5 minute read

Najteže od svega je biti čovjek

Tijekom Drugog svjetskog rata u slovenskom Prekmurju u osnovnoj školi naučio je mađarski, i to nakon što je za svaku slovensku riječ dobio batine, a otac je morao platiti kaznu. U srednjoj školi šest je godina učio ruski. U sedmom razredu, nakon ukidanja školskih novina zbog riječi „fačuk“, rekao je ravnatelju: “Druže profesore, vi ste osoba bez kulturnih potreba.” Izbačen je iz škole. Gimnaziju je završio u Ljubljani.

Uspješan je scenarist, dobitnik nekoliko prestižnih nagrada. Branko Šömen je književnik, publicist, novinar, pedagog i slobodni zidar, čovjek s bogatom bibliografijom i izuzetno zanimljiv sugovornik koji kaže da je uz sve što pojedinac je ipak najteže u životu biti čovjek.

Advertisement

Slovenija je moja domovina, Hrvatska je moja sudbina − vaše riječi. Recite nam kako vas je sudbina dovela u Zagreb?

Sudjelovao sam u snimanju TV serije „Stričevi su mi pričali“, kada je moja sadašnja supruga kao novinarka Vjesnika došla intervjuirati redatelja Francea Štiglica nakon što je snimio hrvatski film „Devet krugova“ koji je postao kandidat za Oscara. Kako je Štiglic u tom trenutku baš snimao, usmjerio je novinarku prema meni, uz ideju da ja ionako sve znam. Naša je romansa započela nekoliko mjeseci kasnije, i preselio sam u Zagreb.

Vrlo ste uspješni kao scenarist. Godine 1973. dobili ste Zlatnu arenu za najbolji scenarij na JFF-u u Puli za scenarij filma„Let mrtve ptice“ u režiji Živojina Pavlovića. Godine 1981. slijedio je Grand Prix za najbolji scenarij u Vrnjačkoj Banji dodijeljen scenariju filma „Samo jednom se

»FILM JE MONTAŽA

ATRAKCIJA. DOBRO JE DA IMA HUMORA, PJESME, TRAGEDIJE, MOTIVACIJE I TUGE I TO TREBA SPOJITI. NO, SVAKI FILMAŠ IMA SVOJU MONTAŽU,SVAKI SE TRUDI NAPRAVITI ONO ŠTO NIJE VIĐENO, ŠTO FILM IZDIŽE IZNAD PROSJEKA. «

Režija je talent −redatelj i scenarist moraju poznavati život - jer život ne čine samo komedije, a ni drame. U dobrom filmu nanizano je sve, ali prije svega iskustvo stvaratelja

Što treba imati svaki film?

Dobro je da ima humora, pjesme, tragedije, motivacije i tuge. I sve to treba spojiti. Film je montaža atrakcija. No, svaki filmaš ima svoju montažu, svaki se trudi napraviti ono što nije viđeno, što film izdiže iznad prosjeka. Osobno mislim da nema dobrog filma u kojem se ne jede. U dobroj filmskoj sceni ljudi su za stolom i razgovaraju o svemu, uključujući i o problemima, pa dijalozi stvaraju dramu. Pazite, film u kojem se dijalozi odvijaju za stolom ima nešto uvjerljivije vrijednosti od onog koji nema.

Recite nam nešto o svom romanu „Tišina za oči“, prema priči Branka Lustiga. Supruga i ja smo dvadeset puta bili na dodjeli Oscara u Los Angelesu, gdje smo se upoznali i gdje je Lustig kasnije kupio kuću. U vrijeme dok je moja supruga radila u hrvatskom konzulatu u Los Angelesu, puno smo se družili. Lustig je često govorio o tome kako je preživio Auschwitz i nagovorio me da o tome napišem knjigu. Morao sam pročitati puno literature o Auschwitzu, i tako se dogodilo da sam mogao čitati literaturu o koncentracijskim logorima na mađarskom, slovačkom, poljskom, ruskom, češkom. Ova literatura je najbrojnija na tim jezicima. Uglavnom poljskom. Lustig je bio mladi logoraš, dijete od deset godina kad se našao iza žice. Tu ga je pronašao Nijemac koji je došao iz

»TO NIJE POLITIČKA STRANKA, NITI VJERSKA DOGMA. TO JE – BITI ČOVJEK. U

SLOBODNO ZIDARSTVO PRIMAMO LJUDE OD KOJIH ŽELIMO NAPRAVITI JOŠ BOLJE OSOBE. « ljubi“ redatelja Rajka Grlića −prema nekim ocjenama najbolji hrvatski film svih vremena. Kultni film. Bio sam prvi Slovenac koji je dobio nagradu za najbolji scenarij na Pulskom filmskom festivalu, izniman osjećaj. U selekciji su bila čak 22 filma i velika konkurencija iz cijele tadašnje zemlje.

Slavonije – nemškutar, bio je jedan od vođa u logoru, u krematoriju. Bio je to logor u logoru – dva puta ograđen da nitko ne pobjegne. Knjiga je najprije objavljena na slovenskom, zatim na hrvatskom jeziku. Kada sam tražio građu za knjigu, prikupljao sam podatke i o Jasenovcu. U 2018. sam napisao šest kratkih priča, polusatnih scenarija, šest događaja iz Jasenovca i kao filmske priče ih prijavio HAVC-u te dobio pozitivno mišljenje. Uslijedio je „pitching“, sastanak autora s direktorima televizijskih kuća, gdje sam u pet minuta objasnio o čemu se radi, ali nitko od TV kuća nije htio uzeti scenarij za snimanje, jer je cijela stvar bila previše okrutna.

