Aktualnosti
Prisjetimo se govora Severn Suzuki u Rio de Janeiru 1992. godine na konferenciji UN-a
Morate promijeniti svoje navike Dvanaestogodišnja djevojčica uspjela je na šest minuta zaustaviti svijet i natjerati one koji su mislili da vladaju Zemljom i da imaju odgovore na sva pitanja da barem nakratko zašute. No, čini se da odrasli ipak nisu slušali dovoljno dobro. Osamnaest godina poslije, ništa se nije promijenilo, štoviše Zemlja je ugroženija nego ikad prije. Upravo se zato trebamo podsjetiti Severnine snažne poruke i još jednom pokušati spasiti našu obitelj – počevši od nas samih.
G
ledajući svijet pitamo se koliko često pomislimo na druge, koliko često pomislimo na prirodu, životinje i okoliš? Zrak, voda i tlo svakim su danom sve zagađeniji. Smijeh, sreću i zadovoljstvo pomalo zamjenjuje tuga, jad i bijeda. Pogledajmo samo ekološke katastrofe koje su zadesile neke zemlje, a nama su svakim danom sve bliže. Kolika se samo katastrofa dogodila građanima Haitia i Japana. Koliko ljudi je poginulo, koliki su ranjeni, a koliki se bore da prežive. Sve to potaklo nas je da se prisjetimo govora 12. godišnje djevojčice iz Kanade Severn Suzuki. Njezina poruka »Morate promijeniti svoje navike« danas ima veću težinu nego ikada. Severn Suzuki je prije 18 godina ostavila bez riječi sve one koji odlučuju o sudbini našeg planeta. Održala je govor u Rio de Janeiru u lipnju 1992. godine u ime organizacije ECO (Environmental Children Organization) na konferenciji Ujedinjenih naroda o okolišu i razvoju gdje je došla s još troje članova svoje organizacije. Ona i njezini vršnjaci sami su skupili novac kako bi mogli doći na konferenciju, stati za govornicu i poručiti odraslima da se moraju promijeniti. »Ovdje nisam došla sa skrivenim namjerama, samo se borim za svoju budućnost. Izgubiti budućnost nije isto kao
102
izgubiti izbore ili nekoliko dionica na burzi. Ovdje govorim u ime svih budućih naraštaja, u ime djece diljem svijeta koja umiru od gladi i čiji plač nitko ne čuje, u ime bezbroj životinja diljem našeg planeta koje umiru jer nemaju kamo otići. Bojim se izaći na sunce zbor rupa u ozonu, bojim se disati jer ne znam kakve se kemikalije nalaze u zraku. Jeste li se vi morali brinuti za te stvari dok ste bili u mojim godinama?«, govorila je djevojčica te upitala predstavnike svjetskih velesila koji su je zamišljeno i gotovo posramljeno slušali.
SESTRINSKI GLASNIK • 2010 • BROJ 3