelom – najčešće s razlogom da bi se iznašla neka bolja nit za razumjeti djelo (pri čemu mislim na bilo koje upućivanje na umjetnikovu ličnost, pa onda, naravno, i bilješke o autoru) – negativan. Neka djelo samo govori za sebe. Želi li netko govoriti o tzv. umjetnicima, neka tada govori o njima iz drugih interesa, ali onda je to predstavljanje drugačije vrste, itd. Ovo ne samo da su moji stavovi, već su to trenutno, nažalost, i moji «religiozni» principi kojih se držim (osviješteno shvaćajući pritom da držati se bilo kakvih 267


principa znači biti zarobljen svojevrsnim sljepilom). Dopustivši bilješku o autoru unutar korica “Kvadratnoga Alfabeta” išao bih protiv sebe. Koliko god to čudno zvučalo, uistinu je tako. Ime autora na naslovnici je dovoljno. Bude li se to ime ponovilo još koji put ispred nekih drugih naslova, tada će možda i biti potrebe da se posegne za kakvim biografskim podacima, naravno, s interesima koji neće biti strogo vezani za predstavljanje knjige. Ali dotada – bude li takvog dotada – ima proći još vremena. Marko Tokić

268


prazna stranica


O UDRUZI KATAPULT

Udruga Katapult je osnovana u Rijeci početkom 2006. godine s ciljem poticanja stvaralaštva i kulture mladih, promoviranja mladih autorica i autora te suradnje u izdavaštvu. Udruga svoje ciljeve provodi kroz promocije mladih autorica i autora, kreativne radionice i seminare, pružanje logističke i edukacijske potpore članovima u kreativnom pisanju, lekturi, grafičkom dizajnu, web dizajnu, uredništvu, grafičkoj pripremi, crtanju stripova, marketingu itd. Drugim riječima, udruga Katapult educira mlade u svim segmentima izdavačkog procesa, potiče njihovu kreativnost, međusobno i zajedničko djelovanje i suradnju te volonterstvo kao temeljnu vrijednost modernog, aktivnog i snažnog civilnog društva. Također kreira kulturni prostor u kojem mladi mogu ostvariti svoju kreativnost, osigurava im potporu i daje povratnu informaciju o njihovom radu. Jednako tako želi razviti odgovornost autora prema knjizi kao proizvodu svojeg i tuđeg kreativnog rada.

kontakt e-mail katapult@katapult.com.hr


C O M M O N S

D E E D

Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 2.5 Slobodno smijete: • umnožavati, distribuirati i javnosti priopćavati djelo Pod sljedećim uvjetima:

Imenovanje. Morate priznati i označiti izvornog autora ili davatelja licence. Nekomercijalno. Ovo djelo ne smijete koristiti u komercijalne svrhe. Bez prerada. Ne smijete mijenjati, preoblikovati ili prerađivati ovo djelo.

• U slučaju daljnjeg korištenja ili distribuiranja morate drugima jasno dati do znanja licencne uvjete ovog djela. • Od svakog od tih uvjeta moguće je odstupiti, ako dobijete dopuštenje nositelja autorskog prava. Prethodno ni na koji način ne utječe na zakonska ograničenja autorskog prava. Ovo je svima čitljiv sažetak Pravnog teksta (pune licence).


Marko Tokić • Kvadratni alfabet

creative commons

Izdavač Zigo Rijeka

Za izdavača Zlatko Ožanić

Urednik Alen Kapidžić

Jezična savjetnica Ina Randić

Dizajn naslovnice Izvor Simonović

ISBN 953-7142-14-0 www.katapult.com.hr


prazna stranica



Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.