Zašto mislite da bi bilo dobro snimiti te stvari?

Zato što sam prikupljao autentične podatke o tome kako su ustaše mučile ljude.

Teške su to priče. Zašto i kako ih pišete?

Deset ste godina predavali filmski scenarij na Akademiji dramske umjetnosti. Bio sam vanjski suradnik, moja predavanja su bila individualna. Predavao sam pisanje scenarija practikum. Jedan od učenika bio je i Filip Šovagović, zanimljiv stvaralac. Imao sam čast upoznati te mlade ljude, neke vrlo talentirane.

Moj moto je raditi drugačije i bolje. Bolje od već napisanog i drugačije. To su teme koje bole, jer su istinite. Život može biti najbolji scenarist, ljudi najbolji režiseri, rat na žalost najbolja inspiracija za sve što nije ljudsko, što sa sobom nosi okrutne istine, filozofske uvide i gotovo uvijek završava pobjedom humanizma, vjere u čovjeka.

Već u sedmom razredu znali ste procijeniti svijet i ljude oko sebe – odakle vam to znanje?

Otac je radio na sudu, majka je bila domaćica, a ja jedinac. Vrlo sam rano počeo čitati. Pročitao sam sve knjige u knjižnici u Murskoj Soboti to vrijeme. Već sam ih prepoznao po poleđini i znao ako je neka nova. U to vrijeme čitao sam i knjigu „Rat i mir“ - i kao zanimljivost, u toj knjizi postoji poglavlje u kojem neki čovjek nagovara grofa da pristupi slobodnim zidarima i gdje je opisan cijeli ritual pristupanja. Tada me to nije zanimalo i malo ljudi zna da je u tom Tolstojevom romanu opisan taj ritual.

Tolstoj je bio slobodni zidar?

Tolstoj nije bio slobodni zidar, iako je dobro po znavao njihovu strukturu, rituale i ciljeve.

Kasnije ste napisali čak pet knjiga o slobod nim zidarima. Možete li nam reći kako je sve počelo i kada ste dobili poziv da im se pridru žite?

Kako sam oduvijek volio knjige, u Zagrebu sam rado obilazio antikvarijate. Za vrijeme mog dolaska ovdje Zagreb je imao više od dvadeset zanimljivih antikvarijata. Između ostaloga nai šao sam na novine Šestar, u kojima sam našao slovenska imena kao članove zagrebačke lože i doznao da je u zagrebačku ložu Pravednost i druge lože, dolazilo čak 16 Slovenaca.

Ubrzo potom upoznao sam Zorana D. Nenizi ća, preko dopisnice Vjesnika iz Beograda, koja je bila prijateljica moje supruge. Nisam znao tko je on, i kad su nam došli u goste, pitao me znam li nešto o slobodnom zidarstvu. Iz susjedne sobe donio sam knjigu o slobodnim zidarima i kad je vidio knjigu, bio je izvan sebe – on je naime bio autor. Među slobodne zidare sam primljen prije više od trideset godina u Parizu, upravo na poziv tadašnjeg Velikog majstora Velike lože Zorana D. Nenizića. Inače, slobodno zidarstvo službeno je registrirano od 1717. godine. Prva loža u Beču osnovana je 1742. godine. Među ostalima, star ješina je bio Ivan Gundulić (Gondola), a član lože bio je i hrvatski grof Kazimir Drašković. Kasnije su tri njegova sina i jedan unuk, Janko Drašković, postali slobodni zidari.

Prva loža u Hrvatskoj osnovana je u Glini 1756. godine, a zatim u Varaždinu, Križevcima, Za

»U PRVOJ VELIKOJ

LOŽI HRVATSKE IMA

OKO ČETIRI STOTINE

SLOBODNIH ZIDARA.

U POSLJEDNJE ČETIRI

GODINE U JUGOISTOČNOJ

EUROPI, POČELE SU SE

JAVLJATI DIVLJE LOŽE, U

HRVATSKOJ TRENUTNO

POSTOJI 12 LOŽA KOJE

SU NEREGULARNE I NISU

PRIZNATE OD STRANE

VELIKE LOŽE ENGLESKE, MAJKA SVIH LOŽA.«

Znaju li ti na novo pozvani ljudi − nazvali ste ih "tražitelji istine" − da su ušli u nepriznatu ložu i što vi iz prve velike lože možete učiniti po tom pitanju?

Ljudi ne znaju da su u nepriznatoj loži. No, mi tu ne možemo ništa, možemo samo žaliti što su promašili vrata.

Gdje se još pojavljuju divlje lože?

U Srbiji postoji najmanje 18 divljih loža.

Znači, to je više balkanski sindrom?

Nažalost neizlječiv.

Koji su danas ciljevi slobodnih zidara?

Danas hrvatski slobodni zidari, oni priznati, djeluju u 17 loža u Zagrebu, Rijeci, Varaždinu, Osijeku i Splitu. Njihovi ciljevi su dio onog društva koje želi zdrav razvoj zemlje, političku neovisnost i ekonomski rast, jer vjeruju u budućnost u kojoj se pokušava uvesti red u društveni kaos.

This article is from: